Dugogodišnji trendovi sve manjih javnih ulaganja i sve slabije suradnje vlade i javnih institucija s neprofitnim sektorom, kontinuirani rezovi i guranje kulture u tržišne odnose za organizacije koje djeluju u vaninstitucionalnom polju znače osuđenost na preživljavanje u natječajnim ciklusima različitih europskih fondova i fondacija. No očekivanja ni u tom pogledu više nisu naročito optimistična – predviđa se da će zbog proračunske rupe uzrokovane Brexitom, ali i maničnim ulaganjima Unije u kontrolu svojih vanjskih granica, u narednom periodu na udaru najvećih rezova u okviru europske politike biti upravo kulturni sektor. Odgovornost za potporu kulturnoj proizvodnji tako će se dodatno izmaknuti iz javne sfere i prebaciti na aktivnosti privatnih filantropskih fondacija koje podržavaju samo one inicijative koje spadaju u njihovo specifično područje interesa. 

U tom kontekstu zanimljiva je studija koju je sredinom ožujka objavio Europski centar za fondacije (European Foundation Center – EFC), a koja za cilj ima prikazati upravo aktivnosti filantropskih organizacija koje “financiraju, zagovaraju i sudjeluju u inicijativama za promicanje umjetnosti i kulture u Europi”. EFC u svojoj međunarodnoj mreži okuplja dvjestotinjak članica, a studija pod nazivom Umjetnost i kultura u srži filantropije (Arts and Culture at the Core of Philanthropy) temelji se na istraživanju provedenom među četrdeset filantropskih organizacija s područja Europske unije. Kompas EFC-a pokazuje da su umjetnost i kultura u fokusu filantropskog rada gotovo polovice (43%) njegovih članica, a tu statistiku podržavaju i odražavaju i rezultati predstavljeni u ovom mapiranju.

Prema rezultatima istraživanja, značajan postotak filantropskog budžeta u Europi slijeva se u područje umjetnosti i kulture – ukupni iznos procjenjuje se na 900 milijuna eura, što predstavlja više od 20% ukupnih izdataka organizacija pod okriljem EFC-a. To što je njihov značaj direktno povezan s proračunskim rezovima država članica, a slični trendovi u Sjedinjenim Državama doveli do kraha neprofitnog sektora, ovdje posebno ne zabrinjava. Ističe se tek kako su aktivnosti koje fondacije provode raznovrsne po pitanju tema kao i pristupa – uključuju dodjelu bespovratnih sredstava i razvoj programa, ali  i nefinancijske aspekte podrške poput edukacija, umrežavanja i sl. Odgovori ispitanih zaklada ukazuju i na jasan interes za (ne toliko jasno) polje multidisciplinarnih umjetnosti i međusektorskih područja i pitanja, dok je u aktualnim projektima više od 60% njih naglasak na nezaobilaznim aktivnostima razvoja i angažmana publike.

Iako bi potonje moglo uputiti, ako ništa drugo, na manjak imaginacije u programima podrške europskih fondacija, u studiji se zaključuje kako one “po svojoj prirodi mogu preuzeti rizik i ulagati u područja koja drugi akteri zbog svojeg položaja ne mogu podržati”. Tako, bez nekog naročitog prostora (auto)refleksije tvrde ispitanici ovog istraživanja. No, neki drugi akteri zapažaju dijametralno suprotne tendencije. Tako u publikaciji o sudioničkom osmišljavanju i dodjeli potpora koji je objavio Foundation Center, Moukhtar Kocache iz Rawa fondacije primjećuje kako se u mnogim dijelovima tzv. globalnog juga osjeti snažna frustracija ustaljenom filantropskom paradigmom. “Mlade grupacije koje se okupljaju odbija aktualna dinamika i ne žele sudjelovati u postojećim procesima, prije svega onima koji se tiču financiranja”, tvrdi. Upravo bi sudionička dodjela potpora mogla donijeti željenu promjenu okoštalih struktura moći, što je zasigurno i vodeći razlog zbog kojih je od gotovo 150 tisuća registriranih zaklada diljem svijeta, tek mali dio njih odlučio uključiti model participativnog dodjeljivanja bespovratnih sredstava u svoj rad. 

Iako bi filantropske fondacije idealtipski – ulaganjem u obrazovanje, istraživanja, alternativnu i kritičku kulturu – trebale biti pokretačke snage društvene promjene, u svojim koncepcijama često ne odlaze dalje od jednoznačnih intervencija i “tehno-popravaka”. U tom ambivalentnom ključu može se interpretirati njihova uloga posljednjih tridesetak godina, posebno u istočnoeuropskom kontekstu u kojem su s jedne strane dale izniman doprinos uspostavljanju infrastrukture za rad nevladinih organizacija na prijelazu tisućljeća, no istovremeno zbog politike kratkoročnih planiranja bile i jedan od generatora nove krize. Odgovor na učestalu kritiku perpetuiranja logike dominantnog sustava umjesto izgradnje novog, fondacije bi, umjesto u cvrkutanju birokratskih buzzwordova, trebale potražiti u preispitivanju vlastite uloge u poticanju društvene transformacije.

