Naslovno pitanje predstavlja veliku zagonetku srednjostrujaškom komentarijatu, bezbrojni su članci napisani s ciljem definiranja Petersonove ideološke pozicije, razglabanja o njegovom značaju kao jednom od rijetkih globalno eksponiranih javnih intelektualaca, o njegovom teorijskom kredibilitetu uopće te o izvoru njegove popularnosti. Nepoznati akademik, profesor psihologije, u nekoliko je godina prevalio put od relativne opskurnosti do intelektualne superzvijezde, statusa koji eventualno dijeli sa Žižekom i Chomskim. Glasnom pobunom protiv političke korektnosti Peterson dolazi pod svjetla reflektora i odmah svoju publiku nalazi u konzervativnoj reakciji gladnoj koherentne ideologije, dok istovremeno postaje bete noire centrističke liberalne ljevice. Ali ipak, glavni izvor njegove popularnosti predstavljaju Youtube predavanja u kojima svojoj publici, pretežno mladim bijelim muškarcima, nudi savjete za život, poput svojevrsnog akademskog gurua. Dakle, što je točno Jordan Peterson?

Odgovor na to pitanje je bolje potražiti u formi društvene strukture i funkciji njegove pojave u njoj, nego li u, blago rečeno, problematičnom sadržaju njegovih predavanja i knjiga. Ali, za početak, nekoliko riječi o tom sadržaju. Unatoč tome što se predstavlja kao glas razuma koji brani nasljeđe prosvjetiteljstva od njegovih navodnih neprijatelja, prema njemu kulturalnih marksista, Petersona treba smjestiti u tradiciju prosvjetiteljstvu neprijateljski nastrojenih mislilaca. Zapravo ga, daleko više od naslijeđa prosvjetiteljstva, zanimaju iracionalni aspekti ljudske egzistencije, fenomeni poput volje i vjerovanja. Na takav zaključak upućuje i letimičan pogled na filozofe koje citira, ponajviše Nietzschea, Heideggera i Junga. Peterson je sumnjičav prema pretjeranoj racionalnosti te ju vidi kao izvor totalitarizma, što je karakteristika koju dijeli s njemu mrskim postmodernistima. Fasciniran je pak onim što naziva mračnom stranom ljudske prirode, primordijalnim kaosom, te pokušava raznim egzegezama mitoloških priča pokazati fundamentalnu nemogućnost nadilaženja iracionalnosti. Njegova predavanja tako često postaju tek mišmaš psihoanalitički, konkretnije jungovski začinjenog misticizma i mitologije pomoću koje istražuje vječnu borbu prirode i kulture, kaosa i reda. U Petersonovu shvaćanju red predstavlja kulturno naslijeđe zapadne civilizacije, a njegova oduševljenost njenim napretkom zapravo je oduševljenost slobodnim tržištem kao glavnim motorom koji ograničava i usmjerava kaos iracionalnih pojedinaca. Red je dakle poredak tradicije, a ne prosvjetiteljske racionalnosti. Međutim, lako je kritizirati Petersonove tvrdnje, ali time nije ništa rečeno zašto takva obrana statusa quo pronalazi ogromnu publiku.

Bilo kakvo razračunavanje s Petersonom treba pretpostavljati analizu strukturalnih uvjeta koji su poslužili kao plodno tlo njegovom uspjehu. Reakcije na Petersona su raznovrsne, dok ga jedni hvale da govori neugodne istine “razmaženim” milenijalcima, drugi ga nazivaju fašistom te pokušavaju bojkotirati njegova predavanja na fakultetu i javne nastupe uopće. Potonja reakcija je znatno pridonijela njegovoj popularnosti na alternativnoj desnici (alt-right), koja ga pak vidi kao saveznika u borbi protiv liberalne političke korektnosti. Peterson izuzetno dobro koristi takve pokušaje bojkota, prikazuje se kao branitelj slobode govora te kritičarima prišiva prikrivene totalitarne težnje, prigovara im da su liberalni samo dok se govori ono što žele čuti. Što se Petersona tiče, liberalna se ljevica tako našla u određenim problemima. On je svakako iznio niz stavova koje treba kritizirati (posebno, ali ne isključivo, njegova razmatranja o rodnoj i feminističkoj problematici), no čini se da je dosadašnja reakcija u većoj mjeri otkrila određene slabosti lijevo-liberalne pozicije nego što je njemu samom naškodila. Otpisivanje i bojkot Petersona nije se pokazalo kao rješenje. Neovisno o tome koliko malo držali do njegovih teorijskih tvrdnji, treba ga uzeti ozbiljno kao kulturni fenomen. Walter Benjamin je tvrdio da je svaki fašizam rezultat neuspjele revolucije. Mislim da je takva gesta potrebna i za analizu Petersona. Kao što i sam govori, treba pospremiti vlastitu sobu, odnosno pokazati da je svaki Jordan Peterson rezultat historijskog neuspjeha liberalne ljevice.

Dobar početan primjer za to je akademija. Peterson dio svog kredibiliteta duguje tome što je i sam dio akademije, a ne još jedan običan komentator. Ta činjenica ujedno ukazuje na potrebu šire javnosti za “intelektualnom” analizom političke, ali i svakodnevne običajne zbilje. Međutim, takva potreba ne odgovara na pitanje koji su uvjeti doveli do toga da je baš Peterson zadovoljava. Odgovor treba potražiti u strukturnoj izoliranosti akademije od stvarnih društvenih procesa, dijelom zbog vlastite krivice, a većim dijelom radi uvođenja neoliberalne logike u obrazovanje. Istraživanja se vrše pod pritiskom ispunjavanja normi, a produkcija znanja je postala upravo to, obična produkcija koje je sama sebi svrha. Imperativ za objavljivanjem (publish or perish) doveo je do gomile nepotrebnih, nedorađenih članaka koje nitko ne čita, ali su objavljeni, a to je dovoljno. Na taj način velik dio akademije ostaje izoliran u sferi vlastitih interesa, a šire intelektualno polje prepušteno je volji onih koji iskorištavaju nove forme i medije za diseminaciju ideja. Širom su stoga otvorena vrata raznim petersonima. Nasuprot hermetičnosti akademije, on koristi svaki dostupni medij kako bi došao do publike. Ne obraća se isključivo stručnjacima u zatvorenim salama, već svoja predavanja objavljuje na Youtubu. Između ostalog, Peterson je izuzetno postmoderna figura, ma što u svojim paranoičnim tiradama o postmodernizmu tvrdio. To nije samo ironična primjedba, već ukazuje na činjenicu da određeni formalni elementi postmodernizma sačinjavaju kičmu taktika nove desnice, što je posebno vidljivo u njihovom vještom korištenju interneta kao mjesta organizacije. Dakako, Peterson nije samo simptom strukturnih ograničenja lijeve akademije, nego i šireg Zeitgeista.

