Početak studenog u europskim medijima obilježen je 30. godišnjicom pada Berlinskog zida, praćenom manje-više očekivanim pretresanjem događaja koji su označili kraj Hladnog rata i “prijelaz u slobodu” zemalja s istočne strane Željezne zavjese. Uz prigodničarsku reminiscenciju i pohvalu duha revolucionarne ‘89., komentatori (i dalje dominantno muški) redom su preispitivali što je to pošlo po zlu s obećanjem ujedinjene liberalne Europe, ukazujući na opasnost rasta antidemokratskih pokreta po njenim istočnim rubovima. Ako se u pregledu bujajućeg nacionalizma i populizma ponegdje uz bok Viktoru Orbánu i Jarosławu Kaczyńskom i nađu Boris Johnson i Marine Le Pen, njihova srodnost uglavnom se čita kroz prizmu širenja političkog utjecaja u neplaniranom smjeru istok-zapad.

Naime, ujedinjenje dva bloka prije trideset godina pretpostavljalo je odmicanje (ili odricanje) zemalja istočne Europe od svoje recentne prošlosti i snažnu volju za dokazivanjem “europske pripadnosti”, dok je Zapad sva svoja očekivanja polagao u njihovu transformaciju prema idealnoj mjeri projekta političke integracije. Ako se vjera u uspješnost takvog projekta ponegdje i zadržala do prijelaza tisućljeća, financijska i ekonomska kriza 2008. – slažu se komentatori – označila je prekretnicu, i osim što je ponovno otvorila podjelu na globalni sjever i jug, zaustavila je, a možda i preokrenula planiranu “konvergenciju” Istoka.

Prekretnička 1989. i njena (ne)ispunjena obećanja bili su središnja tema i ovogodišnjeg okupljanja mreže europskih časopisa za kulturu Eurozine, prigodno održanog u Berlinu pod nazivom The promise recalled. Da bi ton skupa mogao ostati na tragu dominantne medijske slike, dala je naslutiti već njegova najava, koja naslovno obećanje stavlja u koordinate “povratka na put demokracije i samoodređenja”. Pa iako se kroz različite uvide kompetentnih znanstvenika/ca, pisaca i spisateljica te aktivista/ica nastojalo ukazati na uzroke i posljedice aktualnog euroskepticizma, rastućih socijalnih nejednakosti i zamaha populizma, čini se da su i oni ostali zatvoreni u horizontu krivo postavljenih pitanja. 

Izostao je bilo kakav pokušaj promišljanja potisnutog nasljeđa istočnih zemalja – primjerice ideje besplatnog zdravstva i školstva, industrijalizacije i zajamčenih radnih mjesta, planske urbanizacije i ulaganja u kulturnu infrastrukturu – koja bi mogla poslužiti kao povod za raspravu o propuštenim mogućnostima uzajamnog utjecaja ili dvosmjerne integracije. Diskretna kritika takvog jednostranog tumačenja i, u osnovi nesvjesnog, perpetuiranja hegemonijskog diskursa, kako ju je formulirala glavna urednica Eurozinea Réka Kinga Papp, nije na širem nivou uspjela zaokrenuti smjer diskusije sa srednjostrujaškog pravca koji joj je unaprijed zadan. 

Vizualna reprezentacija obljetnice u glavnom njemačkom gradu, posebno u centrima kulturne i političke moći, jednako je oprezna. Zadržava se uglavnom na mikro-povijestima, prikazima vječno sivog istočnoberlinskog neba i sličnim stereotipizacijama, a u tom smislu je amblematski naziv izložbe Lijepo je da su zidovi dobili rupe održane ispred Predstavničkog doma. Kao primjer provokativnijeg i aktualnijeg odgovora na temu obljetnice pada Zida, časopis Frieze ističe pak grupnu izložbu i projekt 1989–2019: politike prostora u novom Berlinu koja tematizira tekuće rasprave o galopirajućoj gentrifikaciji, problematizira komercijalni koncept “kreativnog grada” te posljedice koje sa sobom nosi, prije svega u pitanju stanovanja. Kritiku iskrivljenog shvaćanja slobode upućuje Hito Steyerl, umjetnica s berlinskom adresom, koja je u aktualnom zapadnoeuropskom kontekstu iščitava kao “slobodu korporacija od bilo kojeg oblika regulacije, slobodu pojedinaca da neumoljivo slijede vlastite interese na štetu tuđih, slobodu od solidarnosti, slobodu od sigurnosti, slobodu od zaposlenja ili rada, slobodu od kulture, javnog prostora, obrazovanje ili uopće ičega javnog”.

