Od slavnih osoba, pop-zvijezda i influencera sve više se očekuje da iskoriste svoje platforme za adresiranje gorućih društvenih i političkih problema uslijed višestrukih kriza čije posljedice svakodnevno promatramo putem društvenih mreža. No nedostatak kontinuiteta u javnom zalaganju za društvene probleme otvara prostor njihovoj instrumentalizaciji u svrhu samopromocije.

U dvadeset godina svoje karijere Taylor Swift je promijenila svoj imidž nekolicinu puta. Njezin stil razvio se od ponizne country djevojke koja planira osvojiti svijet svojom gitarom i bilježnicom ispunjenom pjesmama do iskusne poduzetnice s glazbenom industrijom u malom prstu. Negdje se među tim personama potkrala i ona (mlake) aktivistice kada je u Lover eri odlučila po prvi put u svojoj karijeri prekinuti političku šutnju.

Miss Americana i Girl Power

Swiftino političko istupanje u javnost zabilježeno je u dokumentarcu Miss Americana (2020), koji prati pjevačicu u radu na njenom sedmom studijskom albumu Lover (2019). Swift u filmu govori o počecima svoje karijere i negativnim događajima koji su je obilježili poput svađe s američkim reperom Yeom (Kanyeom Westom) i seksualnim zlostavljanjem radijskog DJ-a koji ju je uhvatio za stražnjicu. Sukob s Yeom negativno je utjecao na Swiftin imidž, a povodom zlostavljanja 2014. pjevačica je pokrenula tužbu koja je završila njenom pobjedom. Navedeni događaji potaknuli su Swift u razvijanju Miss Americana persone i odmaku od imidža “dobre djevojke” koji je utjelovljavala od početka svoje karijere. Miss Americana predstavlja mladu, bijelu, dobrostojeću djevojku koja se zalaže za ravnopravnost, emancipaciju i prava marginaliziranih skupina – ona slavi femininost, bunt, ljubav, prijateljstvo i savezništvo. 

U idućoj sceni u dokumentarcu Swift nazdravlja sa svojom majkom i publicistkinjom Tree Paine čašom bijelog vina netom prije Instagram objave u kojoj proziva konzervativnu politiku republikanske kandidatkinje za Senat Marshe Blackburn i potiče svoje fanove da izađu na izbore. “Ako će mediji o meni negativno pisati jer sam rekla ‘Nemojte birati rasističkog homofoba za predsjednika’, neka pišu”, Swift odlučno kaže prije nego što stisne ‘podijeli’ na svom mobitelu. 

Miss Americana je liberalna feministkinja, a Swiftina Lover era parada girlboss feminizma. Njezin politički imidž u ovoj eri oblikovan je kroz izraženu femininu i queer estetiku i brendiranje, pretvarajući politički angažman u emocionalno privlačan i tržišno održiv pop-spektakl. U tom kontekstu, feminističke i queer reference djeluju prije kao estetski i komercijalni kodovi nego kao politički zahtjevi, uklopljeni u optimističnu Miss Americana personu. 

U spotu za pjesmu You Need To Calm Down (u kojoj se pjevačica direktno obraća hejterima, odnosno homofobima i transfobima) Swift se nalazi u hiperfemininom svijetu nalik na Barbieland u kojem Mojo Dojo Casa House nije ni na vidiku. Miss Americana živi u naselju kamp-kućica zajedno sa svojim slavnim queer prijateljima, poput drag kraljica iz RuPaulovog Drag Racea, Laverne Cox, Hayley Kiyoko, Ellen DeGeneres i petorke iz reality serije Queer Eye. Izborom trailer park estetike, Swift se poigrava sa stereotipima koji prate njihove stanovnike_ce – oni su najčešće niskog ekonomskog statusa, slabog obrazovanja i konzervativnih političkih stajališta. No njezina subverzija ovih stereotipa ne seže dalje od jeftinog uboda na siromašne i radničku klasu koji, ako i jesu republikanci, nisu neprijatelj broj jedan queer zajednici. 

U njezinoj kućici koja slavi feminitet nalaze se razbacane štikle, ruževi, blender s ružičastim koktelom, a na zidu visi uokvireni Cherin citat: “Mom, I am a rich man”. Miss Americana nije samo a rich man, ona je the rich man. U pjesmi The Man Swift pita se bi li za isti uspjeh morala uložiti jednako truda kao muškarac i kakav je osjećaj hvaliti se o novcu i ženama. U spotu za tu pjesmu, Swift je odjevena u svog muškog alter-ega – cis, heteroseksualnog poslovnog čovjeka. Referirajući se na ulogu Leonarda DiCaprija u Scorseseovom filmu The Wolf of Wall Street (2013), Swift imitira i ismijava maskuline geste poput uriniranja u podzemnoj željeznici, manspreadanja u metrou i uznemirenog vikanja na telefon na svojoj jahti prepunoj zgodnih djevojaka. 