Kozervativni duh vremena je omogućio fenomen Petersona i u tom duhu je dobro prihvaćen. No, ne treba ga jednostavno svesti na još jednog običnog desničara, i to ne samo zato jer mu popularnost prelazi okvire desnice, već naročito zbog toga što je potrebno razmotriti što sam fenomen Petersona otkriva o konzervativnoj ideologiji. Odnosno, nije toliko zanimljivo što on tvrdi, već što njegove tvrdnje otkrivaju o trenutnom kuturnom uspjehu desnice. One pokazuju da taj uspjeh nije u srži antiliberalan, već je, upravo suprotno, bitno suglasan s historijskim razvojem liberalizma. Kao što i sam kaže kad odgovara na optužbe za širenje fašističkih ideja, Peterson tek reafirmira liberalizam britanskog tipa i tu mu treba vjerovati. Ne mislim time Petersona otpisati kao bezazlenu figuru, nego istaknuti previđenu vezu liberalizma i konzervativizma. Kako je to formulirao izraelski povjesničar Ishay Landa u knjizi The Apprentice’s Sorcerer: Liberal Traditon and Fascism: “Fašizam je u velikoj mjeri (ali ne u potpunosti) bio organski proizvod razvoja unutar liberalnog društva i ideologije. Bio je to ekstremni pokušaj rješavanja krize liberalizma, razbijanja vlastite aporije i spašavanja buržoazije od sebe”. Nije stoga iznenađujuće da Peterson, koji deklarativno zastupa standardne liberalne vrijednosti, istovremeno postaje zvijezda alternativne desnice. Po sebi on nije fašist, odnosno smatram da ga ne treba tako promatrati, ali se ne može ignorirati da uspješno koketira i s otvoreno fašističkim izdancima konzervativnog pokreta. Umjesto da se ta dva stajališta shvate kao proturječna, da se fašizam promatra kao vanjska deformacija liberalnog poretka, treba naivno postaviti pitanje: što je to u samom liberalnom poretku toliko privlačno desnici, pa čak i fašistima?  

Landa se u naslovu knjige referira na Goetheovu pjesmu Čarobnjakov šegrt. Narativ pjesme je jednostavan. Kad čarobnjak ostavi mladog šegrta da mu počisti kabinet, ovaj u pomoć prizove mistične sile da si skrati posao, naravno uz nepredviđene posljedice, metla oživi i cijeli se proces otme kontroli. U Landinoj interpretaciji ekonomska racionalnost liberalizma poput mladog šegrta iz priče oslobađa sile koje ne može kontrolirati. Uzdržavanje takvog stanja ima svoju cijenu, naime konzervativizam, koji, jednom kad razorne snage kapitala postaju neukrotive, završava u fašizmu koji kapital spašava od samoga sebe. Slijedeći taj ključ, moguće je produljiti analogiju na kulturno-ideološko polje. U ovom slučaju ulogu šegrta igra Peterson, njegova kritika političke korektnosti ima cijenu, ona hrani alternativnu desnicu od koje se bezuspješno ograđuje. Međutim, ne treba zaboraviti da je strukturni uzrok cijele priče nepažljiva odsutnost čarobnjaka, odsutnost socijalističke ljevice. Ta odsutnost također ima svoje ime, a to ime je liberalna ljevica. Historijski ta odsutnost nastupa nakon raspada realsocijalizma početkom devedesetih, socijaldemokratske stranke prihvaćaju neoliberalni konsenzus i progresivne politike srozavaju razinu kulture i identiteta. Takav konsenzus je funkcionirao do pojave prve ekonomske krize, a tada, zbog nedostatnog odgovora na krizu, velike socijaldemokratske stranke polako nestaju prepuštajući prostor desnici.

Stoga, glavna lekcija na koju fenomen Petersona ukazuje jest da liberalizam ne može biti teorijski okvir u kojem je moguća dosljedna artikulacija lijevih političkih programa. Nemogućnost liberalne ljevice da razriješi s Petersonom počiva upravo na činjenici da dijele određene početne pretpostavke. Osnovna je neupitnost ekonomske racionalnosti slobodnog tržišta kao jedinog medija koji uspješno posreduje između atomiziranih individua. Ljevica se uslijed toga nalazi u nezavidnoj poziciji. Ona uviđa postojanje određenih društvenih antagonizma i potrebu da ih se adresira, ali ne na način koji bi ugrozio logiku slobodnog tržišta. Budući da ne može istupiti iz okvira osnovne liberalne pozicije, mora pribjegavati posebnim strategijama. Njezina retorika stoga antagonizme psihologizira, razmatra ih kroz diskurs osjećaja i empatije, kroz stalno pronalaženje osjećaja krivnje. Političke programe pokušava ostvariti oslanjanjem na individualno internaliziranje suosjećanja i viktimizacije. Zbiljske antagonizme globalnog kapitalizma liberalna je ljevica svela na empatiju s pojedinačnim opresijama na bazi roda, seksualnosti i rase, pritom ignorirajući materijalne uvjete koji te opresije zapravo proizvode. Prihvatila je liberalizam kao skup vječnih istina i pravila, racionalan i human okvir, a ne kao jednu konkretnu historijsku ideologiju, blisko povezanu s razvojem kapitalističkih proizvodnih odnosa. Lijeno prihvaćanje termina političke korektnosti tako se razotkriva kao ušminkavanje koje političku borbu svodi na površinske kulturne ratove, što postaje posebno očito u sukobima s fenomenima poput Petersona. Upravo je kritika političke korektnosti Petersona izvukla iz akademske opskurnosti. Ovaj jaz između humanističkih i prosvjetiteljskih ideala liberalizma i njegovog zbiljskog i brutalnog historijskog razvoja treba biti nit vodilja u razotkrivanju popularnosti Petersonove kritike liberalne ljevice.

