Organizatori_ce u najavnom tekstu ističu povezanost stripovske scene i akterica na feminističkoj sceni navodeći: “Zbog aktivnih protagonistica Komikaze mreža je često prepoznata kao ‘ženska’. Od 2002. godine je objavljeno preko 100 autorica u jednako toliko Komikaze izdanja. Femicomix programska linija je formalno pokrenuta 2015., a prethodi joj niz akcija i gostovanja, a uključuje rastuću kolekciju strip umjetnica i pokušaj je da se fokusom na prezentaciji manjeg izbora autorica podcrta snaga i potencijal ženskog autorskog izraza u suvremenom stripu.”

Skupna izožba Femicomix 2.0 otvara se u 19 sati, a na njoj će svoje radove predstaviti mnoge poznate stripašice iz regije i šire. U okviru izložbe održat će se i bedžomatik radionica na temu otpora spram “subotnjih klečavaca”, a nakon radionice slijedi projekcija animiranog filma Bakin seksualni život iz 2021. godine. Za vrijeme trajanja programa moći ćete i nabaviti prijašnje brojeve Komikaze strip knjiga.

U koncertnom dijelu programa nastupit će punk bendovi Plastika, Abergaz i Željezne pilule iz Zagreba, zatim Mižerija iz Zadra i Sranje iz Ljubljane, a na afteru pozornicu će preuzeti DJ Nedoklan Jovanović.

Iz organizacije poručuju: “Pozivamo vas da nam se pridružite na hardcore-punk pržilici povodom 8. marta kako bismo proslavili i podsjetili na nužnost feminističke borbe u svim sferama života, a time i na punk sceni!”

Ulaz na koncerte se naplaćuje 7 eura, a za mlađe od 18 je besplatan.

Više informacija o prvom dijelu programa pronađite ovdje, a drugom ovdje.

Armanini će se virovitičkoj publici predstaviti izborom autorskih plakata i ilustracija te će promovirati novi strip album Katalog, svojevrsnu retrospektivu 15 godina svog umjetničkog rada.

Ivana Armanini prepoznatljiva je po art brut crtežu, likovnosti snažnog kontrasta, izražajnim teksturama i stiliziranim likovima koje stvara u tušu, kombiniranim tehnikama i digitalnom grafikom. Autorica subverzivno obrađuje društveno angažirane teme apsurdističkim humorom. Kratke strip forme gradi na emocijama interpretirajući sadržaje, stanja i teme svakodnevnog života različitim stilskim pristupima koje razvija razigranim, spontanim, ludičkim senzibilitetom.

Rođena je u Zagrebu gdje je završila Akademiju likovnih umjetnosti. Osniva i vodi Komikaze te izlaže na preko 200 izložbi, radionica i festivala. Godine 2015. pokrenula je turneju Femicomix posvećenu ženskom stripu, a 2016. i istoimenu ediciju.

Izložba je otvorena do 6. lipnja.

Razgovarala: Martina Kontošić

Ivana Armanini autorica je stripova, ilustratorica, dizajnerica i fotografkinja koja je diplomirala slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu. “Stripoknjigu” Pustolovine Glorije Scott, po kratkim pričama Mime Simić, objavio je AGM 2005. godine. Od 2002. koordinatorica je udruge Komikaze, platforme za proizvodnju, promociju i distribuciju autorskog stripa s fokusom na nezavisnu scenu, u sklopu koje redovito organizira radionice i događanja. Godine 2015. pokrenula je projekte Femicomix, s fokusom na strip autorice  kroz istoimeno izdanje, izložbe i radionice, te Beđomatik, interaktivne radionice DIY beđeva s istoimenim webzinima. Na poziv Evropske mreže muzeja Njemačke, od 2013. do 2016. sudjeluje na međunarodnoj putujućoj izložbi comiXconnection.

Kroz natječaj Zaklade Solidarna, GONG-a, Domina i udruge Kurziv produciran je njen rad Zidovi koji je i predstavljen na izložbi Otpor, pokret, promjena održanoj u predvorju kina SC. 

KP: U opisu rada Zidovi spominješ osobni obračun s aktualnom društveno-političkom situacijom. Koje su tvoje metode otpora?

