Poznata po spoju elektronike, opere i introspektivne poetike, Raiven je mezzo-sopranistica, kantautorica, spisateljica i harfistica koja na glazbenoj sceni djeluje od 2014. godine. Ubrzo nakon početka glazbene karijere, posvetila se pričama o ženskim ikonama, što je predstavila na EP-u Sirene. Na istom EP-u nalazi se njezina pjesma Veronika s kojom je 2024. godine nastupila na Euroviziji.

Raiven će ovom prilikom predstaviti svoj novi glazbeni projekt Reverie kojim otvara svježe poglavlje i ulazi u novu fazu svog umjetničkog djelovanja.

Ulaz na program se ne naplaćuje. Više detalja pronađite ovdje.

Za zagrijavanje će se slušati treš i guilty pleasure muzika 90-ih i 00-ih, pop dive i eurovizijske uspješnice, a zatim slijedi karaoke parti.

“S obzirom da je mjesec ljubavi, a mi volimo slaviti, volimo i pjevati, a još više slušati vas kako pjevate karaoke, volimo i treš glazbu, a znamo da je to i vama guilty pleasure, a ni maskiranje nam nije mrsko, pozivamo vas da s nama proslavite Procesov 6. rođendan!”, poručuju organizatorice_i.

Rijetko je ESC samo čin gledanja i odnosa između samog sebe i televizije, laptopa, mobitela i slično. Bilo da ste tim “ne gledam/slušam pjesme prije njihovih nastupa u (polu)finalu”, ili ste na onom na drugom kraju spektra gdje pažljivo analizirate pjesme i pročavate njihovu putanju kroz nacionalne izbore do velike pozornice ESC-a, pripremate posebne tabele za ocjenjivanje u digitalnom ili fizičkom formatu, organizirate zajednička gledanja, bitno je da gledate i sudjelujete u tom društvenom događaju s – nije tako, ali čini se – cijelim svijetom. Teško je i zamisliti kako je onima koji ne gledaju i zatim danima slušaju gorljive rasprave o pjesmama koje su trebale pobijediti. 

Ono što je posebno zanimljivo je mnoštvo diskursa koji se događaju oko ESC-a unutar kojih svatko tko, na ovaj ili onaj način, sudjeluje u događaju ima priliku i/ili potrebu da se izrazi i da svoje mišljenje o pojedinoj pjesmi, nastupu ili ESC-u generalno. Neovisno o kriterijima, a oni vrlo često nisu usko glazbeni, ESC je pokretač rasprava kao rijetko koji multinacionalni TV događaj takvog tipa (izuzev možda Svjetskog prvenstva u nogometu). Takve razmjene ne moraju nužno biti javne, no nisu zato manje zanimljive. Ovdje, naravno, ne bismo trebali upasti u zamku srednjoklasne perspektive i poopćiti ova iskustva na sve. Ipak je za ovaj tip konzumacije kulturno-zabavnog sadržaja potrebna određena infrastruktura, npr. televizija, i možda najvažnije – slobodno vrijeme. Unatoč tome, i ovaj tekst će se na neki način pridružiti toj raspravi, makar s dan-dva zakašnjenja. Možda je potrebno naglasiti, zbog onih koji očekuju više, da ovaj tekst nema ambiciozne teorijsko-analitičke pretenzije. Jedan od razloga je i taj što takve, prije svega etnomuzikološke i kulturološke, literature danas već ima u izobilju. Drugi, puno prizemniji, tiče se moje nemogućnosti da u ovom trenutku isproduciram takav tip teksta. Stoga predlažem da se ovaj tekst čita kao niz kometara ili skica na nastupe predstavnica nacionalnih država (ograničavajući se na finale) od jednog posvećenog obožavatelja – moja dva centa na ovu temu.

Austrijska je skladba slatka pjesmica bez šanse da postane veći hit. Najzanimljivije kod ove pjesme je to što izvođačice pjevaju o nepoštenim politikama streaming servisa. Naime, Spotify plaća umjetnike između 0,003 i 0,005 dolara po streamu, na što se Teya & Salena (malo ukočene u nastupu) direktno referiraju u pjesmi. Čini mi se da je ovo jedan od prvih istupa ovog tipa.

Portugal je standardno nezanimljiv.

Za švicarsku pjesmu imam osjećaj da sam je već čuo, ali i da ću je još puno puta čuti. Nezanimljiva šablonska balada s kakvom su Švicarci već postigli nekakav uspjeh pa izgleda da sad igraju na sigurno (iako, što je sigurno kod ESC-a?). Outfit je super, though.