U tekstu Između Girl Powera i Nove Ofelije: Uspostavljanje neoliberalnoga djevojačkog subjekta teoretičarka feminizma Marnina Gonick piše o popularnosti i komercijalizaciji Girl Power pokreta. Prema Gonick, on “ne predstavlja prijetnju postojećemu stanju, a tomu je tako jer odražava ideologije bijela, srednjoklasna individualizma koji privilegira osobnu odgovornost spram kolektivnoga odgovora na društvene probleme“. Swift je prigrlila komercijalnu Girl Power estetiku, u kojoj emancipacija proizlazi iz konzumerizma i rada. Ona ne propitkuje sustav – kapitalistički patrijarhat koji vrednuje cis, heteroseksualne, bijele, srednjoklasne muškarce i hustle kulturu – nego ga prisvaja. Ako ne može biti muškarac, onda može biti girlboss.

Pri kraju dokumentarca Swift izjavljuje: “Želim voljeti šljokice i ukazati na dvostruke standarde našega društva. Želim nositi ružičastu i podijeliti svoje političko mišljenje“. Tri godine kasnije, Swift je na te velike izjave odavno zaboravila.

Gatekeep, gaslit, girlboss

Početkom 2023. godine Taylor Swift započinje svoju najveću turneju do sada, The Eras Tour, omaž svim svojim razdobljima u karijeri i albumima. Prema Business Insideru, Swift je u skoro dvije godine trajanja turneje održala 149 koncerata, posjetila 21 državu i zaradila preko dvije milijarde dolara od prodaje karata, čime se pridružila klubu milijardera. Također je proizvela dva filma o turneji, snimke koncerata u visokoj rezoluciji, Taylor Swift: The Eras Tour (2023), Taylor Swift: The Eras Tour – Final Show (2025) i dokumentarnu mini-seriju Taylor Swift: The End of An Era (2025), koja prikazuje što se odvijalo iza kulisa i kako su tekle pripreme za turneju.

U dokumentarcu The End of An Era Swiftin izostanak angažmana oko zajednica kojima nominalno pruža podršku ostavlja gorak okus u ustima. Kroz šest epizoda pjevačica otvara prostor svom najbližem timu plesača_ica i pratećih pjevačica da ispričaju svoje priče o usponima i padovima u karijeri, te kako su ih oni doveli do ove turneje, naglašavajući obiteljsku atmosferu, djevojaštvo i vjeru u sebe.

Za razliku od jasnog pozicioniranja u razdoblju Miss Americane, gdje se u istoimenom dokumentarcu činila spremnom žrtvovati svoju reputaciju javnim političkim istupanjem i zalaganjem za prava LGBTQ+ zajednice, Swift u periodu Eras turneje suzdržava se od političkih komentara te naglašava kako je njezin posao uoči predsjedničkih izbora osigurati svojim fanovima mogućnost eskapizma: “Ne bismo se ni o čemu trebali ili smjeli brinuti i nećemo u idućih tri i pol sata”. Kako se Swiftin tim sastoji od pripadnika_ca različitih marginaliziranih skupina, njezina se inkluzivnost, kao i političnost, čini performativnom, dijelom showa koji izvodi za publiku.

To, međutim, ne znači da je Swift u potpunosti zapustila političko djelovanje. Nakratko je 2024. prekinula šutnju u Instagram objavi u kojoj je izrazila podršku predsjedničkoj kandidatkinji Kamali Harris, javno progovorila protiv Trumpa i potaknula svoje fanove da izađu na izbore. Ipak, činjenica da su takvi istupi bili rijetki i kratkotrajni čini njezin sadašnji politički angažman znatno suzdržanijim od onoga koji je sama izgradila u dokumentarcu Miss Americana. Upravo ta disproporcija između nekadašnjeg obećanja političkog aktivizma i današnje minimalne prisutnosti otvara pitanje je li Miss Americana dio njezina identiteta ili samo persona koju preuzima po potrebi.

Nakon turneje, Swift se, zajedno sa svojim zaručnikom, NFL-ovim igračem Travisom Kelcejem, povukla u “predbračnu idilu” u kojoj ona uči šivati, dok on sa svojim bratom snima sportski podcast New Heights na kojem je, među ostalim, najavila svoj najnoviji album The Life of A Showgirl (2025). To je prvi put u njezinoj karijeri da album najavljuje kroz projekt svog partnera, čime ne samo da podupire njegovu vidljivost, već i vlastitu promociju premješta iz javnog, potencijalno političkog prostora, u kontrolirano okruženje privatne sfere. 

