S obzirom na opseg događanja na različitim društvenim mrežama posljednjih godina, u ovom ćemo se tekstu ograničiti na dvije – Facebook i X. Na primjeru tih dviju mreža pokazat ćemo kako su se njihovi prioriteti i algoritmi mijenjali te kako te promjene korespondiraju s pojačanom cirkulacijom dezinformacija i manipulativnog sadržaja. Trendovi koje pritom opisujemo prisutni su i na drugim mrežama, poput Instagrama i TikToka.

Od mreže za druženje do generatora kaosa

Počnimo s Facebookom, daleko najstarijom među društvenim mrežama koje su još uvijek u širokoj upotrebi. Prema istraživanju Katherine Schaeffer (2024), iako je Facebook i dalje najraširenija društvena mreža u Sjedinjenim Državama, njegovi korisnici sve su stariji. Najveći udio korisnika danas je u dobnoj skupini od 30 do 49 godina, među kojima 75 % barem povremeno koristi tu mrežu. Međutim, navike korištenja drastično su se promijenile u odnosu na razdoblje od prije 20 godina.

Dok je Facebook u početku služio ponajprije mladima kao komunikacijsko sredstvo za dogovaranje izlazaka, druženja i dijeljenje fotografija iz privatnog života, danas je ovu platformu teško definirati zbog niza različitih funkcionalnosti – Messenger (aplikacija za slanje poruka i video pozive), Marketplace (platforma za prodaju), Pages (stranice) i Groups (platforma najsličnija internetskom forumu) samo su neke od funkcija zbog kojih korisnici i dalje gravitiraju ovoj, danas već ostarjeloj, društvenoj mreži. 

Najproblematičnija funkcija u kontekstu širenja dezinformacija i dalje je Feed (izvorno News Feed), jedna od najstarijih Facebookovih funkcija, pokrenuta davne 2006. godine, koja određuje što će korisnici vidjeti kad otvore početnu stranicu. U početku je Feed korisnicima prikazivao aktivnosti njihovih prijatelja, fotografije koje objavljuju i slično. S vremenom se fokus sve više pomicao prema vijestima i objavama službenih stranica.

Početkom 2010-ih radilo se uglavnom o legitimnim izvorima – novinama, televiziji i news portalima – no Facebookova taktika manipulacije formatom sadržaja već je tada počela utjecati na distribuciju vijesti. Sve više je prioritizirao sadržaj koji bi korisnike zadržao na njihovoj platformi i ograničavao dijeljenje linkova. Sredinom 2010-ih prioritizacija video sadržaja radikalno je transformirala novinske redakcije, koje su stihijski ulagale velika sredstva u produkciju videa kako bi se bolje pozicionirale na Facebooku, nauštrb drugih odjela poput istraživačkog novinarstva.

Danas Feedom dominiraju sumnjivi izvori informacija – od objava u grupama koje su sve češće izvorišta teorija zavjere, do stranica (Pages) koje masovno generiraju i šire senzacionalističke dezinformacije i manipulativne sadržaje radi monetizacije. Upravo je pandemijska 2020. bila ključna za masovni rast količine dezinformacija na Facebooku, što smo mogli vidjeti i u Hrvatskoj. Istraživanje Debunka iz 2022. pronašlo je više od 1330 Facebook grupa na prostoru Balkana koje šire dezinformacije o Rusiji, NATO-u, LGBTQIA+ osobama i koronavirusu. No čak i te masovne dezinformacijske mreže iz razdoblja prije 2022. pokazuju se kao zastarjelima s obzirom na radikalan rast AI generiranog sadržaja koji sve više preuzima primat na Facebooku. 

Monetizacija manipulacije

Povrh samog razvoja i popularizacije alata poput ChatGPT-a, dvije stvari su pritom ključne – prva je odluka Mete da nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima 2024. prekine suradnju s nezavisnim fact-checkerima, a druga je njihova poslovna strategija usmjerena na popularizaciju vlastitih AI alata u svim proizvodima, od Facebooka, Instagrama do WhatsAppa. Ovaj tekst se ne bavi kompleksnošću i širim utjecajem AI tehnologije, ali za razumijevanje efekata tih alata na društvene mreže poput Facebooka važno je razumijeti i ekonomski pritisak koji vlada u tehnološkom sektoru da se ti alati šire i postanu ključni za funkcioniranje ne samo njihovih proizvoda, već i čitave globalne ekonomije. 

Otkako je OpenAI 2022. izbacio ChatGPT, sve velike tehnološke kompanije investiraju enormna sredstva u vlastite AI alate kako bi pokazale investitorima da su spremne preuzeti vodstvo u toj novoj tehnološkoj revoluciji. Odnos između uloženog i stvarnih rezultata tu je manje bitan. Poput tech kompanija iz 2010-ih, kao što su Uber, Airbnb i WeWork, niti jedna AI kompanija u koje se danas ulažu milijarde nije profitabilna, no investitori ulažu enormna sredstva u nadi da će jedna od njih pobjediti i vratiti im uloženo. Facebook je tako počeo aktivno promovirati AI-generiran sadržaj u svome Feedu, isto kao što je prije desetak godina “gurao” video. 

Za sad je to dovelo do iznimno bizarnih i grotesknih situacija, poput širenja sadržaja kao što je “shrimp Jesus” – serija AI-generiranih slika Isusa sastavljanog od gomile škampa. Takve slike se šire spam stranicama na Facebooku i često imaju na stotine komentara korisnika. Istraživanje medijske platforme 404 media pokazalo je da se radi o monetizaciji Facebookove promocije AI sadržaja – te objave sadrže poveznice na stranice prepune Google AdSense oglasa, na koje klikaju naivni korisnici željni bizarnih slika Isusa. S obzirom na tisuće objava i milijune reakcija, grupe povezane s takvim kampanjama zarađuju ozbiljan novac manipulacijom AI sadržajem. 

Monetizacija nije jedini problem ovog fenomena. Kompanije poput Mete agresivnim forsiranjem AI sadržaja korisnicima koji nisu navikli razlikovati stvarno od generiranog postepeno brišu granicu između stvarnog i nestvarnog. I dok je shrimp Jesus bizaran, ali sam po sebi relativno bezazlen fenomen, manipulativan AI sadržaj je postao rutinski propagandni alat u globalnim sukobima, uključujući i ratove u Ukrajini i Gazi.

S obzirom na novu politiku Mete koja je odustala od nezavisnih fact-checkera na Facebooku i Instagramu, procjena točnosti informacija sada pada na same korisnike i volontere koji drugim korisnicima moraju objašnjavati da se ne radi o vjerodostojnim sadržajima. Koliko je taj model edukacije (ne)uspješan nažalost možemo vidjeti kroz primjer stotina milijuna interakcija s AI-generiranim sadržajem na Facebooku, koje su u svojem istraživanju iz 2024. godine analizirali Renee DiResta i Josh A. Goldstein.

Muskova informacijska distopija 

Iako Isus-škamp možda zvuči kao vrhunac apsurda 2020-ih, situacija na X-u (bivšem Twitteru) je daleko kaotičnija. Otkako je Elon Musk preuzeo Twitter 2022., mreža je postala personifikacija najbogatijeg čovjeka na svijetu koji se nakon kupnje izravno uključio u američku političku sferu – najprije investicijom od 288 milijuna dolara koje je donirao Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, a potom kroz tzv. DOGE, grupaciju u koju je regrutirao vojsku stažista i zaposlenika svojih kompanija, uključujući i X, s ciljem dekonstruiranja ključnih birokratskih funkcija američke savezne vlade.

Nakon čistki u kojima su tisuće zaposlenika dobile otkaze, a neke ključne agencije poput USAID-a u potpunosti ugašene, Musk najavljuje da će njihove funkcije preuzeti AI. Preciznije, želi da taj AI, koji bi trebao obavljati birokratske funkcije jedne države, bude upravo “njegov” AI s X-a – Grok. 

Grok se na X-u pojavio kao bot krajem 2023. U početku je bio dostupan samo premium korisnicima, a do 2025. postao je dostupan svima. Rane verzije Groka često su davale odgovore koje su konzervativni korisnici X-a označavali kao  “woke ideologiju”. Početkom lipnja 2025. Musk se ozbiljnije zainteresirao za taj “problem” nakon što je Grok korisnicima dao točne odgovore o terorističkim napadima koje su izveli desni ekstremisti, citirajući službene američke izvore. To je rezultiralo ažuriranjem Grokovog koda, u kojem je AI poprimio antisemitske obrasce, sam sebe nazivajući “MechaHitlerom” te reproducirajući sadržaje temeljene na Muskovim vlastitim objavama.

Nakon nekoliko sati divljanja, tokom kojih je Grok slavio Hitlera i širio antisemitske teorije, ta verzija je ugašena, no ovaj skandal bez presedana prošao je bez ikakvih sankcija od strane država i organizacija poput EU-a, koje su prethodnih godina isticale regulaciju društvenih mreža i umjetne inteligencije te naglašavale borbu protiv antisemitizma. Jedva tjedan dana nakon tog incidenta, Musk je najavio ugovor vrijedan 200 milijuna dolara s američkim Ministarstvom obrane (u međuvremenu preimenovano u Ministarstvo rata, op. ur.), kojem će Grok pružati AI usluge. 

Što nam ostaje?

Ovi primjeri tek su djelić šire slike koja opisuje stanje na ove dvije društvene mreže sredinom 2020-ih. Facebook i bivši Twitter, platforme koje su aktivne preko dvadeset godina, postale su personifikacije svojih vlasnika koji ih oblikuju po vlastitom uzoru te koriste algoritme i nove AI tehnologije kako bi promovirali vlastite interese. Gdje su u svemu tome sami korisnici? Iz primjera Isus-škampa na Facebooku vidimo da je korisnicima sve teže razlikovati stvarno od nestvarnog, a sve je veći i broj botova koje je također teško razlikovati od stvarnih ljudi.

Pokret ka decentraliziranim društvenim mrežama koji je dobio zamah 2022. nakon prodaje Twittera također je usporio. Mastodon, najuspješniji decentralizirani protokol, nije se uspio probiti van niše IT stručnjaka, a najpoznatija Mastodon instanca je Truth Social, društvena mreža Donalda Trumpa.

Bluesky se nametnuo kao alternativa za liberale i lijevo orijentirane korisnike, no zasad se ne može usporediti s Twitterom prije prodaje. Iako mreža još nije razvila vlastiti decentralizirani protokol, minimalno koristi algoritme za rangiranje sadržaja te korisnicima nudi pomalo anahrono iskustvo u kojem se objave prikazuju kronološki. Instagram i TikTok postali su marketinški najunosnije mreže kojima dominiraju sponzorirani postovi i web shopovi, ali bi im zbog specifičnosti formata kratkih videa trebalo posvetiti zaseban tekst.

Na kraju ostaje pitanje mogu li se korisnici društvenih mreža “spasiti” od ogromne količine dezinformacija koje istovremeno šire i ljudi i AI botovi?

Iz zakonodavne perspektive, regulative poput Digital Services Acta (DSA) pružaju okvir za sankcije, tako da Europska komisija ima alate za nadzor X-a, Facebooka, Instagrama i TikToka. Međutim, zbog neujednačenih kapaciteta državnih tijela s jedne strane i velikih tehnoloških kompanija s druge, prakse i algoritmi društvenih mreža mogu se tijekom trajanja istraga više puta izmjeniti. Tako je istraga Komisije protiv X-a zbog kršenja DSA trajala više od dvije godine, a vidjeli smo da su se manipulativne prakse na toj mreži značajno pogoršale od 2023. Stoga i dalje pri svakom korištenju društvenih mreža preuzimamo rizik da ćemo naići na nekog Isusa-škampa ili MechaHitlera.

