U studenom 2024. na službenoj stranici grada Berlina, Jedina zemlja je opisana kao film “s antisemitskim tendencijama”, a naredna vijest koja je objavljena u prosincu 2024. na platformi Film Workers for Palestine dala nam je do znanja da je direktorica Berlinalea prijavila policiji honorarnog kvir radnika festivala, koji je u internoj festivalskoj korespondenciji napisao dobro poznat i često pogrešno interpretiran politički slogan “od rijeke do mora”. Nakon toga, on_a morali su platiti 1200 eura kazne, suspendirana im je prijava boravišta, a ako bude osuđen_a prijeti im deportacija.

Mnoge organizacije, filmski i kulturni radnici pozvali_e su na bojkot ovogodišnjeg Berlinalea, koji se održao od 13. do 23. veljače, zbog podrške izraelskoj politici, a pogotovo zbog kontinuirane šutnje o genocidu nad palestinskim narodom te odbijanja jasnog pozicioniranja. Mnogi su filmaši, poprilično neopaženo, i prošle i ove godine povukli svoje radove iz različitih programa festivala, izražavajući time svoje nezadovoljstvo i solidarnost. Posljedično, u Berlinu su niknuli alternativni prikazivački prostori i okupljanja, koji su zastupali glasove koje Berlinale već drugu godinu zaredom cenzurira, pozivajući se na trećekinematografsko “kino kao događaj”. 

Inicijative On Strike Berlinale, Barlinale, Falestin Cinema Week i Palinale međusobno su se podržavale i surađivale svo vrijeme, organizirajući paralelne kino događaje koji su nužni za proces decentralizacije prostora za filmsko prikazivanje i raspravu. To je jedan od pokazatelja da bojkot i štrajk velikih festivala zaista rađa alternativu, da je drugačija cirkulacija slike moguća te da kino i film mogu služiti kao alati i okidači za radničko organiziranje oko različitih tema. 

Program On Strike: Screenings & Talks about Striking Berlinale organiziran je kao reakcija na sramotno pozicioniranje Berlinalea, ali i mnogih drugih kulturnih institucija u Njemačkoj i van nje, te se održao u Berlinu paralelno s Berlinaleom. U program su uključeni filmovi propalestinskih glasova koji su odbili sudjelovati na Berlinaleu ili su nakon selekcije povukli svoje radove iz programa te filmovi koji su cenzurirani. Nakon projekcija vodile su se diskusije i razgovori koji su uključivali kritiku postojeće industrije, promišljanje cirkulacije slike, novih načina prezentacije filmova i novih prostora, a osim filmskog programa organiziran je i glazbeni. 

Program se odvijao u alternativnim prostorima koji su već ranije ugošćavali angažirane događaje, često je za informaciju o lokaciji na kojoj će se program održati bilo potrebno ranije poslati e-mail, a neke su bile javno objavljene poput KM28, morphine raum, anorak ili xanadu. 

S članovima inicijative On Strike Berlinale razgovarali smo o programu, suradnjama i drugarstvima koja je on iznjedrio te o daljnjem razvijanju alternativnih prostora i uključivijih kustoskih politika.

Kako i zašto je nastala inicijativa On Strike Berlinale?

Ova inicijativa je krenula prije nekoliko mjeseci i čine ju različiti pojedinci i kolektivi. Osmislili smo program koji kreće od principa štrajka, ali uz vrlo različite pristupe onome što točno štrajk znači. Tako, na primjer, bavimo se štrajkom, ali i cenzuriranjem / ušutkivanjem glasova filmskih i kulturnih radnika na Berlinaleu.

Imamo program kratkih filmova koji uključuju radove redatelja_ica koji su bili pozvani na Berlinale 2024. ali su ih odlučili povući s festivala zbog stava koji je uprava, kao i njemačka vlada, zauzela prema genocidu u Pojasu Gaze. Također prikazujemo filmove redatelja_ica koji nisu prijavili svoje radove na Berlinale jer je situacija ove godine drugačija. Različite grupe, među kojima su Strike Germany i Film Workers for Palestine, pozvale su filmske radnice i radnike da ne prijavljuju svoje filmove na Berlinale. 

