Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

U Zagrebu, feministički kolektiv fAKTIV ove godine organizira deseti Noćni marš. Pod parolom Žene – kičma otpora 8. marta u 18 sati započinje okupljanje prosvjedne povorke kod HNK kojom se iz godine u godine ukazuje na značaj ženske borbe i feminističke solidarnosti s drugim pokretima otpora.

Povodom desete obljetnice rada fAKTIV-a, s članicama kolektiva razgovaramo o njegovim počecima, razvoju, aktualnom usmjerenju, borbi protiv fašizacije javnog prostora, te značaju solidarizacije između različitih, a srodnih i međusobno uvezanih područja aktivističkog djelovanja.

Za početak, možete li ukratko predstaviti rad kolektiva? Koliko vas sudjeluje u radu fAKTIV-a i kako izgleda vaša unutrašnja organizacija?

fAKTIV je neformalni kolektiv koji u ovom trenu broji 16 članica. Kontinuirano se bavimo radničkim i socijalnim te reproduktivnim i seksualnim pravima žena i LGBTQ zajednice, kao i rodno uvjetovanim nasiljem. Kapitalistički i patrijarhalni okviri u kojima živimo i radimo primorali su nas da propitujemo sistem jer nema feminizma bez klasnih, rodnih i rasnih pitanja, odnosno nema drugog načina nego feminizmu pristupati intersekcionalno. S vremenom takav je pristup postao sve izraženiji u našem radu, neovisno o tome borimo li se protiv utjecaja antirodnih pokreta, neokonzervativne ideologije ili za pravedan i svima dostupan sustav javnog zdravstva. 

Čini nam se da je to ujedno i razlog zašto uvijek možemo računati na priljev novih članica; nije teško pronaći nešto svoje, što te ljuti i pokreće, odnosno tjera na angažman unutar takvog konteksta. Kao i svaki kolektiv, prošle smo kroz brojne promjene – osipale smo se, širile, odrastale, izgarale od posla, selile, rađale, paralelno bile aktivne u nizu drugih inicijativa, no interes za zajedničkim radom, između ostalih, konstanta je kolektiva. Jedna od početnih odluka bila je da se nećemo hijerarhijski organizirati, već da će svaka raditi ono u čemu se osjeća najsigurnije. Deset godina kolektivnog rada i druženja omogućilo nam je da učimo jedna od druge i odvažimo se i na one forme rada koje nam isprva “nisu bile ni u peti”. 

Vratimo se deset godina unatrag, 2016. na ulicama Zagreba (su)organizirale ste prvu javnu akciju, osmomartovski marš. Kako je on izgledao i što je bio glavni okidač za kolektivnu organizaciju?

Prije deset godina nekoliko je žena – nakon što zajednički organizirale  prosvjednu akciju kojom su pozvale na odgovornost društvo koje ignoriranjem problema i prešutnim odobravanjem omogućava ubojstva žena – odlučilo obilježiti 8. mart. Pozvale su svoje prijateljice, poznanice, kolegice; one za koje su znale da dijele iste feminističke stavove, bez obzira na to jesu li već imale aktivističkog iskustva. Potreba za organiziranjem marša proizašla je iz činjenice da se nismo poistovjećivale s dobrim dijelom akcija koje su se odvijale na taj dan, smatrale smo da je jednako važno i zagovarati i vratiti se na ulice te da je potrebno pokušati privući što veći broj ljudi, naročito mlađih generacija koje nisu imale doticaj s nasljeđem 8. marta kao radničkog praznika. Posebice nam je bilo važno govoriti jezikom razumljivim svima i bez ustezanja koristiti emocije. 

Prvi Noćni marš podržalo je petstotinjak ljudi, marširale smo od Krešimirca do Zrinjevca uz jedan megafon i na brzinu “sklepane” govore, bez imalo iskustva u organizaciji prosvjeda. Glavna poruka koju smo htjele istaknuti bila je da feministička borba za prava žena ne dopušta predah kad su seksualna i reproduktivna prava ponovno na meti sve otvorenijih napada, radnička prava zatrta, a nasilje nad ženama i dalje  sveprisutno, prešutno odobravano te u porastu. Iz šireg organizacijskog odbora Noćnog marša ubrzo se formirao kolektiv koji je u prvoj godini postojanja organizirao više od deset akcija i tako se nametnuo kao relevantan u javnom i medijskom prostoru. 