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Odgovorno novinarstvo: Kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, a ovdje ga prenosimo u prilagođenoj verziji.

Ovaj neočekivano hegelijanski uvid naišao je na osudu i podsmijeh javnosti i medija, iako se iz njega možda moglo štošta naučiti – ako ni o čemu drugom onda barem o imperijalnom cinizmu. Ipak, za potrebe ovog teksta usredotočit ćemo se samo na otvoreno pitanje odnosa stvarnosti i istine. Kao što neimenovani dužnosnik daje naslutiti, klasični modeli proizvodnje i medijacije informacija, temeljeni na ideji konsenzualne stvarnosti i racionalnog subjekta, nalaze se u krizi.

Sposobnost institucija i medija da strukturiraju zajednički horizont značenja čini se sve slabijom. No za razliku od dužnosnika koji je stvarnost promatrao kao predmet političkog djelovanja, objašnjenja aktualne epistemičke krize gotovo se isključivo iscrpljuju u algoritamskoj logici digitalnih medija i navodnoj nedostatnosti medijske pismenosti. Drugim riječima, složen strukturalni problem reducira se na individualne nedostatke i tehnološki determinizam.

Kako bismo izbjegli tehnološki redukcionizam, nužno je preoblikovati način na koji govorimo o suvremenoj informacijskoj, odnosno epistemičkoj krizi. Potrebno je analizirati kako algoritamski mediji strukturiraju javni prostor te koje ekonomske i materijalne pretpostavke takva infrastruktura podrazumijeva. Umjesto da tehnologiju promatramo kao neutralan alat ili izvor svih problema, valja je razumjeti kao sastavni dio šire mreže društvenih, političkih i klasnih odnosa koji zajednički uvjetuju načine na koje se proizvodi, širi i vrednuje ono što nazivamo istinom.

Epistemička kriza i slom povjerenja

Da bi konkretnije opisali nastanak aktualne epistemičke krize, vratimo se prvo nekoliko koraka unatrag. Ako se 2004. činilo skandaloznim da visoki državni dužnosnik eksplicitno tvrdi kako stvarnost više nije mjerilo istine, onda je 2016. bila godina u kojoj je ta logika postala društveno opipljiva. Dugotrajne posljedice neoliberalnih politika – rastuće nejednakosti, slabljenje socijalne sigurnosti, pad povjerenja u institucije itd. – tada su postale toliko vidljive da ih više nisu mogli ignorirati ni pripadnici privilegiranih slojeva, takozvane profesionalno-menadžerske klase. Brexit i prvi izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a doživljeni su kao snažni potresi koji su uzdrmali dotadašnju vjeru u stabilnost institucija liberalne demokracije, pogotovo medije. Odgovornost za taj “tektonski pomak” ubrzo je, i simptomatično, u brojnim vodećim medijima pripisana sprezi intencionalnih dezinformacijskih kampanji vođenih od strane zločudnih aktera i društvenih platformi – primjerice, afera Cambridge Analytica služila je kao obrazac.

Uslijedio je val medijske samorefleksije. Tako je primjerice New York Times nizao analize o “post-istini” i “alternativnim činjenicama”, dok je Guardian otvarao pitanja o klasnoj strukturi društva i granicama uredničke neutralnosti, uključujući i doprinos budućeg američkog potpredsjednika. Reakcija nije izostala ni sa strane tehnoloških kompanija. Našavši se usred takozvanog techlasha, Facebook i Google počinju uvoditi alate i procedure za moderiranje i označavanje “provjerenih informacija”; čime su implicitno preuzeli ulogu autoriteta nad time što se u digitalnom prostoru priznaje kao istinito.

U reakcionarnim krugovima – od alt-right populista do libertarijanskih tehnolibertarijanaca – to se pitanje ubrzo pretvorilo u napad na samu ideju regulacije, maskiranu pod retorikom slobode govora. Ukratko, mediji i druge institucije pokušavale su objasniti kako je moguće da su previdjeli višestruke krize koje su već nagrizale liberalno-demokratski poredak, dok su se tehnološke kompanije pod prijetnjom regulacija cinički posipale pepelom i uložile minimalna sredstva u moderiranje i fact-checking.

Mnogi mainstream mediji također su pokušavali reafirmirati vlastiti autoritet predstavljajući se kao posljednji branioci razuma i “objektivnih činjenica” spram dezinformacijske divljine interneta. No taj pokušaj “reprofesionalizacije” bio je uglavnom neuspješan, u prvom redu zbog toga što nije ozbiljno uzimao u obzir kompleksne sistemske uzroke nepovjerenja. Istovremeno, razvijao se paralelni medijski prostor koji svoj legitimitet gradi upravo suprotstavljanjem službenim narativima. Taj uglavnom ekstremno desno orijentirani prostor iskoristio je infrastrukturu digitalnih platformi – algoritamsko favoriziranje polarizirajućih sadržaja, crowdfunding, SEO – kako bi dosegnuo široku publiku.

Platforme i društvene mreže postale su alat za izgradnju alternativnog autoriteta, često pod sloganima “neovisnosti”, “slobode govora” i “borbe protiv establišmenta”. Nedosljedni i ponekad politički instrumentalizirani odgovori službenih institucija na pandemiju koronavirusa dodatno su potpirili ovu dinamiku i potaknuli traženje alternativnih izvora za orijentaciju u svijetu koji je postojao sve više nerazumljiv.

Tehnološki solucionizam i algoritamska logika značenja

Budući da se izgradnja tog “alternativnog” medijskog sustava velikim dijelom odvijala na digitalnim platformama, umjesto sustavne kritike neoliberalizma, profitnih medija i prodiranja tržišnih imperativa u sve sfere društvenog života, u liberalnim institucijama prevladao je oblik onoga što teoretičar Evgeny Morozov naziva “tehnološki solucionizam”, vjerovanje da se kompleksni društveni problemi mogu objasniti i riješiti  unutar okvira digitalne infrastrukture. Tako su izrazi poput “lažne vijesti”, “teorije zavjere”, “dezinformacije” i “eho-komore” postali glavni alati za tumačenje sve dublje krize znanja i povjerenja. 

Dakle, epistemička kriza koja je izbila 2016. nije bila samo “kriza istine” izazvana lažnim vijestima i algoritmima, već rezultat dugotrajnog slabljenja povjerenja u medije, politički angažman i institucije. Iako digitalne platforme i nove tehnologije zasigurno utječu na društvene odnose, taj se utjecaj ne može svesti na jednostavan uzrok i posljedicu – tehnologija nije ni neutralna ni autonomna, već dio šireg socioekonomskog konteksta. Ključno je stoga pitanje: kako misliti ulogu tehnologije u epistemičkoj krizi bez da padnemo u zamku tehnološkog solucionizma ili tehnodeterminističke paranoje?

Kao što je to dao naslutiti naš neimenovani dužnosnik iz uvoda – ali i filozofske tradicije pragmatističke orijentacije – činjenice nisu vječni i objektivni odrazi stvarnosti, već proizvodi kolektivnog rada epistemičkih zajednica, čija se “istinitost” potvrđuje kroz praktičnu djelotvornost u konkretnim situacijama. Upravo u ovoj točki leži specifična moć digitalnih prostora: za razliku od masovnih medija s centraliziranim kanalima distribucije, uređivačkom strukturom i klasičnom proizvodnjom konsenzusa, novi medijski ekosustav omogućuje brzo i efikasno formiranje zajednica okupljenih oko alternativnih vizija stvarnosti, neovisno o njihovoj empirijskoj utemeljenosti.

Platforme, forumi i messaging servisi, kao i mreže pseudomedijskih portala, funkcioniraju kao paralelni sustavi za proizvodnju značenja, neopterećenih tradicionalnim kriterijima provjere informacija. Međutim, namjera ovog teksta nije predstaviti te zajednice kao eho-komore nastale zbog nedostatne medijske pismenosti, unatoč svim sličnostima. Funkcija tih zajednica nije samo epistemička, već afektivna i materijalna: nude osjećaj pripadnosti, interpretativne okvire, predloške za političko djelovanje, kao i prilike za ostvarivanje materijalnih interesa.

Vajb, zajednice i ekonomija prijevare

Proizvodnja značenja i stvaranje zajednica ne odvija se na neutralnom terenu ili u nekoj idealnoj javnoj sferi, već u prostoru strukturiranom algoritamskom logikom velikih tehnoloških kompanija. Algoritmi ne igraju samo ulogu filtera koji oblikuju vidljivost sadržaja, već strukturiraju načine identifikacije, percepcije i izražavanja. U takvom informacijskom okruženju, navigacija sadržajem sve se manje temelji na svjesnom ili racionalnom odabiru, a sve više na afektivnim signalima i brzim orijentacijskim obrascima – to jest, heuristikama koje omogućuju brzo donošenje dojma o vjerodostojnosti, tonu ili “namjeri” sadržaja. 

Primjer digitalne heuristike je koncept vibea – afektivnog signala koji prenosi značenje bez diskurzivne artikulacije. Platforme poput TikToka, Spotifyja i Netflixa odavno funkcioniraju po toj logici: sadržaj se sve češće preporučuje ne prema žanru, već prema osjećaju koji proizvodi – od “teen angst thursday afternoon” ili “ethereal and crying” Spotify daylista do sličnih tonalitetnih Netflix preporuka. Vibe zamjenjuje žanr, autorstvo, ali i ideološku poziciju, kao metriku evaluacije. U takvom informacijskom ekosustavu prevladavaju estetski kodirane subkulture – od “core” stilova do memičkih identiteta – a afektivna prepoznatljivost postaje ključna za vidljivost.

Drugim riječima, algoritamska logika online prostora zamućuje granice između stvarnog i fikcionalnog, originalnog i generiranog, ljudskog i neljudskog autorstva. Generativni alati za slike, video, glazbu i tekst dodatno brišu te granice. Razlika između istinitog i neistinitog gubi jasne konture; sadržaj je uvjerljiv samo ako nosi vajb autentičnosti. Raskrinkavanje dezinformacija u takvom epistemičkom režimu ima minimalan učinak, ostaje nam samo estetski kompas vajba.

Ovdje dolazimo do ključnog, ali često zanemarenog aspekta epistemičke krize: njezine materijalne osnove. Dok se mnogo pažnje posvećuje ideološkim manipulacijama i geopolitičkim strategijama, znatno se rjeđe problematizira činjenica da je proizvodnja dezinformacija često profitabilna djelatnost, savršeno uklopljena u ekonomije prijevare koje počivaju na narativima – poput kriptovaluta, meme dionica ili špekulativnih tržišta financijskog kapitala. Prijevare i skemovi (engl. scam) pritom nisu patologija digitalnih platformi, već njihova strukturna logika, oblikovana dinamikom financijalizacije i špekulativnih modela rasta. Pogonjen oglašivačkim modelima, SEO optimizacijom i gamificiranim sustavima nagrađivanja, informacijski ekosustav platformi konstruira uvjete u kojima epistemička nesigurnost funkcionira kao materijalni resurs.

Fyre Festival bio je luksuzni glazbeni festival koji se trebao održati 2017. na Bahamima, a reklamiran je kao “Woodstock za milenijalce”. Pokrenuo ga je mladi američki poduzetnik Billy McFarland. Kampanja se temeljila na influencerima i glamuroznim videozapisima koji su obećavali ekskluzivno iskustvo: privatne vile, catering, jahte i nastupe slavnih izvođača. U stvarnosti, festival nije bio organiziran, a posjetitelje su dočekali šatori za katastrofe i kruh sa sirom umjesto gurmanskih obroka.

