Gledajući fikcionalne pravne drame, bilo koji iole informirani gledatelj promatrat će prizore u sudnici sa zrnom soli. Gledao ih on s gorljivim zanimanjem ili jedva izdrživom dosadom, gledatelj će pretpostaviti da takvi procesi u stvarnosti ipak izgledaju malo drugačije. Sudnicu zamišljamo kao hladno i formalno mjesto, gdje riječ zakona i činjenice ipak imaju prevlast nad retorikom, odnosno načinom na koji tužiteljstvo ili obrana predstavi slučaj u pitanju – trud filmskih advokata koji drže impresivne govore o univerzalnim vrijednostima poput slobode, ljudskosti ili pravde čini nam se uzaludan kad znamo što će na koncu presuditi. Kad ovo primijeti, na gledatelju je hoće li to prihvatiti (jer svaki fikcionalni svijet traži od gledatelja veću ili manju susretljivost ove vrste), ili odbaciti do te mjere da će zbog toga dotični rad proglasiti neuvjerljivim i pretjeranim.  

Specijalist Eyala Sivana ove ustaljenosti aktivno dovodi u pitanje. Od same uvodne špice, ovaj dokumentarni film čini se kao igrani – navodi imena “likova” i njihove uloge: sudac, optuženi, tužitelj i slično. Nakon kraćeg uvoda imamo priliku vidjeti dotične ljude koji se ponašaju kao prema naučenim, vrlo razrađenim i pažljivo uvježbanim ulogama. Imamo tako tužitelja, Giddeona Hausnera, koji se postavlja kao glas više milijuna pogubljenih ljudi. Ovu pozamašnu samonametnutu dužnost Hausner opravdava jakim emotivnim, ali nikad patetičnim nastupom: spremno barata činjenicama i ne oklijeva kad treba istaknuti kontradiktornosti ili apsurde u riječima obrane. 

U spomenutim pravnim dramama, klasična dramska struktura koja zahtjeva središnji sukob u priči često je upotpunjena antagonizmom između dvaju odvjetnika ili odvjetničkih timova. Uloga Hausnerovog oponenta u ovom filmu čini se gotovo kao subverzija te norme: Robart Servatius, pravnik na kojeg je pala nezahvalna zadaća Eichmannove obrane, govori tek toliko koliko mora da bi minuciozni sudnički red ostao neprekršen. Kada dođe njegov red u ispitivanju svjedoka ili pregledu dokaza, on će brzinski ustati i reći da nema ništa za dodati, pa sjesti i nastaviti svoju očitu namjeru minimalnog utjecanja na tijek ovog povijesnog suđenja. 

Slično se postavljaju i trojica sudaca na čelu slučaja, koji (rječnikom fikcije) djeluju kao kolektivni lik u težnji da suđenje bude uredno, brzo i dostojanstveno koliko je to moguće u danim okolnostima. Iako se suđenje događa u Jeruzalemu i iznad njih je prominentno istaknut grb izraelske države, suci opetovano potvrđuju poziciju nepristranosti stišavajući često i opravdani nemir nad Eichmannovim riječima. U odnosu sa samim optuženim su korektni, pa često i neshvatljivo susretljivi. U više navrata, mirnim, ispovjedničkim tonom obraćaju mu se na njemačkom jeziku ispitujući ga o konkretnim događajima, kao i o njegovim intimnim osjećajima. 

U duhu poigravanja sa zakonitostima igranog filma koji se mogu vidjeti u ovom dokumentarnom radu, treba reći da bi uloga Adolfa Eichmanna, kad bi je odradio glumac, a ne on sam, bila plodno tlo za najprestižnije umjetničke nagrade. Ali, igranje uloge ovdje može biti i prikladniji termin nego što se na prvu čini – ipak se radi o stvarnom čovjeku čiji je život ovisio o tome što će tamo reći, a i da je svoju sudbinu prihvatio kao gotovu stvar, nije mu moglo biti svejedno kako će ga pamtiti povijest. Eichmannova obrana naširoko je poznata: on je samo slijedio naredbe. Oslikava se kao kap u moru, kotačić u golemom mehanizmu koji bi funkcionirao s njim i bez njega. Govoreći ovako o svojem udjelu u holokaustu, on mirno premeće papire i bilješke, zapisuje i priprema odgovore, a kad ih daje, uvježbano ustaje i potom se izražava pedantno, formalno, uz pristojnost i poštovanje. Kao da se trudi uvjeriti prisutne u svoju povijesnu ulogu: ulogu tihog i nezainteresiranog birokrata koji ne zna puno o široj slici, nego mu je svijet sveden na papirologiju koja mu se u tom trenutku nalazi pred očima.  