Te su godine društvenu i kulturnu scenu obilježili snažni politički zaokreti i pokušaji retradicionalizacije, što je potaknulo niz reakcija u kulturnom i civilnom sektoru. Desetljeće kasnije, suočavamo se s opetovanim napadima na nezavisnu kulturu i civilno društvo, te reproduktivna prava i nacionalne manjine. Kako biste usporedile tadašnju i današnju društvenu klimu?

Vjerojatno smo odabrale pravo vrijeme za početak organiziranja i rada jer nam se 2016. činila idealnom za izaći na ulice. Danas nam se čini da je pružanje otpora još nužnije – očito je jedan od problema što nedovoljno redovito izlazimo na ulice. Iako je moguće uspoređivati napade na sve što je desnici trn u oku – bilo da se radi o širenju mržnje prema Srbima, LGBTQ osobama ili nezavisnim medijima – danas je nasilje mnogo opipljivije, ksenofobni ispadi češći, a vladajuća koalicija čvrsta (i kad se tako ne čini). Izbjeglice i migrante proglašava se ilegalnima, strane radnike se napada sa saborskih govornica i na ulici, a javni narativ vrvi dezinformacijama i lažima.

Građanski neposluh i antifašistički protesti se kažnjavaju, za razliku od prijetnji i veličanja ustaškog pokreta na Hipodromu ili u Preradovićevoj. Prekidaju se festivali i turniri, ali ne i projekti poput pilićarske megafarme na Baniji i prostoru Siska i Lekenika, koji će imati izravne posljedice na zdravlje naroda, dostupnost pitke vode i kvalitetu života velikog broja stanovnika. Doduše, i jedno i drugo ima podršku vladajućih. Mržnja u javnom prostoru i medijima posve je normalizirana, a broj onih koji snose posljedice sve veći. Možda smo se prije deset godina mogle prepustiti očaju ili osjećati zamor od svih mračnih i poražavajućih vijesti, no danas više nemamo luksuz teoretiziranja što nas iduće očekuje niti komfor u kojem se predajemo osjećaju nemoći. 

Od početka ste usmjerene na kolektivnu mobilizaciju u vidu marša, ali ste tijekom godina organizirale niz javno-diskurzivnih programa posvećenih historijatu ženske borbe, kao i manjim (re)akcijama na aktualne društveno-političke promjene u lokalnom, regionalnom i međunarodnom kontekstu. Kako promišljate trenutni rad fAKTIV-a i na što se najviše fokusirate?

U formativnim godinama kolektiva bilo nam je posebno važno da smo što prisutnije, kao i da djelujemo kroz različite aktivističke forme. Pozivanjem i odazivanjem uspostavile smo jake drugarske veze s nizom organizacija. Uostalom, otpor i solidarnost treba graditi. Ako želimo mijenjati javni narativ ili postići da sve više žena diže glas, radi se o procesu koji iziskuje kontinuirani, a često i promptni angažman. Danas, usprkos tome što je politička i društvena zbilja zaoštrenija, ne moramo uvijek biti na prvoj liniji, jer postoji niz kolektiva koje će reagirati, organizirati i prosvjedovati. Vjerojatno najbolji primjer su prosvjedi protiv klečavaca, koji su doveli do toga da se na feminističkoj sceni afirmiraju nove inicijative, poput Dodirni mi koljena u Rijeci, čiji je otpor izrazito oštar i duhovit.     

Posljednjih godina smo se više usmjerile na sam marš, a istovremeno širile fokus borbe. Iako je feministički pokret inherentno antimilitaristički, antirasistički i antifašistički, ponekad pojedina problematika nije u prvom planu, ovisno o tome koje feminističko pitanje u danom trenutku “gori”. Na širenje fokusa natjerala nas je stvarnost u kojoj živimo. Ne možemo govoriti o radničkim pravima ako ignoriramo rasizam i nasilje s kojim se suočavaju naši sugrađani, strane radnice i radnici. Ne možemo se pozivati na nasljeđe antifašističke borbe i slaviti historijat ženske borbe na jugoslavenskom prostoru ako ćemo šutke preći preko napada na manjine i raspirujućeg nacionalizma. Na kraju, širenjem fokusa nužno učimo o ustrajnosti, principima političkog organiziranja, solidarnosti i radu s onima koji ne podrazumijevaju ideološke vrijednosti za koje se neki feministički kolektiv zalaže.