Korisnici popularne mreže Twitter poljsku su pjesmu prozvali summer 2k23 bimbo hitom. Unatoč ovoj politički nekorektnoj karakterizaciji, pjesma zaista ima dobar vajb, nepretenciozna je, ne pokušava progovarati o važnijim temama, a čini se da mnogi ne bi politiku u svojim pjesmama. Vjerojatno će završiti na mnogim playlistama.

Srpski je predstavnik bio jako falš na početku (moguće da je i do tehničkih problema), ali sama pjesma je super i zvuči vrlo suvremeno. Srpska pop industrija je desetljećima ispred hrvatske (iako, moramo biti svjesni svih razina problema koje takad tip industrije proizvodi) i Dora može samo sanjati da bude Beovizija. Ipak, jako mi je žao da na Beoviziji nije pobijedio Dzipsii.

Da, istina je, jako mi se sviđa francuska pjesma. Izgleda da se Francuska dosta trudi posljednjih nekoliko godina, načelno šalju dobre pjesme. Možda je to jedan od načina kako pokušavaju poboljšati svoju sliku u ostatku Europe, a koja trenutno nije bajna. Nadam se da je La Zarra imala neki sigurnosni pojas ili nešto slično jer je nastup – koji je jednostavan, ali efektan – izgledao poprilično opasno.

Ciparska pjesma nije ništa posebno, a Andrew Lambrou je svakako eye candy ovogodišnjeg ESC-a. I falsetto mu je dobar.

Španjolska je poslala dosta nezanimljiv pokušaj kombiniranja tradicijske i popularne glazbe. Ja bih radije da Španjolci pošalju Rosalíu.

Dok gledam snimku finala već znam da je Švedska pobijedila i nisam zadovoljan. Pjesma je pristojna, ali generična, kako to Šveđani obično i rade. Sam nastup je zanimljiv, ali koliko para toliko muzike (ako se ne varam, javni servisi država koje se natječu sami financiraju svoju scenografiju). Pobjeda je izgleda poprilično kontroverzna; šira ESC javnost nije sklona da često pobjeđuje ista država, a još manje tome da pobjeđuje ista izvođačica ili izvođač. Tu u priču dolazi možda i najproblematičniji dio ESC-a, a to je proces glasanja, u ovom slučaju glasovi “stručnih žirija” (Švedska nije na televotingu ni od jedne države dobila 12 bodova, dok je od žirija dobila astronomskih 340).

Iako postoji više razloga zašto su “stručni žiriji” uvedeni u cijelu priču – jedan od njih je tobožnja briga za kvalitetu pjesama i nastupa koje očito ugrožava ukus divljačke europske mase; drugi razlog je uloga “stručnih žirija” kao korektiva između iste te mase i njihovog nagnuća prema natjecateljskim pjesmama iz istočne Europe (koje su, N.B., u pravilu zanimljivije) sve kako bi “zasluženu” pozornost dobile i pjesme iz zapadne Europe – svakako nisu posrijedi nikakvi procesi koji će doprinijeti demokratizaciji cijelog natjecanja, ili ne daj bože, da “običan” narod sam odlučuje o pobjedničkoj pjesmi.

Već su ranije krenule spekulacije o izvjesnoj pobjedi Švedske, budući da je sljedeće godine pedeseta obljetnica osnutka švedskog benda ABBA. Budući da se stvarnost često pokazuje nevjerojatnijom od mnogih teorija zavjere, i ovaj se nategnuti trač ne čini toliko nevjerojatnim (podsjetimo se da lobiranje i varanje u okviru glasova “stručnog žirija” nije neuobičajena pojava).

INTERMEZZO

Jesam li ja jedini kojeg živciraju ovogodišnje vinjete između pjesma? Bismo li mi nakon gledanja tih vinjeta trebali shvatiti da smo svi ipak isti? Iako, nismo ni u okviru samog natjecanja isti. Sjetite se samo “velikih 5”, prije svega financijera Europske radiodifuzijske unije, koji imaju izravan ulazak u finale. Da nije žalosno bi bilo smiješno.

Albanija je poslala dramatičnu pop pjesmu s elementima tradicijske glazbe i moćnim ženskim vokalom. Nažalost, rasplet pjesme je poprilično antiklimaktičan.

