Sličnim nitima-pričama, ipak u malo čvršćem vezu nego u Gospodinovljevoj drami, izgrađena je  nova predstava Teatra &TD – Zeitnot, autorskog tima koji čine nadolazeće kazališne snage – autori teksta Vid Lež i Filip Rutić te redatelji Patrik Sečen i Toma Serdarević. Predstava je najavljena kao autorski projekt koji kroz dvije isprepletene priče istražuje apatiju i tjeskobu mlađe generacije suočene s nesigurnom budućnošću. Forte ove predstave svakako je što govori o mladima iznutra jer cijeli autorski tim pripada mlađoj generaciji, a neki od njih još uvijek su studenti na Akademiji dramske umjetnosti. Takva konstelacija okupljenih umjetnika cijeloj predstavi donosi organsku kvalitetu i neposrednost zbog generacijske pripadnosti pa izvedba djeluje prirodno ukorijenjena u iskustvima i senzibilitetu koje problematizira.

Bez potrebe za velikom scenografijom (funkcionalno i nenametljivo rješenje autorice Karla Mesek)  i velikim riječima, šestero glumaca – Nikola Nedić, Anja Jogunica, Lucija Rukavina, Luka Slišković, Bruno Vršćak i Jakov Zovko – vode nas kroz kafić i polukružnu dvoranu Teatra &TD simultano igrajući dvije međusobno povezane radnje uvezane temama priuštivog stanovanja, života u inozemstvu i svakodnevnim mini-apokalipsama. Vrlo ambiciozno zamišljena dramaturgija predstave uspješno je izvedena. Publika se na početku mora odlučiti hoće li prvo gledati predstavu u kafiću ili stanu, a nakon pauze slijedi zamjena. Neki glumci igraju likove koji se javljaju u oba prostora i zbilja dobro funkcioniraju u vremenskoj stisci iz naslova predstave – bez greške koordiniraju svoje ulaske, što sigurno treba zahvaliti i redateljskoj predanosti i inzistiranju na preciznom tajmingu.

Odlučila sam prvo otići u kafić, iako nisam luda za zadimljenim prostorima, ali mislila sam da je bolje započeti predstavu uz lakšu notu, u prostoru koji podrazumijeva ležerniju komunikaciju prije ulaska u četiri unajmljena zida. Počelo je zafrkantski, uz razgovor stalnog gosta, inače zanimanja – stanodavac, u fantastičnoj izvedbi Nikole Nedića, i mladog konobara koji odrađuje duple smjene u jednako samosvojnoj izvedbi Brune Vršćaka. Dramska situacija dobiva ozbiljniji ton kad u kafić dođe dostavljač hrane (savršeno dozirano zbunjeni Luka Slišković) koji se poprilično neugodno iznenadi, jer upravo njegov stanodavac sjedi za šankom.

Dolazak dostave otvara poligon za razradu jedne od glavnih tema predstave – priuštivog stanovanja, na koju se dolaskom novih likova nadovezuju i pitanja rada i studiranja u inozemstvu, ali i razvoj ekstremnih stavova kod mladih, pri čemu predstava pokazuje da radikalizam može nastati iz potpuno suprotnih polova – od ksenofobije i zatvorenosti do površnog liberalnog aktivizma. Taj susret suprotstavljenih mišljenja sugestivno igraju Lucija Rukavina i Jakov Zovko, ona kao povratnica sa studija u Nizozemskoj s izraženim alternativnim habitusom, a on kao ksenofobni povratnik gastarbajter iz Njemačke.

Pred kraj prvog dijela koji se igra u kafiću dosta vremena potroši se na dramaturški slabo motiviran kraj svijeta koji ih nenadano zatekne i koji se jednako naglo i razriješi što djeluje kao kupovanje vremena, odnosno zakrpa u tkanju predstave. Prijateljica s kojom sam gledala predstavu rekla mi je da je to vjerojatno nauštrb vremenskog preklapanja s trajanjem druge predstave u stanu, jer, ipak – u Zeitnotu smo.

