Ovaj događaj kombinira izvedbu uživo i filmsku projekciju te predstavlja nastavak suradnje Ishibashi i Hamaguchija nakon nagrađivanog filma Drive My Car, prikazanog na 19. Human Rights Film Festivalu 2021.

Projekt GIFT razvijao se paralelno s Hamaguchijevim filmom Zlo ne postoji, prikazanim u sklopu prošlogodišnjeg festivalskog izdanja. Oba filma koriste isti materijal i scenarij, ali primjenjuju različite pristupe – dok je Zlo ne postoji tradicionalni dugometražni film, GIFT je zamišljen kao zasebni nijemi film namijenjen za glazbenu solo-izvedbu.

Rezultat je melankolična ekološka zvučna poema koja evocira svakodnevni život u ruralnim, snježnim šumama Japana. Film umjesto dijaloga koristi međunaslove, oslanjajući se na povijest nijemog filma i utjecaje redatelja poput Murnaua i von Sternberga.

Eiko Ishibashi je japanska skladateljica koja više od desetljeća spaja razne glazbene žanrove, od komornog popa do jazz improvizacije i noisea. Istaknula se suradnjama s umjetnicima kao što su Jim O’Rourke, Keiji Haino, Merzbow i mnogi drugi. Godine 2016. debitirala je kao filmska skladateljica glazbom za The Albino’s Trees, prije no što je 2021. napisala glazbu za Oscarom nagrađeni film Drive My Car.

Događaj organiziraju Human Rights Film Festival, Explicit Music i Začarana Močvara.

Vrata Močvare otvaraju se u 20 sati, dok je početak programa najavljen za 21 sat. Ulaznice u pretprodaji možete kupiti po cijeni od 7 eura, dok su na dan događanja 10 eura.

Piše: Davorka Begović

Možemo čuti gravitacijske valove. Možemo čuti svemir. (Gaby González, fizičarka)

Prije nešto više od 3 godine – točnije, 14. rujna 2015. – po prvi puta su uhvaćeni vrlo jasni i snažni signali gravitacijskih valova, čime je znanstveno dokazana točnost sto godina stare Einsteinove teorije o njihovu postojanju. To otkriće označava početak nove ere u astronomiji, a rezultat je višedesetljetnog nastojanja i istraživanja, kao i konačnog razvoja tehnologije kroz projekt LIGO – Laser Interferometer Gravitational-Wave Observatory, započet 2002. godine. Netom nakon što su znanstvenici opservatorija i istraživačkog projekta LIGO stavili u pogon najnovije napredne laserske interferometre, pomoću njih su detektirali signale gravitacijskih valova nastalih sudarom dviju crnih rupa udaljenim od Zemlje oko 1.3 milijarde svjetlosnih godina. Otkriće stoljeća inspiriralo je američkog glazbenika i skladatelja Williama Basinskog koji ga je uzeo za polazište (i teorijsko i muzičko) svog recentnog djela On Time Out of Time (2017.).

Svoje viđenje i putovanje kroz prostor-vrijeme Basinski trenutno predstavlja diljem Europe, a zahvaljujući dosljednosti i kontinuitetu koncertnog programa Multimedijalnog instituta Explicit music, zagrebačka ga je publika imala priliku čuti i doživjeti 30. rujna u Francuskom paviljonu: nakon nastupa na jubilarnom 10. Sonica festivalu u Ljubljani te prije nastavka turneje u Italiji i gostovanja u koncertnoj sezoni Rewire x Korzo u Haagu, Basinski je zatvorio ovogodišnje izdanje međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS.