Rad se bavi aktualnim problemom zidova na doslovnoj i metaforičkoj razini. On se može iščitati kao moj obračun sa stvarnošću, ali i sa samom sobom. Strip govori iz pozicije otpora jezikom “undergrounda” koji ima svijetlu tradiciju oštre, direktne i politički nekorektne poruke. Zidovi tematiziraju zidnu inverziju, od vanjskih “zaštitnih” do zazidanih srco-glava. Prioritetni su unutrašnji zidovi jer predstavljaju rastući problem. Oni stvaraju monstrume od ljudi, nesposobne da prihvate nešto novo i drugačije. Kršenje temeljnih ljudskih prava, slobode kretanja, mišljenja i govora, je svakodnevnica. Različitost se kažnjava dok se jezik mržnje i jednoumlja tolerira. U domoljubnom delirijumu na meti je sve što misli, kritizira i smije se. Manjinsko mahom postaje problematično, uključujući i manjinsku pamet koju se želi ušutkati zastrašivanjem i rezanjem sredstava za život. Trend zla transformira ljude u groteske dok se oko nas ritmički gomilaju leševi, novi zidovi i “zidovi”. Rad je građen na medijskom prožimanju plakata i stripa, a s porukom čitljivom iz daljine. Prevladava jak kontrast i gola struktura koji tvore makabričnu atmosferu. Kroz njega, kao i kroz Komikaze projekt, ironiziram klasičnu strip formu dovedeći ju do ruba koji spaja strip i apstrakciju, akciju, eksperiment, street art i grafizam. Medij stripa sadrži vrijeme kao konstitutivni faktor. Tako i ovaj rad uvodi u plakat ideju umjetnosti kao procesa koji se zbiva u vremenu.

KP: Kakva su tvoja iskustva s institucijama? Doživljavaš li ih kao partnere ili područja koja treba osvojiti, modificirati ili možda ignorirati?

Suradnja s institucijama je potrebna jer je novac, čak i mali, bitno sredstvo emancipacije. Koktel sreće, magareće upornosti i kockarskog talenta je poželjan. Sistem nam nije nikad bio najbolji prijatelj što ne znači da treba odustati od njega. Naše kulturne politike samo odražavaju društvene strategije kojima strip svakako nije u polju nacionalnog interesa kao primjerice u Francuskoj, Japanu ili Belgiji. Nažalost, uloga stripa ne odudara od generalne ne/kulturne klime u kojoj se njeguje mnijenje da su “kulturnjaci” paraziti na javnom proračunu, djeca s posebnim potrebama koje društvo podupire u tom njihovom invaliditetu jer bi inače propala. Proces promjena je težak i spor, ali dostižan. Program udruge Komikaze, a time i moj rad, kontinuirano sufinanciraju Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb. U 15 godina Komikaza se puno toga promjenilo na bolje, mreža autorskog stripa i njegova publika su se razvili, prerasli lokalni kontekst i i promjena je vidljiva. To ne bi bilo moguće bez suradnji na svim razinama, s prijateljskim mrežama, sistemom i medijima, jednako kao i s brojnim autorima iz cijelog svijeta.

Subverzija je također oblik interakcije sa sistemom. U suvremenom nezavisnom stripu ona artikulira otpor i pripada underground miljeu jer propituje strip industriju i njezin društveni kontekst. Subverzivnost Komikaza se fokusira više na medij stripa i društveni kontekst u kojem se razvijaju autorski strip i njemu prateća scena. Ako je ta scena patrijarhalna, kičasta i konzervativna, na nama je da to probamo promijeniti. Primjerice u Angoulemeu 2016. je žiri objavio popis od 30 autora za nagradu za životno djelo u stripu. Niti jedna žena nije bila na tom popisu. Na ovakvo, nažalost generalno ne/stanje, pokušali smo odgovoriti kroz Femicomix – međunarodni umjetničkiprojekt i putujuću izložbu posvećenu ženskom stvaralaštvu u području autorskog stripa. Primjerice, ovaj rad Zidovi, kao i neki drugi moji radovi, nastali su kao direktna kritika institucija, područja koje autorski strip ne može osvojiti, ali ih može kritizirati, a time i modificirati.

KP: Komikaze kao platforma za širenje aktivnosti autor/ica stripa postoji od 2002. godine. Kakvom vidite budućnost Komikaza? 

Komikaze ove godine slave 15. obljetnicu kontinuiranog izdavanja 3 elektronska i 1 tiskanog izdanja godišnje te preko 250 izložbi, radionica, festivalskih i drugih međunarodnih gostovanja. Naša arhiva sadrži preko 250 autora/ica iz 50 zemalja na 4 500 stranica. Sada smo postavili novu web stranicu, pametniju, suvremeniju i ljepšu pa vas sve pozivamo u posjet. 