Uoči prvog kongresa AFŽ-a u Zagrebu, 1945., održana je masovna demonstracija na Trgu bana Josipa Jelačića kojoj su prisustvovale žene iz čitave Jugoslavije. Više od pola stoljeća kasnije, jača potreba za djelovanjem u javnom prostoru, a povećao se i broj gradova u kojima se organizira osmomartovski marš. Zašto (nam) je i dalje važno zauzimati simbolički i fizički prostor, decentralizirati ga, te na koji način uvezujete borbu protiv fašizma u svoje djelovanje?

Zauzimanje fizičkog prostora danas više nego ikad ima osobit politički značaj. Kad govorimo o javnom prostoru, on mora biti pristupačan svima i siguran za sve. Znamo da nije tako – neosvjetljeni puteljci ne izazivaju nelagodu samo ženama, već i stranim radnicima, a klečavci ograđuju prostor glavnog zagrebačkog trga u koji ne smiju ući čak ni njihove žene. Javni prostor poprište je ideoloških sukoba, u njemu se prenose povijesne i političke informacije, a isto tako odražava i strukturnu moć. Marširanjem ulicama naših gradova poručujemo svima koji se usude dirati u naša prava da nećemo stajati sa strane i gledati. Ne slušaju nas i podcjenjuju nas, misle da smo razjedinjenje jer godinama zatiru solidarnost i inzistiraju na individualnosti, ali svaki glas u Osijeku, svaki prkos u Splitu, svaki otpor u Rijeci govori drugačije. 

Kao što nema antifašizma bez borbe protiv kapitalizma, tako nema feminizma bez borbe protiv fašizma. Feminizmu antifašizam mora biti svojstven jer su generacije žena prije nas porazile fašiste i izborile ravnopravnost, omogućile nam opismenjavanje, izlazak u radnu sferu i pravo na pobačaj. Feminizam se bori za žene i sve potlačene, bez obzira na njihovo ime, naglasak, boju kože, naciju ili vjeru. Antifašistkinje smo jer odbijamo živjeti u državi i svijetu u kojem ljude zbog toga maltretiraju. Feministkinje se bore protiv mizoginije, homofobije i transfobije, a suvremeni antifašizam ne smije dovoditi u pitanje nijedan rodni i seksualni identitet. Politička oštrica feminističkih zahtjeva ne smije otupiti, a antifašistička borba svesti na preambulu Ustava i puko sjećanje. 

Osim što ste nedavno sudjelovale u kolektivnoj organizaciji marša Ujedinjeni protiv fašizma, osmomartovski marš jedna je od rijetkih prosvjednih akcija koja kontinuirano i javno zagovara i povezuje teme radništva, borbu za oslobođenje Palestine, te rodna i reproduktivnih prava. Nakon desetljeća rada, kako zamišljate budućnost feminističke borbe i kojim se primjerima inspirirate?

Ne zamišljamo budućnost kao nešto daleko i apstraktno, već nastojimo što odgovornije i obuhvatnije djelovati ovdje i sada. Borbe su tu, hitne i stvarne, traže da im se posvetimo bez odgode. Feministička borba u neposrednoj budućnosti mora tražiti saveznike gdje dosad nije, isto kao što se mora vratiti svom starom savezniku – sindikatima. Nadamo se, tvrdoglavo i uporno, snažnijem povezivanju, da se sindikalni pokret u Hrvatskoj probudi iz letargije i stane u korak s feminističkim, antiratnim, antikolonijalnim i zelenim borbama.

Također, vrijeme je da se preispitamo unutar feminističkih redova: oduvijek postoje točke razilaženja između različitih feminističkih struja. Jedan od takvih kamena spoticanja jest transfobija. Postoje politička pitanja oko kojih dijelimo stavove i borimo se jednakim žarom, a najbolji primjer za to jest borba za besplatan i dostupan pobačaj, snažnija je i glasnija što nas je više. Međutim, nameće se pitanje kako stajati rame uz rame u borbi s onima čiji politički zahtjevi negiraju iskustva i ugrožavaju živote trans osoba.