Cjelokupno umjetničko djelovanje Williama Basinskog, kao i njegova istraživanja u zvuku, u mnogočemu je usmjereno svojevrsnom problematiziranju i istraživanju (misterija) vremena: vremenitosti prirode (i svemira), percepciji protoka vremena, ali i raspadu. Raspad i degradacija kvalitete kroz vrijeme nisu samo konceptualno i deklarativno “tema” njegovog najpoznatijeg i najhvaljenijeg albuma (The Disintegration Loops, 2002./2003.) nego i sadržajno: u kompozicijsko-tehničkom smislu, metodi rada te samom muzičkom materijalu nastalom raspadanjem starih traka tijekom reprodukcije ranijih Basinskijevih tape loopova. Minimalizam u glazbi, kojim je Basinski inspiriran još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, neupitno je jedan od onih glazbenih žanrova kojima je svojstvena upravo mogućnost mijenjanja percepcije protoka vremena, kroz svoju repetitivnost i hipnotičnost. I upravo je to put kojim je Basinski izgradio svoj specifičan glazbeni izričaj, meditativan i melankoličan, te postao nezaobilazno ime eksperimentalne ambijentalne glazbe.

Ranije spomenuti signali gravitacijskih valova, detektirani i prikupljeni laserskim interferometrom, poetično su nazvani “otkucajima srca svemira”, a njihovim pretvaranjem u zvučne valove identičnih frekvencija otvoreno je novo osjetilno polje u kojemu svemir možemo i čuti. Znanstveni dokaz o postojanju putujućih deformacija prostor-vremena (gravitacijskih valova, op.a.), značio je početak drugačijeg proučavanja i istraživanja svemira te otvaranje novog prostora u astrofizici, dok je za Basinskog značio i inspiraciju za umjetničko istraživanje i novu kreaciju. Organski pak raspad koji Basinski istražuje u kompoziciji On Time Out of Time postepena je dezintegracija gravitacijskih valova na putu prema Zemlji, pri čemu je njihova konverzija u zvučne valove ujedno i osnovni izvor zvučnog materijala iz kojega gradi kompoziciju.

Podjednako usklađeno s Basinskijevim glazbenim jezikom i konceptom i polazištem konkretnog djela, On Time Out Of Time minimalistička je i ambijentalna elektronička kompozicija bez (previše) manipulacije uživo, tek uz minimalnu kontrolu audio outputa. U kompozicijsko-tehničkom smislu, a oslanjajući se na izvanglazbeni koncept, Basinski se zadržao u danas konvencionalnijim okvirima loopiranja i rastezanja semplova, dodavanja suptilnih elektroničkih zvukova, superponiranja i interferiranja zvučnih slojeva te organske gradnje zvučne slike. Melankoličnost kompozicije i kraći “melodijski” fragmenti doprinose određenoj klasičnijoj muzikalnosti, stvarajući pritom svojevrsni kontrapunkt silovitom sudaru crnih rupa, tek djelomično i povremeno preuzimajući i prenoseći mračniju atmosferu neistraženog, nepoznatog i beskonačnog.

Inzistirajući na ideji samodostatnosti zvuka svemira, Basinski se svjesno odriče eksperimentalnijeg pristupa, odabirući jednostavan i melankoličan, njemu svojstven minimalizam. S druge strane, zahvaljujući Basinskijevoj općoj skladateljskoj poetici, konkretnom zvučnom materijalu te jednoličnosti i pravocrtnosti kompozicije, On Time Out of Time nas donekle uvlači u atmosferu beskonačnosti svemira, no nažalost svojim minimalizmom ne hipnotizira i ne problematizira percepciju protoka vremena na onaj način na koji to Basinski zna. Vjerojatno bi nas doveo bliže transcendentalnom iskustvu da se dosljednije bavio prostor-vremenom, odnosno preneseno iz fizikalnog u umjetničko područje, prostorom i vremenom u jednom: prostorom u vremenu i vremenom u prostoru.

Naime, osim svojom akustikom, Francuski je paviljon svakako specifičan cjelokupnom arhitekturom, a njegov je kružni oblik mogao biti upravo idealan konstitutivni element prostorno-vremenskog iskustva. Razumljivo je da se radi o unaprijed fiksiranom djelu i definiranom tehničkom i scenskom set-upu, no upravo zbog izuzetno zanimljivog koncepta, izvanglazbenog pozadinskog sadržaja, minimalističkog zvučnog materijala te specifičnog ambijenta prostora, zagrebačkim je nastupom, uz minimalne preinake, Basinski možda mogao dodatno “dezintegrirati” i način slušanja. Svjetlosni snopovi, pokretna rasvjetna tijela, boje te sveukupna estetika oblikovanog svjetla – koja bi u klasičnom koncertnom prostoru doprinijela definiranju scenske situacije, možda i koherentnosti cjelokupne izvedbe – u ovom su ambijentu djelovali kao potpuni višak, neusklađen s vremenom i prostorom, odvraćajući nas od meditativnosti i kontemplacije glazbe.