U Specijalistu, dakle, prikazane povijesne ličnosti ne odaju dojam kao da djeluju isključivo prema sudskoj proceduri iz razloga što im je to posao, već se osjeti za sudnicu neočekivana doza osobnog i emotivnog angažmana: oni kao da imaju svoje dramske težnje, silnice koje ih gone prema određenom cilju, do kojeg dolaze ponašajući se u okvirima karaktera koji se čine gotovo striktno zadanima. 

Osmomjesečno Eichmannovo suđenje koje se odigralo 1961. samo po sebi bilo je osmišljeno kao svojevrsni spektakl ili barem sa sviješću da će tako ostati zapamćeno. Počevši od Jeruzalema kao “mjesta radnje”, organizacija je osigurala temeljitu dokumentaciju: četiri kamere u vodstvu redatelja Lea T. Hurwitza ostavile su za sobom 500 sati ovog znamenitog susreta, od čega je sačuvano oko 350. Te snimke (u Specijalistu uz dodatnu intervenciju umjetničkog tima na čelu s redateljem Eyalom Sivanom) doimaju se tehnički i estetski naprednima, slično kao što su se dva desetljeća prije doimali filmovi Hitlerove miljenice Leni Riefenstahl. 

Sivanove intervencije doimaju se minimalnima, što ipak govorim uz opasku da mi nisu dostupne cjelovite snimke suđenja te da ne mogu znati u kojoj je mjeri redatelj iskoristio moć montaže da konstruira zbivanja u filmu. U svakom slučaju, autorski komentar i ekspresiju nalazimo daleko od prvog plana, tek u povremenim igrarijama zvukom i slikom koje naglašavaju bol ili pak apsurd pojedinih situacija. Dodatna svrha ovome je dinamičnost, koja filmu kronično nedostaje. Trinaest prizora koje je odabrao, Sivan se ne trudi učiniti međusobno različitima ili komplementarnima, pa gotov proizvod često zabrazdi u ponavljanja – bilo da je riječ o beskrajnim citiranjima dokumenata s njihovim potpunim nazivima i birokratskim odrednicama, ili opetovanom Eichmannovom lamentiranju o tome kako je samo slijedio naredbe – gledatelju s razvijenim dramaturškim osjetom mnogi prizori ili njihovi dijelovi učinit će se suvišnima, kao da bi se mogli izbaciti bez ikakve štete cjelini. 

Na viškove i prazan hod gledamo pogrdno kad oblikujemo fikcionalnu priču u želji da bude što jasnija i probavljivija gledatelju. Ali, iako sam se služio takvom terminologijom, ovo nije fikcija. Priča je jasna u startu, a probavljiva nikako ne može ni postati. O holokaustu se može govoriti na bezbroj načina, ali nijedan neće do kraja objasniti užas vlakova, logora i geta koje prikazuju. Ovaj film ne ide tom linijom – umjesto hrpama leševa, bavi se pravnim neredom koji je netko trebao počistiti nakon rata, u ovom slučaju 16 godina kasnije. Dugi i iscrpni prizori pravničkih zavrzlama i suprotnih tumačenja stavljaju nas na lice mjesta, u minuciozni osmomjesečni proces koji je završio ishodom koji ne iznenađuje – Eichmanna su objesili. Neki će reći da je “sve njih” trebalo pogubiti odmah i bez razmišljanja. Ali, ovaj film velikim uspjehom prikazuje heroje koji ne nose ratne uniforme, nego kravate, koji su se u svijetu nakon traume najvećeg pokolja otkad je čovjeka, borili za pravedno suđenje i najvećim monstrumima. 