Inspirira nas borba svih potlačenih koji u znatno težim i opasnijim životnim uvjetima, nego što su naši ne odustaju, već se neumorno bore za pravo na krov, sigurnost, mir i život. Nadu vučemo iz procesa organiziranja koje dolazi s ulozima i rizicima, iz napornog i ustrajnog odmicanja od komocije, buržujskih apstrakcija i pobuna bez posljedica. Naprijed nas tjera borba svih onih žena koje svoje živote stavljaju na čekanje da bi bile kičma otpora, poput naših drugarica iz Inicijative za slobodnu Palestinu.

Nedavno ste organizirale benefit koncert u Močvari i izložbu u Kleti u sklopu kojih je uz donaciju bila dostupna i obljetnička zine knjižica. Na koje se sve načine može podržati rad kolektiva?

Najdraže nam je kad rad kolektiva podržite tako da se pridružite Noćnom maršu. Ne samo u Zagrebu, već i u Puli, Rijeci, Osijeku, maršu u Splitu i drugim feminističkim akcijama kojima će se obilježiti 8. mart. Organizacija marša iziskuje puno utrošenih radnih sati, na što smo već naviknute i spremne, a iz godine u godinu prosvjedna logistika košta sve više i više. Neformalni smo kolektiv, što znači da marš organiziramo uz financijsku podršku svih onih kojima je stalo da se održi. Donacije prikupljamo putem benefita, koji se drugu godinu zaredom odvija u formi koncerta i neizmjerno smo sretne da postoji niz glazbenica, bendova i DJ-ica koji su nam se rado odazvali, kao i klupskih prostora u Zagrebu koji su nam spremni ustupiti prostor. Ove godine odlučile smo obljetnički marš upotpuniti manjom izložbom u Kleti i manifestnim fanzinom koji smo predstavile u Bunt baru i tako napravile svojevrstan presjek deset godina rada i organiziranja. 

Taj iskorak u forme koje nam nisu svojstvene bio nam je svojevrstan odušak u često zamornom procesu organizacije prosvjeda, a u čemu ne bismo uspjele bez pomoći dizajnerice Ene Jurov, tiskarskog kolektiva Smak Press i dizajnera Svena Sorića. Svi su oni zaslužni za činjenicu da smo i ove godine mogle računati na podršku širokog kruga ljudi i tako si olakšati plaćanje tehnike, struje i svih drugih troškova koje marš podrazumijeva. Na kraju, kao i uvijek, uz nas je i naša drugarska organizacija Skribonauti, preko čijeg računa također prikupljamo donacije. Ne govorimo zalud da je marš vaš koliko i naš. Bez tisuća koje marširaju i podržavaju nas, pomažu u organizaciji, dijele s nama svoje stavove, javljaju nam se i s pohvalama i pokudama, proteklo vrijeme bilo bi znatno ispraznije, a godine koje nam slijede znatno besperspektivnije.

Ove godine, Faktiv obilježava desetu obljetnicu organizacije marša u Zagrebu, a u tom povodu organizatorice se osvrću na proteklu dekadu riječima: “2026. je nova 2016! Tihomir Orešković i građevine, Kulturnjaci 2016, drniški pršut ušao u Guinnessovu knjigu rekorda, umrli Fidel Castro i David Bowie, Beyonce izdala ‘Lemonade’. Naša primarna asocijacija: prvi Noćni marš za 8. mart u Zagrebu”.

Godine 2016. maršu je prisustvovalo petstotinjak osoba, a lani je u maršu sudjelovalo deset tisuća građana_ki. Troškovi organizacije povećavaju se, stoga je ove godine za ulaz potrebno izdvojiti donaciju od deset eura.

Na benefitu će nastupiti: BearxHug, antifašistički powerviolence fastcore bend iz Zagreba, indie sastav One Cure, hardcore bend Plastika, francusko-hrvatska alt-pop pjevačica Macha Ravel i multimedijalna umjetnica Cosmedora.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Navedeni govornici predstavili su iskustva djelovanja unutar različitih polja – od borbe za povećanje iznosa kojima se iz javnih sredstava Ministarstva kulture i medija ili gradskih budžeta financiraju kulturni i umjetnički projekti, preko zagovaračkog rada unutar institucija i na nezavisnoj sceni do organiziranja radi regulacije uvjeta rada freelancera. U okviru šire rasprave istaknuta je i već poznata boljka nedostatnih sredstava za pojedina umjetnička područja, njihova raspodjela, nekontinuirana podrška, te izvjesni manjak interesa (mladih) za informiranje o njihovoj dodjeli. 

