Podršku će im pružiti novosadske kantautorice Dojo i Nadja. Koncert će se održati u klubu Exit. Program počinje u 22 sata, a cijena ulaznice iznosi 30 kn.

Na konferenciji za medije održanoj početkom ožujka Vojko Obersnel, gradonačelnik Grada Rijeke, Ivan Šarar, pročelnik gradskog Odjela za kulturu, i Andrija Vitezić, pročelnik Odjela za poduzetništvo, predstavili su međunarodni događaj, festival Republiku, “svjetski susret kreativaca iz područja progresivne kulture”. Najavljen je trodnevni program Republike koji se “sastoji od šest paralelnih dijelova. Neke od njih organiziraju prestižni svjetski festivali kao što su Share, A Maze, Pause, East Doc Platform, putujući festival inovacija SeedCamp, a neki će se premijerno dogoditi upravo na Republici kao, primjerice, Art Expo Forum – godišnja smotra likovnog stvaralaštva u Hrvatskoj. Poduzetničko-tehnološki dio događanja činit će RockPaperStartups”, konferencija koju Grad Rijeka organizira u suradnji s timom internetskog portala Netokracija. Republika će se održati u kompleksu bivše tvornice Rikard Benčić i na brodu Galeb, a u suradnji s Gradom Rijekom festival organiziraju “neki od ključnih ljudi koji su stajali iza novosadskog festivala Exit proteklih 13 godina”. Konferenciji za novinare prisustvovao je i Bojan Bošković, suosnivač i dugogodišnji generalni menadžer Exita.

Kakav je interes Grada Rijeke u osnivanju ovakvoga festivala objasnio je Vojko Obersnel: “Vodeći se činjenicom da su kreativne industrije od velike važnosti i prioriteti europskih fondova – Creative Europe, kreativne industrije definitivno su budućnost u kulturnoj politici Grada Rijeke. Ovim projektom Rijeka će se pozicionirati kao regionalni centar kreativnih industrija i europski festivalski centar te mjesto umrežavanja profesionalaca iz područja kreativnih industrija na međunarodnoj razini”. Strategija kulturnog razvitka grada Rijeke predstavljena je desetog, a objavljena 17. travnja, te je kao jedan od osam prioritetnih kulturnih projekata Grada Rijeke do 2020. navedena upravo Republika, “festival kreativnosti”.

U Novom je listu 4. lipnja izašao članak Davora Mandića o festivalu na kojem će se okupiti “elita internet aktivizma, SF-a i digitalne industrije” za koji je brojkama pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar potvrdio da je od strateškog značaja za Rijeku, pa je tako obznanio i iznos od 500 000 kuna koji Grad dodijeljuje festivalu kao “zalog za uspješno prvo izdanje, ali i nastavak u godinama koje slijede”. Nekoliko dana poslije u komentarima članka korisnik Pinco Pallino zapisuje ono čime će se baviti i ovaj članak: “…pola miljona direktno za tri dana, u sklopu novoizmišljenog festivala kojeg nema u Programu javnih potreba u kulturi za 2013. i kojeg organiziraju ljudi koji su u Novom Sadu u jednom trenutku pojeli 90% budzeta za kulturu, a dobro su i ovdje krenuli – u tri dana uzet će više novaca nego što ga ima svaka pojedinačna djelatnost i ustanova u Programu javnih potreba u kulturi Grada Rijeke za 2013. godinu (s iznimkom zaštite kulturnih dobara i HNK Ivana pl. Zajca koji imaju nešto malo više). Znači, ova tri dana vrijede više nego cjelogodišnji program Gradske knjižnice, više nego 20. Festival malih scena, više nego svi izložbeni, izvedbeni, filmski, nakladnički, novomedijski programi koji se odvijaju cijele godine”.