Omča oko vrata po mnogima je vjerojatno premala kazna za Eichmannov udio u mašineriji nacizma. Ali, jedan prizor u filmu sugerira da pravu kaznu ne dijeli sud, već njegova savjest koju se sustavno trudi utišati i prikriti. Kad na red dođe projekcija snimaka iz logora koje je logistički podržavao, Eichmann, inače usredotočen i pažljiv za cijelog suđenja, kao da iznenada izgubi koncentraciju: kad snimka počne, od zaroni u papire raširene po stolu, prelazeći olovkom preko njih kao da će baš tada među njima naći nešto važno. On igra svoju ulogu. Ulogu poslušnog birokrata. 

Piše: Dorotea Šušak

Suvremeno podučavanje (školske) povijesti kao zasebne, ali i kao međuuklopljenje subdiscipline u drugim područjima znanosti i umjetnosti, kao ujedno i najčešći oblici mainstream historiografije, imanentno su obilježeni uzurpirajućom karakteristikom svodljivosti na promatranje velikih događaja koji, osim što su orvelijanski filtrirani kako nam je govoreno, dramatično obilježavaju civilizacijsku prošlost, a samim time i inherentno, našu općeljudsku suvremenost te osobnu povijest. 

Mainstream historiografija je historiografija velikih faca (dominantne religije, rase i spola), velikih bitki (najvećih krvoprolića) te velike masovnosti. Masovnost je pak obilježena unikatnošću vlastitih psihosocijalnih karakteristika te rezultantnih implikacija. Masa je povodljiva, emocionalno lako uzurpirana i/ili pobuđena, snažno polarizirana u smislu snažne kontrolabilnosti ili pak obilježena njenim krajnjim manjkom. U svojoj paralelnoj ili naknadnoj recepciji, masa je istovremeno snažna i razdorna, ali najčešće i recepcijski deemocionalizirana. Teško je povezati se s masom. Povezujemo se s mitskom strukturom ideologije povijesnih masa, no ne i s njihovom krajnjom srećom, odnosno uspjehom, ili pak tragedijom, odnosno smrću. Za povezanost je potrebno poosobnjenje, individua, predvodnik ili barem narativni protagonist. Netko nama sličan, blizak ili barem razumljiv. Shodno tome, nije nam ni teško povjerovati kako su mase odgovorne za ovaj ili onaj zločin, jedan ili drugi pokolj, dapače takve nam je postupke suviše lako i moralno legitimirati uz određene ustupke samodistanciranja. Problem najčešće ne nastaje u moralnoj dijalektici o događajima pod čije autorstvo upisujemo mase i njihove opće indoktrinacije, već problem nastaje u trenutku kada se pred nas postavlja obveza pronalaženja smisla, logičkih zakonitosti ili legitimacije pojedinačnih i individualnih zločina, pokolja, indoktrinacija ili šire govoreći zla. Ljudima nije ni tako teško za shvatiti kako je indoktrinirana masa predvođena Hitlerom, kreirala i održavala nacizam, no nije im tako lako za shvatiti kako je jedan obični, sredovječni čovjek, suprug, otac troje maloljetne djece, učitelj i pasionirani svirač violine, odlučio tek pomicanjem ruke lijevo ili desno, pobiti stotine djece, muškaraca ili žena, slične dobi njegovoj djeci, njemu ili supruzi, samo zato što je režim nalagao kako to, s obzirom na drugačiju religiju i etnicitet nisu zapravo djeca, muškarci ili žene, već obični štakori. 