Dakle, mi nismo festival, mi smo dio volonterske inicijative, stoga nemamo kapaciteta organizirati filmski festival i zato se ne nazivamo kontrafestivalom kao takvim. Organiziramo događaje kao kontradogađaje Berlinaleu. Napravili smo mali izbor filmova koje smo mi sami – filmski radnici različitih vrsta, redatelji, selektori, umjetnici – selektirali za prikazivanje u ovom programu.

Uz to imamo i nešto manje uobičajene primjere, kao film A State of Passion o Ghassanu Abu Sitti. Redateljice Carol Mansour i Muna Khalidi također su odlučile ne prijaviti ovaj film ni na jedan veći njemački filmski festival. To je film o osobi koja je bila cenzurirana u Njemačkoj. Ghassan Abu Sitta bio je pozvan na Kongres Palestine koji je policija nasilno prekinula i zabranila mu ulazak u zemlju. On je britansko-palestinski doktor kojeg mnogi poznaju i prate, a koji je tjednima u Gazi liječio ranjene na početku genocida prošle godine. Vlasti su doslovno zabranile da uđe na njemački teritorij. Za nas je bilo važno prikazati film koji se bavi životom i radom takvog liječnika, liječnika koji se brine za bolesne i govori istinu u lice moći, ništa više.

Možemo spomenuti  još jedan zadnji primjer. Naš program otvoren je filmom Friendship’s Death Petera Wollena, koji je jedini film koji se zapravo prikazuje i na Berlinaleu. I to je, naravno, prilično neobično za program koji se bazira na ideji filmova i filmaša koji bojktoriaju festival. Ali za nas je bilo važno prikazati film za koji smo znali da selektori nisu odabrali za Berlinale. Tilda Swinton, kao ovogodišnja dobitnica Nagrade za životno djelo, pozvana je da odabere jedan film u kojem je glumila, i odabrala je ovaj koji zauzima vrlo jasan kritički stav prema cionističkoj okupaciji Palestine. Znali smo da o tom filmu neće biti razgovora na Berlinaleu, pa smo ga željeli prikazati i imati taj razgovor. Ovo je samo kratki sažetak i mapiranje događaja kao svojevrsni uvod.

Kako vidite distribuciju slike danas, u kontekstu velikih filmskih festivala? Može li se reći da te strukture prisvajaju borbe koje dokumentira angažirani film?

Da, to je pitanje vrlo dobro i vrlo važno. Mislimo da se ovo odnosi na filmske festivale kao i na čitav svijet umjetnosti. Naravno, postoji ta pojavnost političke prirode filmskih festivala. Filmski festivali vole preformirati angažiranu poziciju. Ove godine Berlinale se promovira kao “raznolik, neovisan i hrabar”. To je vrsta poziranja kojoj su skloni filmski festivali svugdje. A s obzirom na to, ovogodišnji je Berlinale dozvolio dva puta sudionicima ili autorima filmova da daju izjave tijekom svojih Q&A sesija.

U jednom slučaju, redatelj Jun Li pročitao je izjavu jednog od glumaca u filmu koji nije sudjelovao na festivalu jer ga bojkotira, a policija sada istražuje tog glumca, tvrdeći da je optužio Njemačku za podržavanje genocida. Dakle, ovo je za nas jasan primjer vrste poziranja, tvrdnje o raznolikosti, političnosti, slobodi govora, a onda netko pročita pismo, i to je dovoljno da se otvori slučaj protiv njega. I festival nije stao u obranu redatelja ili glumca kojeg su pozvali.

Zamislimo, vježbe radi, da sudovi odluče da Izrael ne provodi genocid u Gazi, da te strahote i zločini, koliko god bili užasni, iz nekog razloga ne odgovaraju pravnoj kategoriji genocida. Da li je to slučaj (za istragu, op.ur.)? Ne vjerujemo da je ovo slučaj, ali čak i da je slučaj, da u Njemačkoj redatelju na filmskom festivalu nije dopušteno imati takvo mišljenje – to zaista samo otkriva pravu prirodu mainstream kulturne scene u Njemačkoj.