Pregledom javno dostupnog programa javnih potreba u kulturi grada Rijeke ispostavlja se da je komentar legitiman. Republika, trodnevni festival ustanovljen netransparentnom procedurom, košta skoro desetinu gradskoga proračuna za kulturu. Osim strateškoga značenja festivala za kulturni razvoj Grada, na službenim stranicama Grada ne nalazi se nikakav dokument o tijelu koje je donijelo odluku o financiranju festivala i tijelu koje će provoditi kontrolu trošenja javnoga novca. Za daljnji komentar upitali smo Ivana Šarara, pročelnika riječke kulture. Na pitanje zašto financiranje festivala Republika nije provedeno putem natječaja za javne potrebe te tko je donio takvu odluku Šarar objašnjava da je “Republika inicijalno projekt u vlasništvu Grada Rijeke, stoga se razlikuje od “vanjskih” festivala” te da “Grad ne sudjeluje u samoj organizaciji, Grad je inicijator i vlasnik projekta i branda, što ovaj projekt razlikuje od svih ostalih manifestacija u Rijeci”. Za točnije informacije o putovima javnog novca javnost će pričekati redovni izvještaj o izvršenju proračuna ili detalje troškovnika koji će biti poznati naknadno jer program je još u razradi. 

Na upit o upadljivo neproporcionalnom financiranju jednog trodnevnog festivala i cjelokupne kulturne scene grada Rijeke, pročelnik za kulturu objašnjava da se radi o “suštinski različitim projektima i teško ih je uspoređivati na takav način”. Jer, u odnosu na ukupan budžet koji je do sada uložen u formiranje brendova Share, Pause ili A Maze, ovdje se radi o “relativno malom iznosu”. U relativnosti iznosa možda se najbolje razumiju oni koji takozvane “vanjske” projekte Gradu prijavljuju svake godine na natječaj za javne potrebe, a koji se izabiru na temelju procedure koja podrazumijeva određenu formu u kojoj se treba izložiti prijedlog programa čiji izbor vrše kulturna vijeća i na koncu Gradsko vijeće. Marin Lukanović, predsjednik Vijeća za nove medije pri Ministarstvu kulture RH i član riječke udruge Filmaktiv, o iznosima ovako zaključuje: “Petsto tisuća kuna dodijeljeno je samo ovoj manifestaciji, za razliku od milijun i sedamstopedeset tisuća kuna dodijeljenih svim programima svih ustanova u kulturi grada Rijeke ili pet milijuna kuna dodijeljenih svim programima koji nisu u organizaciji grada. Usporedbe radi, u kontekstu budžeta za kulturu grada Zagreba, to je kao kad bi Gradski ured za kulturu dodijelio pet milijuna kuna jednoj manifestaciji koja traje tri dana”. 

Davor Mišković, predsjednik Saveza udruga Klubtura i riječke udruge Drugo more, smatra da “financiranje festivala Republika nije nevolja, već izlaz iz uobičajenog poretka i u tom smislu Republika je zaista javna stvar. Promjena poretka je, barem u demokratskim društvima, stvar javnosti”. Poredak je promijenjen poništenjem procedure kojom se financiraju programi u kulturi, Republika se nije prijavila na natječaj, njen program nije evaluiran od strane kulturnih vijeća i nikakva odluka o tome da se on događa nije donesena. Ivan Šarar to objašnjava kao “inicijalni zamašnjak”, podsjećajući da su tako nastali i Međunarodni festival malih scena, Riječke ljetne noći ili projekt Art kina. Ipak, tri spomenuta zamašnjaka gradske uprave nisu toliko nejasna u pogledu lokalne scene koja ih osmišlja, organizira, provodi, njima se koristi i od njih ima koristi. Jedan je od ciljeva Republike poticanje i predstavljanje lokalne kreativne industrije, no na pitanje koji su to točno lokalni nositelji kreativnih industrija, posredno pitajući što su to kreativne industrije u lokalnom kontekstu i koji je to lokalni tim na koji se poziva službeno priopćenje Grada, od stane nadležnih nema odgovora. Pokušali smo kontaktirati organizatore Republike putem elektroničke pošte čija se adresa nalazi na stranicama festivala, no na upite nitko nije odgovorio.