Mrs. Trad Wife ili puni krug do statusa quo

The Life of A Showgirl podijelio je mišljenja fanova i kritičara_ki svojim osrednjim i površnim stihovima koji su u diskrepanciji s njezinim ranijim lirički kompleksnijim albumima i reputacijom jedne od boljih tekstopiskinja u industriji. U novim se pjesmama Swift poigrava personama seksipilne žene (Wood), buduće supruge i majke (Wi$h Li$t), dame u nevolji (The Fate of Ophelia), izvođačice (The Life of A Showgirl) i iskusne poduzetnice (Father Figure). S obzirom na pobrojane motive i tematike ovoga albuma, Showgirl je album kojim Swift jasno daje do znanja da u njezinom mjehuriću nema mjesta za probleme vanjskog svijeta.

Dok su glazbenici_e poput Adele, Beyoncé, Sabrine Carpenter, Olivije Rodrigo, Queen i Foo Fighters javno osudile_i Bijelu kuću za neautorizirano korištenje njihove glazbe tijekom promocije svoje kampanje na TikToku, Swift i njezin tim nisu se oglasili. Trumpov aktualni mandat obilježen je rastom autoritarizma, ICE-ovim racijama i ukidanjima zakona koja štite ženska i reproduktivna prava, no Swift radije peče kruh i promovira svoj novi album. Želja za većim političkim angažmanom očito je splasnula, stoga se nameće pitanje gdje je nestala potreba za bivanjem na pravoj strani povijesti? 

U pjesmi s novog albuma CANCELLED! Swift se ruga fenomenu kulture otkazivanja, čijom je žrtvom i ona bila: “Did you girlboss to close to the sun?/ Did they catch you having too much fun?“ Swift je, kao oličenju girlboss kapitalističke kulture s objavljenih preko trideset varijanti najnovijeg albuma (dvadeset sedam fizičkih i jedanaest digitalnih izdanja), vlastita ironija preletjela preko glave. U 2018. godini sama je sebi postavila cilj – biti politički aktivnija – i onda je, zagazivši jednom nogom u te vode, shvatila da je sigurnije na obali – tamo gdje je čeka brak s NFL zvijezdom i gdje može očuvati svoj milijarderski prihod.

Nitko ne očekuje od slavnih osoba da budu vođe revolucije, razriješe međunarodne konflikte, niti donesu mir u svijetu. Ono što se očekuje od slavnih osoba, kada su već odlučile progovoriti o političkim temama, jest da to i nastave; da iskoriste svoje platforme i društveni, ekonomski i kulturni kapital koji posjeduju te javno ukažu na nepravde i podrže projekte i/ili osobe koje se zalažu za opće dobro.

Taylor Swift sa svojom Showgirl personom zauzela je poziciju glazbenice čije se djelovanje ne proteže dalje od pozornice. Ona bira kada će i o čemu progovoriti, a kada će šutjeti; kada će jasno zagovarati prava žena i queer osoba, a kada neće; kada će biti Miss Americana, a kada Mrs. Trad Wife. Upravo ta mogućnost izbora – da govori ili šuti bez neposrednih posljedica – otkriva granice liberalnog feminizma. Ona ima pravo na izbor, no vraćajući se na status quo, Swift pokazuje da društveni i politički problemi s kojima se, među ostalom, i njezini fanovi susreću nisu toliko bitni – sve dok se direktno ne tiču nje same.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

Ovom izložbom predstavit će se radovi umjetnica koje svojim radom propituju rodne stereotipe, patrijarhalne obrasce i zauzimanje javnog prostora. Kako piše u tekstu najave, “autorice navigiraju kroz iskustva objektivizacije, podcjenjivanja, straha i srama te progovaraju o ženskom nasljedstvu pretakajući osobna iskustva u kolektivno i obratno. Podcrtavajući da zauzimanje prostora nije samo fizički čin, već i politički i intimni, izložba pokreće dijalog o tome koliko prostora žene doista imaju te koliko ga sebi dopuštaju”.

Na izložbi sudjeluju: Ivana Babić, Rina Barbarić, Nika Dušak, Justina Javoran, Teodora Kokorus, Dijana Kunaj, Lisa Nimanbegu, Lucija Osrečki, Maja Perak, Teodora Stojković, Sara Škrklec, Tonka Špoljar, Marija Ana Turčić, Ejla Valenčić i Mirjana Vrdoljak.

U sklopu izložbe, 8. ožujka od 11 do 13 sati u Galeriji SKC održat će se likovna radionica za žene pod nazivom Slobodna kao p(t)ica pod vodstvom grafičke dizajnerica i ilustratorice Rine Barbarić. Slobodna kao p(t)ica je likovna radionicu namijenjena ženama, usmjerenu na istraživanje osobnog doživljaja ženskosti te promišljanje “ženskog pitanja” u suvremenom društvu.

