Iako volonterstvo u Hrvatskoj još uvijek nije posve uvriježena djelatnost, zadnjih desetak godina razvojem civilnog društva i volonterstvo je krenulo uzbrdo. Put razvoja nerijetko je brdovit zbog problema koji se savladavaju. Pa tako volonterske organizacije često moraju imati bačve pune strpljenja u dogovorima s lokalnim zajednicama prilikom ostvarivanja projekata ili dobivanja zadovoljavajućeg prostora. Nekada se gubi mnogo vremena i živaca, ali rezultati uvijek uslijede prije ili kasnije, pa bi se moglo reći da entuzijazam savladava sve teškoće.

Priličan broj ljudi još uvijek ne zna što je volontiranje niti da ono postoji. Jedan od razloga za to možda je nedovoljan interes medija za takvu tematiku. Da bi razjasnili aspekte volontiranja i potaknuli nove volontere na sudjelovanje pogledajmo što je volontiranje i čega tu sve ima.

Volontiranje možemo definirati kao dobrovoljnu aktivnost kojom neka osoba ili više njih doprinosi općoj dobrobiti, dobrobiti nekog pojedinca, skupine ili društva. Ova aktivnost nikada ne teži ostvarenju profita, pa je iznos novca koji možemo dobiti za njeno izvršavanje jednak nuli. Svoje korijenje najčešće sadi u organiziranim djelovanjima različitih zajednica za vrijeme svakojakih kriza. S obzirom da se radi o dobrovoljnom angažmanu, ljudi radeći različite stvari na ovakav način uvijek uživaju u njima, jer nisu ni na što prisiljeni te biraju volontersku aktivnost na temelju vlastitog kriterija sviđanja. Na volontiranje bi nas trebao potaknuti višak energije i nekakav unutarnji poriv, a ni u kom slučaju osjećaj obaveze. 

Kratkoročno ili dugoročno volontirati možete u različitim udrugama i organizacijama Hrvatske i svijeta. Izbor područja unutar kojeg ćete to činiti je na vama, a birate između kulture, ekologije, izgradnje mira, rada s djecom itd. Možete volontirati da zadovoljite svoje potrebe za stjecanjem novih vještina i iskustava, boravkom u kreativnom i dinamičnom okruženju ili pak da pomognete drugima. Najčešće ćete pomažući drugima pomoći i sebi te obrnuto.

Rezultati istraživanja Temelji zagrebačkog volonterskog servisa koje je proveo Volonterski centar Zagreb (VCZ) krajem 2007. pokazuju da je potreba za volonterima najveća u socijalnim institucijama poput bolnica, dječjih vrtića i domova za djecu te u udrugama osoba s invaliditetom i onima za zaštitu ljudskih prava i okoliša. Ako uzmemo u obzir nesrazmjer organizacijskih i ljudskih kapaciteta ustanova s brojem i potrebama korisnika koje pružaju, onda volonteri mogu imati ključnu ulogu u osiguravanju bolje kvalitete njihovih usluga.

Bez obzira na to što su neki ljudi voljni volontirati, neki drugi ipak nisu, a u nedostatku posla im se nameće obveza da moraju negdje volontirati kao npr. na sudu nakon završenog studija prava. To se onda zove volonterskim radom ili u nekim slučajevima stažiranjem. Volonterski rad može biti nešto što se naprosto mora odraditi jer nemaš drugog izbora, pa na neki način i jest prisilno, a spada u Zakon o radu. 

Volontiranje je isključivo dobrovoljno i regulira se Zakonom o volonterstvu koji je stupio na snagu 2007. Tako je formirano područje za razvoj volonterstva i omogućena zaštita samih volontera te institucija i udruga koje rade s njima. Tijelo nadležno za provedbu Zakona o volonterstvu je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje prikuplja podatke o broju organizatora volontiranja i volontera te dobiva godišnja izvješća od organizatora volonterskih aktivnosti. Nacionalni odbor za razvoj volonterstva je koordinacijsko tijelo pri ovom Ministarstvu, a najviše priznanje što ga RH dodjeljuje za volontiranje jest godišnja državna nagrada za volontiranje koja je novčana i propisana pravilnikom. 

