“Mi smo kolektiv jedinstvenih pojedinaca koji se zalažu za svijetlu budućnost. Svijet u kojem je blagostanje u izobilju, a tehnologija djeluje kao zajedničko vezivno tkivo. Vjerujemo u Web3 svijet, gdje su podaci i plaćanja fluidni te kontrolirani od strane kreatora. Vjerujemo u težnju za otvorenim znanjem za opće dobro. Alati za povezivanje su konačno ovdje.” Ovaj citat preuzet je iz manifesta organizacije Friends with Benefits, ekskluzivne online grupe na servisu Discord, koja želi zaživjeti kao mjesto okupljanja mladih kulturnjaka, umjetnica/ka, poduzetnica/ka i misliteljica/a. Iako na prvu ruku djeluje kao pomalo pretenciozni chat room s maglovitim prosvjetiteljskim idealima (dojam kojeg se zaista teško otarasiti jer je poprilično točan) priča je ipak nešto kompleksnija. Naime, FwB je decentralizirana autonomna organizacija (DAO) – decentralizirana jer nema eksplicitne hijerarhije, autonomna jer članovi zajednički donose odluke. Riječ je zapravo o još jednoj primjeni blockchaina, tehnologije koja je društvu već “podarila” kriptovalute i nezamjenjive tokene (NFT), a trenutno obećava revolucionirati Internet i vratiti ga u ruke korisnika. 

Zbog proklamiranih kulturnih ambicija Friends with Benefits na prvi pogled nije sasvim tipičan DAO, ali upravo zbog tih ambicija ima zanimljivu i značajnu ulogu u širem ekosustavu. U stvarnosti je većina srodnih zajednica eksplicitno usredotočena na trgovanje i spekuliranje cijenama raznih vrsta digitalne imovine. Naime, za sudjelovanje u FwB-u, kao i mnogim DAO-vima, potrebno je posjedovati određen broj digitalnih tokena koji figuriraju kao svojevrsni dionički ulozi i interna valuta – premda su nerijetko dostupni za spekulaciju na vanjskim posredničkim tržištima. Zbog tokena članovi imaju poticaj za aktivnu brigu o zajednici – što ona bolje funkcionira, to digitalni zalozi više vrijede, ili je barem takva ideja. O broju tokena nerijetko ovisi i glasačka moć pojedinaca unutar zajednice, činjenica koja podsjeća da autonomija i decentraliziranost ne podrazumijevaju demokraciju. Međutim, kako ćemo vidjeti, poanta i nije toliko u izgradnji pravednijeg i boljeg Interneta, koliko u proizvodnji narativa tehnološke revolucionarnosti kojim se privlače mladi korisnici/ulagači. Upravo je to i zadaća decentraliziranih organizacija s kulturnim pretenzijama kao što je spomenuti FwB – u široj javnosti stvoriti percepciju ekskluzivnosti i strah od propuštanja.

No napravimo mali korak unazad. Kako je spomenuto, DAO-vi se baziraju na blockchain tehnologiji i nerazdvojivi su od srodnih fenomena poput kriptovaluta i NFT-ova. U kratkim crtama, blockchain je vrsta peer-to-peer mreže koja nizom kriptografskih rješenja omogućuje stvaranje digitalnih zapisa koje je nemoguće, ili barem prohibitivno skupo, proizvoljno reproducirati ili kopirati – dakle, omogućuje proizvodnju oskudice i stvaranje nečega što može figurirati kao digitalna imovina. Također, budući da je riječ o peer-to-peer mreži, izbjegnuta je potreba za raznim transakcijskim medijatorima poput banaka ili države, što je automatski privlačno određenim ideološkim pozicijama. Valja napomenuti da čitav proces zahtijeva goleme količine energije s nezanemarivim utjecajem na okoliš i električne mreže država s jeftinijom strujom – samo Bitcoin trenutno troši više električne energije nego Argentina, a da pritom ne proizvodi bilo kakvu uporabnu vrijednost.