Tvoje pitanje je da li je došlo do aproprijacije? Apsolutno. Vrlo je jasno da je vrsta angažiranog filma koja ih u Njemačkoj zanima samo ona koja odgovara njihovoj agendi. A ako to ne odgovara njihovoj agendi, onda se neće prikazivati, neće biti slavljena, kritizirat će je, a u nekim slučajevima to znači dovođenje u opasnost autore tih filmova. Dakle, to je vrlo ozbiljna situacija.

Što vas je navelo da ove godine organizirate paralelne događaje? Kako se financirate?

Jedan od razloga je da smo željeli pružiti filmašima platformu za prikazivanje njihovog rada. Mnogi od nas su redatelji, i znamo koliko je važno prikazati svoje radove na velikim festivalima. Nije mala odluka odbiti tu priliku, ako je netko dobije. Dakle, ne očekujemo da ćemo zamijeniti te velike festivale i mreže. Ali mislimo da je važno što pružamo alternativnu platformu za prikazivanje filmova u Berlinu unatoč njemačkoj kulturnoj politici.

Kao primjer spomenuli bismo redatelja Ghassana Salhaba, čiji smo film Contretemps / Night is Day prikazali u programu. On je jasno dao do znanja da neće prikazivati svoj rad u Njemačkoj, barem ne na festivalima koji provode politiku njemačke države kao što to čini Berlinale, i jako je sretan što može prikazati svoj rad kroz ovakvu vrstu inicijative. Radi se o tome tko prikazuje njegov rad, a ne nužno u kojoj zemlji. Jasno je da je naš program malen. I kao što smo spomenuli, potpuno je volonterski. Prikupljamo donacije na ulazu, koje šaljemo dvjema zakladama u Gazi, Ghassan Abu Sitta Children’s Fond i Zakladi Hind Rajab koja poduzima pravne akcije protiv zločinaca koji su sudjelovali u genocidu u Gazi. Ne dobivamo financiranje ni od koga. 

Jeste li u kontaktu s drugim organizacijama, lokalno i internacionalno, koje pokušavaju uspostaviti drugačije načine cirkulacije slike?

Nismo u kontaktu s organizacijama kao takvima, ali bili smo u komunikaciji sa sličnim inicijativama u drugim gradovima. Smatramo da ima još puno posla koji treba obaviti. Ovo je tek mali početak. Iskreno, mislimo da je također važno za ljude poput nas, da nam se otvara prostor da razmišljamo o drugačijim mehanizmima. Da pronađemo održive modele. Prikazivali smo filmove u prostorima u kojima smo na neki način bili prisutni i prije ovih događaja. To su sve mali nezavisni prostori koji su ranije bili aktivni u propalestinskim akcijama i koji su jasno pozicionirani. Jedan od prostora u kojem smo prikazivali filmove je vrlo DIY prostor. Naplaćuju ulaznice na ulazu, i naravno – plaćaju ljude koji rade u njihovom prostoru te plaćaju naknade umjetnicima.

I mi smo se trudili ponuditi honorare svim filmašima koji su gostovali u našem programu, ali većina ih je odbila i rekla da ih žele donirati. Dakle, važno nam je razmišljati o načinima na koje možemo ostati održivi, jer želimo biti održivi. Naravno, svi imamo ciljeve u koje vjerujemo, ali također moramo plaćati stanarinu i živjeti. Ovo nije nešto što je riješeno u okviru ove inicijative koju smo imali, ali smatramo da je važno da ljudi budu plaćeni, čak i ako su to simbolični honorari ili niži honorari nego što bi inače dobili. Moramo preživjeti financijski.

Zašto je bojkot važan i kako vidite solidarnost među filmašima ?