Pitanja koja se nerijetko postavljaju glase – koja je korist koju neki pojedinac ima od volontiranja? Zašto bih nešto radio/la besplatno? U slučaju da ste ih nekada postavili sebi ili drugima to znači da niste nikada volontirali, jer da jeste ne biste nikada osjetili potrebu da tako nešto pitate.

Sve ono što se dobije volontiranjem puno je veće od onog što ste uložili. Jedino što je potrebno da biste to shvatili jest da u startu niste financijski orijentirani. U protivnom vas nikakve riječi neće razuvjeriti, jer se ovdje radi o jednom potpuno drugačijem sustavu vrijednosti. Društveno smo naviknuti da vrijednost nekog rada proizlazi iz novca koji dobivamo, ali to baš i nije tako. Novac je papirnato sredstvo, a vrijednost koju nam rad daje je nešto posve drugo. Tako možemo raditi dvije različite stvari za jednak iznos novca, s prvom biti frustrirani, s drugom ispunjeni i sretni, ovisno o našim preferencijama. Jedan od razloga za volontiranje može biti potraga za tim osjećajem ispunjenja prilikom obavljanja nekog posla. Vrijednost tog osjećaja i dobrobiti koju donosi nama i našoj okolini u potpunosti bi bila u stanju zamijeniti vrijednost koju novac daje. Nažalost živimo u monetarnom sistemu, pa to još uvijek nije do kraja moguće.

Neka osoba koja je zbog vlastitog opstanka prisiljena raditi posao koji ne voli može se osjećati mnogo bolje volontirajući u svrhu koja je zanima i usrećuje. Tako bi joj i posao koji mora obavljati postao puno lakši jer se na drugi način usmjerila u nešto što privlači njenu pažnju. Na kraju krajeva nisu li situacije koje ne uključuju novac uglavnom puno iskrenije, opuštenije, veselije, manje stresne, pa i češće sa ljepšim i kvalitetnijim rezultatima?

Pored pitanja o tome zašto volontirati mnogi se pitaju može li netko tko je volontirao, ako to poslodavac uzme u obzir, imati nekakve poslovne koristi od toga. Odgovor nam je dala Ivana Kordić, jedna od članica tima Volonterskog centra Zagreb: “Poslodavci u zemljama Zapadne Europe i Sjeverne Amerike razvili su vrlo pozitivan stav prema volonterskom iskustvu svojih potencijalnih zaposlenika. Novije istraživanje Eurostata, statističkog ureda pri Europskoj komisiji, daje podatak o tri četvrtine poslodavaca u EU koji pozitivno vrednuju prethodno volontersko iskustvo posloprimca. Sve više je raširen stav da radno iskustvo, bila osoba za njega plaćena ili ne, donosi poslodavcu brojne prednosti. Osoba s bogatim volonterskim iskustvom ima razvijene praktične vještine i osjećaj za timski rad, ustrajnost pri ostvarivanju ciljeva te posvećenost zadacima koje prihvaća. Novčana naknada nikako se ne može smatrati jedinim izvorom ovih kvaliteta koje poslodavac želi kod zaposlenika.”

Unatoč tome što se u Hrvatskoj volontiranje još uvijek ne smatra modernim ni isplativim ipak biste se začudili koliko udruga postoji i koliko mladih ustvari volontira. Kao dobar primjer pohvalne volonterske inicijative možemo istaknuti desetak mladih studenata koji su se registrirali pod imenom Udes (Udruga dobrih studenata). Od tada su organizirali nekoliko humanitarnih akcija poput Izmuzimo menze ili koncerata u klubu Boogaloo čiji su prihodi u obliku novca ili hrane bili namijenjeni Centru za rehabilitaciju Stančić, Crvenom križu i bolesnoj djevojčici Tei za troškove liječenja. Kao što vidite, ne rade samo tv ‘zvijezde’ humanitarne akcije nego to može napraviti bilo koja malo zainteresiranija skupina dobro organiziranih ljudi. Što je ovu skupinu mladih potaklo na okupljanje rekla nam je Martina Knežević, predsjednica Udesa : “Željeli smo pomoći  potrebitima! Kako volimo zabavu i pomaganje, odlučili smo to dvoje spojiti u jedno i nastao je Udes”. 