Kroz tehniku kolaža i slobodno, intuitivno crtanje sudionice će imati priliku izraziti vlastita iskustva, stavove i emocije u sigurnom i podržavajućem okruženju. Za sudjelovanje na radionici potrebno se prijaviti putem e-maila na adresu skc@uniri.hr. Ulaz na izložbu i radionicu je slobodan.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

Večer počinje otvorenjem izložbe Prijateljice u 19 sati u Galeriji Siva gdje će svoje radove predstaviti umjetnice Ana Pintarić, Anđela Majica, Dorotea Matijević, Ena Antunović, Gabrijela Perak, Ivona Grlić, Katarina Kocijan, Lara Ana Kulenović, Ljubica Maras, Maja Perak, Mara Bajsić i Marina Popović. U isto vrijeme, održava se radionica chantanja feminističkih parola u FIlmskom studiju Medike gdje će polaznice vježbati oslobađanje glasnica i uzvikivanje feminističkih slogana za sudjelovanje u osmomartovskom Noćnom maršu.

Nakon toga, u Infoshopu Pippilotti u 20 sati započinje Večer feminističke poezije koju vodi Mara Đukez iz galerije Suputnici. Poetska večer usmjerena je na čitanje zapisa o “ženskom iskustvu, gnjevu, najsurovijim emocijama koje se javljaju u dodiru sa svijetom u kojem su još uvijek iznimka, drugo i devijantno”, ističu organizatorice. Na čitanje su pozvani svi, neovisno o tome jesu li pjesme napisane “u žurbi na papirima, maramicama, mobitelima, u tramvajima, predavanjima ili u WC-ima”, stoji u najavi.

Glazbeni dio večeri odvija se u klubu Attack, a sastoji se od međunarodnih punk bendova. Kako pojašnjavaju organizatori_ce, punk program jedan je “od najzastupljenijih žanrova u klubu”, a ove godine sviraju: bečki hardcore bend Harsh Response, ljubljanski Drhal, beogradski post-punkeri Crna Žuč te Culebra koji u Zagrebu nastupaju u sklopu svoje europske turneje.

Ulaz na izložbu, večer poezije i radionicu chantanja je besplatan, dok će karte za koncertni dio programa biti dostupne na ulazu u klub po cijeni od deset eura. Svi mlađi_e od 18 godina imaju besplatan ulaz na koncert.

Više detalja pronađite ovdje.

U Zagrebu, feministički kolektiv fAKTIV ove godine organizira deseti Noćni marš. Pod parolom Žene – kičma otpora 8. marta u 18 sati započinje okupljanje prosvjedne povorke kod HNK kojom se iz godine u godine ukazuje na značaj ženske borbe i feminističke solidarnosti s drugim pokretima otpora.

Povodom desete obljetnice rada fAKTIV-a, s članicama kolektiva razgovaramo o njegovim počecima, razvoju, aktualnom usmjerenju, borbi protiv fašizacije javnog prostora, te značaju solidarizacije između različitih, a srodnih i međusobno uvezanih područja aktivističkog djelovanja.

Za početak, možete li ukratko predstaviti rad kolektiva? Koliko vas sudjeluje u radu fAKTIV-a i kako izgleda vaša unutrašnja organizacija?

fAKTIV je neformalni kolektiv koji u ovom trenu broji 16 članica. Kontinuirano se bavimo radničkim i socijalnim te reproduktivnim i seksualnim pravima žena i LGBTQ zajednice, kao i rodno uvjetovanim nasiljem. Kapitalistički i patrijarhalni okviri u kojima živimo i radimo primorali su nas da propitujemo sistem jer nema feminizma bez klasnih, rodnih i rasnih pitanja, odnosno nema drugog načina nego feminizmu pristupati intersekcionalno. S vremenom takav je pristup postao sve izraženiji u našem radu, neovisno o tome borimo li se protiv utjecaja antirodnih pokreta, neokonzervativne ideologije ili za pravedan i svima dostupan sustav javnog zdravstva. 

Čini nam se da je to ujedno i razlog zašto uvijek možemo računati na priljev novih članica; nije teško pronaći nešto svoje, što te ljuti i pokreće, odnosno tjera na angažman unutar takvog konteksta. Kao i svaki kolektiv, prošle smo kroz brojne promjene – osipale smo se, širile, odrastale, izgarale od posla, selile, rađale, paralelno bile aktivne u nizu drugih inicijativa, no interes za zajedničkim radom, između ostalih, konstanta je kolektiva. Jedna od početnih odluka bila je da se nećemo hijerarhijski organizirati, već da će svaka raditi ono u čemu se osjeća najsigurnije. Deset godina kolektivnog rada i druženja omogućilo nam je da učimo jedna od druge i odvažimo se i na one forme rada koje nam isprva “nisu bile ni u peti”. 