Premda je Italija dugo bila favorit, pjesma nije ništa posebno. Radi se o standardnoj baladi koja ima nekakav glazbeni razvoj i par trenutaka koji se lako zapamte, ali sve u svemu od Italije smo znali čuti i puno bolje.

Estonija ima “kako je poslušaš, tako je i zaboraviš” tip pjesme. Najzanimljiviji dio nastupa je klavir koji “sam” svira. Čudi poprilično visok broj glasova “stručnog žirija”, čak 146 (s time da je od publike dobila svega 22).

Finska je, što bi se reklo, pobjednik naroda. Pjesma je dobila najviše glasova publike (376), i to potpuno zasluženo. Radi se o pjesmi s efektnim beatom koja izlazi iz okvira pop pjesama koje smo navikli slušati na ESC-u; podsjeća na sad već kultnu pjesmu SHUM ukrajinskih predstavnika Go_A iz 2021. Nastup je jednostavan, ali efektan, na trenutke šašav.

Češka je samo OK.

Dok se još uvijek svi pitamo što Australija radi na ESC-u (tržišni razlozi), oni ponovno šalju nezanimljivu, tobože edgy pjesmu.

Belgija je bila baš loša. Ne sjećam se kada je zadnji put poslala zanimljivu pjesmu, možda 2017.

Armenska pjesma je pristojna balada koja neće ostaviti previše traga.

Moldavija je poslala nezanimljivu pjesmu koja poseže za (pretpostavljam) tradicijskom ikonografijom i glazbom.

INTERMEZZO

Posezanje za tradicijskim elementima u glazbi ili u vizualnom dijelu gotovo je bez iznimke moguće vezati uz države istočne Europe, ili preciznije, države na periferiji Europe. Štoviše, ponekad se stječe dojam da time ispunjavaju već postavljeni horizont očekivanja generalne ESC-ove publike, kao da se te države auto-orijentaliziraju (ako termin uopće ima smisla). Presudni procesi se ipak događaju negdje drugdje, na ekonomsko-političkoj razini, no, svejedno je zanimljivo pratiti njihovo ispoljavanje na ESC-u. Tu treba imati na umu da je opozicija zapadne i istočne Europe historijski upisana u ESC: on nastaje, osim kao isplativ cjelovečernji televizijski program Europske radiodifuzijske unije, kao ideološki i kulturni otpor zapadne Europe prema istočnom komunističkom bloku. Podsjetimo se da države istočnog bloka relativno nedavno počinju sudjelovati u ESC-u, nakon pada Berlinskog zida. Više o toj temi pogledajte u ovom video eseju.:

Iako Ukrajina u pravilu šalje bangere ova pjesma nije jedna od njih (iako je od publike dobila iznenađujućih 189 bodova). 

Dobar refren norveškoj je pjesmi priskrbio treće mjesto prema glasovima publike.

Njemačka je poslala pjesmu intenzivnog zvuka kakvog smo navikli dobiti od skandinavskih zemalja (sjetimo se kultnih nastupa bendova Lordi i Hatari). Od Njemačke zvuči malo neuvjerljivo, što se i potvrdilo zadnjim mjestom. Inače, Njemačka je povijesni primjer loših pjesama na ESC-u.

Na Litvu nemam komentara.

U izraelskom slučaju nema smisla komentirati pjesmu niti nastup. Većini je jasno da Izraelu treba zabraniti nastup na ESC; ako je Rusiji zabranjen nastup zbog agresije na Ukrajinu (s punim pravom), zašto se EBU pravi da ne vidi užase koje Izrael radi u Palestini. Izbacivanje Izraela iz natjecanja se trenutno ne čini izglednim, štoviše, Izrael uspijeva kroz ESC kapitalizirati značajne prihode od, prije svega, LGBTIQ turizma uspješnim pinkwashingom. 

Slovenija nema lošu pjesmu, drago mi je što pjevaju na slovenskom, ali su neuvjerljivi (poput kakvih middle class mladića koji bi željeli biti edgy).

U tehničkom smislu, Let 3 je dobro odradio nastup. Pjesma je neobična, produkcijski dobro napravljena, a nastup klasično lettriovski. 

Čudi, doduše, euforija oko tobožnje radikalnosti pjesme, što može tako izgledati samo iz liberalne perspektive, a Let 3 odavno nije “radikalan” ni po čemu (dapače, blisko je vezan uz različite kulturno-političke strukture). No, antiratna poruka ipak nije nevažna, pa makar bila nevješto izvedena. 