S obzirom da će i u ovom slučaju biti onih koji se pitaju što oni imaju od toga, Martina kaže: “Na individualnoj razini svakako dobijemo određenu dozu satisfakcije. Zadovoljstvo učinjenim ovisi o reakciji osoba kojima pomognemo. Kad shvatimo da smo odabrali prave ljude kojima treba naša pomoć, tada nam više ništa nije teško, a motivacija za pomaganjem kontinuirano raste!” Na kraju razgovora još dodaje: “Potreba za volontiranjem danas je veća nego ikad, posebno ako se osvrnemo na trenutnu financijsku situaciju na Zemlji. Bogati ostaju bogati, a siromašni ostaju bez ičega. Mi smo tu da raspodijelimo dobra!”

Jedna od organizacija sa najvećim brojem učlanjenih volontera u Hrvatskoj, njih preko dvije tisuće, je Volonterski centar Zagreb. Osnovan je 1998. godine kao nastavak projekta Antiratne kampanje Hrvatske iz 1996.godine. Jedna od prvih aktivnosti VCZ-a bilo je volontiranje nakon rata u Pakracu. Tada su u Hrvatsku, uz pomoć mreže Service Civile International (organizacija za razmjenu volontera) došli prvi međunarodni volonteri koji su pomagali u obnovi razorenih područja. Tako je ubrzo započeo s radom međunarodni volonterski servis unutar VCZ-a, koji je danas star već desetljeće. Od 2001. VCZ je član mreže Service Civile International te zajedno s njom promiče mir i suradnju u svijetu putem volonterstva. 2007. godine VCZ postaje ogranak navedene mreže koja ove godine slavi 90-u obljetnicu djelovanja.

Program međunarodne razmjene je dakle najstariji program. Iz njega su nastali Međunarodni volonterski kampovi koji se svake godine od svibnja do listopada održavaju u Hrvatskoj i svijetu. Dosad su u Hrvatskoj organizirana 123 međunarodna kampa u 40 mjesta, a od 1997. u programima dugoročne međunarodne razmjene sudjelovalo je 113 volontera iz Hrvatske i inozemstva. Kampovi privlače velik broj mladih iz cijelog svijeta koji se okušaju u toj jedinstvenoj pustolovini čija su područja rada šarolika (obnova, izgradnja, rad sa društveno ugroženim skupinama, ekološke aktivnosti, rad s djecom, mirovni rad, festivali i poticanje umjetničkog djelovanja…). Jedna od onih koje su se potpuno navukle na zarazne vibracije kampova, toliko da bi joj dobro pristajao nadimak kamperski junkie je Dora Dobrica, volonterka VCZ-a koja je koordinirala i sudjelovala u brojnim kampovima u Hrvatskoj i inozemstvu, a svoju ovisnost o kampovima objašnjava riječima : “Volim biti društveno angažirana, a kampovi su idealna prilika da se to spoji s putovanjem i upoznavanjem novih ljudi. Sudjelovanjem u kampu neku zemlju doživiš iznutra, što je puno drugačije od običnog turističkog doživljaja. Otpočetka se povezuješ s različitim ljudima jer morate sve dijeliti – obaveze, sreću, ideje, igre, hranu… Imam osjećaj da neke ljude koje sam upoznala na kampovima znam bolje nego neke koje poznajem već godinama. Također me zadivljuje što su sve ljudi sposobni ostvariti kada nisu ograničeni bespotrebnim restrikcijama, a usmjereni su na zajednički cilj. Fantastična su to iskustva i kao da uvijek u sebi kriju potencijal da ti malo ili puno promijene život.” (Ukoliko ste zainteresirani, onda znajte da o ovogodišnjim kampovima možete više saznati ako posjetite VCZ-ove info dane utorkom i četvrtkom od 17- 19 h u Ilici 29. I ne zaboravite da iz VCZ-a poručuju da ovog ljeta izgorimo od volontiranja, a ne od sunca.)

