Strip ima svoje produkcijske, distribucijske, diseminacijske i recepcijske kanale – bilo da o njima govorimo kao komercijalnim ili, u nedostatku boljeg termina, alternativnim – no o njegovoj se estetičkoj afirmaciji kao umjetničke vrste može govoriti unazad tek nešto više od par desetljeća. O tržišnoj afirmaciji stripa ovdje nema smisla govoriti; ona je, pogotovo kad se misli na japansko, francusko i sjevernoameričko područje, sveprisutna mnogo dulje, ona je ekonomska činjenica još od prve polovice 20. stoljeća. Ne želeći, dakako, odricati ništa od umjetničke potencije nekim ranijim ostvarenjima, čini se da tek institucionalnom konfirmacijom, odnosno Pulitzerovom nagradom za Mausa Arta Spiegelmana, umjetnički strip ulazi u sveučilišne predavaone, a značajnijom recepcijom u komercijalnim medijima dopire do šire publike. Moguće je da se radi tek o dojmu, ali činjenica ostaje da upravo Maus teorijskim i povijesnim raspravama o stripu zauzima središnje mjesto u njegovu kanonu. Slaže se s time i Marko Šunjić, urednik u Fibri, izdavačkoj kući koja u posljednjih desetak godina značajan dio tog kanona učinila dostupnim na hrvatskom jeziku. “Ja smatram da bi jedan Maus morao biti obavezna lektira”, rekao nam je Šunjić u razgovoru vođenom sredinom prošle godine, “vjerujem da bi puno efikasnije educirao mlade o Holokaustu nego jedan suhoparan sat povijesti”.

No, o čemu govorimo kada govorimo o stripu u suvremenom lokalnom i regionalnom kontekstu? Tko su akteri, a tko autori? Što ih zanima i u kakvim uvjetima rade? Ima li smisla – u lokalnom medijskom kontekstu, u kojemu su rubrike posvećeni kulturi gotovo u potpunosti istrijebljene –  uopće govoriti o njihovoj značajnijoj recepciji?

“Domaća scena šteka na konkretnim novcima za tiskana izdanja i na distribucijskoj mreži koja se nakon raspada Jugoslavije nije pokrpala”, kaže nam Ivana Armanini iz strip-kolektiva Komikaze i dodaje: “Jako slaba iskustva imamo s većim knjižarskim lancima jer ne plaćaju (Profil, AGM). Scena zapinje dakako i na hrvatskim strip festivalima i strip knjižarama gdje se uglavnom i dalje njeguju samo mainstream publika i izdavači, a sve se kroji prema statistički skrojenom uzorku kupca. Dok smo u Angoulemeu na najvećem strip festivalu Evrope pobrojali 11. nominaciju za najbolje nezavisno strip izdanje, a Charlie Hebdo nas hvali kao ‘grafički najzanimljiviju pojavu’ evropske nezavisne strip scene, naša izdanja nisu u distribucijskoj mreži po Hrvatskoj”.

Komikaze je strip-kolektiv koji je krajem prošle godine ušao u petnaestu godinu rada. Tijekom tih petnaest godina bio je ne samo platforma za autorski rad, suradnju i proizvodnju, već i distribucijska mreža i aktivistički poligon za širenje ideja stripa kao mjesta otpora tržišnoj logici i dominantnim kulturnim praksama. Ivana Armanini istovremeno je i autorica i urednica i kolporterka čiji to sada već ne samo umjetnički i aktivistički, već i životni projekt.

“Subverzija je u suvremenom nezavisnom stripu definirana kroz otpor sagledan kao sinonim undergrounda jer propituje strip industriju i njezin društveni kontekst”, ističe Armanini, “Subverzivan potencijal autorskog crteža je ogroman, najbolji dokaz je francuski časopis Charlie Hebdo. Subverzivnost Komikaza se fokusira više na medij i društveni kontekst u kojem se Komikaze razvijaju. Ako je ta scena patrijarhalna, konzervativna i kičasta, na nama je da to pokušamo mijenjati. Primjerice u Angoulemeu 2016. je žiri objavio popis od 30 autora za nagradu za životno djelo u stripu. Niti jedna žena nije bila na tom popisu. Odgovor Komikaza na ovo stanje je Femicomix, međunarodni umjetnički projekt i putujuća izložba posvećena ženskom stvaralaštvu u području autorskog stripa”.

Posljednjih godinama svjedočimo ponešto sustavnijoj podršci suvremenom autorskom stripu kroz sustav poticanja javnih potreba u kulturi, kao i bujanju autorskih poetika, od kojih su neke našle svoje mjesto na globalnoj kulturnoj karti, a neki, unatoč svim preprekama, od rada u mediju stripa čak uspijevaju i preživjeti.

