Mali priručnik za sanjarenje serija je samoobjavljenih fanzina usmjerene na naš vječno promjenjivi svjetonazor te nastanak specifičnih mjesta, predmeta i situacija kao aktivacijskih točki za sanjarenje prilikom kojih se naša mašta isprepliće sa sjećanjima. Mala izložba za sanjarenje produžetak je ciklusa zineova Mali priručnik za sanjarenje, a zineovi predstavljaju medij za istraživanje putem raznih vizualnih i narativnih istraživačkih metoda.

Projekt preuzima neke utopijske koncepte iz queer teorije kako bi istražio krajolike kao nove metafore, poput krajolika zaprepaštenja i agorafilije, objašnjava najavni tekst koji uz umjetnika potpisuje Sara Mikelić. Krajolike zaprepaštenja predlaže J. E. Muñoz (Cruising Utopia: The Then and There of Queer Futurity, 2009) kao način da se “nadmaše ograničenja otuđujuće sadašnjosti [koja] omogućuje da se vidi drugačije vrijeme i mjesto.” Aleksovski koristi ovaj termin kao početnu točku za pronalazak priče o mjestu iz sjećanja koje nosi neko osobno značenje. Agorafiliju je predložio Paul B. Preciado (An Apartment on Uranus, 2019) kao ljubavnu strast koju je izazvao grad u kojem materijalne granice između gradskih ulica i nečijeg tijela postaju toliko zamagljene da “karta postaje anatomija.”
Projekt ima važan suradnički i participativni aspekt kroz koji Aleksovski poziva druge umjetnike da doprinesu vizualnim ili pisanim materijalom za jedno izdanje. Umjetnice Ivana Spiroska, Simona Mančeva i Can Demir gostovale su u četvrtom, petom i jedanaestom broju, a prvi participativni broj nastao je u sklopu radionice čiji je domaćin bio queerANarchive (Split) u ožujku 2022. Mala izložba za sanjarenje podijeljena je u tri međusobno povezana segmenta: dvanaest prethodnih brojeva, novi kolaborativni broj s naglaskom na tekstil nastao u suradnji sa Stelom Mikulin i Željkom Beljanom, te radove nastale na radionici participativnog zinea.

Kao prateći program izložbe, održat će se jednodnevna participativna radionica izrade zineova. Polaznici će koristiti različite materijale za crtanje, savijanje, lijepljenje i šivanje kako bi napravili vlastite zinove koristeći se podjednako vizualnim i tekstualnim izražajnim sredstvima. Tragovi i rezultati radionice postat će dijelom izložbe. Prvo participativno izdanje ostvareno je kroz zajedničku radionicu u organizaciji queerANarchive (Split, ožujak 2022.).

Broj mjesta na radionici je ograničen i potrebno se prijaviti putem maila, na adresu garaza.kamba@gmail.com.

Prvi broj ovog strip-magazina, koji je besplatno dostupan na internetu, sadrži autobiografske, satirične i noir tematike, a može se promatrati i antologijski – kao izbor iz iskustava ili skup crtica iz života svojih kreatora, sažet u jednu tematski i tehnički raznorodnu, ali skladnu i usmjerenu cjelinu. U skladu s tim, sadržaj je gotovo u potpunosti izveden crno-bijelom tehnikom, izuzev završnog rada od jedne table, koji potpisuje crtač i kolorist Ive Svorcina. Prikazima vlastitog života i (stripovske) svakodnevice, hipotetskih i apsurdnih situacija, autori i autorica na diskretan način poučavaju što je sve moguće izraziti nizom crtanih kadrova. Dinamici slijeda stripova ovog izdanja doprinose i različiti pristupi samih crtača, koji se kreću od potpune stilizacije (Solanović) preko one umjerene (Strukan) do gotovo sasvim realističnog prikaza (Sudžuka). 

Drugi broj jednim je dijelom i doslovni nastavak prvog, imajući u vidu da se priče pojedinih stripova nastavljaju. Za svoje skupno izdanje nemaju striktno određen naziv, no ističu kako riječ magazin ili zine dobro opisuje ono što rade, istovremeno se distancirajući od srodne ali distinktne kategorije fanzina koja je u zadnje vrijeme (ponovno) dobila određenu vidljivost kao aktivno obilježje alternativne kulture. Fanzin kao formu promatraju u izvornom smislu, a to je umjetnost fanova, obožavatelja ili poklonika nekog kulturnog fenomena, poput, recimo, glazbenog žanra, političkog ili (sub)kulturnog pokreta, književnog pravca i sličnog. Nasuprot tome, urednici Farta, unatoč njegovom otkačenom imenu i sadržaju, u produkciji stavljaju naglasak na izbor, autorstvo, autentičnost i profesionalizam, putem kojih ocrtavaju disciplinarne granice stripa u odnosu na druge umjetnosti. Uostalom, kako ističu, Farto kao projekt ponajprije shvaćaju kao prostor izražavanja koji nije ograničen ni usmjeren izvanjskim zahtjevima u obliku ugovora, normi i rada prema tuđim temama, idejama, scenarijima i stilskim okvirima i koji im pruža slobodu da crtaju o čemu i kako žele. Kako se radi o potpuno volonterskom angažmanu, dinamika izdavanja prilagođava se mogućnostima i slobodnom vremenu sudionika.

Kako je ideja bilo mnogo, a s radom je trebalo odnekud početi, tako je tisak prvog broja financirao Sudžuka, najstariji, ali i međunarodno najpoznatiji crtač ove ekipe, poznat po brojnim suradnjama s DC-jevim Vertigo Comicsom i drugima. Međutim, već drugi broj uredništvo je uspjelo financirati prodajom prvog, čime se potvrđuje interes domaće i strane publike za autorskim i nekomercijalnim sadržajem. Ipak, sudionici su istaknuli kako je kod nekomercijalnih strip-izdanja sa slabijim marketingom i malom nakladom neophodno da urednici i suradnici obilaze festivale i komuniciraju s potencijalnom publikom, te da su upravo festivalske promocije, ali i sama vidljivost na festivalima zapravo osnova stjecanja novih poklonika, a time i kupaca fizičkog proizvoda. Kako su hrvatsko tržište, ali i interes za strip prilično skromni, strani festivali i međunarodna vidljivost postaju imperativ, a konkurencija postaje više-manje cijeli svijet, pa tako i Farto izlazi u hrvatskom izvorniku i prijevodu na engleski.  Povrh toga, produkcijski uvjeti otežani su i činjenicom da ova urednička grupa na izradi drugog broja više nema svoj studijski prostor na koji su se mogli osloniti u početnim fazama svog rada.

Zanimljiv moment u raspravi bilo je pitanje o usporedivosti stripa i animacije kao izražajnih formi; iako srodne, istaknuto je kako je animacija dosta zahtjevnija upravo zbog brojnih frameova koji su nalik jedan drugom, dok kadrovi u stripu dopuštaju puno više improvizacije. Iz tih razloga, unatoč tome što je animacija bolje plaćena, sami sudionici preferiraju strip, a istaknuli su i kako dosta stripaša koji se odluče studirati upisuju Animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti.

Iako posjetitelja tu večer nije bilo mnogo, format tribine, kao i njena izvedba, vješta koliko i opuštena, učinili su ovaj događaj pristupačnim kako za užu, tako i za širu publiku. Slušajući razgovor, gledali smo kako se table Farta izmjenjuju na projektoru i ocrtavaju skicu tog stripovskog života (kako glasi naslov jednog od stripova) s njegovim ljepotama i izazovima. Sudeći po viđenom, taj život se odvažno nastavlja, kao i ova suradnja na maloj, ali aktivnoj domaćoj stripovskoj sceni.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Print Zine radionica edukativnog je karaktera te polaznicima_ama nudi mogućnost učenja osnova izrade fanzina gdje će moći oblikovati, otisnuti i uvezati svoju publikaciju u ediciji od deset primjeraka. Raditi se može u timu ili individualno, a za vrijeme radionice osigurani su alati i materijal za rad (papiri i pribor za crtanje, škare, lijepilo, pisače mašine, klamerica, laptop, internet te fotokopirni uređaji). Osim toga, na raspolaganju su i razni časopisi, stripovi, umjetnički katalozi i knjige za inspiraciju no mogu se koristiti i vlastiti materijali primjerice fotografije, tekstovi, ilustracije, printevi itd.). Polaznici_e imaju slobodu sami izabrati temu te format svoje publikacije. Radionica je namijenjena svima koji se interesiraju za kreativan rad i žele se educirati o načinima i mogućnostima nezavisnog izdavaštva, te korištenju više medija i eksperimentalnim stvaralačkim prisupima. Polaznici_e mogu i ne moraju imati prethodnog iskustva s istim ili sličnim kreativnim procesima.

Sudjelovanje je besplatno a sva pitanja mogu se uputiti putem maila.

Možeš li nam reći nešto više o kontekstu kako je i kada pokrenut kolektiv Partizan print? Jeste li pri osnivanju kolektiva bili inspirirani ili upoznati s djelovanjem lokalnih ilegalnih ili tajnih partizanskih tiskara u Skoplju?

Partizanska print je štampa, a kolektiv Veternica [koja djeluje u istom prostoru], osnovana je 2013. godine i bavi se izvedbenim umjetnostima. Veternica je službeno registrirana kao udruga 2015. godine, a njena osnovna djelatnost je rad s mladima kroz teatar, uglavnom se fokusirajući na neverbalnu komunikaciju ili fizički teatar. U sklopu Veternice je i radiona za sitotisak, Partizan print, koja funkcionira kao istraživački laboratorij i producira u oblasti sito grafike. 
Naš rad sa sitotiskom počinje 2014. godine, kad smo u decembru organizirali zadnji FRIK Festival. To je bio festival koji je predstavljao različite oblike umjetnosti i te godine je na njemu gostovala Matrijaršija iz Beograda s radionicom sitotiska. Oni su nam ostavili sito, koje je ostalo kod nas naredne dvije godine, a nakon toga smo ga izvadili i počeli štampati. Zato uvijek i kažemo da je naša majka Matrijaršija.

U sve što radimo je uključeno puno ljudi, sigurno nas je 30-ak koji sudjelujemo u štampi, ne samo u Skopju, već i iz regije. Shvatili smo da nam zajednički rad pomaže da se razvijamo kao kolektiv, a usput pridonosimo stvaranju subverzivne i marginalizirane umjetnosti te njene vidljivosti. Što se tiče Partizan printa, ime je došlo od uslova rada koji su bili improvizirani, čak nesigurni. Jednom je naš prijatelj i umjetnik Ivan Ivanovski komentirao da radimo kao neka partizanska grupa i vičemo gore-dolje, gasi struju, puštaj vodu, juriš [smijeh]. Na početku nismo imali toliko znanja, više volju da uradimo nešto dobro. Nedavno smo našli knjigu Prva partizanska preša izdanu oko 1940., koja govori o ilegalnoj štampariji koja je tiskala razne stvari tijekom NOB-a i u puno opisa smo prepoznali sebe i naš rad. Preuzimamo puno odgovornosti, ali kao kolektiv trudimo se da brinemo o svim aspektima proizvodnje.

Kako naziv kolektiva rezonira s (mlađom) publikom u Makedoniji i ostalim državama Jugoslavije? 