Usklađivanje javnog i neprofitnog sektora iznimno je važno za kvalitetan razvoj svakog od njih. Međusobna razmjena ideja i nadopunjavanje u znanju i praksi kad god je to moguće omogućavaju protok informacija, nadogradnju novih projekata te suradnju korisnu svim uključenim akterima.

Volonterski centar Zagreb sustavno uspostavlja suradnju s javnim institucijama i  nevladinim organizacijama, pa su tako realizirana brojna partnerstva s organizacijama i lokalnim zajednicama. Ova otvorenost omogućila je Centru da lakše sazna gdje su volonteri potrebni, a time i da odgovori na potrebe određene zajednice. Ujedno je ovakav pristup VCZ-a samim volonterima osigurao širi spektar mogućnosti za volontiranje. 2006. godine VCZ se intenzivnije počinje baviti lokalnim volontiranjem te im glavni program postaje zagrebački lokalni volonterski servis. Program obuhvaća dugoročno volontiranje u različitim udrugama, ustanovama te kratkotrajne volonterske projekte različitih tematika (zaštita okoliša, kultura, rad sa starijima, djecom, beskućnicima…). Svi oni koji traže volontere, a surađuju sa VCZ-om mogu na njihovoj web stranici pronaći više informacija, dok se volonteri mogu prijaviti na sudjelovanje.

Da bi se volontiranje lokalno, pa onda i međunarodno razvijalo, njegov značaj je potrebno prenijeti djeci i mladima. Kod nas su profesori, škole i fakulteti oni koji bi trebali odigrati ključnu ulogu u osvještavanju djece i mladih o važnosti volonterstva. Najčešće oni sami nisu skloni to primijetiti niti na tome raditi. S Ivanom Kordić iz VCZ-a smo razgovarali i o ovoj problematici i tom prilikom je istaknula: “Od donošenja Zakona o volonterstvu u Hrvatskoj nije stvoren sustavni pristup ovom pitanju iako postoje primjeri pozitivne prakse. U većem broju srednjih škola, pri čemu prednjači grad Split, postoje volonterski klubovi ili timovi koji volontiranje prakticiraju kao izvannastavnu aktivnost. U Zagrebu isto postoji nekoliko srednjih škola u kojima su se profesori odlučili, u suradnji sa VCZ-om kod svojih učenika poticati volontiranje putem volonterskog kluba. Ako se želi ostvariti sustavan pristup školskom volontiranju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa bi trebalo djelovati u poticanju školskih uprava koje bi poticale nastavni kadar, a potom i učenike u razvijanju volonterskih aktivnosti. Fakulteti su dosta otvoreni u smislu prosljeđivanja informacije o nekom volonterskom projektu studentima, ali kod većine to ostaje upravo na toj razini. Mali broj fakulteta razmišlja o tome da volontiranje pretvori u okosnicu nekog kolegija. To zasad čine Učiteljski fakultet, Edukacijsko – rehabilitacijski i Odsjek za psihologiju pri Filozofskom fakultetu.” 

 

Kad bi se u što većem broju aktivno i volonterski uključivali u društvo, tada bi se brže i kvalitetnije rješavali nagomilani problemi i neostvarene potrebe. Sve nesebične aktivnosti jačaju zajednicu i pozitivno utječu na živote svih uključenih sudionika. Globalne promjene uvijek počinju s lokalnim, a lokalne s promjenama u samim pojedincima.