U Hrvatskoj nema ozbiljnijih pomaka u odnosu izdavačkih kuća prema stripu jer sve i dalje funkcionira na specijaliziranim izdavačima i inicijativama. U perspektivi vidim veći razvoj međunarodne suradnje, kao i čvršću suradnju sa scenom likovnih umjetnosti. Likovnost je, kao neka starija dama, društveno prihvatljivija, pa je npr. normalno da se tiska ogroman katalog jedne izložbe dok za tisak nekog izdanja autorskog stripa nema novaca. Strip je srećom interdisciplinarni medij pa se sada i ubuduće namjeravamo snalaziti u balansiranju inovativnih praksi, suvremene likovnosti, malog izdavaštva, promotivnih akcija i animacijskih radionica. Situacija na sceni se razvila u kontekstu strip proizvodnje (sve je više autora, naročito autorica) i recepcije jer je strip sve prisutniji u medijima, galerijama i na festivalima. 

Društvo i strip u tranziciji se prepliću. Suvremeni autorski strip sugerira nove modele suradnje građene na otvorenijem dijalogu u ravnopravnoj interakciji autora i publike. Ovaj medij se bavi svim problemima čovjeka i društva, otvara pitanja i moguće odgovore. Gledajući aktualni društveno politički kontekst, perspektiva suvremenog nezavisnog stripa svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje. Za autorski strip je ključan internet jer nadilazi crne rupe Lijepe Naše (skupe tiskare, rezanje budgeta za časopise, distribucija, nedostatak prodajnih lokacija, domaćih DIY festivala, okupacija lokalnih heroja, plivanje u stereotipima itd). Sva Komikaze izdanja su od početka projekta digitalizirana, uvijek i svima dostupna i besplatna pa će tako biti i u buduće.

“Grupna izložba Femicomix polazi, kako je to Ivana Armanini objasnila, od ideje da je stripovsko stvaralaštvo žena budućnost stripovske forme, odnosno medija”, zapisala je Asja Bakić u predgovoru izložbi, “Komikaze koje Armanini uređuje a koje iza ove izložbe stoje, već godinama rade na tome da tu tendenciju u stripu, taj potencijal ženskog stvaralaštva učine vidljivijim i pristupačnijim široj javnosti, koristeći kako ukoričene brojeve časopisa, tako i istoimeno online izdanje. Femicomix, dakle, velikim plakatima nastoji dati pregled raznovrsnih autorskih poetika i uživo publici predstaviti autorice čije smo radove mogle prethodno pratiti preko Komikaza”.

U narednim nas danima tako očekuje ukoričena faza #FEMICOMIX-a, odnosno specijalno izdanje strip-albuma Ivane Armanini naslovljeno jednostavno — Katalog. Radi se o zbirci kratkih priča koje, uz Armanini, potpisuju Mima Simić, Karl Marx, Rodney Dangerfield, Wostok, Daniil Ivanovič Harms, Peter Handke, Slavomir Mrožek, Zoran Lazić, Paul Clodel te niz anonimnih narodnih autora, a koja nastaje čitava dva protekla desetljeća.

“Stripovske table Ivane Armanini”, zapisao je likovni kritičar Marko Golub povodom izlaska Kataloga, “su kao neboderi i stambene zgrade u noći – u njima se sve događa zgusnuto i istovremeno, svaka sličica je prozor i u njemu je jedna priča, a svi prozori zajedno su još jedna velika priča, i sve je puno čudnih bića. Ponekad na njima blješte i gase se svjetla i iznutra se čuje muzika: dum – dum – dum – dum – dum”.

Objava Kataloga stiže tek nekoliko tjedana nakon petnaeste obljetnice rada i, dakako, pratećeg 15. broja strip-albuma Komikaze u kojemu se predstavljaju autori iz 24 zemalja. Ivana Armanini u tih je 15 godina, koristeći Komikaze kao platformu za proizvodnju, promociju i distribuciju nezavisnog autorskog stripa, otvorila prostor čitavom nizu umjetnica i umjetnika, pripovjedača i pripovjedačica, koji svojim umjetničkim poetikama odskaču od diktata različitih scena i ponajviše tržišne logike strip-umjetnosti.

Izložba stripova, radonica bedževa Beđomatik i koncert hvaljene grupe Žen održat će se od 29. srpnja do 2. kolovoza u AKC Nigdjezemska u Zadru.