A da i kulturne publikacije temi mogu pristupiti iz bitno drugačijeg rakursa, pokazuje primjer rumunjskog časopisa Kajet koji pokreće arhivsko-istraživački projekt Camera Arhiva – digitalnu platformu i tiskano izdanje koje na jednom mjestu okuplja dostupnu kulturno-umjetničku produkciju nastalu između 1947. i 1989. godine. U kontekstu komemoracije tri desetljeća od pada komunizma u istočnoj Europi, pišu urednici, projekt “nastoji povećati vidljivost arhivske građe u digitalnom društvu i istodobno stvoriti novi i originalan multimedijski sadržaji, dostupan široj javnosti”. Arhiv okuplja revolucionarne tekstove, kritičku teoriju, avangardnu umjetnost i grafički dizajn te bogatu publicističku građu objavljenu prije devedesetih, kao polazište za dublje i sveobuhvatnije razumijevanje rumunjske vizualne umjetnosti, a onda i šireg kulturnog polja 20. stoljeća. Takvim pothvatom pokazuju smisao i značaj kulturnih publikacija danas, kako za promišljanje kulturnog nasljeđa, tako i za kreiranje društvenog i političkog ozračja koje bi bilo drugačije od ovog u kojem se nalazimo.

Pod nazivom Mind the gap, ovogodišnji, 29. susret Eurozina bio je usredotočen na temu Iliberalne demokracije i kriza reprezentacije. Kroz održane panele i diskusije, članovi mreže, medijski stručnjaci, novinari i urednici iz različitih perspektiva dotaknuli su se mogućih uzroka bujajućeg populizma, ukidanja već izborenih prava i sve veće radikalno desne okupacije mejnstrim medijskog prostora. Upravo masovni mediji gurnuli su desnicu u mejnstrim pruživši im platformu promocije i popularizacije ideja koje su donedavno smatrane radikalnim i diskriminatornim,  naglasio je britanski istraživački novinar Ismail Einashe. U Britaniji se to posebno intenzivno počelo događati nakon napada na WTC kada je desnica preuzela terminologiju i teme o getoiziranosti i potrebi integracije različitih marginaliziranih skupina i prilagodila ih svojem diskriminatornom diskursu, objašnjava Einashe. S ovim su se složili i ostali govornici panela Medijski pluralizam pod pritiskom, naglasivši kako je upravo pravo slobode govora nešto na što se desnica voli pozivati u svom političkom djelovanju, no to isključivo podrazumijeva “njihovu” slobodu govora. To je posebno istaknula i Claire Potter, izvršna urednica američkog Public Seminara, naglasivši kako “desnica slobodu govora ne vidi kao univerzalno pravo, nego njihovo oružje protiv liberala”. Govor mržnje, kaže Potter, maskira se u političke činjenice i postavlja se pitanje kako se prema tome odnositi u zemlji koja garantira slobodu govora. S druge strane, kao što je vidljivo na primjerima brojnih, posebno istočno europskih zemalja, cilj i uspješna strategija desničarske retorike nametanje je samocenzure novinarima.

“Kad nastane vakuum reprezentacije, otvara se prostor populizmu”, istaknula je na panelu Populizam i manjak reprezentacije poljska sociologinja i ravnateljica udruženja Villa Decius, Dominika Kasprowicz. Socio-ekonomske posljedice neoliberalne globalizacije i ljevičarsko favoriziranje identitetskih politika umjesto socijalnih pitanja najčešće su spominjani razlozi bujanja populizma u do sada relativno progresivnim društvima. Desničarski radikali i populisti pritom se posebno pozivaju na identitetske politike kao početak kraja tradicionalnog društva i “običnih”, “prosječnih” radničkih obitelji. Iako su “identitetska pitanja uvijek bila klasna pitanja”, kao što je naglasila sociologinja Cornelia Koppetsch, ljevica se uporno iscrpljuje beskonačnim objašnjavanjem identitetskih politika. Neprestano recikliranje tolerancije, suživota i multikulturalizma postalo je žrvanj lijevih ideja i djelovanja, a ostalo je otvoreno i pitanje urbane, akademske klase čiju otuđenost od radništva prepoznajemo, ali na temelju toga još uvijek ne djelujemo.