Prostor, kao i vrijeme, ima svoje zadatosti. Prostor Francuskog paviljona svoje karakteristike – ambijentalnost i specifičnu akustiku – nameće nimalo suptilno pa je gotovo nemoguće ignorirati ih: pitanje je samo hoće li postati partner ili protivnik izvedbi. S auditivnog aspekta, Basinski ovog puta nije imao vremena iskoristiti akustiku paviljona u njenoj punini, posebno zato što se radi o difuziji fiksirane elektroničke skladbe, no bilo bi zanimljivo čuti kako bi ju koristio u elektroničkoj improvizaciji ili pak komponiranju u prostoru. Koristeći se ekskluzivnim snimkama, Basinski je na skladateljski jedinstven način prenio signale gravitacijskih valova, odnosno zvuk sudara dviju crnih rupa. Šteta što u iskustvenom smislu nije prenio erupciju energije koja je oslobođena prilikom tog sudara.

Keszler je 2017. godine na Izlogu predstavio svoj posljednji solo album Last Signs of Speed, a ove godine se vraća u Savsku 25 u sklopu koncertnog niza Explicit Music Multimedijalnog instituta.

Osim Keszlerovog koncerta, prije početka šestog Izloga suvremenog zvuka predstavljaju se i video radovi studenata i suradnika Centra za inovativne medije Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci (CIM-APURI), pod mentorstvom i kustoskim odabirom Ingeborg Fülepp.

Predstavljanje radova Michela Mesarića, Martine Goričanec i Dalibora Hrelje te Angele Maksimović na programu je u 20 sati u Teatru &TD, a koncert Elija Keszlera u 21 sat u MM centru.

Tom prigodom u Močvari gostuju inicijator projekta Petar Milat, umjetnici Ana Hušman i Davor Sanvincenti koji su u sklopu njega snimili dva nagrađivana eksperimentalna filma te filmski teoretičar Hrvoje Turković. Punog naziva Skoro ništa: remikisirati Ferrarijevu Dalmaciju, projekt spaja raznorodne domaće i strane umjetnike te obuhvaća zvučnu i video umjetnost te književnost.

Za polazište je uzeta skladba Skoro ništa: broj 1 – zora na obali mora francuskog skladatelja Luca Ferrarija, po važnosti i utjecaju na suvremenu glazbu gotovo jednaka proslavljenoj tišini Cageove 4’33.

Skladba je nastala u velolučkoj uvali na otoku Korčuli u kolovozu 1968. pa ove godine slavi svoj polustoljetni jubilej. Ferrari je tamo boravio u sklopu prvog međunarodnog susreta umjetnika održanog na poticaj slikara Petra Omčikusa, a projekt Skoro ništa po tom modelu okuplja domaće i strane suvemene umjetnike, glazbenike, pisce pozivajući ih na dijalog i uvijek aktualno istraživanje tanke granice koja “omogućuje da naše svakodnevno ništa dobije konture, boje, zvukove i misli”.

U Močvari će biti prikazani filmovi Skoro ništa Ane Hušman iz 2016. i Skoro ništa: i dalje noć Davora Sanvincentija iz 2017. godine.

Vrata kluba ovaraju se u 20 sati, dok projekcije započinju u 20:30 sati. 

Ulaz je slobodan.

Pomalo nenametljivo, ali ne i sramežiljivo, Zagreb posljednjih petnaestak godina intenzivno njeguje veze sa suvremenim strujanjima u eksperimentalnoj, ambijentalnoj i elektroničkoj glazbi, s čime ponešto ima i tradicija osluškivanja naslijeđena od Muzičkog bijenala. Veze tu moguće i ne prestaju ali, infrastrukturno, ovdje najčešće govorimo o entuzijazmu malih promotora i organizacija s nezavisne kulturne scene, kao i glazbi koja tek ima dobiti značajniju akademsku recepciju. 

