Jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih talijanskih filmaša čija je poetika i estetika uvelike definirala razvoj drugog vala filmskog modernizma, u svojoj se pedesetoj godini vratio djetinjoj fascinaciji cirkusom i klaunovima. Film Klaunovi Federica Fellinija specifičan je spoj dokumentarnog i fantastičnog filma, gotovo istovremeno pušten na platna i male ekrane 1970. godine, instantno dosegavši široko gledateljstvo.

Neki film nazivaju mockumentary, parodiju dokumentarističkog žanra, zbog humora i autoironije s kojom autor prilazi temi, no njegova je ljubav i interes prema klauneriji posve iskrena te vuče korijene iz sjećanja na posjet putujućem cirkusu u ranom djetinjstvu. Fellini razotkriva i filozofiju koja stoji iza ovoga filma utvrđujući da je “klaun oduvijek karikatura dobro utvrđenog, uređenog, mirnog društva. Ali danas je sve privremeno, neuredno, groteskno. Tko se još uvijek može smijati klaunovima?… Sada čitav svijet igra klaunove”.

U određenom se smislu ovaj film smatra najosobnijim Fellinijevim filmom, njegovim jedinim umjetničkim radom koji daje izravan uvid u autorovo privatno, životno iskustvo. Duhovit i emotivan, nepretenciozan i dojmljiv, Klaunovi je vrijedno filmsko ostvarenje koje zauzima posebno mjesto u stvaralaštvu velikog umjetnika.

Film je osvojio četiri nagrade, uključujući nagradu za najbolji talijanski film na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Ulaz na Cirkusku srijedu je tradicionalno besplatan, kokice teku u potocima, a najsretnijeg posjetitelja čeka nagrada!

Još za života smatran je suverenim kritičarem društvenih pojava u građanskom društvu u poslijeratnom razdoblju, odslikavateljem ekonomskog prosperiteta, najrespektabilnijim evropskim redateljem u Sjedinjenim Državama te osobom čija je popularnost bila usporediva s najistaknutijim filmskim zvijezdama njegova doba.

Fellinijev opus je obavezno štivo za svakoga tko pomišlja biti filmofilom u bližoj ili daljoj budućnosti. Njegov neograničeni talent i kreativnost u svakom mogućem polju filmskog stvaranja, kao i jedinstven redateljski štih očaravaju prilikom svakog gledanja.

Ovdje pronađite popis filmova i točan raspored emitiranja.

Zagrebački i dubrovački gradonačelnik otkrili su spomen-ploču pjesmi Ivana Gundulića, čuvenoj Himni slobodi, u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Ona u isti mah čuva sjećanje na humanitarni konvoj Libertas kojim je vrijeme Domovinskog rata probijena pomorska blokada Dubrovnika. Ova vijest, sama po sebi, izgleda sasvim bezvezno. Gundulić je iz Dubrovnika i kao veliki barokni pisac bitan ilircima dobio je, sasvim primjereno, jednu od atraktivnijih ulica u strogom centru Zagreba. Svi znamo u svakoj prilici izdeklamirati “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do”. Spomen-ploče se ionako na dnevnoj bazi otkrivaju pa nema ništa sporno u tome da velikan pisane riječi dobije spomen-ploču u ulici koja ionako nosi njegovo ime. Vjerojatno je ovako razmišljala većina novinara kojima je promaknula potencijalno odlična priča. Jedna od onih koje bi, makar su se pojavile neposredno prije nego što u silvestarskoj noći svrnemo pogled na satove koji odmjeravaju tijek vremena,  definitivno ušle u uži izbor tradicionalnih shit of the year izbora. Briljantni umovi gradskog poglavarstva procijenili su da je najbolje mjesto za podizanje spomenika Himni slobode, od svih mjesta u prilično dugoj ulici koja nosi prezime gospara Ivana, na broju 7. Za neupućene, ako ima takvih nakon svakodnevnih vijesti o policijskim intervencijama u tom dijelu Zagreba, radi se o križanju Gundulićeve i Varšavske ulice. Ajmo opet. Locus horribilis aktivne građanske borbe protiv dubioznog privatiziranja javnog prostora, prije pola godine završene sramotnim privođenjem 150 mirnih prosvjednika, dobio je spomenik Himni slobodi.

Postavljanje ove ploče na ovom mjestu komad je razbijenog ogledala koji ipak reflektira gotovo cijelu sliku društva koje se nalazi u raskoraku između mitskog državotvornog i šizofrenog turbokapitalističkog vremena. Domovina ima svoju poeziju, a otimanje javnog prostora još nema. Prije nego što me ponese sentimentalno naricanje ili trpka moralka, nisam još odlučio, bilo bi šteta propustiti napisati koju riječ o korifejima slobode koji su ponosno pozirali ispod ploče. Radi se o Andru Vlahušiću, Milanu Bandiću i, last but not the least, inicijatorici cijele akcije, Branki Šeparović. Malomišćanski likovi ne mogu se u groteski natjecati s njima. Ma kakav Tonći Cervantes, kakav Brico Načelnik! Ovakav defile na križanju Gundulićeve i Varšavske ne bi uspjela poroditi ni suradnja Fellinija i Smoje na njihovim kreativnim vrhuncima. Postavljanje spomen-ploče slobodi na mjestu gdje je prije nepunih pola godine uhićeno otprilike 150 ljudi organizirala je avangardna poetesa čija je najpoznatija inovacija zaumno novinarstvo – militantna domoljubna ekologinja – Branka Šeparović. Podršku su joj pružili dubrovački i zagrebački gradonačelnik čije je mandate prekrila sjena korupcije. Radi se o dvjema varijantama iste priče. Andro Vlahušić prije lokalnih izbora plan gradnje terena za golf na Srđu proglašavao je jednim od dokaza zloupotrebe vlasti političkih protivnika. Uslijedila je njegova pobjeda na izborima. Zemlja se još nije stigla okrenuti, ali Vlahušićevo mišljenje jest pa je provedba tog istog plana postala javno dobro. Milan Bandić, nesuđeni predsjednik države, najpoznatiji je medij preko kojeg odlično komuniciraju krupni kapital i lokalna politika. Postavljanje ploče sa stihovima Himne slobodi na križanju Varšavske i Gundulićeve nije samo čudno shvaćanje slobode. Nije iskaz suprotnih pogleda, već suprotnih interesa! Uz dužni pijetet konvoju Libertas, mislim da mu novopostavljena spomen-ploča ne služi na čast. Njeno postavljanje bila je izlika za paradu samoprozvanih osloboditelja nacije, tvoraca države i promicatelja slobode koja je, sasvim prigodno, pružila alibi za trijumf institucionalnog cinizma. Naličje cijele priče je društveno prihvatljivo slavlje Hoto-grupe d.o.o. koja završetkom radova proslavlja “potvrdu vladavine prava i poštivanja hrvatskog pravnog poretka”.