Bojkotiranje smatramo važnim činom u situaciji u kojoj status quo ne možemo smatrati prihvatljivim. Kulturne institucije u Njemačkoj pretvaraju se da je sve normalno, da ne postoji genocid iako su financirane od strane vlade koja moralno podržava i brani genocid, koja naoružava genocid i štiti protagoniste koji ga provode. U potpunoj su negaciji.

Također, bilo je jasno da će se ove državno financirane kulturne institucije u Njemačkoj pridržavati pravila onoga što smiju i što ne smiju reći. To nije 100% tog sektora, ali predstavlja većinu tog sektora. I zato ih bojkotiramo. Ovo ostavlja prostor za ljude, organizacije, institucije i lidere institucija da zauzmu različite stavove. Mi ne bojkotiramo samo zato što su to kulturne institucije financirane od strane države. Razlog leži u stavovima koje zauzimaju, zbog cenzure koju provode, zbog toga bojkotiramo. Ali također razumijemo da ovaj stav bojkotiranja nije nešto što je svakome lako zauzeti.

Na posljetku stvar je u tome da se ne možemo nastaviti ponašati kao da nismo uključeni u genocid koji se trenutno provodi kada sudjelujemo u kulturnim događanjima koja zauzimaju defenzivne političke stavove prema ubojstvu nevinih ljudi.

Vidite li povezanost ovog trenutka s periodom u kojem je začeta treća kinematografija, koje su sličnosti i razlike?

Mnogo smo naučili iz pokreta treće kinematografije. No, imamo i jednu veliku kritiku spram tog pokreta i mislimo da je to nešto što zahtijeva da mislimo izvan njega, bez da ga odbacimo – da mislimo izvan njega, ali da još uvijek učimo iz njega. 

Treća kinematografija uvelike je oblikovana razdobljem Hladnog rata i podjelom svijeta u blokove. Referenca nije treći svijet, nego treće kino. Hollywood je prvo kino, europsko autorsko kino je drugo kino, a treće kino zapravo je militantni, uglavnom antikolonijalni pokret. Problem je što je njegova pokretačka tendencija bila pozivanje – i to bez ikakvog propitivanja – na takozvanu lijevu, državno financiranu, treću opciju. Dakle, filmaši poput Solanasa i Getina u Argentini koji su napisali Manifest trećeg kina, podržavali su ljevičarskog kandidata koji bi preuzeo državu u vrijeme kada su bili pod vojnom diktaturom.

Potpuno razumijemo ovu vrstu mentaliteta i poštujemo ovaj oblik politike, ali uvidjeli smo da je to nedovoljno i da je taj pristup nesavršen te da je rješenje naših problema negdje drugdje. Na kraju svega, države funkcioniraju i ponašaju se kao države. Imaju temelj koji se zasniva na kolonijalizmu, pa čak i ako su progresivne, takozvane ljevičarske ili socijalističke, ono što ostaje je taj etatistički mentalitet koji daje prednost opstanku tog sustava u odnosu na potrebe ljudi. 

Mislimo da kino ne bi trebalo biti na usluzi bilo kojoj državi, bez obzira koliko bila progresivna, već bi trebalo biti na usluzi bićima, bilo ljudskim ili neljudskim, i oslanjati se na njih kao pokretače i protagoniste. Dakle, vidimo potrebu za angažiranim militantnim kinom koje može učiti od pokreta trećeg kina. Postoje neki primjeri onoga što neki nazivaju četvrtom kinematografijom, koja je bliska onome što opisujemo – politička, antikolonijalna, antineokolonijalna kinematografija, koja ne slavi državu, a to nam je nužno u ovom trenutku.

Također moramo razmišljati izvan okvira, moramo razmišljati izvan zadanih normi filma i jezika. Trebamo angažirani film koji zaista promišlja kako možemo koristiti ovu formu kao alat koji će nam pomoći u borbi koju vodimo zajedno i na različitim dijelovima svijeta. Ta borba nije ograničena na Palestinu ili bilo koju drugu partikularnu borbu.