Sama činjenica da se volontiranje sve više širi i osvaja ljude u društvu okrenutom profitu i kapitalu govori koliko ljudi unatoč svemu ipak uspijevaju zadržati najvažnije vrijednosti koje, u ovako postavljenom sistemu, moramo stalno iznova dokazivati, graditi i potvrđivati. Onih koji to čine, iako se na prvi pogled tako ne čini, ipak ima dovoljno. I ne zaboravite da ste i vi jedni od onih koji mogu doprinijeti tome da ih bude još više.

 

Ono što je, dakle, još lani postojalo kao Cannes u Movieplexu sada se pretvorilo u reviju probranih filmova sa festivala u Cannesu i u Berlinu, uz nekakve čudne dodatke tom izboru. No, činjenica da smo zahvaljujući toj reviji – uz malu pomoć Kina Europe koje je donedavno prikazivalo Akvarij (Andrea Arnold) i redovnog kino-repertoara na kojem smo gledali Nemilosrdne gadove (Quentin Tarantino) i Slomljene zagrljaje (Pedro Almodovar) – mogli vidjeti gotovo polovicu (9 od 20) pretendenata na Zlatnu Palmu, ogroman je korak za hrvatsko gledateljstvo ili čovječanstvo uopće, budući da nisu tako davna vremena kad smo strepili hoće li uopće laureat najcjenjenijeg festivala na svijetu doći u kino. Iako su selektorima iz dvaju programa nekako ipak promakli novi filmovi Gaspara Noéa, Ming-liang Tsaija ili Lukasa Moodyssona, činjenica jest da smo mogli vidjeti gotovo sve nagrađene s obaju festivala: oba laureata (Bijela vrpca, Michael Haneke; Mlijeko tuge, Claudia Llosa), ali i filmove koji su osvojili Grand Prix (Prorok, Jacques Audiard; ex aequo Gigante, Adrián Biniez i Svi ostali, Maren Ade), drugu nagradu po važnosti. Doduše, neki su filmovi stigli gotovo s godinu dana zakašnjenja (upravo je u tijeku “novi” Berlinale), ali bolje ih vidjeti ikad nego nikad.

Vrlo je bitno obratiti pažnju i na samo mjesto prikazivanja. Naime, prva se slična revija, kako smo vidjeli, održala u Kinu Europa, no već je sljedeće godine premještena u Movieplex. Razlozi su mnogobrojni, no svakako je jedan od najznačajnijih onaj tehničke naravi – Kino Europa ima samo jednu, dok Movieplex broji čak pet dvorana. S napomenom da je ove godine čak i njih pet bilo gotovo premalo. Prva projekcija startala je u 13:00, posljednja u 21:00 – i tako osam dana. Dakle, već i Movieplex postaje pretijesan. Iako, mišljenja sam da se mjesto neće mijenjati već samo program modificirati, no u kojem pravcu ne znam.

Usto, od posljednjih se pet Tjedana češkog filma samo zadnji nije odvijao u Movieplexu već u Kinu Europa. Pa si vi probajte zamisliti Tjedan mađarskog filma u Blitz Cinestaru ili u Movieplexu – što vam zvuči uhu bliže? Tako dakle, polako ali sigurno, kino Movieplex zapravo postaje mjesto koje se neobičnom strategijom aktivno suprotstavlja Blitz Cinestaru, i, u žaru tog Cinestarovog monopola, počinje nuditi i nametati kao “alternativa”, što je potpuno paradoksalno i dijametralno suprotno njegovoj prvotnoj zamisli. Posebice ako se u obzir uzme opadajuća kvaliteta alternativnih (zagrebačkih!) kina, o čemu će više riječi biti u nekom drugom tekstu, pri čemu ponajprije mislim na kina Europa i Tuškanac, Movieplex je već sada zasigurno jedna od oaza onih gledatelja koji u kino ne odlaze gledati (samo) hollywoodska (zlo)djela, već traže i nešto više. Negdje u vrijeme razvijanja navedene teze, kao iz neba stigle su dvije obavijesti koje su tezu dodatno učvrstile. Prva je, sredinom siječnja, bila ta da se krajem mjeseca otvara CineStar Šibenik, a druga nas je, i to usred same revije, informirala o tome da će se sljedeći ZagrebDox po prvi (no zasigurno ne i zadnji) put održati u – Movieplexu! Sapienti sat.