“Recimo, zadnji strip Alema Ćurina List vode: Atlantida, vrijedan je i važan. Vrijedan je i važan iz istog razloga – ne postoji nitko na svijetu tko bi mogao napraviti sličan strip. Ćurin izmišlja vlastiti medij koji nalikuje stripu jer je riječ o nanizanim ‘kvadratima’ na papiru, no formalne, likovne i pripovjedne karakteristike tog stripa jedinstvena su tvorevina koja se ne da ni oponašati, ni kopirati. Ne volim nabrajanje imena, jer se netko uvijek nezasluženo izostavi, no onako paušalno – Žeželj je još uvijek bog grafičkog izraza na tronu na koji ne može zasjesti nitko osim njega, Macan je još uvijek renesansni čovjek hrvatskoga stripa (što ne znači da pripada prošlosti ) mada je popustio s prometejskim aspektom svog djelovanja, Davor Radoja stvara jake, vrlo čitljive i popularne stripove, Sonja Gašperov godinama radi na fascinantnom univerzumu Vučina, Lavanderman Tonija Bobanovića et al. je jedini recentni domaći strip-brend koji živi i djeluje hrvatskom tržištu unatoč i u inat”, kaže nam Matko Vladanović, književni kritičar i teoretičar stripa koji već niz godina u zagrebačkom književnom klubu Booksa vodi “Strip-tease“, tribinu u potpunosti posvećenu teoriji i praksi stripa.

Kao i druga polja umjetničke proizvodnje, a tu se prvenstveno misli na književnost kao tehnološki i formalno najsličniju vrstu, strip se suočava s preprekama karakteristične za mala, zatvorena tržišta. Bez jasne kulturne politike i strategije koje bi eventualno omogućile otvorila prostor za komunikaciju između zemlja postjugoslavenskog kulturnog polja i time proširilo ne samo kulturni prostor djelovanja već i tržišni potencijal sektora. Interes zaširenjem tog polja, kaže Vladanović, sasvim sigurno postoji, no prepreke su i dalje mnogostruke: “Interes vjerojatno postoji, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što je tržište od 15-ak milijuna ljudi nekoliko puta bolje od tržišta od 4 milijuna ljudi. Uzroci problemima s takvom vrstom diseminacije stripa isti su oni zbog kojih se u hrvatskim knjižarama tek sporadično može naići na suvremenu prozu srpsko-bosansko-crnogorskih autora, i to u Zagrebu, u ostalim krajevima države teško je već naići i na knjižaru. S druge strane, internet i časopisi ne poznaju granice. Komikaze već godinama okupljaju cijelu regiju, a mogućnosti interneta ne treba podrobnije objašnjavati. No i jedno i drugo je još uvijek na amaterskoj razini, ne po pitanju sadržaja, već po pitanju vidljivosti, distribucije i ekonomske isplativosti”.

Unatoč tome što proizvodnja buja, naša medijska stvarnost je takva da je i prostor refleksije uglavnom sužen gabaritima koji odgovaraju generalnoj skučenosti kulturnih rubrika između skandala i spektakla. Samo je u prošloj godini – otkrio je to Vladanović u bazi podataka na stranici stripovi.com – u regiji objavljeno 585 stripova, a u onoj prije nje tek neznatno manje, njih 570. S obzirom na te uistinu impresivne brojke, teško da možemo govoriti o značajnijem postotku njih koji bi našli spomen u široj javnosti dostupnim medijima: “O sustavnom se praćenju ne može govoriti. Može se govoriti o sporadičnim javljanjima, ovisno već o tome koliko je autor ili naslov zanimljiv, ‘provokativan’ i slično. No, to nije isključiva karakteristika recepcije stripa. I ostale grane umjetnosti muku muče sa sustavnom recepcijom tako da je strip u dobrom društvu. U usporedbi sa stanjem od prije deset-petnaest godina situacija je puno bolja. Postoje tekstovi o stripu i strip-autorima u mainstream medijima (čak i van diskursa kulturnog ekscesa), strip se ugurao na velike književne festivale (Sanjam knjige, Festival svjetske književnosti), na HRT i slična mjesta gdje ga prije nije bilo”.

Na stripu se, kao što je često slučaj i sa drugim suvremenim umjetničkim praksama koje odbijaju plivati strujom dominantnih estetika, radi u skučenim uvjetima. To je, uostalom, u skladu s činjenicom da su, kako kaže Ivana Armanini, umjetnost, kultura i obrazovanje pri dnu društveno-političkog interesa. Potpore, iako postoje, često su nestabilne i nedostatne za kvalitetan rad; ono malo preostalih knjižara i izdavača muči se s visokom cijenom proizvodnje i konačnog proizvoda, a mediji su, ako uopće, uglavnom fokusirana na prijevodna izdanja, mada je bolje i to nego ništa. Koliko mediji na globalnoj razini i dalje igraju ulogu u diseminaciji stripa, govori i činjenica da je ugledni New York Times odlučio ugasiti segment posvećen stripovima unutar svoje liste najprodavanijih naslova, što će najviše utjecati na rad malih, nezavisnih nakladnika poput Fantagraphics Books i Drawn+Quarterly i njihovih autora, dok će industrijski giganti poput Marvela i DC Comicsa ostati neokrznuti.