Nakon kratkog predaha u atriju kazališta, ponovno kreću dvije radnje, a publika mijenja prostorije. Prijateljica je bila u pravu – u kafiću su se koristile zakrpe dok je u stanu trajalo fino tkanje. U ovom dijelu predstave sve je čvršće uvezano, odnosi i njihova dinamika jasno su definirani, a teme koje su dotaknute u kafiću ovdje su puno dublje razrađene. Od pitanja koje se prvi put rastvaraju u stanu, istaknula bih odvažan zakorak u temu pomanjkanja seksualne želje kod mladih uslijed osobnih i globalnih mini-apokalipsa, monolog koji je Luka Slišković iznio suvereno i hrabro, a kao podršku u toj sceni i cijelom dijelu predstave u stanu ima sjajnu kolegicu s Akademije, Anju Jogunicu, koja svakoj ulozi u kojoj sam je do sada gledala pa tako i ovoj, daruje prirodnost i nevjerojatnu lakoću.

Sabirući dojmove nakon predstave pretpostavila sam da je možda kafić namjerno strukturiran labavije od stana, jer upravo tako ta dva prostora vjerno odražavaju dinamiku svakodnevnog života. Kafić kao mjesto usputnih susreta, komentiranja brojnih sfera života sa strancima, i vlastita (odnosno iznajmljena) četiri zida gdje idemo puno dublje.

Zanimljivo bi bilo pogledati predstavu u drugom redoslijedu, jer nisu posve iste nakon pauze, već su skraćene za 15-ak minuta. Opravdana autorska odluka, s obzirom da su za kraj htjeli publiku i glumce okupiti u zajedničkom prostoru za koji im je poslužila garderoba &TD-a. Predstava završava izlaskom glumaca iz uloga i njihovim obraćanjem publici o vlastitim vizijama kraja svijeta koje, iako su jedinstvene za svakog od njih, vrlo se lako mogu preslikati na bilo koju mladu osobu kojih je zbilja bio pozamašan broj u publici na izvedbi koju sam gledala, što svakako pokazuje da ima mladih zainteresiranih za kazalište, samo treba znati kakav sadržaj i na koji način ponuditi.

Pridjevi aktualna i važna ispred imenice predstava, sintagma su od koje mi se diže kosa na glavi tako da ih nikako ne planiram upotrijebiti za ovu predstavu. Ali da nije toliko zloupotrebljavan, taj bi opis zasigurno pristajao Zeitnotu, ovako ću posegnuti za (nadam se) kreativnijim rješenjem. Predstava je autentična i iskrena, vjerodostojna i životna, točna i nepretenciozna, a već to je veliko. 

Iako je predstava najavljena kao istraživanje apatije, nisam doživjela da su njezini protagonisti_kinje digli ruke od svega; da, prisutna je zbunjenost, ljutnja zbog bespomoćnosti uz nalete bezvoljnosti, ali nikako kao stalno stanje, više kao povremeni valovi. Erozija obale naših snova, želja, aspiracija, ideja i ideala ovisi o snazi i smjeru tih valova, a također je važno i u koji dio obale udare – tamo gdje je već napukla ili gdje se još čvrsto drži. Ipak, predstava ostavlja dojam nade da plovimo na površini, još uvijek kontrirajući apokaliptičnim valovima. Jesmo li zaista u zeitnotu do smaka svijeta, vrijeme će reći, a dok traje treba iskoristiti svaku minutu – možda vremenska stiska i nije tako velika, pogotovo ako ih mjerimo kao Gospodinov.

Zeitnot se temelji na osjećaju apatije “kao dominantnom stanju u kojem se nalazi mlađa generacija. Optimistični svjetonazori s kakvima se još nedavno stupalo u svijet kao da isparavaju, a njihovo mjesto zauzima neugodan osjećaj da spasa nema, da nas ne očekuje život o kakvom su nam pričali, te da sve oko nas svim silama juri prema sudnjem danu koji nikako da se dogodi. (…)

Mnogi mladi ljudi nemaju izbora nego živjeti u cimerstvu sve do srednjih tridesetih godina. Osjećaj beznađa potenciraju i globalne tenzije na geopolitičkoj razini, rast ekstremizma te ekološka kriza koja nas podsjeća da je vrijeme koje imamo samo posuđeno. Sve to čini zeitgeist današnjice i okosnicu dvije priče koje čine jednu predstavu”, piše u najavi.

U predstavi igraju Luka Slišković, Anja Jogunica, Lucija Rukavina, Nikola Nedić, Bruno Vršćak i Jakov Zovko.

Režiju predstave potpisuju Patrik Sečen i Toma Serdarević, a tekst i dramaturgiju Vid Lež i Filip Rutić. Za scensku glazbu zaslužni su Patrik Sečen i Vid Lež, oblikovanje svjetla potpisuje Martin Šatović, a scenografiju Karla Mesek.