Potonja kritika posebno je odjeknula u raspravi s obzirom na to da su u publici sjedili mladi te da je Mrđenović istaknuo visok odaziv i aktivnost ove demografske skupine u organizaciji podružnice audiovizualnih radnika u SOMK-u, čiji je sindikalni povjerenik. Otpor spram sindikalnog organiziranja, iz njegova iskustva, dolazi od starije generacije radnika i radnica, dok su oni mlađi, svježije suočeni s diskrepancijom između očekivanja iz fakultetskih klupa i realnosti tržišta rada, prijemčiviji za članstvo u SOMK-u. 

Organizacija njihova djelovanja, o čemu je pisala Julija Savić, kreće se prema artikulaciji borbe za prava audiovizualnih radnika_ca, neovisno o položaju, i pronalasku zajedničkog jezika u disperziranom polju čiji neregulirani uvjeti rada otvaraju prostor za materijalno iskorištavanje manje vidljivijih profesija u i na setu. Zbog toga, Mrđenović smatra da rad sindikata treba usmjeriti i prema studentima, kako bi se bolje pripremili za buduće zaposlenje.

Na tom tragu, Vuković je spomenula zagovaračke napore SPID-a u kontekstu kontinuiranog rada na Strukovnom cjeniku koji, osim niza uvida u pojedine profesije, nudi smjernice za regulaciju honorara. Da je važnost cjenika i dalje aktualna, potvrđuje i dokument Preporučene tarife za pisce koji je objavio HDP. Svoje smjernice izradili su i Društvo književnih prevodilaca i Hrvatsko društvo pisaca za djecu.

Iz iskustva sudjelovanja na neformalnim obrazovnim programima, poput Aplauz ne plaća stanarinu koji SPID provodi u organizaciji s BLOK-om, Vuković napominje da se kristaliziraju već poznati toksični procesi rada. U svom izlaganju, ukazuje na nepripremljenost mladih osoba koje se po ulasku na tržište rada suočavaju s poteškoćama u prepoznavanju adekvatnih radnih uvjeta i njihova ugovaranja. No, kao što je i sama napomenula, a uzimajući k tome kompleksnost tržišta rada, većina osoba ne zna što treba i/ili kako to tražiti. Informacije koje su im potrebne, rekla je, rijetko su prisutne u okvirima formalnog obrazovnja na akademijama pa do njih većina studenata, a potom radnika_ca dolazi kroz iskustvo ili ponekad preko radioničkih formata i internih mreža koje su im (ovisno o polju) dostupne kroz strukovne udruge. 

Govoreći o nedostatku povjerenja i nade u organizaciju književnih autora_ica, Perišić je istaknuo općeniti manjak interesa za praćenje financiranja i potrošnje javnih sredstava. Unatoč iskustvu koje ima kao član Povjerenstva koje je odlučivalo o dodjelama potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2025. godini, nije govorio o specifičnim uvjetima sličnih natječaja, njihovu poboljšanju, dugoročnim taktikama ili prevrednovanju trenutačnih uvjeta prema kojima prednost imaju autori_ce s određenom recepcijom svog rada. 

Razgovor o poteškoćama regulacije rada u književnom polju sveo se na samovolju privatnih izdavača, no nedostajalo je nijansiranog uvida poput onog u tekstu Marije Skočibušić za VoxFeminae. Osim što rad u izdavaštvu postavlja uz bok ranije spomenutim problemima prerađivanja, autorica iskazuje zabrinutost oko uvjetovanja sudionika_ca da ostanu anonimne, odnosno nemogućnosti da o prekarnim uvjetima rada govore i nakon što im je ugovor raskinut.