Sedamdesetih godina 20. stoljeća, američki psiholog Philip Zimbardo, postao je poznat po svom kontroverznom te prekasno zaustavljenom psihološkom eksperimentu, ovjekovječenom uzurpirajućom destruktivnošću i dugotrajnim psihičkim posljedicama kakve je imao za većinu sudionika. Riječ je dakako o Stanfordskom zatvorskom pokusu koji je objelodanio činjenicu kako psihofizički zdravom i nasumično odabranom pojedincu nije potrebno puno, a kako bi bio spreman pristati na krajnje radikalna, patološki agresivna ponašanja. Dapače, čini se kako se u osnovi agresivno-sadističke patologizacije pojedinca, nalazi upravo njegova ciljana dehumanizacija te strogost zauzetih identitetskih odrednica koje ili pružaju veliku količinu do tada neposjedovane moći ili pak oduzimaju većinu ikakve potentnosti samoodlučivanja ili samočinjenja. Bilo je dovoljno tek jednoj skupini oduzeti pravo na ime i samoimenovanje, a drugoj skupini dodijeliti novu životnu (simbolički iznimno strogu, hijerarhiziranu i rigidnu) ulogu, ulogu (u ovom slučaju) policajca i održavatelja reda. Iz jednostavnog uputstva o tome kako je cilj isključivo održavanje reda i sprečavanje druge skupine, odnosno glumećih zatvorenika da ne odstupaju od jednostavno zamišljenih pravila, skupina policajaca, gotovo preko noći, postala je skupina nasilnih i nečovječnih pojedinaca, spremnih na radikalne postupke ispoljavanja verbalne i fizičke agresije s ciljem zadovoljenja vlastitih poriva za nadmoći, kontrolom i poniženjem drugog. Policajci su se prema zatvorenicima kojima su dodijeljeni brojevi, kao isključivi oblici obraćanja, vrlo brzo počeli odnositi kao prema onima koji su obezvrijeđeni, dapače dehumanizirani objekti, a jezik obraćanja u mnogočemu je nalikovao upravo onom jeziku obraćanja zatvorskih čuvara u fašističkim logorima. Manjak osobnosti i gubljenje pozicije subjekta i činioca, omasovio je, deindividualizirao i emocionalno distancirao zatvorenike kao bića te ih simbolički (te potom i praktično), učinio bezvrijedno nevažnima, dapače štetnima. Učinio ih je potentnim tkivom projekcije nisko frekventnih emocija i animalnih ostrašćenja onih koji se, igrom nasumične slučajnosti, nalaze na privilegiranoj poziciji više hijerarhijske moći. 

Po uzoru na provedeni Stanfordski pokus, snimljen je i igrani film The Experiment, baš kao što je i po uzoru na jedan od najvećih te svakako najorganiziranijih ljudskih sadizama i genocida, dakle po uzoru na nacizam i antisemitizam i njegova raznorodna utjelovljenja, snimljen i čitav niz igranih filmova, kao što su svima poznata Schindlerova lista, Sofijin izbor, Život je lijep, Pijanist, Dječak u prugastoj pidžami, itd. Svi su oni, ne ulazeći u njihove individualne, filmske poetike i estetske kvalitete, težili vjerodostojnosti, stiliziranom naturalizmu, izazivanju manje ili više sofisticirane empatije, dociranju ili pak odavanju počasti žrtvama i njihovim obiteljima. Postavlja se pitanje, doduše, jesu li medij i njegov žanr, uspjeli ispuniti svoje ciljeve? Neminovno je da prethodno pitanje na sebe preuzima i teret propitkivanja moći filma kao discpline, a potom i umjetnosti kao takve. No, ne ulazeći dublje u dotičnu raspravu, valja se zadržati tek na pitanju, pružaju li igrani filmski žanrovi adekvatnu reakciju obrane i aktivne te preventivne zaštite ljudskih prava, poglavito kada je riječ o njihovim najradikalnijim ugrozama, o promatranju genocida? Uspijevaju li prevenirati ono što povijest uglavnom ne uspijeva? Uspijevaju li pomoći u zacjeljivanju rana? Ili pak perpetuiraju eksploataciju već eksploatiranih, rane onih ranjenih ili zločine onih koji ih čine? 

