Među nagrađenim filmovima, istaknuto mjesto zauzeo je dokumentarac Ono što treba činiti redatelja Srđana Kovačevića koji je lokalnu premijeru imao lani u prosincu na Human Rights Film Festivalu (HRFF), na Kulturpunktu popraćenu kritikom Filipa Kučekovića. Ono što treba činiti nastao je u produkciji organizacije Fade In, a proglašen je najboljim filmom u međunarodnoj konkurenciji. Žiri međunarodnog natjecateljskog programa čine Szabolcs Szirony, Ana Martinoli i Radiša Cvetković. 

Članovi_ce žirija u obrazloženju za nagradu najboljeg filma u međunarodnoj konkurenciji ističu iznimnu kvalitetu pri usložnjavanju osobnih, društvenih i političkih stvarnosti u filmski jezik. Posebno su vrednovali autorski pristup, viziju, etičku jasnoću, te širi društveni odjek, odnosno borbu na koju film poziva ne zadržavajući se na prikazu osobnih sudbina, već potičući promjenu kroz prkos, prosvjed i snagu kolektiva koja nas izdvaja iz pasivnosti i izolacije.

“Usred suvremene Europe koja se sve više oslanja na jeftin migrantski rad, troje iznimnih pojedinaca udružuju snage i progovaraju u ime onih čiji se glas rijetko čuje. U svom malom, ali upornom Radničkom savjetovalištu svakodnevno susreću obespravljene radnike koji traže pomoć za osnovna prava i dostojanstvo. Film intimno i realistično oslikava snagu zajedničke solidarnosti koja, unatoč svemu, daje nadu u pravedniju budućnost”, istaknuto je u medijskom priopćenju.

Osim toga, film Ono što treba činiti osvojio je Grand Prix i na nedavno održanom Festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani i na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i animiranog filma DOK Leipzig u Njemačkoj. Film je do sada prikazan na raznim europskim festivalima, a još uvijek se može pogledati i u nekim kinima kao i na ljetnim projekcijama diljem Hrvatske.

Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije. Srđan Kovačević potpisuje režiju, scenarij i fotografiju. Producentica je Sabina Krešić (Fade In), a koproducentice su Viva Videnović, Marta Popivoda i Jelena Angelovska.

Platforma Fade In od 15. listopada do 16. prosinca u KIC-u predstavlja radove i projekte filmskih autora_ica i suradnika_ca povodom 25. obljetnice od osnutka ove produkcijske kuće. Riječ je o studiju u sklopu kojeg su radili_e i afirmirali_e se brojni hrvatski dokumentaristi_ce srednje generacije.

Fade In započeo je kao platforma za mlade filmske i video autore koji su iskazivali posebnu pažnju prema društveno angažiranim temama. Kroz tu je platformu prošlo na stotine autora_ica raznih profila. Razvojem umjetničke prakse i produkcije, udruga je povezana s autorima svih generacija kroz produkciju filmova i serijala svih rodova.

Osim uvida u autorski pristup izabranih redatelja_ica i suradnika_ca, ovaj obljetnički filmski program prilika je za kontekstualizaciju društveno relevantnih tema uz razgovor nakon projekcija. Program u listopadu uključuje projekciju serije Direkt uz gostovanje redatelja i producenta Hrvoja Mabića i Nebojše Slijepčevića, a zatim 28. listopada film Gabriel, uz popratni razgovor s redateljicom Vlatkom Vorkapić.

U studenom će se prikazati dokumentarni film Tvornice radnicima koji je na rasporedu 19. studenog u 20 sati, uz popratnu diskusiju s redateljem Srđanom Kovačevićem. U srijedu, 26. studenog održat će se projekcija filma Četvrti majmun uz gostovanje redatelja Hrvoja Mabića.

Početak prosinca obilježit će projekcija filma Bosanoga u režiji Morane Komljenović koja će sudjelovati u diskusiji na isti dan, 9. prosinca. Program završava predstavljanjem projekta Muzej osobnih priča o kojem će govoriti Miroslav Sikavica, Morana Komljenović, Željka Kovačević i Jasenko Rasol, a pridružit će im se i koautorica postava, Martina Globočnik.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Ova izložba otvara niz tema o kojima mi se činilo iznimno bitnim razgovarati iz obje pozicije: i one većinskih nas koji se prepoznajemo kao implicitni adresati medija i izložbi, ali i iz pozicije Drugog, osoba koje prečesto ostaju tek objekt razgovora, a puno rjeđe postaju ravnopravni sugovornici. Stoga smo Melanija Mešić, kazališna i plesna umjetnica, studentica ekonomije i Romkinja čiji je dan prikazan u jednom od šest videa na izložbi, te ja, Josipa Lulić, povjesničarka umjetnosti i kazališna praktičarka, neromkinja koja je izložbu gledala kao novinarka, jednoga prijepodneva sjele na Zoom kavu i razgovarale o nekim pitanjima koja nam je ova izložba otvorila.

J.L.: U uvodniku letka koji prati izložbu stoji: “Govoreći o višeslojnoj problematici nejednakog društvenog položaja (i opće percepcije) Roma kroz individualne priče, iznimno je važno osvijestiti da nije riječ tek o objektivnim okolnostima s kojima su pojedinci i zajednice suočeni, nego o normaliziranoj nejednakosti utkanoj u društvo, što je kroz desetljeća rezultiralo naučenom i prenošenom zalihošću predrasuda i sveopćim – nečinjenjem. Kako bi se ta stvarnost promijenila te kako bismo posljedično ove živopisne iskaze gledali ‘tek’ kao zanimljive priče mladih ljudi, a ne kao gotovo egzotistički oblikovane paradigmatske primjere posljedica navedenog stanja u pojedinačnim pričama (otpora), potrebno je započeti upravo od samog društva koje je u položaju moći”. Drago mi je da uvodnik do neke mjere adresira određena pitanja koja su mi se javljala dok sam gledala izložbu, recimo kako to da smo se kao društvo uopće našli u situaciji da netko ulazi u galeriju (kilometrima udaljenu od prikazanih kućanstava) i gleda snimku nečijeg dana samo zato što su to svakodnevice Roma? Postavlja mi se pitanje zašto takve svakodnevice nisu dio našeg svakodnevnog iskustva, nego neka egzotična priča koju se treba doći promatrati u galeriju. Kako se tebi čini izložba?

M.M.: Nisam mogla doći na samu izložbu jer sam bila u bolnici, tako da sam čekala virtualnu izložbu koja je nedavno izašla. Žao mi je što je nisam mogla pogledati uživo, iako sam joj se jako veselila. Tjedan kad smo snimale je bio lud: događaj za događajem, Morana Ikić Komljenović, koja je režirala video, pitala me imam li ja uopće mira. Imala sam plesni trening, kazališnu probu, snimala video za svoj YouTube kanal. Taj dan sam čak držala i instrukcije (pomažem romskoj djeci s učenjem), ali to na kraju nismo ni snimile. Inače, na izložbi sam sudjelovala tako što su mi se javili iz Ureda za ljudska prava, organizatora izložbe, rekli da rade kratke dokumentarne filmove te da biraju mlade Rome i Romkinje koji mogu biti inspiracija drugima. Mnogo mi se ljudi javlja oko izložbe, govore da je puno toga promijenila. Počela je i promocija na Prizmi: moja priča je bila prva, a ostale idu svake nedjelje po jedna.

