Festival prikazuje velik broj animiranih filmova u nekoliko natjecateljskih kategorija koje uključuju kratke animirane filmove, studentske filmove, animirane videospotove, filmove za djecu i namjenske filmove. Svake godine Supertoon donosi i bogat popratni program koji ove godine uključuje posebno zanimljiv program animiranih dokumentaraca.

O počecima Supertoona, njegovoj obrazovnoj ulozi i utjecaju na lokalnu zajednicu, hrvatskom animiranom filmu i budućnosti animacije, s nama je razgovarao direktor festivala Slave Lukarov.

KP: Ove godine Supertoon festival održava se po deveti put. Koliko se festival promijenio od njegovih početaka 2010. godine na Braču? Zašto je postojala potreba njegova preseljenja u veću sredinu i prerasta li festival danas već i Šibenik?

Koncepcijski se nije puno promijenilo od prvih godina u Bolu. Supertoon je i dalje festival s pet natjecateljskih kategorija kratkog animiranog filma, no u njima je svake godine sve više filmova, sve više filmskih autora prijavljuje svoje filmove za Supertoon i dolazi na festival te raste broj popratnih programa. Kad smo pokretali festival u malom mjestu, idealistički smo mislili da će Bol u tih šest dana postati “selo filmova” i živjeti animaciju, postati sinonimom za festival animiranog filma, ali nismo imali financijskih mogućnosti pretvoriti cijelo mjesto u kino na otvorenom. Zatim smo počeli razmišljati o preseljenju, vodeći se time da festival zadržimo uz more, ali da ga prebacimo u grad na našem Jadranu koji još nema filmski festival. Šibenik se nametnuo kao idealna lokacija, unatoč tome što grad nije imao nijedno kino, što smo ujedno smatrali i izazovom i pozivom gradskim strukturama na dijalog o tom pitanju. Supertoon nije prerastao Šibenik i, kad bi bilo potrebe, infrastrukturno nudi i veće pozornice od onih koje trenutno zauzimamo, poput Tvrđave Sv. Mihovila koja ima 1 000 sjedećih mjesta. No u naših sedam šibenskih godina sve kino dvorane u gradskoj jezgri i dalje su ostale zatvorene.

KP: Koliko je za popularizaciju i dostupnost animacije bitno postojanje ovakvih festivala u sredinama izvan Zagreba? Primjećujete li porast interesa za festivalom i animiranim filmovima od prvih godina njegova održavanja?

Jako je važno, ali još je važnije da se kontinuirano radi na edukaciji filmske publike i razvijanju filmske kulture. Svaki mjesec do dva, tijekom cijele godine Udruga Supertoon u Šibeniku organizira dječje radionice, izložbe i projekcije filmova, a festival je zamišljen kao kruna tog ciklusa. Publike je na festivalu svake godine sve više, više je prijavljenih filmova – ove godine 1300. Više medija prati festival i veći je interes javnosti, na čemu smo zahvalni i što nas raduje.

KP: Program Supertoona sastoji se od različitih kategorija među kojima je bogat natjecateljski program, ali i različite radionice za djecu i studente animacije, te posebno zanimljiv program dokumentarnih animiranih filmova. Koji su produkcijski prioriteti pri kreiranju programa i koliko je za festival važna njegova obrazovna uloga?

Prioriteti su natjecateljske kategorije, ali svake godine pokušavamo ponuditi i što raznovrsniji popratni program. Među filmovima izvan konkurencije, animirani dokumentarci nametnuli su se ove godine kao logičan izbor jer su se neki od prijavljenih filmova bavili važnim temama, poput migracije i izbjeglištva. Makun (don’t cry), španjolskog autora Emilia Martíja, primjerice, govori o centrima za pritvor imigranata, animirajući tisuće dokumentiranih crteža na zidovima takvih zatvora na Kanarskim otocima nacrtanih rukama stotina anonimnih ljudi i uključuje svjedočanstva troje imigranata i aktivista za ljudska prava.