“Prije svega, potrebno je odgovoriti na pitanje čijoj ekonomiji Republika doprinosi. Kreativne industrije poput Googlea, Mozille i sličnih, koje čine ključni sadržaj Republike, globalno su organizirane i predstavljaju profitnu djelatnost. Umjetnost je uglavnom lokalno organizirana iako pripada nekoj široj regionalnoj, kontintentalnoj ili čak i globalnoj paradigmi, i u Hrvatskoj svakako ne spada u profitne djelatnosti, iako možemo pronaći iznimke. U slučaju Republike nije problem ideja koju posreduje nego činjenica da se ovo posredovanje ne oslanja niti na jednu lokalnu strukturu. Zbog toga se postavlja pitanje kako to uopće može pridonijeti razvoju ekonomije? Pri tome je ova ideja bez odgovarajuće organizacijske strukture devastirajuća za lokalnu umjetničku zajednicu i produkciju”, smatra Mišković. U slučaju festivala Republika također je nejasno tko je organizator, dok je Grad Rijeka u samim promotivnim materijalima festivala naveden kao partner, a ne kao organizator, inicijator ili nositelj projekta na što bi upućivali ponuđeni odgovori. 

Republiku organiziraju neki od ključnih ljudi koji su stajali iza novosadskog festivala Exit, a sada iza projekata CinemaCity i Share konferencije. S trima udruženjima građana, kao nositeljima projekata, povezuju se društva s ograničenom odgovornosti poput Exit Media, Exit Tim, Gigx Tix, Exit Services, Creative Creatures Collective i tako dalje. Sve to ne bi bilo važno da se ne radi o organizatoru koji je neuhvatljiv, koji nema identitet osim “neki od ključnih ljudi”, koji nema kontakt i koji, time, nema ni uhvatljivu osobnost temeljem koje bi snosio odgovornost za učinjeno, u financijskom i programskom smislu. Možda je u propitivanju toga na kome je kakva odgovornost u cijeloj konstelaciji Republike potrebno propitati kulturnu scenu koja je izravno supostojala s festivalima tipa Exit. Zoran Pantelić iz novosadskog Centra za nove medije_kuda.org govori o exitovskim efektima kao o izbjeljivaču, “jer se uporno netransparentno posluje već godinama. Preko inicijative Za kulturne politike insistirali smo na tome da se Exit pojavi sa finansijskim izveštajem kao i svi drugi koji troše budžetska sredstva, ali su uprkos medijskoj galami, izbegli da prikažu finansijsko poslovanje svih ovih godina. Epilog sa naše strane je to da je scena u Novom sadu gotovo ubijena. Niti jedna nezavisna organizacija iz umetničke produkcije nije dobila podršku na javnom konkursu ove godine, a to je samo epilog višegodišnje devastacije scene i politike koja se krije iza uspešnosti Exit-a. Potučena je scena, ljudi su umorni, nesolidarni i delimo neveselu sudbinu razbijene i opustošene scene u polju umetničke prakse”. 

Pantelić je komentirao i riječki slučaj: “Verujem da će jedan od oblika manipulacije biti ponuda malim riječkim inicijativama da se uklope u njihov događaj tako što će im Share ponuditi dofinansiranje od 20 do 30 posto. Paradoksalno, sada oni imaju kasu u svojim rukama i uslovljavaju! Na riječkoj se sceni sada javljaju dileme među protagonistima da li ući u saradnju ili ne? Drugim rečima, Share nema program, već traži podizvođače. Sada sledi pitanje: a na osnovu čega su dobili novac?”. Ivan Šarar ističe da “projekt Republika na svojevrstan način kapitalizira njihovo iskustvo, ali i kontakte s vrsnim stručnjacima iz brojnih država što će omogućiti dolazak oko stotinu predavača iz cijelog svijeta u Rijeku i to bez naknade za održana predavanja” te da “nije cilj da tim koji pokreće Republiku nastavi godinama raditi taj projekt jer to bi, ustvari, bio i svojevrstan neuspjeh. Naime, ideja je prenijeti znanja i iskustva na lokalne aktere odnosno zajedničkim snagama postaviti temelje Republike kako bi festival u budućnosti mogao počivati na lokalnim snagama”, i, dodaje, “u godinama koje dolaze festival treba postati samoodrživ, sa znatno disperziranijim izvorima financiranja”.

U nemogućnosti dobivanja odgovora o kakvim se tu kreativnim industrijama radi, Zoran Pantelić je ponudio svoju viziju nove strategije riječke kulturne politike te programa Europske unije za kulturni, kreativni i audiovizualni sektor: “Ovakvi formati menadžerskih medijskih smotri neupitno guše i urušavaju prostor za umetničko istraživanje, kreativno i kritičko mišljenje, i konačno samu produkciju i umetničku proizvodnju. Koriste neke nivoe medijskog jezika za ulazak u prostor kulture sa neosvešćenim stavom prema pojmu kulture. Oni su epigoni, produkt doba menadžerske kulture i njihov je primaran interes da se preko prikazivačke i zastupničke produkcije statistički ostvare. Kroz taj registar imaju zajednički imenitelj sa političkim propagandnim okularima i zato se vrlo lako i vešto dolazi do dogovora”. 