Detaljnije bavljenje alternativnim zagrebačkim kinima, i pitanjem koja su to uopće, ostavljam – kao što sam već napisao – za neki drugi tekst, pa ću se sada vratiti na samu reviju i ukratko proći kroz sam program. Osobno me najviše zanimalo kako su svoj posao odradili režiserski veterani čiji gotovo nijedan film posljednjih petnaestak godina nismo imali prilike vidjeti na velikom platnu. Paradoksalno, od najstarijih četvero sineasta (Theo Angelopoulos, Marco Bellochio, Alain Resnais i Carlos Saura) najbolji je film snimio najstariji od njih. Nekoć prvoborac francuskog novog vala, Resnais će uskoro napuniti 88. (!) godinu života, no njegove su Divlje travke svježe i poletne, a opet Resnaisovski beskompromisne i očuđujuće kao da se radi o filmovima po kojima filmska povijest istog prvenstveno i pamti (npr., iako ne samo, Prošle godine u Marienbadu). Angelopoulosov Prah vremena drugi je dio njegove neformalne trilogije koja se bavi pitanjem… vremena. Neuobičajena mješavina istaknutih stilskih karakteristika vodećih europskih modernista kao što su Antonionijeva kontemplativna kamera i istančan osjećaj za kompoziciju kadra, Bergmanovo psihološko pronicanje u likove te Buñuelovo profinjeno meandriranje vremenom i prostorom, Angelopoulosov film je i sam izrazito modernističko i vizualno vrlo dotjerano djelo zavidne kvalitete.

Ako su Saura i Bellochio kao preostali veterani čak i razočarali, nekoliko je redatelja mlađe i srednje generacije tu kvalitetu nadoknadilo. Tu prvenstveno mislim na redatelje poput Wesa Andersona, Maren Ade, Adriána Binieza i Françoisa Ozona. Anderson nastavlja sa svojom prepoznatljivom poetikom, no mijenja područje izvedbe: naime, Fantastični gospodin Lisac je film napravljen tzv. stop-motion tehnikom, a gledati njegov “svijet čudaka” u nečemu takvome, pritom prebačeno i na životinjski svijet, jedinstveno je iskustvo i, iza Hanekea, po skromnom mišljenju autora ovog teksta najbolji film revije. Ozon je, kao i Anderson, već priznato ime u svijetu filma, ali se i njegov novi film, Ricky, ponešto razlikuje od svojih prethodnika. Kako se dobar dio doživljaja Rickyja zasniva upravo na fabuli, nećemo ništa odavati već ga samo preporučiti. Ade i Biniez su novajlije u svijetu filma, no zato njihovi uratci nisu ništa lošiji. Svi ostali (Ade) je minimalistički režirana i realistički intonirana priča o mladom paru i ljubavnim problemima istog koja, iako mjestimično oscilativna, sveukupno odiše jednom neposrednošću i iskrenošću kakva se rijetko viđa, dok je Gigante gotovo tipični festivalski feel-good filmić koji se, uz ljubavnu pričicu u prvom planu, na vrlo zanimljiv način poigrava činom gledanja.