Osim toga, velik dio festivalskoga programa ove se godine odvija na brodu. Iako je to produkcijski vrlo zahtjevno i financijski iscrpljujuće, željeli smo gostima autorima omogućiti zaseban dnevni prostor u kojem se mogu još bolje međusobno upoznati i razmijeniti iskustva i ideje kroz panele i prezentacije dok razgledavaju hrvatsku obalu i otoke šibenskog arhipelaga, ali možda još i važnije, donijeti malo filmova stanovnicima otoka Zlarina, Prvića i Kaprija, koji inače nemaju prilike gledati ovakve – nezavisne, festivalske – animirane filmove.

KP: U natjecateljskom programu ove godine prikazuje se i nekoliko hrvatskih filmova, kao i filmovi studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u kategoriji studentskih radova. Čime se vodite pri odabiru filmova, posebno filmova hrvatskih autorica i autora? Može li se hrvatska kratka animacija mjeriti s međunarodnom konkurencijom?

U svih pet natjecateljskih kategorija prikazat ćemo filmove hrvatskih autora i studija animacije, njih čak 17, što svjedoči o tome koliko je zapravo filmova iz Hrvatske zadovoljilo kriterije selekcijske komisije. Razni hrvatski filmovi zadnjih godina osvajaju nagrade na festivalima diljem svijeta te imamo i pojedinaca i studije animacije ovdje koji su u svakom smislu na razini svjetske produkcije animiranog kratkog metra. Što se tiče studentskih filmova, Animirani film i novi mediji mladi su smjer na ALU i animirana produkcija studentskih filmova tek je u začecima. Zagrebačka škola animiranog filma nije bila škola u smislu obrazovne institucije, tako da unatoč tome što Hrvatska ima tradiciju animacije, animatori nisu mogli dobiti formalno obrazovanje kod nas.

Općenito se u odabiru filmova za Supertoon vodimo time da budu narativni, ne nužno eksperimentalni, ili hermetični i namijenjeni uskom krugu “kužera”, jer je ulaz na filmove slobodan, projekcije su na otvorenom i namijenjene su i filmskim profesionalcima i educiranijoj publici, ali i turistima i slučajnim prolaznicima pa trebaju zadovoljiti ukuse potencijalno šire publike. Nastojimo ponuditi za svakoga ponešto i istodobno pokušati razbiti predrasudu da su animirani filmovi “crtići”, da su isključivo za djecu. Kroz fleksibilan medij kao što je animacija mogu se ispričati zaista najraznovrsnije priče.

KP: U Supertune i Supercomm kategorijama prikazuju se animirani glazbeni videospotovi odnosno namjenski filmovi u službi oglašavanja. Doprinose li ove kategorije popularnosti festivala i njegovom komercijalnom uspjehu?

Ove kategorije prije svega na festival privlače autore koji ovakve radove nemaju tako često prilike poslati na druge svjetske festivale animiranog filma jer nemaju kategoriju za namjenski film i drago im je da se njihovi radovi mogu prikazati s animiranim filmovima drugih vrsta, a ne samo na festivalima oglašavanja ili, primjerice, na MTV-ju.

KP: Izvan konkurencije ove se godine, između ostalih, prikazuju i filmovi napravljeni u 3D tehnici za gledanje uz pomoć VR naočala. Koliko je VR tehnologija zastupljena u animaciji i predstavlja li ona budućnost animiranog filma? 

Sve se više animiranih filmova radi za VR naočale i ta tehnologija pruža uzbudljive nove mogućnosti, ali VR filmovi zapravo i nisu usporedivi s “klasičnim” filmovima jer je riječ o audiovizualnom iskustvu koje ne prati zadatosti filmskog jezika. VR filmovi će se razvijati u svom smjeru, paralelno s filmom, ali odvojeno od njega. Iz našeg iskustva s VR kinom u sklopu festivala Supertoon interes za takvim iskustvom je velik, a publika, iako počesto zbunjena, redovito je, po skidanju naočala, izrazito oduševljena neposrednošću doživljenog.

Zašto slonovi? je osmominutni film nastao u produkciji Kreativnog sindikata i Zagreb filma, čija asocijativno izložena priča nastoji odgovoriti “imamo li odgovore na važna pitanja?”. Film je ranije ove godine prikazan u okviru programa Velikog natjecanju Animafesta te je nagrađen diplomom za najbolju animaciju na Danima hrvatskog animiranog filma.