Jedan od često prikazivanih filmskih redatelja Wang Bing, čija se društveno angažirana dokumentaristika (ove se godine predstavlja s čak dva filma Ta’ang i Bitter Money), nerijetko prikazuje na hrvatskom Human Rights Film Festivalu (HRFF), u jednom svom intervjuu kaže kako je upravo dokumentaristika žanr koji vlastitom inventivnošću i proceduralnom nepripremljenošću svoga narativa, uspijeva pružiti dovoljno snažan oblik prenošenja ljudskosti, empatične emocije i živost životnih situacija svojstvenih humanoidima, a čija je recepcija neovisna o rasi, etnicitetu, religiji ili prostornom razmještaju. Ovogodišnji, četrnaesti po redu HRFF koji se održava u Zagrebu i Rijeci od 5. do 11. prosinca, donosi upravo to: nekoliko djela (između ostalih) izvrsne dokumentaristike koja kao svoju temeljnu sadržajnu odrednicu postavlja preispitivanje različitih pogleda te režima percepcije koje je moguće zauzeti u okviru refleksija na genocidnost holokausta te njegovih kasnijih ogleda ili raznorodnih recepcija.  

Specijalist Eyala Sivana na 14. HRFF-u

Izraelski redatelj Eyal Sivan, autor je bogatog opusa dokumentarnih filmova kao što su Aqabat-Jaber, Passing Through (1987); Israland (1991); Jerusalem(s), Borderline Syndrome (1994); Burundi, under Terror (1997); Route 181 (2003); Jaffa, the Orange’s Clockwork (2009); Common State, Potential Conversation (2012), kao i mnogih drugih. Jedno od njegovih značajnijih filmskih uprizorenja, dokumentarni film Specijalist, Portret modernog zločinca iz 1999. ove se godine prikazuje upravo na HRFF-u u četvrtak, 8. prosinca u Kinu Europa. Riječ je umjetniku, čiji je specifični redateljski senzibilitet označen njegovim podrijetlom, odrastanjem te cjelokupnom civilizacijskom prošlošću utkanom u njega i njegove sunarodnjake. 

Film Specijalist tematizira upravo (već gore spominjani) proces pojedinčeve geneze patologije zla i voljnosti aktivnog činjenja zločina. Kao što i sam podnaslov filma — Portret modernog zločinca — kaže, ovo je film protagonista i individue kojem se kroz proces napretka narativa, ocrtavaju karakteristike čudovišta čije su polazišne točke, gotovo podrhtavajuće klasične, obične i građanski prosječne. Protagonist filma, Adolf Eichmann, jedan je od najpoznatijih SS-ovskih dužnosnika, počevši od 1933. godine. Na višu hijerarhijsku, dapače šefovsku dužnost s jednoznačnim ciljem totalnog uništenja Židova u cijeloj okupiranoj Europi stupa 1939. Jedan je od glavnih organizatora i izvršitelja holokausta, a drži ga se odgovornim za direktno donošenje odluke o smrti čak oko 400 000 Židova koji su po njegovoj zapovjedi poslani u plinske komore. Iako se poslije Drugog svjetskog rata skriva u Argentini, pripadnici izraelske tajne službe Mossad, pronalaze ga 1960. godine, a 1961. u Jeruzalemu mu se i sudi. Sam proces suđenja, dokumentiran je na preko 350 sati snimljenog materijala, koji je potom poslužio kao inspiracija mnogim znanstvenim i umjetničkim stvaranjima. Eichmannovo je suđenje prvotno poslužilo kao jedan od temelja knjige Hanne Arendt Eichmann u Jeruzalemu, izvještaj o banalnosti zla, a potom su oba realizirana materijala, poslužila kao inspiracija izvrsnom Eyalu Sivani za višestruko nagrađivanog Specijalista. Za prikaz običnosti, racionalizirane građanske individue uklopljene u klasično rutinirani obiteljski život, u duhoviti lik istančano specijaliziranih znanja u polju emigracijskih postupaka, a koji je uključenjem u nacistički režim, postao zločinac kojem su njegove prethodne vještine, gotovo pa izvrsno poslužile u izgradnji njega, kao gotovo savršenog nacista i ubojice. Rigidni birokrata, poslušnik hijerarhiziranog sustava, racionalizirani sadist očišćen svijesti, savjesti ili ikakve empatije. Radikalna brutalnost strahovite razornosti koja zaslužuje promatračku zainteresiranost, poglavito ukoliko je prenesena filmskim perom sjajnog dokumentarizma.  