Više detalja o ulaznicama i izvedbi pročitajte ovdje.

Koji god pristup odabrali, kad se susretnete s predstavom s eksplicitnom referencom u naslovu, rodi se neko malo očekivanjce koje testira uspješnost odrađenih visinskih priprema. Tako primjerice posljednja prošlogodišnja premijera u Teatru &TD, nosi naslov koji nedvojbeno podsjeća na Slučajnu smrt jednog anarhista, satiričnu komediju talijanskog dramatičara Daria Foa. Međutim, riječ je o Slučajnoj smrti jednog redatelja, autorskom tekstu Rakana Rushaidata u režiji Dražena Krešića, uz dramaturgiju Filipa Rutića. Nastavno na odgovornosti i očekivanja, tu referencu treba opravdati.

Ukoliko redatelj u naslovu nije bio dovoljan metateatarski hint, govorimo o komadu koji želi problematizirati sam sebe i svoj medij, ali i sve one uključene u proces njegove proizvodnje. Dijalog s publikom uspostavlja se već po samom njenom ulasku u dvoranu MM centra gdje Megi i Petar, u izvedbi Nikoline Prkačin i Bernarda Tomića, čekaju početak prve probe s (možda izmišljenim) kazališnim redateljem i starijim iskusnijim kolegom Acom u interpretaciji Rakana Rushaidata. Iz scene u scenu sve je izglednije da se redatelj neće pojaviti niti na jednoj probi pa im ne preostaje ništa drugo nego pokušati samostalno proći kroz materijal koji su dobili mailom.  

Tijekom gotovo cijele predstave, naglasak je stavljen na poistovjećivanje prostora igre i prostora gledanja. Međutim, trenutak u kojem Megi odlazi među publiku, iako dramaturški opravdan, destabilizira postavljeni režijski princip i izvedbenu logiku. Gledalište tada mora postati kakav dimenzijski prijelaz ili poprimiti metamorfički potencijal kako bi se postigla željena transformacija Meginog lika, čime se narušava netom uspostavljeno jedinstvo dvaju prostora. 

Na istom tragu, izričito i isključivo funkcionalna režija te izostanak scenografske intervencije prisiljava predstavu da koristi date aspekte izvedbenog prostora, a publiku da relativizira pojam izvedbe – što je i kada nastupa. No, taj se načeti kȏd vrlo mlako provodi i samo sporadično podsjeća publiku na njenu ulogu tihog promatrača. Oblikovanje svjetla Martina Šatovića tomu je uvelike moglo pridonijeti da su se odlučili zadržati na klasičnom radnom svjetlu umjesto odmaknuti u smjeru dramaturški motiviranih, ali sa strategijom igre disonantnim spotovima.

Dok sjedimo tako u dvorani i čekamo onoga koji danas ipak neće doći – redatelja i/ili Godota, kako će nam Aco nacrtati ukoliko je nekome slučajno promaknulo – pred nama se kristalizira dinamika odnosa između troje kolega. Aco izgleda kao enciklopedijski primjerak one vrste maskuliniteta koji vam kaže “Vidi, zlato, nije to baš tako…” i relativno brzo nakon svog ulaska blagoslovi sebe i scenu rakijom. Rushaidat njegove kvalitete jako dobro kanalizira u pokret i emocionalnu prevrtljivost. Posebno patronizirajuće pristupa Megi, proaktivnoj mladoj kolegici koju Prkačin uspješno utjelovljuje kada su u pitanju ekstremne emocije. Megina štreberska discipliniranost i ambicija, naravno, animiraju Iskusnijeg koji ne propušta priliku za više ili manje suptilne provokacije.

S druge strane, s Petrom, koji se zbog svoje moralne ambivalencije u raspravama uglavnom drži po strani i uključuje tek pri kraju nekog verbalnog soft sukoba, Aco čak i pronalazi zajednički teren kroz partiju šaha. Iako obojica postojano ostaju pri svojem, činjenica da Aco prihvaća i razumije Petrovu poziciju mladog glumca, još zelenog ali talentiranog s nekolicinom propusta u prosudbi, omogućava im suvislu, ponegdje i produktivnu interakciju. Tomić vješto izlazi na kraj s Petrovim govorno nezahvalnim, gotovo prozno pisanim monologom o majci i tramvajima, a njegova scenska inteligencija proizvodi jedine organski humoristične situacije. 