Kad se Petersona pokušava shvatiti kao ideologa desnice, a tako ga i treba shvatiti, nailazi se na tvrdnje da je on dašak zdravog razuma u preliberalnoj kulturi odvojenoj od stvarnosti. Ali time ništa nije rečeno o tome je li zdrav razum tako neproblematičan pojam kakvim se predstavlja te zašto se liberalna ljevica pojavljuje kao nerazumna u tom narativu. Kao što je to davno primijetila Blaženka Despot u Ženskom pitanju i socijalističkom samoupravljanju: “Dvoznačnost kapitalizma, da ima jedan ekonomski racionalitet, a da s druge strane ima jednu kulturu koja je neodgovarajuća ili kritička spram tog racionaliteta, omogućila je da su konzervativci uzeli pravilo, da se danas svaki konzervativac na poličkim izborima izjašnjava: Nemojte misliti da sam ja konzervativan, ja sam za tehnologiju, dakle, za proizvodne snage kapitala, ali sam za mir, red i rad i porodicu“. Slijedno tome, jednom kad ekonomski racionalitet završi u krizi, konzervativizam žrtveno janje nalazi u području relativno progresivne kulturne nadgradnje. Desnica time reafirmira društvene odnose koji su ionako bili djelotvorni u pozadini, ispod vela relativno progresivne kulture. Glavne elemente te kulture desnica danas vidi u obrascima političke korektnosti i politike identiteta. Budući da se zaokret udesno odvija samo u području kulture, bez zadiranja u proizvodne odnose, pojavljuje se u formi zdravog razuma, u pukoj kulturnoj formi ekonomskog racionaliteta. Ne treba dakle biti čudno da Petersona mnogi smatraju njegovim oličenjem. Svaka zdravorazumska tvrdnja duboko je ukorijenjena u postojećim društvenim odnosima, to je ono što je čini efektivnom, ali i bitno konzervativnom. Ako neki pojedinac posluša njegove praktične savjete za život svakako će imati veće šanse za uspjeh u društvu. Petersonov zdrav razum poručuje da ekonomsku racionalnost ne treba prilagođavati ljudskim potrebama, već ljudske potrebe u skladu s ekonomskim racionanošću. Pojedinac je sam kriv ako nije uspješan jer se ne konformira s ekonomskim racionalitetom, jer je lijen i nezainteresiran. Za Petersona ne postoje problemi koji zahtijevaju kolektivno djelovanje, nema nejednakosti i klimatskih promjena, svaki problem je nužno i neposredno individualan. Tu leži djelotvornost njegove glavne, gotovo i banalne, poruke njegovoj publici: budite odgovorni za sebe i preuzmite neki teret.

Peterson ističe osobnu odgovornost, podnošenje žrtve radi osobnog uspjeha i napretka. To rješenje je posebno suzvučno s brigama mladih i obrazovanih muškaraca. Kako je moguće da je ta trivijalna mudrost toliko snažna da mu mnogi zahvaljuju da ih je spasio s ruba samoubojstva? Paradoksalno baš u tome što u maniri autoritativne očinske figure nudi zabranu i red u kontrastu spram hedonističkog duha vremena. Nudi obrazac maskuliniteta suglasan sa zahtjevima ekonomske racionalnosti, suvremenu verziju protestantske radne etike. Nije stoga čudno što pojava “krize maskuliniteta” dolazi nakon ekonomske krize. Peterson iskorištava novonastali jaz između kulturalnih zahtjeva patrijarhalnog maskuliniteta i njegovih materijalnih uvjeta. Liberalna je ljevica taj jaz psihologizirala i medikalizirala u vidu toksičnog maskuliniteta, ignorirajući stvarne procese koji su ga proizveli, dakle, deindustrijalizaciju, stagnaciju nadnica, nezaposlenost, ogromno povećanje renti itd. Takvo depolitiziranje i individualiziranje patrijarhalnog maskuliniteta otvara prostor figurama poput Petersona. 

On zbog toga neometano može tvrditi da nedostatak životne svrhe, visoka stopa depresije i samoubojstava muškaraca ne počivaju na promašenim zahtjevima patrijarhalnog maskuliniteta, već baš suprotno, na njegovom slabljenju, na rastvaranju struktura patrijarhalne obitelji. U tome je efektivnost njegovog pozivanja na red i strukturu kod mlade publike. Preuzimanje na sebe nekog tereta daje obećanje mogućnosti stvarnog rada izgradnje vlastitog života. No, zbog vulgarnog poimanja biologije, Peterson maskulinitet promatra kao zadanu sudbinu, a ne kao proizvod historijskih društvenih odnosa. Na temelju ahistorijskog pojma prirode lako mu je okriviti (minimalne) napretke koje su izborile feministkinje za slabljenje nuklearne obitelji, a time i za aktualnu reakciju “zaboravljenih muškaraca”. Ali, ako ta reakcija treba išta poručiti ljevici onda je to da feministička kritika patrijarhata nije potpuna bez klasne analize, niti bez analize utjecaja patrijarhata na same muškarce. Peterson, nasuprot tome, veliča nagonski kaos maskuliniteta, ali ga isto želi ograničiti ponovnim jačanjem patrijahalne obitelji. Da parafraziram Blaženku Despot, konzervativci ne znaju žele li biti stranka ida ili superega.

Liberalna je ljevica u Petersonu dobila priliku razmotriti svoje propuste. Ne smije ga se jednostavno otpisati, ili, mnogo gore, prihvatiti njegove teze kao zdravorazumske istine. Peterson, nakon što se otkrije njegova strukturalna uloga, može funkcionirati kao izvrstan putokaz za analizu same liberalne ideologije. Primjerice, lakoća kojom Peterson i nova desnica preuzimaju donedavno lijeve diskurse slobode, pa i filozofije i znanosti, upućuje na ograničenost dosadašnjih metoda i zaslužuje razmatranje. Nadalje, to što Peterson popularnost duguje valu reakcija protiv politika identiteta ukazuje na potrebu preispitivanja takve retorike. To ne znači da se ljevica treba prestati boriti za prava žena ili manjina, već mora prestati temeljiti takve politike na osjećajima, empatiji i krivnji kako bi one uistinu mogle postati radikalne, a ne puko moralističke. Nije dovoljno samo uviđati pojavne oblike opresija, potrebno je shvatiti historijske uvjete koji su njihova pretpostavka, kao i ulogu tih opresija u društvenoj strukturi. 

Izvor solidarnosti ne smije biti empatija s potlačenima, već hladna, racionalna i empirijska analiza. Suosjećanje, ako želi biti više od jeftinog moraliziranja, mora proizlaziti iz takve solidarnosti, a ne obrnuto. Isto tako, tek nakon što iscrpimo sve što nas njegov fenomen može naučiti o funkcioniranju ideologije danas, možemo otpisati Petersona na temelju sadržaja. No nije dovoljno ni jednostavno prepuštanje dojmu da se njegov teorijski doprinos čini kao obična self-help falsifikacija jedva pročitanog Nietzschea i Heideggera, koji doduše nisu po sebi neproblematični filozofi. Analiza materijalne zbilje nije potpuna bez otkrivanja uloga koje i same zablude igraju u njezinoj izgradnji i funkcioniranju. Zablude nikad nisu samo zablude, one ne nestaju kad se razotkrije njihova tajna. Jordan Peterson je u konačnici jako dobar primjer takve zablude, ali njegov fenomen neće nestati bez promjene društvenih odnosa o kojima ovisi i koje povratno reproducira.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću u povodu 75. godišnjice dolaska prvih transporta logoraša u ustaški logor Jasenovac i Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima čelnim ljudima političkih uputila je otvoreno pismo u kojem od njih traži da se zalažu za pamćenje svih žrtava i vrednovanje otpora.