Od početka smo razmišljali hoće li zvučati previše jugoslavenski, znali smo dobiti pitanja o imenu. Dio kolektiva jeste bio posljednja generacija pionira i držimo se te zakletve, naročito što se tiče drugarstva i poštovanje za starije. Naziv nismo uzeli iz pomodarstva, nego zato što smo osjetili teže uslove za rad. Nezavisna kultura u Makedoniji se i dalje ne njeguje, te je još uvijek posmatrana kako nepedantna, nedovoljno vrijedna ili naivna. Naše kolege su naša pokretna snaga, FIJUK sajam objedinjuje sve nezavisne izdavače u regionu, a preko takvih događaja koji podržavaju nezavisnost malih izdavača stvara se mreža koja ima puno kapaciteta.

Možeš li pojasniti što vam predstavlja etiketa neformalnog umjetničkog kolektiva? Kako ste se odlučili na takav tip organizacije i kako je on utjecao na odabir radnog prostora?

Trenutno imamo super prostor, u prizemlju je studio za rad koji funkcionira kao mjesto okupljanja za umjetnike i publiku, a u podrumu imamo radionu. Smatramo se neformalnim kolektivom jer spajamo umjetnike koji se inače bave različitim medijima – scenografe, slikare, dizajnere, kazalištarce, filmaše i s njima radimo plakate, a surađujemo i s puno muzičara pa organiziramo slušaonice vinila. Volimo da su izložbe žive, a ne toliko formalne i nastojimo surađivati s autorima koji možda i nemaju toliko iskustva. 

Kod grassroots kolektiva mislim da je najvažnije imati strpljenja, svi želimo ugodan život, a uslovi rada su prekarni, nemamo fiksno radno vrijeme, plaću ni legalni odmor. Prema tome kako funkcionira kultura, postao je klišej da stalno upadaš u projektni rad, moraš pisati izvještaje i sve se više kreativno ograničavaš.

Nama je bitno da je proces rada horizontalan, no uvijek netko treba preuzeti odgovornost pa nastaje mala piramida u određenim trenucima što se uglavnom nametne prirodno, prema tome tko zna što bolje. 

Kakvim se sve projektima i aktivnostima bavite i s kojom publikom ili sudionicima računte? Oslanjate li se primarno na suradnje s umjetnicima ili ste više otvoreni prema lokalnim/regionalnim zajednicama?

Trudimo se biti aktivni non-stop, od štampanja uživo za razne udruge, inicijative ili kao podrška za nove ideje. Vrlo često nosimo opremu sa sobom da možemo održati radionicu za monotipije [jedinstvenog otiska]. Kod tih procesa nam se sviđa i to što nekad krajnji rezultat nije predvidiv i ne bude onakav kakvim smo ga zamišljali, volimo slučajne pogreške. 

Od suradnji bih izdvojila projekt Turbulator, gdje smo s Matrijaršijom i tri velike štamparske kuće – Arrara iz Portugala, La “S” Grand Atelier iz Belgije i Le Derniere Cri iz Marseilla. Za nas je ova suradnja puno značila i potaknula je nastavak našeg rada, a rezultati tih suradnji prezentirat će se na velikoj izložbi povodom zatvaranja ovogodišnjeg festivala Novo Doba. 

Držimo i rezidenciju nazvanu prema napuštenom selu Papradište na Mokroj planini. Tamo se nalazi planinarski dom koji vodi eko-grupa Green power, aktivisti koji su uspjeli zatvoriti jednog od najvećih zagađivača u mjestu Veles. S njima surađujemo na radionicama monotipije. Nadamo se da će Green power uspjeti sačuvati dom, ovo je zadnja godina kad imaju koncesiju, a rezidencije koje u ovom domu radimo sa djecom i odraslima vrlo su nam prioritetne i značajne za naš identitet.  

U procesu tiskanja sudjeluju i autori ili samo vi?

Kod tiskanja uvijek želimo da je autor prisutan i da zajednički radimo na bojama i prođemo kroz različite varijacije iste ideje. Produkciju dijelimo prema standardnim pravilima, a autorske radove kasnije prikazujemo na sajmovima i festivalima grafike, stripa i animacije. 

Taj susret koristimo i kao priliku da predstavimo knjige, plakate i radove autora koje smo producirali, a i da gledamo što ima novo kod naših kolega kako bi se umrežili, razmijenili iskustva, što utječe na razvoj inspiracije kod nas i autora, a može služiti za ohrabrenje i kao poticaj na stilski izlazak iz vlastite komfor zone. 

Možeš li ukratko opisati proces sitotiska? Kakvu opremu koristite u svom radu i koliko je bilo zahtjevno doći do materijala i resursa koje koristite?

Proces tiskanja podrazumijeva korištenje filma, tj emulzije osjetljive na svjetlo, zatim stvaranje neke slike ili uzorka koji se mogu umnožavati. Cilj je grafike za kolektiv taj da putuje i prenosi poruke – u našem slučaju to je prihvaćanje i stvaranje boljih uslova za život kroz angažirane suradnje. Imali smo sreću da smo u naslijeđe dobili masu za sitotisak od profesora i suvremenog umjetnika Dušana Pečinka, koji je u svom radu također koristio sitotisak. On je prepoznao naš rad i ostavio nam u naslijeđe svoju mašinu. Time nam je olakšao proces, mi koristimo poluautomatski stol koji nam omogućava da štedimo leđa, ali nemamo sušaru, tako da kod sušenja radova nakon tiskanja improviziramo, a nemamo ni pravilnu kadu za pranje sita, ali bit će. Grafika nije trauma, ona traži posvećenost, dosljednost i strast.

Materijale financiramo prodajom radova, samoodrživi smo i ne postoje neki veći projekti kojima se financiramo, nego podrškom scene i publike. 

Planirate li koristiti i druge, slične tiskarske tehnike npr. eko tisak (tisak bilja) i kako se one uklapaju u vaš dosadašnji rad?

Tiskom bilja (monotipijama) se bavimo, a čak smo eksperimentirali sa prirodnim bojama od kave, borovnica, kopriva i crnim čajem. Materijale smo gnječili i trudili se što više ih procijediti. Taj nam je proces bio baš zanimljiv i iako smo bili skeptični oko trajanja boja, one su i danas postojane na radovima otisnusnutim 2018. godine.

U našem radu držimo do dobrobiti za sve članove: zdrave vode, dobre hrane, dobre glazbe i društva u kojem se cijene tijelo i čovjek kao cjelina. Radimo na odnosu njegovanja zajedničkih dobara. U svakoj boji ima malo krvi, malo plača, malo smijanja, to su sve intenzivni procesi puni ljubavi u kojima nikad nije dosadno, ali je potrebno puno truda i strpljenja. 

Organizirana od strane riječkog projekta RISO i prijatelji te fažanske udruge Prostor urbane kulture, riječka selekcija arhiva nezavisnih publikacija Fanzinoteka posjetiteljima se predstavila kroz izložbeni i čitaonički prostor. Osnovne, tematske smjernice izložbenog djela nastojale su, prema riječima Ane Labudović, dati više prostora “lokalnom kontekstu, autoricama, radionicama i punku”. U takvom asinkronijskom i ahistorijskom rezu jedni uz druge slažu se mikrohistorijski trenuci u stranicama riječkog Kulta i Zida, uvidi autorica kao što su Nika Rukavina ili Ivana Armanini, fažanske radioničke ekspozicije, a onda i sijaset globalnih punktova od Ljubljane do Bristola, pa sve do Argentine i nazad do istarskog poluotoka. Kroz odabrane publikacije sažima se globalna DIY priča medija koji opstaje kao svojevrstan punkt otpora i slobode, ali i prozor u budućnost dizajna i izdavaštva. U tom kontekstu bitnim se čini raščlaniti opis i genezu Fanzinoteke, vodeći se reakcijom samog Olega Morovića i Kylo Rena: “Let the past die, kill it if you have to.”

Uokvirujući Fanzinoteku kao arhiv nezavisnih publikacija, posjetitelj se suočava s jednom od paradigmatskih institucija kulture pamćenja. Ina se suprotstavlja poimanju arhiva kao repozitorija pasivnog kulturnog pamćenja te, ponajviše, kao organiziranom, sterilnom birokratskom prostoru. Iako službeno nastaje 2017. godine, njena priča seže do srednjoškolskih dana njenog voditelja i predsjednika Prostora urbane kulture, Olega Morovića. Dani su to nastanka fanzina poezije Polet u suradnji s Olegom Šuranom i Andijem Pekicom koji danas broji preko pedeset brojeva: “To su bile prve publikacije koje sam čuvao, ali ne najbolje, s obzirom na to da nemam sve brojeve u arhivu. Polet smo uvijek dijelili besplatno a ponekad bi za njega dobio tuđi zine i kroz tu razmjenu zapravo sve kreće. To je dan-danas najčešći način kako dolazim do novih uradaka raznih autora.”

Ipak, za arhiv će se ključnom pokazati spomenuta 2017. godina kada otpočinje rasplitanje niza procesa. S radom kreće Prostor urbane kulture, preuređuju se prostori ondašnje Kasarne te se odlučuje za iskorak iz dotadašnjih okvira Fažanske udruge mladih:

“Do tada, programi Udruge bili su isključivo punk koncerti (i to jako uspješni i prepoznati na istarskom poluotoku), dok je naša želja bila iskoristiti puni potencijal tog prostora i stvoriti jedan društveni i kulturni moment, mjesto susreta, oazu kreative, napraviti nešto za lokalnu publiku u mjestu koje je mrtvo zimi a ljeti preplavljeno turistima.”

U tome naumu uspijevaju; zadnjih godina rad Kasarne Fažana seže od glazbenog (Kold Nites) i filmskog (Vodnjan film festival u Fažani film festival i Vladimir Film Festival) programa, sve do umjetničkih rezidencija (zadnjih mjeseci boravio je francuski glazbeni producent i nezavisni umjetnik Axel Delcroix aka Memori) i programa posvećenih nezavisnom izdavaštvu. Toliko puta istaknutu DIY filozofiju kroz niz intervjua i medijskih predstavljanja rada udruge najbolje reprezentira upravo rad na samome mediju kroz radionice Print Zine koje sudionicima omogućuju da pomoću dostupnih materijala i ideja osmisle vlastitu publikaciju:

“Gledam na fanzine kao na gateway drogu u kreativu, art i dizajn. Klinci se totalno opuste i gube (u pozitivnom smislu) satima a kasnije neki i nastave brijat taj đir. Mladi dizajneri i studenti otvoreniji su prema eksperimentiranju, barem dok ih se ne ukalupi. Vjerujem da im se, kao i meni, dogodi situacija da im print studio ili tiskara ne žele izraditi nešto na način kako je zamišljeno jer ‘to nije moguće’, drugačiji uvez, razne dimenzije unutar iste publikacije i slične stvari. Ja bih u tim situacijama najčešće uzimao stvari u svoje ruke i sam izrađivao šta sam zamislio. I gotovo uvijek je moguće. DIY for life. Ono što pokušavam reći, a vjerujem da nisam uspio prenijeti, jest da fanzini (preciznije artzini) mogu biti inspiracija dizajnerima i izdavačima za napraviti nešto van okvira ustajalih praksi.“

Fanzinoteka tako postaje nastavak, simbolična reprezentacija ideja, htijenja i želja producentskog tima koji zadnjih godina isključivo pogoni volonterski adrenalin. Kada je 2020. godine arhiv počeo brojati preko 500 publikacija, grafika, plakata i fanzina, sam voditelj došao je na ideju organizacije godišnjih izložbi. Nakon prve selekcije u Fažani će organizaciju poremetiti pandemija, ali od protekle zime cijela priča dobiva na ubrzanju; nakon organizacije na domaćem, fažanskom terenu, arhiv na poziv Olega Šurana dolazi na Akademiju vizualnih komunikacija gdje se izlaže u sklopu platforme Interakcije, a sada i u Rijeku na poziv Ane Labudović i huba RISO & Prijatelji.