– iz filma Recollection (2015.), r. Kamal Aljafari

Hiba Jawharieh, kćer Hanija Jawharieha, člana filmske jedinice Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koji je 1976. ubijen u Libanonu snimajući palestinski otpor, u filmu Kraljevi i statisti. Tražeći palestinsku sliku (Kings and Extras. Digging for a Palestinian Image, 2004.) redateljice Azze El-Hassan, premećući po rukama sada neprepoznatljivi objekt – nekad kameru s kojom je u ruci ubijen njen otac, inzistira na potrazi za izgubljenim palestinskim arhivima govoreći: 

„I ako ih ne nađeš, dobro je da tražiš i da napraviš svoj film koji pokazuje da smo izgubili nešto što smo nekad imali i da bismo to voljeli opet pronaći.“

Izgubljeno je previše, i to ne samo slika. Danas je 210. dan izraelske agresije i genocida nad palestinskim narodom kojemu se ne nadzire kraj, unatoč prosvjedima diljem svijeta. Prošli tjedan, 23. travnja, u Dokukinu KIC održan je još jedan Kratki utorak koji pod nazivom Filmska intifada (što na arapskom znači ustanak ili pobuna) predstavlja četiri kratka palestinska filma u selekciji Ivice Đorđevića. Nastali u periodu između 1974. i 2020., filmovi prikazaju 50 godina borbe palestinskih umjetnika i njihovih pokušaja da nam objasne i pokažu ono što se događa – jer to je ono što, u neravnomjernim omjerima snaga, oni mogu – po riječima palestinskog kustosa i aktivista Majda Nasrallaha koji je nakon filmskog programa s novinarom Jerkom Bakotinom održao iscrpan razgovor.

Program je započeo filmom Oni ne postoje (Lays lahum wujud) Mustafe Abu Alija iz 1974. godine. Bilježeći dijeliće života u Naibatiji, izbjegličkom kampu u južnom Libanonu, u filmu se slikom negira tvrdnja izraelske premijerke Golde Meir da palestinski narod ne postoji. Filmu nedostaje zadnja minuta jer je jedva i začudo spašen iz ruševina beirutskog arhiva gdje su jedno vrijeme čuvani palestinski filmovi iz tog perioda. 

Nešto ranije, 1967. godine, Mustafa Abu Ali zajedno s fotografkinjom i snimateljicom Sulafom Jadallah Mirsal i snimateljem Hanijem Jawhariehom uspostavlja malu palestinsku filmsku jedinicu (PFU). U tom periodu i Jean Luc Godard posjećuje Palestinu radeći na filmu Ovdje i drugdje (Ici et ailleurs, 1976.), koji se ispočetka trebao zvati Do pobjede (Jusqu’à la victoire), i koji kasnije proizvodi određenu podvojenost među palestinskim filmašima koji su s njim surađivali. Time se još jednom podcrtava razlika između druge i treće kinematografije¹ – dihotomije koju uspostavljaju Fernando Solanas i Octavio Getino u tekstu Prema trećoj kinematografiji. Godard tada izgovara svoju poznatu rečenicu koja će se često citirati: “Nije teško raditi političke filmove, već raditi filmove politički.” 

Palestinska filmska jedinica samo tako i radi – politički proizvode filmove uzimajući trake, kamere i ostale materijale s jordanske televizije za koju su Mirsal i Jawharieh jedno vrijeme radili, kako bi dokumentirali palestinske prosvjede i druge političke aktivnosti vezane za pokret. Ta grupa proizvodi prvi dokumentarac iz tog, takozvanog trećeg perioda palestinske filmske kinematografije, pod imenom No to a Peaceful Solution (La lil-Hall al-Silmi, 1968.). Kada je PLO prisiljen iz Jordana prijeći u Libanon, filmska jedinica ih slijedi, i tamo uspostavlja mali arhiv u Filmskom institutu u zapadnom Beirutu, ne prestajući snimati. U tom periodu je proizvedeno oko 60 novih filmova u teškim uvjetima i to je vrijeme kada palestinske organizacije obnavljaju vjeru u film kao alat u borbi za oslobođenje. Upravo u tom vremenu razvija se i ideja treće kinematografije – one koja reciklira, kolažira, ponavlja i služi kao alat u antikolonijalnim pokretima otpora diljem svijeta. Upravo zbog nemogućnosti stalnog nadosnimavanja, materijal se reciklirao, a sistematizacija arhiva i jednostavan pristup građi bili su presudan segment proizvodnje filmova.