Od buduće se parlamentarne većine i oporbe tako traži nijansiran, ali nedvosmislen stav prema žrtvama i kontinuiranu edukaciju i dijalog oko zločina počinjenih u prošlosti, i to bez ignoniraranja nasljeđa narodnooslobodilačke borbe i socijalističke modernizacije. 

“Pitamo se hoće li mladi pamtiti ubijene u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Slana i Metajna kao i druge zločine fašista, nacista i njihovih suradnika počinjene u genocidu nad Židovima, Srbima i Romima te okrutne obračune s protivnicima i stanovništvom koje ih je podržavalo, kad mnoga mjesta stradanja iz Drugog svjetskog rata nisu obilježena, a zvijezda pod kojom su se protiv zločinačkog režima borili partizani (ne samo u Jugoslaviji) se demonizira?, ističe se u pismu koje potpisuje Vesna Teršelič i dodaje: “Kako će se nove generacije sjećati likvidacija zarobljenih pripadnika domobrana, ustaša, četnika, belogardejaca i drugih kolaboracionističkih snaga nacističkog i fašističkog režima, kao i članova njihovih obitelji, te brojnih civila u Teznom i na drugim mjestima stradanja u Sloveniji i Hrvatskoj, kao i nedopustivog postupanje s preživjelim sudionicima ‘marševa smrti’ kada te stradanja mnogi u javnosti i dalje niječu?”

U rukama je političkih opcija koje traže parlamentarnu legitimaciju vlasti da se uhvati u koštac s brojnih negativnim pojavama koje, pogotovo u posljednje vrijeme, premrežuju našu društvenu svakodnevicu: od jasnog konsenzusa oko zločinačkog ustaškog usklika “Za dom spremni” do imenovanja ulica, molova i mjesnih zajednica imenom Mile Budaka.

“Tražimo da osude svakovrsni povijesni revizionizam i u novom proračunu predvide ulaganje u sveobuhvatna istraživanja, obrazovanje za suočavanje s prošlošću kao i priznavanje patnje svih stradalih”, kaže se u Documentinom pismu, “Odgovor na pitanje hoćemo li postati društvo koje se suočava sa svojim traumama i pamti iskustvo otpora nasilju je u njihovim rukama”.

Piše: Petar Stošić

Split je prošlog tjedna, od 16. do 18. svibnja, imao nesvakidašnje bitan kulturni događaj. Naime, udruga Teserakt u suradnji s udrugama queerANarchive i Cenzurom Plus organizirala je Splitski forum, trodnevni program s ciljem propitivanja zabrinjavajuće rastućih trendova fašizacije u društvu, kako na globalnoj – evropskoj, tako i na regionalnoj te lokalnoj razini.

Na dvjema tribinama, predavanju i radionicama pokušali su “mapirati dimenzije problema, diskutirati o uzrocima ovih pojava, preispitati različite reakcije u društvu te postaviti i uz pomoć zainteresiranih građana odgovoriti na pitanja kako se suprotstaviti negativnim trendovima koji prije svega sužavaju polje slobode pojedinaca i ljudskih prava”.

Događa li se Hrvatskoj zaista fašizacija? Samo pitanje već je pomalo izlišno. Naime, svojevrsni odgovor nudi se već u komentaru objavljenom na narod.hr, portalu koji se proslavio huškanjem protiv Renea Bitorajca (uz objavu njegove kućne adrese) kao i peticijom o spolnoj orijentaciji lika iz Disneyevog crtića. Iza portala stoje Željka Markić i njena turbokatolička udruga U ime obitelji, koja upravo vodi kampanju protiv zakonski garantiranog prava na pobačaj. Dakle, u komentaru pod naslovom “Financiraju ih da potiču toleranciju, a oni su program posvetili nepostojećoj fašizaciji društva”, među ostalim, Splitski forum prozivaju kao posljednji u nizu “napada na fašizaciju”. Zlobnici bi rekli – pametnome dosta. Kleronacionalistima, nažalost, nisu dosta ni alarmantna upozorenja zapadnih veleposlanika, centra Simon Wiesenthal, američkog izaslanika za pitanja holokausta, američkih listova Foreign Policy i New York Times, britanskog BBC-a ili njemačko-francuskog ARTE-a. Lista raste iz dana u dan.

No vratimo se na stvar. Prva tribina trodnevnog programa, održana u prilično slabo ispunjenom amfiteatru Doma mladih, bila je na temu: “Fašizacija Splita: U izazovima nove ideologizacije”. U raspravi su sudjelovali filozof i publicist Boris Buden, književnice i publicistkinje Đurđa Knežević i Mira Lorger te novinar Boris Postnikov, a moderirala je Anita Lunić. Lorger je odmah na početku konstatirala da bi bio kompliment reći za ovu Vladu da je fašistička, jer bi time precijenili snagu koalicije koja je jedva osvojila vlast i već se raspada. Desna hegemonija traje još od devedesetih, uključujući “meku desnicu” prošle Vlade, a njeni korijeni stvoreni su još u Jugoslaviji u kojoj je od početka bila prisutna napetost između nacionalne i socijalne države. Postnikov se osvrnuo na desničarski narativ o antifašizmu kao floskuli, prema kojem je fašizam nestao 1945. i danas služi samo kao retoričko sredstvo za obračun s političkim protivnicima. Priznao je da pretjerano korištenje tog termina dovodi do njegove inflacije, ali naglasio da moramo znati prepoznati paralele s rastom fašističkog pokreta u prošlom stoljeću. Vječni fašizam književnika i filozofa Umberta Eca ili Koliko fašizma sociologa Rastka Močnika pritom mogu biti dobar vodič.