Sve je ovo možda najbolje podcrtano beskorisnom diskusijom, kao što se ispostavilo – nimalo ciničnog naziva Europe first! Razgovor europskih političkih teškaša Daniela Cohn-Bendita i Clausa Leggewia otvorio je ovogodišnji kongres Eurozina, no unatoč njegovoj centralnoj poziciji, razgovor je pružio vrlo malo uvida u moguća rješenja trenutne krize demokracije. Cohn-Bendit, veteran studentskih pokreta iz 1968. i Leggewie, politolog i autor knjige 50 godina ’68. (2018), uglavnom su se zadržali na europskom legislativnom okviru i političkom djelovanju kroz parlament Europske unije. Važnost ekonomsko-političke unije istaknuta je primjerom kako se pitanja kao što su migracije ili klimatske promjene ne mogu rješavati na nacionalnoj razini, no isto tako, držeći se linije Europe first! propuštaju spomenuti globalni kontekst ovih problema. Također, iako čvrst pobornik  jedinstva EU, Cohn-Bendit smatra kako ne treba požurivati njeno proširenje dok se ne riješe unutarnji problemi Unije (što god oni bili). Upozoravajući kako je desnica dobro organizirana i sve se više ujedinjava, poziva ljevicu da nadiđe narcisoidne razlike i stvori zajedničku platformu oko lijevog centra.

Istovremeno dok poziva na ujedinjenje na centru, Cohn-Bendit čudi se apstinencija mladih koji ne pokazuju interes za stare, očito neuspjele politike koje su doduše Europu držale na okupu, ali u nekoj drugoj ekonomskoj i socijalnoj klimi. Na panelu o medijskom pluralizmu spomenuto je kako si ljevičari – koji su inače kritizirali mejnstrim medije, a sada su u poziciji da ih moraju braniti – ne bi to smjeli dozvoliti. Isto tako, naglašeno je da trebamo novu lijevu političku imaginaciju, ali i socijalnu inovaciju. Želimo li uspjeh europskog projekta moramo se odmaknuti od centra i umjesto toga – ujediniti na ljevici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Unutar stabilno urušavajućeg domaćeg medijskog polja tijekom zadnjih par godina posebno “sretno” prolaze mediji za kulturu. Ne računajući vječni Vijenac kao Matičinu utvrdu, kao i druge zaštićene konzervativne publikacije, gubici se bilježe svugdje: formalni sukob interesa u kojem se dio njegovih suvlasnika našao uspješno je iskorišten u svrhu atentata na Zarez, ostavivši nas bez najvažnije alternativne tiskovine za kulturu, dok je ukidanje potpora za neprofitne medije do krajnosti ugrozilo ono što ionako jedva preživljava od nezavisnih internetskih publikacija.

Zarez je – uz još jednu ugašenu publikaciju, CDU-ovu Frakciju – bio članom Eurozinea, mreže europskih časopisa za kulturu, koja je službeno pokrenuta 1998. godine u Beču, nakon što je neformalno djelovala prethodnih 15 godina. Putem godišnjeg Europskog okupljanja časopisa za kulturu, ali i internetskog portala koji služi kao platforma za prezentaciju partnerskih i proizvodnju vlastitog sadržaja, Eurozine povezuje osamdesetak publikacija iz čitave Europe, što njegovu putanju čini dobrim mjerilom sektorskog stanja na razini Unije, čije je svjetonazorsko dijete.

Indikativno je stoga što je i sâm Eurozine tijekom gotovo tri protekle godine prolazio razdoblje promjena i svojevrsne krize: u veljači 2015. godine napustio ga je jedan od pokretača i prvi glavni urednik, Šveđanin Karl Henrik Fredriksson, a neizvjesnost financiranja uz organizacijske je peripetije dovela i do pauze u održavanju godišnjeg okupljanja članica mreže. Međutim, nakon priljeva europskih sredstava organizacija se revitalizirala, da bi se ove godine konsolidirala formiranjem novog uredništva (za glavnog urednika izabran je Britanac James Thomson) i dolaskom novog organizacijskog tima. Ovogodišnje, 28. okupljanje, održano od 20. do 22. listopada u Tartuu u Estoniji, stoga je moglo poslužiti kao dobar uvid u nova kretanja na europskoj kulturnomedijskoj sceni, njene političke interese i mogući razvoj.