U okviru izložbe predstavljaju se Nina Bunjevac (Kanada), Amandine Meyer (Francuska), Amanda Baeza (Portugal), Bojana Bogavac (Crna Gora), Ivana Pipal, Petra Brnardić, Petra Balekić, Ena Jurov, Dunja Janković, Lina Rica i Ivana Armanini (Hrvatska), te Nele Broenner (Njemačka), Neja Tomšič i Petra Varl (Slovenija), Katie Woznicki (SAD/Srbija), Agneizska Piksa (Poljska) i Anna Ehrlemark (Švedska).

Više potražite ovdje. 

Sjetimo se samo nezaboravnog lika Kate u Trojici u mraku i Sedmoj žrtvi, vestern remek-djelima Andrije Maurovića i Krešimira Kovačića – vjerojatno je riječ o prvoj pravoj heroini hrvatskog (i jugoslavenskog) stripa. Spomenimo i Koraljku, središnji ženski lik poslijeratnog serijala Neven, Koraljka i Bobo Rudija Aljinovića i Žarka Bekera, ali i smionu diverzanticu Munju iz serijala Partizani Julesa Radilovića i Đorđa Lebovića. Rane heroine poslijeratnih stripova za djecu i omladinu mjestimice su još uvijek bile opterećene patrijarhalnim normama ponašanja, te katkad portretirane jednodimenzionalno, no svejedno su se isticale preuzimanjem inicijative, nepristajanjem na drugi plan i preuzimanjem bitnih uloga u strip-pričama. No, negdje od Osmoškolaca Ivice Bednjanca i njihovih predvodnica Jasne i Nine, žene u hrvatskom stripu postaju protagonistice u punom smislu riječi – premda i dalje izvršavaju socijalne role koje se od njih očekuju, čine to na vlastiti originalan način, često relativizirajući predrasude muških likova. Otud je kasnije trebalo samo načiniti skok do heroina koje su prema sebi samima razvijale sasvim kompleksan odnos, poput Plamene iz serijala Svebor i Plamena Darka Macana, Gorana Sudžuke i Matije Pisačića, Martine i Monike iz Gluhih lasta Štefa Bartolića, a dakako i prije svega Zlatke Krešimira Zimonića, jedne od najneobičnijih i najslojevitijih ženskih ličnosti stvorenih u stripu uopće.

Prema dosad rečenom čini se da su za rodno liberalni karakter ovdašnjih stripova donedavno bili zaduženi isključivo muškarci! Brzoplet zaključak bio bi takav, no naravno, stvari nisu baš tako jednoznačne. Mnogo prije novijeg “buma” ženskog stripa u regiji postojale su itekako zrele autorice i umjetnice koje i dan-danas djeluju, a počele su se afirmirati na alternativnoj strip sceni još osamdesetih godina, primjerice Magda Dulčić i Helena Klakočar, koje će početkom dvijetisućitih biti u postavi jedne od prvih strip-grupa u kojima su žene bile podjednako zastupljene kao i muškarci – Divljeg Oka. Štoviše, Helena Klakočar je 1999. na jednom od najvećih svjetskih strip festivala u francuskom gradu Angoulemeu osvojila nagradu Alpha-Art za najbolji inozemni crtani roman na tamnošnjem tržištu, za svoj strip Passage en douce, što ostaje jedan od najvećih individualnih uspjeha nekog hrvatskog autora/ice u Europi. Dakle, domaće autorice u inozemstvu su se afirmirale gotovo simultano s autorima, kolektivno krajem devedesetih godina.

Pojavljivanje grupe Divlje Oko (u međuvremenu raspuštene) na domaćoj strip-sceni koincidiralo je s okupljanjem danas globalno prepoznatih Komikaza, jedne od središnjih regionalnih umjetničkih pojava u 21. stoljeću, koju u medijima posvećenima nezavisnoj kulturi i civilnom društvu zaista ne treba posebno predstavljati. Ovom prilikom dovoljno je reći kako je neformalni strip-kolektiv predvođen Ivanom Armanini, osnivačicom te glavnom organizatoricom i agitanticom, izvršio ključnu ulogu u povezivanju različitih mlađih strip-autorica dotad samotno raštrkanih za vlastitim crtaćim stolovima. Neke od nekadašnjih članica Divljeg Oka, Dunja Janković i posebno Irena Jukić Pranjić, također su izvršile golem organizacijski posao u različitim formatima, na temelju čega je danas u regiji zastupljenost žena u stripu postala maltene samorazumljiva, kakva i treba biti. Prepoznavanje prilično brojnih i generacijski raznovrsnih autorica iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije kao relativno kohezivne skupine krenulo je zasigurno s objavljivanjem pozamašne monografije Ženski strip na Balkanu urednice Irene Jukić Pranjić (Fibra, 2010.), kojoj je prethodio, a djelomično ju i potaknuo tematski broj časopisa za strip Kvadrat, u kojem je urednik Vjekoslav Đaniš također okupio mnoge autorice ubrzo zastupljene u monografiji. Ipak, karakteristično je da su mlađe od tih autorica dotad već imale višegodišnje iskustvo objavljivanja u digitalnim i tiskanim izdanjima Komikaza, kao i predstavljanja na različitim izložbama i festivalima kojih je iz godine u godinu sve više. K tome, budući da je 13. broj tiskanog strip-magazina Komikaza nominiran za prestižnu nagradu za najbolji “Alternativni strip” na ovogodišnjem Angoulemeu, što je važno priznanje i svim autoricama koje su tamo objavile stripove, čini se da je sazrijelo vrijeme za svojevrsnu retrospektivu.