Svoju je interpretaciju riječke budućnosti u kontekstu koji otvara slučaj Republike, od narušavanja pravila koja je gradska vlast sama postavila do nasilnog vezanja kulture uz ekonomiju, turizam i identitet, ponudio Davor Mišković: “U Australiji je napravljeno zanimljivo istraživanje o penetraciji globalne kulturne industrije u razdoblju od 2001. do 2006. i posljedica po australsku umjetničku scenu. Posljedice su da je broj ljudi koji se bavi umjetnošću pao za oko 10% i da su primanja umjetnika u tom razdoblju pala za 16%. Naravno, ne radi se o spektakularnom otkriću nego o klasičnom scenariju liberalizacije tržišta i neoliberalne politike. U slučaju riječke Republike paradoks je u tome da se put zatiranju lokalne umjetničke scene financira novcima namijenjenim njezinu razvoju”. Jedini je program koji Republika nudi, a vezan je uz programe koje je sam Grad rješavajući natječaje proglasio javnim potrebama u kulturi, Start Art Expo, “festival likovne umjetnosti u čijem će se sklopu održati izložbe, likovne radionice, predavanja eminentnih stručnjaka iz regije i svijeta iz područja kulture, likovne intervencije u prostoru kao i video-projekcije, filmski programi, tribine te radionice za djecu i mlade”. Ovo je ujedno i jedini segment festivala o kojem nema niti jedne konkretne informacije.

Nedavno je počela promocija prodaje karata za festival po cijeni od 30 eura, a “taj simboličan iznos bit će doniran lokalnoj incijativi koju će tijekom događanja izabrati žiri”. Velike su se neprozirnosti nadvile nad strateškim kulturnim projektom Grada Rijeke čiji temeljni dokument ne krije da “na osnovi dosadašnjih iskustava možemo ustvrditi da Rijeka nema niti jednu veliku, nacionalno ili internacionalno relevantnu kulturnu manifestaciju, što bi potkrijepilo izuzetno sufinanciranje iz državnog proračuna, ozbiljna korporativna sponzorstva te jasna nacionalna, regionalna ili internacionalna vidljivost”. U vremenima koja su pred njima, Odjel za kulturu “uvest će više dinamike u sufinanciranje manifestacija. Potrebno je reducirati broj relevantnih manifestacija i pokušati učiniti važnijim manji broj. Manifestacijama koje ne uspijevaju realizirati druge izvore financiranja kroz druge javne budžete, sponzorstva ili prodaju treba smanjiti sufinanciranje odnosno preusmjeriti ga na uspješnije manifestacije”.

Iz svega istraženog razvidno je da je Republika inicirana nepoštivanjem procedure koja je obvezna za sve kulturne dionike Grada te da nema nikakvu diverzificiranu dinamiku financiranja, a koja je upisana u temelj kulturne strategije. Na netransparentnim organizacijskim i financijskim temeljima teško može nastati nešto s čime će se poistovjetiti lokalna umjetnička scena, a još teže će se to dogoditi ako Grad temelji svoju odluku upravo na kršenju pravila koja je sam postavio kao obvezujuća.

Izvor: Geenger Records 

Izvor: Artim

Riječi koje čitate napisane su na podu željezničkog kolodvora u Staroj Pazovi, malenom srpskom selu u kojem morate presijedati ukoliko putujete vlakom iz Zagreba za Novi Sad i obrnuto. Pet sati je ujutro u ponedjeljak 16. srpnja. Na ovome ću podu provesti iduća dva sata ne bih li se u sedam konačno ukrcao na direktni vlak nazad za Zagreb i nakon četiri paklena dana “straha i prijezira na petrovaradinskoj tvrđi” vratio doma. Potpuno iscrpljen ležim opasno blizu tutnjajućim kotačima teretnih vlakova i potpuno iscijeđen od proživljenog Exita pišem da ostanem budan.