Osim stvaranja digitalne oskudice, blockchain se jednako uspješnim pokazao u generiranju popratne filozofije. Krovni konceptualni okvir koji trenutno spaja pripadnike raznih kriptozajednica – spekulante kriptovalutama, kriptosocijaliste, libertarijance, umjetnike koji pokušavaju naplatiti svoj rad kreiranje NFT-ova itd. – jest famozni Web3. Prema periodizaciji a16z, platforme posvećene idejnoj propagaciji i ulaganju u novu mrežnu revoluciju, servisi prve generacije interneta bili su vođeni etosom decentralizacije i korisničkog (samo)upravljanja, ali su nerijetko bili ograničeni na entuzijaste s dovoljnom količinom slobodnog vremena i entuzijazma da osiguraju funkcioniranje tih zajednica. Web 2.0 obilježila je pojava velikih monopolističkih kompanija poput Googlea, Facebooka, Amazona, itd., koje su razvitkom novih poslovnih modela baziranih na izvlačenju korisničkih podataka monopolizirale internet i aproprirale većinu vrijednosti, ali također i omogućile znatno veću funkcionalnost. Ponekad se zaboravlja, ali internet kakav danas uglavnom znamo i koristimo, dolazi na svoje tek pojavom velikih platformi koje omogućuju laganu komunikaciju dostupnu gotovo svima, pod pretpostavkom otuđenja prava na privatnost. Konačno, verzija interneta temeljena na blockchainu trebala bi pružiti sintezu prethodnih generacija i omogućiti istinski funkcionalnu i decentraliziranu mrežu koja je u vlasništvu pojedinaca, a ne velikih kompanija – na primjer, društvene mreže koje nisu u vlasništvu korporacija, već korisnika. Teško je doduše uvidjeti kako to rješava problem koncentracije vlasništva.

Prvo što u ovoj sažetoj i izuzetno reduktivnoj periodizaciji upada u oči jest činjenica da ideja globalne mreže koju opisuju zagovaratelji Weba3 nije nova. S ideološke perspektive, riječ je tek o pomalo osuvremenjenom recikliranju utopističkih predodžbi internetskih pionira koje sežu još u šezdesete godine prošlog stoljeća. Fantazija o mreži koja će jednostavno zaobići opresivne društvene odnose i institucije pa stvoriti slobodno društvo se opetovano pokazala neodrživom. Tako smo, umjesto utopije utemeljene na zamišljenoj emancipaciji “kognitivnih kapaciteta” pojedinaca i neometanoj razmjeni znanja, sve više svjedočili širenju trolova, mržnje, nasilja, teorija zavjera, raznim fabrikacijama itd. Ukratko, mreža je samo reproducirala već postojeće društvene odnose. No usprkos tome što su dosadašnji neuspjesi demonstrirali kako društvene probleme nije moguće riješiti tehničkim inovacijama, pokret organiziran oko Weba3 daje novi zamah tehnoutopističkim narativima. 

Upravo se shvaćanje Weba3 kao narativa pokazuje dobrim okvirom za kritički pristup. Kako je u nedavno objavljenom eseju istaknuo Evengy Morozov, “Web3 ne postoji izvan ovog narativa; riječ je isključivo o spinu. Ovo ne znači da ne postoje stvarni projekti i protokoli koje izgrađuju stvarni i predani programeri. Ali njihova vrijednost – i razlog zašto novac teče u njih – nerazumljivi su bez šireg Web3 narativa koji ih prožima gotovo milenarijskim duhom potpune i radikalne promjene.” Diskurs o Webu3, kao uostalom i bilo čemu vezanom za blockchain, temelji se na nemaloj količini mistifikacije i konstantnoj oscilaciji između jednostavnih i razumljivih metafora te tehničke kompleksnosti kriptografskog protokola. Praktične posljedice dihotomije odražavaju se u tome što zagriženim poklonicima Weba3 omogućuje da s jedne strane vrlo lako privuku nove korisnike/ulagače, a s druge da skepticima oduzmu mogućnost kritike jer ne shvaćaju kako tehnologija zapravo funkcionira i zašto je revolucionarna. Jezgrovito rečeno, dvosmislenost i nesigurnost stvaraju povoljne uvjete za spekulaciju.