Austerlitz Sergeja Loznice i pitanje post festum menadžerirane eksploatacije masovne tragedije 

Iako iz potpuno različite perceptivne pozicije te uz značajno apstrahiranje konteksta posljedica, holokaustom i njegovim najpoznatijim fizičkim utjelovljenjima, koncentracijskim logorima, bavi se još jedan dokumentarni film s ovogodišnjeg programa HRFF-a, a koji se prikazuje u subotu 10. prosinca, također u Kinu Europa. Riječ je o Austerlitzu (2016), posljednjem filmu ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice. Ovaj autor kako dokumentarnih tako i igranih uprizorenja (My Joy, 2010., In the Fog, 2012., Maidan, 2014., The Eve, 2015.), svoje primarno obrazovanje gradio je u polju matematike te kasnije artificijelne inteligencije. Iako mu film u početnim realizacijama profesionalne orijentacije nije bio primarni interes, autorova je filmografija vrlo brzo rasla te se može pohvaliti s čak nekoliko sudjelovanja na festivalu u Cannesu, velikom prepoznatošću i nagrađivanom biografijom, upravo u polju filmske umjetnosti.  

Sam film Austerlitz bavi se vrlo zanimljivom te najčešće prešutnom tematikom eksploatacije onih mjesta i onih ljudi koji u ljudskoj povijesti predstavljaju simbole užasa, patnje, trpljenja i velike, preživljene ili pak nepreživljene muke. Vrlo je jednostavno usidriti se u kaljužu jednoznačnih simbolika i kodova percepcije te promatrati određene boli ili posljedična nošenja s tom istom boli kao uniformno crna ili bijela. Upravo na to nam skreće pozornost i Loznica koji je dokumentirao stotine i stotine turista koji svakodnevno posjećuju koncentracijske logore kao što su Dachau, zatim logore na sjeveru Njemačke ili recimo Sachsenhausen. Raznobojno obučeni i nasmiješenih lica, uz obvezatno posjedovanje što duljeg selfie-sticka, turisti svoje dramatično iskustvo nekoliko provedenih sati u razgledavanju pojedinog koncentracijskog logora, ovjekovječuju naknadno fotošopiranim selfijem u čijoj se pozadini nalazi krilatica “Arbeit macht frei”. 

Posjećivati mjesta masovnih ljudskih stradanja, dio je putujućih repertoara kako odraslih posjetitelja u okviru obiteljsko-agencijskih aranžmana, tako i u okviru školsko-edukativnih posjeta. Postavlja se pitanje, može li se takvom mehaničnošću ophođenja i brzopletošću fizičke izmještenosti, uopće prenijeti ono što dotična mjesta predstavljaju ili što su pojedini ljudi na tim istim mjestima prošli?! Može li se ondje doživjeti stvarna emocija? Svi smo svjesni kako ju je moguće jeftino evocirati (također s još malo uzaludnog PR-a te profitabilnog, pozadinskog marketinga), no može li takav način tretiranja ljudskih tragedija, emocionalno osnažiti i odgojiti ljude na otpor novim previranjima koji bi išli u prilog ponavljanju tih istih tragedija? Čini se da ne. Jer kada bi mogao, tada ovo vjerojatno više i ne bi bio svijet teških rasističkih napada, vjerskih ratova, napada na ove ili one manjine, patrijarhalnog autoritarizma, raznorodne ksenofobije ili Donalda Trumpa. 