Negativna iskustva u radu nisu isključivo uzrokovana “teškim” osobama na koje neke i neki od nas nailaze, nego sustavnim nejednakostima koje su upisane već u samim natječajima, ugovorima o radu i ostalim aspektima kojima se uvjetuju radni odnosi. Otvoreno pitanje o odgovornosti za prazni prostor koji institucije visokog obrazovanja ostavljaju u pogledu pripreme za zaposlenje nema jednoznačan odgovor. Posljedice ovih rupa ogledaju se u nespremnosti za pregovaranje boljih uvjeta rada, pristajanju na potplaćene poslove bez naknade za prekovremene sate ili radu bez honorara u svrhu stjecanja iskustva, iz zahvalnosti ili potrebe za dokazivanjem. 

Kako bi dokinuli navedene procese, omogućili bolje uvjete svim sudionicima_ama radnih procesa, potrebno je raditi s mladima, osviještavati njihovu poziciju i predstaviti im mehanizme kojima se mogu zaštititi. Jednako tako, važno je razvijati taktike za pregovaranje usmjerene na dugoročnu zakonsku regulaciju rada u umjetnosti i kulturi, no jedno ne može bez drugog. Procesi dolaženja do većih financijskih sredstava dugi su, zamorni i kompleksni, a voditi borbu iz unutrašnjosti porušene kule na pola koplja, bez pružanja ruke saveznicima koji će znati kako je nastaviti – ne samo da nije održivo, već je i naivno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ove godine obilježava se 80. obljetnica oslobođenja grada Zagreba od fašizma i konačnog poraza ustaškog režima. 

“Okupljamo se na mjestu gdje su partizanske jedinice ušle u grad, kako bismo odali počast borbi za slobodu i poručili da antifašizam nije prošlost, već svakodnevna borba jer se ideje koje su nekoć bile neprihvatljive ponovno šire javnim prostorom, a prava za koja su se naši prethodnici borili danas su pod prijetnjom”, ističu organizatori_ce događaja u svojem proglasu.

Program sadrži radionice i štandove MAZ-ovih sestrinskih organizacija, a od zborova nastupat će ZborXop, Ličko prelo, Domaći gosti, Pjevačka skupina Prosveta i Partizanski zbor.

Građanke i građani će se u popodnevnim satima moći okrijepiti grahom, a paljenje kresova pratit će bubnjarski kolektiv Drum&Bijes. Noćni program seli u Močvaru gdje se od 21 sat održava 14. Antifa night, a sviraju Debeli precjednik, Motus Vita Est, Replicunts i Željezne pilule, te DJ Dom Smith u afteru.

Pretprogram Trnjanskih kresova započeo je u utorak, 6. svibnja, a uključuje tribine feminističkog kolektiva fAKTIV Umjetnički rad – sindikaliziranje umjetnosti (6. svibnja) i Fašizam, fašizacija, antifašizam (9. svibnja), te otvorenje izložbe Zagreb: Oslobođenje (8. svibnja). Sva tri događanja održat će se u Srpskom kulturnom centru Zagreb (Preradovićeva 21). 

“Noćni marš, vrijeme je za benefit. Kao i uvijek, treba nam vaša drugarska podrška da bismo pokrile troškove”, poručuju članice Faktiva. Ove su godine odlučile organizirati koncertnu večer, a tim povodom nastupaju Neon Lies, Kijamet, Željezne pilule, Kaos i DJ Bajai.

Neon Lies zagrebačkoj publici je poznat po nastupima u Attacku, a 2024. godine izdao je novi album Demons. Kijamet je hardcore punk bend iz Zagreba, a riječima organizatorica one: “Vjeruju u jednu borbu za jedan svijet i jedva čekaju svirati na benefitu za najbolji Marš.” Željezne pilule su tinejdžerski bend osnovan 2022. godine, koji je prvi put profesionalno nastupio na festivalu za mlade bendove Superval, a njihov glazbeni izričaj orgaizatorice opisuju kao “ljute cure s ljutom glazbom”. Kaos je mladi zagrebački sastav koji je 2022. godine također nastupio na Supervalu, a žanrovski se svrstava na međi alternativnog rocka, metala uz indie melodije. DJ Bajai zatvorit će večer dinamičnim i šarolikim setom, zaključno poručuju organizatorice.

Ulaz se naplaćuje deset eura, a za mlađe od 18 godina se ne naplaćuje.

Više detalja pronađite ovdje.

Povod protestne akcije je Vision Network Summit 2024, odnosno okupljanje članova istoimene svjetske lobističke mreže ultrakonzervativnih organizacija i pokreta poznatijih kao Agenda Europe.