Ipak, izložba je samo dio narative; drugi njegov dio sačinjavaju sami posjetitelji ulaskom i boravkom u čitaonici. Svaki arhiv ima svoj set mehanizama izgradnje i selektiranja materijala; fažanski bazičnu osnovicu definira okrenutošću suvremenoj produkciji s naglaskom na radove vizualnih umjetnika i DIY procese. Otvarajući mogućnost ostvarivanja vlastitog istraživanja/selektiranja zine građe, mnogobrojni nanovo bivaju aktualizirani, radije doli samo pogledom okrznuti. Time se ostvaruje dvojak cilj: osvješćuje se činjenica kako nije na arhivistu da interpretira, već upravo na posjetitelju/istraživaču, ali se i odbija nostalgijsku priču, radije se okrećući narativu gdje fanzin postaje “neka nova zvijer”:

“Nekada su fanzini koštali 2 kune, danas se mogu naći za 50 eura. Ne mislim time omalovažavati punk zinove. Ne radi se tu o tome da su manje vrijedni: oni su itekako vrijedni, uložen je rad, vrijeme i trud u njihovu izradu i distribuciju. Razlika je ta što se fanzini danas tiskaju u raznim tehnikama, na skupim papirima, ručno uvezani, i u konačnici sadrže originalni artwork umjetnika/ca. Jebiga, nova vremena.”

Na temelju toga možemo slobodno pridružiti se dizajnerici Labudović i reći: “Fanzin je živ, ne znam smijem li reći življi nego ikad.”

Konačan pečat fanzinskog tjedna treba tražiti u paralelno održavanim radionicama RISO tiska i stop animacije Print-A-Loop. Nastajući odvojeno, program za odrasle i djecu pod vodstvom animatorice Katrin Novaković i dizajnerice Ane Labudović idealno se nadogradio na gostovanje Fanzinoteke, dajući bliži uvid u metode kreiranja RISO tiska i stop-animacija. Uz to, radionice su širu javnost upoznale i s projektom RISO i prijatelji, specijaliziranon DIY/DIWO tiskarom koja djeluje pretežno u području kulture, nezavisne scene i lokalnih zajednica. Njihov postanak voditeljica Ana Labudović sažet će u pet jednostavnih koraka:

“Vidjela sam strip otisnut na RISO mašini.
Zaljubila se.
Otisnula sam plakat, pa umjetničku knjigu (Hušman+Huzjan+Tadić) u tiskari blizu Bjelovara za koju sam znala da ima RISO.
Poželjela da mi mašina bude bliže. 
U kolovozu 2019. RISO duplikator stiže u riječki studio.”

Od tog trenutka nadalje, publikacije su samo nastavile dolaziti. Prvi fanzin (36 ̊ u Martićevoj) nastaje tijekom radionice u Galeriji Miroslav Kraljević kada se suočava i s punim obujmom posla (“Shvatila sam da mi 1500 listova treba proći kroz ruke (bar dvaput)”). Uslijedio je rad na kvartovskom fanzinu Udruge Kuraž, Škurinjske balkonske novine, oblikovan i tiskan zajedničkim snagama s lokalnom zajednicom kroz radionice. Uz lokalni, kvartovski moment, RISO & prijatelji paralelno se uključuje u suradnički izdavački projekt Biblioteka 0 općenito, iniciran od strane Ane Hušman, a usmjeren prema ‘distribuciji relevantnih sadržaja/teorijskih misli o društvu, umjetnosti i kulturi’.”

Iako sama ne inzistira na čvrstom nazivu ili viziji, radne smjernice se naziru kroz motivaciju da projekt potiče “produkciju samoiniciranih umjetničkih, teorijskih i community-building sadržaja kroz formate samoizdavaštva i DIY tiska”, ali i “bildanje vlastite zajednice.” U skladu je to s Aninim opisivanjem fanzina kao “točke interakcije, razmjene, zezancije, otpora, fanatizma, bildanja vlastitog bubblea ili ega, pripadanja, dodira s mikro-svjetovima koji nas zanimaju, odmora od scrollanja…”. 

Fanzinoteka je pružila idealnu podlogu za ostvariti taj fanzinski ideal praksom kroz seriju radionica. Prirodan je to nastavak prošlogodišnjih radionica riso print-a-sec – hibrid tiska i animacije nastalih u suradnji s Radionom, ali i podloga za budućnost projekta koja se trenutna miješa u suradnji sa sekcijom mladih Udruge LORI. Na širem riječkom području fanzin se iznova budi, kako u umjetničkim krugovima, tako i u kvartovskim zajednicama, nalik udrugama Kuraž i Urbani separe, koje uviđaju njegove mogućnosti kada je riječ o artikulaciji ideja. U svjetlu riječke budućnosti, rastegnute od transformacije riječke obale do podizanja kulturnog bloka u Benčiću, svako sredstvo za pročišćenje komunikacijskih kanala biva bitnim; posebice kada se čini da je, kazat će Ana, “Rijeka toliko alarmantno ispražnjena od ljudi između 25 i 40 godina te civilni sektor samo pokušava održati na okupu ono što je ostalo.”

Hoće li fanzin spasiti svijet? Naravno da neće, ali zar je to ikada bila poanta? Fanzinoteka i radionice Print-A-Loop pokazale su nam, iznova, kako nam format fanzina daje mogućnost da konstantno promišljamo našu, kako individualnu, tako i kolektivnu imaginaciju. Omogućujući horizontalna i vertikalna kretanja, edukativna komponenta istraživače uvlači u format koji nužno traži od njih da propituju izdavačke, dizajnerske te, u konačnici, kulturne paradigme. Podsjećajući nas na dostupne kapacitete i mogućnosti, kako nas, tako i medija, fanzini danas žele iskoristiti svaki, i zadnji tračak škarta za drugačiju perspektivu.

WOMCOM ove godine organizira dvije rezidencije:

• WOMCOM rezidencija u Novom Sadu, Srbija 24. kolovoza – 7. rujna 2023., mentorstvo: Jana Adamović Kordej i Dragana Garić Jovičić
• WOMCOM rezidencija u Budimpešti i Zánka, Mađarska 17. rujna – 1. listopada 2023., mentorstvo: Márton Hegedűs i Eszter Szép

“Projekt Women Power in Comics (WOMCOM) poziva te da tijekom niza rezidencija kreiraš kratke stripove uz pomoć lokalnih mentora_ica, sudjeluješ na izložbama i pridružiš se kreativnoj regionalnoj mreži koja promovira glas i perspektivu žena u stripu. Ako te zanima stvaranje stripova koji preispituju patrijarhat, rodnu nejednakost i druge oblike društvene nejednakosti te pritom putovati i upoznati se s drugim umjetnicama sličnih interesa, ovaj rezidencijalni program je savršen za tebe.

U potrazi smo za umjetnicama koje su strastvene u pričanju priča i žele doprinjeti živopisnom svijetu stripa preispitivanjem rodnih stereotipa i raznolikošću predstavljanja u svijetu stripa. Bez obzira na to da li si specijalizirana za tradicionalnu strip umjetnost ili imaš jedinstven stil koji pomiče granice ovog medija, ne oklijevaj s prijavom. Tražimo autorice koje će donijeti nove perspektive u predstavljanje i prikaz različitih likova i nedovoljno zastupljenih glasova u stripu”, stoji u pozivu.

Sve informacije, kao i prijavni obrazac, možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 31. svibnja.

Fanzinoteka je arhiv nezavisnih publikacija koji trenutno broji više od tisuću primjeraka fanzina, grafika i plakata. Nalazi se u Kasarni, u Prostoru urbane kulture koji vodi Oleg Morović, autor izložbe, sakupljač, dizajner, organizator izložbi i festivala. Prostor urbane kulture jedini je aktivni akter na području umjetnosti, kulture, edukacije mladih u Fažani te konstanta u oživljavanju kulturno-umjetničke nezavisne scene kroz inovativne prakse DIY urbane kulture na području Istre i Hrvatske.

Izložba Fanzinoteka: Bez reznih linija započela je u Fažani, putovala u Split, te naposlijetku dolazi u Rijeku. Izložbe fanzina inicirane su s ciljem da se javnosti kontinuirano prezentiraju nove i raznovrsne edicije prikupljene u Fanzinoteci. Oko dvjesto probranih radova raznih lokalnih, regionalnih i inozemnih umjetnica i umjetnika bit će dostupna za gledanje i listanje na izložbi.

“Fanzini nisu profesionalne publikacije. Razlika je primjetna u produkcijskim procesima i nakladi jer, dok se knjige i katalozi tiskaju na tisuće pa i desetke tisuća primjeraka, fanzini većinom broje desetke kopija. Također, tiskarama su na raspolaganju grafički strojevi i profesionalni alati zahvaljujući kojima završni proizvod izgleda uglađeno. Preciznost kod tiska i rezanja omogućuju im rezne linije koje se označuju u pretprodukciji. Fanzini se uglavnom ne izrađuju tom metodom već se matrice fotokopiraju a knjižica obrezuje “od oka”. Taj stil izrade fanzina može uzrokovati pogreške i nesavršenosti no upravo im takvi momenti grade karakter: pomaci u printu, prljanje tonera, ručni uvez, gužvanje i trganje papira… “, stoji u katalogu izložbe.

Na izložbi će biti dostupan fanzinoliki katalog Škart u nakladi od 200 primjeraka. Nastao u suradnji Olega Morovića i RISO&prijatelji, u njemu su popisani svi izloženi radovi i njihovi autori, vrijeme i lokacija nastanka te tehnologije kojima su radovi otisnuti.

Autor koncepta, oblikovanja, tiska i uveza kataloga te oblikovanja postava kao i tehničkog postava izložbe je Oleg Morović, voditelj Fanzinoteke te predsjednik udruge Prostor urbane kulture, dok riječki postav supotpisuje Ana Labudović. Izložbu organizira riječka izdavačka platforma RISO&prijatelji.

Radno vrijeme izložbe/čitaonice je 16-20 sati tijekom radnog tjedna, te 11-15 sati tijekom vikenda.

Upravo s tim izazovom suočavaju se Ana Bedenko i Iva Maria Jurić, urednice novog izdavačkog projekta pod naslovom Arhitektura u…, nedavno predstavljenog javnosti u zagrebačkoj Galeriji Modulor. Naime, autorice su digitalni nered, zajedno s vlastitim procesom istraživanja i kompiliranja materijala pod krovnom temom arhitekture, odlučile materijalizirati u tiskanoj formi fanzina. Za potrebe izložbe pripremljena su dva broja, od kojih svaki obuhvaća jedan kutak širokog interesnog područja autorica. Prvi je posvećen okultnom u arhitekturi, dok ju se u drugom promotra kroz filter ludila, odnosno sudbine. Na 50-ak stranica A5 formata, u crvenom izdanju (Arhitektura u… Zoni okultnog) objedinjene su teme kultova, tajnih društava, misticizma, ezoterije i spiritualizma u arhitekturi. U zelenom je izdanju (Arhitektura u… Vrtlogu ludila/sudbine) pak naglašena veza između mentalnog stanja čovjeka i prostora u kojem obitava, uz nekoliko priča o nesretnim završecima građevina, njihovih arhitekata i stanovnika.