J.L.: Ja sam se na izložbi pitala tko je zamišljen kao njena publika. Čini mi se da većina izložba / tekstova / knjiga / predstava / filmova koji i govore o Romima zapravo na umu nemaju romsku publiku, nego se automatski obraćaju nekome kome bi te priče trebale biti strane. Sličan problem sam imala kada sam čitala roman Oblak boje kože Nebojše Lujanovića: njegov pripovjedač koristi izraze na romskom, a autor se ubacuje i stavlja fusnote u kojima objašnjava što ti izrazi znače. Ne u nekakav rječnik na kraju knjige koji ipak ostavlja mogućnost da čitateljica sama procijeni koliko joj je određeni izraz razumljiv, već vrlo suverene bilješke koje definitivno pretpostavljaju da je nužno prekinuti tok rečenice, budući da je svim čitaocima nerazumljiv. Taj mi je postupak poručio kako ta knjiga nije mišljena da je čitaju (i) Romi (iako to nije morala biti autorova svjesna namjera). Na ovoj sam se izložbi u jednom trenutku zapitala što meni ova videa žele poručiti – da su i Romi ljudi?

M.M.: Da, da su ljudi i da imaju dan, veliko otkriće! Ali ja sam ipak doživjela da su publika i Romi, da su videa mišljena i kao inspiracija. Mnogi misle da nužno moraju biti u određenom kalupu zato što su Romi. Roditelji, iz straha da će im dijete biti maltretirano, često ih drže u kutiji propisanih uloga, misleći da ih štite, ali im time štete. Ali, teškoće i neuspjesi su nužni. Recimo, moj dan u videu izgleda super, ali nije to uvijek tako – ima dana kad mi se ne da, kad neću, ne mogu – ali Romi spuštaju same sebe i misle da nisu na razini s drugima ako im je nešto teško. Koliko meni često dođu i kažu “blago tebi, ti si na fakultetu”, a ne shvaćaju da to nije palo samo od sebe, nego da sam iznimno puno morala raditi kako bih došla do fakulteta.

J.L.: Postoje dva načina na koji se Romi pojavljuju u medijskom prostoru. S jedne strane tu je crna kronika, a s druge gotovo patronizirajući pristup u kojem se izvještava da, eto, Romi imaju živote, idu na fakultete, nalikuju “nama”. Stereotipi koji oslikavaju Rome kao kriminalce i lijene ljude koji žive od socijalne pomoći su naravno iznimno štetni, jer pridonose i toj internalizaciji predrasuda o kojima si govorila. Ali i ovaj drugi pristup mi se čini da na neki način šteti: Romi se dodatno egzotiziraju, još se više pretvaraju u Drugoga.

M.M.: Mnogi su prosvjedovali oko prikaza Roma u predstavi Ciganin, ali najljepši. Te knjige i predstave dobijaju veliki medijski prostor, dok je primjerice knjiga romskog autora Ešefa Bajrića Žrtveno janje, koja govori o životima Roma iz Bosne i Hercegovine prošla nezapaženo. Glumim u predstavi koja je bazirana na životnim iskustvima mene i kolege koji sa mnom glumi, i tamo postoji scena u kojoj ja ironično kažem “wow vidi, stolica!”, kao da prvi puta vidim stolicu i ne znam kako je koristiti. S te je strane stvarno smiješno: čuđenje kako Romi nešto rade, imaju kuće i ispunjene dane.

J.L.: Ovim pristupom, koji izdvaja pojedinačne “uspješne priče”, na neki se način individualizira odgovornost za uspjeh i neuspjeh, i donekle se oslobađa od odgovornosti sve nas kao društva koje perpetuiranjem stereotipa iznova postavlja zidove svima koji ne pripadaju dominantnoj skupini. Individualna odgovornost u svakom slučaju postoji, i ti spominješ koliko je bilo potrebno truda i rada kako bi uz sve prepreke upisala fakultet. Ja isto znam da sam također puno radila i trudila se. Ali ipak je moja startna pozicija bila miljama ispred: uza sve druge prepreke nitko nije automatski pretpostavljao da neću uspjeti zbog moje nacionalnosti ili boje kože, i na to nisam mogla utjecati. Do takve startne pozicije nisam došla sama, nego me tamo katapultiralo moje ime i boja kože.

M.M: Ja sam se dvostruko više morala truditi oko ocjena. Profesorica u osnovnoj školil rekla mi je da nikad neću upisati ekonomsku školu, pa sam se zainatila. Ja rado na to gledam na način da je to bio njen pristup: prepoznala je u meni potencijal i vidjela je da se tek kroz inaćenje mogu izboriti. Fakultet sam upisala u Splitu. Nije bilo lako otići u drugi grad, živjeti s nepoznatim ljudima… Mnogi mi defetistički kažu “ma i ako završiš faks, što ti to znači, nećeš dobiti posao”. Ali tko zna što će biti dok završim fakultet? Tko zna što će biti za godinu dana, evo prošle godine nije bilo korone, sad je cijeli svijet u karanteni. To nije izgovor. Ili ako neko dijete radi probleme, roditelji odmah kažu “nije on za školu”. Ma tko kaže da nije? Treba se samo više  potruditi oko njega. Problem je što to podrazumijeva da i roditelji moraju biti aktivni, dolaziti u školu, raditi s djecom kod kuće, a to često nisu u mogućnosti – često su i sami neobrazovani, rade puno za malo novaca, pa ni nemaju vremena, i onda to vuče jedno drugo…

J.L.: Nemaju vjere da će škola ičemu koristiti, pa ne žele izlagati djecu razočaranjima. A ako svuda čuješ da nisi za školu – u medijima, u školi, a onda i u kući – vjerujem da je lako odustati. Ti si spomenula kako pomažeš djeci s učenjem, Selma Selman, umjetnica iz Bihaća, pokrenula je fondaciju Marš u školu koja osigurava knjige i obroke romskim djevojčicama koje se školuju. To je nastavak njene intervencije u kojoj je izvjesila veliki natpis “Marš u školu” u centru grada kao i na svojoj kući u romskom naselju Ružica. Taj tip podrške mi se čini iznimno važnim.

M.M.: Ja sam već u osnovnoj školi znala da želim ići na fakultet. U petom razredu sam željela ići na informatičku radionicu koju je organizirao moj djed, koji vodi romsku udrugu, ali bila sam premlada. Ja sam plakala i tražila da idem. U sedmom razredu, kad sam bila dovoljno stara, profesor me natjerao da polažem za kompletni Microsoftov paket, rješavala sam čak i baze podataka. Svugdje sam bila, sve me zanimalo, uvijek sam imala volje i želje i moja obitelj je to vidjela i podržavala me. Nisu mi govorili koju školu moram upisati, pristali su na ono što sam odabrala. Kad sam upisala fakultet mislila sam da će biti problem to što je u drugom gradu, ali su i na to pristali. Grad Split je financirao moje stanovanje, tako da sam radila samo za druge potrebe. Ali i s tim je bilo problema: ja sam gazdama odmah pri useljenju dala papir na kojem je pisalo da mi Grad plaća stanarinu svaki mjesec, ali zbog obračuna to je znalo kasniti dan-dva. Znalo bi mi se događati da su me onda gazde željele izbaciti iz stana, pa sam se morala snalaziti i posuditi novac, bilo od cimerica ili od roditelja, na tih par dana dok ne bi stigla stipendija.

J.L.: U videu među ostalim tvojim aktivnostima vidimo i probu za predstavu Pogledaj me. U pitanju je produkcija Arterarija, autorski projekt Romana Nikolića, u kojem su u originalnoj postavi igrali Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić. Radi se o angažiranom, dokumentarnom kazalištu utemeljenom na intervjuima s glumcima na čijim je životima predstava bazirana. Ti si se predstavi pridružila u kasnijoj fazi.