Vrlo je lako proniknuti u fiziološku osnovu ljetnih glazbenih festivala: četiri sparna dana nisam pojeo pošteni obrok, četiri se dana nisam oprao u toploj vodi, četiri si dana nisam priuštio ni par sati poštenog sna u komadu, četiri dana mi šator stoji na suncu, četiri dana gutam dunavsku prašinu. Osjećam se kao iscrpljena zvijer koja zadnje atome energije ulaže u pronalaženje tihog mjesta na kojem u miru i neometano može proživjeti svoje zadnje muke i umrijeti. A za dva ću sata tek postati svjestan da test moje izdržljivosti još nije gotov. Sve to, pa čak ni dvosatno hodanje noćnim ulicama Novog Sada, sam i natovaren bez novaca za taxi, nije bilo najgore. Dapače, stajanje od sedam sati na osunčanom prozoru dupkom punog vlaka za Zagreb predstavlja Grand Finale. Ove kratke crtice koje tek površinski ukazuju na stanje u koje sam se doveo, trebale bi svakoga odvratiti od nauma da ide na festivale jer svaki je festival maraton izmaranja i polucivilizacijskog življenja. Ne očekujem da itko pri zdravoj pameti uopće razumije želju mladih da odlaze na ovakve festivale. No, oko mene je hrpa nepoznatih ljudi, u ovom slučaju mahom Engleza, svi smo zajedno jako dobro raspoloženi, družimo se osmiješenih lica kao da se poznajemo čitav život, dijelimo brojne dogodovštine koje su nam se u zadnja četiri dana dogodile, bez civilizacijskog pritiska ostvarujemo društvene kontakte do kojih ni u jednoj drugoj prilici ne bi došlo, a u konačnici smo u nekoliko dana za sitne pare svi zajedno pogledali hrpu bendova što bi u nekoj drugoj varijanti vjerojatno bilo nemoguće. Unatoč muci koju ova zabava naplaćuje, puno je razloga zašto mladi vole festivale, a na primjeru Exita probat ću vam obrazložiti svoje, odnosno kakva me to autodestrukcijska sila tjera da svako ljeto odem na neki festival, što me vuklo na ovogodišnji Exit i zašto već sada znam da ću se i sljedeće godine rado predati istim mukama.

Mnogi bi se naši čitatelji mogli naći zbunjeni. Zar se Kulturpunkt.hr ne bavi isključivo hrvatskom nezavisnom kulturnom scenom, što Kulturpunkt radi na Exitu, tom komercijalno obojenom dance festivalu? Za to postoji više isprepletenih razloga. Činjenica jest da su festivali suvremeni kulturološki fenomen, fenomen koji krije i povezuje mnoge sastavne faktore današnje pop kulture. Naročito su kod nas u posljednje vrijeme festivali vrlo hip, no unatoč svim festivalima koji se kod nas održavaju, bilo da su oni glazbeni, filmski, kazališni ili sve to u jednom, mi još uvijek nismo uspjeli ni jedan isprofilirati i popularizirati niti blizu onoj razini na kojoj je danas realiziran Exit. A ono što svakako treba imati na umu jest da je prije sedam godina Exit započeo kao devedesetodnevni protest novosadskih studenata protiv vlasti i politike Slobodana Miloševića. Tri se mjeseca prvi Exit odvijao u sklopu studentskog kampusa u organizaciji nezavisnih studentskih udruga. Nezamisliva je tada uopće bila vizija o prosperitetu srpske države kao takve, a kamoli da su postojali planovi i nade da će taj događaj ikada prerasti okvire studentskog okupljanja i postati najveći glazbeni događaj Istočne Europe. Nekoliko tisuća studenata borilo se tada protiv aktualne vlasti, a akcijom “Izađi i glasaj!” definitivno su odigrali svoju ulogu u osviještavanju srpskog naroda i rušenju destruktivne Miloševićeve diktature. Već sedam godina Exitova progresa, mnogi se od nas pitaju zašto Hrvatska nije uspjela izgraditi tako jak entitet pop kulture. Zašto se mi zadovoljavamo sa skromnim festivalima kapaciteta jedva par tisuća posjetitelja koji nemaju nikakvu međunarodnu orijentaciju, ne mislim programsku nego isključivo promocijsku? U tom nepreglednom moru sitnih riba, zašto nas niti jedna još nije ubilježila na festivalsku kartu Europe? Otišao sam na Exit potražiti odgovor na to pitanje, ali ne mogu se pohvaliti da sam našao neki konkretan odgovor. Vratio sam se u nadi da je već i progovaranje o tom problemu samo po sebi poučno.