Međutim, festival je u svom neuspjehu postao mem. Točnije rečeno, profitabilan mem. Inspirirao je Netflixov dokumentarac, suvenire, kao i neizbježne NFT-ove. Fyre nije anomalija, već primjer digitalne ekonomije koja kapitalizira na monetizaciji pažnje i špekulativnoj ekonomiji. Ponekad čak i samo raskrinkavanje prijevare povećava njezinu tržišnu vrijednost. Dezinformacije stoga nisu devijacija, nego žanrovska forma sadržaja; prijevara nije iznimka, nego poslovni model.

Jezik, politika i mogućnost obnove stvarnosti

Prema tome, produkcija značenja danas se odvija unutar informacijskog okvira koji više ne jamči zajednički referentni prostor, već ga zamjenjuje korporativno strukturirana infrastruktura vidljivosti. Granice onoga što se uopće može izreći i čuti određuju logike optimizacije, angažmana i monetizacije. Čak i sam jezik sve rjeđe funkcionira kao sredstvo komunikacije, već kao signal pripadnosti – algoritamski prepoznatljiv kod dizajniran za cirkulaciju, a ne za razumijevanje.

Kako upozorava Naomi Klein u svojoj najrecentnijoj knjizi Doppelganger, takav pomak ima duboke političke implikacije: govor više ne pretpostavlja dijalog, već funkcionira kao performativna gesta unutar zatvorenog sustava afektivnog prepoznavanja. Referirajući se na poznati “bla, bla, bla” komentar aktivistkinje Grete Thunberg, Klein napominje da to nije bila puka ironijska gesta prema ispraznoj retorici moći, nego pokušaj obrane jezika – štednja riječi za prostore u kojima one još uvijek mogu nešto značiti. U tome se možda krije i ključno pitanje aktualne epistemičke krize: kako ponovno uspostaviti uvjete u kojima jezik ne samo da cirkulira, već komunicira, artikulira, povezuje i, najvažnije, mijenja stvarnost. 

U tom smislu, zadatak nije nostalgična obnova izgubljenog konsenzusa, nego izgradnja novih epistemičkih praksi koje ne uzmiču pred fragmentacijom stvarnosti, već je prepoznaju kao politički teren. Jer jedino u uvjetima u kojima istina ponovno može imati posljedice postaje moguće govoriti ne samo o obnovi stvarnosti, nego o njezinoj transformaciji. Drugim riječima, trebamo graditi zajednice temeljene na stvarnosti upravo zbog toga da bi stvarnost mogli promijeniti.

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Odgovorno novinarstvo: Kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, a ovdje ga prenosimo u proširenoj verziji.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Upravo tim se pitanjima bavi zbornik Odgovorno novinarstvo: kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, proizašao iz istoimenog projekta koji su od kolovoza 2023. do rujna 2025. provodili Savez udruga Rojca (Radio Rojc), K-zona (VoxFeminae.net) i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Kulturpunkt.hr).

Polazište publikacije jest da novinarstvo ne smije stati na pukom prenošenju činjenica. Ono mora nastojati ponuditi kontekst, tumačenje i društvenu relevantnost – sve ono što omogućuje javnosti ne samo da nešto sazna, nego i da razumije svijet u kojem živi. U tom smislu, provjera činjenica nije odvojena specijalizacija, nego temeljna dimenzija novinarske odgovornosti. No u današnjem okruženju, obilježenom urušavanjem institucionalne podrške i snažnim pritiscima tržišta, fact-checking se često svodi na zakašnjelu i nevidljivu korekciju.

Kompendij okuplja autore i autorice koji iz različitih perspektiva rasvjetljavaju uvjete u kojima je zajednička stvarnost postala prijeporna. Prvi dio publikacije fokusira se na destabilizaciju znanja i gubitak zajedničkih referentnih okvira: Paško Bilić analizira institucionalne, tržišne i tehnološke procese urušavanja društvene uloge medija, a Matko Vlahović promatra kulturne i jezične pomake koji oblikuju našu percepciju stvarnosti. Jelena Berković otvara pitanje što zapravo znači odgovorno novinarstvo i kakvi su institucionalni temelji povjerenja u informacije, dok Petar Vidov razmatra transformacije javne sfere pod utjecajem društvenih mreža i algoritamske logike. Jelena Prtorić i Dario Pavičić, pak, pišu o izazovima data novinarstva i generativne umjetne inteligencije u borbi protiv dezinformacija.

Drugi dio publikacije fokusira se na diskurzivne konstrukcije koje oblikuju percepciju društvene stvarnosti, osobito u odnosu na marginalizirane skupine. Tijana Cvjetićanin piše o rodno i identitetski uvjetovanim dezinformacijama koje reproduciraju stereotipe i društvene nejednakosti, a Sara Gurdulić na primjeru projekta FemFacts razlaže rodno osjetljiv pristup fact-checkingu. Helena Popović analizira obrasce izvještavanja o migrantima u hrvatskim medijima, dok Marija Krstanović u mreži pojmova e-ERIM prepoznaje alat za razgradnju ustaljenih narativa o migracijama. Publikaciju zaključuje tekst Vlade Vincea o transformacijama društvenih mreža i njihovom utjecaju na javni prostor.

Kompendij Odgovorno novinarstvo ne nudi gotova rješenja niti katalog “ispravnih” odgovora na dezinformacije, već otvara prostor za kritičko promišljanje uvjeta u kojima se proizvode informacije i načina na koji ih razumijemo. Odgovorno novinarstvo, u tom smislu, uključuje više od puke provjere činjenica – ono podrazumijeva propitivanje struktura moći, jezika i diskurzivnih obrazaca koji oblikuju javnu stvarnost.

Takva je strategija, kako pokazuju i veze autorice plana Beatrix von Storch s Trumpovim krugom, oblikovana prema američkom modelu kulturne polarizacije, s ciljem da AfD više ne bude izolirana, nego da postane jedina stranka s kojom konzervativci mogu koalirati nakon sljedećih izbora.

Ono što dokument čini posebno zanimljivim nije samo njegova cinična jasnoća, nego i ono što otkriva o ulozi medijsko-informacijskih poremećaja u oblikovanju društvene polarizacije, odnosno o učinkovitosti alata koje koristimo za njihovo prevladavanje.

Polarizacija kao okidač informacijskih poremećaja

U društvu u kojem podjele oblikuju način na koji ljudi primaju i tumače informacije, činjenice prestaju djelovati kao neutralan arbitar i postaju oružje u političkoj borbi. To pokazuje istraživanje objavljeno 2021. u časopisu American Political Science Review, koje je analiziralo navike 2.300 američkih korisnika tadašnjeg Twittera. Studija je pokazala da je širenje lažnih vijesti puno više povezano s političkom polarizacijom i stranačkom lojalnošću nego s neznanjem ili nedostatkom medijske pismenosti. 

Glavni motiv dijeljenja sadržaja na društvenim mrežama – bilo da je riječ o točnim ili lažnim vijestima – jest potvrđivanje vlastitih političkih stavova i diskreditacija protivničkog tabora. Istraživanje je također otkrilo asimetriju u dijeljenju fake newsa. Naime, republikanci dijele više takvog sadržaja, no ne zato što su neinformirani, nego zato što se za sadržaj koji demokrate prikazuje negativno moraju obratiti izvorima koji obiluju lažnim vijestima, dok demokrati takav sadržaj mogu pronaći u mainstream medijima. Posljedica je da građani u fragmentiranom medijskom polju konzumiraju i dijele vijesti na način koji potvrđuje njihovu političku pripadnost, a ne stvarnost u cjelini.

Time se stvara začarani krug: politička polarizacija potiče širenje dezinformacija, a one u povratnoj sprezi produbljuju podjele i dovode do daljnjeg slabljenja povjerenja u medije i institucije koje bi trebale biti temelji društvenog poretka.

Ograničeni dosezi regulacije

Nadalje, međunarodno istraživanje The Polarizing Impact of Political Disinformation and Hate Speech: A Cross-country Configural Narrative, provedeno u 177 zemalja, pokazalo je da političke dezinformacije i govor mržnje igraju presudnu ulogu u poticanju polarizacije. Primjenom teorije kompleksnosti autori su utvrdili da ne postoji jedinstven uzrok, već različite kombinacije čimbenika – od stranih i domaćih dezinformacijskih kampanja do uloge političkih stranaka, države i digitalnih platformi – koje mogu voditi većoj ili manjoj razini društvene fragmentacije. 

Ključni je nalaz da se prisutnost govora mržnje gotovo uvijek povezuje s visokom polarizacijom, dok je uloga različitih regulatornih mjera dvosmislena: monitoring sadržaja na društvenim mrežama, blokiranje određenih stranica ili platformi te novinarski alati poput fact-checkinga u nekim slučajevima mogu ograničiti širenje dezinformacija i smanjiti polarizaciju, ali u drugim, osobito u kombinaciji s govorom mržnje, mogu imati suprotan učinak.

Naprimjer, kada netko podijeli lažnu tvrdnju da 90 posto imigranata nikada ne radi, tradicionalni fact-checking odgovara točnim statistikama. Ali problem nije što ta osoba nema pristup točnim podacima – problem je što točni podaci ne služe njihovom političkom cilju prikaza imigracije kao problema. Oni namjerno biraju “korisne” neistine umjesto dostupnih istina. Također, kada fact-checkeri ispravljaju lažnu tvrdnju omiljenog političara nekog čitatelja, taj čitatelj rijetko pomisli da je bio u zabludi. Umjesto toga, često postane još uvjereniji u svoju poziciju i pomisli da je to dokaz pristranosti fact-checkera. Ispravljanje netočnih informacija u javnom prostoru tako može dodatno ojačati početno uvjerenje pojedinaca.

Tradicionalne metode borbe protiv dezinformacija počivaju na nekoliko pretpostavki koje se u praksi često ne potvrđuju. Prva je da je širenje dezinformacija ponajprije posljedica manjka točnih informacija, a ne selektivne recepcije sadržaja motivirane političkim ciljevima. Druga je da će ljudi promijeniti mišljenje kada im se ponude uvjerljivi dokazi. Treća je da je provjera činjenica neutralan postupak koji je nemoguće koristiti u političke svrhe. Istraživanja, međutim, pokazuju suprotno: ljudi uglavnom biraju informacije koje potvrđuju njihov svjetonazor, često odbijaju ispravke koje doživljavaju kao prijetnju vlastitom identitetu, a sam proces provjere točnosti nerijetko postaje predmet političkog spora.

Prokušani recepti i političke strategije

Ova globalna perspektiva pokazuje da AfD-ova strategija nije autohtona, već dio isprobane “kuharice” za destabilizaciju demokracije. Ekstremno desni pokreti – od Trumpove Amerike do Bolsonarovog Brazila – naučili su koristiti postojeće alate za borbu protiv dezinformacija kao argument u svoju korist, prikazujući ih kao dokaz urote elita i medijske pristranosti. AfD u tom smislu samo nastavlja obrasce u kojima se metode zamišljene kao zaštita demokratskog poretka izvrću u instrumente njegova rušenja.

Da je strategija više nego efektna pokazuje anketa RTL/ntv objavljena mjesec dana nakon što je dokument procurio u javnost, prema kojoj je AfD prvi put pretekao konzervativni CDU/CSU i s 26 posto podrške postao najpopularnija politička stranka u Njemačkoj. Demografija koju eksplicitno nastoji pridobiti – radnici, stanovništvo ruralnih krajeva, mladi te ruski i istočni Nijemci – ujedno su skupine u kojima se stranka pokazuje najranjivijom, jer bi ih političke opcije s naglaskom na ekonomska, a ne identitetska pitanja, mogle pridobiti. Upravo je to u svojim kampanjama u berlinskom Lichtenbergu prepoznala kandidatkinja Die Linke Ines Schwerdtner. Interni dokument time otkriva i ono čega se AfD najviše pribojava: politika koje odbijaju ući u kulturni rat koji ekstremna desnica nameće i unutar kojeg se želi predstaviti kao “razumna” alternativa.