Koliko god definicija nekog značajnijeg pomaka bila problematična, “široka kao i definicija autorskog stripa”, tumači nam Armanini, o njemu se ipak može govoriti: “Drago mi je da je konačno izašlo izdanje Mirka Ilića Iz povijesti ljudske gluposti (izdavač: Kvadrat) budući da se radi o klasiku koji je napravio velike pomake u osuvremenjivanju jezika autorska stripa. Njegov utjecaj je velik iako mu je to bila samo usputna stanica. Kraj njega više ni Komikaze u Hrvatskoj ne izgledaju kao neko zalutalo strip kopile. Tomaž Lavrič je dobio Nagradu Prešernovog sklada, najvišeg priznanja Republike Slovenije, što je veliki skok za strip u regiji budući da se radi o autoru s ogromnim opusom velikog stilskog raspona, od tjedne strip satire u časopisu Mladina do niza međunarodno objavljenih albuma. Njegova retrospektivna izložba 2015/2016 u Cankarjevom domu u Ljubljani, s popratnim izdanjem Čarobni jezik stripa autora Jure Mikuža, najkvalitetnija je strip analiza koju sam srela na ovim prostorima, u rangu najvećeg strip teoretičara Scott McClouda, čime je pripremljen odličan teren za ovogodišnju nagradu. Realizam svakako bolje prolazi na širokom tržištu čemu nam svjedoči niz međunarodnih uspjeha naših autora: Danijel Žeželj s preko dvadeset izdanja iza sebe i velikim uspjesima na američkom i talijanskom tržištu i Miroslav Sekulić Struja koji je u Francuskoj već ušao u lektiru. Najviše prašine u tržišnom kontekstu je svakako digla Nina Bunjevac, koja se strip ekranizacijom tragične ispovijesti raspada obitelji i Jugoslavije našla na bestseller listi New York Timesa…”

Strip je, dakle, živa umjetnost i kultura; unatoč svim preprekama raste, razvija se i ne da se iskorijeniti, pa je zaključak ovdje možda najprikladnije prepustiti onima koji ne samo da ga rade, promišljaju i promoviraju, već i žive.

“Najvažnije u svoj ovoj priči je to što još uvijek postoji potreba da se stripovi rade”, ističe Matko Vladanović, “potreba koja se, i s autorske i izdavačke strane, odupire kapitalističkoj logici suvremenog života. S jedne je strane ekonomsko-strukturno rasulo cijele strip-priče dobra stvar. Zbog toga što nema materijalne zadovoljštine, stripovi se rade iz želje i potrebe, a kad se nešto radi iz unutrašnje potrebe, ma koliko zanat možda zapinjao, ma koliko se povremeno zapadalo u solipsističke krajnosti, krajnji proizvod je u pravilu zanimljiv, u onom smislu u kojem je zanimljiva sva umjetnost kao fizički trag duha jednog prostora i vremena. Ostaje ‘samo’ u to uvjeriti i ostale. Al’ ajde, dok god se nešto miče, grize i vrpolji, to nešto uvijek prokopa put čak i kad puta nema. A nije da ga ovdje nikad nije bilo, nego su s godinama staze malo zarasle”.

Ivana Armanini u stripu – gdje semantička napetost između dva kadra, kako god oni formalno i sadržajno bili ustrojeni, proizvodi značenje – vidi prostor emancipacije, prostor suradnje i inkluzije, društvene promjene: “Društvo i strip u tranziciji se prepliću. Suvremeni autorski strip sugerira nove modele suradnje građene na otvorenijem dijalogu, u ravnopravnoj interakciji autora i publike. Ovaj medij se bavi svim problemima čovjeka i društva, otvara pitanja i moguće odgovore. Gledajući aktualni društveno politički kontekst, perspektiva suvremenog nezavisnog stripa svakim danom u svakom pogledu sve više raste”.

KP: Kako su izgledali Fibrini počeci? Koliko ste uopće izdanja imali te 2006. godine, odnosno u prvoj godini rada, tko su ljudi koji su pokretali čitavu priču i kako sada stvari funkcioniraju operativno? 

Fibra je praktički od samog početka bila one man show, budući da u to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije objavljivao stripove koje sam ja htio čitati i za koje sam ja smatrao da ih treba objaviti, onda sam odlučio pokrenuti izdavačku kuću i objaviti ih sam. U prvoj smo godini objavili svega šest naslova, da bi taj broj rastao iz godine u godinu. Što se suradnika tiče, od samog su početka tu Melina Mikulić, sjajna dizajnerica koja je zaslužna za kompletan vizualni identitet Fibre, zatim Darko Macan, Fibrin dobri duh, autor i prevoditelj, te izvrsna prevoditeljica Tatjana Jambrišak i lektor Josip Sršen. Ti ljudi i danas čine Fibrinu okosnicu, a u međuvremenu su im se pridružili brojni drugi prevoditelji. Operativno to izgleda ovako: ja pročitam brdo stripova, odlučim objaviti one koji mi se svide, prevoditelj prevede, Josip lektorira, ja napravim prijelom i pripremu za tisak, Melina složi dizajn i nakon jedno milijun provjera – pravac tiskara. I tako nekih pedesetak puta godišnje.

KP: Fibra je, sami kažete, osnovana iz čistog entuzijazma, i teško da je tko tada – uzevši u obzir nestabilnost izdavačkog tržišta – mogao očekivati ovakav kontinuitet. Ima li zadovoljstva i nade u takvom radu?