“Mada je mreža tajnovita, namjere su jasne: zabrana pobačaja i kontracepcije, otežavanje razvoda, kriminaliziranje LGBTIQ+ zajednice”, poručile su prosvjednice.

Sudionice prosvjedne akcije podsjetile su i na medijske napise o procurenim e-mail porukama članova Agende koji otkrivaju njihove ciljeve te podsjetile da se nastanak Agende veže uz kršćanske radikale iz SAD-a i Rusije, kao i da je jedna od koordinatorica mreže Željka Markić. Prema njihovim tvrdnjama riječ je o mreži koja raspolaže izdašnim financijskim sredstvima te koordinirano i sistemski organizira kampanje kroz koje pokušava utjecati na zakone i rezolucije o ženskim reproduktivnim pravima, kao i pravima LGBTIQ+ zajednice diljem svijeta.

Prema pisanju Novosti, osim Markić, u Agendu su uključeni i Stjepo Bartulica, Marijana Petir, Ladislav Ilčić i Petra Tišljarić, javne ličnosti koje su podržale referendum za brak, kampanju protiv Istanbulske konvencije i druge ultrakonzervativne inicijative.

Sudionice prosvjedne akcije dodatno ističu svoju zabrinutost za ugrozom ženskih prava i zbog činjenice da su među članovima Agende autori poljskog nacrta zakona o zabrani pobačaja sa zatvorskim kaznama za žene. Pobačaj u Poljskoj još uvijek je dopušten samo u slučaju silovanja i prijetnje po život trudnice.

“Zato, prije nego se okupe u samom centru Zagreba, ovdje smo da podsjetimo koje su njihove stvarne namjere”, za kraj su upozorile prosvjednice.

Na završnoj destinaciji procesije, u crkvi na Svetom Duhu, franjevački superstar Brčina je pozdravio okupljenu publiku, a zatim ju i pozvao na Hod iduće godine uz fraze “ići ćemo samo jače” i Thomsonovu “nema predaje”. Ako je suditi po logici upravo održanog, nadolazeći Hod mladih vrlo vjerojatno će pratiti i medijska kampanja u vidu plakata, poput onog koji sam prvi put uočila na tramvajskoj stanici kod Parka Stara Trešnjevka, ili video sadržaja na društvenim mrežama. 

Na njemu stoji QR kod uz teg budiFRAjer koji vodi na istoimeni YouTube kanal s propovijedima Stjepana Brčine i prigodnim programom naziva Duhovno duhovite večeri. Kanal funkcionira kao medijski produžetak Centra za promicanje duhovnih zvanja u kojem Brčina djeluje kao aktivni promotor profilirajući se kao voditelj duhovne obnove uglavnom namijenjene muškarcima. Snimke njegovih propovijedi javno su dostupne, a dospjele su i u širi medijski prostor, poput one na kojoj ženama spočitava “pretjerano” šminkanje govoreći da od sebe rade cirkus, a zatim se podrugljivo smijući. Unutar serijala DDV postoje razni segmenti poput onih posvećenih čednom odijevanju (žena) ili o homoseksualnosti koji osvaja svojevrsni antirodni bingo. U njemu časna sestra Ana Begić jedva preko usana prevaljuje riječ “homoseksualnost”, a pristupa joj kao patologiji uz kvazimedicinske izraze poput “pederastije”, usputno je povezuje s pedofilijom, zaključujući s porukom o komplementarnosti i urednosti heteroseksualnih odnosa. Bingo listić zakucava izjavom o “Adamu i Evi”, a ne “Adamu i Stevi”, dok joj se don Stojić putem ubačene snimke priključuje napominjući da “postoji muško, postoji žensko i točka”, pritom prigodno uvezujući seksualnost i rodni binarizam. 

Osim navedenih aktivnosti, Brčina redovito gostuje na emisijama Laudato TV-a, a sudjelovao je i u talk showu Željke Markić na temu pronalaska vjere. Među njegovim popularnijim videima ističu se oni na temu organiziranog zla, prepoznavanja sotone, ugovora s vragom, propovijedima o muškarcima i životnim vodiljama poput videa u ovome je rješenje svih vaših problema ili samo ovako možeš postići sve u životu. Snimke fra Brčine uglavnom broje nekoliko desetaka tisuća pregleda, a na Hodu mladih bilo je više od 10 000 sudionika_ca o čemu je izvijestio i blog Bog je tu (čiji je Brčina suradnik), uz komentar o mladim “čudacima” koji “vole Hrvatsku, vole Boga” i “znaju što je muško, a što žensko” te da “trećeg nema.”