Ljudi okupljeni oko programa Explicit Music zagrebačkog Multimedijalnog instituta, Muzičkog salona Studentskog centra, Žednog uha, uz relevenatne priloge mlađe generacije okupljene oko Žive muzike, KSET-ovog Zavoda za eksperimentalni zvuk te KONTEJNER-ovog Sound Art Inkubatora, zaslužni su što smo posljednjih godina, često i u suradnji upravo s MBZ-om, imali priliku vidjeti nastupe, primjerice, Davida Grubbsa, Orena Ambarchija, Christiana Fennesza, Bena Frosta, Ikue Mori, Vladislava Delayja, Bruce McClurea, Pansonic. 

Tim Hecker u Zagreb stiže zajedničkim angažmanom Multimedijalnog instituta, Žednog uha i Žive muzike. Hecker je, kao što je Ivna Franić zapisala u kritici njegovog posljednjeg albuma Love Streams, “autor koji ne posustaje u eksperimentu i gotovo svakim novim izdanjem doprinosi vitalnosti žanra”. S doktoratom s prestižnog McGilla, u kojemu je istraživao povijest zvuka u javnom prostoru, na kojemu je radio od albuma Ravedeath, 1972 i kojega je obranio netom po izlasku albuma Virgins, Hecker je trenutno jedno od zasluženo eksponiranijih imena u suvremenoj glazbi. 

Ravedeath, 1972, ploča na kojoj se terenske snimke, magnetofonske trake, dronovi, orgulje, gitare i klaviri stapaju u impresivan, gotovo neprekidan melankoličan sonični pejzaž, smatra se njegovim prijelomnim radom, a snimljen je na Islandu s spomenutim Benom Frostom. Postava je ponešto proširena za sljedeći album, hvaljeni Virgins iz 2013. godine, pa se Heckeru, uz već standarnog Frosta, priključuju islandski muzičar Grímur Helgason i cijenjena kanadska skladateljica i izvođačica Kara-Lis Coverdale. Uz Jóhanna Jóhannssona – uglednog filmskog kompozitora, stalnog suradnika Denisa Villeneuvea i potpisnika originalne glazbe za sjajnu islandsku kriminalističku seriju Ófærð (Trapped) – ista je to ekipa koja je snimila i njegov posljednji album, Love Streams.

“Glazba crkvenih korijena vjerojatno nije slučajno odabrana; povezujući je s aktualnim dosezima umjetne inteligencije u glazbenoj produkciji, Hecker supostavlja duhovno mehaničkom dokazujući da to dvoje nije nužno u odnosu suprotnosti”, piše Franić i dodaje: “Barem u slučaju Love Streams, taj je spoj rezultirao toplinom kakva ne zrači iz zasebnih elemenata, propitujući ionako diskutabilne diskurzivne opreke kao što su digitalno nasuprot organskom ili učeno, ‘akademsko’ nasuprot emotivnom, ‘umjetničkom’.

Koncert Tima Heckerta održat će se u ponedjeljak, 26. rujna u zagrebačkom klubu Močvara, dan ranije prije nastupa u Kinu Šiška u Ljubljani. Ulaznice će do 10. rujna stajati 55 kuna, nakon tog datuma prodavat će se po 65 kuna, a na ulazu će biti 80 kuna. 

David Grubbs američki je gitarist koji već više od dvadeset godina sudjeluje u mijenjanju glazbenog krajolika onoga što bi se uvjetno rečeno moglo nazvati neakademskom eksperimentalnom glazbom.  