M.M.: Sindirela je otišla van Hrvatske, i mislili su da neće više igrati predstavu, no dobili su priliku raditi turneju po mjestima u Hrvatskoj gdje žive Romi. Tada sam srela i Sinišu koji me ponukao da se javim na audiciju za tu ulogu te su mene na kraju i odabrali. Probe su bile malo izazovne jer smo zbog moje transplatacije morali biti oprezniji, ali sve smo uspjeli. Moja premijera je bila u Novom Sadu, a tik pred koronu imali smo izvedbu u Zagrebu. Trebali smo ići u Sevillu i u Makedoniju, a sada ne znam kako će biti sve zbog leukemije – hematologinja mi je rekla da ne računam na iduću godinu, ali Romano je optimističan, kaže da ćemo sve posložiti.

U predstavi glumim samu sebe, osim par detalja koje smo ostavili iz Sindirelinog života. Predstava se bazira na intervjuima s režiserom i dramaturginjom, iz kojih su oni napravili scenarij. Namijenjena je Romima, ali i svima ostalima koji se osjećaju drugačije – bilo zbog seksualne orijentacije, vrste muzike koju slušaju, vjere, nacionalnosti – bilo čega što te odvaja od “većinskog stanovništva”. Arterarij i inače radi slične projekte. Imaju recimo predstavu o govoru mržnje na internetu koja se zove Sakrij se negdje daleko. Do smrti. Za tu su predstavu glumci radili profile na društvenim mrežama i pratili reakcije. Ja sam sa svojim iskustvima sudjelovala u traileru. Kad bi u novinama izašao neki intervju sa mnom znali su mi pisati “jednom Ciganka, uvijek Ciganka”, “jedna lasta ne čini proljeće”, itd.

J.L.: To je jedna od tih privilegija o kojoj ne razmišljamo kada smo uključeni u skupinu koja je normativna. Primjerice ja ako napravim neku glupost onda sam ja nesposobna, ako ti napraviš nešto krivo, onda je to dokaz da su Romi nesposobni.

M.M.: Da, kao da sam na Eurosongu, pa neprestano predstavljam cijelu romsku naciju. Bila sam u publici na Supertalentu, gdje reakcije publike, naravno, uvijek montiraju naknadno. Ono što sam zamijetila kad sam gledala snimke jest da su moje reakcije uvijek montirali kad god bi nastupao neki Rom. Uključujući točke koje nisam niti vidjela, jer su se snimale neki drugi dan!

Pratila sam situaciju na Markovom trgu, mladić koji je ranio policajca. Gomila komentara na društvenim mrežama je bila puna razumijevanja i podrške, gledali su njegovu povijest mentalnih bolesti i slično. A jedan komentar sam vidjela (i to ga je još Hrvat napisao) pita kako bi izgledalo da je Rom bio taj s puškom. Komentari bi bili “vi ste na socijali, ništa ne radite, a još pucate tu po našem saboru i zastupnicima, živite na našoj grbači, i to nam je hvala”.

Ja imam taj pritisak da budem dobra, da dobijem taj kompliment kako sam super i nisam kao ostali Romi. Sjećam se situacije  kad sam u prvom razredu srednje škole išla kući s kolegicom iz razreda koja me pitala da li ja prosim. Rekla sam da, evo taman na povratku iz škole siđem u Držićevoj i napravim par sati smjenu.

Radila sam na radionicama barometar privilegija, vježbu gdje s obzirom na pitanja koja su vezana uz različite društvene uvjete trebaš napraviti korak naprijed ukoliko se u njima prepoznaješ. Tek onda sam shvatila koliko su bijeli ljudi privilegirani. Uđeš u dućan i nitko te ne prati! Ako ja ne ustanem u tramvaju ili malo glasnije pričam svi me napadnu i gledaju ispod oka, a kada drugi to isto naprave nitko se ni ne okrene.

J.L.: Misliš li da kazalište, i umjetnost općenito mogu zaista napraviti neku društvenu promjenu? S jedne strane i ja se sama bavim društveno angažiranim umjetničkim radom kroz Kazalište potlačenih, s druge brine me da angažirana umjetnost prestaje biti medijem i postaje svrhom samoj sebi, zamjenom za stvarni rad na promjeni u društvu.

M.M.: Treba još jako puno vremena i rada da se promijeni slika o Romima, i sve može pomoći. Bila sam na kongresu mladih u Bratislavi i jedna djevojka iz Slovačke je komentirala da su ljudi odbijali otići kod doktora koji je Rom. Mogu ja govoriti o rasizmu i diskriminaciji, ali i mi kao narod moramo u inat svemu pokazati da nismo samo na socijali, nego da možemo puno više. Glupo je što se uopće moramo dokazivati, ali čini mi se da je to jedini način. Moramo dokazati da smo normalni.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Piše: Maja Flajsig

“Odrastao sam s idejom da sam Cigan. Htio sam se riješiti tog identiteta i naučen sam kako biti Rumunj (…). Ponovno sam otkrio svoj identitet (…). Želim umrijeti kao Čovjek.” – Nicolae Gheorghe, rumunjski sociolog i aktivist za ljudska prava (1946. – 2013.) 

Dok je u Čakovcu 1. lipnja organiziran prosvjed protiv romske manjine na području Međimurja pod parolom Želim normalan život, kojim njegovi organizatori društvene i institucionalne probleme tog podneblja svode na pitanje etniciteta, svega dan kasnije vrh Katoličke crkve ispričao se za “mnogobrojna iskustva diskriminacije, segregacije i zlostavljanja” romske zajednice. Dočim isprika ne čini puno, ona je naznaka aktualnih zbivanja na globalnoj razini koji se tiču jačanja nacionalizama, a sveprisutna su i u našoj neposrednoj blizini. Ono što je ovime postalo vidljivo jest odnos prema rješavanju problema i nesuglasica koje se odvijaju u susretu manjinske i većinske zajednice. Problemi su to koji se ne adresiraju sustavno, već ad hoc, a ponekad i nasilno. Međutim, u sektoru vizualne kulture ta se pitanja neprestano preispituju (prisjetimo se izložaba Točke komunikacije i Moja umjetnost je moja stvarnost), a nova promišljanja potaknuta su i izložbom Priče Roma i projektom Muzej osobne povijesti Roma.

Sredinom ožujka ove godine u baranjskoj Dardi je predstavljen projekt Muzej osobne povijesti Roma nastao u suradnji produkcijske kuće Fade In i Romskog resursnog centra Darda te sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda. Uočivši nedostatak muzejske, arhivske i etnološke građe koja se bavi poviješću Roma na području Hrvatske, dvije su udruge pokrenule projekt prikupljanja podataka i artefakata slavonskih Roma s krajnjim ciljem njihovog smještanja u muzejski postav. Doista, ispisivanje romske povijesti sustavno je zanemarivano čak i u disciplini koja se bavi manjinskim identitetima, pa tako antropolog Michael Stewart navodi kako su se antropološka istraživanja romske zajednice počela provoditi tek prije četrdesetak godina, što zbog teorijskih paradigmi koje su uvjetovale shvaćanje Drugog (poput evolucionističkih teorija koje su romsku populaciju shvaćale kao zajednicu u evolucijskom stadiju sakupljača i lovaca) što zbog nemogućnosti adaptacije tradicionalne etnografske metodologije (budući da su se ti “sakupljači” i “lovci” nalazili u urbanim prostorima, motorizirani, “domesticirani” i disperzirani unutar većinske zajednice).