Iako Eurozine čine raznovrsne publikacije koje djeluju u najrazličitijim kontekstima, od albanske Poeteke do švedskog Ny Tida, neizbježni raskoraci i razlike unutar mreže ne isključuju zajedničku determiniranost koja proizlazi iz pripadnosti internacionaliziranoj sceni europskih NGO-ova koji nedvojbeno dijele širi politički, vrijednosni, a dijelom i financijski okvir. U slučaju Eurozinea, dakle, jasno je da je pretežito riječ o liberalnim organizacijama i medijima čiji se tematski fokus, analitički rakurs i ideološki žargon uglavnom preklapaju s Unijinim žargonom dijaloga, demokracije, ljudskih prava i nekonfliktne i inkluzivne europske kulture.

U tom smislu ilustrativan je Eurozineov opis vlastitoga djelovanja objavljen na njihovoj internetskoj stranici. On se temelji na geteovskim figurama dijaloga među kulturama, na ideji neproblematičnog oblikovanja zajedničkog europskog identiteta i pomirljivog javnog prostora rasprave i kulturalne razmjene. Iako je riječ o “programskom” tekstu koji ne treba uzeti kao potpuno reprezentativan za raznolikost sadržaja koji se na Eurozineu nalazi, nagovještava on ipak nešto o svjetonazorskim polazištima organizacije, a time, u određenoj mjeri, i o prevladavajućim vrijednostima u kompleksnom skupu članica koje okuplja.

Unutar takvih liberalnopolitičkih koordinata kretalo se i estonsko izdanje Eurozineova najnovijeg okupljanja. Već je njegov naslov, Democracy Delivered? Europe between digital salvation and post-truth resignation, pozvao na oprez, nudeći sumnjivo uokvirenje stanja u “Europi danas”. Jer što se uopće misli pod “digitalnim izbavljenjem” i “post-istinosnom rezignacijom” i je li baš to ono što je najrelevantnije za opis položaja u kojem se Europa nalazi? I što bi bila ta Europa o kojoj bi se moglo tako govoriti? Što takav monolitan govor podrazumijeva, na koji način on homogenizira figuru Europe, odnosno što iz nje isključuje da bi ju mogao uspostaviti? Razrješenje dijela tih pitanja ponudio je diskurzivni program konferencije čiji su središnji dio činila tri okrugla stola na kojima su novinari, predstavnici nevladinih organizacija i akademski proučavatelji nastojali zagrabiti u navedene teme, gotovo nehotice razotkrivajući sva analitička i politička ograničenja ovako uokvirene diskusije.

Ono što je vrlo brzo postalo evidentnim na ovim događanjima jest koje neupitnosti i koja prešućivanja oblikuju njihov obzor. Ponajprije, to je kategorija “zapadne demokracije” koja je gotovo nepodnošljivo nekritički korištena unutar figure njene vanjske ugroženosti i unutarnje “ranjivosti”, a implicitno poistovjećenje Europske unije s njome značilo je i izostanak artikulirane kritike Unijinih politika. Da bi upravo ta “zapadna demokracija” imala neke aktivne veze s globalnom političkom krizom koju koncept konferencije gotovo pa izjednačava s krizom informiranog dijaloga, to je mogućnost koja je zapanjujuće izmicala diskusijama koje su se u Tartuu mogle čuti.

S ovime je blisko povezana zabrinjavajuća terminološka pročišćenost – upravo aseptičnost – kada je riječ o sferi ekonomije i klase, o čemu svjedoči i iscrpan uvodni tekst konferencije koji opisuje svaki od ovih sadržaja. Lijeva nas kritika već godinama uvjerljivo uči da postoji određeni analitički profit od zamjene, primjerice, označitelja “zapadna demokracija” označiteljem “kapitalizam” – štoviše, da tek temeljem tog profita možemo razumjeti dramatične političke promjene kojima svjedočimo zadnjih godina. Nažalost, tijekom čitave konferencije ni u jednom trenu nije djelovalo kao da bi se taj zazorni aparat, koji je mogao rastresti njene ideologeme, mogao prikrasti diskusijama, da bi se iz njihovih frustrirajućih slijepih ulica mogla pojaviti potreba za promjenom perspektive. Horizont navodno transparentnog i slobodnog liberalnog dijaloga na diskurzivnom dijelu okupljanja stoga se činio sve više klaustrofobičnim i zamagljenim, a njegovi zaključci neproduktivnima i politički limitiranima.