Pardi di domani program je kratkometražnih i srednjemetražnih filmskih ostvarenja posvećen otkrivanju novih talenata u sklopu kojeg se prikazuju filmovi autora koji se još nisu okušali u dugometražnoj animaciji. 

Marko Meštrović (1972.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i do sada je kao slikar izlagao na više grupnih i samostalnih izložbi. Animacijom se bavi od 2000. godine. Zajedno s Davorom Međurečanom surežirao je dva animirana filma Silencijum i Ciganjska, dok je samostalno režirao filmove Note i Nespavanje ne ubija, koji je ostvario zavidan međunarodni festivalski život i ušao u službeni program festivala Clermont-Ferrand, Annecy i Animafest.

Izvor: HAVC

Soba, kratkometražni animirani film Ivane Jurić, uvršten je u program festivala New Directors/New Films koji se održava u njujorškom muzeju suvremene umjetnosti MoMA. Ovaj festival, koji će biti održan od 21. ožujka do 1. travnja, posvećen je otkrivanju novih radova nadolazećih filmskih talenata. Organizacija festivala prepuštena je MoMA-i i The Film Society of Lincoln Center, etabliranoj američkoj organizaciji za promicanje filmske kulture i umjetnosti. Na ovogodišnjem 41. izdanju festivala bit će prikazano 29 dugometražnih filmova i 12 kratkometražnih naslova iz tridesetak zemalja. 

Petominutni film Soba realiziran je u tehnici stop-animacije. U svom radu mlada animatorica prikazuje u svijet na razmeđi seksualne fantazije i košmara, a čiji su protagonisti lutke. Soba je njezin drugi animirani film za koji je nagrađena Grand Prixom na prošlogodišnjem Festivalu hrvatskog animiranog filma u Zagrebu, a u međuvremenu ga je otkupila francusko-njemačka televizijska kuća Arte. 

Kad je Ralph Bakshi, pionir dugometražnog animiranog filma za odrasle (najpoznatiji po kultnom Mačku Fritzu iz 1972.), na poznatom američkom sajmu pop kulture San Diego Comic Con prošle godine izjavio – Vi kad danas sjednete imate čitav svijet u rukama! Čitavi filmski studio u kutiji. Četiri čovjeka mogu sjesti zajedno i napraviti vlastiti dugometražni film za godinu dana – ta izjava slabo je odjeknula u Hrvatskoj gdje se i dalje po novinama lamentiralo o milijunima eura potrebnim da bi se napravio cjelovečernji animirani film. Međutim, u nekim drugim dijelovima svijeta, neki drugi autori, manje razmaženi državno financiranom kinematografijom, već neko vrijeme uspijevaju provesti Bakshijevu formulu u djelo.

 

Tako je i zagrebački Animafest prije četiri godine prepoznao pojavu autorskih animiranih filmova dugog metra i uveo bijenalni natjecateljski program istih, koji će i ove godine otvoriti vrata 2. lipnja.

Pogleda li se programe prošla dva dugometražna izdanja, čini se da je 2005. bila malo preuranjena za osnivanje te selekcije. Prva dva festivala ponudila su po dva ili tri vrijedna filma i ostatak programa popunjen manje poznatim uratcima čije kreativne ambicije nisu prelazile formulaičku borbu za dio tržišta kojim vladaju studiji poput Pixara i DreamWorksa.

Ove godine, svjetska produkcija dugometražnog animiranog filma koji možemo ocijeniti umjetničkim, kako god shvaćali taj pojam, uvjerila nas je da mjesta za jedan takav festival ima, štoviše, da će vrlo uskoro dvogodišnji ritam biti prespor, a deset filmova koje je umjetnički direktor Animafesta Krešimir Zimonić odabrao za prikazivanje, svi su bez izuzetka vrijedni gledanja i bitno drugačiji od produkcije koju i bez festivala možemo pratiti u redovnoj kino distribuciji.

Za razliku od filmova na račun kojih smo se za vrijeme štrajka hollywoodskih scenarista šalili (Zašto jedino animirani film ne pati zbog štrajka scenarista? Zato što za animirane filmove i ne pišu nove scenarije, nego samo u starom promijene koja će antropomorfna životinja igrati glavnu ulogu.), a kakvi su se znali naći i na Animafestu (Pčelin film), ovdje svjedočimo zrelim filmovima čiji autori nastoje komunicirati s publikom na vlastiti način.