Diljem Hrvatske nailazimo na identičan institucionalni problem – nepostojanje i manjak podataka i građe o zajednicama koje područje Hrvatske nastavaju već sedam stoljeća. Sadržaji koji prezentiraju romsku kulturu u vidu izložaba jesu prisutni, pa pregledne historiografske izložbe o romskoj zajednici nisu nerijetka pojava. Tako je prošle godine povodom Svjetskog dana Roma u Arheološkom muzeju otvorena izložba Rromengo drom – tisuću godina migracija Roma koja je predstavila opće povijesno-geografske podatke o ovoj manjinskoj zajednici. Projekt Muzej osobne povijesti Roma čini sadržajni iskorak, budući da se radi o geografski lokaliziranoj etnografskoj građi koja nam daje uvid u življenu kulturu specifičnu za određeno područje Hrvatske. S obzirom na to da je jedan od glavnih ciljeva Muzeja osobne povijesti Roma ostvarivanje modela održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima te osvještavanja identiteta Roma, iskorak se očituje i u samoj metodologiji istraživanja. Ova participativna metoda uključuje edukaciju i razvijanje kreativnih vještina šesnaest mladih Romkinja i Roma koji aktivno djeluju u provedbi projekta, što je vrlo blisko modelu koji predlaže antropologinja Sarah Pink konceptom primijenjene vizualne antropologije kojim na pitanje “Može li podčinjeni govoriti?” odgovara davanjem oruđa kojima će manjinske zajednice govoriti u svoje ime. 

Prvi rezultat projekta jest izložba Priče Roma, ujedno budući prvi postav Muzeja osobne povijesti Roma koji će jednog dana zaživjeti unutar Društveno-kulturnog centra Stara pekara u Osijeku. Izložba je otvorena 29. travnja u galeriji Kazamat u Osijeku, a svoje je putovanje nastavila u riječkoj galeriji Kortil, gdje je zatvorena 30. svibnja. Dizajnerski vrlo impresivan kustoski postav približava osobne povijesti hrvatskih Roma široj društvenoj zajednici kroz osobne narative simbolički predstavljene u obliku osobnih predmeta, pretvarajući ih u muzejski izložak, odnosno umjetnički artefakt. Kako Kosjenka Laszlo Klemar (koja je uz Barbaru Blasin kustosica izložbe) navodi u publikaciji Priče Roma, radi se o predmetima aure “sekularnih relikvija” (što proizlazi iz koncepta emocionalnog muzeja Felicity Bodenstein i promišljanja devetnaestostoljetne muzealizacije osobnih predmeta javnih ličnosti) koji u posjetiteljima izazivaju emocionalan angažman i povezivanje. Naime, na izložbi je prikazano osamnaest osobnih priča pojedinaca iz romske zajednice, pripadnika i pripadnica podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši, naseljenih na području Slavonije i Baranje. Osobe i njihove priče predstavljeni su osobnim predmetima, fotografskim portretima autora Jasenka Rasola, tekstovima intervjua i videointervjuima pod režijom Miroslava Sikavice, koji je uz Martinu Globočnik i Željku Kovačević autor koncepta izložbe. 

Izložba inkluzivnog karaktera koja teži približiti manjinsku populaciju disperziranu unutar društva ipak ne uspijeva preispitati stereotipe i ograničavajuće identitete. Namjesto toga,  pojedinci su svedeni na etničku pripadnost romskoj zajednici. Čak i sam naziv izložbe Priče Roma implicira identifikaciju koja dokida druge slojeve identiteta. Time je reprezentacija manjinske skupine usredotočena na vrlo osobne, jedinstvene priče čiji su narativi posljedica iznimno loših uvjeta življenja i nametnutih socijalnih uloga. Tako ovaj projekt gubi aspekt prikupljanja etnološke arhivske građe o romskoj zajednici, budući da su u fokusu etnografije pojedinačnog, koje više govore o rasizmu. Ove osobne priče snažno ispunjavaju ulogu medija koji osnažuje empatiju, ali ne pokazuju elemente svakodnevnog iskustva koje većinska zajednica dijeli s romskom, već one koje ih naglašeno odvajaju i čine još daljima. Priče Roma odabrane za ovu izložbu traumatične su i živopisne priče pojedinaca i pojedinki o siromaštvu, rasizmu i šovinizmu (jednako spram žena i muškaraca), ali i priče o iskrenoj ljubavi prema drugima. Međutim, reprezentacija petrificirana inzistiranjem na patnji i filmične priče nalik hispanskom filmskom nadrealizmu perpetuiraju stereotipe i “pregolemu tugu cigansku”, udaljavajući nas od naših prvih Drugih i čineći ih ponovno egzotičnima.

Homi K. Bhabha stereotip definira kao socijalni konstrukt kojemu je inherentno ponavljanje – naš  stereotipizirani, ontološki Drugi ostaje u nepromijenjenom poretku i rigidnosti. S obzirom na to da se takav status ne može zaključiti jednom za svagda, on se neprestano mora perpetuirati kako bi se stereotip održao. Iznimku u odnosu na takav prikaz Roma čini publikacija Europske komisije naziva gotovo istovjetnog izložbi: Stories about Roma people – Stopping discrimination against Roma iz 2015. godine. Ona na sličan način sakuplja priče o Romima, no njen cilj nije estetizacija, već sakupljanje inspirativnih priča Roma koji su se izdigli iznad stereotipa u koje ih je društvo postavilo. Priče su to o ljudima koji razbijaju predrasude svojom participacijom u društvu, aktivnim djelovanjem unutar zajednice i radom na vlastitom obrazovanju. Njihove priče o klasnom, rasnom i rodnom nasilju nisu fokalne točke narativa, već kontekst koji su uspjeli nadići, čime su približeni većinskoj yajednici. Na izložbi Priče Roma približavanje promatraču uspostavljeno je pak osobnim predmetima koji, kako Kosjenka Laszlo Klemar u predgovoru navodi, pripadaju “(…) tradicijskoj baštini (poput korita, konjske opreme ili harmonike) te prenosi informacije o tradicionalnim obrtima i zanimanjima (…). Ostali predmeti su ‘obični’ svakodnevni, u pojedinim slučajevima čak i banalni.” Neki od njih su nogometne lopte, keramičke figurice, ali i studentska iskaznica Milana Mitrovića, koji je primjer mladog, educiranog i angažiranog Roma. No ipak je njegova reprezentacija usmjerena na njegov manjinski identitet.

Sam postav predmeta koji su jukstaponirani na način da sugeriraju odnos tradicionalno-suvremeno i točno prikazuju mijene društva ipak suviše podsjeća na staklene kabinete etnografskih muzeja devetnaestog stoljeća u kojima su na isti način postavljani artefakti izvaneuropskih kultura. Time su osjećaj udaljavanja i daljnje egzotizacija naglašeniji naspram inicijalne ideje poticanja inkluzivnosti i empatije materijalizacijom nosećih priča pojedinaca i pojedinki u izloženim predmetima. A te priče, čije su one uistinu? Evidentno uređene i posredno autentične, jesu li to doista priče Roma, priče ljudi? Ili su to priče o tome kako većinska zajednica zamišlja Rome? Ukalupljeni u već nam poznate narative Kusturičinih filmova, ovi pojedinci postaju likovi koji nam pričaju priče o razlikama prema kojima zamišljamo sebe, umjesto o razlozima koje nas čine jednakim bićima, prema kojima bismo ih trebali zamišljati.