Konačno, osnovni problem nisu same dezinformacije, nego politički i društveni uvjeti koji čine polarizaciju profitabilnom. Strategija funkcionira jer uspješno iskorištava postojeće podjele i ekonomske teškoće, pretvarajući ih u identitetske sukobe koji mobiliziraju glasače. Ekonomska nejednakost, regionalne razlike i osjećaj političke marginaliziranosti stvaraju plodno tlo za rast populizma, dok se prevladavajuće metode borbe protiv dezinformacija uglavnom bave simptomima tog stanja – lažnim tvrdnjama i manipulacijama u javnom prostoru – no teško mogu utjecati na njihove uzroke. AfD je ovim dokumentom otkrio svoje karte, a otvoreno ostaje pitanje kako će se društvo nositi s posljedicama strategije koja iz kulturnog rata lako prelazi u stvarno, fizičko nasilje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

U naslovu članka autor_ica sugerira da je organiziran prosvjed “protiv Izraela”, čime je pogrešno impliciran razlog okupljanja, iako u svom pozivu SNH i HND jasno navode da se prosvjed održava kako bi “zahtijevali prekid ubijanja novinara, civila i djece u Gazi, prekid prisilnog izgladnjivanja stanovništva te slobodan pristup humanitarnoj pomoći i međunarodnim novinarima”. U članku se nadalje fokus prebacuje na tvrdnje kojima se pokušava identificirati (a time i opravdati) protiv koga i zbog čega Izrael ratuje. Optužujući HND da “ne pristupa kritički te svjesno i namjerno zanemaruje kontekst i okolnosti ovog rata”, narod.hr daje i primjer tog hotimičnog “zanemarivanja”. 

Citirajući poziv na prosvjedni skup u kojem se navodi da je u nedavnom napadu na bolnicu Nasser u Gazi, koji se dogodio 25. kolovoza, prema podacima palestinskih zdravstvenih dužnosnika ubijeno 15 civila, među njima i četiri novinara, u članku portala narod.hr upozoravaju da su organizatori izostavili da su “palestinski zdravstveni dužnosnici izravno podređeni Hamasu, terorističkoj organizaciji koja je započela rat pokoljem izraelskih civila 7. listopada 2023. godine”. 

Nastavno na tu tvrdnju, u članku se postavljaju sugestivna pitanja: “Jesu li novinari doista legitimna meta za izraelsku vojsku ili su stradali kao kolateralne žrtve? Jesu li svi stradali novinari zaista bili novinari, s obzirom na činjenicu da Hamas ratuje u civilnoj odjeći te je teško raspoznati terorista od nedužnog civila?” Kasnije, citirajući izjave politologa Borisa Havela, nude se nedvosmisleni odgovori: “Hamas vodi rat skrivajući se iza civila i infrastrukture poput bolnica i škola, čime izaziva slike stradanja koje mu donose propagandnu pobjedu”, te “velik dio poginulih čine borci Hamasa koji se ne razlikuju od civila jer ne nose odore”.  

Tvrdnja da se Hamas skriva iza civila i da zbog toga IDF – vojska koja posjeduje tehnološki napredno ili čak najnaprednije oružje i ratnu opremu te ratuje na uskom teritoriju koji godinama drži pod okupacijom – ne može razlikovati “terorista od nedužnog civila” nije jedinstvena ni portalu narod.hr ni Havelu. Radi se o tvrdnjama koje izraelska vlada i dužnosnici redovito koriste deklamirajući dokaze o ratnim zločinima počinjenima u Gazi kao odgovornost Hamasa ili samih Palestinaca. 

Takvi scenariji postali su evidentni već u prvim danima nakon početka izraelske ofenzive na Gazu. U večernjim satima, 17. listopada 2023. došlo je do eksplozije u bolnici Al-Ahli, oko koje su ubrzo počele kružiti suprotstavljene tvrdnje. U prvim medijskim izvještajima govorilo se o napadu IDF-a, a nekoliko sati kasnije izraelski su vojni glasnogovornici zanijekali odgovornost tvrdeći da su palestinske milicije ispalile raketu koja je pogreškom pala u dvorište bolnice gdje su u šatorima bile smještene izbjegle obitelji. Njihove tvrdnje su zatim prenijeli i hrvatski i strani mediji, ne provjeravajući točnost navoda.

Stranim novinarima i nezavisnim organizacijama nije bio dozvoljen pristup lokaciji (napomenimo da o njihovoj blokadi odlučuje izraelska vlada, koja unutar svoje države ograničava i UN-ovu komisiju za istragu o zločinima koji su se odvili 7. listopada). Istodobno, izraelska vojska je objavila snimku na kojoj se, po njihovim navodima, vidi raketa ispaljena iz teritorija Gaze, a koja se, nakon što ju je presreo izraelski obrambeni sustav, raspala iznad bolnice i time uzrokovala razaranje.

U nezavisnoj istrazi organizacije Forensic Architecture dokazano je da snimka koju je objavila izraelska vojska prikazuje presretanje rakete koja je nepovezana s onom koja je uzrokovala masakr u Al-Ahli bolnici, a u tekstu za Faktograf novinarka Ana Benačić donosi detaljni pregled događaja i dezinformacija koje su tada plasirane u javnost i kasnije demantirane. Usprkos tome, ovim događajem stvoreni su preduvjeti za sustavno uništenje bolnica u pojasu Gaze, o kojem detaljno svjedoči izvješće OHCHR-a (Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava) kojem ćemo se vratiti kasnije. 

Članak na portalu narod.hr nadalje navodi da se Hamas skriva iza “infrastrukture poput bolnica i škola”, što se koristi kao objašnjenje za civilne žrtve, stoga vrijedi provjeriti i što međunarodni zakoni kažu o pretvaranju bolnica u vojne mete. U članku 18 Ženevske konvencije navedeno je da bolnice “ne mogu ni u kojoj prilici biti predmet napada, nego će ih stranke sukoba u svako doba poštovati i štititi”. U tekstu za Guardian glavni haaški tužitelj Karim Khan tvrdi da, prema međunarodnom kaznenom zakonu Haaškog suda, strana koja je odgovorna za targetiranje ustanova pod međunarodnom zaštitom (bolnica, škola, vjerskih objekata), mora dokazati da je prostor izgubio svoj zaštićeni status time što se “koristi u vojne svrhe”.

Koliko je Izrael uspio dokazati da se ijedna od 36 bolnica u Gazi koristi kao poligon za Hamasove operacije? Uzmimo za primjer bolnicu Al-Shifa. U gore navedenom izvješću OHCHR-a, iznesen je podatak da je “između 27. listopada i 24. studenoga, IDF objavio više od 27 izjava tvrdeći da je bolnica Al Shifa ‘glavno sjedište Hamasove terorističke djelatnosti’ te da je Hamas upravljao zapovjednim i nadzornim centrima unutar bolnice te odatle usmjeravao raketne napade i zapovijedao snagama”. 

Nadalje, bez omogućavanja nezavisnu istragu tih navoda, IDF je plasirao informacije da Hamas “drži taoce u bolnici, koristi bolnička vozila hitne pomoći za prijevoz, krade gorivo iz bolnice, sprječava bolnicu da primi gorivo koje je osigurao IDF, te da koristi ljude unutar bolnice kao živi štit”, stoji u izvješću. Posljedično, u dvotjednoj “operaciji” izraelske vojske, ova najveća bolnica u pojasu Gaze je u ožujku 2024. potpuno devastirana, a nakon povlačenja IDF-a otkriveni su masovni grobovi s djecom, ženama i bolesnicima te spaljene zgrade s uništenom medicinskom opremom. 

Da potvrde navode da se ispod bolnice nalazio cijeli zapovjedni centar militarista, nakon dvotjedne “operacije” IDF je “objavio fotografije nekog oružja za koje se navodi da je pronađeno u medicinskom kompleksu Al Shifa, iako se činilo da se uglavnom radi o manjem broju lakog naoružanja te stoga ne nužno takve vrste da bi se moglo zaključiti kako su s područja bolnice pokrenuta ili vođena neprijateljstva”, stoji u izvješću OHCHR-a. U zaključku izvještaja je stoga naglašeno da se bilo koji od 136 napada na bolnice u pojasu Gaze, koji su počinjeni između 7. listopada 2023. i 30. lipnja 2024., u slučaju da je bio usmjeren protiv civila i medicinskog osoblja ili na civilne objekte koji nisu korišteni u oružane svrhe, može smatrati ratnim zločinom. 

Osvrnimo se i na napad koji HND i SNH spominju u pozivu na prosvjed. U bombardiranju bolnice Nasser, 25. kolovoza 2025., ubijeno je najmanje 20 ljudi, među njima pet novinara. Osim zbog ubojstva novinara uglednih novinskih agencija (Reuters, Associated press i Al Jazeera), svjetski su mediji i političari izrazili zgražanje zbog “kontroverzne” taktike koju je IDF u napadu koristio. Radilo se o tzv. “dvostrukom udaru” pri kojem se nakon prvog bombardiranja, zbog kojeg na mjesto događaja dođu spasioci, medicinske službe, civili i novinari, izvede drugi udar, s ciljem nanošenja što veće štete. 

U dvostrukom udaru agresor maksimalizira ubojstva, a smatra se da se njime namjerno targetiraju civili, zdravstveni dužnosnici i novinari ili u najmanju ruku, da se radi o neselektivnom bombardiranju – sve što se može definirati teškim ratnim zločinima. Prema istraživanju nezavisne i neprofitne izraelsko-palestinske medijske organizacije +972 Magazine, napad na bolnicu Nasser nije bio izolirani slučaj, IDF redovito koristi taktiku “dvostrukog udara” u Gazi. Zbog ubojstva novinara u ovom napadu, američka neprofitna organizacija CPJ (Odbor za zaštitu novinara) uputila je zahtjev za istragom upozoravajući da su odgovori koje su dobili od IDF-a u kontradikciji s izjavama premijera Benjamina Netanyahua koji je u prvoj reakciji rekao da se radi o greški zbog koje “duboko žale”. 

U zajedničkoj istrazi Guardiana, izraelsko-palestinskog magazina +972 i hebrejskog portala Local Call utvrđeno je da podaci iz interne izraelske obavještajne baze pokazuju kako je najmanje 83 posto Palestinaca ubijenih u izraelskim napadima na Gazu klasificirano kao civili. Ovi podaci ukazuju da su 5 od 6 ubijenih Palestinaca civilne žrtve – radi se o stopi ubojstava koja daleko nadmašuje postotke iz drugih ratova u posljednjim desetljećima. Što se tiče ubijenih novinara_ki, u aktualnom izraelskom napadu na Gazu ubijeno ih je više nego u bilo kojem drugom ratu u modernoj povijesti zajedno, što potvrđuje istraživanje Costs of War s Brown Universitya.

Relevantni međunarodni izvještaji nisu, dakle, uspjeli potvrditi da se bolnice u Gazi koriste kao skloništa za Hamasove operativce, a prema nedavnim istraživanjima, službeni podaci o ubijenima koje iznose palestinski zdravstveni dužnosnici “izravno pod upravom Hamasa”, značajno su manji od stvarnog ukupnog broja žrtava izraelskih napada, moguće i za nekoliko desetaka tisuća. Nadalje, nezavisna istraživanja pokazuju da većinu ubijenih čine civili i da izraelska vojska, osim što nije uspjela dokazati da njihovi napadi nisu usmjereni na stanovništvo, novinare i medicinsko osoblje, ne dozvoljava ni nezavisnu istragu koja bi razotkrila potencijalne ratne zločine koji su, uz blokadu humanitarne i medicinske pomoći, oblik etničkog čišćenja.