Supruga Mustafe Abu Alija, Khadija Abu Ali – ujedno i redateljica drugog prikazanog filma te večeri Djeca bez djetinjstva (Atfal Walakin, 1979.) – koju se u literaturi spominje kao prvu palestinsku redateljicu, brinula se o tom segmentu, čuvanju i arhiviranju filmova koji su pristizali u arhiv tih godina. Nije bilo računala i sva građa je katalogizirana ručno. Arhiv je sadržavao dokumentaciju borbi, uništenja, opsada (materijala koji je nekako preživio do toga trenutka), kao i intervjue s političkim predstavnicima, intelektualcima i umjetnicima, život u izbjegličkim kampovima te palestinske borbe u egzilu. Novi filmovi stalno su dodavani arhivu. Kada je Izrael napao Libanon 1982., osim uništavanja golih života Palestinaca u Libanonu, ciljao je uništiti i njihovu prisutnost kroz bilo kakve kulturne aktivnosti. I tada je, na neki način, završio treći period u palestinskoj kinematografiji jer su arhivisti i filmski radnici ranije morali napustiti Libanon, a u jednom od napada pažljivo stvarani arhiv gotovo je kompletno nestao. 

Zanimljivo je spomenuti kako su Khadija i Mustafa Abu Ali, prije odlaska iz Bejruta, poduzeli čitav niz koraka (kontaktirali su vodstvo PLO-a i francusku ambasadu, unajmili su podrum te kupili klima uređaj koji bi unutar njega održavao temperaturu) kako bi arhiv ostao sačuvan. Ipak je na kraju nestao, sve do 2019. kada je napokon otkrivena njegova sudbina i lokacija. Rona Sela, izraelska autorica, kustosica i istraživačica u svom filmu Looted and Hidden: Palestinian Archives in Israel (2017.) otkriva kako je 38000 filmova, oko dva i pol milijuna fotografija i 96000 audio zapisa zakopano u izraelskim vojnim arhivima od 1948. 

Sela je uspjela pristupiti samo malom dijelu ovih arhiva zahvaljujući dugotrajnoj pravnoj bitci: “Vladajuća država pljačka arhive Palestinaca i kontrolira ih u svojim kolonijalnim arhivima”, piše u tekstu The Genealogy of Colonial Plunder and Erasure – Israel’s Control over Palestinian Archives. Izrael ih time “briše iz javne sfere represivnim sredstvima, cenzurira i ograničava njihovo izlaganje i korištenje, mijenja njihov izvorni identitet, regulira njihov sadržaj i podređuje ih zakonima, pravilima i terminologiji kolonizatora”. Njen film se najviše fokusira na dijelove arhiva s filmovima nastalim između 60ih i 80ih godina, a koji su pripadali PLO-ovom arhivu nestalom u Bejrutu 1982. godine. Neki od ih arhiva uključuju nikad viđene fotografije na početku spomenutog, ubijenog snimatelja Hanija Jawharieha.

Film Djeca bez djetinjstva zastrašujuće je aktualan – slike su zabilježene 1979. godine u izbjegličkom kampu Tal al-Zaatar kada su falangisti brutalno ubili između 1500 i 3000 žena i muškaraca, a prati siročad koja je preživjela kroz njihovu svakodnevicu. Danas se gotovo identične slike svakodnevno proizvode, slike genocida i konstantne agresije, koje se spremaju uglavnom na velikim farmama korporacija poput Instagrama, TikToka i Facebooka, a palestinski arhivi zajedno s (barem) 150 godina starim dokumentima, knjigama, fotografijama i filmovima uništeni su krajem studenog 2023. u napadu na Centralni arhiv i centar za učenje u Gazi. Jasno je kako je to još jedan kolonijalni mehanizam pokušaja brisanja palestinskog identiteta i sjećanja.