Vratimo se deset godina unatrag, 2016. na ulicama Zagreba (su)organizirale ste prvu javnu akciju, osmomartovski marš. Kako je on izgledao i što je bio glavni okidač za kolektivnu organizaciju?

Prije deset godina nekoliko je žena – nakon što zajednički organizirale  prosvjednu akciju kojom su pozvale na odgovornost društvo koje ignoriranjem problema i prešutnim odobravanjem omogućava ubojstva žena – odlučilo obilježiti 8. mart. Pozvale su svoje prijateljice, poznanice, kolegice; one za koje su znale da dijele iste feminističke stavove, bez obzira na to jesu li već imale aktivističkog iskustva. Potreba za organiziranjem marša proizašla je iz činjenice da se nismo poistovjećivale s dobrim dijelom akcija koje su se odvijale na taj dan, smatrale smo da je jednako važno i zagovarati i vratiti se na ulice te da je potrebno pokušati privući što veći broj ljudi, naročito mlađih generacija koje nisu imale doticaj s nasljeđem 8. marta kao radničkog praznika. Posebice nam je bilo važno govoriti jezikom razumljivim svima i bez ustezanja koristiti emocije. 

Prvi Noćni marš podržalo je petstotinjak ljudi, marširale smo od Krešimirca do Zrinjevca uz jedan megafon i na brzinu “sklepane” govore, bez imalo iskustva u organizaciji prosvjeda. Glavna poruka koju smo htjele istaknuti bila je da feministička borba za prava žena ne dopušta predah kad su seksualna i reproduktivna prava ponovno na meti sve otvorenijih napada, radnička prava zatrta, a nasilje nad ženama i dalje  sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu. Iz šireg organizacijskog odbora Noćnog marša ubrzo se formirao kolektiv koji je u prvoj godini postojanja organizirao više od deset akcija i tako se nametnuo kao relevantan u javnom i medijskom prostoru. 

Te su godine društvenu i kulturnu scenu obilježili snažni politički zaokreti i pokušaji retradicionalizacije, što je potaknulo niz reakcija u kulturnom i civilnom sektoru. Desetljeće kasnije, suočavamo se s opetovanim napadima na nezavisnu kulturu i civilno društvo, te reproduktivna prava i nacionalne manjine. Kako biste usporedile tadašnju i današnju društvenu klimu?

Vjerojatno smo odabrale pravo vrijeme za početak organiziranja i rada jer nam se 2016. činila idealnom za izaći na ulice. Danas nam se čini da je pružanje otpora još nužnije – očito je jedan od problema što nedovoljno redovito izlazimo na ulice. Iako je moguće uspoređivati napade na sve što je desnici trn u oku – bilo da se radi o širenju mržnje prema Srbima, LGBTQ osobama ili nezavisnim medijima – danas je nasilje mnogo opipljivije, ksenofobni ispadi češći, a vladajuća koalicija čvrsta (i kad se tako ne čini). Izbjeglice i migrante proglašava se ilegalnima, strane radnike se napada sa saborskih govornica i na ulici, a javni narativ vrvi dezinformacijama i lažima.

Građanski neposluh i antifašistički protesti se kažnjavaju, za razliku od prijetnji i veličanja ustaškog pokreta na Hipodromu ili u Preradovićevoj. Prekidaju se festivali i turniri, ali ne i projekti poput pilićarske megafarme na Baniji i prostoru Siska i Lekenika, koji će imati izravne posljedice na zdravlje naroda, dostupnost pitke vode i kvalitetu života velikog broja stanovnika. Doduše, i jedno i drugo ima podršku vladajućih. Mržnja u javnom prostoru i medijima posve je normalizirana, a broj onih koji snose posljedice sve veći. Možda smo se prije deset godina mogle prepustiti očaju ili osjećati zamor od svih mračnih i poražavajućih vijesti, no danas više nemamo luksuz teoretiziranja što nas iduće očekuje niti komfor u kojem se predajemo osjećaju nemoći. 

Od početka ste usmjerene na kolektivnu mobilizaciju u vidu marša, ali ste tijekom godina organizirale niz javno-diskurzivnih programa posvećenih historijatu ženske borbe, kao i manjim (re)akcijama na aktualne društveno-političke promjene u lokalnom, regionalnom i međunarodnom kontekstu. Kako promišljate trenutni rad fAKTIV-a i na što se najviše fokusirate?

U formativnim godinama kolektiva bilo nam je posebno važno da smo što prisutnije, kao i da djelujemo kroz različite aktivističke forme. Pozivanjem i odazivanjem uspostavile smo jake drugarske veze s nizom organizacija. Uostalom, otpor i solidarnost treba graditi. Ako želimo mijenjati javni narativ ili postići da sve više žena diže glas, radi se o procesu koji iziskuje kontinuirani, a često i promptni angažman. Danas, usprkos tome što je politička i društvena zbilja zaoštrenija, ne moramo uvijek biti na prvoj liniji, jer postoji niz kolektiva koje će reagirati, organizirati i prosvjedovati. Vjerojatno najbolji primjer su prosvjedi protiv klečavaca, koji su doveli do toga da se na feminističkoj sceni afirmiraju nove inicijative, poput Dodirni mi koljena u Rijeci, čiji je otpor izrazito oštar i duhovit.     