“Prve je korake napravio osamdesetih kao frontman grupe Squirrel Bait, potom Bastro, na čijem prvom albumu kao stihoklepac spominje ‘cevapcici’, dohvativši se i vokala i električne gitare i orgulja”, pišu Vid Jeraj i Franjo Glušac u kritici knjige Ploče uništavaju krajolik, “Između ta dva benda, zakratko nas je posjetio s grupom Bitch Magnet, a drugi put samostalno, kao kantautor, 2008. godine, i tom se prilikom pridružio štokholmskom komornom ‘improvised’ kvartetu Boots Brown. Nazvati ga tek pukim glazbenikom-muzikologom stricto sensu, bilo bi nepravedno, jer Grubbsovo područje djelovanja seže i u glazbeno izdavaštvo. Na etiketi Blue Chopsticks objavio je, primjerice, barem dva nezaobilazna albuma iz diskografije Matsa Gustafssona: duet Apertura na kojem i sam svira harmonij, te Windows, solo-tribute sopran-saksofonistu Steveu Lacyju. A prije nego li se posvetio solo-karijeri, devedesetih je bio u grupi Gastr del Sol, s producentom i gitaristom Jimom O’Rourkeom, poznatom kao petom članu grupe Sonic Youth (nota bene, O’Rourke je pak svoj doktorat iz japanske kinematografije obranio u Japanu – na japanskom). Kuriozitet je i da su ritam-sekcija benda bili kasniji osnivači grupe Tortoise, epitoma post-rocka”.

Uvjerljivo najbolji dio programa prošlogodišnjeg Žednog uha bili su nastupi izvođača dovedenih u suradnji s Explicit music, stoga se otvaranje novog izdanja festivala u istoj kombinaciji činilo kao pun pogodak, tim više što se radilo o gostovanju hiperproduktivnog ali uvijek atkualnog Orena Ambarchija. Za razliku od značajnog broja kolega koji se bave drone glazbom, australski skladatelj i multiinstrumentalist izuzetno je ekleketičan eksperimentalist za kojeg se moglo samo nagađati kakav točno nastup uživo priprema – očekuje li nas izvedba na tragu meditativnog ali detaljima bogatog Quixotism, nešto u maniri tutnjajućeg Live Knots ili možda ominoznog Shade Themes from Kairos?

Naizgled relativno konvencionalne postave s gitarom, gomilom pedala i efekata, Ambarchi na pozornicu stupa samozatajno i spremno da se baci na posao. Set otvara zvukovima noise predznaka nehotice utvrđujući da je ozvučenje vjerojatno nedovoljno glasno za suradnika jednih Sunn O))) i kao da ga je to ponukalo, zaokreće u samo glasnoćom manje intenzivne vode ubrzo pružajući prostor škripajućoj gitari da preuzme glavnu riječ. Za glazbenika koji je karijeru započeo kao perkusionist prije neformalnog opredjeljenja za gitarista, ne čudi da nije dugo izdržao bez kakvog pozadinskog beata. Loopiranjem odsviranih zvukova i efekata sam s lakoćom kreira prateću ritam sekciju preko koje nastavlja proizvoditi repetativne riffove s povremenim otklizavanjem u solažu visokih tonova, na trenutke čak postižući efekt psihodeličnog rock benda – koji zvuči neizmjerno intrigantnije od prosječne takve grupe. Zapravo, tijekom cijele izvedbe suptilno se otkrivaju rock tropi zaogrnuti u eksperimentalno ruho i na neobičan način u sjećanje priziva informaciju da je Ambarchi otvoreni poklonik rock glazbe koji u intervjuima često napominje kako u slobodno vrijeme rock konzumira daleko više negoli eksperimentalnu glazbu. I u okvirima vlastitog eksperimentalnog izričaja, Ambarchi zapravo kombinira utjecaje različitih tradicija vješto objedinjujući elemente tipične za drone, noise, elektronsku, gitarsku, psihodeličnu glazbu, a takav se pristup ogleda i u već impliciranom konstantnom nastojanju za nadilaženjem tradicionalnih pristupa instrumentima. Dozvoljava melodijama da se ukažu ispod slojeva buke, a zasebno možda neugodni detalji repetativnošću i međusobnim izmjenjivanjem spajaju se u uvjetno rečeno ugodnu cjelinu.