Vratimo se članku s portala narod.hr. U zaključku je izneseno da “u traženju uspostave palestinske države, HND ne može niti odgovoriti na pitanje tko će tom državom vladati? Hamas? Gdje će biti granice s obzirom na činjenicu da Hamas i simpatizeri Hamasa na Zapadu žele vidjeti državu ‘od rijeke do mora’?” Navodi su to koji nisu iskazani niti u HND-ovom i SNH-ovom pozivu na prosvjed, niti su izgovoreni u govorima koji su održani ispred Ministarstva vanjskih poslova, a nisu ni dio zahtjeva koje je SNH, kao dio Europske federacije novinara, zajedno s ostalim europskim sindikatima poslao Kaji Kallas, visokoj predstavnici Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

Zahtjevi koje su SNH i HND uputili prosvjedom, ponovljeni su u otvorenom pismu vladi RH, a među njima navode “suspenziju sporazuma između EU-a i Izraela, hitnu evakuaciju onih koji su u izravnoj životnoj opasnosti, međunarodne zahtjeve za omogućavanje pristupa stranim novinarima pojasu Gaze, zaštitu lokalnih izvjestitelja te pridruživanje pozivima za međunarodnu istragu sustavnog izgladnjivanja kao ratnog zločina”. Napomenimo ipak da je u članku ispravno zaključeno da HND ne može davati odgovore na pitanja koja se tiču uspostave palestinske države, samo što se u njemu neutemeljeno sugerira da je to zbog prikrivenih simpatija prema Hamasu. O pitanjima državnosti i političkog uređenja u Palestini može i treba odlučivati isključivo palestinski narod.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Za početak, dezinformacije nisu ništa novo. Prema definiciji koju nudi Hrvatska enciklopedija, radi se o namjerno krivo danoj obavijesti ili lažnom sadržaju koji se širi radi obmanjivanja, ali i o netočnoj vijesti nastaloj zbog neprovjeravanja podataka, a njihova je prisutnost stara koliko i sam jezik kojim prenosimo informacije. Ne moraju uvijek imati pozadinski motiv – mogu nastati iz previda, omaške ili pogreške u prenošenju. Svoj današnji značaj pojam dezinformacije dobiva tek s razvojem masovnih medija – tiska, radija i televizije – koji su omogućili široko širenje kako točnih, tako i netočnih informacija. 

Pojava interneta dodatno je promijenila tu sliku: informacijski tok više nije jednosmjeran, a pluralizacija izvora dovela je do toga da distribucija i razmjena (dez)informacija više nisu privilegij države i velikih medijskih kuća. Danas svatko može postati izvor viralne dezinformacije – bilo njezinim svjesnim kreiranjem i „lansiranjem“, bilo nesvjesnim dijeljenjem. Na prvi pogled to može izgledati banalno, čak i antiklimaktično. No, kako je još davno upozorio Konrad Paul Liessmann, većinu informacija, bilo točnih bilo netočnih, jednostavno zaboravljamo zbog puke količine i nepovezanosti sadržaja kojem smo izloženi:

“Porast informacijskih i komunikacijskih mogućnosti, to puko mnoštvo dojmova, tonova, brojki i slika skrivenih pod krinkom informacije, koje danas zapljuskuju prosječnog gradskog žitelja, vodi k tome da se razlike najprije pomute, a ako ipak postanu vidljive, tada s obzirom na kasniji događaj više ne tvore nikakvu razliku, jer se iz kapacitetskih razloga mogu opažati samo periferno, ili ih u pravilu smjesta valja iznova zaboraviti.” ¹

Iz tog razloga Liessmann zaključuje da našem civilizacijskom trenutku najviše odgovara naslov dezinformacijsko društvo. Ipak, posljednjih godina postajemo sve svjesniji da nemaju sve dezinformacije jednaku težinu. Uz  lokalizirane i izolirane primjere, digitalni prostor prožet je i dezinformacijskim kampanjama koje svoje motive mogu pronaći, primjerice, u političkoj propagandi, difamaciji javnih osoba ili obmani potrošača lažnim svojstvima nekog proizvoda ili usluge. Budući da je informiranost građana ključna za demokraciju i temeljna zadaća novinarstva, razumljivo je da upravo takve kampanje izazivaju posebnu pažnju medija i politike.

Učinkovitost fact-checkinga najčešće se procjenjuje prema njegovoj sposobnosti da ispravi dezinformacije već prisutne u javnom prostoru. No činjenica da takvi sadržaji često ostaju dostupni i nakon objave demantija, te da im je vidljivost višestruko veća od same provjere, znatno umanjuje očekivane učinke ove metode. Najizravniji doprinos fact-checking ima kada korisnik aktivno pretražuje sumnjiv sadržaj kako bi provjerio njegovu vjerodostojnost – što se, međutim, događa rijetko, a dodatno je otežano rezultatima koje generira umjetna inteligencija. Bilo da je riječ o previdu ili svjesnom prešućivanju, ograničen doseg fact-checkinga ostaje činjenica koja u raspravama često ostaje u drugom planu.

Čak i ako zanemarimo taj problem, odnosno prihvatimo ga kao nešto što će se možda riješiti u budućnosti u kojoj će svaka dezinformacija biti popraćena vidljivim ispravkom, ostaju i druga ograničenja. Jedno od njih je pretpostavka da će ljudi, jednom kad budu suočeni s činjenicama, spremno odbaciti svoja prethodna uvjerenja. Takav pogled zanemaruje čitav niz razloga, interesa i motiva zbog kojih se određene neistine prihvaćaju ili ponavljaju. Nietzsche je davno primijetio da čovjek voli istinu uglavnom onoliko koliko mu je korisna, te da se prema istinama odnosi različito ovisno o vlastitom interesu. 

U tom smislu fact-checking osobito reduciran učinak ima u sferi politike, koja je po svojoj naravi prostor sukobljenih interesa. Miopijski fokus na netočnosti, laži i spinove u političkoj komunikaciji,  bez uzimanja u obzir konteksta i svrhe poruke, može dodatno estradizirati i banalizirati politiku – svesti je na šou doskočica i podvala. Pritom se zaboravlja da sadržaj ne mora nužno sadržavati laž kako bi bio obmanjujući: netočnost je tek jedan od instrumenata manipulacije, i to prilično rudimentaran, lako provjerljiv i prokazljiv u odnosu na cenzuru, autocenzuru, prešućivanje, preuveličavanje i sofisticiranije retoričke smicalice.  

Prisjetimo se Sokratovih triju sita – istine, dobrote i važnosti. Istina je već donekle adresirana, o dobru će još biti riječi, no što je s važnošću? Jedna od najuočljivijih karakteristika većine fact-checking portala upravo je šarolikost njihova sadržaja. Razlog tome je jednostavan: dezinformacije koje se provjeravaju dolaze iz niza različitih izvora, ponajprije s društvenih mreža i medijskih portala. To je razumljivo, jer se upravo ondje okuplja najveći broj korisnika, a time se i dezinformacije najbrže šire. No ako je vidljivost glavni kriterij, postavlja se pitanje jesu li sve dezinformacije jednako važne za razotkrivanje. Kada se ozbiljne manipulacije i trivijalne netočnosti stavljaju na istu razinu – na fact-checking portalima kao i drugdje – gubi se osjećaj za razliku između bitnog i sporednog, što na kraju dovodi do veće zbunjenosti publike.

Jedan od pristupa koji obećava širi i dugotrajniji utjecaj od samog razotkrivanja pojedinačnih laži i obmana već se razvija unutar fact-checking zajednice – riječ je o tzv. prebunkingu. Za razliku od klasičnog debunkinga, koji reagira na sadržaje što već kruže javnim prostorom, prebunking nastoji unaprijed osnažiti korisnike kako bi samostalno prepoznavali manipulativne prakse i sigurnije se kretali digitalnim okruženjem. To uključuje razvijanje vještina poput provjere vjerodostojnosti izvora, prepoznavanja tragova koji upućuju na obmanu, kritičke procjene objektivnosti i znanstvene utemeljenosti sadržaja te razlikovanja između činjenica, mišljenja i propagande.

Osim na razini pojedinačnih tvrdnji, prebunking se može primijeniti i na razini širih narativa, primjerice kroz prepoznavanje obrazaca kojima se nastoje oblikovati tumačenja političkih sukoba ili društvenih kriza. Njegova je svrha, ukratko, ponuditi kontekst i orijentir prije nego što dezinformacije dobiju priliku ukorijeniti se u javnom prostoru.

Na tu se logiku nadovezuje i koncept “internetske higijene” koji koristi Kate Wagner, a kojim se naglašava potreba za ponovnim obrazovanjem korisnika kako bi postali samostalniji i otporniji na dezinformacije. Takva re-edukacija posebno je važna u uvjetima platformizacije, koja potiče pasivnu konzumaciju sadržaja i smanjuje ne samo potrebu, nego i mogućnost za razvijanjem digitalnih i informacijskih vještina. Ukratko, sigurno, smisleno i kritički usmjereno kretanje kroz digitalni prostor zahtijeva kompetencije koje su posljednjih desetljeća postupno erodirale, a širenje umjetne inteligencije taj će problem vjerojatno samo dodatno produbiti.

Rješenje, međutim, ne može biti ograničeno samo na osnaživanje publike; jednako je nužno da i sami mediji primjenjuju visoke standarde provjere i odgovornosti. Vjerodostojnost se ne može svesti samo na ispravljanje netočnosti koje dolaze “izvana”, ona zahtijeva i kritički odnos prema vlastitom radu, izboru izvora i načinu oblikovanja priča. Drugim riječima, ti standardi moraju obvezivati i same medije – ne samo one o kojima izvještavaju ili publiku kojoj se obraćaju.

1. Liessmann, K. P. (2008). Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

“Nebesa su se otvorila i pojavila se ognjena svjetlost velikog sjaja te prožela cijeli moj um, i zapalila cijelo moje srce, i cijela prsa […] Bila sam toliko pritisnuta težinom vlastitog tijela da se nisam mogla pomaknuti, već sam tako ležala danju i noću, preplavljena snažnim bolovima”, riječi su kojima njemačka benediktinka, spisateljica, travarka i skladateljica Hildegarda iz Bingena opisuje neke od svojih mističnih vizija. 

Na temelju tih iskaza, koji se pojavljuju u njezinom iluminiranom rukopisu Scivias i nekim drugim djelima, britanski povjesničar znanosti i medicine Charles Singer retroaktivno je dijagnosticirao Hildegardu, zaključivši da se radilo o – migrenama. Naime, njezine vizije, prikazane na iluminacijama u knjizi, obiluju zvjezdastim i nazubljenim oblicima, blještavim svjetlima, koncentričnim krugovima i drugim motivima koje je Singer interpretirao kao manifestacije aure – niza simptoma (najčešće vizualne prirode) koji prate migrenu. Iako je u svoje vrijeme uživala veliku popularnost, Singerova dijagnoza Hildegarde u međuvremenu je doživjela i brojne kritike, no uzroci migrene gotovo da su nam jednako misteriozni danas kao i prije stotinjak godina.

Ipak, pogledajmo što su istraživači istaknuli kao problematično u njegovoj tvrdnji da je Hildegarda patila od migrena. Kako pokazuje Katherine Foxhall, Singerov argument počiva na kružnom zaključivanju: on pretpostavlja da je Hildegarda autorica svih iluminacija u Sciviasu (što također ne znamo sa sigurnošću, kako upozoravaju iz Društva za istraživanje Hildegarde od Bingena), a zatim pojedine elemente tih slika koristi kao dokaz migrenske aure, zanemarujući pritom čitav teološki i književni kontekst. “Migrena ne ostavlja nikakav fizički trag i ne omogućuje bioarheološku analizu,” piše Foxhall, stoga se “ideja Hildegardine migrene zasniva na interpretaciji slika i riječi jednog čovjeka”, čiji su stavovi i znanje bili proizvod svog vremena.