Četrnaesti po redu Human Rights Film Festival, izuzev ova dva sjajna dokumentarca, u svom programu donosi i čitavu plejadu strogo selektiranih filmskih uprizorenja koja osim što obiluju umjetničkom jakošću raznovrsnih autorskih poetika, pružaju i snažno širokogrudnu ujedinjenost borbe za ljudska prava, bez obzira koje društvene skupine predznak ona nosila. U vremenu kada se, umjesto miljama daleko, gotovo svakodnevno suočavamo s razornošću ljudske prirode i svakodnevnim kršenjima i aktivnim povredama ljudskih prava, važno je i filmu dati šansu da nas o obrani nas samih, ponešto i nauči. 

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva

Pokušaj da se nasilje misli jest već ispočetka čin prevođenja iz jednog u drugi registar (fizičkog u simbolički, primjerice) koji u onoj istoj mjeri u kojoj aktove nasilja čini barem malo razumljivijima u sam medij komunikacije pak s druge strane uvodi nasilnost, ili fascinaciju nasiljem, čineći ideal transparentnog i ne-nasilnog komuniciranja nedostižnim. No, prevoditi nasilje znači jednako tako susresti se i s prostornom dimenzijom nasilja gdje više nije samo riječ o prelasku iz jezika u jezik, već i o realnom prolazu kroz prostore i teritorije kao mjestom ali i svrhom sukobljavanja.

Na skupu u MaMi tim i daljnjim pitanjima približit ćemo se u društvu Thomasa Keenana i Uge Vlaisavljevića koji će u svojim izlaganjima predstaviti vlastita razmatranja o retorici i logici nasilja, između pitanja o teritoriju i jeziku u doba masmedija. Nakon izlaganja slijedi moderirana diskusija, popraćena filmskim primjerima (Eyal Sivan, Omer Fast).

***

Thomas Keenan predaje medijsku teoriju, književnost i ljudska prava na njujorškom koledžu Bard, gdje također vodi Human Rights Project. U fokusu Keenanovih istraživanja u posljednje vrijeme je odnos live-medija i humanitarnog intervencionizma, na čemu surađuje sa

Eyalom Weizmanom. Od posebnog su interesa brojni Keenanovi članci u kojima je analizirao jugoslavenske sukobe 90-ih.

Ugo Vlaisavljević je profesor filozofije na Sveučilištu u Sarajevu, i bez sumnje jedna od najzapaženijih filozofskih osobnosti na području koje se nekad nazivalo Jugoslavija. Autor je većeg broja knjiga i članaka, od kojih svakako valja izdvojiti studije o (post-)jugoslavenskim etnopolitikama i fenomenologiji. Pored akademske djelatnosti Ugo je ništa manje zapažen u javnom životu Bosne i Hercegovine kao rijetko kritičan i provokativan intelektualac.

***

Organizira Multimedijalni institut u suradnji s Lokalnom bazom za osvježavanje kulture [BLOK].

Poduprli Ministarstvo kulture RH; Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

HRFF je ove godine vrlo precizan u smislu teme kojom se bavi. Odabrani su politički sustavi i ratni zločini. Kako funkcionira suvremena politika?



P.M.: Suvremena politika funkcionira između Scile i Haribde, tj. između usložnjenog ekspertnog znanja s jedne strane i iskušenja populizma, s druge. Političko djelovanje bilo bi dakle ono djelovanje u prostoru između, što se nekad nazivalo pravom mjerom. No, problem je da takve zadane jedinstvene prave mjere nema i da se političko djelovanje uvijek iznova mora proizvesti, ne odajući se niti elitističkom a niti populističkom momentu.

Zašto je političko djelovanje danas sinonim za korupciju, populizam i raspad sistema?



P.M.: Ako je politika traženje i stvaranje prave mjere u području gdje iste nema, to znači da je političko djelovanje po definiciji upitno i da je u krizi. Politika je na neki način uvijek raspadnuta. No, ta i takva raspadnutost jest ujedno i kreativni moment političkog djelovanja, a to je trenutak kad se iz društveno gledajući bezizgledne situacije kao odgovor zajednički stvori nešto što dotad nije postojalo. Kad politika prestaje biti kreativna u takvim nepreglednim situacijama, ona postaje sinonimom za društvenu korupciju.