Najvažniji se aspekt širenja narativa oko Weba3 ipak ne krije ni u tehnologiji, ni u njezinoj filozofskoj nadgradnji, već u društvenim i materijalnim uvjetima unutar kojih se taj narativ pojavljuje kao uvjerljiv. Korak u tom smjeru dolazi iz neočekivanog izvora, Web3 poduzetnik i investitor David Phelps je krajem prošle godine za hvalospjevni članak u Forbesu dao iznenađujuće pronicljivu izjavu. Poduzetnik je naime primjetio kako je “na nekoj razini, Web3 produžetak honorarne ekonomije koja je tijekom posljednjih desetljeća atomizirala radnike kao neovisne suradnike. Svakog radnika tretira kao autonomnog graditelja koji može prodavati svoje usluge ili razvijati vlastite projekte. Ali u drugom smislu, Web3 je u velikoj mjeri prijekor honorarnoj ekonomiji jer radnicima nudi priliku da se kolektiviziraju i podržavaju jedni druge u zajedničkim strukturama na način na koji su to rijetko imali prije. Web3 je, u nekom smislu, model za održivo skaliranje zadruga jednostavnim prikupljanjem novca od zajednica usklađenih s njihovim vrijednostima.”

Ono što Phelps tako dobro identificira jest povezanost Weba3, društvene prekarnosti i ideološkog uspjeha kulture poduzetništva (engl. hustle culture), i to u posebnoj mjeri kad je riječ o mladima. Prema istraživanju agencije Pew, 16 posto Amerikanaca je uložilo ili trgovalo kriptovalutama. Međutim, kada se razmotri dobna skupina muškaraca od 18 do 29 godina, brojka se penje na čak 43 posto. Mladi muškarci su daleko najbrojnija skupina spekulanata, dok je tek petina žena iz iste dobne skupine trgovala nekom digitalnom imovinom. Također valja spomenuti kako su manjinske skupine, dakle one u statistički prekarnijim materijalnim uvjetima, sklonije mešetarenju od općeg prosjeka. Podaci očigledno sugeriraju kako je narativ o revolucionarnoj tehnologiji našao gladnu publiku u mladima koji traže način poboljšanja svojih životnih uvjeta, a nemaju pristup ili mogućnost tradicionalnim načinima ulaganja poput kupnje nekretnine. Oni su ti koji na forumima, društvenim mrežama, Redditu i privatnim krugovima prozelitiziraju o novom internetu.  

Broj mladih ljudi koji sudjeluju u reprodukciji Web3 narativa govori mnogo o stvarnom karakteru tehnologije koja bi trebala promijeniti internet i institucije. Oni koji mešetare kriptovalutama i NFT-ijevima pripadaju generaciji koja se ne može nadati velikoj društvenoj mobilnosti, štoviše izgledno je kako će završiti u goroj društvenoj poziciji od roditelja, izuzetno teško rješavaju stambeno pitanje i pronalaze stabline poslove, odrasli su u doba društvenih mreža, obrazovani su i previše rade. Desetljeće politika štednje i rezanja socijalnih programa politički ih je atomiziralo i naučilo da se ne mogu pouzdati u kolektivnu pomoć. Kada se tome pridoda ideološki pritisak proizašao iz tehnološkog sektora, primjeren i potpomognut novim oblicima rada i promoviran od strane bezbrojnih influencera koji romantiziraju kulturu poduzetništva, slijepog i neutemeljenog optimizma te pronalaska zadovoljstva u samoeksploataciji, dobije se grupa ljudi koji su podložni obećanjima o revolucionarnim tehnološkim zaokretima koji će promijeniti svijet na bolje. Web3 im se pojavljuje kao mogući način poboljšanja vlastite društvene pozicije, ali za promjenu društva.