Posljednjih godina smo se više usmjerile na sam marš, a istovremeno širile fokus borbe. Iako je feministički pokret inherentno antimilitaristički, antirasistički i antifašistički, ponekad pojedina problematika nije u prvom planu, ovisno o tome koje feminističko pitanje u danom trenutku “gori”. Na širenje fokusa natjerala nas je stvarnost u kojoj živimo. Ne možemo govoriti o radničkim pravima ako ignoriramo rasizam i nasilje s kojim se suočavaju naši sugrađani, strane radnice i radnici. Ne možemo se pozivati na nasljeđe antifašističke borbe i slaviti historijat ženske borbe na jugoslavenskom prostoru ako ćemo šutke preći preko napada na manjine i raspirujućeg nacionalizma. Na kraju, širenjem fokusa nužno učimo o ustrajnosti, principima političkog organiziranja, solidarnosti i radu s onima koji ne podrazumijevaju ideološke vrijednosti za koje se neki feministički kolektiv zalaže.

Uoči prvog kongresa AFŽ-a u Zagrebu, 1945., održana je masovna demonstracija na Trgu bana Josipa Jelačića kojoj su prisustvovale žene iz čitave Jugoslavije. Više od pola stoljeća kasnije, jača potreba za djelovanjem u javnom prostoru, a povećao se i broj gradova u kojima se organizira osmomartovski marš. Zašto (nam) je i dalje važno zauzimati simbolički i fizički prostor, decentralizirati ga, te na koji način uvezujete borbu protiv fašizma u svoje djelovanje?

Zauzimanje fizičkog prostora danas više nego ikad ima osobit politički značaj. Kad govorimo o javnom prostoru, on mora biti pristupačan svima i siguran za sve. Znamo da nije tako – neosvjetljeni puteljci ne izazivaju nelagodu samo ženama, već i stranim radnicima, a klečavci ograđuju prostor glavnog zagrebačkog trga u koji ne smiju ući čak ni njihove žene. Javni prostor poprište je ideoloških sukoba, u njemu se prenose povijesne i političke informacije, a isto tako odražava i strukturnu moć. Marširanjem ulicama naših gradova poručujemo svima koji se usude dirati u naša prava da nećemo stajati sa strane i gledati. Ne slušaju nas i podcjenjuju nas, misle da smo razjedinjenje jer godinama zatiru solidarnost i inzistiraju na individualnosti, ali svaki glas u Osijeku, svaki prkos u Splitu, svaki otpor u Rijeci govori drugačije. 

Kao što nema antifašizma bez borbe protiv kapitalizma, tako nema feminizma bez borbe protiv fašizma. Feminizmu antifašizam mora biti svojstven jer su generacije žena prije nas porazile fašiste i izborile ravnopravnost, omogućile nam opismenjavanje, izlazak u radnu sferu i pravo na pobačaj. Feminizam se bori za žene i sve potlačene, bez obzira na njihovo ime, naglasak, boju kože, naciju ili vjeru. Antifašistkinje smo jer odbijamo živjeti u državi i svijetu u kojem ljude zbog toga maltretiraju. Feministkinje se bore protiv mizoginije, homofobije i transfobije, a suvremeni antifašizam ne smije dovoditi u pitanje nijedan rodni i seksualni identitet. Politička oštrica feminističkih zahtjeva ne smije otupiti, a antifašistička borba svesti na preambulu Ustava i puko sjećanje. 

Osim što ste nedavno sudjelovale u kolektivnoj organizaciji marša Ujedinjeni protiv fašizma, osmomartovski marš jedna je od rijetkih prosvjednih akcija koja kontinuirano i javno zagovara i povezuje teme radništva, borbu za oslobođenje Palestine, te rodna i reproduktivnih prava. Nakon desetljeća rada, kako zamišljate budućnost feminističke borbe i kojim se primjerima inspirirate?

Ne zamišljamo budućnost kao nešto daleko i apstraktno, već nastojimo što odgovornije i obuhvatnije djelovati ovdje i sada. Borbe su tu, hitne i stvarne, traže da im se posvetimo bez odgode. Feministička borba u neposrednoj budućnosti mora tražiti saveznike gdje dosad nije, isto kao što se mora vratiti svom starom savezniku – sindikatima. Nadamo se, tvrdoglavo i uporno, snažnijem povezivanju, da se sindikalni pokret u Hrvatskoj probudi iz letargije i stane u korak s feminističkim, antiratnim, antikolonijalnim i zelenim borbama.