Zadovoljstvo je praktički bio moj glavni motiv i pokretač svih ovih godina. Ja imam tu sreću da ne živim od izdavaštva, već od programiranja, tako da nikad nisam imao mač zarade nad glavom. Ja sam kao izdavač i urednik objavljivao naslove koje sam kao stripofil i kolekcionar želio imati na svojoj polici. Na taj način zadovoljstvo ne može izostati, jer na kraju dobijem strip kojeg želim imati u izdanju koje mi je potpuno po volji. A kad se tome dodaju još i brojne reakcije oduševljene publike koja mnoge od tih naslova nikad ne bi vidjela da ih Fibra nije objavila, zadovoljstvo postaje još veće. Da je situacija bila drugačija, da mi je to, kao većini ostalih “normalnih” izdavača, jedini izvor prihoda od kojeg trebam prehranjivati obitelj, ne bi bilo baš tako veselo, bojim se.

KP: Izdali ste neka od kritički najcjenjenijih stripovskih albuma uopće, a da se pritom niste žanrovski ograničavali. Vaša izdanja variraju od francuskog i argentinskog SF-a, preko američkog alternativnog stripa i klasika superherojskog žanra, do japanskih drama i hrvatskih autora, koja od njih biste istaknuli kao posebno važna? 

Mislim da bez lažne skromnosti mogu reći kako Fibra ima jedan od najboljih kataloga na svijetu. Rijetki su izdavači koji imaju toliku koncentraciju kvalitete u svom katalogu i zaista sam ponosan na to. Svi su mi naslovi iz ovog ili onog razloga bitni, ali ako baš moram neke izdvojiti, onda bi to svakako bili Čuvari, Eternaut, Maus, Ponos vragova, Svagdanja borba i Sandman.

KP: Kako komentirate aktualne politike prema izdavaštvu općenito pa onda i prema stripu specifično? Ima li prostora za napredak? Može li ovakav tip kulturne proizvodnje opstati samostalno na tržištu ili uistinu zaslužuje poticaje koje prima, pa i više od toga? Može li se povećanjem tih izdavanja iz javnih sredstava ići prema snižavanju cijene samog proizvoda, što bi, na kraju, rezultiralo i većim interesom?

Pa, ovo što se trenutno događa je sigurno jako loše, pošto svi uobičajeni procesi naveliko kasne, i potpore i otkupi Ministarstva kulture, tu definitivno ima mnogo prostora za napredak. U prvom redu, mislim da bi odnos prema knjizi (i kulturi općenito) trebao biti neovisan o političkoj opciji koja je trenutno na vlasti. Politika je jedno, a struka drugo i tu ne bi smjelo biti uplitanja. S druge strane, strip je, kad je kulturni establišment u pitanju, još uvijek svojevrsno trinaesto prase, puno je tu još predrasuda i neznanja, ali situacija se iz godine u godinu popravlja, u velikoj mjeri zaslugom dobrih naslova koje objavljujemo, kao i pozitivnim recenzijama i kritikama u medijima.

Meni je osobno otkup za knjižnice jako bitan iz jednog jedinog razloga: stripovi koje Fibra objavljuje, zbog malih naklada i skupe produkcije (veliki format, kvalitetan papir, tvrde korice, kolor) su nedostupni široj publici, kako cijenom, tako i distribucijom. Međutim, ako su dostupni u knjižnicama, onda ih svatko tko to želi može praktički besplatno posuditi i pročitati. A kako želim popularizirati strip i stvarati nove generacije čitatelja, to mi je jako bitno. Što se financiranja iz javnih sredstava tiče, mi uglavnom snižavamo cijenu izdanjima koja dobiju potporu, ali iskreno, nisam primijetio da to ima neki preveliki učinak na interes publike. Dijelom i zbog toga što zbog iznosa potpore ta razlika u cijeni nije toliko osjetna. Da su u pitanju neka značajnija sredstva, pa da onda i konačna cijena bude znatno niža, to bi onda vjerojatno bila druga priča. Svakako bi za knjigu i kulturu općenito trebalo izdvajati više i raditi na tome da knjiga bude dostupnija publici, ali s obzirom na stanje državnih financija, mislim da ćemo se načekati dok ne dođu ti dani. Nažalost.

KP: Ima li u širem medijskom polju prostora za strip kao umjetnost? Koliko ste zapravo zadovoljno kritičkom recepcijom svojih izdanja? Vidite li ovdje neki pozitivni manipulativni prostor? 

Prostora u klasičnim medijima kao što su novine, televizija i radio za strip, nažalost, ima jako malo i to je velika šteta. Kritička recepcija je izvrsna, ali te se kritike objavljuju mahom na specijaliziranim portalima koje posjećuje uglavnom naša postojeća publika. Ono što mi želimo je doći do nove publike, do ljudi koji vole dobru knjigu, dobru glazbu, dobar film i koji bi sigurno voljeli i dobar strip kad bi znali da on postoji (i kad im netko objasni da strip nije samo šund za djecu, nego da može biti i vrlo kvalitetno i ozbiljno štivo), a bez prisutnosti u novinama i na televiziji, to je jako teško. Ali, eto, kroz ovih deset godina, usmenom predajom i gerila marketingom, Fibra je uspjela postati brand i proširiti svoju publiku van ustaljenog stripovskog geta.

KP: Kakav je status stripa u formalnom obrazovanju? Ima li tu kakvog pomaka s obzirom na predložene kurikularne smjernice? 