Kolektivna retrospektiva najzanimljivijih stripova koje je u novije vrijeme heterogena grupa autorica iz regije i Europe objavila na stranicama Komikaza organizirana je u formi putujuće izložbe Femicomix, čija je prva postava bio festival Crack u Rimu, a druga je radni prostor Zadruge Praksa u Puli, u trajanju od 15. do 23. kolovoza. Treća postaja izložbe bit će Kino Šiška u Ljubljani, gdje će ona najduže i trajati, od 29. rujna do 19. listopada. Autorice koje izlažu su čitateljima Komikaza već dobro poznata imena, dok će radove nekih od njih posjetitelji namjernici sada možda napokon otkriti. One su Amanda Baeza (Portugal), Bojana Bogovac (Crna Gora), Nele Broenner (Njemačka), Nina Bunjevac (Kanada), Petra Brnardić, Petra Balekić, Ena Jurov, Dunja Janković, Ivana Pipal, Lina Rica (Hrvatska), Amandine Meyer (Francuska), Neja Tomšič, Petra Varl (Slovenija), Katie Woznicki (SAD/Srbija), Agneizska Piksa (Poljska), Anna Ehrlemark (Švedska) i Ivana Armanini (Hrvatska/Slovenija). Njihove strip-table na izložbi su prezentirane u obliku plakata velikih dimenzija, pri čemu su neke autorice zastupljene s nekoliko stripova, dok su plakati s tablama također otisnuti u izvrsno opremljenoj mapi A3 formata, u biti pratećoj publikaciji izložbe gdje je objavljen i uvodni tekst Asje Bakić.

Promatrajući stripove svih sedamnaest autorica, lako je zaključiti da im je zajedničko tek ponešto – činjenica da su sve žene i da sve žele stvarati stripove u kojima računaju na angažirane čitatelje spremne na aktivno sudjelovanje u izgradnji naracije, što njihovim stripovima uglavnom oduzima, uvjetno rečeno, komercijalni karakter. Ipak, tržišna isplativost je u suvremenom stripu vrlo relativna kategorija, a kako je riječ o iznimno demokratskom i inkluzivnom mediju izražavanja, nije ni čudo da autori sami pronalaze načine da svojim stripovima dopru du zainteresirane publike. Također, ta publika nije tako mala kao što se na prvi pogled čini! Dapače, ona je svjetonazorom bliska autorima/icama i s njima postupno stvara aktivnu i otvorenu zajednicu stripoljubaca.