Štoviše, vjerojatno najpoznatiji film iz selekcije  Sita Sings the Blues Nine Paley pušten je, nakon duge i dobro novinski ispraćene borbe sa vlasnicima prava glazbenih brojeva,  u distribuciju pod licencom Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 i smije se potpuno slobodno prikazivati, distribuirati, kopirati, editirati i što sve ne, a isto tako i skinuti u visokoj rezoluciji sa službene internetske stranice.

 

Cinici će teško pronaći argumente kojima bi osporili ono što se nama ostalima čini očigledno: ovaj poluautobiografski film kojeg je poznati kritičar Roger Ebert ocijenio šokantno originalnim (i svojim zalaganjem uvelike pomogao internetskoj kampanji rješavanja problema sa autorskim pravima) napravljen je radi autoričine potrebe da komunicira, da terapijom kroz umjetničko izražavanje pokuša zaliječiti životne okolnosti nakon razvoda, a nipošto zbog brze zarade.

Isto tako, ne čini mi se pretjerano ustvrditi da je objavljivanje jednog takvog kvalitetnog i potencijalno, komercijalno uspješnog dugometražnog animiranog filma pod Creative Commons licencom jednako revolucionarno kao i sama činjenica da je čitava animacija (i to vrlo inspirirana i kvalitetna animacija!) provedena na autoričinom privatnom računalu, koristeći širokodostupne softvere (uglavnom sveprisutni Flash).

Apsolutno, dakle, film koji MORATE pogledati na Animafestu: čak i ako vam hvalospjevi relevantnih kritičara nisu dovoljna preporuka da ga poželite pogledati i na velikom platnu, podržite makar autoričinu borbu za kulturu i umjetnost dostupne svima!

Naravno, nipošto ne valja zaobići ni filmove koje jedino na Animafestu legalno i možete pogledati.

Svaki novi film Priita Pärna, prošlogodišnjeg dobitnika Animafestove nagrade za životno djelo, primjerice, kultni je klasik i prije nego se pojavi na platnu. Dugometražni još i prije. Life Without Gabriella Ferri predstavljen je na kratkometražnom Animafestu prošle godine kratkim, dotad dovršenim segmentom. Tada su ga predstavili Pritt Pärn i (Žutilo alert! Ne čitajte dalje ovaj pasus ako vas privatni životi umjetnika ne zanimaju!) očigledno znatno mlađa supruga (tako nam je predstavljena) Olga Marchenko, a sad su kao redatelji potpisani Pritt Pärn i Olga Pärn. E pa čestitamo im! I na filmu, naravno.

Nadalje, živcira li vas kad neki film reklamiraju kao “animirani dokumentarac”? Kako, molim, animirani i još dokumentarac? Dokumentarac može imati elemente animacije, animirani film može imati ubačene dokumentarne segmente, ali nije li nam Hrvoje Turković jednom i za svagda zdravom logikom dokazao da animirani film ne može biti dokumentaran (vidjeti Može li animirani film biti — dokumentarističan? u Hrvatski filmski ljetopis, br. 44, 2005)?

E onda pohrlite pogledati i popljuvati animirani dokumentarac Waltz with Bashir! Ako vam fraza kojom se reklamira nije dovoljan razlog da ga zamrzite i bez gledanja, svakako će pomoći nominacija za Oscara za strani film kao i 6 izraelskih Oscara… Može li uopće postojati film koji biste više željeli popljuvati?

Problem je jedino što je film jako dobar.

Ali ne dajte se smesti! Ovogodišnji program Animafesta prepun je zanimljivih naslova, a kad su standardi visoki, i odlični filmovi djeluju osrednje. Tu su dugometražni filmovi kratkometražnih Oscarovaca Adama Elliota i Billa Plymptona, pa povratak u rodnu mađarsku Gábora Csupóa, jednog od članova ekipe Simpsona iz ranih dana, novi film kultnog producenta kratke animacije Jacquesa-Rémya Girerda…

Sve u svemu, konačno se možemo veseliti i dugometražnom koliko i kratkom Animafestu.

www.animafest.hr