Nažalost, slabo sam upoznat s tim. Mislim da je strip prihvaćen kao metodičko sredstvo, ali nije na popisu lektirnih naslova. Znam da je Irena Jukić-Pranjić svojedobno pokrenula inicijativu za uvođenje stripa u školsku lektiru, s konkretnim popisom naslova, ali mislim da to nije prošlo. Što je, zapravo, katastrofalno. Ja smatram da bi jedan Maus morao biti obavezna lektira, vjerujem da bi puno efikasnije educirao mlade o Holokaustu nego jedan suhoparan sat povijesti.

KP: Kako vidite Fibrinih narednih deset godina? Što biste voljeli objaviti pod svojom etiketom, odnosno možete li možda najaviti neka izdanja koja vam se čine bitna? Kako uopće vidite budućnost strip-izdavaštva u Hrvatskoj?   

Pa, mi ćemo nastaviti s dosadašnjom politikom objavljivanja kvalitetnih naslova, bilo recentne, suvremene produkcije, bilo klasika koji su iz ovog ili onog razloga ostali neobjavljeni kod nas, tako da se tu ništa posebno ne bi trebalo promijeniti. Naš izdavački plan za naredne dvije godine je kompletno popunjen s preko 120 naslova, od kojih bih svakako izdvojio Sagu Briana K. Vaughana, Jimmy Corrigan, the Smartest Kid on Earth Chrisa Warea, Preacher Gartha Ennisa, Arapin budućnosti Riada Sattoufa, Brodeckov izvještaj Manua Larceneta, Indijansko ljeto Huga Pratta i Mila Manare i mnoge, mnoge druge. Budućnost strip izdavaštva vjerojatno počiva u digitalnim izdanjima, ali nisam siguran koliko će to kod nas biti održivo. Međutim, ako želimo privući nove generacije mladih čitatelja, a želimo, morat ćemo im ponuditi sadržaj na novim, digitalnim platformama.

Rutu Modan nagrađivana je izraelska pripovjedačica, ilustratorica i sveučilišna profesorica koja je karijeru započela objavljujući u izraelskim dnevnim novinama i u lokalnom izdanju američkog humorističkog časopisa Mad. Osnivačica je nezavisnog strip-kolektiva i izdavačke kuće Actus Tragicus, a prvi ukoričeni strip, nastao u kolaboraciji s Etgarom Keretom, izdaje 1996. godine. Redovito objavljuje u The New York Timesu, Le Mondeu i The New Yorkeru, dok za američkog izdavača, ugledni Drawn & Quarterly, objavljuje Exit Wounds (Izlazne rane, Fibra, 2012), Jamilti and Other Stories i The Property (Imovina, Fibra, 2015). 

Imovina u priči o putovanju bake i unuke nije samo cigla i staklo obiteljske kuće u Varšavi koja im je oteta u Drugom svjetskom ratu, već i sve ono nepovratno izgubljeno u vrtlogu rata i povijesti, kompleksih obiteljskih odnosa, zamagljenih identiteta i prošlosti. 

“Jedna od tema ove knjige”, rekla je Modan govoreći o Imovini za The Comics Journal, “patetični su i na propast osuđeni načini na koje ljudi pokušavaju zapamtiti, vratiti ili ispraviti prošlost. S time se istovremeno ismijavam i s time se istovremeno identificiram. Tragično je da to da prošlost nikada ne možemo zadržati. Život je nepošteno linearan”. 

Imovina izlazi krajem listopada, a prijevod potpisuje Tamara Jambrišak Lopac.

Strip Piletina sa šljivama objavljen je na francuskom 2004., a na engleskom jeziku 2006. godine, a u jednakoj maniri kao i u prehodnom radu, Marjane Satrapi se osvrće na jedan specifični segment iranske kulture i života, promatran kroz jednu epizodu iz života njezine obitelji. Autorica ispisuje biografiju svoga ujaka te nelinearnom naracijom u pitanje dovodi postojanost ljubavi, obiteljskog života, glazbe, egzistencije, a više od svega i konačnost smrti.

“Tragična priča prepuna melankolije i humora vodi nas u Teheran 1958. godine. Glavni junak, autoričin ujak Ali Naser Kan, uživa slavu diljem Irana zahvaljujući svome nenadmašnom talentu za sviranje tara. Kada mu u jednoj od bezbrojnih svađa žena razbije njegov obožavani instrument, Ali Naser Kan očajnički pokušava pronaći novi tar koji će mu vratiti užitak sviranja i želju za životom. 

Ali svi pokušaji su uzaludni i on odluči umrijeti. Kroz narednih osam dana, čekajući da mu Azriel, anđeo smrti, pokuca na vrata, Ali Naser Kan kontemplira o svojoj tužnoj egzistenciji i prošlosti, te nas postupno vodi kroz svoju priču oca, muža, brata, glazbenika, ali i velikog egoista slomljena srca, otkrivajući nam pritom tajnu svoga glazbenog umijeća”, stoji u najavi izdavača, zagrebačke Fibre.