Na otvaranju izložbe jedan je posjetilac galerije samoizdane publikacije usporedio s “kabinetom čuda u formatu knjižice”. One se doista čitaju kao zbirka bezimenih eksponata i kolažiranih slika, misli i ideja koje su slobodno i intuitivno grupirane oko maglovite teme. Sadržaj je predstavljen bez očiglednog uređivanja i kontekstualiziranja, a privlači nas upadljivim naslovima i eklektičnim asamblažom mističnih grafika skrivenog konteksta. Publikacije nisu lišene izvora, no informacije o njima ipak su pospremljene na zadnjim stranicama. Prikupljeni materijal jest proizvod instantnog dojma i spontanih odluka autorica u trenutku ‘rudarenja’ digitalnim prostorom (i ponekom knjigom), no kako i same navode u izložbenom pamfletu: “(…) dosta je vremena i promišljanja ušlo u svaku temu, i puno uredničkog i kustoskog rada.”

U razgovoru s autoricama, samoprozvanim fanovima arhitekture, saznajem da je projekt prvotno zamišljen kao izložba s većim brojem tema i publikacija, ali ih je proces istraživanja i kompiliranja sadržaja, koji u promjenjivom intenzitetu traje još od početka 2021. godine, usmjerio ka užem tematu – i dalje pod arhitektonskim kišobranom – u formatu publikacije fanzinaškog štiha. Dijelom je to i zbog sirove naravi pronađenog materijala, koji je uglavnom preuzet ‘kakav jest’ i često izravno prenesen na papir u obliku ‘snimke zaslona’. Odabirom montažno-kolažnog pristupa i uradi sam karaktera fanzina autorice zaobilaze klasične istraživačke konvencije i namjerno se udaljavaju od sjajnih, ‘popeglanih’ i pretjerano dizajniranih publikacija tipičnih za prezentaciju arhitektonskog sadržaja. Iako je teško definirati što je točno fanzin, njegova je određujuća karakteristika upravo “mnogostrukost koja kao jedinu poveznicu ima tek praznu i otvorenu formu”. Ne postoji fiksirani sadržaj niti oblik. Odnosno, jedino pravilo jest da pravila – nema. Ta je politika nesputanosti upisana u vizualni kod prvih dviju publikacija. Prostor za igru u grafičkom oblikovanju, sa završnim pečatom dizajnera Nike Mihaljevića, pronađen je u kolažiranju fragmentiranih slika, neuređenog teksta i eklektične tipografije koja doprinosi auri začudnog i okultnog. Baš poput digitalne crvotočine koja nas transportira iz jednog kutka interneta u drugi, publikacija se prelijeva iz članka u članak bez jasnih granica između fenomena i ideja koje tematiziraju. 

U nastavku izdavačkog projekta autorice namjeravaju tematski proširiti priču o Arhitekturi u… (umetni fenomen). Projekt će preseliti, i u nekom smislu vratiti, u digitalni prostor, a ovisno o budžetnim okolnostima, autorice se nadaju tiskati i još koji broj. Prva dva izdanja uskoro će biti dostupna online, a oni koji ipak preferiraju listati mogu to učiniti u Galeriji Modulor do 14. travnja.

Kao udruga pod nazivom Društvena Tiskara Split u sklopu Doma mladih djeluju od 2020. s ciljem, kako kažu, “pretakanja optimizma svakodnevice u grame celuloznog anarhizma”, ali više o tome kako je nastala, od čega se sastoji i koje su vrijednosti ljudi koje okuplja reći će nam Ruđer, Peća i Maja, predani članovi ove razgranate priče.

U 14. broju vašeg fanzina Beta Vulgaris spomenuto je kako je zapravo inicijativa iz koje je proizašla Redakcija nastala kroz kolektiv Rad.Ni.K. Možete li nam reći nešto o kolektivu i razlozima njegova nastanka?

Ruđer: Priča o Rad.Ni.K.-u – što znači Radnički nihilistički kolektiv – seže u vrijeme prije same Redakcije i fanzina Beta Vulgaris. To je bila grupa ljudi unutar Doma mladih koja je, u vremenima kad je prostor kao društveni centar bio u krizi, nastavila na margini s aktivnostima vezanima za sitotisak, nalazila se neformalno i neredovito, te koristila mali prostor niše u podrumu koja je prokišnjavala i bila dom jednom divljem plemenu golubova. Može se reći da korijeni grupe sežu do generacije koja je skvotirala prostor Doma mladih krajem devedesetih, ali bez namjere da se inzistira na nekom kontinuitetu s tim periodom. Možda jedino po pitanju vrijednosnog sustava. Rad.Ni.K. je danas neformalni kolektiv od petnaestak osoba koje su na ovaj ili onaj način uključeni u aktivnosti u prostoru Redakcije. Nastanak Redakcije direktno je povezan s fanzinom Beta Vulgaris koji počinje izlaziti 2019. godine te se kroz druženje s Rad.Ni.Cama javlja potreba za novim prostorom, prvenstveno tiskare. Golubovi nam nisu dali mira… Skučili smo se s druge strane u istom hodniku, ali u većem i suhom prostoru koji smo uredili u malu knjižnicu, tiskaru i radionicu sitotiska.  

Kako izgleda prostor Redakcije? Tko su njegovi korisnici i koje aktivnosti podržava?

Peća: Prostor sadrži knjižnicu, točnije mali infoshop koji se još stvara, tiskarsku opremu, kopirke te dio za sitotisak. Prostor je dosta malen, ima jedno 20 kvadratnih metara, no dosta toga u njega stane. Ono što je važnije od prostora su aktivnosti koje nam je on omogućio. To su najčešće radionice sitotiska i izrade fanzina i pamfleta, te predstavljanja fanzina, prijevoda, knjiga i drugih izdavačkih projekata. Radionice tiska i sitotiska su uvijek besplatne, uglavnom traju dva dana – prvi dan je priprema, a drugi sam tisak. Bude dosta ekipe, naguramo se, a ako ne stanemo, organiziramo se u grupe. Imali smo i radionice šivanja, no to se malo usporilo.

Ruđer: Imali smo i dvije radionice uvezivanja – osnove izrade hrpta, uvezivanja konopom i toplim ljepilom – te predstavljanje nekoliko knjiga. Posljednja je bila knjiga Milana Čekrdžina Cefa Polutovoreno, o zatvorskom sistemu u Srbiji iz prve ruke. Osim toga svaki novi broj fanzina Beta Vulgaris najavimo kroz Ateneum – javno predstavljanje. Osim predstavljanja broja, Ateneum uvijek iskoristimo za druženje i uključivanje nove ekipe.

Peća: Organizirali smo i projekcije filmova, a sama Redakcija je također dio Ulice, odnosno prostora koji se nalazi između nas, skate parka SK Kolo, kluba Kocka, i drugih manjih korisnika. Neke smo projekcije i druženja imali i u tom zajedničkom prostoru. 

Ruđer: Ideal bi bio imati društvenu knjižnicu i biti ozbiljniji oko tiska, izdavanja i promocije konkretnih materijala, možda čak i knjiga, ali realnost je da kao kolektiv za to nemamo kapaciteta. Zbog toga koristimo i radionice i izradu fanzina kako bismo se samoeducirali. Korak po korak. Ciljamo na neke sporije načine realizacije ideja. Glavno je da to radimo zajedno i solidarno. Ovdje se moramo zahvaliti i ACT Grupi iz Čakovca koja nam je donirala dio svog fundusa društvene knjižnice Tabula Rasa pa nam je to postao poticaj da krenemo s Infoshopom.

Peća: Što se tiče posuđivanja knjiga iz naše knjižnice, nemamo nikakvo radno vrijeme, nego se ekipa javi i dogovorimo se oko posudbe.

Peća, spomenula si da ste vi dio Ulice, odnosno tog većeg prostora. Što je zapravo Ulica? Radi li se o nekom skupu udruga ili aktivnosti na tom području? Što znači biti dio Ulice?

Peća: Pa, Ulicu je naravno najbolje opisati kao komunikacijski kanal. To zapravo i nije ulica, nego hodnik u podrumu i ideja je kroz taj zajednički prostor potaknuti sve kolektive koji ga dijele da više surađujemo. 

Ruđer: Ulicu smo prepoznali kao nešto što mi svi dijelimo kao nekakav servisni prostor, a također i kao kontakt s prostorom okolnog kvarta – dakle, lako bi se mogao pretvoriti u pravu Ulicu. Pokušali smo se međusobno povezati kroz taj hodnik koji dotad nije bio korišten zato što su svi programi u Domu mladih i u Splitu općenito u zadnje vrijeme dosta formalizirani i dosta institucionalizirani. Ideja je bila u toj podrumskoj etaži napraviti prostor za DIY kulturu, a skejteri su isto dio te priče kao i fanzinaši, ekipa s ateljeima i tako dalje. Zamislite: prvi mjesec, bura, nemaš vani gdje sjest jer su sve pojeli turizam i komercijalizacija, a onda ušetaš u nešto što je nekoć bilo garaža i otkriješ Ulicu u kojoj ekipa skejta, rade se fanzini i sito, na šanku uzmeš pivu, penjači treniraju, na buvljaku uzmeš majicu i tko zna što još – sve na jednom mjestu. Onda izađeš s druge strane zgrade u sivilo splitskog urbanog leša. Ulica je raj za nas i golubove.

Već spomenuti Beta Vulgaris možda je i trenutno najaktivniji fanzin u Hrvatskoj. U Retrovizoru, pregledu povijesti fanzina kod nas iz 2018., u više navrata spominje se pad fanzinaške aktivnosti u posljednjim desetljećima. Pratite li druge fanzine i ukoliko da, uočavate li te promjene? Koji bi mogli biti njihovi uzroci?

Peća: Da, mislim da je jako slab taj medij. Razlog ne znam. Valjda smo svaki dan bombardirani s velikon količinom nebitnih informacija. Naviknuti smo biti zasićeni informacijama bez da ih skladištimo. Komunikacija koju imamo je površna, teško je usporit’ i obradit’ sve to. A i dosta ekipe razmišlja individualistički, prije će šerat nešto svoje na instagramu i slično nego poslat u fanzin i tako distribuirati art ili poeziju ili što god… Uglavnom, samo treba shvatiti koliko veću moć i intimnost ima jedan fanzin od bilo koje prolazne informacije na netu. Ali ima ljudi koji kuže, a i spomenut treba neke – npr. legendarni Nigdjezemska zin iz Zadra, Čebula od Maše, Pavle iz Zagreba izbacuje dosta foto zinova; Pedal Shot, SviTak’… Gajo, također iz Zagreba, dugo piše IOSC­ (International Old School Conspiracy) i WRIMTW­ (What Remains is More than Words), novi fanzin Radionica fanzina iz knjižnice Pippilotta, Spletka od Trine Mint iz Zagreba… Ako sam koga zaboravila, ubijte me!

Ruđer: Mislim da je ključan taj moment fokusa, ne na predmet, nego na proces, samu izradu nečega – da se ljudi skupe, rade, lijepe, pišu, umnažaju pa si to šalju poštom – taj moment je skroz nestao kroz digitalizaciju, ali i bez nje. Kad smo počinjali Betu, imali smo dvije ideje: prvo, da probamo izlaziti svaki mjesec, neovisno o sadržaju, i da kroz taj kontinuitet stvorimo neku obavezu. Redovitost nam je prije svega bila garancija da se redovito vidimo i da druge obaveze stavimo po strani kako bi što češće radili na fanzinu, ali i da u gradu – u kojem je u tom trenutku bilo jako malo signala da postoji neki interes za anarhističkim temama i potreba za druženjem – stvorimo nešto na što se ljudi mogu referirati, da znaju da će Beta izać svaki mjesec. Da znaju da postoji barem jedna konstanta u periodu kad se u Splitu svaki dućan preuredi dva puta godišnje.