Knežević je postavila pitanje postoji li uopće hrvatska ljevica, s obzirom da SDP nema nikakav politički program osim ambicije da zauzme vlast, dok njihovi glasači glasaju prvenstveno protiv HDZ-a. Građansko društvo vidi kao sustav fragmentiranih i zatvorenih “scena” poput one kulturnjačke, iz koje je ipak proizašla inicijativa za smjenu resornog ministra Zlatka Hasanbegovića. Za Crkvu pak drži da zbog svog inherentnog iracionalizma stupa u prirodan savez s fašizmom. Na to se nadovezao Buden opaskom da je religijskom fundamentalizmu sama vjera sporedna, a ključno je preuzimanje političkih funkcija. Crkva je postsekularna institucija koja traži društvenu, ekonomsku i političku moć. Isto tako, iluzija je da su poruke premijera Tima Oreškovića o reformama i okretanju budućnosti iznad ideologije. Kao suveren koji ne zna jezik vlastitih građana (ili podanika), on je simbol završetka jedne nacionalne epohe i konačne integracije u globalni liberalni kapitalizam. Nacija odumire, ali država ostaje jaka jer i dalje ima funkciju – od privatizacije do ukidanja socijalnih prava. 

Postnikov je primijetio da se klerikalizacija idealno nadopunjuje s neoliberalizmom – žrtvama reformi nude se tradicionalne i obiteljske vrijednosti, dok je ljevica temeljito poražena od strane kapitala. Nasuprot tranzicijskom narativu koji je sve karte položio na pridruživanje Europi, referendum “u ime obitelji” nije proveden usprkos, nego zahvaljujući ulasku u EU i promjeni zakona o referendumu. Na komentar iz publike kako mi nemamo društvo, nego pseudoplemensku zajednicu koja civilizacijski ne pripada Europi, Buden je odgovorio da je društvo uništeno i u Hrvatskoj i u Europi zahvaljujući neoliberalnoj revoluciji vođenoj geslom Margaret Thatcher: “There is no such thing as a society”. Ideju o zaostalosti perifernih zemalja ocijenio je kao iluziju koja omogućuje kolonijalni odnos zapadnih “tutora” prema “mladim demokracijama”. Samo se narod može izboriti za vlastitu slobodu. 

Budenovo predavanje sljedećeg dana, naslovljeno “Ustaška kultura danas”, bilo je nešto bolje posjećeno, a uvodnu riječ dala je organizatorica Diana Magdić. Buden je bez okolišanja ocijenio da Hasanbegović nije postao ministar kulture zbog svojih kompetencija, već zbog svog ustaštva. Upozorio je na “historiokraciju” – tendenciju očajnih povjesničara poput Franje Tuđmana ili Hasanbegovića da nacionalni historicistički narativ nasilno ugrađuju u povijest “od stoljeća sedmog”. Naša elita tretira proglašenje neovisnosti kao lokalnu verzija “kraja povijesti” Francisa Fukuyame. Pa ipak, Tuđman je držao najviše funkcije u jugoslavenskom režimu, što svjedoči o određenom kontinuitetu između bivše i sadašnje države. Rat devedesetih bio je za Budena ogledni primjer “doktrine šoka” Naomi Klein.

Na polju kulture, jugoslavenska produkcija ipak je bila sumjerljiva i “držala tempo” sa svjetskom. Građanska kultura, koja je preživjela jugoslavenski režim, uništena je ustašizacijom kao autodestruktivnom kulminacijom nacionalizma. Kao primjere, Buden navodi nakaradni jezični puritanizam devedesetih i zamjenu Trga republike Trgom bana Jelačića – po principu povijesno i provincijalno umjesto modernog i univerzalnog. Ustaška kultura kakvu Hasanbegović zagovara u suštini je mrtva kultura koja bježi od globalnih procesa i modernosti u konzervaciju baštine, a jedino u  prošlosti vidi izvor nacionalnog identiteta. Međutim, isti trend opsesije sjećanjem javlja se i globalno, što povjesničar David Lowenthal opisuje sintagmom: “Past is a foreign country”. U skladu s teorijom “postmodernog obrata” Fredrica Jamesona, prošlost postaje objekt kulturne proizvodnje. Stoga Buden postavlja škakljivo pitanje: što ako je Hasanbegović zapravo kvalificiran za kulturni resor? Odgovor leži u preispitivanju samog pojma kulture.  

S jedne strane, Buden ne krije svoj pesimizam – kampanju kulturnjaka protiv ministra vidi kao labuđi pjev našeg građanstva koje nema budućnosti. S druge strane, ne skriva ni prezir prema “kompradorskoj eliti” koja nije u stanju ni misliti za nas, već za nju misli netko drugi, i kao takva je potpuno nepotrebna. Izlaganje je zaključio porukom da antifašizam mora biti artikuliran univerzalno i ponuditi radikalnu emancipacijsku alternativu. 

Završna tribina programa, pod nazivom “Fašizacija Splita: Uloga medija”, privukla je ipak najveću publiku, vjerojatno zbog gostovanja Viktora Ivančića. Osim njega, na tribini su sudjelovali novinari i urednici Saša Kosanović, Ana Brakus i Goran Borković, a moderirala je Mašenjka Bačić. Ivančić je trenutne političku tendencije u Hrvatskoj opisao kao “stvaranje antifašističkog ugođaja za konzumiranje fašizma”. Prema njegovom mišljenju, sadašnja vlast ima za ideal NDH, ali je ograničavaju međunarodne konvencije i pritisci. 

Kosanović je objasnio kako je odstranjen s HRT-a u sklopu aktualnih čistki na javnoj televiziji. Kao razlog mu je naveden “aktivizam”, što je ironično nazvao “najvećom kletvom koja može zadesiti novinara”. Povod je bio njegov prilog o  grotesknom prosvjedu protiv ravnateljice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, u organizaciji proustaškog voditelja Z1 televizije Velimira Bujanca, praćenom ustaškim pozdravima i četničkim kapama. Kosanović je i prethodno uklonjen iz emisije Hrvatska uživo zbog priloga o skandiranju “za dom spremni” na stadionima, što je na HRT-u redovito prešućivano. Brakus, inače urednica portala Libela, istakla je da su aktivizam i proklamirane vrijednosti obilježje svih medija, samo što se kod neprofitnih medija radi o izboru novinara i urednika, a kod mainstream medija o izboru vlasnika ili vladajućih. 

Ivančić je ustvrdio da neutralno novinarstvo služi samo reprodukciji postojećeg poretka te da je oglašavanje u direktnom sukobu interesa s novinarstvom. Dodao je kako više nikad ne bi pisao u mainstream medijima, a da neprofitne medije treba spasiti pod svaku cijenu. Borković, glavni urednik Foruma, dobacio je da od Hasanbegovića ne bi uzeli novce ni da im ih nudi, ali i napomenuo da je ovaj stopirao i program za povlačenje sredstava iz EU fondova, kao i da je spomenuta Z1 televizija prošle godine dobila veći iznos od svih neprofitnih medija skupa. U razgovoru o njihovoj budućnosti, sudionici su se složili da će, ostanu li bez sredstava, nastaviti funkcionirati volonterski ili na račun dobrovoljnih donacija. Ivančić je Novosti za koje piše opisao kao grešku u sistemu, novine koje su odbile biti samo getoizirano manjinsko glasilo i uspjele se emancipirati. Kroz većinu ostalih medija promiče se “parareligijski kult nacije”, a jedina istina o domovinskom ratu je da se o njemu ne može govoriti istina. Kao primjer naveo je podizanje spomenika 72. bojni vojne policije u Lori koju je nazvao “našim malim mediteranskim logorom”. Ta odluka po njemu pokazuje da se ne radi o poricanju zločina koji su tamo počinjeni, nego o njihovom otvorenom veličanju. 