Međutim, svaki put kad neka nevjerojatna priča iz Web3 svijeta dopre do mejnstrima, šanse su kako nije riječ o revolucionarnoj promjene neke paradigme, već o pažljivo isplaniranom PR događaju. Upravo je takav primjer bila prodaja NFT-ja digitalnog umjetničkog rada Everydays – The First 5000 Days umjetnika Beeplea za 69 milijuna dolara. Senzacionalan iznos pokrenuo je lavinu investiranja u NFT-ove, kao i rasprava o novom modelu financiranja i valoriziranja umjetničkog rada, ali se kasnije ispostavilo da su kupac i umjetnik već imali prijašnji poslovni odnos te zajednički interes za inflacijom cijena Beeplovih umjetničkih radova. Sličnu marketinšku ulogu je imao nedavni pokušaj ConstitutionDAO-ove kupnje primjerka američkog ustava, kao i višemilijunsko ulaganje investicijske firme u ranije spomenuti Friends with Benefits. Takve priče privlače mnoge mlade ulagače u kockarski sustav u kojem korist ima samo nekolicina.

Konačno, u svojoj srži Web3 nije ništa drugo doli ideološki narativ koji  održava i pruža krinku krhkom sistemu spekulativnih ulaganja, piramidalnih prijevara i trgovanja koja parazitiraju na rastućoj društvenoj nesigurnosti mladih. Stvarnost iza mita o decentralizaciji jest da je većina digitalne imovine, kao i velik dio tehničke infrastrukture koja pogoni peer-to-peer mrežu, u vlasništvu malog broja ljudi s izrazitim interesom da što više poveća njenu vrijednosti. Doista je nužno izgraditi bolji internet, ali to neće biti moguće implementacijom nove tehnologije, već političkim organiziranjem.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Kada je glavni profiter nove regulative News Corp Ruperta Murdocha – korporacija za koju bi se bez preuveličavanja moglo reći da je za širenje propagande učinila znatno više nego sve društvene mreže zajedno – nema mnogo razloga za optimizam. Ipak, mediji ovu priču nisu popratili kao sukob milijardera Murdocha i milijardera Zuckerberga, već kao početak dugo iščekivane obrane demokracije od distopijskih sila Interneta. Upravo je to važan element cijele priče: društvene mreže i Internet su iskorišteni kao ideološki privjesak koji je sukob nekolicine korporacija preobrazilo u borbu za očuvanje tradicionalnih institucija i demokracije. Ovaj slučaj je samo jedan od mnogih primjera kako suvremeni diskurs o tehnologiji mistificira upravo one probleme koje želi razjasniti.

Kritika tehnološke kritike

Posljednjih se godina proširio žanr analiza koje je moguće svesti pod nazivnik tehnološke kritike, a tematika tih priloga gotovo je formulaična. Većinom argumentiraju da velike tehnološke kompanije predstavljaju značajnu prijetnju našoj privatnosti, slobodi govora, pritom manipuliraju našim ponašanjem, omogućuju širenje propagande i lažnih vijesti, stvaraju ovisnost i kvare našu mladež. Iako se zapravo nije teško složiti s velikim dijelom tih dijagnoza ipak postoji jedan ozbiljan nedostatak – vjerovanje da su spomenuti problemi u srži nešto inherentno tehnologiji, a ne suvremenom društvu.

Kao konkretan primjer može poslužiti način na koji mislimo o Internetu – način koji je teoretičar Evengy Morozov u knjizi To Save Everything, Click Here nazvao internet-centrizmom. Morozov ističe kako je Internet proizveo niz uvjerenja o svijetu, glavno od kojih je “da proživljavamo jedinstveno, revolucionarno vrijeme, u kojem nekadašnje istine više ne vrijede i sve prolazi kroz duboke promjene, a potreba za ‘popravljanjem stvari’ nikad nije bila snažnija”. Internet-centrizam za sobom donosi niz pretpostavki o tome kako svijet funkcionira, kakve rasprave o njemu trebamo voditi i kako ga možemo popraviti. Te pretpostavke implicitno prihvaćaju i tehnološke korporacije kao i njihovi protivnici.