Projekti participativnog tipa koji se bave identitetima manjinske zajednice očito su potrebni društvu u kojemu živimo, kao i njihova prezentacija putem medija pristupačnih osobama različitih sociooekonomskih statusa. Izložba Priče Roma je u tom kontekstu veliki napredak za većinsku i za manjinsku etničku zajednicu. Međutim, prezentacija je (iako vrlo kvalitetno izrađena od strane tima stručnih profesionalaca u polju filma, fotografije i dizajna) nespretno fokalizirana u točke koje ne odgovaraju krajnjem cilju projekta koji se ipak tiče dugoročne inkluzije romske manjinske zajednice u društvo, a ne samo u određeni kulturni program koji je naposljetku ipak privremen. Priče Roma nas unatoč tome tjeraju na promišljanje vlastite svakodnevice, i pobuđuju suosjećanje kojim možemo djelovati i pomoći onima u potrebi. No namjesto spasilačkih i naizgled plemenitih tendencija koje ona budi, valja zakucati na vrata vlastite predrasude i osvijestiti to da smo uistinu sličniji negoli smo drugačiji jedni od drugih.

“Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi” natječaj je proveden kroz Europski socijalni fond u području dobrog upravljanja, i temeljem kojeg je omogućeno financiranje razvoja ili uspostave modela sudioničkog upravljanja u kulturi za 34 projekta. U seriji intervjua donosimo kratak pregled aktivnosti koje se odvijaju ili će se odvijati diljem Republike Hrvatske, s ciljem razvoja novih suradničkih modela, jačanja kapaciteta organizacija civilnog društva, provedbe kulturnih i umjetničkih programa te razvoja suradnje i umrežavanja u području sudioničkog upravljanja u kulturi.

Projekt pod nazivom Štruca kulture provodi se u partnerstvu nositelja Fantastično dobre institucije – FADE IN i partnera Nansen dijalog centra, Grada Osijeka, Romskog resursnog centra iz Darde te Hrvatskog društva kulturnog turizma iz Osijeka. Razgovaramo s voditeljicom projekta Željkom Kovačević.

KP: Koliko je razvijeno civilno društvo u Osijeku, s posebnim osvrtom na udruge i umjetničke organizacije u kulturi?

Koliko je meni poznato, Osijek još od ranih devedesetih ima jaku civilnu scenu s nekoliko vrlo snažnih organizacija koje su prepoznate na nacionalnoj, regionalnoj, pa usudila bih se reći i na međunarodnoj sceni. I naravno, puno manjih čiji doprinos nije ništa manje važan. Svi oni predano rade svoj posao i  kontinuirano su prisutni i čini mi se da gradu neprekidno otvaraju nove i važne perspektive koje ponekad znaju biti i neugodne, no bez toga nema napretka i to je upravo što tu scenu čini važnom i razvijenom. Pojavljuju se i nove organizacije, što je dobro jer to znači da ljudi imaju interesa za grad u kojem žive, da prepoznaju što nedostaje i da su spremni založiti se.

Što se tiče umjetničkih i organizacija u kulturi, ne mogu vam u ovom trenutku davati tu vrstu posebnog osvrta jer smo do sada imali priliku upoznati tek mali broj njih, a nadam se da ćemo kroz projektne aktivnosti kojima je predviđena suradnja s ostatkom, u dogledno vrijeme upotpuniti odgovor na to pitanje.

Ono što pak mogu reći jeste da je za grad veličine Osijeka broj kulturnih događanja prilično velik, što znači da umjetnici i kulturnjaci produciraju kulturno-umjetničke sadržaje i da ima dovoljan broj pojedinaca koji su voljni te sadržaje konzumirati. O Osijeku se voli govoriti kao o gradu iz kojeg ljudi odlaze, no koliko je važno pitati se zašto je to tako, toliko ne smijemo zaboraviti na one ljude koji žele ostati živjeti u njemu. Njima je naravno stalo da im život bude kvalitetan i mislim da se to pokazuje na brojnim razinama, među ostalim i na kulturno-umjetničkoj sceni.

KP: Možete li nam predstaviti vaš projekt izgradnje kapaciteta za civilno-javno partnerstvo? O kojem se prostoru radi? Kakav model upravljanja njime biste htjeli osnovati? Koje sadržaje uključuje, a koje korisnike?

Projekt Štruca kulture Fade In provodi u partnerstvu s Nansen dijalog centrom iz Osijeka, Gradom Osijekom, Romskim resursnim centrom iz Darde i Hrvatskim društvom kulturnog turizma iz Osijeka. Projekt je financiran preko Ministarstva kulture, sredstvima Europskog socijalnog fonda putem natječaja Kultura u centru. Stara pekara je prostor unutar osječke Tvrđe, a riječ je o kulturnoj baštini, 250 godina staroj vojnoj austrougarskoj pekari koja je trenutno u fazi rekonstrukcije, dogradnje i prenamjene u okviru projekta “Edukativni i informativni turistički centar mladih Stara pekara s Trgom Vatroslava Lisinskog, Tvrđa” čiji je nosioc Grad Osijek. Stara Pekara bi svoja vrata, prema najavama djelatnika Grada Osijeka, trebala otvoriti građanima već ove jeseni.

Projekt Štruca kulture bi u jednom dijelu prostora Stare Pekare trebao upotpuniti dio koji nedostaje i za koji Grad Osijek, iako je to planirao, nije uspio ostvariti sredstva, a to su sadržaji. Da bi se to ostvarilo, prvo treba vidjeti koja je potreba organizacija i zajednice, ustanoviti stanje na kulturnoj i civilnoj sceni i njezine interese, a tek onda donositi zaključke. To je proces koji će trajati i kojemu treba pristupiti otvoreno. Neke od aktivnosti kreću u nadolazećem periodu, a ovim putem ih i najavljujem, to su inicijalni sastanak sa zainteresiranom javnošću na kojem će zainteresirane organizacije i pojedinci moći predlagati smjer razvoja sadržaja unutar Stare Pekare, anketa s najmanje sto građana, 2 fokus grupe i dr., a obavijesti o aktivnostima kao i pozivi stižu uskoro.

Spomenut ću i Muzej osobnih priča – jednu od sadržajnih jedinica Stare Pekare koja će djelovati kao muzejsko-galerijski prostor u kojem će se na urban i suvremen način predstaviti osobne priče građana Osijeka, predstavnika nacionalnih manjina koji u njemu žive, a iako će fokus biti na osobnim pričama pojedinki i pojedinaca, one će također biti prepoznate i kroz širi društveno-politički-socijalni kontekst našeg društva, čime zapravo doprinosimo jednoj od bitnih uloga koju bi društveno-kulturni centri trebali imati, a to je rad na poštivanju svih članova zajednice.

KP: Na koje biste prilike i poteškoće ukazali u procesu komunikacije o gore navedenim parametrima, konkretno s lokalnom upravom, drugim akterima u polju kulture, te građanima odnosno javnosti?

Mi smo za sada, na operativnoj razini ostvarili jako dobru suradnju s Gradom Osijekom, što i jeste jedan od ciljeva natječaja Kultura u centru upravo jer ovakav složen proces teško da i može uspjeti bez civilno-javnog partnerstva. Surađujemo najviše s kolegicama i kolegama iz Upravnog odjela za programe Europske unije i Upravnog odjela za društvene djelatnosti, a bez takve, dobre suradnje, proces koji čeka njih, a i nas ne bi imao smisla. Kada započnu aktivnosti u zajednici moći ću više reći o ostalom, no ono čemu se nadam je da ćemo kada dođe trenutak svatko preuzeti odgovornost za ulogu koju imamo, kao građani, kao organizacije i kao institucije.