Naši bi organizatori mogli tvrditi suprotno od svega što sam se zapitao, a možda neki i od čitatelja smatraju da naši festivali predstavljaju ime u europskim krugovima. Najviše je vjerojatno onih koji smatraju da najmanje što nam sada još treba jest stotinjak tisuća razularenih mladih ljudi da poharaju našu prekrasnu domovinu, no u državi koja svoj napredak prepušta isključivo turizmu to jednostavno ne može biti istina. Pokušajmo stoga apstrahirati neke od parametara ne bi li u nedostatku konkretog odgovora barem razlučili o čemu točno razmišljati.

Prvo, valja se obračunati s predrasudama koje se vežu uz posjetitelje takvih festivala. Šetajući ulicama Novog Sada i prisluškujući razgovore starijih ljudi po hodnicima srpskih vlakova, najčešći komentari bili su u stilu “Mater im jebem, zar su morali dovući svu tu gamad ovde kod nas?!?”. Policijska izviješća pokazuju drugačiju prirodu sve te gamadi. U tih je četiri dana festivalom prošlo 190 tisuća ljudi, a da pritom nije zabilježen niti jedan teži slučaj remećenja javnog reda i mira, baš niti jedan teži kazneni slučaj, štoviše u tih je četiri dana privedeno svega 108 ljudi i to zbog posjedovanja “nedozvoljenih supstanci”. I sam nisam vidio niti jednu tučnjavu ili nerede bilo koje druge vrste.

Bilo je naravno puno pankera što ni ne znaju gdje su, klošara što spavaju u blatu i partijanera što se razjapljenih očiju tresu i po najužarenijem suncu. Većina tih izopćenika bili su ipak posjetitelji iz Srbije ili iz susjednih zemalja jer razgovarajući s posjetiteljima iz Engleske, Australije ili Italije svi su mi rekli istu stvar: ovakvo putovanje mogu si priuštiti samo dobrostojeći klinci. Ta me konstatacija spustila na zemlju. Zaista, otputovati na drugi kraj Europe da bi se četiri dana provelo u obespamećenoj zabavi mogu si priuštiti samo oni puni para. Pa čak i onih deset tisuća što su bili smješteni u festivalskom kampu ne pristaju na najjeftinije varijante provoda, kupuju skupu hranu, skupu cugu i očekuju da ih se i jednim i drugim opskrbljuje čitav dan.

Sljedeće pitanje koje mi se nametalo da im ga postavim jest razlog zašto su odabrali baš Exit, zašto baš Srbiju kada imaju toliko festivala toliko bliže svojim domovima. Kažu, naročito Englezi kojih je na ovogodišnjem Exitu ipak bilo najviše, da su engleske novine prepune reklama za Exit, da Exit najavljuju svi engleski mediji, da je Exit općenito vrlo poznat u Europi. Ta činjenica samo potvrđuje ono što je ionako vrlo dobro znano. Festivali ovakvog karaktera izuzetno su probitačni po pitanju turističke promocije neke zemlje van njenih granica, a gledano iz krupne perspektive, dakle ne ekskluzivistički i pojedinačno, najvredniji turisti zasigurno su mladi koji dolaze trošiti novac na zabavu. Hrvatski turizam, ruku na srce, okrenut je penzionerima i obiteljima koje dolaze na odmor i opuštanje. Napadnite ovu tvrdnju iz kojeg kod kuta želite, ali taj napad može značiti samo da niste dovoljno vremena ljeti proveli probijajući se jadranskim rivijerima jer Zrće, Carpe Diem i Aurora nisu i ne mogu biti argument koji bi pokrio čitav naš turizam. Pop kultura, kultura mladih, danas je jedno od najefektivnijih oružja za ubilježavanje na karte svjetskih destinacija. Mislite li da Mađarska može živjeti od svog turizma, da plaže na Balatonu mogu dovesti pola milijuna mladih potrošača kao što ih u centar Budimpešte može dovesti jedan Sziget festival?

