Nakon osvajanja Zlatne palme, povijesnog uspjeha za hrvatsku kinematografiju, film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića svoju hrvatsku premijeru imat će 18. lipnja u Ljetnom kinu Bačvice. Domaću premijeru imat će i slovensko-hrvatska koprodukcija More među nama redatelja Luna Sevnika, u kojem glume Leon Lučev i Bruno Mihanović, a dobitnik je nagrade žirija mladih na filmskom festivalu u Trstu. Splitsku publiku zasigurno će privući i animirani film Žarko, razmazit ćeš dite! splitskih animatora Veljka i Milivoja Popovića, koji je nastao prema popularnoj knjizi U malu je uša đava Tisje Kljaković Braić.

Najveća novost ovogodišnjeg FMFS-a jest da je natjecateljski program kratkometražnih filmova Ješke postao međunarodni. Stoga će u prekrasnom ambijentu Tvrđave Gripe i Ljetnog kina Bačvice biti prikazani zanimljivi mediteranski kratkiši poput Kratkog putovanja albanskog redatelja Erenika Beqirija koji je za njega nagrađen u Veneciji, Autocesta slomljenog srca grčkog redatelja Nikosa Kyritsisa te Mussol Juanja Giméneza, španjolskog redatelja s nominacijom za Oscara. Od ove godine filmovi iz Ješki natječu se i za najvišu novčanu nagradu za kratkometražni film u regiju, u iznosu od 3.000 eura.

Tijekom 17. FMFS-a na četiri lokacije u šest programa prikazat će se preko 100 filmova, a ulaznice se mogu nabaviti online i na blagajni Ljetnog kina Bačvice.

Više informacija o ostatku programa možete pronaći na ovoj poveznici.

Za razmatranje promjena radne i socijalne dimenzije društva, kao izraza preslagivanja političko-ekonomskih pozicija, zgrade Ine višestruko je potentna. Osim što je izraženi podsjetnik na posvemašnju deindustrijalizaciju, Galerija Miroslav Kraljević, koja unutar nje još uvijek djeluje, daje naslutiti obrise nestanka proklamirane radničke kulture bivše države. Svojevremeno osnovana od strane Kulturno-umjetničkog društva INA, s ciljem zadovoljenja potreba umjetničkog amaterizma radnika, Galerija predstavlja sukus kulturne politike orijentirane na participaciju najširih slojeva društva. Za razumijevanje njena rada važna je interferencija amaterizma i profesionalizma, čime se prostor umjetnosti višestruko otvara, uključujući direktno sudjelovanje u umjetničkom izražavanju, ali i uvid u tendencije na profesionalnom polju.

Bila je to više ili manje uspješno implementirana kulturna politika bivše države, koja se nerijetko zaplitala u vlastita proturječja. Koliko god idejno stimulativna,  ipak je ostala segment kojem se pridavalo najmanje pažnje, da bi se sam odnos prema umjetničkoj proizvodnji raspršio između optužbi za građanski elitizam i nasilno definiranje apstraktnog pojma radničke kulture. Iako nominalno poticana, nije postojala sustavno razrađena strategija obrazovanja za široke mase, stoga se rad najčešće oslanjao na zamisli i inicijative pojedinaca. No, ostaje neporecivo da su te političke tendencije izravno utjecale na razvoj dijela kulturnih institucija koje zagovaraju otvorenost (kulturni centri), a proklamirani ciljevi se podudaraju s danas progresivnim umjetničkim pokretima u okviru stvaranja odmaka od institucionalizirane kulture.

Sve te relacije koje nose teorijsku težinu, stoga ne čudi autoreferencijalnost koju pronalazimo u konceptu rada GMK danas. Galerija otvorenim pozivima surađuje s umjetnicima, rezultat čega je niz projekata koji transhistorijski propituje koncepte i trendove. Na takav je način s GMK surađivala Katerina Duda, izloživši produkt rada pod naslovom Što će nam fundus?, u kojem kroz status nekadašnjih izložbenih artefakta, prikupljanih stihijskih i bez daljnje adekvatne brige, progovara aktualnost nesigurnih uvjeta rada, umjetničkog statusa ili odnošenja prema proklamiranim vrijednostima.

Razmatranje statusa galerijskog fundusa iz današnje perspektive pretpostavlja nove koncepte, no u relaciji spram jugoslavenskih kulturnih i radnih uvjeta, otkriva se mogućnost rekonstrukcije dijela kompleksnih odnosa. Prikupljanje galerijskog fonda bilo je nesustavno i pod direktnom ingerencijom Ine, a odnos prema prikupljenim eksponatima ostao je na razmeđi inventara i umjetničkog djela kao statusnog simbola. Time je istovremeno postao izraz konformističkog prisvajanja kulture i njena urušavanja u kolekcionarskoj samodostatnosti, čime se mogu raskrinkati stvarne dimenzije takozvanog približavanja kulture radnicima. Ne smijemo smetnuti s uma da je INA bila uspješno poduzeće čiji su zaposlenici uživali privilegije nedostupne svim slojevima radničke klase, utoliko je i tretman kulture uživao status svojevrsnog elitizma. Apstraktne društvene tendencije pronalazile su svoj specifični izraz u različito strukturiranim radnim okruženjima. Paralelno s društvenim transformacijama i postupnim smanjenjem radničkih i socijalnih prava, raspada se i briga za umjetnički fond, koji je danas u razasutom stanju.