Brakus je zaključila da je ova situacija produkt 20 godina držanja jezika za zubima, u čemu prednjači Split kao grad šutnje, ali i poručila publici: “Puno lakše ćete pasti ako ste već na koljenima nego ako stojite i borite se”. Za kraj, na pitanje jednog zdvojnog gledatelja, “Što nam je činiti?”, Kosanović je duhovito odvratio: “Čekajte komandu!” U istom je tonu nastavljeno i nakon tribine, kad je na platou ispred Doma mladih održan dramski performans u kojem stanoviti ministar šalje predstavnike stanovitih udruga u radne logore otvorenog tipa. Posebna je ironija da je Hasanbegović u to vrijeme također bio u Splitu, ali na tribini se nije pojavio, unatoč svojem poslovičnom pozivanju na dijalog. Imao je druge prioritete, primjerice najavu podizanja spomenika u Lori ili polaganje vijenca na već podignuti spomenik 9. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”. S njegovom “novom nacionalnom paradigmom” koja kulturu vidi kao reviziju povijesti, ušutkavanje nepoćudnih i neprestano polaganje vijenaca na beskonačni niz spomenika, uz folklorni dodatak ustaških pozdrava i “vitezova”, ova zemlja zaista nema budućnost. Stoga nam nema druge nego dizati glas. Vidimo dokle nas je jezik za zubima doveo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Takav razvoj događaja koji Vlada Republike Hrvatske nekim svoji postupcima čak i potiče predstavlja prijetnju temeljnim vrijednostima demokratskog društva, gura Hrvatsku u opasne ideološke sukobe i otvara vrata politički motiviranom nasilju.

Govornici/e i sudionici/e prosvjednog skupa na Trgu žrtava fašizma su Zoran Pusić iz Antifašistička liga RH, Daniel Ivin, povjesničar i potomak žrtve Holokausta, predstavnik/ca Romskog nacionalnog vijeća (čitanje svjedočanstva o stradanju Roma u KCL Jasenovac), povjesničari Nataša Mataušić i Hrvoje Klasić i glumica Alma Prica.

U glazbenom dijelu programa Anastasija Kaptelova izvest će himnu Roma Đelem, Đelem i Imagine Johna Lennona. Glumac i građanski aktivist Vili Matula čitat će dijelove iz antiratne poeme Jama Ivana Gorana Kovačića. 

Voditeljica skupa je Aneta Lalić iz Srpskog narodnog vijeća.

Pod okriljem noći, sa 16. na 17. travnja 2016. godine, oštećen je središnji spomenik žrtvama fašizma na Dotrščini. Mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba oskrnavljeno je fašističkim grafitima. Na ploči na ulazu u park, na prilazima te središnjem spomeniku ispisani su fašistički simboli, između ostalih i kukasti križ, ustaško U s upisanim križem i kratica Za dom spremni. Ovo je prvo skrnavljenje spomen-parka od devedesetih godina kada je to bila uobičajena praksa. 

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću poziva nadležne institucije da pronađu počinitelje, a Vladu Republike Hrvatske i predsjednicu Republike na osudu devastacije mjesta stradanja naših sugrađana i sugrađanki te obraćanje javnosti u kojem će pozvati na prestanak uništavanja spomenika nevinim žrtvama ustaškog, nacističkog i fašističkog terora, stoji u priopćenju. Na isti upit Antifašističkog Vjesnika, Vlada RH odgovorila je u prepoznatljivoj maniri: “Vlada Republike Hrvatske osuđuje isticanje simbola totalitarnih režima”.

Dotrščina je mjesto najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba gdje su za vrijeme nacističke okupacije od 1941. do 1945. ustaše ubili nekoliko tisuća ljudi. Žrtve su većinom bili Židovi, Srbi, Romi te hrvatski antifašisti iz Zagreba i okolice. Prostor dotrščinske šume uređivan je od 1960-ih te se u okviru spomen-parka nalazi pet monumentalnih spomenika, radovi istaknutih umjetnika: Vojina Bakića (dva rada), Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.

Muzej nasilja, javni arhiv medicinske dokumentacije osoba koje su doživjele nasilje u privatnom i javnom prostoru, gostuje u Omladinskom centru CK 13 u Novom Sadu.

Muzej nasilja angažirani je umjetnički postav koji svoje “eksponate” pronalazi u medicinskim nalazima, kao krajnjim posljedicama govora mržnje, stereotipa, predrasuda, diskriminacije i fizičkog nasilja. 

Glavni “eksponati” su rengenske snimke povreda dobivenih u javnom i privatnom prostoru, kao posljedica društvenih pojava – diskriminacije, nacionalizma, šovinizma, fašizma, nasilja u obitelji, rodno uvjetovanog nasilja, homofobije, rasizma i ksenofobije. Uz rengenske snimke, postav čine i nalazi medicinskog osoblja u formi medicinskog izvještaja, kao i osobna svjedočanstva žrtava o slučajevima nasilja. Osim izložbe, muzej se sastoji i od diskusijske platforme u sklopu koje organizira javne panele o tipovima, korijenu, uzrocima i mehanizmima nasilja u društvu, te edukativne platforme u sklopu koje se organiziraju edukacije i javna nastava.

Angažiran umjetnički postav Muzeja nasilja predstavlja autentičan javni arhiv koji dokumentira i svjedoči o povezanosti tradicionalnih, patrijarhalnih, konzervativnih, maskulinih i retrogradnih društvenih pojava sa slučajevima nasilja u svakodnevnom životu, te služi kao edukacijski materijal u formi, kao dokaz, ali i kao opomene za sve sadašnje i buduće generacije.

U novosadskom Omladinskom centru, alternativnom prostoru namijenjenom poticanju i razvoju društvenog angažmana i političkog aktivizma mladih, postav će biti otvoren 17. veljače. Projekt Muzej nasilja realizira udruga KulturPark.