Kad smo počinjali, nismo imali pojma tko će to čitati, nismo imali ciljanu publiku, nismo imali ideju kako ćemo ni kome taj fanzin dati, ali smo znali da postoje ljudi kojima malo nedostaje da se pokrenu, da su tamo negdje s druge strane neki ljudi koji žele akciju. Zato je druga ideja bila da fanzin nema nikakvu uređivačku politiku. Sve što dobijemo izlazi, točno onako kako je poslano, bez lekture ili bilo kakve intervencije. Osim što smo htjeli sami sebi olakšati posao, htjeli smo da ljudi imaju stvarno maksimalno otvoren prostor da se izraze i da ih motiviramo da sudjeluju. Prvih par brojeva je bio baš konkretan taj trud da se uključe neki novi ljudi, da pišu i crtaju. Ti prvi mailovi, od Pieroota, od Svagija, od ljudi iz drugih gradova – to nam je bio znak da je sjemenka proklijala. I upravo na tom principu otvaranja prostora za djelovanje počela se stvarati neka zajednica.

Ubrzo nas je bilo i preko deset koji bismo “nešto dobacili” svaki mjesec. Nedugo zatim svaki je mjesec druga osoba izrađivala ilustraciju za naslovnicu, počeli smo imati redovite kolumne i, naravno, češće se viđati u Redakciji. Neki skinhead iz Mravinaca, neka cura koja vozi skejt i strejta, neka ilustratorica iz Meksika koja živi u Splitu, neke “kožne glave” iz Kaštela, neke treperice i ljubitelji Ariane Grande, neki autostoperi i budući prijatelji na duge staze. Ljude koji se nikad prije nisu upoznali povezala je izrada fanzina. Dvadeset i dva broja kasnije najtvrdokorniji su i dalje tu.

Bavite se i drugim vidovima izdavaštva. Koliko je to složen posao za skupinu entuzijasta s ograničenim materijalnim, vremenskim i prostornim resursima? Koliko volje je potrebno da ustrajete u prevođenju i pripremi naslova? Koji su vam planovi za budućnost?

Ruđer: Izdavašto je, kao i knjižnica, velik i jako ambiciozan projekt za tako malu grupu ljudi i u principu se učimo to sve raditi u procesu. Nitko od nas nije neki veliki ekspert, ali postoje entuzijazam i ideja o tome kakav tip izdavanja nas zanima – radimo proces od početka do kraja, a to uključuje odabir tekstova, prijevod, uređivanje, a zatim i sitotisak naslovnice, prelamanje, klamanje i slično. Dosad smo izbacili jedno 14-15 pamfleta u kopijama po 50-100 komada i dva malo ozbiljnija prijevoda dužih anarhističkih eseja, točnije tekst Colina Warda Anarhizam kao teorija organizacije te onaj dvojice Davida, Graebera i Wengrowa, naslovljen Kako izmijeniti tijek povijesti (barem onaj dio koji se dogodio). Ne radi se o ne znam kakvoj izdavačkoj produkciji, ali u općoj situaciji izostanka prijevoda mnogih klasičnih anarhističkih tekstova, a kamoli suvremenijih, definitivno se osjeti da ljudi imaju velik interes za takve tekstove. Ljudi još uvijek puno čitaju, vjerovali ili ne.

Maja: Ja bih dodala da je translokalnost našeg kolektiva jedan dodatan izazov, ali i poticaj kreativnosti u ovom procesu. Iako nam je “centrala” u Splitu, kolektiv smo poprilično pokretnih pojedinaca koji često osjećaj doma vežu uz više mjesta; neki puno putuju, drugi su značajan dio života proveli u drugim mjestima, a neki od nas žive van Splita, čak i na nekoliko mjesta. Osim toga, Rad.Ni.Ce ne bi bile ništa bez svih bliskih nam ljudi i kolektiva van Splita koji konstantno doprinose našem radu, bilo kroz ideje, proizvodnju, distribuciju ili nešto treće. U takvim uvjetima, običan WhatsApp grupni razgovor poprima dimenziju jednog virtualnog mjesta susreta bliskih ljudi, šale, opipavanja trenutnih želja i kapaciteta, razvijanja ideja, motiviranja…

Jedan dobar primjer te translokalnosti je kako smo se preko grupe studenata antropologije slučajno povezali s Jelenom Kupsjak, postdoktorandicom koja radi na zadarskom Odjelu za etnologiju i antropologiju i koja je odlučila uvrstiti naš prijevod Graebera i Wengrowa u silabus kolegija ekonomske antropologije. Zahvaljujući njoj tekst je dospio u ruke studenta i umjetnika Juraja Šantorića, koji ga je zatim iskoristio za osmišljavanje i provedbu svog performansa Sutra je novi rat u Zadru i Rijeci, a plan je da performans jedan posljednji put izvede u Splitu, da se krug zatvori. Ovakve suradnje djeluju kao vjetar u leđa i veliki poticaj daljnjem razvijanju tema i formata za koje vidimo da su traženi i zanimljivi, možda čak i potrebni. Nema tu puno mjesta za korporativnu logiku rasta i postavljanja kvartalnih ciljeva. Kad se pretvorimo u to, znat ćemo da je vrijeme da nas više nema.

Kako je anarhizam u fokusu Redakcije, a znamo da je anarhistička misaona tradicija (i praksa) utkana u temelje modernog Splita, pitao bih vas koliko ona danas ima za ponuditi suvremenom Splitu, ali i hrvatskom društvu općenito? Može li anarhizam dati svjež pogled na suvremene društvene procese? 

Ruđer: Dakle, anarhizam i Split… Posebice na početku prošlog stoljeća bilo je dosta izdavačkih i radničkih akcija koje su na različite načine bile usko vezane za revolucionarni socijalizam i anarhizam. Međutim, s Drugim svjetskim ratom to je dosta zamrlo. Primat je preuzela borba protiv okupatora, a kroz antifašizam su se formirale i neke nove struje i projekti. Nadalje, socijalistička Jugoslavija je bila potpuno nov društveni projekt u kojem je bilo puno manje prostora za anarhističke ideje u smislu društvenog organiziranja, tako da on već tad postaje prilično marginalan. Ali opet, Split je uvijek imao taj neki kontinuitet anarhističkih ideja u raznim formama, primjerice kroz radnički nogometni klub Anarh iz 1912., koji je danas poznatiji kao RNK Split koji s originalom nema mnogo veze. Zatim kroz Splitsku društvenu tiskaru koja početkom 20. stoljeća izdaje prijevode Kropotkina i druge tekstove protiv monarhije. Kroz likove kao što su Roko i Cicibela i kroz figure poput Tome Bebića, anarhizam ima svoj neki antropološki, politički i povijesni kontinuitet u Splitu.

U recentnijim godinama ima tog anarhističkog špirita među stanarskim inicijativama od Geta i Trstenika do Kopilice, među legendarnim Puntarima iz Tri Volta, u druženjima s pokojnim Darkom i među pankerima svih generacija, oblika i veličina. Danas  je svakako anarhizam kao teorija političke organizacije – kako u nas tako i svugdje u Europi – na niskim granama, no u posljednje se vrijeme kod mladih javlja možda ne toliko konkretan interes, koliko znatiželja prema idejama proizašlim iz anarhizma, poput radikalne ekologije ili kritike velikih birokracija. Ali postoji i taj opći stav da država ne funkcionira, da je došla do kraja puta i svi vide da su sve češće samoorganizacija i uzajmna pomoć način da se stvaraju pravedniji odnosi. Ljudima se anarhija ne mora objašnjavati; oni često sami djeluju kad moraju. I onda otkriju žar koji primjerice nas u Beti stalno gura naprijed. Anarhizam je optimizam.  

U nedavnoj sociološkoj studiji o glazbenim preferencijama mladih na Jadranskoj obali, autori su se u pokušaju teorijskog zahvaćanja aktualne situacije osvrnuli na uvide Frederica Jamesona o sve većoj dominaciji potrošačke logike u stvaranju (ali i distribuciji) kulturnog sadržaja i rastućem estetskom populizmu. Uočavate li spomenute procese?

Peća: Ta tema je bila dosta relevantna, od fanzina do gigova i čega god, ne znam od čega da počnem… Omladini je jako teško odvojiti vremena i novaca za te stvari. Nemamo nikakvu financijsku potporu, sami financiramo svaki gig i jako je teško dovesti nešto dobre glazbe, pogotovo jer se nalazimo skroz na jugu gdje bendovi obično ne idu – ako rade nekakve turneje nema im smisla vraćati se do Zagreba, pa dalje u Sloveniju ili Mađarsku. Mislim i da je dobrom dijelu publike izlazak postao više neka socijalna stvar, nije toliko bitno doći na gig da se podrži bend na turneji, pročitati koji zanimljiv naslov, načeti neki razgovor… pa makar da se i naslijepo dođe na koncert, za 30, 40, pa i 50 kuna i podrži ta lokalna scena. 

Kakav je odaziv mladih, ali i ostalih, u Splitu na aktivnosti i događaje u organizaciji Redakcije? U Kolumni Ruđer spomenuli ste kako Infoshop s razmjenom tekstova i održavanjem projekcija teži interaktivnosti. Imaju li oni koji dođu do Redakcije želju nešto stvoriti ili najčešće ostaju u ulozi zainteresiranih posjetitelja?

Peća: Ima li nade, a? [smijeh] To je isto jako čudno. Mislim, Split je sam od sebe jako depresivan grad i nema jako puno kulturnih sadržaja. Publika je kod nas takva da se uglavnom godinama radi o jednim te istim ljudi dok ne krenu izlazit mladje generacije. Ljudi koji dolaze na radionice dolaze više iz neke znatiželje. Sad ne znam je li to zato što ljudi nemaju vremena, dosta rade, ili se radi o nekoj neugodi, ali rijetko se dogodi da netko ostane stvarati i sudjelovati u kolektivu. 

Ruđer: Moja perspektiva je drugačija. Gore smo spomenuli da nas je napočetku bilo dvoje, samo tri godine kasnije nas je 15-ak. Od tih ljudi možda sam tri osobe znao od prije. Smatram da smo ustvari jako velik broj ljudi privukli za tako malu scenu. Ljudi dolaze i odlaze, općenito imaju kratak fitilj za stvari koje zahtjevaju trud, ali uz koronu i period od godinu i pol izolacije, jako depresivan đir u gradu koji nudi samo diskoteke i shopping centre, te stalni odlazak mladih u inozemstvo, da mi je netko rekao da će nas biti više od deset u tako kratkom roku i da ćemo nastaviti raditi fanzine, a sad još i radionice, pa koncerte s po 200 ljudi u publici, ili da će netko htjeti napravit intervju s nama, aj bok. Sljedeći cilj je da nas u sljedećih par godina bude 50, onda počinje prava priča.

Kako smo se već dotakli ograničavajuće materijalne situacije, pitao bih koriste li Redakcija ili kolektiv neki oblik institucionalne podrške – postoje li mogućnosti za to, ali se možda iz svojih principa kolektiv na njih ne odaziva ili pak koristi neki oblik institucionalne podrške? Gdje ste po tom pitanju?