Također, vrijeme je da se preispitamo unutar feminističkih redova: oduvijek postoje točke razilaženja između različitih feminističkih struja. Jedan od takvih kamena spoticanja jest transfobija. Postoje politička pitanja oko kojih dijelimo stavove i borimo se jednakim žarom, a najbolji primjer za to jest borba za besplatan i dostupan pobačaj, snažnija je i glasnija što nas je više. Međutim, nameće se pitanje kako stajati rame uz rame u borbi s onima čiji politički zahtjevi negiraju iskustva i ugrožavaju živote trans osoba.

Inspirira nas borba svih potlačenih koji u znatno težim i opasnijim životnim uvjetima, nego što su naši ne odustaju, već se neumorno bore za pravo na krov, sigurnost, mir i život. Nadu vučemo iz procesa organiziranja koje dolazi s ulozima i rizicima, iz napornog i ustrajnog odmicanja od komocije, buržujskih apstrakcija i pobuna bez posljedica. Naprijed nas tjera borba svih onih žena koje svoje živote stavljaju na čekanje da bi bile kičma otpora, poput naših drugarica iz Inicijative za slobodnu Palestinu.

Nedavno ste organizirale benefit koncert u Močvari i izložbu u Kleti u sklopu kojih je uz donaciju bila dostupna i obljetnička zine knjižica. Na koje se sve načine može podržati rad kolektiva?

Najdraže nam je kad rad kolektiva podržite tako da se pridružite Noćnom maršu. Ne samo u Zagrebu, već i u Puli, Rijeci, Osijeku, maršu u Splitu i drugim feminističkim akcijama kojima će se obilježiti 8. mart. Organizacija marša iziskuje puno utrošenih radnih sati, na što smo već naviknute i spremne, a iz godine u godinu prosvjedna logistika košta sve više i više. Neformalni smo kolektiv, što znači da marš organiziramo uz financijsku podršku svih onih kojima je stalo da se održi. Donacije prikupljamo putem benefita, koji se drugu godinu zaredom odvija u formi koncerta i neizmjerno smo sretne da postoji niz glazbenica, bendova i DJ-ica koji su nam se rado odazvali, kao i klupskih prostora u Zagrebu koji su nam spremni ustupiti prostor. Ove godine odlučile smo obljetnički marš upotpuniti manjom izložbom u Kleti i manifestnim fanzinom koji smo predstavile u Bunt baru i tako napravile svojevrstan presjek deset godina rada i organiziranja. 

Taj iskorak u forme koje nam nisu svojstvene bio nam je svojevrstan odušak u često zamornom procesu organizacije prosvjeda, a u čemu ne bismo uspjele bez pomoći dizajnerice Ene Jurov, tiskarskog kolektiva Smak Press i dizajnera Svena Sorića. Svi su oni zaslužni za činjenicu da smo i ove godine mogle računati na podršku širokog kruga ljudi i tako si olakšati plaćanje tehnike, struje i svih drugih troškova koje marš podrazumijeva. Na kraju, kao i uvijek, uz nas je i naša drugarska organizacija Skribonauti, preko čijeg računa također prikupljamo donacije. Ne govorimo zalud da je marš vaš koliko i naš. Bez tisuća koje marširaju i podržavaju nas, pomažu u organizaciji, dijele s nama svoje stavove, javljaju nam se i s pohvalama i pokudama, proteklo vrijeme bilo bi znatno ispraznije, a godine koje nam slijede znatno besperspektivnije.

Butorac ovom izložbom okuplja žene iz različitih dijelova svijeta koje su svojim “aktivizmom ili jednostavno načinom života, djelovale u smjeru i s ciljem zaštite tla od sustavnog iskorištavanja i invazije kapitalističkog režima.

Istovremeno, ove su žene braniteljice prirodnog i bioraznolikog okoliša, nastojale dati glas manjim lokalnim zajednicama koje su željele zadržati svoje kulturološke, povijesne i tradicijske vrijednosti. Svjesne činjenice da zemlja/tlo nije samo resurs i pozadina već ekosustav o kojem ovise ljudski, životinjski i biljni svjetovi, borile su se za ljudska prava, ali i za život Zemlje u njezinoj cjelokupnosti, pod cijenu gubljenja vlastitog života”, piše u tekstu najave.

Više detalja pročitajte ovdje.

Riječ je o umjetničkom projektu realiziranom u mediju tekstila u kojem autorica problematizira “pitanje osobne slobode odlučivanja i postupanja žena, njihovu samostalnost u donošenju odluka te učestalo, stereotipno primanje kritika bez stvarnog promišljanja težine izgovorenih riječi”, stoji u najavi.

