Razgovarala: Ida Jagar

Povodom Festivala europske kratke priče, koji se održava od 31. svibnja do 5. lipnja na temu Amerika, razgovarali smo s Fernandom Iwasakijem, piscem i gostom ovogodišnjeg festivala. Fernando Iwasaki autor je dva romana, knjiga eseja i članaka, a najpoznatiji je po zbirkama pripovijedaka Tres noches de corbata (1987), A Troya Helena (1993), Inquisiciones peruanas (1994), Un milagro informal (2003), Ajuar funerario (2004), Helarte de amar (2006) i España, aparta de mí estos premios (2009). Bio je glavni urednik časopisa Renacimiento i voditelj Zaklade za borbu protiv terorizma i nasilja Alberto Jiménez-Becerril te ravnatelj Zaklade Cristina Heeren, škole posvećene umjetnosti flameca u Sevilli. 

KP: Tema ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče su Amerike. Koliko su Amerike u svojim prostorima kulture, kako stoji u najavi festivala, podijeljene, suprotstavljene i sjedinjene između sebe, a koliko su podijeljene, suprotstavljene i sjedinjene u istom pogledu s Europom?

F.I.: Europa je kontinent “ujedinjen pribadačama” upravo zato što je dugo bila zatočenicom brutalnih ratova, strašnih tiranija i razarajućih kriza. Ujedinjenost Europe nikada zapravo nije bila zanimljiva Amerikama jer je Novi svijet neusporedivo veći. Samo moja zemlja, Peru, tri puta je veća od Španjolske, a da ne spominjemo Brazil, Kanadu ili Sjedinjene Američke Države. Ujedinjenost Amerike jednostavno operativno nije moguća. Međutim, postoje savezi i sporazumi o suradnji poput onog između Kube, Venezuele, Bolivije, Ekvadora i Nikaragve ili trgovinski sporazumi koje je SAD sklopio sa zemljama poput Čilea, Kolumbije, Perua i Meksika. S druge strane odnosi s Europom uvijek su bili održavani na različitim relacijama. SAD ima svojevrsnu ekskluzivnu vezu s Europom. Hispanska Amerika također uživa ekskluzivnu vezu sa Španjolskom, kao i Brazil s Portugalom. Utjecaj Francuske i Engleske – u razdobljima kada su bile moćne – ovisio je o pojedinim razdobljima i pojedinim zemljama. Ne zaboravimo da je posebne veze stvorila, i još održava, europska emigracija. Međutim smatram da se odnosi između Amerika i odnosi u Europi ne mogu usporediti. 

KP: Književni žanr kratke priče proteže se poviješću književnosti Europe, ali na neki način uzima veći zamah u književnosti hispanske, a i ne-hispanske Amerike, s autorima poput Cortazara, Borgesa i Edgara Allana Poea. 

F.I.: Ono što nazivamo kratkom pričom pojavljuje se simultano u Europi i Americi između 1850. i 1900. iako copyright na definiranje žanra dodjeljujemo Edgaru Allanu Poeu. Kada mislim na kratku priču mislim na Poea, Machada de Assisa u Americi i na Baudelaira, Bécquera, Eça de Queirosa i Čehova u Europi. U 20. stoljeću događa se nešto što je vrijedno pažnje – u Europi roman dostiže status “književnog prestiža” dok se u Americi taj isti prestiž pripisuje kratkoj priči. Najbolji primjer toga je Borges koji nikada nije napisao roman upravo zato što to nikada nije smatrao potrebnim. 

KP: Koliko je zapravo kontekst iz kojeg pisac piše, ili o kojem odabire pisati, utkan u formu kratke priče, s obzirom na to da sama forma ne trpi dugu naraciju i “pojašnjavanje” nekih općih kulturalnih mjesta? Utječe li to na recepciju priče u drugim sredinama koje su izvan tog kulturnog kruga?

F.I.: Ne postoje mjerila koja određuju duljinu kratke priče, na primjer Cheeverove su priče poprilično dugačke kao i priče meksičkog spisatelja Eduarda Antonija Parre. Djelo Carlosa Fuentesa Aura – je li to novela ili kratka priča? Francuska riječ nouvelle puno bolje odgovara ovom žanru od engleske riječi short story iako sam Poe koristi imenicu tale. Priču peruanskog pisca Julia Ramona Ribeyra Silvio en el rosedal, koja je dugačka oko skoro pedesetak stranica, smatram izvanrednim i zapravo najboljim primjerom oslikavanja kulturnog konteksta.      

KP: Mnogi naslovi vaših zbirki igra su riječi na neke od klasika hispanske književnosti, poput npr. Libro de Mal Amor i El sentimiento tragico de la Liga, koji invociraju djela Juana Ruiza, Arcipieste de Hita i Miguela de Unamuna. Koliko, prema vašem iskustvu, ta igra dopire do publike poput hrvatske koja možda nije bila u tolikoj mjeri upoznata s djelima hispanske književnosti?

F.I.: Imate pravo, neki od naslova mojih dijela u direktnom su dijalogu s književnim djelima na španjolskom jeziku i bez sumnje te matrice se izgube u prijevodu. Zato blisko surađujem s prevoditeljima svojih djela, u svrhu pronalaženja ekvivalentnih referenci u književnostima tih jezika. Tako sam surađivao na primjer s prevoditeljicom mojih djela na rumunjski.  

KP: Koliko festivali, poput Festivala europske kratke priče, doprinose popularizaciji ne samo žanra nego i tzv. drugih/drugačijih književnosti? Stvara li se nova publika kroz te programe ili ipak oni ostaju privlačni samo uskom krugu ljudi koji i inače prate taj žanr?  

F.I.: Moram reći da sumnjam u postojanje perspektive “drugog”, ali u svakom slučaju ne sumnjam da postoje mnogi Evropljani koji koketiraju s tom idejom i koje oduševljava biti viđenim kao “drugi” ili “drugačiji”. U svom razredu u srednjoj školi imao sam kolege s talijanskim, anglo-saksonskim, španjolskim, njemačkim – i naravno, hrvatskim – prezimenima. Jedino u Europi sam se osjećao “drugim” ili “drugačijim”, pogotovo kada se ističe da sam rođen u Peruu, da živim u Španjolskoj i da imam japansko prezime. Za mene je to sasvim normalno. U svakom slučaju smatram da je fantastično da postoje festivali poput Festivala europske kratke priče u Zagrebu gdje se mogu upoznati sa stanjem kratke priče u Hrvatskoj, s drugim autorima, pričama iz njihovih zemalja i na njihovim jezicima te nastaviti ih pratiti sa zanimanjem.