Najviše mi je žao djece koja ovo moraju pjevati bez prestanka kako bi ih roditelji, nastavnici, odgajatelji snimali i objavljivali na Internetu.

Ujedinjeno Kraljevstvo je uobičajeno bezvezno. 

***

Ne treba imati iluzije oko ESC-a. To je do najmanjih detalja ispolirani spektakl kulturne industrije koji fraze o zajedništvu Europe koristi u isključivo ideološke svrhe. Za budućnost ESC-a mogu samo poželjeti da se dodatno demokratizira. Da se ukinu glasovi “stručnih žirija”, da nitko nema izravan ulazak u finale, da sve države imaju šansu da se predstave pod jednakim uvjetima, i na kraju, da gledatelji (čijim se novcima cijeli ovaj cirkus i financira) dobiju veću ulogu u odlučivanju o cijelom procesu i pobjedničkoj pjesmi. Nije ovo nevjerojatno radikalno, koliko i može biti unutar industrije u kojoj se proizvodi ESC, ali može biti barem privid nekakve jednakosti, pa barem unutar tzv. tržišne utakmice. 

P.S. Naknadno sam doznao da je HRT cenzurirao drag nastup u jednoj od polufinalnih večeri u televizijskom i radijskom prijenosu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naravno, ono najveće je pobjeda zakrabuljenih finskih hevi-metalaca Lordi. Jedna od čari Eurovizije leži upravo u tome što se ta pobjeda naprosto ne može jednoznačno obrazložiti. Recimo, moguća objašnjenja…

a) Eurovizija se pretvorila u parodiju i gledatelji su to konačno prihvatili. No, zašto je onda sasvim izravna meta-sprdnja Litve (http://www.eurovision.tv/english/475.htm) završila tek na sedmom mjestu?

b) umjesto “praznih pop i etno melodija” (Večernji list), gledatelji su se zaželjeli nečega drugačijeg. No, zašto onda prošle godine nisu pobijedili norveški hard/glam-rockeri Wigwam? I zašto su onda ove godine Nijemci tako neslavno spušili s nesvakidašnjom country veselicom (moj favorit, uzgred budi rečeno)?

c) metalci i rockeri diljem Europe udružili su snage i stvorili nepobjediv televoting-lobi. Hm, da to ipak možda ne baca malo previše na luckaste teorije zavjere a la svojevremena Sfecijeva reakcija na hrvatskih 12 bodova za Joksimovića?

d) Finci su imali dobru pjesmu, a gledatelji su se – birajući između mnoštva tek “dobrih” pjesama – odlučili za onu popraćenu atraktivnim scenskim nastupom, kalibra dosad nepoznatog Eurosongu.

e) svi daju najviše glasovima svojim susjedima, pa pobjeđuje onaj s najviše susjeda.

Ovo pod e) neizbježni je dio praktički svakog osvrta na Euroviziju ovih dana, pa zaslužuje poseban prostor. Da, točno, susjedne zemlje međusobno se najviše nagrađuju bodovima, i tri velika bloka (skandinavsko-baltički, balkanski, sovjetski) se uglavnom drže zajedno. No, isto tako valja ne smetnuti s uma još važniju činjenicu: zadnjih godina uvijek pobijedi zemlja iz nekog drugog bloka. Finci nisu zajahali do trona samo zahvaljujući glasovima svog podneblja, nego zato što su dobili bodove od svih zemalja-učesnica osim Albanije, Monaka i Armenije! Nije sve u geografskoj nadmoći: za pobjedu je ipak potrebno još i ono nešto više. A sad, je li “ono nešto više” jednostavno dobra pjesma ili tek upečatljiv scenski nastup – zaključite sami, ovisno o vlastitom stupnju cinizma.

Također, odavno je zreo za deponij i onaj klišej prema kojem je Eurovizija “izgubila na važnosti.” Kad ljudi ovo obično kažu, na to se nadovezuju pričama kako je Eurovizija nekada “proizvodila prave zvijezde”, te pritom kao primjer navode ABBA-u i… koga još, molim lijepo? France Gall? Celine Dion, koja je ionako postala blockbuster-diva tek 3-4 godine nakon pobjede na Eurosongu? To su rijetke iznimke, a ne pravilo – prema kojem već pola stoljeća pobjednici unovčavaju uspjeh jedino na matičnom i eventualno pokojem susjednom tržištu, i to je to. Eurovizija je oduvijek bila plejada sporednih i još sporednijih igrača popa, a to što ne igra iole značajnu ulogu u fluktuiranju globalnih pop-trendova ne znači da je “beznačajna” – nego naprosto da se s vremenom pretvorila u kategoriju za sebe. I dalje je predmetom žustrih rasprava, i dalje je iznimno gledana. Možda ne znači bogznašto svijetu popa općenito, ali definitivno znači nešto milijunima ljudi koji su se – iz ovih ili onih razloga – nacrtali minule subote pred televizorom.