Izložba je realizirana u obliku dijaloga između pitanja obilježenih agresivnim konotacijama i suptilnih odgovora. Vizualni i konceptualni kontrast, piše u tekstu najave “ostvaren je kroz dvojak tekstilni medij. Pitanja i komentari tiskani su bijelim slovima na crvenim, industrijski proizvedenim otiračima grube teksture, dok su odgovori izvedeni u formi ručnog veza i goblena, u crvenoj i ružičastoj boji”.

Kao uvod u izložbu, umjetnica će 6. ožujka održati i besplatnu radionicu Riječi koje bole, namijenjenu odraslim osobama. Kroz tekstilni medij izrade goblena autorica će s polaznicama_ima proći introspektivni kreativni proces usmjeren na osvještavanje rodnih stereotipa u komunikaciji. Sudionice_i će u uvodnom dijelu radionice individualno definirati vlastite “riječi koje bole” te osmisliti predloške za ručni vez s jasno artikuliranom riječi i/ili rečenicom.

Posebna pažnja posvetit će se ulozi boje, razvoju autorske tipografije i introspektivnom pristupu tekstilu kao mediju koji tradicionalno nosi konotacije “ženskog rada”, a ovdje postaje sredstvo vidljivosti i artikulacije osobnog glasa. Predznanje nije potrebno, svi materijali su osigurani, a sudjelovanje je besplatno. Broj mjesta je ograničen te su prijave obavezne putem e-maila: info@culturehubcroatia.hr.

Inicijalno predstavljena u siječnju 2024. u HDD-u, ova izložba donosi uvid u četiri desetljeća oblikovanja vizualne komunikacije u kontekstu djelovanja autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj.

Izložba čiji postav potpisuju Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub prikazuje raspon od skromnih produkcijskih početaka aktivistica-dizajnerica iz druge polovice 1980-ih, preko radova renomiranih dizajnera_ica, agencija i studija, cjelovitih vizualnih identiteta kampanja i organizacija, do najmlađe generacije dizajnerica i ilustratorica koje oblikuju feminističko-zagovaračke ideje danas.

S obzirom na to da su većinu feminističkih tiskanih materijala s kraja 1980-ih i početka 1990-ih oblikovale same aktivistkinje, izložba u svom početnom dijelu obuhvaća produkciju iza koje stoje nepoznate, nepotpisane autorice, ili one čijim imenima autorski tim nije uspio ući u trag. Nakon njih slijedi niz autorica koje su bile ili će s vremenom postati neka od središnjih imena hrvatske dizajnerske i umjetničke scene – među njima Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Ira Payer, Barbara Blasin, Koraljka Vlajo, Dora Bilić i Tina Müller, Goga Golik, Ana Labudović, Tessa Bachrach Krištofić, Tea Šokac, Gabrijela Ivanov i mnoge druge.

U oblikovanju promotivnih materijala s feminističkom agendom danas dominiraju ne samo dizajnerice_i nego i ilustratorice, npr. Rina Barbarić, Hana Tintor i Hana Vrca, ili Ena Jurov koja svoje feminističke stavove izražava koristeći formu stripa/fanzina npr. Good Night Macho Pride.

Dan nakon otvorenja, u petak 13. veljače, u 18 sati, autori izložbe Barbara Blasin i Marko Golub održat će predavanja i razgovor s publikom pod zajedničkim naslovom Pažnja! Dizajn pri radu.

Izložba ostaje otvorena do 5. ožujka, a više možete pročitati ovdje.

Naslov izložbe nadovezuje se na predavanje spisateljice Chimamande Ngozi Adichie pod nazivom We Should All Be Feminists koje je održala 2012. g. na konferenciji TEDxEuston u Londonu. U svom predavanju ova nigerijska književnica i aktivistica zagovara pravedniji i ravnopravniji svijet za sve ljude.

Na izložbi u Zagrebu, radovi austrijskih umjetnica koje se bave temama rodne ravnopravnosti i položajem žena u društvu postavljeni su uz radove hrvatskih umjetnica. Izbor radova hrvatskih umjetnica koji će biti izloženi potpisuje povjesničarka umjetnosti Tihana Bertek.

Kustosku koncepciju cjelokupne izložbe potpisuje nezavisna kustosica, autorica, povjesničarka umjetnosti i promotorica zaboravljenih austrijskih umjetnica Sabine Fellner.

U izložbi sudjeluju: Elisa Andessner, Renate Bertlmann, Sevda Chkoutova, Katharina Cibulka, Vlasta Delimar, Nina Đurđević, Soli Kiani, Mirna Kutleša, Claudia Larcher, Maria Legat, Lea Liebl, Ivana Mrčela, Florentina Pakosta, Monika Pichler, Margot Pilz i starsky.

Izložba se može posjetiti od ponedjeljka do petka od 10 do 16 sati.

Više detalja pronađite ovdje.