Barbara Newman pak navodi da je svođenje njezinih vizija na fiziološki uzrok reduktivno jer isključuje mogućnost religijskog, odnosno duhovnog tumačenja, a Peter J. Koehler dodatno ističe da su dijagnoze postavljene gotovo tisuću godina kasnije inherentno nepouzdane jer su osobe koje su ih postavile mogle neometano odabrati dokaze koje su podržavali njihovu teoriju te ignorirati sve druge. Zajedno, ove kritike pokazuju da Singerova dijagnoza počiva na selektivnim dokazima, anakronističkim tumačenjima i pretpostavkama koje se danas ne mogu provjeriti.

Je li migrena istovjetna glavobolji?

Riječ migrena, kako navodi Patricia Solbach, podrijetlo vuče od grčke riječi hemikrania, što znači “pola glave” – riječ je, naime, o pulsirajućoj glavobolji koja obično zahvaća jednu stranu glave. Napadu migrene u pravilu prethode promjene u krvnim žilama mozga, no važnu ulogu imaju i živčani i kemijski procesi, kao i različiti okidači iz okruženja (stres, prehrana, nesanica itd.). 

Za razliku od glavobolje – što je opći pojam za bol u glavi – migrena je kompleksno neurovaskularno stanje s karakterističnim napadima glavobolje praćenim mučninom, povraćanjem, osjetljivošću na svjetlo i zvuk itd. U razvoju migrene značajnu ulogu igra i genetika: ako roditelj ima migrenu, rizik da će je i dijete imati iznosi oko 50 %. 

Prema statistici WHO-a, migrena je jedan od najraširenijih poremećaja na svijetu. Epidemiološki podaci pokazuju da je prevalencija migrene u općoj populaciji oko 14 %, no treba istaknuti da postoji i značajan broj nedijagnosticiranih pacijenata_ica. Kako nadalje navode Mahović, Bračić i Jakuš, migrena je nedovoljno dijagnosticirana i liječena, zbog čega osobe s migrenom trpe značajnu bol uz smanjenu kvalitetu života. Naime, “više od polovice osoba s migrenom ima toliko intenzivne glavobolje koje zahtijevaju mirovanje, a tri četvrtine imaju poteškoće s dolaskom na posao ili normalnim funkcioniranjem tijekom napadaja”.

Uz to, migrena je često povezana i s komorbiditetima koji dodatno smanjuju kvalitetu života (npr. astma, anksioznost ili depresija), kao i s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti.

Vjeruje li zdravstveni sustav pacijentima?

Iako je riječ o vrlo raširenoj bolesti, ona je u isto vrijeme nevidljiva, odnosno u potpunosti ovisi o subjektivnom iskazu pacijenta_ice – koji se često uzima sa skepsom (posebno ako uzmemo u obzir rodnu pristranost u medicinskoj dijagnostici). Dijagnoza se postavlja na temelju opisa simptoma i isključenja drugih uzroka (primjerice, neurolog_inja će vas poslati da obavite MR, EEG, color doppler vratnih žila, oftalmološki pregled itd.). Tek kad su ostali uzroci isključeni, na temelju opisa simptoma možete dobiti dijagnozu migrene. Naravno, u hrvatskom zdravstvenom sustavu taj proces često traje jako dugo. Međutim, bez dijagnoze specijalista_kinje, jedina terapija koju možete dobiti su analgetici ili nesteroidni protuupalni lijekovi.

Problem sa subjektivnim navođenjem simptoma, kako objašnjava Joanna Kempner, autorica knjige Not Tonight: Migraine and the Politics of Gender and Health (2014.), u tome je što osobe čiji se simptomi ne mogu objektivno potvrditi često nailaze na nevjericu i sumnju medicinskog osoblja, poslodavaca i bliskih osoba. Bol je teško komunicirati, piše Kempner, jer je nevidljiva i nemoguće ju je kvantificirati. “Iako se liječnici odavna slažu da migrena postoji, njezina se ozbiljnost i društveni i kulturni značaj osporavaju”, navodi autorica. Posljedično, osobe koje se žale na migrenu često su okrivljavane, utišavane ili naprosto ignorirane.

Je li migrena povezana s menstrualnim ciklusom?

Jedna od specifičnosti migrene je to što pogađa znatno više žena nego muškaraca – konkretno, 3 puta više. U dobnoj skupini od 35 do 45 godina, ističu Martin i Lipton, migrena se javlja kod 25 – 30 % žena i samo 6 – 8 % muškaraca. Razlike među spolovima, navodi se u pregledu istraživanja iz 2018., upućuju na to da spolni hormoni imaju značajnu ulogu u razvoju migrene.

Prema nekim procjenama, menstrualna migrena pogađa između 20 i 25 % žena koje pate od migrene u općoj populaciji. Urednici knjige The Headaches, svojevrsne enciklopedije glavobolja, smatraju da je taj udio i veći – oko 50 %. Dapače, zbog većeg intenziteta boli i duljeg trajanja simptoma, kao i zbog toga što je menstrualne migrene teže liječiti, one se danas smatraju zasebnim medicinskim poremećajem.

Prvo istraživanje odnosa između hormonalnih promjena i migrene objavljeno je 1972., kada je uočeno da pad razine estrogena djeluje kao okidač za napadaj migrene. Budući da se najveći pad razine estrogena događa netom prije menstruacije, ne čudi da se kod velikog broja žena migrena javlja upravo u tom dijelu ciklusa. Nekoliko dana prije menstruacije razina estradiola (op.a. glavni i najaktivniji oblik estrogena) naglo pada, a kod žena sklonih migrenama taj je pad još izraženiji. Osim toga, promjena u razini estrogena može smanjiti aktivnost serotonina u mozgu, što također može izazvati ili pojačati simptome migrene.

U prilog “estrogenskoj teoriji” govori i činjenica da su simptomi migrene kod mnogih žena izraženiji tijekom puberteta, trudnoće ili perimenopauze, kada razina hormona najviše fluktuira, kao i kod žena koje uzimaju kombiniranu hormonsku kontracepciju, koja smanjuje prirodnu razinu estrogenau tijelu.

Kada je riječ o spolnim hormonima, zanimljivo je spomenuti i da je, kako navode Pringsheim i Gooren, kod transrodnih žena koje uzimaju hormonsku terapiju prevalencija migrene 26 %, dakle vrlo slična onoj cis žena (25 %), dok je kod muškaraca značajno manja – 7,5 %.

Menopauza – kraj migrene?

Portal Pliva zdravlje, referirajući se na istraživanje Sveučilišta u Cincinnatiju, u jednom članku navodi da u godinama prije menopauze i u samoj menopauzi dolazi do pogoršavanja simptoma migrene. Međutim, kako navodi Jelena M. Pavlović, nakon menopauze se razina hormona stabilizira pa učestalost migrene ima tendenciju opadanja. Međutim, dodaje, prevalencija migrene unutar pojedinih faza menopauze još je uvijek nedovoljno istražena i malo se zna o mogućim mehanizmima putem kojih promjene spolnih hormona utječu na povlačenje simptoma migrene nakon menopauze.

Koliko je bitna prehrana?

Postoje teorije da prehrana (npr. agrumi ili sir) može biti okidač migrene te da ono što jedete utječe na intenzitet migrena. U medijskom prostoru tako se često pojavljuju savjeti o tome koje namirnice izbjegavati (npr. mliječne proizvode, čokoladu, kofein, itd.), a koje mogu spriječiti migrenu. Još je u 7. st. bizantski liječnik Pavao iz Egine izričito naveo vino među čimbenicima koji izazivaju glavobolje nalik migreni. No, danas se zna da je učinak alkohola vrlo individualan; istraživanje o migreni i vinu pokazalo je da kod nekih pacijenata crno vino može biti čest okidač migrene, dok kod drugih nema jasne korelacije.

“Različiti ljudi imaju različite prehrambene potrebe, stoga namirnica koja je okidač jednoj osobi ne mora biti okidač i drugoj,” upozorava Američka zaklada za migrenu (AMF), pojašnjavajući da “izbjegavanje određene hrane možda i ima učinak na manji broj osoba koje pate od migrene, no vrlo je malo dokaza da pojedine namirnice izravno izazivaju napad.” Preporuka AMF-a je da se obroci jedu redovito (ne preskakati obroke), da se pije dovoljno vode te da se ograniči unos kafeina i alkohola kod ljudi kojima su to okidači migrene.

Je li migrena opasna?

Iako migrene same po sebi u pravilu nisu opasne, one mogu znatno narušiti kvalitetu života. Osim toga, neurologinja Arijana Lovrenčić-Huzjan ističe da je migrena “povezana s vaskularnim bolestima te predstavlja jedan od najčešćih nekonvencionalnih čimbenika rizika za nastanak moždanog udara u mladih žena”. 

Na portalu Kreni zdravo tvrdi se da “osobe koje boluju od migrene s aurom imaju dvaput veći rizik od moždanog udara u odnosu na osobe koje ne boluju od migrene”. Što kaže znanost? Prema meta-analizi koju su proveli Borończyk, Zduńska i Węgrzynek-Gallina, migrena s aurom je povezana s povećanim rizikom od moždanog udara, no za oko 42 % (HR: 1,42), a ne dvostruko. “Iako migrena rijetko može biti izravno povezana s moždanim udarom, ona je neovisni faktor rizika, osobito u kombinaciji s drugim faktorima kao što su pušenje ili visok krvni tlak”, dodaju znanstvenici. Ona može biti i potencijalni uzrok moždanog udara i njegova posljedica. “Iako se ova dva stanja često javljaju neovisno, temeljni zajednički mehanizmi mogu doprinijeti njihovoj koegzistenciji. U tom smislu točan je navod iz članka na portalu Večernjeg lista kako je “moguće istodobno imati migrenu i moždani udar, ali to ne mora značiti da je migrena uzrokovala moždani udar”.

Kako ublažiti bol?

Što se tiče terapije, ako se migrena javlja rijetko, nije jaka i ne ometa svakodnevne aktivnosti, dovoljno je uzimati lijekove koji ublažavaju bol tijekom samog napada – to su najčešće obični analgetici. No, ako su simptomi izraženiji, prepisuju se specifični lijekovi protiv migrene (triptani), a ako su napadi česti ili kronični, preporučuje se preventivno (profilaktičko) liječenje koje smanjuje broj i jačinu napada. Uz farmakoterapiju, plan liječenja može uključiti i nefarmakološke metode liječenja te higijensko-dijetetske mjere i promjene stila života. 

Iako se na nekim web stranicama može naći tvrdnja da fizička aktivnost može ublažiti bol, Međunarodno društvo za glavobolje (IHS) navodi povećanu bol uslijed fizičke aktivnosti – pa čak i svakodnevnih aktivnosti poput hodanja ili uspinjanja stepenicama – kao jedan od glavnih simptoma migrene. S druge strane, redovita tjelovježba može djelovati preventivno na pojavu migrene, vjerojatno zato što kod osoba koje redovito vježbaju dolazi do povišenja praga za njezino pokretanje, kako objašnjavaju Amin, Aristeidou, Baraldi i dr. Također, unatoč tome što se ponekad spominje kao metoda ublažavanja migrene, aromaterapija, pokazala je studija Murtey, Noor, Ishak i Idris, ne razlikuje se značajno od placeba.

Dijagnozom do prihvaćanja

Dijagnoza migrene predstavlja važan alat jer, osim što omogućuje pristup određenim lijekovima, ima važnu društvenu ulogu u davanju legitimiteta iskustvima pacijenata_ica. Kako objašnjava Kempner, “sȃm čin imenovanja bolesti od strane liječnika može rezultirati time da se pacijent_ica osjeća prihvaćeno i prepoznato”.