U usporedbi s nekim kolegama sa svjetske eksperimentalne i drone scene, Ambarchi je jedan od rijetkih umjetnika koji nisu zastali u okvirima jednom definirane udobne zone, već svakim novim radom istražuje granice vlastitog izričaja iskušavajući nove pristupe i surađujući s vrlo različitim drugim glazbenicima u rasponu od japanske legende Keijia Haina i doom gitarista Stephena O’Malleya do avant pop autora Jima O’Rourkea i austrijskog ambijentalnog glazbenika Fennesza. Upravo je jedan Fenneszov recentni nastup demonstrirao neobičnu situaciju nesklada između neosporno suvremenog studijskog rada i godinama nepromijenjene izvedbe uživo koja je potčinjena davno utabanom pristupu onemogućujući iskorak naznačen albumskim snimkama. Zamka je to koju Ambarchi s lakoćom izbjegava i u koju bi, zapravo, teško mogao i upasti s obzirom na suviše raznoliko izvođačko iskustvo, ostavljajući dojam izdvojenosti iz klase suvremenika koji su neko vrijeme prisutni na sceni te se praktički hrvaju sa zadržavanjem prava na epitet “avangardni”.

Dodatno i vjerojatno nenamjerno, prva večer festivala Žedno uho ukazala je na jednu bolnu točku inače propupale zagrebačke koncertne scene, a to je posljednjih nekoliko godina vrlo izražen kronični nedostatak događanja poput ovog, preciznije nastupa eksperimentalnih glazbenika. Konzistentan program zanimljivih gostovanja iz ovog područja nismo imali negdje od sredine 2000-ih dok je Žedno uho agilnije pratilo raznolikiju glazbu, još je postojao No Jazz Festival, a Explicit Music je redovno dovodio mnoga od tada najznačajnijih imena međunarodne eksperimentalne scene. Problem je to, dakako, dobrim dijelom ekonomske naravi – dok izvođački honorari rastu, financijska podrška institucija kod nas opada, a eksperimentalna scena naprosto nije atraktivna za dovoljan broj posjetitelja koji bi omogućio njenu samoodrživost. Danas gostovanja poput Ambarchijevog u najboljem slučaju bivaju uklopljena u festivale primarno fokusirane na popularnije glazbene forme tek kao popratni program. Najočitiji i najtragičniji primjer ovakve situacije definitivno je prošlogodišnji nastup Gudrun Gut nesretno uguran u večer predvođenu alt-country bendom Woven Hand čija publika, naravno, nije pretjerano marila što nakon pomalo nakaradne parade rock maskuliniteta ima priliku svjedočiti nastupu jedne od pionirki elektronske glazbe. Ambarchi je bio daleko manje bolno ali također nezgrapno spojen s domaćim jazz rock bendom Franz Kafka Ensemble koji je uspješno demonstrirao koliko zamorna i nezanimljiva može biti prilično konvencionalna glazba izuzetno vještih svirača različitih generacija i pozadina.

Izuzev same ponude – no zasigurno povezano s njom – moglo bi se reći da lokalnoj sceni nedostaje prikladna infrastruktura za izvedbe eksperimentalne glazbe. Ambarchi je djelovao pomalo izmješteno u Močvari, prostoru idealnom za bendovske nastupe, međutim ambijent je tek dio priče koja bi morala biti upotpunjena tehničkim specifikacijama, poput razglasa koji podnosi sav raspon frekvencija potreban za doista moćan prijenos djela eksperimentalnih glazbenika bučnog i općenito istraživačkog izričaja.

Kako god bilo, dok čekamo na kakav trajni program koji bi održao zagrebačku scenu u dodiru sa svjetskim strujanjima u eksperimentalnoj glazbi, zadovoljit će i povremeni odbljesci istih predstavljeni u možda ne idealnim ali ipak prihvatljivim okvirima. Nastupu Orena Ambarchija nije nedostajalo ništa (neki će možda reći kojih desetak minuta više), no kao i svako slično gostovanje kojem tako rijetko imamo priliku prisustvovati i, uzevši u obzir sve navedene nedostatke, puko je zadovoljstvo što se uopće dogodilo.

Žedno uho će se ove godine održati od 19. do 23. svibnja, a uz već najavljene And So I Watch You From Afar,  Mylets, Ha Det Bra, Vessel, B.Fleischmanna i Antona Maskeliadea, popisu se pridružuje i australski kompozitor i multiinstrumentalist Oren Ambarchi koji će – zajedno s domaćim Franz Kafka Ensembleom – otvoriti festival.