Posljednja dva prikazana filma drugačija su slikom i tipom proizvodnje. Posveta atentatom (Homage by Assassination, 1992.) Elija Suleimana naslanja se, pomalo godardovski, na tradiciju eksperimentalnog filma: retorička pitanja i zaključci ispisuju se na ekranu, šale za koje nismo sigurni jesu li smiješne progovaraju o neizrecivim tragedijama rata i izgnanstva, a dva zidna sata označuju vrijeme u New Yorku u kojem Suleiman živi i Nazarethu u kojem je njegova obitelj. Šest sati razlike podcrtava osjećaje bespomoćnosti i usamljenosti koji proizlaze iz njegove udaljenosti i odsječenosti u vrijeme prvog zaljevskog rata. Utjehu traži u ekranu – kao mjestu imaginacije, prostoru na kojem je (valjda) još nešto moguće, ako ništa drugo onda barem pokušaj povezivanja. Izgovarajući fragmentirane misli autor propituje ponekad kompleksni i višeslojni identitet Bliskog istoka i njegove granice.  

Zadnji film Dar (The Present, 2020.) redateljice Farah Nabulsi, bez obzira na iznimno važnu temu kojom se bavi i poprilično potresne scene svakodnevnog izraelskog nasilja nad Palestincima, nije pretjerano uvjerljiv. To je kratki igrani film koji u središte radnje postavlja oca i kćer koji preko kontrolne točke u okupiranoj Zapadnoj obali odlaze po poklon u Beituniju. Iako slijedi klasičan kronološki narativ, definiran jasnim uvodom, zapletom i raspletom – a i snimljen je jednostavno – jedna scena se izdvaja. To je prva scena u kojoj glavni lik Yusef čeka u dugom i kaotičnom redu da bi prošao kontrolnu točku na putu za posao, među desecima drugih Palestinaca. Ta scena je vidno drugačija od ostalih, a snimljena je gerilskom, dokumentarističkom metodom, navodno bez dozvola. To pokazuje kako su u teškim produkcijskim uvjetima metode treće kinematografije još uvijek važne i učinkovite, a možda i dalje najuvjerljivije.

Između prva i druga dva filma u odabranom bloku Kratkog utorka uočava se jasna estetska razlika, ali i ona politička. Dok prva dva filma vrlo jednostavno isprepliću dokumentarnu sliku i zvuk što pridonosi jasnoći poruke s jasnim i izravnim autorskim komentarima, druga dva filma više pažnje polažu na druga filmska izražajna sredstva, poput montažnog eksperimenta ili scenarija koji (neuvjerljivo) sabija vrijeme i prostor u nanizane filmske situacije. Korištenje tih sredstava teži biti autorski inovativno i umjetnički interesantno, ali ne može se pobjeći dojmu da zamagljuju suštu istinu koju dva prva filma točno detektiraju i ostavljaju nas bez ikakve sumnje u ono što gledamo. 

Metafora kamere kao oružja stara je kao sama mehanika kamere. Kada je Étienne-Jules Marey patentirao prvi kameru pokretnih slika 1882. godine rekao je da se radi o fotografskoj puški. Uređaj tako i izgleda. Malo kasnije astro fizičar Jules Janssen razvija ono što je poznato pod imenom fotografski revolver kako bi što uspješnije bilježio svemirska tijela. Šezdesetih godina u kontekstu latinoameričke filmske proizvodnje i militantnog kina, Solanas i Getino preuzimaju ovu metaforu često ističući kako je kamera oružje koje ispaljuje 24 sličice u sekundi. 