Marjane Satrapi proslavljena je iransko-francuska autorica stripova, ilustratorica, filmska redateljica i autorica dječje književnosti. Svjetsko priznanje stekla je nagrađivanim dvodjelnim autobiografskim stripom Persepolis, u kojemu se kroz pripovijedanje o njezinom neobičnom životnom putu i životu na križištu istoka i zapada isprepleće kritika života u Iranu nakon Islamske revolucije te naglašavanje nepovoljne pozicije žena koje se ne uklapaju u tradicionalne rodne i etničke uloge.

Kao što je bio slučaj s Persepolisom, koji je 2007. godine uspješno adaptiran kao animirani film, i Piletina sa šljivama svoju ekranizaciju u formi igranog filma doživjela je 2011. godine.

Piše: Matko Vladanović

“Znaš, nevjerojatno je što ovdje s ljudima za susret s kojima vani postoje kilometarski redovi možeš sjediti preko puta stola u birtiji i pričati s njima kao da je to najnormalnije na svijetu” –  priča mi Josip Sršen, hrvatski stripaš koji je donedavno redovito objavljivao nedjeljne pasice svoga stripa Ma daj? u Jutarnjem listu. Govori o Seanu Murphyju i Marku Simpsonu – Jocku, Amerikancu i Škotu koji su svjetsku slavu stekli radom na stripovima poput Punk Rock Jesus, Joe the Barbarian, The Losers i Black Mirror. Obojica mu sjede preko puta, a Murphy upravo prilično neugodno podjebava grupicu mladih Kanađana koji su netom izašli s fakultetâ i sad odmaraju uz vino na klupama konobe Kalalarga. Pripiti su i ne shvaćaju što im Murphy radi. Možda i bolje. Nije red da nerede u Hrvatskoj rade stranci.  

Makarska u predsezoni. Turisti polako dokapavaju i već ima onih što izgaraju na kasnom proljetnom suncu. U kafani poput svake druge, jednoj od onih što pokrivaju svaki raspoloživi kvadratni metar bilo koje dalmatinske rive, neuobičajena je gužva. Neuobičajena barem za ovo predsezonsko vrijeme. Dugački stol odjeljuje goste i posjetitelje. Jedni pripremaju pribor, a drugi su netom izašli iz reda u kojem su stajali i po sat vremena čekajući na redni broj za crtež s posvetom. Gužva oko crtačkog stola smanjuje se tek kad Renato Vladimir – Renky najavi podjelu besplatnih stripova koje, povodom desete godišnjice rada, dijeli izdavačka kuća Libellus. Šesnaest sekundi kasnije, stampedo sličan onome kod stolova s hranom na nekadašnjim svečanim otvaranjima Interlibera posustaje i stvari se vraćaju u kolotečinu. Kolotečina je pomalo nadrealna. Za jednim stolom, vitalni 71-godišnji Belgijanac Daniel Herontin – Dany, daje intervju, crta crtež s posvetom i zavodi prevoditeljicu, za drugim Marvelov skaut C. B. Cebulski priča s beskrajno talentiranom 17-godišnjom Mihaelom Erceg iz Splita izvan “uredovnog vremena” u kojem bi, prema programu, trebao pregledavati portfolije autora željnih rada na američkom tržištu, za trećim Hrvati, Srbi, Bosanci i Slovenci (kojih je ove godine tridesetak, više no ikad prije) obnavljaju Jugoslaviju uz svesrdno odobravanje starog antifašista i genijalnog ilustratora Alema Ćurina koji uspješno glumi Groucha Marxa. Grzegorz Rosiński, Poljak koji je osvojio Francusku i ostatak Europe Thorgalom, ustaje od crtačkog stola. Jedini uzima pauze za pušenje. Ljudi potiho gunđaju, no iako ga navodno boli ruka, Rosiński crta brže od svih. Većina zainteresiranih na kraju ipak uspijeva dobiti crtež. 

MaFest je u gradu. Osmo izdanje. Organizacija je već uhodana, a jednogodišnja pauza im nije nimalo naškodila. Organizatore je pljunulo vrijeme i od sveg tog sunca posve bizarno izgleda činjenica da se samo parsto kilometara sjevernije utapaju ljudi, urušavaju kuće i premještaju minska polja. Paralelni svemiri postoje, očito, i izvan stranica znanstvene fantastike. 

Ove je godine MaFest ambiciozniji no ikad. Specijalnih je gostiju devet, a domaćih je stripaša toliko da je lakše nabrojiti one kojih nema nego one koji su tu. Glas o MaFestu proširio se i izvan granica regije. Službeni (i onaj neslužbeni – fanovski) PR radi svoj posao. U festivalskim novinama nalaze se mejlovi jednog Poljaka i jednog Britanca. Raspituju se ljudi za cijene ulaznica. Navikli su na francuske, američke i engleske konvencije stripaša na kojima se, k’o na Hercegovačkim svadbama, plaća svaka sitnica. No, ulaznica nema i kako stvari stoje neće ih ni biti. Plaćaju se jedino stripovi, izloženi na nekoliko štandova u podrumu hotela Meteor. To je tek jedna od pet festivalskih lokacija, udaljena desetak minuta hoda od kafića Pivac i Feral u kojima se odvija glavnina programa. Tih deset minuta hoda čini se beskrajno daleko. Barem iz perspektive izdavača i trgovaca koji u podrumu drže štandove sa stripovima. Nema gotovo nikakve šanse da netko “nepozvan” naiđe na tu prostoriju. 