Stoga su stripovi koji se mogu vidjeti na izložbi Femicomix izazovni na različite načine, bilo da plijene originalnim grafičkim stilom i nesvakidašnjim, nadrealnim motivima, bilo da zadržavaju pažnju promatrača maštovitim pripovjednim postupcima koji ne mare za standardne strip-konvencije. Primjerice, za autoricu poput Dunje Janković nije nimalo neuobičajeno komunicirati potpuno apstraktnim jezikom kojim se prenose određena raspoloženja i ugođaji, kao što joj nije strano ni sličnim postupkom parodirati i rastakati neke postojeće stripove, ogolivši njihov jezik na proste faktore i stvarajući tako vlastite autentične cjeline. S druge strane, neki su stripovi iznimno verbalni, poput ostvarenja Ene Jurov i Nine Bunjevac, ali opet na različite načine. Nina Bunjevac u svom prepoznatljivom, minucioznom ilustratorskom stilu stvara vlastitu satiričku varijantu noir žanra, politizirajući rodne odnose u temeljima kriminalističkih priča. Njezin plastični, zasićeni grafički izraz sižeima i likovima pruža veliku uvjerljivost – marginalci globalne pop-kulture pretvaraju se u simbole neravnopravnih i problematičnih društvenih odnosa. Stripovi Ene Jurov intimniji su u uobičajenom smislu riječi. Ona izvrće naglavce koncept jednog od tipičnih proizvoda turističke industrije – razglednice, transformirajući njezin unificirani modus komunikacije u sasvim drugačiji oblik pospremanja sjećanja. Na taj način različita mjesta u kojima je Ena Jurov nekoliko godina živjela i radila postaju dio njezine posve originalne topografije sjećanja, o kojoj pripovijeda šarmantno i inteligentno. Ukratko, već iz ovih nekoliko primjera vidljivo je koliko umjetnice njeguju samostalne i distinktivne autorske osobnosti, dok je ono što ih ujedinjuje visoka, beskompromisna razina stvaralačke ambicije.

Uistinu, stripovi koje su ove žene stvorile u posljednje vrijeme odličan su argument u prilog tezi da je taj medij sposoban u sebe upiti nebrojene mogućnosti izražavanja, kao što nema tema koje se u stripu ne bi mogle obraditi. Iako među autoricama postoje zajednički nazivnici, njihovo povezivanje po rodnom ključu više je iskaz socijalne inkluzivnosti stripa negoli izraz neke dosljedne univerzalne estetike. Međutim, takvo je određivanje svejedno važno jer upućuje na nezanemarivu političnost devete umjetnosti, koja u doba interneta postaje sve relevantnija. Kada se jednog dana budemo osvrtali unazad u nekoj budućoj povijesti stripa u regiji, moći ćemo reći da su ove autorice u tom procesu odigrale važnu pionirsku ulogu.

U izložbu su uvrštena mlađa imena hrvatskog (Pipal, Jurov, Brnardić, Balekić, Janković, Rica, Armanini), regionalnog (Bogovac, Tomšič, Varl, Woznicki), ali i međunarodnog stripa (Meyer, Baeza, Broenner, Bunjevac, Piksa, Ehrlemark), koja zajedno daju iznimno zanimljivu i kompleksnu sliku onoga što nam alternativna stripovska scena danas nudi. Panorama koju Femicomix pruža sastavljena je fragmentarno, ali uzimajući od svake strip-autorice pomalo, izložba stvara koherentnu vizualnu cjelinu u kojoj se izmjenjuju apstraktni obrisi s konkretnim prizorima svakodnevnice, crno-bijeli crtež s ekspresivnim kadrovima u visoko kontrastnim bojama. Slikovni se izričaji autorica uzajamno isprepliću i nadopunjuju, pa takvo živopisno ispreplitanje razbija monotoniju i tjera pogled da luta od kadra do kadra, kao da svaki sljedeći plakat nastavlja priču prethodnog.

Autofikcija Amande Baezae, na primjer, posve je komplementarna onoj Petre Brnardić, bez obzira na to što je jedna pripovijeda čistim linijama, a druga kolažno. Petra Varl, s druge strane, sklona je ironiji kao i Katie Woznicki, iako joj je crtež minimalistički za razliku od njezinog šarolikog. Sve su strip crtačice, međutim, podjednako sklone ironiziranju same stripovske forme koju svojim autorskim intervencijama neprestano dovode do njezine granice, čime zapravo potvrđuju tezu Ivane Armanini da je snaga njihovog izričaja budućnost medija kojim se bave, budućnost same stripovske umjetnosti. Autorice koje svojim radovima sudjeluju na izložbi ne boje se eksperimenta, odnosno spajanja ispovijednog tona s apstraktnijim likovnim rješenjima.

No najvažnije od svega, Femicomix se odličnim tablama strip-autorica bori protiv predrasude da je strip forma koja prvenstveno odgovora muškarcima i njihovom ‘pubertetskom’ senzibilitetu i odgoju. Strip ne diskriminira na osnovi roda i spola, što ova grupna izložba izvrsno pokazuje: mlade autorice suvereno vladaju stripovskom formom i savršeno kontrolirajući medij, prenose elaborirane umjetničke vizije na kojima bi im mogli pozavidjeti mnogi”, piše Asja Bakić u uvodnom tekstu izložbi.

Izložba je otvorena od 15. do 22. kolovoza u pulskoj Zadruzi Praksa, a detaljne informacije o izložbi možete naći ovdje.