Jednom kad je paradigma razvoja svojstvo same tehnologije, problemi digitalizacije prestaju biti političko ili društveno pitanje te postaju stvar iznalaženja istančanih tehničkih rješenja i optimalnih algoritama. Tehnološki determinizam velikim korporacijama omogućuje da se predstave kao skupine dobroćudnih hipsterskih vizionara u kapuljačama, koji implementacijom novih procesa i proizvoda poboljšavaju našu svakodnevicu. Međutim, Facebook, Google (Alphabet), Amazon, Uber, Apple su u prvom redu upravo to – korporacije. Njihov cilj nije povezivanje ljudi, olakšavanje nečijeg života ili omogućavanje pristupa znanju i točnim informacijama. Jedini problemi koje zaista žele riješiti jesu kako maksimizirati svoj profit, povećati udio na tržištu i zadovoljiti dioničare.

Internet-centrizam utjecao je i na kritičke pristupe tehnologiji, tj. suzio ih je na (bio)etičke i moralističke rasprave – na TED talks kritiku. IT kompanije ništa ne vole više od organiziranja panela i think thankova koji raspravljaju o raznim filozofičnim implikacijama njihovih proizvoda – sve kako bi simultano pokazali da vode brigu o društvenim posljedicama i kako nema previše potrebe pričati o bilo čemu osim sjajnih novih izuma.

Tako i dobronamjerne intervencije institucija mogu učvrstiti problem koje žele riješiti. Famozni GDPR veći je efekt imao u izazivanju svakodnevnih iritacija korisnika konstantnim spamanjem privolama, nego u zaštiti osobnih podataka i privatnosti. Još gore, GDPR je zaštitu osobnih podataka reducirao na individualni pristanak i legitimirao njihovu aproprijaciju. Svi trebamo koristiti usluge digitalnih kompanija, a rijetko tko ima vremena i znanja proučavati koje kolačiće skida s raznoraznih stranica. Poslovni model Googlea ili Facebooka nije niti okrznut, ali je zato privatnost efektivno preobražena iz građanskog prava u uslugu za entuzijaste koji mogu uložiti potrebno vrijeme i novac za skrivanje svojih digitalnih otisaka.

Sve to govori o prijekoj potrebi za promjenom konceptualnog pristupa. Raširena tendencija da se razmišlja isključivo o načinima na koji tehnologije mijenjaju društvo pretpostavlja jednosmjeran odnos tehnike i društva – pretpostavlja internet-centričko mišljenje. Kritički pristup ne može biti potpun bez sagledavanja sistemskih uzroka i načina na koji su konkretni historijski procesi poput deregulacije tržišta, slabljenja socijalne države ili događaji poput velike recesije utjecali na razvoj IT sektora. Nova priča nije o tehnologijama koje izopačuju društvo, već o društvu čije kontradikcije tehnologiju reduciraju na tek jedno od sredstava za ekstrakciju bogatstva.

Na primjer, izgradnja poslovnog modela koji je doveo do sukoba opisanog na početku teksta nije se odigrala u vakuumu. Ekonomistkinja Shoshana Zuboff u bestseleru The Age of Surveillance Capitalism prepoznaje da je proces otkrića i komodifikacije osobnih podataka nerazdvojivo vezan uz povijest Googlea. Ta povijest je značajna jer je odredila način na koji razmišljamo o uslugama IT kompanija. Primjerice, iako nema ništa prirodno u tome da su društvene mreže ili web tražilice besplatne, model financiranja temeljen na prihodu od reklama je alternative poput pretplata učinio gotovo nezamislivima.

Burzovni mešetari godinama su ulagali u startupe i zvučne ideje koje su trebale revolucionirati neki aspekt svijeta – bez da je bilo tko znao kako će te mlade firme ostvariti profit. Krajem devedesetih došlo do pucanja Dot-com financijskog balona, a Google je bio tek jedna od mnogih firmi u problemima. Iako su izgradili vjerojatno najopsežniji katalog znanja i informacija u povijesti čovječanstva, nisu imali načina da taj katalog monetiziraju – pristup znanju je resurs kojeg nije jednostavno prilagoditi tržišnoj logici. No ispostavilo se da u Googleu nisu samo katalogizirali znanje, već su ga i proizvodili.