Međunarodna klasifikacija glavobolja (ICHD) definirala je mjerljive kriterije za poremećaje glavobolje, što je omogućilo da se dijagnoza migrene postavi pobrojavanjem simptoma koje pacijent_ica ispoljava. Na taj su način dijagnostički kriteriji migrenu učinili “stvarnom”, pretvarajući je u međunarodno priznati skup simptoma.

Danas dominantna neurobiološka paradigma migrene, prema Kempner, pruža legitimitet pacijentima_cama jer uzrok bolesti pronalazi u mozgu, koji predstavlja “opipljivi objekt putem kojeg se simptomi mogu objasniti” i taj retorički zaokret omogućuje da se izbjegne sugestija osobne odgovornosti za migrenu.

Ipak, stvari nisu tako jednostavne, jer se unatoč tome mnogi (ili, točnije, mnoge) još uvijek bore s time da drugi njihove poteškoće shvate ozbiljno te se susreću s različitim preprekama i nerazumijevanjem. Primjerice, u medijima se i dalje povremeno mogu naći tvrdnje poput one da su žene same krive za količinu stresa koji doživljavaju jer im je mozak “manje koncentriran” i ima “nedostatak kontrole”, što je vrlo reduktivna i potencijalno štetna tvrdnja. Naime, kako navode Kudielka i Kirschbaum, pojačana reakcija na stres kod žena mogla bi biti povezana s većom učestalošću depresije i anksioznih poremećaja kod žena. Uz to, razlike među spolovima u strukturi limbičkih područja mozga, načinu kognitivne obrade stresora te u razinama spolnih hormona i transkortina mogle bi biti odgovorne za razlike u stresnim reakcijama.

Iako je, dakle, migrenu učinio “objektivnom” bolešću, neurobiološki okvir “reducira kompleksno i slojevito stanje na puke biološke mehanizme” (pri čemu se podilazi farmaceutskoj industriji, dodaje Kempner), zanemarujući pritom šire društvene, psihološke i druge faktore koji utječu na doživljaj i percepciju migrene, kao, uostalom, i brojnih drugih bolesti (npr. sindroma kroničnog umora).

Tekst je izvorno objavljen na portalu VoxFeminae. Sve tekstove objavljene u okviru projekta Odgovorno novinarstvo pronađite ovdje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Među suradničkim institucijama i organizacijama u Jadranskoj mreži nalaze se Sveučilište u Dubrovniku, nekoliko sastavnica zagrebačkog sveučilišta (FPZG, FFZG, FER), akteri u području medijske pismenosti i borbe protiv dezinformacija poput Gonga, Faktografa i slovenskog portala Oštro, ali i veći medijski akteri poput AFP-a i N1. Ciljevi ove europske istraživačke mreže su, prema navodu s mrežne stranice, borba protiv dezinformacija, promicanje medijske pismenosti i praćenje politika online platformi i digitalnih medija, a ta tri cilja predstavljala su ujedno i tematske cjeline triju panel-rasprava u sklopu ovog cjelodnevnog događaja.

Od teorija zavjere do AI halucinacija

U fokusu prve rasprave bila je važnost istraživačkog pristupa u razumijevanju i suzbijanju dezinformacija, pri čemu je osobito naglašena uloga mainstream medija u njihovu širenju – što se povezalo s općenito niskom kvalitetom medijskih sadržaja obilježenih senzacionalizmom, površnošću i trivijalnostima. Rasprava je pritom otvorila i širi pogled na društvene i tehnološke uvjete koji pogoduju gubitku povjerenja u informacije, kao i na promjene u načinu na koji se istina konstruira i doživljava u digitalnom okruženju.

Nebojša Blanuša s FPZG-a istaknuo je kako se u brzo mijenjajućem digitalnom kontekstu postojeće teorije zavjera spajaju u određeni amalgam, odnosno superteorije zavjera, dok se u zajednicama koje ih promiču pojavljuje i narativ o kraju vremena. Takvi narativi, ističe, mogu potaknuti populizam, kao i autoritarne tendencije koje postoje već dulji niz godina.

Jan Šnajder s FER-a je u raspravu uveo i rast generativne umjetne inteligencije, odnosno tzv. AI revoluciju s kraja 2022, kao novu okolnost koja bi mogla zakomplicirati i produbiti postojeće probleme. AI postaje sve koherentniji, ističe, a ljudi istinu obično asociraju s koherencijom. Shodno tome, politička instrumentalizacija umjetne inteligencije vjerojatno neće ostati na dezinformacijama i deep fake sadržajima, već će služiti i za uvjerljiviju artikulaciju bilo kojeg političkog narativa, programa ili cilja –  čime se otvara prostor za daljnju političku polarizaciju.

U tom kontekstu važno je spomenuti i to da u svojoj obradi ogromnih količina podataka na internetu, umjetna inteligencija zapravo ne samo da integrira i reproducira, između ostalog, dezinformacije i neprovjerene izvore, nego ponekad sama generira lažne izvore u svrhu pružanja rješenja za zadani problem – fenomen poznat kao AI halucinacije. Na tom planu nešto kasnije u raspravi Šnajder je dodatno podcrtao i potrebu za integracijom sadržaja o umjetnoj inteligenciji u obrazovni sustav kako bi se osvijestile mogućnosti korištenja tih alata, ali i načina na koje pomoću tih alata i sami možemo biti iskorišteni u digitalnoj sferi. Međutim, na neki način se iskorištavanje već događa; naši digitalni tragovi se iskorištavaju, bez našeg znanja ili privole, za usavršavanje AI alata, odnosno za deep machine learning i generiranje AI odgovora na bilo čije pitanje.

Borba za novinarski legitimitet

Druga je rasprava otvorila srodnu temu medijske pismenosti, ali nije otišla puno dalje od predvidljivih i uobičajenih zaključaka o potrebi za razlikovanjem činjenica i mišljenja, kao i profesionalnog novinarstva naspram ostalih sadržaja. Nasuprot tome, treći panel, koji se bavio fact-checkingom, unio je više dinamike u cijeli događaj. Sudionici, uglavnom medijski praktičari, prenijeli su svoja iskustva s provjerom vjerodostojnosti informacija, kao i sa stanjem u nezavisnom medijskom sektoru, na kojem teret takvih zadataka najčešće i završi.

Isabelle Wirth iz APF-a i Žana Erznožnik s portala Oštro složile su se u tome da je fact-checking zaseban oblik novinarstva koji kao takav treba biti prepoznat i vrednovan. Ana Brakus iz Faktografa nadovezala se vlastitim iskustvom u sektoru, istaknuvši kako taj portal može podržati istraživački novinarski rad upravo zato što se bavi i fact-checkingom – koji institucije trenutno prepoznaju i financiraju, često nauštrb drugih oblika novinarstva. Drugim riječima, da Faktograf nije profiliran kao fact-checking medij, izostali bi i vrijedni istraživački doprinosi. 

Erznožnik je upozorila da se fact-checkeri suočavaju sa sve češćim prozivkama da služe kao paravan za cenzuru, a jedna takva došla je i od Marka Zuckerberga, koji je početkom godine najavio ukidanje fact-checkinga na platformama Mete. Domagoj Maričić iz HAKOM-a istaknuo je kako se narativ o cenzuri često povezuje s Europskim aktom o digitalnim uslugama (DSA), koji predviđa regulaciju ilegalnog sadržaja putem suradnje između regulatornih tijela na nacionalnim razinama (u Hrvatskoj je to AEM), velikih digitalnih platformi i tzv. trusted flaggera – organizacija koje su specijalizirane za prepoznavanje i prijavu ilegalnih sadržaja na velikim platformama, i čije prijave same platforme moraju prioritizirati i obraditi.

Slijepe točke europske digitalne politike

Unatoč tome što dezinformacije same po sebi nisu ilegalan sadržaj, fact-checking se sve više promatra u kontekstu novog europskog pravnog okvira za digitalno okruženje. Međutim, organizacije civilnog društva koje imaju kapaciteta za prepoznavanje ilegalnog i opasnog sadržaja rijetko se prijavljuju za status trusted flaggera, jer znaju da će ih dio javnosti zbog same suradnje percipirati kao cenzore.

S druge strane, izgleda da je AEM započeo s provedbom novih obveza koje proizlaze iz europske digitalne regulative. U tu svrhu pokrenuta je Platforma za javnu objavu podataka o vlasništvu i izvorima financiranja medija, čije je osnivanje bilo predviđeno Europskim aktom o slobodi medija (EMFA), i o čijem se opsegu i implementaciji u Hrvatskoj ovdje pisalo krajem veljače.

Ipak, dok su obvezujuće regulative kao DSA, DMA ili EMFA usmjerene prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, posrednike i medijski sektor u užem smislu, inicijativa Komisije koja je rezultirala uspostavom Europskog opservatorija za digitalne medije je usmjerena na korisnike digitalnih sadržaja – na promicanje medijske pismenosti, osvještavanje važnosti provjere izvora i vjerodostojnosti informacija te prepoznavanje propagandnih i populističkih narativa.

Projekt Be Online Smart (zašto ne Be Smart Online?) pokrenut je, shodno tim načelima i ciljevima, educiranju mladih o načinima na koje algoritmi oblikuju digitalno okruženje. U edukativnim brošurama istaknuti su neki rizici, poput toga da algoritmi mogu doprinijeti širenju dezinformacija, kao i to da nas zadržavaju u “mjehuriću”, nudeći personalizirano iskustvo prilagođeno našim preferencijama.

Međutim, time se uopće ne adresira povećan ekonomski rizik za potrošače u algoritamski prilagođenom digitalnom okruženju, nego samo rizici za pojedince kao političke subjekte, odnosno građane. Inače, ekonomska i materijalna strana priče o digitalnoj sferi previđa se dosta često; u tekućoj AI revoluciji, kao i tijekom pojave kriptovaluta, malo tko je razmišljao o materijalnoj i ekološkoj cijeni tih inovacija.

Cijenu masovne upotrebe generativne umjetne inteligencije, kojoj su za rad potrebni golemi sustavi, tzv. AI data centers, platit će zajednice globalnog Juga, i to enormnom količinom pitke vode koja je potrebna da se takvi sustavi štite od pregrijavanja. Te je probleme, među ostalim, opisala novinarka Karen Hao u intervjuu za Democracy Now! prilikom promocije svoje nove knjige Empire of AI, dovodeći revoluciju u domeni umjetne inteligencije u svezu s postojećim geopolitičkim odnosima moći.

Događaji poput ove konferencije u organizaciji ADMO-a upućuju na to da se rasprave o temama kao što su medijska pismenost, umjetna inteligencija i digitalni ekosustav svakako trebaju produbiti. Međutim, stavljanjem svega u okvir jednog događaja zapravo nijedna od otvorenih tema nije dobila pažnju koju zaslužuje. Spontane interakcije u obliku nadovezivanja između samih sudionika gotovo da uopće nije bil, a povrh svega toga, ostaje i dojam da je više prostora moglo biti posvećeno predstavljanju brojnih istraživanja koja je ADMO proveo u protekle tri godine, od kojih mnoga imaju praktične implikacije i mogu služiti kao polazišta za fokusirane i konkretnije razgovore. 

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Fact-checkere se najčešće optužuje za cenzuru, čime navodno ograničavaju slobodu govora. Mnogi se ne zaustavljaju samo na optužbama, već koriste i konkretne prijetnje kako bi zaustavili fact-checkere. Novinari i novinarke koje su iskusile takav oblik zlostavljanja tvrde da cyber nasilje ima više ciljeva: ušutkavanje novinara, gušenje medijske slobode i plasman dezinformacija. Slučajevi online nasilja u Hrvatskoj nažalost nisu rijetkost, kao ni u drugim državama u regiji, kako pokazuju rezultati istraživanja Harassment of Fact-checking Media Outlets in Europe iz 2023. godine. Situacija se zaoštrava otako su velike američke tehnološke tvrtke prekinule suradnju sa svojim fact-checking partnerima, koji su im pomagali s moderacijom sadržaja na društvenim mrežama.