Peća: Pa, dosad je sve uglavnom bilo samofinancirano. Dogodi se da ekipa nekad od projekata dobije nekakvu podršku. Primjerice, često surađujemo s kolektivom QueerAnarchive, a i dosta njih je dio Rad.Ni.K.-a. Oni stvarno imaju odličan i šarolik program, no nas mogu uglavnom podržati doniranjem materijala, ne radi se o novcu, a kamoli onom s kojim se može nešto ozbiljno raditi. Međutim, ni mi ne težimo bit toliko ovisni o projektima, EU podrškama ni novcima od ministarstva, koliko god nam je teško, jer sve dosad smo sami radili. A mislim i da ekipi to nije toliko napeto jer bi se institucionalizacijom izgubilo dosta toga, ulijenili bi se i izgubila bi se sama politika toga da autonomno stvaramo.

Kako percipirate vlastitu ulogu u postojećem društvenom kontekstu? Do čega vam je stalo i čega biste više voljeli vidjeti u svijetu koji vas okružuje? Imate li neku poruku za čitatelje Kulturpunkta?

Ruđer: Jedna stvar kojoj se nadam je da će kao što su vinili doživjeli revivial i fanzini doživjeti svoj. Da će ekipa posvuda početi raditi svoje brojeve i izdanja, svih formata i tehnika, da ćemo ih početi razmjenjivati, pisati kritike i odgovore na kolumne. Nadam da će to postati alternativa manjku dobrih medija u državi – da budemo sami svoji mediji. Tako da se nadam da će netko od čitatelja razmotriti ideju da uzme olovku, škare i ljepilo i samo krene.

Peća: Htjela bih vidjeti više solidarnosti. Vraćam se na temu Splita, koliko malo daje i kako zna pojest’ ekipu koja išta radi nakon nekog vremena. Svi se sele, idu u Zagreb ili dalje u Europu. Ovdje graditi nešto je Sizifov posao, ali na kraju vi što stvarate postanete prijatelji i nekako ojačate zajedno. Htjela bih također vidjeti više intimnosti – da nema toliko nihilizma, već da jedni druge dižemo u toj patnji. Te ambicije ovako kad ih kažem zvuče maleno i jednostavno, a toga zapravo dosta fali i važno je za išta možete raditi. Mislim, htjela bih i svakakve muzike čuti, ali to mi je sekundarno. Prvo trebamo ozdravit’ ekipu, a onda sve ostalo. Poruka čitateljima je – ne znam, ljubite svoje drugove, drž’te se zajedno, volite se i to je to – bit će sve OK!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pišem u prošlom vremenu, no to ne znači da je punk danas mrtav (da ne ponestane parola), već je fokus ovog teksta na prošlosti, onome što je prethodilo ne samo današnjem punku, već i nizu drugih aktivnosti koje su proizašle iz iskustva punka u devedesetima. Ono što je možda ključno kad govorim o tom iskustvu punka je da, kad pogledam unazad, on predstavlja (fizički, kulturni i politički) prostor unutar kojeg je dio jedne generacije mogao opstati unatoč svemu što se događalo u devedesetima i što je uništilo život nekoliko generacija. Taj historijski rez (da to tako nazovem) između dva razdoblja, onog prije i nakon rata, stvorio je novu realnost u kojoj je bilo teško ne biti dio ratne i nacionalističke histerije koja je zahvatila većinu društva. Pokidane društvene veze, uništeni životi, realnost razaranja i borba za goli život, potisnuli su svaku ideju o kulturi koja nema nacionalno obilježje, koja nije na neki način tu da podrži “naše” ratne napore itd. Punk je u tom smislu bio “utočište”, prostor u kojem smo se osjećali sigurnije i gdje je bilo moguće ne biti dio ratne normalnosti.

Mainstream i podzemlje

Iako je punk uvijek imao buntovan stav i određenu vrstu kontrakulturne političnosti, danas kada se mnogi akteri prvih godina jugoslavenskog punka u ranim osamdesetima osvrću na to vrijeme, ispada da je njihov bunt tada bio usmjeren na rušenje postojećeg poretka i uspostavu novih država. Ono što bez i malo razmišljanja mogu nazvati mainstream punkom je sebe u velikoj mjeri svrstalo u nacionalne tabore (u nekoj blagoj ili otvorenoj varijanti), pokušavajući se valjda u aktualnom kontekstu pozicionirati i dodvoriti onima na vlasti kao lojalni građani i “kulturna baština” novog poretka. Možemo pretpostaviti i da je to neka “naknadna pamet”, konformizam koji je zamijenio buntovnost.

Da budem precizniji, to se odnosi na prve punk i novovalne bendove, koji su ubrzo postali zvijezde ili su tome težili. Ambicija da se uđe u historiju je i danas vidljiva kroz razne novovalne nostalgične i samomitologizirajuće projekte kojima smo izloženi posljednjih petnaestak godina. Punk sam po sebi i nije značio da tu postoji neka jasna politička pozicija, niti da svatko ne vuče kulturnu prtljagu (da to tako nazovem) sa sobom kroz supkulturu. Mainstream je svakako skloniji tome da ne ulazi u otvoreni sukob jer to nije dobro za posao, a i sami akteri su imali drugačiju motivaciju. Neki su htjeli postati zvijezde, drugima je to bilo puno više od muzike i odjeće kojom su se odmicali od prosjeka i propisane normalnosti.

Kako to obično biva, ono što možemo nazvati punk scenom živi svoj podzemni život i nema puno veze s pop kulturom, a u osamdesetima polako gradi i svoj politički karakter (na što se želim više fokusirati), da bi početkom devedesetih, kada i pažnja vlasti popušta, sve skupa postalo otvorenije. Pojava anarhopunka tu predstavlja snažniji odmak od klasične r’n’r kulture, zato što spaja jednu političku ideju i (uglavnom) muzičku supkulturu. Spoj bijesne muzike i buntovnog stava je već sam po sebi političan na mnogo načina, a okolnosti su definirale teme koje su, iako često preuzete sa “zapada”, bile redovito univerzalne i prilagođene lokalnom kontekstu.

Jedne od prvih tema koje su se nametale su definiranje toga što je scena i postoji li uopće. To je možda pitanje svih pitanja jer određuje o čemu je ovdje riječ: jesu li punk bendovi samo još jedna frakcija unutar rock’n’rolla ili je ovdje ipak riječ o širem buntu koji, eto, ima i svoju muzičku podlogu? Upravo to se 1994. pita i Vedran Meniga u 6. broju svog fanzina Glans Penissis (i bookletu koji je pratio kazetno izdanje benda Nula Pobijedimo laž):

SCENA?

Vjerovatno ste primjetili da tu negdje stoji mali naslov “Scena?” Zašto? E, pa zato što otkad god čitam fanzine, još iz vremena postojanja bivše YU, non-stop se priča i piše o nekoj sceni, iako ona realno sagledavajući situaciju nikad nije postojala. Ono o čemu bih ja htio ovdje govoriti (i istovremeno to stvarati) je svakako kontra-kulturna scena, ali pošto njoj još nema ni traga, već se svodi na pismenu komunikaciju skupine individualaca, svest ću ovo na onu najjednostavniju, najčešće nazvanu punk/hardcore scenu. Problem kod te tzv. scene je to što se ograničava samo na muziku koju opet čini nedovoljni broj iskrenih bendova potpomognutih nedovoljnim brojem kreativnih fanzina. Jer činjenica je da taj isti punk/hardcore ima mnogo manje veze sa muzikom nego sa idejom, kojom je prvenstveno pokrenut, a muzika nije ništa drugo nego skinuta r’n’r shema samo žešća, jednostavnija, dosta ubrzana i na kraju kreirana u malo umjetničko djelo sa bukom kao njegovom jezgrom. Na kraju se nadam da sami možete shvatiti osnovnu poruku: poradimo na sebi, a ne na novim gitarskim rifovima.

U tom kratkom osvrtu sažeta je rasprava koja se još godinama kasnije protezala: što čini scenu, kakvu scenu želimo, jesmo li mi scena, postoji je više od jedne scene i, na kraju najčešće postavljano pitanje, postoji li uopće scena? Iz današnje perspektive mogu zaključiti da je takva vrsta samorefleksije bila jasan znak da scena postoji i da samu sebe promišlja, kritički sagledava i aktivno stvara. To nezadovoljstvo brojnošću je nešto što ostaje uvijek aktualno, većinu aktivnosti je inicirao relativno mali broj ljudi, iako to na kraju desetljeća i nije tako mali broj kad sve zbrojimo. Dvjestotinjak fanzina, na desetine bendova, distribucija, stotine odsviranih koncerata, skvotiranja… a ovi brojevi se odnose samo na područje koje okupira Hrvatska.

Stalno nezadovoljstvo je tu bilo snažan pokretač, ne samo kao pobuna protiv svijeta oko nas, već i protiv onoga što je taj svijet pokušao (više ili manje uspješno) ugraditi u nas same. Punk je, unatoč svemu, dio r’n’r kulture i pratili su ga svi problemi koji prate r’n’r, od mačizma i patrijarhata do ambicioznih wannabe zvijezda, a biti panker_ica nije bilo dovoljno jer smo svi vukli za sobom kulturnu prtljagu koju nam je mainstream uvalio kroz školu, odgoj, medije i ostale alate kontrole društva. Prvo odvajanje od toga je bilo definirati sebe kao scenu, kao nešto što nije dio dominantnog; bila je to do određene mjere potraga za nekim čistunstvom (idejnim), a biti na margini i ne težiti mainstreamu je bilo ključno. S margine je uvijek bilo lako pljunuti prema mainstreamu, koji je uvijek pokušavao uključiti u svoje tokove ono što je nastajalo u podzemlju, svojevrsnom autentičnom stvaralačkom prostoru. Ne zbog toga što je to podzemlje nužno bilo originalno, već zbog toga što su koncepti i ideje koje smo zastupali bili pomalo iskreno naivni i time autentični, upakirani u bijesnu muziku, copy-paste dizajn i raspadnutu odjeću, sve iz vlastite DIY (uradi sam_a) produkcije. Sve to je često bilo nespretno, nejasno, stalan eksperiment, niz pokušaja i pogrešaka, ponekad i gluposti.

Razlika između toga što čini scenu i što je ne čini uvijek se odražavala u tome koliko je nešto DIY, nekomercijalno, koliko je “proizvod” same scene i ne surađuje s dominantnim konceptima. To je bila neka vrsta političkog stava i temelja za sukob s onim što se doživljavalo kao da “kvari” scenu. Jednostavno, bilo je važno krenuti od sebe i svojim snagama sve raditi, ali i ne raditi zbog zarade, pa je tu preuzet još jedan engleski termin: non-profit. Ne treba to brkati s neprofitnim organizacijama, civilnim društvom, nezavisnom scenom i ostalim jer je ideja iza toga bila drugačija. Malo tko je uopće znao da takvo što i postoji. Naime, kad je riječ o bendovima, bilo je nezamislivo da netko objavljuje za neku komercijalnu izdavačku kuću i istovremeno se smatra dijelom scene. Tu su ipak postojale iznimke. Recimo, KUD Idijoti su pred raspad Jugoslavije objavili ploču za komercijalnu izdavačku kuću, ali su zbog svog političkog stava postali nepodobni u novom režimu, što ih nije učinilo nepoznatim i nevidljivim bendom, unatoč mnogim vratima koja su im zbog toga bila zatvorena. Idijoti su nastavili pripadati sceni i beskompromisnim stavom su ostali dosljedni svojim idejama do samog prestanka rada.