Danas se suočavamo s ogromnom proizvodnjom slike koja se automatski prenosi društvenim mrežama i stigli smo do pitanja na koji način funkcionira kamera; može li ona u vremenu kada je IDF aproprira i kada se unatoč slikama kojima svjedočimo svaki dan u stvarnom vremenu – genocid koji se pred našim očima, ekranima i kamerama bezočno nastavlja – ona zaista biti oružje?

Tome najbolje svjedoči događaj koji je ove godine u veljači obilježio jedan od najprestižnijih filmskih festivala, Berlinale. Nagradu za najbolji dokumentarni film odnio je palestinsko-norveški Jedina zemlja (No other land, 2024.) koji potpisuje izraelsko – palestinski kolektiv. Basel Adra i Yuval Abraham u filmu metodom direktnog kina, ručnom kamerom, često niske rezolucije, uporno i dosljedno bilježe nasilje nad zajednicom Masafer Yatta, aparthejd, protjerivanje i brisanje palestinskog naroda. Međutim na dodjeli nagrada čak je i pljeskanje filmskim radnicima koji su riskirali život kako bi ispričali ovu priču bilo problematično, te su oboje prozvani za antisemitizam. Razlika u njihovim pozicijama kojom se bave i unutar samog filma za koji su nagrađeni, još je jednom podcrtana kako u njihovom govoru tako i u reakcijama koje su uslijedile.

To nas opet opominje i gura prema hitnom dubljem i borbenijem promišljanju institucija za koje radimo, prostora i načina na koje slike izlažemo – pogotovo one slike koje nastaju riskiranjem života, i koje kameru još uvijek trebaju ako ne kao oružje onda barem kao štit u borbi za dostojanstven život.

Palestinci neće prestati postojati jer su neki to postojanje zanijekali, ali ih je lakše zanijekati ako ne postoji arhiv dokumenata i slika koji dokazuje suprotno. Slike su dokazi od samog svog početka, i što god o njima mislili, one će ostati dokazi i u nadolazećim periodima. Istina je da inzistiranje na čuvanju i cirkulaciji palestinske slike nije samo podsjećanje na povijest i memoriju ovog naroda, već i potencijalni doprinos borbi za oslobođenje. 

1. Prva je holivudska, druga je europska gdje autor i dalje ima glavnu riječ, a treća je ona koja radi s filmom kao s oružjem – mehanizmom koji pomaže u političkoj borbi. ↩︎

Kustoska škola program je izvaninstitucionalne edukacije koji udruga Mavena realizira od 2016. godine. Cilj škole je educirati mlade povjesničare_ke umjetnosti, umjetnike_ce te druge zainteresirane kulturne djelatnike_ce u svrhu osposobljavanja za stvaranje novih i inovativnih kustoskih programa u gradu Splitu i šire.

Tema ovogodišnjeg izdanja škole potaknuta je tekstom Prema trećoj kinematografiji argentinskih autora Octavia Getina i Fernanda Solanasa, a koji u središte postavlja ideju kino događaja – kina koje inzistira na kontekstu, razgovoru i korištenju kina kako bi se razgovaralo o aktualnim i važnim temama. Treća kinematografija uspostavlja se kao ona koja inzistira na slobodnijoj cirkulaciji slike te kritizira prvu (holivudsku) i drugu kinematografiju (europsku). 

Polaznici_e će iz arhive “izvući podsjetnike za budućnost, ponovno promisliti definicije i ispisati nove rječnike solidarnosti i suradnje”. Na radionici će se razgovarati o “načinima na koje se slike čuvaju i kako se o njima brine, kako se stvaraju nove i spajaju s onima koje već postoje, kako se dijele i prikazuju, slušaju”, te “kojim metodologijama se možemo koristiti kako bismo otkrili zametene tragove.”

Kustoska škola besplatna je za sve sudionike_ce, moguće ju je pohađati online ili uživo (Beton kino), a održava se na engleskom jeziku.

Prijave se vrše mailom, a potrebno je poslati kratku biografiju, najkasnije do 30. travnja u ponoć.

Više detalja možete pronaći ovdje.