Naravno, puno je razloga zbog kojih bi svi ti mladi ljudi mogli biti nepoželjni. Postoji tu naravno pitanje onečišćenja, gomile smeća i štete što jedan takav ljudski uragan ostavlja za sobom. No, te su posljedice na organizatoru. Exit vrlo jasno naglašava svoju ekološku komponentu, tijekom ta četiri dana svojim su se programima predstavile mnoge ekološke udruge. I ne samo one: Exit se i nakon sedam godina i dalje drži svoje aktivističke prirode. Primjerice, na jednom od najeksponiranijih prolaza u tvrđavi smjestio se NVO Sajam na kojem se predstavilo osamdeset aktivističkih organizacija, distribuirajući propagandne sadržaje, od onih što raskrinkavaju štetnosti psihoaktivnih supstanci preko različitih poziva na volontiranje sve do poziva na prava žena, djece ili životinja. Dobrotvoran je karakter Exita neupitan, a samo se dobar organizator uspijeva pobrinuti da nakon festivala lokacija ostane u stanju kao da se ništa nije dogodilo. No, nevolja u kojoj se Exit našao jest ta što je narastao daleko izvan kapaciteta tvrđave. Kada Petrovaradinskom tvrđavom prođe toliki narod, dizanje oblaka prašine je neizbježno. Taj je oblak svake večeri bio sve gušći tako da je zadnju noć postao neizdrživ. Iz razgovora s Novosađankom kojoj je ovo prva godina da ne radi na Exitu, saznao sam da se tvrđava od vibracija iz svih tih razglasa i od prolaza tolikog broja ljudi već počela pomalo urušavati, probijati svoje temelje i da se zato diže sva ta prašina. To je svakako najkrupniji problem s kojim se organizatori moraju pozabaviti do sljedeće godine i pronaći neko rješenje kako da se festival proširi izvan zidina tvrđave. No, to je vrlo specifično, samo njihov problem, problem s povijesnom lokacijom. Festivali se mogu raditi i na lokacijama s kojima neće biti sličnih problema, lokacijama koje neće osjetiti slične posljedice. Takvih je lokacija kod nas puno.

I na kraju treba pokušati odgovoriti na pitanje što sve te mlade ljude kao uostalom i mene samoga, iz godine u godinu dovodi na sve te festivale. Festivali poput Exita, mjesta su na kojima se u istoj masi miješaju ljudi najrazličitijih zaleđa i s jasno izraženom jednakosti međusobno si prilaze, druže se bez kritičnih primisli. To su mjesta na kojima možete upoznati mlade ljude iz svih krajeva Europe i svijeta, mlade ljude u situaciji kada nisu opterećeni svojim svakodnevnim životima, u trenucima kada su kao u nekom vakuumskom balonu odsječeni od svojih briga i problema. To su mjesta za upoznavanje raznih kultura mladih, mjesta na kojima možete vidjeti i doživjeti čitav spektar društvenog života koji vrlo vjerojatno nećete upoznati kruto se držeći svog kućnog ognjišta. Mjesta na kojima se ruše predrasude, na kojima raste zajedništvo bez društvenih strategija. 

No, ta idila nije sve. Tu su naravno i programi i sadržaji. Za glazbenu publiku, festivali su prilika da se za cijenu jedne karte, na jednom mjestu vidi određen broj i kombinacija izvođača koje možda u nekoj drugoj prilici ne bismo otišli poslušati. Tu se krije i glavna festivalska manjkavost jer ni jednom se bendu ne daje prostor za pomnije predstavljanje. Festivalski su nastupi jednosatni presjek najvećih hitova nekog benda jer u brojnoj se publici ne kriju samo fanovi toga benda već i masa onih koji se s tim bendom tek trebaju upoznati. U tom se omasovljujućem pristupu glazbi krije prigovor svakog ozbiljnijeg ljubitelja pop glazbe. No, na kraju krajeva to je još uvijek pop kultura namijenjena širokom spektru konzumenata. Baš zbog toga i razloga naravno koji stoje na početku ovog paragrafa, glazbeni su festivali jedini za koje je primjedba da ljudi na njih ne dolaze radi glazbe nego radi zabave potpuno neumjesna. Gomila veselih ljudi možda vam može pokvariti film ili predstavu, ali koncert omiljenog benda nikako. Osim ako se i sami ne znate zabavljati.