Što se laureata tiče, peruansko je Mlijeko tuge (regionalni naziv za bolest od koje obolijevaju ljudi koje su dojile žene silovane od strane terorističke skupine Sendero Luminoso) – unatoč platformi zahvalnoj za mnoga tumačenja, posebice kulturno-povijesno i psihoanalitičko – zapravo poprilično loš film u užem smislu te riječi. Već sam odustao od berlinskih pobjednika očekivati remek-djela poput nekadašnjih laureata (Divlje jagode, Noć, Alphaville), no od ovih nekoliko posljednjih Mlijeko tuge je uvjerljivo najlošiji uradak. Bijela vrpca je, pak, sigurno najkvalitetniji prikazani naslov na reviji i možda najbolji snimljeni film protekle godine uopće. Kao središnji autor suvremenog svjetskog filma, Haneke se i dalje u svojim djelima bavi pretežito nasiljem, no iz ponešto drugačijeg kuta nego ranije. Tako ovog puta ne prikazuje eksplicitno nasilje kao u, primjerice, Bennyjevom videu ili Funny games, ali je ono neprestano implicitno prisutno preko stalnog upućivanja na to kako do takvog nasilja zapravo dolazi. S druge strane, izostanak nas tog nasilja samom nasilju na čudan način približava, jer nam se svijet Bijele vrpce – koliko god on pripovjedački, vizualno i stilski bio distanciran od nas – čini mnogo bliži i mnogo prisutniji u našim svakodnevnim životima nego što je to slučaj sa spomenutim Bennyjevim videom. Minijaturne zamjerke bi išle u smjeru ponekog banaliziranja (selo u kojem se radnja odvija zove se Eichwald, kao očita kovanica zloglasnih pojmova Eichmann i Buchenwald) kojem Haneke dosad nije prečesto naginjao, kao i u smjeru intradijegetičke odsutnosti, odnosno autorove ekstradijegetičke obuzdanosti, što također – kada tome nije tako – Hanekeovim ranijim djelima daje ponešto slatkastiji aftertaste. Iako se, dakle, po mnogim stavkama ovdje ne radi o, po pitanju stila, tipičnom (zapravo razigranom) Hanekeovom djelu, ipak je režijska vrsnoća iskazana u Bijeloj vrpci izrazito rijetka pojava, pa sam mišljenja da je Zlatna Palma, kao najrenomiranija filmska nagrada na svijetu, otišla u prave ruke.

Osim veterana, “malih” filmova i laureata, još su dva filma zaslužila pažnju. To su Antichrist Larsa von Triera, o kojemu su već svi ponešto napisali pa ćemo ga ovdje preskočiti, i Prorok Jacquesa Audiarda, klasični žanrovski prison movie uradak, koji bez dvojbe spada u najbolja žanrovska ostvarenja ove dekade. Maestralno ispričan i režiran, fali mu ipak “ono nešto” da bi ga uvrstili u remek-djela jer, posebice u kontekstu suvremene francuske kinematografije, ne predstavlja ništa specijalno novo. Kao gledatelj ne bivate iznenađeni i zapanjeni (dotad ne)viđenim, kao što je to slučaj s filmovima Bruna Dumonta, Claire Denis itd., već ste to sve “već vidjeli”, ali Audiard toliko inteligentno barata svim filmskim sredstvima te priču izlaže na takav način da možete još jednom sve to pogledati, i pritom čak i uživati.

Za kraj, informacija o distribuciji: Antikrist, Bijela vrpca, Gigante, Prorok, Ricky i Svi ostali (izdvojio sam samo kvalitetnije) otkupljeni su i za redovno prikazivanje pa će biti prilike za utvrditi pogledano ili pogledati propušteno, a od naslova koji se nakon revije više – barem kako sada stvari stoje – neće moći vidjeti, najviše valja žaliti za Fantastičnim gospodinom Liscem. Pritom se otvara i zanimljivo pitanje: Iz kojeg je to razloga otkupljen film Legija u kojem Bog šalje svoje anđele na Zemlju sa zadatkom izazivanja potpune apokalipse (također prikazan na reviji, ali ovdje nespomenut iz očitih razloga) dok je u isto vrijeme spomenuti animirani Lisac – iz čije svake sekunde pršti duhovitost i pozitiva, pri čemu je dakle on idealan izbor za cijelu obitelj – zaobiđen? Ali o tome neki drugi put.