“Ionako tu nema slučajnih posjetitelja”, komentira Marko Šunjić, vlasnik i urednik Fibre, najvažnije izdavačke kuće u Hrvatskoj, “ljudi su došli ciljano i sa spremnim popisima naslova koji ih zanimaju. Sasvim je svejedno gdje se trgovina nalazi. Oni koji su došli kupiti nešto svratit će u nju prije ili kasnije”. 

Te riječi okolnim putem oslikavaju središnji problem stripa u Hrvatskoj o kojemu se priča na svakom susretu poput ovoga. Zainteresiranih za strip je malo, kupaca još manje i nema izlaza iz začaranog kruga kojeg čini korelacija relativno visokih cijena i male potražnje. Bez pomoći države, bilo preko potpore za tisak, bilo preko fonda za otkup knjiga, čitavo bi se izdavaštvo vjerojatno raspalo kao kula od karata. Situacija je identična onoj u književnom sektoru. No, za razliku od književnosti koja osim standardnih mehanizama potpore i otkupa ima i prateći sustav nagrada, stipendija i institucionalne podrške, strip još uvijek pokušava izaći iz geta. Duboko ukorijenjenog geta kojeg na životu održavaju i akademske institucije. Sonja Gašperov, stripašica, književnica i asistentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu ističe kako joj rad na stripu ne donosi bodove za docenturu. Priznaje se, kaže, samo “klasično umjetničko djelovanje” i izlaganje u galerijama koje se boduju.

Dok je situacija s prijevodnim stripom kako-tako održiva, domaći je strip, a posebno autor stripa u problemima. Nitko od izdavača nema (financijske) snage producirati domaći strip, a institucija poput HAVC-a s milijunima na raspolaganju za financiranje domaćih projekata iz trenutne pozicije izgleda kao potpuna fikcija. Dugoročno se takva situacija ne može pozitivno odraziti ni na koga. Ne računajući domaće autore koji rade za strane izdavače (uglavnom Francuze i Amerikance), stripaši su u istom položaju kao i pisci – tek rijetki od njih uspijevaju živjeti od umjetničkog rada. Vremena basnoslovnih honorara o kojima pričaju pripadnici starije generacije stripaša odavno su prošla i vjerojatno se nikada neće vratiti.

No, čini se da ovo nije tek poznata priča iz balkanskog kulturnog sektora. I Johann Ulrich, vlasnik njemačke izdavačke kuće Avant-Verlag koji je posjetio ovogodišnji MaFest, ističe kako situacija u Njemačkoj, barem za njemačke autore nije nimalo drugačija. Ne računajući Amero-franko-japanski mainstream koji zauzima većinu njemačkog tržišta stripa, grafičke novele njemačkih autora (Ulrich tumači ovaj termin kao svjesni marketinški odmak od derogativne dimenzije koja se još uvijek veže uz pojam “strip”) rijetko prelaze naklade od 1500 primjeraka. U Njemačkoj, doduše, država ne sudjeluje u proizvodnom procesu pa su i autori i mali izdavači primorani raditi “normalne” poslove, a stripom se baviti kao hobijem. 

Država je nepouzdan igrač i u Srbiji, kako ističe Žika Tamburić, urednik u srpskoj izdavačkoj kući Omnibus (čije je epohalno izdanje Stripovi koje smo voleli 2011. na Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga proglašeno izdanjem godine). Troškovi proizvodnje su skupi, distribucija je ograničena, a državni otkup knjiga je nepouzdana lutrija. Pronaći uspješan biznis-model u takvom okruženju gotovo je nemoguća misija.  

Unatoč problemima, strip je u Hrvatskoj još uvijek živ. I bit će sve dok netko ne isključi aparate koji ga održavaju na životu. Ovogodišnji MaFest u jednom pogledu svjedoči upravo tome. I sam je, naime, jedan od takvih aparata. Slučajnih gostiju možda i nije bilo no seldiba festivalskih lokacija na makarsku rivu pokazala se kao pun pogodak. Upravo se zbog toga među posjetiteljima od kojih je većina debelo prevalila tridesetu ukazalo i nešto djece oduševljene time što kući mogu ponijeti “originalnog” Batmana (čak je i Krešimir Zimonić popustio pa nacrtao pokojeg), a u kontekstu regrutacije mladih snaga važno je napomenuti i pet dana strip-radionica održavanih u lokalnim dječjim vrtićima i osnovnim školama pod mentorstvom Tihomira Tikulina – Tice, kao i nagradni natječaj za najbolje osnovnoškolske radove čija je pobjednica Mia Nemčić odšetala kući s laptopom što će vjerojatno pamtiti do kraja života. 

Smještajem na rivi MaFest se u potpunosti otvorio gradu čime je ponovno potvrdio kako je postao integralni element makarske kulturne ponude, otvoren svima koji požele doći. Pomalo nalik Motovunu. Samo s daleko manje ljudi. 

Prije no što je postao izdavač, Šunjić je stajao (i još uvijek stoji) za kormilom portala stripovi.com koji je početkom milenija odigrao ključnu ulogu u spajanju porušenih veza između stripofila u regiji. Neko je vrijeme sudjelovao u radu izdavačke kuće Libellus u sklopu koje je započeo s objavljivanjem Kena Parkera, kapitalnog djela talijanskog stripa, a otkako je krenuo u izdavačke vode uredio je više od dvije stotine izdanja. 