Ambarchi je još krajem 1980-ih godina u Sydneyju radio kao perkusionist na tamošnjoj free jazz sceni, a od sredine 1990-ih godina svoje gitarističke i perkusionističke inovacije uklapa u radove grupe Phlegm, Merzbow, Sunn O))) te surađuje s vodećim svjetskim neoavangardistima kao što su Otomo Yoshihide, Christian Fennesz, Keiji Hano i Jim O’Rourke. 

Njegova je misija, kako ističe britanski The Wire, “nadići konvencionalne pristupe instrumentu”, “preusmjeriti ga u područje vanzemaljske apstrakcije u kojemu ga više nije tako jednostavno identificirati kao nešto što inače poznajemo”, odnosno dovesti ga u stanje gdje funkcionira kao “laboratorij za proširena zvučna istraživanja”. 

Oren Ambarchi u zagrebačku Močvaru stiže uz zajedničko zalaganje organizacije Žedno uho i Explicita Musica, programa Multimedijalnog instituta posvećenog suvremenim strujanjima u eksperimentalnoj i elektroničkoj glazbi. 

Multimedijalni institut, poznat po glazbenim programima poput Explicit music i Mamatronik, veliki je ljubitelj i poznavatelj eksperimentalne elektroakustične glazbene forme što je dokazao organiziranjem niza unikatnih koncerata u posljednjih petnaestak godina. Neki od bitnijih izvođača koji su nastupali u Zagrebu u organizaciji programa su Vladislav Delay, Kim Cascone, Rechenzentrum, ansambli Zeitkratzer i Regenorchester i drugi, kao i tri plesno glazbene izvedbe: Christian Fennesz i Cecilia Bengolea, Damir Bartol Indoš i Helge Hinteregger, Markus Popp Oval i Antje Velsinger. 

Ove godine, MaMa i Žedno uho na aktualni objavljeni line up festivala Žedno uho dodali su nove izvođače. Lawrence English vodi jednu od važnijih izdavačkih kuća za eksperimentalnu elektroniku Room40, na prvom zagrebačkom koncertu (21. svibnja, uz DKV trio) predstavlja materijale sa svog skorašnjeg albuma, a na drugom nastupu (22. svibnja) izvodi komad posvećen legendarnom djelu Luca Ferrarija Skoro ništa, snimljenom u Dalmaciji 1968. godine.

William Basinski njujorški je glazbenik koji je svojim epskim albumom Disintegration Loops obilježio zvuk dvijetisućitih. Nedavno je kreirao muziku za operu Roberta Wilsona Život i smrt Marine Abramović. Hipnotizirajući spoj starinskih aparata i glazbene repetitivnosti predstavit će 22. svibnja u Teatru &TD uz Hauschku. Gudrun Gut veteranka je berlinske elektro-pop scene, a nastupit će 23. svibnja u Pogonu Jedinstvo uz Wovenhand. Riječima časopisa The Wire, radi se o genijalnoj diletantici i živopisnoj kantautorici novog, minimalističkog kova čiji je posljednji album Wildlife (2012.) jednoglasno pohvaljen.

Ben Frost je kombinacijom militantne elektronike, izražene melodioznosti i potresne buke već sada postao jedan od umjetnika čija zvučne slike pomjeraju granice. Brojne su njegove suradnje s filmašima i koreografima, a u Zagrebu će predstaviti svoj novi album A U R O R A, 24. svibnja u Močvari, uz Forest Swords. Cijene ulaznica, bez obzira na bitno proširenje line up-a, ostaju nepromijenjene.

Izvor: Žedno Uho

Bruce McClure je njujorški arhitekt koji od polovice 90-ih sa svojim expanded-cinema izvedbama nastupa na brojnim festivalima i izložbama. 2011. McClure je postao dobitnik nagrade Guggenheimove zaklade. Kratki video razgovor s McClureom na 25FPS-u pogledajte ovdje.

Gostovanje organizira Multimedijalni institut u suradnji s Kulturom promjene SC-a, izvedbenim kolektivom BADco. i kustoskim kolektivom WHW. Program Explicit Music podržava Ministarstvo kulture RH.

Početak je u 21.30 sati, a ulaz besplatan.