O čemu se onda na konferenciji raspravljalo? Prvi panel, Democracy’s deliverance? Assessing the political potential of Internet technologies, raspravljao je o zamkama i prednostima internetskih tehnologija u odnosu na razvoj demokracije. Ova pomalo zastarjela rasprava potaknuta je panikom oko vjerojatnih ruskih informacijskih intervencija u američke predsjedničke izbore i referendum za Brexit, ali i oko poticanja tzv. alt-right i desnih populističkih grupa i pokreta u Europi i Americi, a dotakla se i uporabe internetske tehnologije u svrhu uključivanja javnosti u donošenje političkih odluka.

Možda je najznakovitije bilo upravo izlaganje ukrajinskog sociologa Dmytra Khutkyyja o uvođenju participativnih procedura donošenja gradskog proračuna, s naglaskom na korištenje digitalnih komunikacijskih kanala. Proizišla iz mjere Radničke partije u brazilskom Porto Alegreu, ova se ideja proširila od Ukrajine do Japana, nudeći vjerojatno vrlo različite i korisne pouke za sve lokalne aktivističke inicijative, poput ovdašnjih Zagreb je naš! i Ne da(vi)mo Beograd. No u vizuri Khutkoga ona je reducirana na žargon mehanički shvaćene participacije i osnaživanja, bez posebno produbljenog uvida u potrebne mjere oko uspostave same platforme za sudjelovanje. Specifični slučajevi na stranu, participacija je tehnološko pitanje tek u krajnjoj instanci, a potonjem treba prethoditi niz kontekstualnih rješenja koja participaciju omogućuju i potiču, od primjerenih materijalnih uvjeta do osiguravanja informiranosti građana.

Drugi panel, naslovljen ‘Infowars’: Disinformation and democracy in the digital eco-system razradio je tematski blok prvog razgovora koji se ticao uplitanja Rusije u političku destabilizaciju SAD-a i Europe. Dok je, primjerice, izlaganje Antona Shekhovtsova o ruskim informacijskim taktikama i poveznicama s desničarskim grupama na Zapadu bilo vrlo informativno i otvorilo prostor za zanimljivu kontekstualizaciju u nastavku razgovora, ostali izlagači nisu uspjeli ponuditi uvjerljiv okvir njegovim istraživačkim rekonstrukcijama.

Da liberalni ideologemi mogu zamagliti i “objektivnu” znanstvenu prosudbu dokazala je i sociologinja Milena Iakimova sa sveučilišta u Sofiji, koja je istraživala konkretan utjecaj ruskih intervencija u Bugarskoj. Još jednom, Đavo je u terminologiji, jer Iakimova među svim ne osobito sretnim mogućnostima odabire “propagandu” da bi opisala rusko informacijsko djelovanje. Takav izbor, možda razumljiv u kontekstu postsovjetskog antikomunizma u istočnoeuropskim zemljama, onu paralizirajuću ideju zapadne demokracije razotkriva kao odvjetak hladnoratovske imaginacije koja zanemaruje globalno antidemokratsko djelovanje i unutarnji socijalni raspad euroameričkih sila, proglašavajući ih tek izvana ugroženim svjetionicima demokracije i slobode.

Analogija kojom je Iakimova pokušala opravdati propagandu kao termin koji posjeduje kritički aspekt na gotovo je komičan način ukazala na začuđujuću slijepost njezine pozicije. Iakimova je, naime, pokušala poentirati ističući kako je iz istog razloga bolje odabrati “pohlepu” nego “strukturalne uvjete akumulacije profita” kao eksplanatorni okvir za razumijevanje ekonomije. U tom davanju prednosti jednoj banalnoj moralnoj (dis)kvalifikaciji pred analitički vrlo preciznim i teorijski utemeljenim, ali, nažalost, i materijalističkim konceptom, kao da se sažeo dobar dio problema čitave konferencije.

Diskurzivni program zaokružio je panel Epistemocracies: Post-truth and cultural power, na kojem se razgovaralo o kurentnom pojmu “post-istinitosti”, opsesivno ponavljanom u jeku Trumpova izbora u SAD-u. Panelisti su se složili da je riječ o vrlo nesretnom označitelju koji sugerira da je postojalo neko medijsko razdoblje “istinitosti” koje je prethodilo današnjoj informacijskoj krizi. No dok je riječi bilo o vezama post-istinitosti, postmodernizma i poststrukturalističke filozofije, nažalost, izostao je dublji uvid u specifične probleme medija u Europi, kao i u različite oblike otpora medijskom i političkom establišmentu koji jačaju u “zapadnim demokracijama”, a koji su nedvojbeno povezani s onime što se u liberalnoj vizuri shvaća kao kriza racionalne komunikacije i demokratskih procesa.