Kao prvi pokušaj mapiranja institucionalne filantropije u području umjetnosti i kulture u Europi, studija EFC-a u osnovi je tek donijela potvrdu onog što smo i pretpostavljali. Riječ je o iznimno relevantnom pristupu i doprinosu u razvoju umjetnosti i kulture, što pokazuju i značajne količine resursa posvećenih ovom području. Na koncu, izvjesno je da će uloga filantropije u nadolazećim godinama biti sve važnija za kulturni sektor, no ona niti može niti treba nadomjestiti dugoročnu i održivu, javno financiranu podršku kulturnoj proizvodnji. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

Ušli smo u četvrti tjedan od održavanja izbora, Sabor nije konstituiran, predsjednica održava drugi krug konzultacija sa zastupnicima, a SDP i HDZ  sastaju se na redovnim antipsihijatrijskim seansama kod dobrog doktora iz MOST-a. Zna se da je relativni pobjednik izbora HDZ, kao i da je MOST u poziciji odlučivanja o svim daljnjim procesima vezanim uz sastavljanje vlade, kao i tome hoćemo li ponovno na izbore. Detaljnu analizu varijacija u statističkim odnosnima snaga u ovih mjesec dana, odnosno kako bi građani glasali u slučaji ponovnih izbora, možete čitati na Faktografu. 

Kad smo kod zastupnika izabranih u nekonstituirani parlament, gostujući na televiziji N1 u emisiji Novi dan Tihomira Ladišića, predsjednik Hrasta i partner Domoljubne koalicije Ladislav Ilčić upisao se u anale suvremene hrvatske politčke misli. Tu je negdje, odmah uz bok velikanima poput Ante Kovačevića, Ljube Ćesića Rojsa, Ivana Milasa, Drage Krpine i drugih velikih mislioca koji su posljednjih dvadesetak godina okupirali parlamentarne klupe, rekao: “Velika je razlika između muslimana i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, prema ženama. Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti. Multikulturalnost je mrtva, to je rekla i Angela Merkel. Država moraju razmišljati o svom identitetu. Ja sam u svakom slučaju spreman da se onim ljudima kojima je život ugrožen da se njima pomogne. Kad se uspostave normalni uvjeti života onda će se oni tamo vratiti, ali da je to tako oni bi išli i u druge države”.

Mark Zuckerberg i Priscilla Chan prošloga su tjedna najavili da će glavninu svojeg dioničkog udjela u Facebooku darovati u dobrotvorne svrhe. Ili su tako su barem pisali gotovo svi relevantni mediji s obje strane Atlantika. Ipak, kako to već biva s kapitalom i filantropijom, pokazalo se da je istina ponešto kompleksnija nego što bi se na prvi pogled činilo. “Mark Zuckerberg nije donirao 45 milijardi dolara u humanitarne svrhe”, piše Jesse Eisinger za Propublicu, “Možda ste to čuli, ali to je bilo pogrešno. Desilo se nešto sasvim drugo: Zuckerber je stvorio investicijski poligon”. Zuckerberg i Chan su – da skratimo – umjesto dobrotvorne, neprofitne organizacije osnovali društvo s ograničenom odgovornošću (LLC) koje će kao privatna kompanija ulagati u humantirane projekte, no i dalje će moći investirati u komercijalnu djelatnost, s time da će – zbog onog dijela svoje djelatnosti koje je dobrotvorno – imati značajne i dugoročne porezne uštede. Kako to zapravo funkcionira istražio je Eisinger za Propublicu, nezavisnu i neprofitnu redakciju posvećenu istraživačkom novinarstvu koje služi isključivo javnom interesu. 

“Mrzim kad se Sylviji odriče humor, i kad ga se prešućuje. Humor, dovitljivost, energija, ogroman interes za ljude, stvari, prirodu, nevjerojatan apetit za život – ta su obilježja Sylvije kao osobe, ali i dijela njena pisanja, pogotovo dnevničkog, bila jednako snažna i važna kao ona druga. Ironično, Plath je zapala uloga mračnjakinje zapadne kulture, a voljela je živjeti više od većine”, piše Lana Pukanić u intenzivnom, dirljivom i analitički elaboriranom memoarskom “povratku” Syliviji Plath.

U petak, 4. prosinca, na ulicama Zadra, Šibenika, Knina, Splita, Korčule i Dubrovnika osvanulo je “izvanredno izdanje” Slobodne Dalmacije koje je narodu objavilo vijest o oslobođenju Dalmacije. Radi se, dakako, tek o podsjetniku, reprodukciji arhivskog članka koji je prije 71. godinu objavio: “Na današnji dan, 4. prosinca 1944. godine jedinice 8. dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, nakon krvave i teške jednomjesečne bitke poznate kao Kninska operacija, oslobodile su grad Knin od 24.000 njemačkih, četničkih i ustaških jedinica. Time je ostvarena odluka ZAVNOH-a o pripojenju Dalmacije matici Hrvatskoj”. Više potražite ovdje.  

Pirellijev godišnji kalendar, za razliku od njegovih ne toliko “glamuroznih” inačica koje često krase zidove automehaničarskih radionica, kamionskih kabina i drugih obrtničkih radnji, ekskluzivan je poklon kojega Pirelli – peti svjetski proizvođač automobilskih guma – dijeli samo odabranima. Na njemu su tijekom desetljeća izlaženja radili eminentni fotografi i fotografkinje koji su, pak, portretirali uglavnom oskudno odjevene fotomodele i glumice. Ove se godine američka fotografkinja Annie Leibovitz odlučila za drugačiji pristup.