Ovakve iznimke pokazuju i određenu fleksibilnost i nedogmatičnost (koja nije baš bila česta) jer biti dio scene je značilo da nije sve u lovi, čak i ako je zaradiš svirkom, i da se ne ponašaš kao zvijezda koja ljude na sceni tretira kao “publiku”. Bend ili publika, nema tu neke razlike, svi smo na sceni – danas gledaš bend, sutra si ti s instrumentom u ruci, a ekipa iz benda pjeva s tobom. Nema zvijezda, nema publike. Naravno, nije sve bilo tako idealno, ali to je bila neka ideja. Nitko ne voli seronje.

Protiv rata, nacionalizma i ostalih sranja

Kontekst devedesetih je uvelike odredio teme kojima su se bendovi bavili, kao i ostatak scene. Rat i nacionalizam, kapitalizam i ratno profiterstvo, pokidane veze među ljudima, militarizam, patrijarhat… Nisu to bile nepoznate teme unutar punka kod nas i u svijetu, samo što sada apokalipsa nije bila daleko, kao neki rat u prošlosti za koji se moglo vikati “Nikad više!”, već je bila tu, dio svakodnevnog života.

Zanimljivo je da je grupica punkera, negdje krajem proljeća 1991. godine, u Zagrebu osnovala novu anarhističku grupu pod imenom Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija (ZAPO). Tako ZAPO u svom letku navodi da su nastali od ekipe kojima je bilo dosta cuganja u parku na klupici pa su odlučili nešto napraviti. Može li pankerskije od toga? ZAPO je organizirao prve antiratne i antimilitarističke demonstracije pred Saborom, s jasnom porukom protiv ratne politike na svim stranama. Demonstracije su organizirane u lipnju 1991. godine, svega par dana prije početka rata u Sloveniji i samo dva mjeseca prije početka (otvorenog) rata u Hrvatskoj (naravno, već tada su se događali manji oružani sukobi i rat niskog inteziteta, no u to vrijeme još nitko to nije nazivao ratom). Na demonstracijama se pojavilo tridesetak ljudi, a u jednom letku se navodi da “policija nije dopustila skup”, no unatoč tome se održao.^[1]

Ovo je posebno zanimljivo jer daje dobar uvod u ono što se događalo sljedećih godina. Razbuktavanjem rata gotovo svaka aktivnost nestaje, barem ona javna, a bendovi u podrumima i garažama rade i pripremaju se da izađu sa svojim porukama protiv svijeta koji ih okružuje.

Već sam spomenuo bend Nula čija kazeta Pobjedimo laž, popraćena fanzinom koji je ujedno i booklet sa svim tekstovima pjesama, postaje važno izdanje, pogotovo zbog konteksta u kojem nastaje. Cijeli materijal je sniman tokom 1993., a sve skupa je objavljeno početkom 1994. godine. Bend i njihova snimka doslovno nastaju pod zvukom sirena za opću opasnost i pod granatama u Šibeniku, koji se tih ratnih godina nalazi na prvoj liniji fronte. Pa ipak Nula pjeva protiv rata, ratnih profitera, kapitalizma, nacionalizma, promiče anarhističke ideje u pankerskom pakiranju. U malom dalmatinskom gradu punk scena buja, organiziraju se koncerti, Nula svira u drugim gradovima i državama, a zahvaljujući komunikaciji “nekoliko pojedinaca”, kako je to Vedran napisao, objavljeni materijal se brzo širi i distribuira.

Jedan bend ne može stvoriti scenu, ali može zajedno s drugima pomoći da se ona sama gradi. Jednom kad se nešto objavi, sve izlazi iz lokalnih okvira, a istomišljenici će se sami prepoznati. Da to ne ostane slučajnost, pobrinuo se sam bend koji u uvodnoj riječi bookleta i kazete Pobjedimo laž (kasnije i ploče), izlazi sa svojevrsnim “manifestom”, političkom izjavom o svojoj motivaciji i cilju:

Ovo je naša borba, naš bijes, naš život, protest, naša istina, ovo je naša priča i mi vam je pričamo jer želimo da vam kažemo da ovakvu istinu mi ne želimo – mi želimo da nepravdu ispravimo jer iz usta onih što šire vjeru u boga, glupih političara i militarističko šovinističkih govana, riječ anarhija do vaših mozgova dopire kao pojam kaosa i destrukcija. Oni lažu jer se boje, oni lažu jer dobro znaju da tamo gdje je anarhije nema, niti će biti, politike, vojske i religije, tri osnove svake posrane države, republike ili monarhije ili bilo kakve tvorevine stvorene da guši prava i slobode. Ovo je naša priča ovo je naša poruka: pobjedimo laž – ostvarimo anarhiju.

Ovo više nije samo žestoki r’n’r, već psovanje režima, pljuvanje u lice postojećem i poziv na otpor. U ratom zahvaćenom Šibeniku ove riječi imaju veću težinu, predstavljaju izazov svemu što je nacionalistički režim gradio kao novi narativ.

Nula tu nije bila usamljena: u 6. broju fanzina Glans Penissis, ABZŽ Normalan, bend iz Zagreba, koji će ubrzo nakon toga promijeniti ime u Bijes zdravog razuma (BZR), također izlazi s malim “manifestom”:

Toliko je loših stvari na svijetu. Ratova, nepravdi, diskriminacije, pohlepe, zla. Zato mislimo da treba dignuti svoj glas protiv toga, naglasiti sve te ružne stvari. Isto tako svatko bi trebao početi sa sobom, i vidjeti koja je njegova uloga u svemu tome, da li možda i on na neki način doprinosi tom “globalnom zlu”. Na pojedincu je da se iskreno preispita o ispravnosti svojih stavova i o usklađenosti između riječi i djela. Nakon toga na redu je da pokuša promijeniti sve što mu se ne sviđa. Ljudi bi trebali posjedovati potpuni integritet nad svojim životom, bez intervencija sa strane, bilo države, crkve ili zajednice. Totalna sloboda čovjeka omogućila bi mu pravu sreću. Jedina stvar koje bi se svi trebali pridržavati je respekt prema tuđoj slobodi, i pružati svoj maksimum da ostvarimo zajednički, skladni, život, sa ostatkom svijeta, poštujući principe LJUBAVI, MIRA I NENASILJA. Naša poruka se ne može sabiti u jednu riječ ili rečenicu ili knjigu. To je sistem misli, cijeli jedan pogled na svijet, pogled za koji se nadam da smo vam približili barem malo, dovoljno da i vi razmislite o svemu…

ABZŽ-NORMALAN

Ono što je ovdje posebno zanimljivo jest da oba benda (Nula i ABZŽ Normalan) sebe ne predstavljaju samo kao bendove koji svojim pjesmama šalju poruku, već daju svojevrsnu političku izjavu kojom se samodefiniraju i pozivaju na promišljanje i akciju.

Iz ove sličnosti će se roditi i konkretna suradnja pa Vedran (Nula) i Marko (BZR) pokreću izdavačku etiketu Humanita Nova koja je od sredine devedesetih objavila niz važnih punk izdanja. Jedno od tih je i zajednička ploča Nule i Bijesa zdravog razuma, nazvana Šplit pločom, jer ako može sport biti šport, onda i split LP može biti šplit. Novogovor je svima bio trn u oku i česta meta izrugivanja zbog nakaradnosti nacionalističkog nasilja nad jezikom. Humanita Nova je, uz izdavaštvo, bila i distribucija, tako da postaje važan punkt za pronalaženje najnovijih DIY izdanja, ali ne samo onih lokalnih, već sa svih strana svijeta jer DIY kanali komunikacije i razmjene materijala nadilaze zamišljene granice.

Zapravo, ako si bilo što objavljivao u to vrijeme, bilo je gotovo nemoguće ne započeti sa distribucijom. Vrlo brzo bi netko tražio par tvojih izdanja i ponudio ti u zamjenu neka svoja izdanja. Nakon par takvih razmjena, u kutiji bi se našlo dosta toga što možeš staviti na stol na nekom koncertu ili sličnom događaju, a time bi tvoja izdanja završila na svim stranama svijeta, a druga izdanja kod tebe i tvojih prijatelja_ica. Fanzini, kazete, ploče, pa polako i po koji CD (još nisu bili uobičajeni), sve to je putovalo iz ruke u ruku, iz pisma u pismo. Distribucijska mreža se gotovo sama stvarala. Ovakav princip rada i umrežene, decentralizirane suradnje je bio posve u skladu s protivljenjem svakom nacionalizmu i ksenofobiji, ali i kapitalističkoj logici komercijalizacije scene. Više razmjene i manje novca, bilo je bitno da se materijali što brže i što dalje šire.

U toj “prekograničnoj” suradnji ne mogu ne spomenuti bend iz Kraljeva, Hoću?Neću!, koji se našao u nekoliko zajedničkih projekata sa Nulom i Bijesom zdravog razuma, a koji su se razvili iz osobne komunikacije i prijateljstva te sličnih stavova. Dok je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bjesnio rat, u Srbiji su sankcije uništile život milijunima ljudi koji su bili kažnjeni za poteze državnog vodstva. Kolektivna kazna kao savršena preslika nacionalističkog mita o krvi i tlu, jednoj zemlji i jednom narodu, nekoj vrsti homogene mase koju se može okriviti za ono što radi država. U takvoj situaciji, Srbija izolacijom postaje periferija, a unutar sebe ima i vlastitu periferiju, no upravo tamo postoji živa punk scena, ne samo u Kraljevu, već i u mnogim drugim mjestima.

H?N! je osnovan 1991. godine, a iako koncertno nisu bili pretjerano aktivni zbog specifične situacije, snimaju par kazeta koje poštom dolaze do Hrvatske i tu kreće široka distribucija. Za razliku od mainstream izdanja, u ovom slučaju je presnimavanje bilo poželjno pa nastaje nekoliko reizdanja u kućnoj radinosti koja se brzo šire. Osim toga, H?N! se pojavljuje i na nekoliko kompilacija. Pop, tekstopisac i bubnjar u bendu, pokreće izdavaštvo i distribuciju pod nazivom Kontrapunkt, kao i istoimeni fanzin. Sva izdanja tako izlaze u vlastitoj produkciji.

Čim su sankcije Srbiji malo popustile, u proljeće 1997. godine sviraju na nekoliko mjesta u Sloveniji i ta turneja je prva prilika da prijatelji iz Hrvatske napokon čuju bend uživo i osobno se upoznaju. Povezanost i međusobni utjecaj triju bendova se očituje i u pjesmama pa H?N! snima pjesmu pod nazivom Nula, Nula snima pjesme nazvane Hoću?Neću! i Bijes zdravog razuma, što je prilično zanimljiva praksa koju, iako nisam siguran koliko im je to bila namjera, možemo povezati s praksom revolucionarnih pokreta koji preuzimaju imena i time jasno ističu svoju povezanost i solidarnost u zajedničkoj borbi, iako ponekad i na različitim krajevima svijeta.

Preko zidova nacionalizma i rata

Tijekom 1993. godine, ZAPO je sudjelovao u zajedničkom projektu anarhističkih grupa i pojedinaca s područja bivše Jugoslavije na objavljivanju i distribuciji novina pod nazivom Preko zidova nacionalizma i rata. Novine su tiskane u Italiji (uz financijsku pomoć talijanskih anarhističkih grupa) u veljači 1994. godine u više tisuća primjeraka i distribuirane su po svim novonastalim državama. U Hrvatskoj su distribuirane na ulicama, među vojnicima na odsluženju vojnog roka, na koncertima i drugim javnim mjestima. Iako par tisuća primjeraka novina nisu mogle puno toga promijeniti, ovaj projekt je predstavljao udarac lokalnim cenzorima i nacionalistima, ali i snažan izraz solidarnosti među ljudima koji žive s obje strane fronta i koji ne podržavaju rat i političke moćnike na bilo kojoj strani. Objavljeni tekstovi bili su izraz političkih stavova ljudi iz Srbije i Hrvatske, a bavili se se ratom, nacionalizmom i ekonomijom, no što je najvažnije, bili su plod zajedničkog nastojanja ljudi sa “zaraćenih” strana.