U sljedećem projektu, filmu Strujanja u produkciji Restarta, koji je već naišao na festivalski odjek i nagrađen u kategoriji kratkometražnog filma na Festivalu mediteranskog filma, Katerina Duda kao da pronalazi vezu tretmana umjetničkih predmeta kao dijela inventara i biljaka koje su bile neizostavan dio radnog okruženja. Kad su u pitanju kompleksne teme koje zahtijevaju istraživačku analizu niza društvenih znanosti, ponekad simboličke umjetničke geste prodiru najdalje. Strujanja na eksperimentalno-dokumentarnoj razini ispituju prostor zgrade, ogoljujući prazninu postapokaliptičnim prizorima bilja. No, nije riječ o ekspanzivnom širenju, već o sobnim biljkama čiji je rast ograničen i ovisan o ljudskoj brizi, što u filmu poentira njihova jedina preostala uzgajivačica: “Ljudi ne znaju koliko znači povezanost biljke s čovjekom. Tu je cvijeće bilo posebno dobro.”

Sociološki je zanimljiva činjenica da su u socijalističkim uredima biljke bile neizostavne. U svom eseju Uredski planktoni, koji je bio inspirativan i za film, Renata Jambrešić Kirin pronalazi sličnost nekadašnje nadmoćne birokratske klase, njihove statičnosti, socijalne sigurnosti koju su uživali i uredskih biljaka. Nova paradigma značila je zamjenu starih uvjeta u korist nove instrumentalizirane klase, koja zatire sve što neposredno ne koristi zadanom cilju.  Nije slučajno da su biljke jedino preostalo u Šubićevoj, one se u svojoj raskoši ne uklapaju u nove funkcionalne radne prostore.

Statičnim i dugim kadrovima ogoljele sadašnjosti, film evocira naizgled nadvladane uvjete rada. Dok se nekadašnji radni prostor radniku otvarao, promjena radnih prava povlači za sobom novu kulturu s isključivanjem svih aktivnosti na putu profitu. Prošlost ostaje zarobljena unutar simbola promjene odnosa moći i vidljiva tek kroz neiskorištene potencijale.

Autoričin je fokus na detaljima koji se gotovo stilizirano nameću kameri, kondenzirajući atmosferu odmaklog vremena. Tek se filmskom intervencijom prostor na trenutke oživljava, baš kao i nastupom zbora KUD-a INA, uz Galeriju Miroslav Kraljević, jedinog ostatka kulturne aktivnosti nekadašnjeg kolektiva. To je prijelomni trenutak, koji jasno ilustrira mogućnosti preobrazbe dotad sumornog, praznog prostora. Pridodanom animacijom još se očitije materijalizira izgubljena dimenzija suživota ljudi i prostora. Film funkcionira prije svega na metonimijskoj razini, izolirajući moment dovoljno snažan u svojoj jednostavnosti da bi bio nositelj kompleksnog narativa.

Strujanja suptilno povlače niz pitanja, koja su više prepuštena imaginaciji gledatelja, nego li eksplicitno postavljena. Utoliko je dva autoričina projekta produktivno promatrati u komunikaciji. Naizgled različite teme susreću se u zajedničkom prostoru. Biljke, baš kao i umjetnički radovi koji su zgradom kolali, govore o nestaloj kulturi u svim njenim otkrivenim proturječjima. Kao što danas korporativna kultura njeguje vlastita pravila, i nekad su iza diskursa o radničkoj kulturi nastajale enklave privilegiranih potrošača kulturnih proizvoda. Ipak, ne treba zaboraviti da su slična prodiranja umjetnosti u javni prostor danas tek eksces, a sustav koji to makar i deklarativno podupire, neminovno mora proizvesti kvalitativno raznolike fenomene. Ako su umjetnički artefakti, baš kao biljke, i bili tek dio inventara, to je manje problematično od činjenice da danas inventar postaju radnici. Neizbježno, svako vrijeme stvara svoje mitove.

U programu Kotar PARK! održat će se niz radionica i događanja u suradnji s drugim udruženjima i umjetnicima iz cijele Hrvatske. Delnički Park kralja Tomislava postat će mjesto susreta mašte i kreativnosti u idili prirode Gorskog kotara. Svakog dana tijekom trajanja festivala posjetitelje očekuju glumačke, lutkarske, cirkuske, storytelling te radionice izrade predmeta i maski od slame i ostalih materijala.