Matko Vladanović s gostom će porazgovarati o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Šunjićeve izdavačke kuće Fibra, o tome kako se inženjer matematike našao u strip vodama i tome zašto još uvijek ne može dati otkaz na svom redovnom poslu.

Povod razgovoru je skorašnji izlazak hrvatskog izdanja čuvenog stripa Watchmen (Čuvari) Alana Moorea i Davea Gibbonsa.

Dok čisti ćeliju na smrt osuđenog i zatim smaknutog zatvorenika, zatvorski čuvar pronalazi maleni komad papira na kojem stoji kombinacija brojeva. U času inspiracije strpa ga u džep. Kako čuvar živi usamljeničkim, jednoličnim životom, brojevi na papiru zaokupe mu znatiželju. Pronalazak njihova skrivenog značenja mogao bi dati novi smisao i njegovu životu, te čuvar upada u situacije u kojima broj ili njegov dio kao da dobivaju određenu važnost i nude mu tragove i moguća rješenja… 

Radi se o netipičnom izdanju, priči klaustrofobične atmosfere crtane u crno-bijeloj tehnici koju dodatno zaokružuje kompletan izostanak dijaloga što, ponovno, neodoljivo podsjeća na makabričan ton nijemog filmskog ekspresionizma s početka 20. stoljeća. 

Prijevod, lekturu i redakturu potpisuje Marko Šunjić, a dizajn knjige Melina Mikulić. Oglednih tridesetak stranica stripa možete preuzeti ovdje. 

Izvor: Fibra

Zoran Janjetov vrlo je uzbuđen dok pokazuje svoje radove i predstavlja se kao skromni Moebiusov sljedbenik. Jodorowsky odmah primjećuje jedno: od svih Moebiusovih brojnih lica i promjenjivih stilova, Janjetov je zapravo pod utjecajem Moebiusa prije sinteze stvorene za Inkala. Odmah mu predlaže njemu očitu stvar: budući da je Janjetov pod utjecajem Moebiusa “prije Inkala”, on treba nacrtati mladost Johna Difoola. Alexandro smišlja prvo poglavlje o bijednom privatnom detektivu klase “R” koje Janjetov, osjećajući kako mu crtež puše za vratom, euforično crta. 

U to je doba Moebius još stanovao u Sjedinjenim Američkim Državama. Les Humanoïdes Associés uzima početnikove table pod ruku i odlaze na sastanak s Inkalovim tvorcem na Američkom salonu knjige koji se te godine održavao u Washingtonu. Između dva susreta za potpisivanje, Moebius gleda i odobrava Janjetovljeve stranice koje smatra lijepom počasti svom radu. Malo poslije povjerit će mu bojenje Kvintesencije. Tako je niknuo prvi izdanak u tom protoformnom znanstvenofantastičnom univerzumu koji će uskoro procvasti. 

Prije Inkala, u prijevodu Gorana Marinića, izlazi u izdanju nakladničke kuće Fibra, a na njihovim stranicama se nalazi i prvih pedesetak oglednih stranica stripa. 

Izvor: Fibra

Impresivno djelo autora stripa Blankets koje se prostire na preko šest stotina stranica, Habibi je “suvremen i bezvremen istovremeno”, a predstavlja “ljubavnu priču zapanjujućeg odjeka, parabolu našeg odnosa prema svijetu prirode, kulturni jaz između Prvog i Trećeg svijeta, zajedničko nasljeđe kršćanstva i islama, i, s najvećom snagom, čaroliju pripovijedanja”. 

Perzepolis iransko-francuske umjetnice Marjane Satrapi “oštar je, žestoko pronicljiv i iskren” i “u cijelosti protkan sirovim humorom i teško stečenom mudrošću”.

Ogledni primjerak prvih stotinjak stranica Habibija možete preuzeti ovdje, a Perzepolisa – ovdje. 

KP / Fibra

Zajedno sa Jean-Pierreom Dionettom, Phillipeom Druilletom i Bernardom Farkasom 1976. pokrenuo je izdavačku kuću Les Humanoides Associés i magazin Métal Hurlant, što je označilo prekretnicu i početak novog vala autorskog stripa na svjetskoj razini. Arzak, Garaža i drugi učinili su od Moebiusa ikonu čiji ugled nije zaostajao za Girovim. Među brojnim kolaboracijama u kojima je sudjelovao Giruad, valja izdvojiti onu s Alejandrom Jodorowskym. Njihov prvi zajednički strip, Mačje oči, objavljen je 1978. Vrhunac njihove kreativne suradnje svakako predstavlja Inkal. Strip, serijaliziran u šest albuma između 1988. i 1988., neprijeporni dio kanona ove umjetnosti, započeo je kao hibrid znanstvene fantastike i noira po uzoru na romane Phillipa K. Dicka. Njegovim frenetičnim širenjem u svim smjerovima stvoren je paraleleni svemir za čiju je vizualnu konstituciju zaslužan Moebius.

Cartierova fondacija za suvremenu umjetnost organizirala je 2010. veliku retrospektivu Giraudovih radova.

A.J.