RKUD-Darda jedna je od rijetkih organizacija koja okuplja mlade Rome i Romkinje i aktivno radi na očuvanju i promociji romske kulture i tradicije. Prema riječima njihovog voditelja Jovice Radosavljevića, okupljaju četrdesetak aktivnih članova od kojih su mnogi preko folklornih nastupa prvi put otputovali van sela, vidjeli more, prešli granicu. Mladi Romi rijetko mogu sudjelovati u kulturnim sadržajima, a iako to može biti općenito slučaj s mladima slabijeg materijalnog statusa koji još k tome žive u izoliranim, malim sredinama, startna pozicija većine mladih Romkinja i Roma najčešće nije ista kao kod većinskog stanovništva. S te strane kulturni sadržaji nisu im jednako dostupni jer životno nisu u situaciji koja bi im to omogućila, kaže Željka Kovačević, Fade-Inova voditeljica projekta.

O pitanju dostupnosti obrazovanja romskoj zajednici pisali smo ranije u sklopu rasprave o reformi obrazovanja u Hrvatskoj gdje je usuglašeno kako su interkulturalni sadržaji premalo zastupljeni u obrazovnom sustavu i to isključivo u vidu predstavljanja “drugih” i “drugačijih”. Ljatif Demir, profesor Romskog jezika i kulture i jedan od osnivača diplomskog studija Romistike pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tada je istaknuo neke od uzroka zbog kojih mladi iz romske zajednice u prosjeku napuštaju obrazovanje oko dvanaeste godine života. Tu spadaju nastava na jeziku koji ne razumiju, teški životni uvjeti, dvostruka diskriminacija, ali i kurikulum koji ignorira njihovo postojanje. Nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi njihovim povijesnim i kulturnim karakteristikama, nisu mladim Romima poticajno okruženje za nastavak obrazovanja. Diplomski studij Romskog jezika, koji se izvodi u sklopu Odsjeka za indologiju od 2016. godine, prvi je korak k obrazovanju potrebnog kadra, ali i institucionalizacije romske kulture.

“Nažalost u školama se uopće ne govori o povijesti Roma jer i nema pisanih dokumenata. Romskoj zajednici poznata je priča o stradanju Roma, ali nije široj javnosti. U javnosti također postoji umanjivanje zločina i genocida nad romskom zajednicom u Hrvatskoj i jako malo se govori o romskim žrtvama jer se o tome i nije smjelo govoriti do recimo 2002. godine kada smo osnivali RKUD-Darda. Tako je pjesma Ciganska je tuga pregolema koja je nastala u logorima, bila zabranjena. Stari nisu dozvolili da je se pjeva niti javno izvodi iz straha od posljedica koje bi se “navodno” desile. U to ime obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu “Samudaripena”, sjećanje na 2. kolovoz 1944. godine kada je 2897 Roma ubijeno u koncentracijskom logoru”, ističe Radosavljević.

Kovačević smatra kako je nepreuzimanje odgovornosti, na individualnoj i na kolektivnoj razini, najveće prokletstvo našeg društva. “To nije priča samo Roma. Problemi i počinju zbog onog neizrečenog i zatomljenog u nama. Naprimjer, dokle god se djeca sa školskih izleta na kojima posjećuju mjesta recimo stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, vraćaju s porukom da su “oni drugi loši”, a ne s porukom “ne ponovilo se”, mislim da neće biti ni adekvatnog mjesta za Rome u školskim udžbenicima. Sve je to jako povezano, a čini se da ide u krivom smjeru. Ovaj projekt to ne može promijeniti, naravno, ali nas može potaknuti da o tome javno govorimo. Istovremeno može nevidljive ljude učini vidljivima”, dodaje Kovačević.

U sklopu projekta mladi Romi će imati priliku naučiti osnove fotografiranja, snimanja, vođenja intervjua i montaže, čime se razvijaju njihove kreativne vještine i potencijali i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u kreiranju i konzumiranju kulturno-umjetničkih sadržaja što dugoročno doprinosi njihovoj integraciji u širu zajednicu. Nepostojanje pisane povijesti Roma jedna je od motivacija za pokretanjem ovog projekta. Njime se romska povijest počinje bilježiti suvremenim medijima te se istražuju načini koji će osigurati da se takva praksa počne sustavno provoditi. “Društvene mreže u posljednjih nekoliko godina potpuno su promijenile način života i u romskoj zajednici. Mlade ljude iz našeg sela uopće ne zanima što je nekada bilo”, kaže Radosavljević, dok Kovačević dodaje kako upravo učenje o suvremenim tehnologijama, fotografiji, montaži, snimanju mladi prepoznaju kao nešto njima generacijsko blisko pa je to dobar alat kojim ih se može zainteresirati da se ujedno pozabave i prošlošću svojih sumještana i svog naroda.

Mentorica na projektu Martina Globočnik iz Fade Ina objašnjava kako im se prikupljanje osobnih priča činilo kao kvalitetan način integracije Roma u širu društvenu zajednicu.”Kroz svoj rad često smo se susretali s teškim životnim pričama pripadnika romske zajednice i shvatili smo da nemaju dovoljno artikuliran svoj glas u javnosti. Govoriti i svjedočiti sebe je najteže i najhrabrije. Zato smo  odlučili poduprijeti ljude jedne marginalizirane grupe da istupe i govore o značajnim trenucima u svojim životima bilo to rođenje djeteta, prva ljubav, vjenčanje ili što drugo. Ovaj umjetnički projekt naš je napor fokusiran na publiku. Do sada je uglavnom većina govorila o manjini. Držimo da je vrijeme da se manjina obrati većini” naglašava Globočnik.

“Važno nam je da to čine mladi pripadnici romske zajednice i da ova potreba dolazi upravo od njih, iznutra. Naravno, mi smo istovremeno potpuno svjesni kako nismo ni povjesničari, ni etnolozi ni antropolozi, no jesmo redatelji, scenaristi, producenti – osobe s dugogodišnjim iskustvom rada na dokumentarnom filmu, edukativnim i različitim programima za mlade. Vjerujemo kako će nam sva ta iskustva i  znanja omogućiti, ne samo da uspješno provedemo projekt, već da s njime nastavimo i dalje i da jednoga dana, u ne tako dalekoj budućnosti, Muzej osobne povijesti Roma ne bude samo virtualni muzej i dvije izložbe već i fizički prostor u Osijeku koji bi bio “domaćin” osobnih povijesti brojnih drugih manjina koje žive na području Osječko-baranjske županije i organizator različitih kulturno-umjetničkih sadržaja” zaključuje Kovačević.

Festival je od prve godine natjecateljski – nagrađuje se najbolji film po izboru žirija i po izboru publike – a 2013. godine uvedene su u Hrvatskoj dotad nepostojeće, strukovne nagrade za najbolju režiju, fotografiju, montažu i dizajn zvuka. Od svog trećeg izdanja Liburnia Film Festival redovito organizira besplatan edukacijski program, a s ciljem  širenja popularizacije hrvatskih dokumentaraca te daljnje izgradnje publike, od 2014. godine pobjednički filmovi s prethodnog izdanja festivala kreću na turneju, program pod nazivom Liburnia uplovljava.

Od 2007. godine filmove bira selektor Oliver Sertić, s kojim smo razgovarali o ovogodišnjem 15. izdanju festivala, ali i njegovim počecima, te hrvatskoj dokumentaristici danas.

KP: Liburnia Film Festival najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Možete li nam ukratko prepričati početke festivala, tko ga je i s kojom namjerom pokrenuo, zašto se odvija isključivo na otvorenom te po kakvoj je programskoj koncepciji specifičan?