Posebna novost od ove godine je i filmski program, u suradnji sa Festivalom mediteranskog filma Split – Kino Mediteran, a užitak garantira i četverodnevno kazališno druženje s jakim glumačkim imenima poput Zijaha Sokolovića, Vilima Matule, Branke Cvitković i Žarka Potočnjaka.

Tim od sedam ljudi odnosno organizacija Kotar teatar složili su za treću godinu festivala program od četiri dana i to kombinaciju kazališnih predstava, igranih filmova (“ali ne ultra popularnih blockbustera”), umjetničkih radionica (njih čak sedam), tulume i koncerte svaku večer.

Ovogodišnji raspored događanja od 24. do 27. srpnja potražite na službenim stranicama festivala.

U glazbenom dijelu programa najavljen je Between, zanimljiv novi projekt poznatog kantautora Darka Rundeka, koji će sa svojom dugogodišnjom suradnicom Isabel u eksperimentalnoj akustičnoj varijanti s mnogo improvizacije nastupiti 8. kolovoza u eksterijeru galerije Marije Ujević Galetović. Najavljeno je i nekoliko klasičnih koncerata, Jazz meets Blues projekt Valerije Nikolovske i Viktora Lipića, te bendovi The Godmother trio i Missing link.

Izvedbeni dio programa donosi predpremijeru nagrađivanog redatelja Ivice Buljana pod nazivom Zatvaranje ljubavi. Predstava nastaje u koprodukciji Mini teatra, Novog kazališta, Mestnog gledališča Ptuj, festivala Zadar snova i organizacije Mavena, a izvođači su Marko Mandić i Pia Zemljič. Predpremijerno će biti izvedena na Silbi 13. kolovoza. Osim ove, na program su još predstave Mate Matišića Anđeli 19. srpnja i Sirena Mariola Dragon teatra 10. kolovoza, obje u režiji Maje Šimić.

Kao i svake godine, i ovo ljeto bit će organizirano Kino pod zvijezdama gostovanjem dvaju poznatih hrvatskih filmskih festivala, Festivala mediteranskog filma Split i Tabor film festivala.

Ove godine uvedene su i dvije nove aktivnosti u program festivala, rezidencijalni boravci umjetnika koji će kroz svoj umjetnički medij tretirati otok Silbu, i etno događanja od kojih izdvajamo sajam autohtonih otočkih proizvoda i sajam silbenskih antikviteta. Program festivala završava međunarodnom multimedijalnom izložbom MAMI (Mediterranean Artist Movement Investigation) kustosice Natashe Kadin.

Više potražite na facebook stranici.

Kairo 678 je osvojio devet nagrada po mnogim svjetskim festivalima uključujući i nagradu publike za najbolji film na Montpellieru i Rotterdamu. Priča je to o tri žene iz različitog društvenog sloja koje se bore protiv seksualnog uznemiravanja u Egiptu. Francuski film Naš osobni rat potpisuju Valerie Donzelli i njen muž Jérémie Elkaïm koji su na osnovi vlastitog iskustva snimili optimističnu priču o ustrajnosti i hrabrosti jedne mlade obitelji koja se bori za život svoga teško bolesnog sina i za opstanak svoje veze. Film je nominiran za nagradu Cezar u 6 kategorija.

Filmove Brda 21000 Split i Naš osobni rat možete pogledati u subotu 9. lipnja od 19 sati. U isto vrijeme u nedjelju možete pogledati filmove Kairo 678 i A gdje sad?.

Foto: A gdje sad?

Na ovogodišnjem Festivalu u Puli, Neprijatelj je osvojio Diplomu za najbolju manjinsku koprodukciju zahvaljujući “metafizičkoj snazi i prikazivanju rata kao vanjskog i unutarnjeg neprijatelja te beskrajnog sukoba”.  Ovo je sedamnaesta nagrada filmu koji je početkom listopada na Međunarodnom filmskom festivalu Busan u Južnoj Koreji doživio međunarodnu premijeru nakon koje je francuska tvrtka Insomnia ugovorila azijsku kino-distribuciju. Neprijatelj će početkom studenog doživjeti svoju njemačku premijeru u okviru natjecateljskog programa 21. Festivala istočnoeuropskog filma u Cottbusu.

Žiri u sastavu Christine Boisson (glumica), Michel Ciment (kritičar), Ferrante Ferranti (fotograf), Karim Gamal El-Dine (redatelj), Jean-Paul Montanari (direktor festivala Montpellier Danse) dodijelio je glavnu nagradu festivala, Zlatnu Antigonu filmu Man Without a Cell Phone palestinskog redatelja Sameha Zoabija nastalom u koprodukciji Francuske, Palestine, Belgije i Izraela.

Popis svih filmova nagrađenih u Montpellieru možete pronaći ovdje.

Izvor: HAVC