Je li kapital danas snažniji od politike i svih drugih područja života?



P.M.: Teško pitanje, utoliko što je kapital postao životom, pa čak možda i nešto što je više od života. Na primjer, suvremeni su burzovni instrumenti u tolikoj mjeri fiktivni i apstraktni da ih naši dosadašnji aparati tumačenja (kao što su filologija ili matematika) ne mogu obuhvatiti. Stoga smo na neki način fascinirani ili hipnotizirani ili paralizirani time što se odvija pred i u nama, a što ne možemo posve pojmiti. U tom smislu, kapital jest mjera svih stvari. Politički odgovor na takvu situaciju mora biti svojevrsni ne-ortodoksni ikonoklazam.

Što u takvim okolnostima jedan festival poput HRFFa može ponuditi društvu?



P.M.: Festival poput HRFFa može ponuditi izmještanje perspektive, prije svega.

HRFF se mijenja iz godine u godinu. Čini mi se da ove godine Festival doista ima intenciju dati jedan sveobuhvatan pristup problematici ljudskih prava. Što sve uključuje ovogodišnji program?

P.M.: U okvirima mogućnosti potrudili smo se sastaviti program koji će istodobno biti aktualan ali i fokusiran na jedan aspekt ljudskih prava. Govorni program svakako u idućim izdanjima mislimo širiti, dok filmski program želimo zadržati preglednim.

Petodnevni će program ponuditi, kako nam se čini, zanimljivu mješavinu žanrova, kao i klasika te hrvatskih premijera.

Na temelju koji kriterija su odabrani filmovi?



P.M.: Selekciju smo prvotno započeli s obzirom na temu ovogodišnjeg festivala, i tek smo unutar tako postavljenog okvira napravili konkretni izbor naslova. Kako na temu ratnih zločina i genocida te politike postoji pregršt dobrih i značajnih filmova, u selekciji smo odabirali one koji najjezgrovitije, i po mogućnosti bez velikog spektakla, progovaraju o postavljenoj temi.

Gost Festivala je Eyal Sivan, iznimno cijenjeni politički dokumentarist. Njegovi filmovi  propituju univerzalnu banalnost zla. Koje moguće odgovore Sivan nudi?



P.M.:  Prvo, što bih istaknuo, jest skeptičnost prema unaprijed zadatim intelektualnim obrascima tumačenja. A, s druge strane, predanost i briga oko sižea o kojem se govori. Spoj tih karakteristika može dati ambivalentne rezultate, jer ne igra na prvu, i ne podučava. Sivan je tako, primjerice, doživio velike napade da minorizira Eichmannov lik u Specijalistu, da ublažava zlo. No, kad se pogleda taj Sivanov film koji je i komentar na čuvenu knjigu Eichmann u Jeruzalemu, autorice Hannah Arendt i njezinu još čuveniju formulu o banalnosti zla, ono što vam autor ostavlja jest puno prostora za razmišljanje, bez da ste zatrpani pukom količinom materijala kojim vas je prije toga zasuo.

Raditi filmski festival koji se bavi ljudskim pravima zasigurno je odluka u kojoj nema ništa sporno. Pitanje je samo, je li publika spremna prepoznati tu intenciju ili, naučena na prestižnu poziciju koju su izborili filmski festivali, prihvaća i ovaj festival kao još jedan u nizu?



P.M.: HRFF je svakako jedan u nizu festivala, i tu ništa nije sporno. Ono što ga čini specifičnim jest tematska fokusiranost i žanrovska raznovrsnost, kao i to da ga organiziraju dvije istaknute organizacije iz nezavisnog kulturnog sektora kojima film nije primarni programski fokus.

A da li će publika prepoznati cilj do kojeg je organizatorima stalo, čini nam se relevatnim utoliko što gledateljima nastojimo pružiti određenu vrstu predaha da zastanu i započnu postavljati pitanja.

***

Programski koncept ovogodišnjeg HRFFa te festivalski program možete naći ovdje.

Više informacija na: www.humanrightsfestival.org