Festival je pokrenuo Igor Bajok u Ičićima prije 15 godina s namjerom da napravi malo kulturno događanje u mjestu u kojemu živi s namjerom da se okupi lokalna ekipa na kraju ljeta, pogledaju neki noviji hrvatski dokumentarci, tada još s VHS kazeta i popije hladno pivo u lučici gdje se festival do pretprošle godine događao, prije nego svi krenu u nove radne pobjede u rujnu. Taj termin krajem kolovoza pokazao se ključnim za stalni rast publike, a to je ohrabrivalo organizatore da uvode nove dane, nove programe i dovode sve više gostiju. Lučica u Ičićima je zapravo bila jedino mjesto gdje se projekcije mogu održavati za više od 20 ljudi, ali ta lokacija je ujedno bila i najbolja moguća jer je more odmah pored platna.

Danas, 15 godina poslije, to je i dalje jedini festival domaćeg dokumentarca u zemlji, gdje u 5 dana prikazujemo najbolje recentne hrvatske dokumentarce i to je redovito dobar mišung novih uradaka poznatih autora i debitanata, budgetiranih filmova i prvih filmova potpunih amatera, studentskih, pa čak ponekad i radioničkih i televizijskih dokumentaraca. Zadnje dvije godine odvija se u Opatiji jer nam je to bilo logistički lakše. Kvaliteta programa uvijek ovisi o godišnjoj berbi, ali trudim se izabrati ne samo kvalitativno najbolje dokumentarce već i profilirati nove talente, prikazati drugačije umjetničke pristupe i pokazati da dokumentarac može biti stilski raznolik i zanimljiv. Ne samo sadržajno, već i konceptualno. A ono što je najvažnije je da gotovo svi autori filmova dolaze predstaviti svoje naslove publici i družiti se međusobno. Uz glavni filmski imamo i ekstenzivni edukacijski program kao i nekoliko popratnih filmskih i govornih programa. Igor je svoj entuzijazam prenio na sve nas, a za razliku od početaka kad je festival radio gotovo sam, sada je u timu gotovo 40 ljudi.

KP: S obzirom na dugogodišnje iskustvo, možete li nam dati kratki pregled razvoja domaće dokumentaristike, prema temama i stilovima, te možda predstaviti neke autore od kojih možemo očekivati više u godinama koje dolaze?

Prije četiri godine uveli smo i profesionalne nagrade za najboljeg redatelja/icu, snimatelja/icu, montažera/ku i dizajnera/icu zvuka. Važno je da se istaknu i drugi ljudi koji su jednako odgovorni za dobar dokumentarac. Film se kod nas, iako nestabilno, ipak vidno razvija. HAVC je uveo dodatnu stabilnost u profesionalnu produkciju, a i filmovi su od ranije većinski televizijskih formata, danas puno kreativniji, šarolikiji i dramaturški zategnutiji. Autori se puno više igraju, istražuju različite forme, puno se više kreativno usude, što donosi zanimljive rezultate. No, petnaest godina je ipak prekratko vrijeme da bi razgovarali o nekim prepoznatljivim umjetničkim periodima, kao i tematskim odrednicama. Mi smo mali, ipak i dalje dosta centralizirani jer je većina filmova iz Zagreba i s ogromnom edukacijskom i financijskom rupom da bi mogli imati stabilan razvoj dokumentaristike. Nažalost, zbog toga i neki sjajni talenti često odustaju od bavljenja filmom jer u tome nema kruha. Mi se koliko toliko trudimo da im taj trud uložen u film vratimo kroz kvalitetnu projekciju pred zainteresiranom publikom.

Svake su godine barem trećina autora debitanti. Neki naprave zanimljiv kratki film na nekoj radionici i više se time ne bave, neki nas ponovo razvesele svojim novim filmovima i to nam je posebno drago. Ove je godine, nakon dugo vremena, dosta filmova s Akademije dramske umjetnosti, mada sve zanimljiviji filmovi dolaze i od autora koji s filmom nikad nisu imali veze niti su to studirali već se njihov talent iskristalizirao na nekoj od radionica dokumentarnog filma.

KP: Kakvu podršku ima festival, u ljudskom, ali i financijskom pogledu? Je li se to stanje mijenjalo s godinama te možete li iz toga zaključiti i o promjenama (u smislu potpore) koje su se događale u hrvatskoj filmskoj industriji od pokretanja festivala? 

Festival ima sjajnu publiku koja se svake godine vraća i požrtvovan organizacijski tim koji se svake godine ubija kako bi za simbolične honorare napravio ozbiljan festival koji traje 5 dana, s više od 30 filmova, oko 80 gostiju, radionicama i popratnim filmskim, govornim i muzičkim programima i dosta solidnom medijskom pokrivenošću. Bez ove ekipe LFF ne bi bio moguć. Financijski, LFF raste u dosta simboličnim okvirima. Redovito nas već nekoliko godina podržavaju HAVC, Grad Opatija, Primorsko-goranska županija i Društvo hrvatskih filmskih redatelja, ali su to sve dosta simbolični iznosi koji ne dopuštaju stvarni rast koji bismo željeli. Svake godine apliciramo na neke dodatne natječaje, pa smo ove godine dobili neka sredstva i od Turističke zajednice grada Opatije, ACI Opatija, televizije Al Jazeera Balkans, Erste banke i nekih manjih sponzora, a nekoliko programa koji se održavaju kroz godinu, poput Slučajno kino i Liburnija uplovljava odvijaju se kroz mrežu Clubture ili uz potporu Grada Rijeke. Podržava nas i Grad Lovran. Da bi pokrpali budget i napravili sve zamišljeno, cijele godine apliciramo na male grantove pa se dosta iscrpljujemo na administraciju i izvještaje, a ne na razvoj programa. Razvijamo se uvjetno i rekao bih, nestabilno i ‘na mišiće’, a samo zahvaljujući festivalskom timu, prijateljstvima i snalaženju. To nažalost ne može biti strateški razvoj jer će već sutra neki od tih ljudi otići, ili zato što nisu dovoljno plaćeni ili im je previše malih balkanskih problema koji stalno iskaču i treba ih rješavati.

KP: Od svog trećeg izdanja, Liburnia Film Festival redovito organizira besplatan edukacijski program, u suradnji s Filmaktivom iz Rijeke te Fade Inom i Restartom iz Zagreba. Koliko je važno filmsko opismenjavanje mladih i odraslih, za održivost i vidljivost hrvatske kinematografije te čini li vam se da se u tom pogledu čini dovoljno na institucionalnoj razini? 

Filmsko opismenjavanje je izuzetno važno, no ono mora biti često i kontinuirano. Naše festivalske edukacije su pomogle da se neki ljudi zainteresiraju za film i krenu dalje istraživati i obrazovati se na kontinuiranim programima ili da čak upišu oficijalne filmske škole. Na radioničkim programima ti možeš posijati sjeme, što je svakako važno. Problem je što dalje? Neki se pridruže riječkom Filmaktivu i naprave film, neki odu na dodatne radionice u Zagreb ili inozemstvo, ali u Hrvatskoj zapravo nema službene kontinuirane edukacije za dokumentarni film. Jedina filmska škola je zagrebačka koja prima samo dvoje studenata godišnje na MA iz dokumentarnog filma. Ostalo su malo razvijeniji filmski programi ili tečajevi i većina ih je u Zagrebu. Mi pokušavamo organizirati cijeli spektar radionica, od Filmske početnice za klince do 10 godina, preko radionice Prvi put snimam za one koji prvi put uzimaju kameru bez obzira na dob, do masterclassa filmskih profesionalaca za one koji o filmu već nešto znaju. O procesu nastanka filma se može saznati puno i iz jutarnjih Kava s autorom ili jednostavno druženjem s autorima na festivalu.