Kada su korisnici pretraživali Internet generirali su goleme količine podataka – nehotice su otkrivali svoje interese i osobnosti. Dok su još bili samo web tražilica, u Googleu nisu posvećivali previše pažnje toj gomili bihevioralnih podataka, ali kad ih je stezanje financijskog obruča prisililo da izmisle profitabilni(ji) poslovni model, otkrili su da imaju pristup novoj vrsti ‘sirovine’. U Googleu su tu novu vrstu podataka jednostavno odlučili prisvojiti – zašto i ne bi kad ih ništa u tome nije sprječavalo. Kao što su napravili katalog web stranica, konstruirali su i katalog svojih korisnika, uz bitnu razliku da su pristup potonjem krenuli naplaćivati – u prvom redu drugim kompanijama u svrhu marketinga, ali ne treba zaboraviti da se i sigurnosne službe nalaze na listi značajnih klijenta.

Treba istaknuti da niti je kršenje privatnosti kao poslovni model logička posljedica internetskih tražilica ili tehnologije općenito – zapravo s tehnologijom je jedva imalo veze – niti je itko imao eksplicitnu namjeru da krene zloupotrebljavati osobne podatke. Ova prvobitna akumulacija podataka bila je moguća isključivo zahvaljujući složenom spletu ekonomskih i političkih okolnosti. Nezainteresiranost američke države za regulacijom nove industrije rezultirala je stanjem anomije, dok je financijski sektor u krizi pružio potrebni pritisak da se to bezakonje iskoristi bez sagledavanja posljedica. Zuboff ističe da su suvremena “polaganja prava na bezakoni prostor izuzetno slična onima razbojničkih baruna iz ranijeg stoljeća. Poput ljudi iz Googlea, i titani s kraja 19. stoljeća polagali su pravo na nebranjeni teritorij radi vlastitih interesa, proglašavajući pravednost svojih samododjeljenih privilegija i branili svoj novi kapitalizam od demokracije pod svaku cijenu”.

Slabljenje institucija i platformski populizam

Jednom kad je nekoć zajednički teritorij ograđen, teško ga je vratiti. Velike IT kompanije navikle su poslovati u laissez faire okruženju, i zahvaljujući tome postale su neizbježan dio infrastrukture svakodnevnog života. Google neometanu ekstrakciju podataka duguje svojoj poziciji portira interneta, dok društvene mreže poput Facebooka i Twittera čine istu stvar zahvaljujući tome što u vlasništvu drže takoreći čitavu infrastrukturu javnog prostora i osobnih komunikacija. Strukturna pozicija tih kompanija stvara velike probleme naknadnim pokušajima uvođenja regulacija – posebno zato što u sve većoj mjeri preuzimaju funkcije institucija.

Kolonizacija društvenih struktura dodatno se raspirila nakon recesije 2008. godine. Kombinacija mobilnog Interneta i politika štednje pokazala se savršenim spojem – logika internet-centrizma proširila se u fizički prostor u vremenu kad financijski iscrpljene države nisu pokazivale interes za obavljanjem svojih funkcija. Morozov je ovo stanje nedavno nazvao platformskim populizmom – termin se odnosi na “gotovo konspirativno inzistiranje da svijet nije onakav kakvim se čini. Postojeće tvrtke – taksiji, hoteli, hedge fondovi – promijenile su pravila igre na takav način da favoriziraju vlastite interese. Samo disrupcijom pravila možemo se nadati ubiranju svih blagodati koje digitalne tehnologije omogućuju. U tu svrhu platforme obećavaju osloboditi snage kapitalizma kako bi civilizirale ove divljačke ostatke ranije, preddigitalne civilizacije”.