U Hrvatskoj je prvi na udaru fact-checking portal Faktograf. Petar Vidov, donedavno glavni urednik Faktografa, a sadašnji glavni urednik Klimatskog portala, kaže da je “nemoguće osjećati se sigurno kada praktički svakodnevno primate prijetnje”. Vidov je za vrijeme dosadašnje novinarske i uredničke karijere iskusio praktički sve vrste online zlostavljanja, od uvreda i dezinformacija do prijetnji fizičkim nasiljem: “Uvrede su najčešće, ali redakcija Faktografa primala je i brojne prijetnje smrću, od kojih je najveći broj bio adresiran na mene. Tijekom pandemije covida-19 sam policiji prijavio 50-ak takvih prijetnji. U zadnje vrijeme ih je nešto manje, ali i dalje redovito primamo prijetnje.”

Vidov kaže da su tijekom pandemije prijavljivali prijetnje smrću i fizičkim nasiljem dok su uvrede ignorirali, no u međuvremenu su promijenili praksu i više ništa ne prijavljuju. “Prijave su se pokazale beskorisnima. Policija iz nekog samo njima znanog razloga online prijetnje ne tretira naročito ozbiljno. Ako i podignu optužnicu, potencijalno nam mogu stvoriti dodatne probleme jer u tom slučaju osoba koja prijeti dobiva u sklopu optužnice osobne podatke osobe kojoj je prijetila, uključujući i adresu stanovanja”, pojašnjava.

Glavna miskoncepcija u vezi fact-checking novinarstva jest da se ono bavi cenzuriranjem narativa koji se kose s navodnim interesima financijera takve vrste novinarstva. No primjer suradnje Mete i fact-checkera pokazuje da fact-checkeri nemaju ovlasti za brisanje sadržaja, već su, primjerice, dostavljali izvješća o rezultatim svojih istraživanja o specifičnim tvrdnjama. Drugim riječima, fact-checking ne briše informacije, već ih potvrđuje, osporava i/ili kontekstualizira.

Međutim, do burne pa i agresivne reakcije dolazi kada se ospore tvrdnje koje su u službi nečije ideologije, pogotovo ako se pri tome angažiraju javne ili političke figure huškajući svoje sljedbenike na fact-checkere jer preuzimaju “monopol nad istinom”. Poziv na linč dolazi i od medijskih outleta, kao što su Narod.hr ili Liberal.hr, a vrste online zlostavljanja kreću se od neukusnih komentara i prijetnji fizičkim nasiljem pa čak do zastrašivanja novinara i novinarki silovanjem ili ubojstvom. Fact-checkeri su često žrtve i tzv. SLAPP tužbi, odnosno tužbi koje ciljano odvraćaju novinare, medije i aktiviste od tema koje se tiču javnog interesa.

Online zlostavljanje posebno je usmjereno prema novinarkama, kako se navodi i u članku objavljenom na stranici Sindikata novinara Hrvatske. Tako, primjerice, uvrede u komentarima ispod članaka rijetko imaju veze s tematikom teksta, a često sa širenjem mizoginije. Novinarke se ne kritizira zbog onoga o čemu pišu, već ih se napada zbog toga što su žene i degradira ih se na spolnoj osnovi. Prema članku SNH-a, porast online nasilja u direktnoj je vezi s porastom širenja dezinformacija, osobito za vrijeme pandemije koronavirusa. Osim toga, razdoblja pojačanog online nasilja su i izborni periodi, oružani konflikti, prirodne katastrofe, korupcijske afere ili politički skandali i ostalo.

I na udaru Mete, koja je u vlasništvu Marka Zuckerberga, a u čijem su sastavu Facebook i Instagram, našli su se fact-checkeri, koje je Zuckerberg ukinuo i zamijenio bilješkama zajednice, koje su pak generirane od korisničkih podataka. Ovakav sustav prethodno je implementiran na X-u (nekadašnjem Twitteru), što je rezultiralo velikim porastom govora mržnje na toj društvenoj mreži, osobito nakon što ju je preuzeo Trumpov bliski suradnik Elon Musk. Ova odluka došla je kao zaokret u dosadašnjoj Metinoj politici po pitanju provjere informacija, pogotovo ako se uzme u obzir Zuckerbergovo nekadašnje oduševljenje rezultatima tog obustavljenog programa.

Iako je program suradnje između Mete i fact-checking organizacija pokrenut kako bi pomogao zaštititi milijune korisnika od prijevara i teorija zavjere, Zuckerberg je objasnio svoju odluku time da su “fact-checkeri previše pristrani” čime ugrožavaju dano im povjerenje. Taj argument koristi i novoizabrani američki predsjednik Donald Trump, što može poslužiti kao ohrabrenje da se nezadovoljna publika obračuna verbalno, a možda i fizički s novinarima koji demantiraju falsificirane tvrdnje koje češće idu u prilog desnici.

U istraživanju Harassment of Fact-checking Media Outlets in Europe od dvanaest počinitelja online nasilja, devetero ih je opisano kao desno orijentirani, dvoje kao pripadnici desnog centra, a samo jedan kao ljevičar. To je istraživanje obuhvatilo velik dio medijskih fact-checking outleta iz južne Europe te je pokazalo da je čak 90 % ispitanika iskusilo neki oblik zlostavljanja, dok ih je 29 % iskusilo redovno zlostavljanje od javnih figura. 

Meta bi promjenu moderiranja sadržaja mogla uvesti i na europsko tržište. Što se tiče Hrvatske, još nije usvojen Zakon o provedbi EU Akta o digitalnim uslugama, koji bi se bavio uklanjanjem nezakonitog sadržaja na internetu, kao što je govor mržnje te širenje dezinformacija i štetnog sadržaja za djecu.

Iva Nenadić, znanstvena koordinatorica Centra za pluralizam i slobodu medija Europskog sveučilišnog instituta, komentira Metino povlačenje iz Kodeksa djelovanja protiv dezinformacija: “Posebno je problematičan izravno neprijateljski jezik koji je Zuckerberg koristio optužujući medije i EU za cenzuru, a fact-checkere za političku pristranost. Takve izjave pridonose klimi neprijateljstva i povećavaju rizik od zastrašivanja i nasilja prema fact-checkerima, istraživačima i novinarima koji se bave dezinformacijama. Zuckerberg i Musk zloupotrebljavaju diskurs slobode govora kako bi svoj biznis izuzeli od odgovornosti za sistemske štete koje uzrokuju kako za mentalno zdravlje maloljetnika, tako i za integritet informacijske sfere i demokratske procese.”

Tijana Cvjetićanin, autorica istraživanja Harassment of Fact-checking Media Outlets in Europe, fact-checking novinarka i supokretačica platformi Istinomjer i Raskrinkavanje u Bosni i Hercegovini, tvrdi kako je promjena trenutne klime vrlo zahtjevna: “S radom fact-checkera češće su upoznati ljubitelji teorije zavjera, i to doprinosi toj dosta agresivnoj atmosferi koju doživljavamo. Pre pandemije nismo uopšte imali takva iskustva, tada je opšta publika doživljavala Raskrinkavanje kao resurs, kao redakciju kojoj se obraćaju kada stvarno imaju neko pitanje, žele da se nešto proveri, a ne zato što hoće da ih optuže da rade za Billa Gatesa koji hoće da čipuje planetu. Pandemija je stvarno dosta radikalizovala ljude i značajno je promenila diskurs.”

Na pitanje kako općem građanstvu objasniti da fact-checking nije tu zbog cenzure i nametanja vlastitog narativa, već radi osporavanja netočnih informacija, Cvjetićanin odgovara: “Zaista nastojimo da sve što radimo bude transparentno, zasnovano na činjenicama i dobro objašnjeno. Ali ono što je tu zapravo potrebno, a za što većina redakcija nema resursa, vremena i kapaciteta, jesu nekakve komunikacijske kampanje koje bi imale sličnu vidljivost i mogućnost da pariraju pozivima na linč koji se dešavaju na veoma posećenim i veoma praćenim stranicama na društvenim mrežama. Ironično, s obzirom da su to isti ljudi koji tvrde da su cenzurisani, da im je onemogućena vidljivost, a zapravo imaju veoma stabilan i značajno visok broj ljudi na svojim kanalima koji ih slušaju i shvataju ozbiljno.”

Prema Kaznenom zakonu, napad na osobe koje rade posao u javnom interesu, a među njima su i novinari, može se sankcionirati kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina zatvorske kazne. No istraživanje Tijane Cvjetićanin pokazuje da fact-checkeri obično ne prijavljuju online uznemiravanja, a kada ipak prijave, policija im najčešće kaže ili da ne mogu učiniti ništa ili da će istražiti prijavu, uz malo ili nimalo povratnih informacija. Online nasilje nad novinarima se očito ne prepoznaje kao ozbiljan problem.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Iz najave: “U literaturi i pravnim aktima nalazimo širok spektar naziva za neprofitne medije, od kojih su najučestaliji mediji zajednice (građana, specifičnih društvenih skupina, manjina i sl.) te mediji trećeg sektora (civilnog sektora jer su im nakladnici uglavnom organizacije civilnog društva). Pod tipologijom neprofitnih medija tako nailazimo na specijalizirane medije, taktičke medije, informativne medije, medije zajednice, alternativne medije, medije civilnog društva, građanske medije, guerilla medije i tako dalje.

Neprofitni mediji imaju važnu ulogu ne samo u kontekstu cjelokupnog medijskog sektora, već i na širem društvenom planu – podizanje svijesti građana o raznolikim, mainstream medijima nevidljivim temama, razvoj kritičkih i analitičkih kapaciteta, edukativna uloga neprofitnih medija kako za građanstvo tako i za nove novinarske kadrove itd. Osobito važnu ulogu neprofitni medijski sektor ima u promicanju medijske pismenosti, očuvanju novinarskih i etičkih standarda struke te danas sve relevantnijim praksama fact-checkinga.

Posebna uloga koju neprofitni mediji imaju prepoznata je i u međunarodnim dokumentima Vijeća Europe, Europskog Parlamenta i UNESCO-a. Unatoč tome, Hrvatska nije stvorila stabilno i predvidivo okružje za razvoj neprofitnih medija.

Novinarstvo kakvo stvaraju neprofitni mediji često nije atraktivno ni klikabilno: lišeno senzacionalizma, slabo se dijeli, a još slabije monetizira. Paradoksalno je da upravo inzistiranje na javnom interesu i profesionalnim standardima čini rad u neprofitnim medijima egzistencijalno nesigurnim. Medijski sadržaj kakav se proizvodi zahtjevan je u vremenskom i financijskom smislu, prvenstveno zbog nepostojanja adekvatnih i transparentnih mehanizama javnog financiranja. Rad s ograničenim resursima znači da novinarke i novinari u neprofitnim medijima najčešće rade previše, a plaćeni su premalo, kao i to da je doseg sadržaja koji proizvode ograničen.

Kroz panel raspravu predstavit će se kratke analize i preporuke koje su u suradnji s medijskim stručnjacima i stručnjakinjama izradile članice neformalne inicijative Neprofitni mediji, a njih će komentirati i o njima raspravljati panelistice s dugogodišnjim iskustvom praćenja i rada u medijskom sektoru.

Riječ je ujedno o završnoj konferenciji projekta FUNDME koji udruga Lupiga provodi u partnerstvu s Faktografom i Kurzivom. Ključni cilj projekta je doprinijeti stvaranju okruženja pogodnog za održiv i stabilan razvoj neprofitnog medijskog sektora kroz utjecaj na politike prema medijima te putem izgradnje neprofitnih medija kao samostalnih dionika medijske politike.

Više informacija pronađite ovdje.