Aco u jednom od svojih dociranja o kazališnoj praksi i glumačkom zanatu izgovara repliku: “Ne mora sve biti komedija, ali mora imati duha.” U tom trenu u komadu karikaturalnost lika je neupitna, ali to ne opravdava njegovu izrazito šturo ispisanu plošnost. Ilustriraju li komuniciranje floskulama i klišej boemskog kaputa duh umjetnika u propasti ili dovode stereotip do razine banalnosti na kojoj gubi ironijski potencijal i postaje nemaštovit? Čak ni umetanje autobiografskih elemenata izvođačā i autora ne pomaže, s obzirom na to da se forsiranoj ironiji ne nalazi sidrište. Je li ona tu da raskrinka laži i neistine stereotipa, rastumači ga ili da se njime našali? Ovo zadnje, valjda. Slično je i sa referencijalnim okvirom iz naslova koji dalje od njega ni ne ide. Nije nužno bacati redatelja kroz prozor da bi se opravdao Fo, niti je propitivanje i zadiranje u kanon nedolično (dapače!), ali dramaturški neopravdano reklamiranje vlastite načitanosti u naslovu nalikuje na marketinški motiviranu nasumičnost što nije pohvalan autorski doprinos. Sve je još moglo imati nekog smisla dok nije nastupio iznenađujuće neosjetljiv trenutak ucjene na samom kraju.

Naime, Megi, zbog svoje povijesti s Acom, razrađuje osvetnički plan i temelji ga na snimci probe, koja izvučena iz konteksta, nalikuje na dokaz seksualnog nasilja. Istu koristi da mu zaprijeti lažnom prijavom kako bi ga natjerala da prizna svoje ranije propuste. Taj ubačaj lažne prijave seksualnog nasilja u ironijski obojan tekst da bi se osigurao trijumf protagonistice u najmanju je ruku upitan, a ne pomaže ni činjenica da ostaje nejasno je li uopće došlo do karakterne preobrazbe Acinog lika ili je strah od optužbe bio dovoljan za kapitulaciju. 

Ukoliko u sportskoj torbi nemamo ni jedno očekivanjce proizašlo iz uvjerenja da kazalište nosi određenu odgovornost prema publici, prema temama kojima se bavi i prema vlastitim umjetničkim ambicijama, onda je odlazak na ovu predstavu jedan ležerni izlet. U protivnom ruksak je težak, a uspon izazovan. Slučajna smrt jednog redatalja iznevjerila je postavljena očekivanja. Unatoč svim svojim referencama, satiričnim potencijalima i glumačkim uspjesima komad se ipak doima plitak. Umjesto poticanja dublje refleksije o kazališnom mediju, njegovim akterima i nemilim slučajevima, toliko aktualnima da su postali dio prihvaćenog stereotipa o radu u polju kazališne umjetnosti, zadržava se na karikaturama i povremeno gubi u praznim metaforama. Posljedično, Slučajna smrt jednog redatelja propušta priliku da u potpunosti ostvari vlastitu metateatarsku ambiciju – da kroz njegovu društvenu funkciju problematizira kazalište u kazalištu. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Igora Ružića i uredništva Kulturpunkta.

Režiju potpisuje Dražen Krešić, dramaturgiju Filip Rutić, glazbeni suradnik je Antun Aleksa, a oblikovatelj svjetla Martin Šatović. U predstavi igraju Bernard Tomić, Nikolina Prkačin i Rakan Rushaidat.

“Predstava Slučajna smrt jednog redatelja o teatru progovara iz njegove nulte pozicije – iz mraka pokusne dvorane gdje su svi potencijalni putevi još neistraženi i gdje pred autorskim timom zjapi zastrašujući niz mogućnosti. Što zapravo napraviti kada se može napraviti bilo što? Što kad se kazalište u kojem se glumci nalaze doima poput kakve kuće duhova, a čak se ni redatelj ne pojavljuje na probi? Kako se postaviti prema radu u iščekivanju početka samog procesa u kojem je hijerarhija naizgled nepostojeća ili se konstantno okreće naglavačke? Suočeni s tim pitanjima i uz upute koje su od redatelja dobili putem emaila, troje glumaca polazi od niza zadanih referenci te improvizacija koje konstantno plešu na granici kazališnog i privatnog – ako takva granica uopće postoji. Oni su u potrazi za predstavom, ali slučajno istovremeno i bježe od nje”, stoji u najavi predstave.

Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.