Antunovski hod nije eksplicitno deklarativan poput Hoda za život, ali njegovi predvodnici i medijska mašineraija instrumentaliziraju gotovo iste vrijednosti i poruke pri okupljanju publike, zbog čega se mogu smatrati dijelom antirodnog pokreta. Primjer tomu je i Brčinin iskaz s prošlogodišnjeg Hoda za život u kojem diplomatski odgovara na pitanje o zabrani pobačaja sa “živio život” i  osobnom pričom o svojoj majci koja je htjela pobaciti “ali hvala Bogu nije”. O tome koji su mehanizmi prepoznavanja antirodnih pokreta i otporu spram njih bit će riječ na predavanju u organizaciji feminističkog putujućeg Kina Katarina pod naslovom Antirodni pokreti: istraživanja i otpor. Moderatorica panela i jedna od osnivačica Kina, Marta Baradić pojašnjava da se posljednjih devet godina program usmjerio na različite diskurzivno-radioničke suradnje. Temom antirodnih pokreta sporadično se bave već niz godina, a kao povod predavanju ističe jačanje akcija poput Hoda za život i Muževni budite u Rijeci.

Predavanje će se održati u petak, 14. lipnja na tržnici Brajda u Rijeci. “Ovo je prvi događaj koji Kino Katarina organizira u Rijeci”, napominje Baradić, ističući da je odabir lokacije, paviljona tržnice Brajda koji je već neko vrijeme zatvoren također “poveznica s dosadašnjim djelovanjem Kina Katarina u mahom napuštenim i zapuštenim javnim prostorima”. 

Na predavanju će sudjelovati znanstvene istraživačice Tanja Vučković Juroš koja se profesionalno bavi međunarodnim i domaćim antirodnim pokretima i doktorandica na temu antirodnih pokreta u kontekstu postkomunističke Europe – Maja Gergorić. Pridružit će im se i novinar Novosti Hrvoje Šimičević te aktivistice Ana Lovreković iz feminističkog kolektiva fAKTIV i Platforme za reproduktivnu pravdu i Ana Jurčić iz inicijative Dodirni mi koljena. Baradić pojašnjava da je pri odabiru panelista_ica bilo važno pružiti znanstveno-istraživačku i aktivističku perspektivu kako bi se rezultati istraživanja panelista_ica predstavili na neposredniji način, ali i predstavila iskustva s “terena” te u konačnici doprinijelo “slojevitijoj raspravi i izgradnji savezništava”.

Prateći aktualna zbivanja na području Gaze, Kino Katarina organizirat će početkom srpnja pojekciju filma Sakupljači bilja Jumane Manne. Selektorica programa je vizualna umjetnica i montažerka Hrvoslava Brkušić, a široj raspravi o ratnim zločinima i genocidu doprinijet će uvodničarka Branka Vierda, koja djeluje kao nezavisna istraživačica i stručnjakinja u području tranzicijske pravde i politika sjećanja, objašnjava Baradić. 

Savezništvo i otpor teme su koje Kino Katarina programski nastavlja njegovati pritom publici pružajući informirani uvid i poziv na borbu protiv regresivnih vrijednosti. U kontekstu zamaha antirodnih pokreta ovakvi su programi prijeko potrebni i korisni za informiranje i prepoznavanje štetnog diskursa. Unatoč skrivanju svojih vrijednosti iza apstrakcija poput slobodno tumačene Božje riječi, ljubavi prema grešniku, a ne grijehu i Duhu Svetom u “dopadljivim” pjesničkim, video ili razgovornim formatima, predvodnici  antirodnih pokreta prije ili kasnije razoktrivaju svoje mizogine, homofobne i transfobne agende izjavama poput “zna se gdje je ženama mjesto”. Tim povodom poručujem(o) – Ženama je mjesto u borbi! Nedamo na prava naša ni za milijun oče naša! A Brčini da za nekoga kome smeta što žene od sebe prave idole objavljuje pozamašan broj slika i videa sa vlastitim likom.