Uglavnom, ne slažem se skroz sa starom jadikovkom kako je Eurovizija smijurija kojoj jadni mali Hrvati pridodaju značaj van svih proporcija. Nije problem u Euroviziji kao takvoj, nego to što joj pristupamo kao liječilištu za nacionalne frustracije… Mada, ruku na srce, u tome nismo usamljeni. Ne mogu odoljeti a da ne prenesem dio mejla koji sam dobio od jednog bosanskog mp3 sajta:

“Dobar plasman na Evroviziji je iznimno vazan da bi dokazali da hocemo i da mozemo u Evropu. Evrovizija je nije samo takmicenje za najbolju pjesmu nego i politicki faktor i odraz medjunarodnih odnosa. Medjutim mi smo mala zemlja i, pored par tradicionalnih prijatelja, nema mnogo zemalja koje ce nas podrzati. Ono sto je medjutim nasa snaga su brojni bosanci i hercegovci koji zive u inostranstvu, u evropskim zemljama. Samo ako budemo jedinstveni mozemo nesto uraditi za nasu zemlju koja je zasluzila da se napokon o njoj cuju dobre stvari.

Ovim zelimo urgirati i zamoliti Vas, koji zivite izvan Bosne i Hercegovine da u cetvrtak na polufinalu, a nadamo se i u subotu na finalu izbora za najbolju pjesmu Evrovizije, nazovete i glasate za Bosnu i Hercegovinu. Sa jednog telefona mozete glasati vise puta, ali smatramo da vam je duznost i obaveza glasati barem jedanput! Neka vam ne bude zao potrositi 1 Euro za svoju domovinu. Neka se vise ne ponovi katastrofa od zadnjih nekoliko godina kada iz Njemacke gdje zivi stotine hiljada bosanaca konstantno ne dobijamo nijedan poen.

Dakle poruka je jasna: dignite slusalicu i glasajte za Bosnu i Hercegovinu! Nijedan izgovor za neglasanje nije prihvatljiv: ako niste kuci ponesite mobilni telefon, ako vam se ne svidja pjesma ili izvodjac sjetite se da glasate za BiH.

NAPRIJED BOSNO I HERCEGOVINO!”

Ala, teških li riječi. Dužnost! Obaveza! Samo ako budemo jedinstveni! Mi hoćemo i mi možemo! Neka se više ne ponovi katastrofa! Nijedan izgovor nije prihvatljiv! NAPRIJED BOSNO I HERCEGOVINO! Da nije riječ o Eurosongu, čovjek bi pomislio da pokreću nekakvu nacionalnu revoluciju.

Koliko god to bilo tragikomično, ipak mi djeluje dostojanstvenije od, recimo, hrvatskog bodrenja Severine. Prvo smo svi pljuvali po “Štikli”. Onda je netko provalio kako sad “etno” prolazi na Euroviziji i da imamo jako dobre šanse. Pa smo se onda ufurali u taj film, puni sebe do prsnuća, uz medijsku pompu sred koje se sa sve manje sramežljivosti počelo tipovati na pobjedu. U zraku je visila neizrečena poruka: mora upaliti, ta šaljemo Europi našu najveću zvijezdu, koja nije kontinentalna zvijezda samo zato što se Europa nije još upoznala s njom kako treba! A između redaka se mogla uočiti poznata hrvatska megalomanija, zrcaljenje desničarskih snoviđenja po kojima Europa treba Hrvatsku više nego što Hrvatska treba Europu, gard kao da smo centar svijeta. Kao da Europa nema već dovoljno svojih Severina.

Osobno mislim kako je “Štikla” zaslužila bolji plasman od trinaestog mjesta, ali… moram vam priznati, svejedno sam se zlobno poveselio tom ishodu, hladnom tušu kojim je jedna umišljena i arogantna nacija svedena na odgovarajuću mjeru.