Paneli na Eurozineovom okupljanju pokazali su kako determiniranost europskim okvirom ukalupljuje i usmjerava političke horizonte nezavisnih publikacija u kulturi, na određen način ih depolitizirajući i ograničavajući njihov društvenokritički potencijal. U širem smislu, ukazuje on na neprekidnu tenziju u kojoj se nalaze nezavisni mediji koji se oslanjaju – ili, možda je znakovitije reći, koji su zavisni – o međunarodno diktiranom financiranju, osobito oni koji se nalaze na europskoj periferiji. Ekonomska i socijalna devastacija koju politike diktirane iz europskih centara uzrokuju u perifernim zemljama tamošnjim nezavisnim medijima govore o naličju vrijednosti pod čijom egidom se raspravljalo na Eurozineovoj konferenciji. Može li to iskustvo predstavljati protutežu tihom pritisku “odozgo” pitanje je koje će zasigurno biti sve važnije kako budu napredovale krize kojih se europski liberali s razlogom pribojavaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Organizacija zagrebačkog art modula edukacijskog projekta CriticizeThis! obavještava sve zainteresirane da je došlo do promjene rasporeda u zakazanim večernjim predavanjima. Tako će 17. veljače 18 sati u klubu mama biti održano predavanje kustosice i kritičarke Maje Ćirić, dok je predavanje Marka Terkessidisa premješteno za 18. veljače u 18 sati u klubu Booksa. 

Edukacijski projekt CriticizeThis! započeo je novi ciklus mentorskog rada s mladim kritičarima umjetnosti i produkcije umjetničkih kritika serijom predavanja koja se od 16. do 18. veljače održavaju u zagrebačkim klubovima mama i Booksa. U dijelu programa zagrebačkog art modula koji je otvoren za javnost, sudjeluju glavni urednik magazina Eurozine Carl Henrik Fredriksson, novinar i pisac Mark Terkessidis te kustosica i kritičarka Maja Ćirić. 

Ovaj edukacijski modul 16. veljače otvorio je Carl Henrik Fredriksson svojim je predavanjem naslova Prevođenje kultura. Koliko zajedničkog mora imati zajednica?. Prema novom rasporedu, seriju predavanja u petak 17. veljače nastavit će Maja Ćirić svojim izlaganjem o temi kritike – Kritika. Koncepti, mehanizmi i funkcije. Mark Terkessidis čije predavanje nosi naslov Zbogom identitetu. Promišljanje prostora kulturnog obilja i kritike govorit će u subotu 18. veljače, a nakon njegovog izlaganja svo troje gostiju programa uključit će se u otvoreni razgovor Prijateljska vatra. Kako kritika socijalizira kojeg moderira Petar Milat.

Na samom kraju zagrebačkog druženja u otvorenom razgovoru sudionici će raspravljati o tome što se dešava kad kritika ostane bez jednog prefiksa – pa in/formacija postane formacija. Kako kritika možda nije samo ili nije prvenstveno informirajuća prosudba o nekom (umjetničkom) djelu ili fenomenu već jest praksa koja uobličuje i stvara manje ili veće zajednice. To bi ujedno – polemički formulirano – moglo značiti da se društvenost kritike ogleda prije svega u kritičnosti spram zajednica koju intervenirajuća kritička praksa sama uobličuje, a manje u tzv. kritičkom stavu kritičara koji relevantnost ovog ili onog djela i umjetničkog žanra procjenjuju s obzirom na društvenu realnost. Kritika formira i socijalizira tako što se podigne na kvadrat: kritika kritike. Pokušat ćemo razgovarat o figurama i iskustvu takve potencirane (i potentne) kritike. 

Projekt CriticizeThis! zajednički su osmislile organizacije: Kulturtreger i Kurziv iz Zagreba, KPZ Beton te SEEcult.org iz Beograda i Plima iz Ulcinja. Nositelj projekta je Udruga Kulturtreger.