Piše: Vatroslav Miloš

Rezultati istraživanja znanja maturanata o politici kojega je provela GOOD incijativa uistinu su zabrinjavajući, ali nikako nisu neočekivani. Rezultati su to raskida veza sa zdravim razumom započetog osamostaljenjem Hrvatske, od rušenja antifašističkih spomenika bez ikakvih reperkusija, preko brisanja povijesnog naslijeđa iz udžbenika, do prešutnog toleriranja fašizma, šovinizma, seksizma i homofobije u javnom diskursu i djelovanju. Razumljivo, mladi su, najblaže rečeno, zbunjeni, no što očekivati kada im vlastitim primjerom nismo pokazali što je ispravno, a što nije, kada im nismo pokazali što je istina, što je dobrota, što su solidarnost i tolerancija. No krenimo redom: polovica ispitanih smatra da se jezik i pismo nacionalnih manjina ne bi trebali koristiti u državnim institucijama, homoseksualnost “svaki drugi ispitanik smatra bolešću te bi homoseksualnim osobama zabranio javne istupe radi sprečavanja lošeg utjecaja na mlade”, “48,6% sudionika nije sigurno u činjenicu da je NDH bila fašistička tvorevina”, njih 51,9% bi ukidalo medije, a 72% bi ukidalo političke stranke. Uostalom, neka statistika govori sama za sebe, interpretacije su ovdje suvišne. 

Društvo koje ne ulaže u obrazovanje, znanost i kulturu ne može očekivati mnogo od svoje budućnosti. O tome jednako svjedoči i spomenuto istraživanje koliko i (ne)ugled koji u našem društvu uživaju naši učitelji. Nefunkcionalni su to i i zastarjeli (ne)radnici, ako konzultirate medije kao što je Index, koje bi jednostavno trebalo prepustiti slobodnom tržištu da vidimo tko će plivati, a tko će se utopiti. Štrajk je, na njihovu radost, neslavno propao, svi su se, da tako kažemo, privremeno utopili. No, kad do toga jednom uistinu i dođe, ostat će nam samo neki budući rezultati istraživanja nad kojim ćemo se kolektivno zgražati. “Mi, nažalost, živimo u društvu mrtve prosvjete, koju nisu ubili prosvjetari svojim zahtjevima, već samo društvo, koje bi trebalo imati najveću korist od njih. I zato ovaj štrajk ne treba promatrati u okviru real-politike”, piše Neven Svilar, “već kao iskaz bunta ponižene skupine ljudi”.

O društvu u kojem živimo ima štogod za reći i filozof i teoretičar kulture Boris Buden, koji je aktualnu političku, ekonomsku i humanitarnu krizu komentirao u polusatnom intervjuu za televiziju N1. Povod Budenova dolaska u Banja Luku bio je sudjelovanje u Otvorenom univerzitetu, programu koji okuplja “lokalne, regionalne i svjetski poznate eksperte, mislioce i autore za doprinos razvoju javnog angažmana, i generalno, univerzitetskog i opšteg obrazovanja, otvorenog i dostupnog svima”, a u kojemu su još sudjelovali i Ana Vilenica, Jelena Miloš, Viktor Ivančić i drugi. Svoje je putovanje zabilježio u kratkom dnevničkom zapisu za Radio Slobodna Evropa u kojemu se, među ostalim, “osvrnuo se na to kako je u Banjoj Luci ostala ulica koja nosi ime narodnog heroja Mladena Stojanovića, ali su u gradu dodali i novu, onu koja nosi ime njegovog ubice, saradnika okupatora u Drugom svjetskom ratu, te kako je Dodik ostvario Tuđmanov san”.

Magazin Gradske knjižnice Rijeka već duže vrijeme iznimno kvalitetno prati suvremena strujanja u kulturi i umjetnosti. Nije to još jedan konzervativni bilten posvećen promotivnim aktivnostima knjižnice, radi se o solidno strukturiranom internetskom časopisu s osvrtima na suvremena strujanja u knjižničnom polju, prikazima knjiga i stripova, putopisima, razgovorima s autorima, izdavačima i novinarima. Kristian Benić razgovarao je s Lukom Ostojićem o radu i uredničkoj politici portala Booksa.hr, ali i općenito o neprofitnim medijima, čitanju, cijeni knjiga i razvoju novih medija.

Umro je Brian Friel, jedan od najvećih suvremenih europskih dramatičara. U svojem se radu intenzivno bavio problematikom (individualnog) sjećanja na (kolektivne) događaje, obiteljskim traumama, ali i – primjerice u svojoj drami Translations – kompleksom historijsko-kulturnih odnosa između Irske i Velike Britanije. 

U četvrtoj, riječkoj ediciji performansa Me, umjetnik upozorava na opasnosti i katastrofalne posljedice, koje desne političke opcije, u opsjenarskoj službi globalnog kapitala proizvode u društvu, koketiranjem s povijesnim fašizmima i nacizmom, kao i s alarmantno širokim spektrom njihovih novih kopija i inačica. Riječki kontekst za predposljednje izdanje performansa Morbin odabire radi značaja Rijeke za povijest Talijanske republike, kao mjesta proto-fašističke prakse Gabrielea D’Annunzia ostvarene konstitucijom države Reggenza Italiana del Carnaro, za koju povjesničari tvrde da je fenomen prve fašističke države u Europi. 

U trenutku kada se neo-fašističke ideologije i prakse, u svim svojim prikrivenim antropološko-kulturnim, zakonodavno-demokratskim i eksplicitnim vojno-političkim oblicima razuzdano šire na globalnom nivou, u europskom, a s posebnom revnošću u lokalnom hrvatskom kontekstu, organizatori su smatrali da je od iznimne važnosti predstaviti angažman Giovannija Morbina upravo na Dan državnosti Republike Hrvatske, kako bi ukazali na nužnost zajedničke međunarodne borbe protiv svakog oblika fašizma. Performans se prethodno izvodi u Rimu, Veroni i Milanu.

Giovanni Morbin (Vicenza, Italija, 1956.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji u klasi profesora Emilija Vedove. Nakon svog prvog nastupa, svoje istraživanje usmjerava na ponašanje i performans i bavi se predmetima koji mogu služiti kao funkcionalni alati. 

Performans će biti održan u četvrtak, 25. lipnja, u Galeriji SIZ u Rijeci.

Jedna od posljedice dugotrajne globalne gospodarske krize jačanje je krajnje desnih političkih struja i otvoreno fašističkih grupacija. S obzirom na poveznice između posljednje globalne krize kapitalizma i Velike depresije 1929. godine, potrebno je imati na umu da je u sličnom društvenom, političkom i ekonomskom kontekstu došlo do pojave fašizma u prvoj polovici 20. stoljeća. Uz sveprisutnu reakcionarnu, rasističku, ksenofobnu, šovinističku i antikomunističku retoriku sasvim je jasno da ista pronalazi institucionalno uporište u službenim politikama zemalja članica Europske unije. 