Nastojalo se Preko zidova nacionalizma i rata objavljivati povremeno, ovisno o inicijativi različitih grupa i mogućnosti da se pojedini broj financira, no nažalost, samo jedan broj je objavljen kao novine. Drugi broj je objavljen kao poseban dodatak ZAP-ovom^[2] fanzinu Comunitas1998. godine, jer u tom trenutku nije bilo druge mogućnosti. Bilo bi posve besmisleno da prikupljeni tekstovi propadnu. Naravno, učinak tog broja nije bio poput prvog, iako je Comunitas u to vrijeme imao visoku nakladu.

Ipak, to nije bio kraj ideje Preko zidova nacionalizma i rata: anarhistički punk bendovi i DIY  izdavačke kuće nastavile su s projektom tako što su pod istim imenom organizirali zajedničke turneje punk bendova iz Hrvatske i Srbije. Obje turneje su održane u Sloveniji (jedina država bivše Jugoslavije za koju nije trebala viza ili je do nje bilo lako doći). Prvu turneju su 1997. godine organizirali bendovi Bad Justice (Požega) i Totalni promašaj (Kraljevo), kada su odsvirali desetak koncerata po slovenskim gradovima, a dosta ljudi iz Hrvatske ih je pohodilo. Vidjeti bend iz Srbije uživo, ljude čija izdanja cirkuliraju i s kojima dijeliš ideje i scenu, bilo je pravo osvježenje. Već 1998. godine, turneju pod istim imenom organiziraju Radikalna promjena (Zagreb) i Unutrašnji bunt (Sombor). Obje turneje su bile politički događaji s jasnom porukom, a ne samo još jedna muzička turneja. Osim toga, pod nazivom Preko zidova nacionalizma i rata objavljene su dvije singlice, jedna kao zajednička bendova Bad Justice i Totalni promašaj i druga kao kompilacijska ploča bendova s područja bivše Jugoslavije u izdanju izdavačke etikete Humanita Nova. Na njoj su se našli bendovi Wasserdicht (Ormož), Totalni Promašaj (Kraljevo), Hoću?Neću! (Kraljevo), Brigade O.D. (Skopje), Nula (Šibenik), Bijes zdravog razuma (Zagreb), Überzeitung (Skopje).

To nije bio usamljen projekt te vrste s DIY scene. Nešto ranije – preciznije, početkom 1994. godine – par ljudi iz Pule se preko Mađarske zaputilo u Srbiju (to je tada bio jedini način jer nije bilo direktnih veza) kako bi napravili intervjue s ljudima s underground (i ne baš vrlo underground) scene, što su na kraju objavili u fanzinu Distorzija, uz koji je dolazila i kompilacija na kazeti pod nazivom No Border Compilation. Iako se čini da je ovdje bila riječ o malom činu povezivanja (sup)kultura, zapravo je bila riječ o političkom činu, koji je s jedne strane razbijao komunikacijsku blokadu, a s druge strane je dodatno povezao postojeće muzičke scene.

Monte Paradiso

Kroničan nedostatak prostora za održavanje koncerata kroz devedesete, pogotovo u Zagrebu, djelomično je nadomješten putovanjima u druge gradove. Otići do Čakovca, Varaždina, Siska, ali i Ljubljane i Ilirske Bistrice, nije bilo nimalo čudno, već uobičajena praksa. Ako je netko svirao, autostopom, vlakom ili autobusom, kako su već prilike dopuštale, putovalo se u manjim i većim grupama.

No pojava prvog festivala koji je nastao iz same scene, Monte Paradisa u Puli, odigrala je važnu ulogu u upoznavanju i povezivanju ljudi koji su se dopisivali i od kojih se mnogi nikad nisu susreli uživo. Iako prvi koncert organiziraju 1992. godine, festival pod tim imenom prvi put se održava 1993. godine. Te godine sviraju Enklava (Pula), Fojbon (Pula), Proletarijat (Ljubljana), Delirium tremens (Kutina), Apatridi (Požega), Backstage (Pula), Antitude (Požega), Megabitch (Pula), Nula (Šibenik), Frontalni udar (Pula), LB Radnički (Pula), G.M. Experience (Pazin). Nakon susreta na festivalu, dogovoreni su novi nastupi, ljudi su se upoznali i povezali, razvile su se neke nove suradnje na budućim projektima.

Ne treba zaboraviti da su svaki koncert pratile distribucije koje bi iznosili^[3] sami bendovi i/ili autori_ce fanzina, fotokopirani materijali su bili glavni medij, a i sam festival je postao tema novih brojeva fanzina. Više puta sam pročitao ili čuo od ljudi koji su tada bili aktivni na sceni da je upravo taj prvi Monte Paradiso bio izrazito važan za njih i da su tamo osobno upoznali ljude s kojima su se prije toga samo čuli putem pisama. Upravo to je na neki način definiralo i nužnost stvaranja vlastitih prostora – ne samo festivala, koji se ipak odvija jednom godišnje, već prostora koji će kroz cijelu godinu biti tu za scenu i čiji program će proizlaziti iz same scene. Zanimljivo je spomenuti da se 1994. godine festival nije održao: bio je najavljen i ljudi su došli, čak su se i bendovi pojavili, ali zbog nekih birokratskih zavrzlama oko toga tko upravlja tvrđavom, nije se održao. Pa ipak, taj tjedan se održalo punk druženje, kampiranje oko tvrđave i sve ostalo što bi pratilo festival, samo bez koncerta.

U jednom broju fanzina koji sam objavljivao u to vrijeme, napisao sam da se godina računa od Monte Paradisa do Monte Paradisa i da je to pankerska Nova godina. Na mnogo načina, to je bilo tako, s godinama je festival prerastao ove naše lokalne okvire, sve više ljudi iz cijelog svijeta je dolazilo na festival, kao i bendova. Sam festival je, unatoč promjeni lokacije i nekim generacijskim smjenama, zadržao osnovnu DIY nit i ostao mjesto susreta, prilika da čuješ neke nove bendove i dobro se zabaviš uz stare prijatelje.

I što sad?

Pisati o DIY sceni je za mene nezahvalno jer je toliko toga što nisam rekao u ovoj relativno kratkoj formi: na desetine bendova sam mogao spomenuti, svakome posvetiti pažnju i reći ponešto o njihovom doprinosu sceni. Ograničio sam se na svega nekoliko primjera koji pokazuju kako je sve funkcioniralo i koja je bila osnovna ideja iza onog najaktivnijeg dijela scene. Daleko je to od detaljne analize ili uopće prikaza cijele scene. Osim toga, mnogo je nespomenutih prijatelja, poznanika i posve usputnih susreta koji su bili važni za sve ono što se događalo.

Odjeci ovih aktivnosti su vidljivi i danas, ne samo u obliku u kojem su nastali, već su dali određeno iskustvo ljudima koji su kasnije to iskoristili za neke nove projekte. Možda ih čak i životno odredili.

Dio scene je otišao u smjeru onoga što se danas naziva nezavisnom kulturom: osnovali su udruge, pokrenuli poduzeća, postali kulturni menadžeri i već što god. Pretpostavljam da je to u neku ruku očekivan tok stvari za određen broj ljudi.

Na diskusiji u Galeriji Nova prije par godina govorilo se o prostorima nezavisne kulture i tamo su bili prisutni mnogi koji vode klubove i slične prostore. Tada sam rekao, a i dalje stojim iza toga, da svemu tome treba jedna dobra alternativa, nešto radikalnije i slobodnije od forme koju ti prostori pružaju. Ne zbog toga što su ti prostori loši ili za njima nema potrebe, već zato što se uvijek može drugačije i bolje. Zato što postoje ideje i potrebe koje su radikalno drugačije od zadane forme, ali i zato što institucionalizacija do koje je došlo nužno znači neku vrstu profesionalizacije i zatiranja svake subverzivnije i DIY inicijative. Ne nužno namjerno, ali, bit ću ovdje malo zločest, lošim primjerom. Danas kao da se zaboravilo da je puno toga moguće napraviti bez pisanja projekata, birokracije, fondacija i sponzora, dozvola i registracija. Ako nemaš primjer koji će ti pokazati da je moguće drugačije, počneš misliti da stvarno i nije moguće drugačije. Kad sam jako mlad odlazio na koncerte, imao sam nesreću nailaziti na ljude koji nisu bili pretjerano u toj DIY priči, sve je bio r’n’r i biznis, plati kartu, kupi piće, budi publika. Lako je pomisliti da stvari samo tako i funkcioniraju. Na neki način, mislim da je institucionalizacija dovela ne do samoorganizacije, već do jednog tipa poslovnog odnosa. Odnos postaje poslovan kada imaš promotore, kulturne menadžere, šefove, profesionalce koji sve organiziraju i publiku koja to pasivno konzumira.

Upravo zbog toga je za mene otkrivanje DIY scene i mogućnosti da nekako doprinesem bila važna. To sudjelovanje je gradilo mene, a pretpostavljam i dalo kakav-takav doprinos toj sceni. Vjerujem da je kod mnogih ostala frustracija zbog razine osobne inicijative koja nikad nije bila toliko raširena koliko smo to htjeli, pa čak i očekivali od drugih (posve nepravedno, nemaš što očekivati od drugih). Često je sve ovisilo o nekoliko osoba koje bi “potegle”, a onda bi se eventualno drugi priključili. To je na mnogo načina bilo u suprotnosti s onim što se zastupalo kao model djelovanja. Ne možeš nešto napraviti za druge. Odnosno, možeš, ako govorimo o industriji zabave ili pak institucionalizaciji (sub)kulture, čime ona postaje uvjetovana pretpostavljenim trendovima, željama sponzora, raznih drugih financijera, i time gubi svaku slobodu, postajući tek još jedna niša na tržištu koja zadovoljava određene potrebe, dok istovremeno predstavlja pacifikaciju u svakom drugom smislu. Zato je danas teško uopće i vidjeti izvan okvira države i kapitalizma, odnosa koji nam predstavljaju kao “jedini moguć i realan”. Rekli bi pankeri_ce: no future, no hope.

Srećom, kada govorimo o punku i DIY etici, ona nije u potpunosti nestala. Historizacija bilo čega je nezahvalna, kao da govorimo o onome što je gotovo, međutim sve se nastavlja, ništa još nije spremno za muzej. Danas su tu neki stari i neki novi ljudi, sve ide dalje. U kojem smjeru, to će sami_e odrediti.

^[1]Objavljeno u požeškom fanzinu Fecal Forces, broj 2, 1993.

^[2]Do promjene imena dolazi 1994. godine, jer grupa zaključuje da nije pacifistička pa se ime mijena u Zagrebački anarhistički pokret.

^[3]Iako se može činiti terminološki nejasnim, ovo je bio uobičajen termin kada se govorilo o postavljanju štandova sa distribucijama. Te distribucije nisu bile samo ono što danas bendovi zovu merch, dakle, njihova izdanja i drugo, već niz fanzina, knjiga, ploča, kazeta, prišivki i majica, već ovisno tko je što imao. Pretpostavljam da se ustalio termin “iznositi distribuciju” zato jer bi je obično i doslovno iznosili iz kombija, ruksaka ili bisaga na biciklu.