U okviru prvog četvoromjesečnog art modula projekta Criticize this!, javna predavanja održat će Svetlana Slapšak, Nenad Veličković i Peter Klepec, koji će sudjelovati i u završnoj diskusiji, također otvorenoj za javnost.

Svetlana Slapšak održat će 29. rujna u 18 sati predavanje Šta istina i odgovornost rade u književnosti? (O situaciji književne kritike, upisane u odgovornost i odnos prema prošlosti). Peter Klepec govorit će 30. rujna u 18 sati na temu Vrijeme je za alternativu (Kriza politike i pozicija kulture), a Nenad Veličković će 1. listopada u 18 sati održati predavanje Iz lektire sto đavola vire (Zloupotreba književnosti u školi).

Predavači prvog Art modula sdjelovat će 1. listopada u 20 sati i u javnoj diskusiji na temu Kakva nam je kritika potrebna?, koju će moderirati Saša Ilić.

Predavači će održati i interne seminare na kojima će sudjelovati mentori u prvom art modulu projekta – ugledni kritičari u području književnosti, vizualnih i izvedbenih umjetnosti, kao i 11 mladih polaznika prvog art modula, odabranih na osnovu javnog natječaja koji je bio raspisan tijekom ljeta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.

Mentori Saša Ćirić i Boris Postnikov (književnost), Ivan Medenica i Igor Ružić (izvedbene umjetnosti), Miha Colner i Darka Radosavljević Vasiljević (vizualne umjetnosti), radit će s odabranim polaznicima na produkciji kritika koje će biti objavljivane na portalima organizatora projekta (Booksa.hr, Elektrobeton.net, Kulturpunkt.hr, Plima.org i SEEcult.org) i na portalu Eurozine.com, kao i u tiskanoj formi – u vidu podlistaka u dnevnicima Danas (Srbija) i Pobjeda (Crna Gora) te tjedniku Novosti (Hrvatska). 

Polaznici prvog Art modula za područje književnosti su: Nikola Đoković (Kragujevac), Lamija Neimarlija (Sarajevo), Leda Sutlović (Zagreb) i Ivan Telebar (Varaždin), za područje vizualnih umjetnosti: Ana Bogdanović (Beograd), Anita Kujundžić (Split) i Tihana Bertek (Zagreb), a za područje izvedbenih umjetnosti: Ivana Anić (Zagreb), Vanja Nikolić (Novi Sad), Nikola Skočajić (Beograd) i Sandro Siljan (Pula).

Projekt Criticize this! zamišljen je kao širenje prostora za kritičku diskusiju o suvremenoj umjetnosti. To je osobito važno danas, kada se u obzir uzmu izgledi zemalja u regiji za ulazak u Evropsku uniju i njihova potreba za usvajanjem evropskih vrijednosti tolerancije i interkulturalnog dijaloga. Kritika suvremene umjetnosti doprinosi tom dijalogu, jer otkriva način na koji suvremena umjetnost (de)konstruira nacionalne mitove, nacionalne identitete i poimanja koja se stvaraju o drugima, kao i način na koji se nosi sa traumatičnim pojavama u društvu.

Projekt stoga definiraju tri glavne teme: suočavanje s prošlošću, društvene promjene i identitet, pa će na njima i biti fokus kritika mladih polaznika.

Art moduli podrazumevaju intenzivan četvoromjesečni mentorski program koji mladim kritičarima omogućava stjecanje iskustva u pisanju kritika, te daje vidljivost objavljivanjem u različitim medijima. U sklopu projekta, bit će organizirana tri art modula, a svakom od njih prethodi natječaj za izbor polaznika. Art moduli započinju javnim predavanjima međunarodnih stručnjaka, nakon čega slijedi rad s mentorima i objavljivanje kritika. Mladi kritičari imat će priliku putovati po zemljama regije kako bi pratili umjetničku produkciju u svim zemljama i upoznali umjetnike. Osim kritika, napisat će i po jedan esej na temu suvremene umjetničke produkcije, a u tu svrhu najbolji od njih dobit će sredstva za istraživanje u drugim zemljama regije.

Projekt Criticize this! organiziraju Kulturtreger i Kurziv (Zagreb), KPZ Beton i SEEcult.org (Beograd) te Plima (Ulcinj), a financiran je u sklopu programa Kultura 2007-2013 EU. Partneri u realizaciji projekta su Danas, Pobjeda, Novosti i Eurozine.

Prvi art modul projekta Criticize this! organiziran je uz podršku Doma omladine Beograda.