Trenutno je to ponajviše vidljivo u restriktivnim imigracijskim politikama i ograničenom davanju azila migrantima iz ratom zahvaćenih zemalja Bliskog istoka i Afrike. Usto, provođenje mjera štednje i strukturalnih reformi odvija se autoritativnim metodama, uz drastično sužavanje mehanizama parlamentarne demokracije. Stoga političke odluke donose pripadnici male elite dok nezadovoljne mase u svojim pokušajima utjecanja na štetne odluke nailaze na snažne represivne mjere. U takvoj društvenoj i političkoj klimi dolazi do jačanja stranki koje se ugledaju na povijesni fašizam, poput grčke Zlatne zore, mađarskog Jobbika i ukrajinske Svobode.

Novo izdanje Prvomajske škole u organizaciji Instituta za radničke studije u Ljubljani naslovljeno je How do We Think About Fascism Today?, a bit će posvećeno pitanju da li su trenutne društvene i političke tendencije indikativne da naše suvremeno građansko društvo postaje fašističko društvo. Pritom će se raspravljati o tome da li je fašistička prijetnja skrivena u današnjim političkim režimima, strankama i pokretima koji se oslanjaju na specifičnu upotrebu profašističke retorike i simbolike. S druge strane, raspravljat će se o mogućnosti da se fašizam može povezati sa strukturalnim tendencijama, proturječjima i antagonizmima koji se nalaze u korijenju suvremenih kapitalističkih društava. 

Na konferenciji, koja će biti održana od 27. do 30. travnja, sudjelovat će Mladen Dolar, Ishay Landa, G. M. Tamás. Sami Khatib, Lev Kreft, Donny Gluckstein, Tjaša Pureber, Jana Tsoneva, Anže Dolinar, Martin Hergouth, Sašo Slaček, Tibor Rutar te mnogi drugi. 

Detaljan raspored konferencije možete pronaći ovdje. 

Krajem 2013. godine anonimni korisnik internetskih usluga osjetio se slobodnim odaslati e-mail pun mržnje, prozivki za antihrvatsvo, uz veoma suptilne prijetnje smrću, na adresu ravnateljice Spomen područja Jasenovac Nataše Jovičić. Drugi odaslani e-mail nastavio je u revijalnom tonu, no bio je potpisan, otkrivajući da je autor prigodnica Josip Miljak, predsjednik Hrvatske čiste stranke prava. Miljak je uz uobičajene lamentacije o nestanku pravih Hrvata, izdajništvu, četništvu i inim temama koje je uključio u svoj dopis, tijekom sudskog procesa koji je uslijedio Natašu Jovičić optužio da manipulira povijesnim podacima te da uvelike prenapuhuje brojku žrtava u logoru Jasenovac, spuštajući pritom broj s 83 tisuće na 4 tisuće ljudi, ne libeći se u svojoj obrani koristiti podatke poznatih hrvatskih revizionističkih povjesničara.  

Unatoč jasno istaknutom autorstvu i neskrivenoj namjeri zastrašivanja koja stoji iza spomenutog e-maila, Općinsko državno odvjetništvo Kutine prvo je ustvrdilo da Miljak neće biti kažnjeno gonjen, odnosno da nema osnove da ga se osudi za javno poticanje na nasilje i mržnju. Nakon prekvalifikacije iz kaznenog djela u prekršaj, slučaj se nastavlja kako bi se Miljka novčano kaznilo, a 4. veljače Prvostupanjski sud je odbio i prekršajnu tužbu te ustvrdio da Josip Miljak – a time i stranka iza koje stoji – nije učinio ništa sporno.   

Odnosno, kako stoji u obrazloženju presude: “Neosporno je da su u mailu korištene grube riječi, ali nema nikakvih prijetnji, nema poticanja na mržnju i nasilje, nema riječi koje bi objektivno mogle prouzročiti strah, niti riječi kojima se vrijeđa nečije dostojanstvo. To što Nataša Jovičić izjavljuje da se uplašila i da je mail pun mržnje i što smatra da je povrijeđeno njezino dostojanstvo, jer je izvrijeđana i ponižena i ona i funkcija ravnateljice, ne znači da su okrivljenici počinili prekršaj za koji ih se tereti, jer se radi o subjektivnom osjećaju iste”.

Unatoč glasnom protestu nekoliko udruga koje se bave građanskim pravima i slobodama te otvorenom pismu upućenom ministru Ostojiću i tadašnjem državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, ne samo da je “subjektivno osjećanje” sasvim dovoljno razrješenje situacije za suca Roberta Strniščaka, već se tim vrsnim manevrom odgovornost nimalo suptilno prebacuje na pretjeranu osjetljivost Nataše Jovičić. Uz podbacivanje pravnog poretka i dopuštanje da govor mržnje prođe nesankcioniranno, otvara se pitanje, koje je nadležnim institucijama očito promaknulo ili ga je trenutno pametno ignorirati, o opasnom presedanu koji će moguća potvrda presude postaviti.

Sasvim je jasno da je trenutno društveno-političko okruženje pogodno za bujanje raznih krajnje desnih političkih i pseudopolitičkih formacija te da je situacija u zemlji unatrag nekoliko mjeseci zrela za povratak na (hiper)nacionalnu retoriku devedesetih i sve “civilizacijske zasade” koje ona povlači za sobom. U svjetlu te atmosfere potrebno je jasno i glasno osuditi bilo kakav pokušaj povijesnog revizionizma i veličanja fašističkih zločina kvislinškog NDH režima te jasno dati do znanja da relativistički argumenti usmjereni prema komunističkom režimu nipošto ne mijenjaju ono što bi trebalo shvaćati kao neosporne povijesne činjenice.

No, izgledno je da takvi apeli trenutno i ne mogu naći plodno tlo, kako u javnosti, tako i kod nadležnih institucija. Pritom je bitno naglasiti da je slučaj Josipa Miljka nastupio dobrano prije pojave poznatih nam šatora i njegovih stanovnika ispred Savske 66 te da je to samo jedan od simptomatičnih trenutaka koji posljednjih nekoliko godina društvene i gospodarske depresije ukazuju na regresivne silnice koje su na djelu u Hrvatskoj i šire. Cijeloj situaciji u kontekstu Spomen područja Jasenovac svakako nije pomogla ni općenita nebriga vladajućih za očuvanje spomena žrtvama Jasenovca, što se sasvim jasno iščitava nedostatkom bilo kakve značajne potpore Nataši Jovičić, kao i bilo kakvog iskoraka kada se antifašizam tretira kao psovka.