Dakle, institucionalna razina u Hrvatskoj gotovo da ne postoji. Polaznici radionica koji zaista zagrizu, na kraju će otići u neku školu u inozemstvo i vrlo vjerojatno se neće vratiti, a koliko god će nam nekad biti drago što ćemo ‘imati’ redatelja koji se preziva na ‘ić’, oni će biti dio zapadnoeuropskog ili američkog produkcijskog fonda i njihove filmove će potpisivati zemlje koje su znale cijeniti talente.

KP: Od 21. do 25. kolovoza na nekoliko lokacija u Opatiji održat će se 15. izdanje festivala. Što nas sve očekuje? 

Čekaju vas najzanimljiviji hrvatski dokumentarci. Ove godine ih je bilo stvarno puno i bilo ih je zaista dobrih. No, nažalost, samo su četiri dana za filmove u konkurenciji i ne možemo prikazati sve što je ove godine valjalo. No na sreću, puno je festivala i vjerujem da će i ovi ‘ispod crte’ pronaći put do publike. Dvadeset i dva su filma u konkurenciji, još 11 u popratnim filmskim programima, od toga ih 12 nikada nije ranije prikazano na festivalima u Hrvatskoj. Gotovo svi autori dolaze osobno predstaviti svoje filmove što nam je posebna čast i zadovoljstvo, što znači da će biti baš filmski veselo. O pobjednicima u 6 kategorija odlučivat će direktor najvećeg regionalnog festivala dokumentarnog filma Dokufest iz Prizrena Veton Nurkollari, jedna od najboljih mladih montažerki današnjice, Jelena Maksimović iz Beograda, filmski distributer iz Ljubljane Vasja Bibič, snimateljica i redateljica Eva Kraljević te trenutno najpoznatiji lokalni filmaš, Riječanin Igor Bezinović, dobitnik Zlatne arene za njegov sjajan hibridni film Kratki izlet, te višestruki laureat LFF-a.

Imamo tri radionice, već spomenute Filmsku početnicu koju vodi ekipa iz Restarta i Prvi put snimam koju radi riječki Filmaktiv, a novi program je i Razmišljaj filmom, završna filmska radionica za učenike srednjih škola iz Zagreba, Zaboka, Zadra, Pule, Petrinje…  koju provodi Restart u suradnji s LFF-om. Dario Juričan će sa Sašom Paparellom održati case study o nastanku filma Gazda. Predstavljamo i filmove Pulske filmske tvornice, kao i opatijski projekt Zaustavimo govor mržnje. Ove godine uveli smo i tribine za svu zainteresiranu javnost, Opatija i Europska prijestolnica kulture, kao i predstavljanje Kvarnerske filmske komisije uz razgovor o audiovizualnom sektoru Primorsko-goranske županije. Svakog dana u 12 sati u Caffe baru Eugenian filmski kritičar Vladan Petković razgovarat će sa svim autorima LFF-a, a popodne se možete družiti s filmašima na takozvanom Hengalištu na istom mjestu. Na otvorenju nam ‘svira’ Edin Haliti sa svojim programom Slastičarna, a festival zatvara poznati makedonski jazz gitarist Toni Kitanovski koji na LFF dolazi s ciganskim Cherkezi Orkestrom što će biti posebno zanimljiva kombinacija. Ako ne uspijete doći na LFF, na HRT-u 3 svaki dan možete pratiti Festivalske kronike ili se pretplatiti na naš festivalski newsletter.

Krećemo, zapravo, s pretprogramom. U subotu, 19. kolovoza u bivšem hotelu Panorama na Preluku nadomak Opatije prikazujemo Kratki izlet Igora Bezinovića, kao najavu festivala, ali i skorašnje kino distribucije filma.

Predavanje Montažni procesi održat će se u petak, 19. veljače u 18 sati, u uredu Udruge Filmaktiv (Filodrammatica, Korzo 28/1). 

Masterclass predavanje dio je edukativnog programa “U fokusu-izgradnja lika u dokumentarnom filmu” koje provodi Fade In. Od 26 prijavljenih, u radionice je uključeno devetero polaznika, osmero iz Hrvatske i jedna redateljica iz Srbije koji su aplicirali kratkim sinopsisima za priču o kojoj bi htjeli snimiti film. Glasanjem su odabrali tri teme koje su trenutno u fazi pred snimanje. Edukativni program “U fokusu-izgradnja lika u dokumentarnom filmu” namijenjen je polaznicima koji imaju osnovna znanja iz dokumentarnog filma i filmskog jezika općenito, a cilj je polaznike voditi kroz proces istraživanja, pripreme i pisanja vlastitog projekta, te ih poticati i podupirati u radu s protagonistima.

Marianna Kaat međunarodno je nagrađivana producentica i redateljica, jedna od najuspješnijih estonskih dokumentaristica. Diplomirala je i doktorirala na Akademiji St. Petersburg State Theatre Arts u Rusiji. Tijekom svoje uspješne karijere u filmskoj industriji radila je kao scenaristica i redateljica (Eesti Telefilm Studio), nakon čega je pet godina bila menadžerica na estonskoj nacionalnoj televiziji (ETV). Nezavisnu produkciju Baltic Film Production (BFP) osnovala je 1998. godine i od tada je producirala i režirala brojne TV serije i dokumentarne filmove za domaće i inozemno tržište.

Njezini zapaženiji filmovi − A Working Title: Wunderkind (2012.), Pit No. 8 (2011.), Lobotomy (2010.), Kalinovski Square (2007.) i The Last Phantoms (2006.) − prikazivani su diljem svijeta i osvojili su brojne domaće i međunarodne nagrade. Pri estonskome Baltic Film and Media School predaje dokumentarizam na preddiplomskome i poslijediplomskome specijalističkom studiju. Kao gošća mentorica sudjelovala je na brojnim radionicama za producente, filmskim školama i sveučilištima izvan Estonije.

Članica je udruženja European Documentary Network (EDN), jedna od osnivačica Estonian Documentarians Guilda. Članica je i zajednice Estonian Journalists Uniona. Dobila je priznanje The European Trailblazer na konferenciji MIPDoc 2009. godine u Cannesu.

Ulaz na predavanje je besplatan.

U sklopu serije o govoru mržnje Marin Živković i Tomislav Kevo razgovarali su s profesoricom na Odsjeku za novinarstvo Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Gordanom Vilović o govoru mržnje u medijima, dugogodišnjom aktivisticom Centra za mirovne studije Cvijetom Sentom o govoru mržnje u Hrvatskoj, predstavnicom Mreže mladih Hrvatske u Nacionalnom odboru za provedbu kampanje Vijeća Europe No Hate Speech Movement Monikom Pažur, profesoricom na Odsjeku za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Majom Munivranom Vajdom o pravnom okviru za sankcioniranje govora mržnje, izvršnom urednicom portala Netokracija Miom Biberović o govoru mržnje i društvenim medijima, te ambasadoricom kampanje “NE govoru mržnje na internetu!” Ivom Šulentić.

Materijali su dostupni za daljnju uporabu i neometano korištenje.

Naslovna fotografija still je iz petominutnog animiranog edukativnog filma Ptica, nastalog u sklopu kampanje “NE govoru mržnje na internetu”. Film prati jedan dan u životu mlade osobe – u onom realnom, izvanjskom, kao i u onom privatnom, virtualnom – a izradila ga je produkcijska kuća Fade In u suradnji s Mrežom mladih Hrvatske i Domom za odgoj djece i mladeži Zagreb.