Uber je vjerojatno najpoznatiji primjer platformskog populizma. Ideja je jednostavna – ako imam automobil i nešto slobodnog vremena mogu skinuti aplikaciju pa to vrijeme “monetizirati”. Klijenti dobivaju jeftinu i praktičnu uslugu, a vozač pak nešto zaradi u fušu. U službenoj verziji priče Uber je primjer kako jednostavan komad softvera i slobodno tržište rezultiraju racionalnijom upotrebom svima dostupnih i neiskorištenih resursa.

Međutim, platforme poput Ubera teško bi mogli zamisliti bez ogromnog porasta prekarnih i potplaćenih radnika. Stagnacija rasta plaća, uparena s porastom renti u gradovima, rezultirala je slojem ljudi koji ovise o fleksibilnim formama rada. Uber je u lokalnim zajednicama poslodavac, zamjenjuje komunalne usluge poput javnog prijevoza i pojedincima služi gotovo kao financijska sigurnosna mreža. Jednom kad su se platforme uklopile u funkcioniranje zajednica, njihovo reguliranje postaje rizično bez ponovne izgradnje javno financiranih alternativa. Na primjer, u gradu bez dobrog javnog prijevoza, skuplja vožnja Ubereom potaknuta nekom regulacijom značila bi da znatno otežano kretanje za dio populacije.

No najvažnija stvar vezana za Uber – ali i platforme općenito – jest da unatoč tome što je prisutan u gradovima diljem svijeta, još nije ostvario profit. Svaka vožnja Uberom subvencionirana je milijardama dolara iz financijskog sektora. Među značajnim investitorima nalazi se i Google koji ulaže sredstva prikupljena komodifikacijom naših osobnih podatka. Budući da su voljni subvencionirati naše vožnje i trpjeti trenutne gubitke, racionalno je pretpostaviti da investitori očekuju da im se ulaganja u budućnosti isplate. Tehnologija iz te perspektive nije ništa drugo doli posebna metoda koja finacijskom sektoru omogućuje privatizaciju javnih dobara.

Dodatno to potvrđuje i činjenica da bi bez nekolicine IT kompanija u medijima razvikani rekordni rast burze u potpunosti izostao. One su integralni dio začaranog kruga neoliberalizma: vlade ne oporezuju korporacije pa gube prihode i ne mogu pružati osnovne usluge, nejednakost posljedično raste pa se sve veći broj ljudi prisiljen okrenuti prekarnim oblicima rada. Korporacije zatim putem raznih tehnoloških platformi iskorištavaju slabljenje institucija i stanje anomije kako bi zaposjele što veći dio tržišta i javnog prostora, a to im je omogućeno zahvaljujući financijskom sektoru koji traži prilike za investiranje viška sredstava prikupljenih ili poreznim olakšicama ili potpunom evazijom poreza. Može se pretpostaviti da se subvencioniranje digitalnih usluga neće nastaviti unedogled – jednom kad prestane, tehnološke korporacije i financijski sektor će biti u posjedu ogromnog dijela infrastrukture svakodnevnog života. O tome kako će se situacija dalje razvijati možemo slobodno nagađati.

Rasprave o reguliranju tehnoloških korporacija koje glavnu opasnost vide u atributu “tehnološki” umjesto u korporacijama, u najboljem su slučaju nedostatne, a u najgorem štetne. Tehnologija nastaje u konkretnim historijskim uvjetima i probleme koje proizvodi nije moguće riješiti bez promjene tih uvjeta. Privatnost, sloboda govora ili aproprijacija podataka su svakako važni, ali bez odgovarajućeg konteksta postaju apstraktni pesudoproblemi koji – kako je najrecentnije posvjedočio australski primjer – maskiraju stvarne odnose moći. Kako se može nazrijeti iz uspješnih kolaborativnih projekata poput Wikipedije, GitHuba i Sci-Huba, drugačija logika organizacije je dovoljna za ponovno otkrivanje emancipacijskog potencijala tehnologije. Nove tehnologije tako nisu uzrok problema, već posljedice parazitskog sustava financijskog kapitala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.