U većim gradskim središtima kao što su Rijeka, Pula, Karlovac, Dubrovnik ili Split prostori poput Palacha, Rojca, Male scene, Lazareta ili Doma mladih već su etablirani u kulturnoj memoriji lokalne sredine te se i dalje unapređuju kao relevantni prostori društvenosti grada. Cilj poziva Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, provedenog kroz Europski socijalni fond bio je razvoj dobrog upravljanja u kulturi jačanjem suradnje organizacija civilnog društva i javnog sektora. Potpora ostvarena kroz taj poziv omogućila je financiranje daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u spomenutim sredinama, kao i zagrebačkom Pogonu, ali i čakovečkoj Sheierici, labinskoj Lamparni, koprivničkom Funku, Kinu u Svetom Filipu i Jakovu.

Isti je natječaj financirao i aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u više od dvadeset gradova iz cijele Hrvatske u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja, poput Fabrike u Hvaru ili varaždinskog P4. U istom je segmentu aktivnosti podržano i osnivanje Mreže društveno-kulturnih centara (DKC-HR) kao nacionalne mreže udruga i saveza koji u osam gradova razvijaju infrastrukturu za umjetničko i kulturno te šire civilno-društveno djelovanje. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. 

Iako se poziv od početka financijskog razdoblja Europskog socijalnog fonda 2014-2020 pojavljuje u indikativnim godišnjim kalendarima, objavljen je tek u studenom 2017. s ukupnom alokacijom od 50.000.000,00 kuna. Rezultati natječaja objavljeni su nakon godinu dana, krajem listopada 2018. Ukupno su financirana 34 projekta za financiranje uspostave i/ili daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina A) te razvoj suradnje i umrežavanja u području sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina B).

Za skupinu aktivnosti A prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti te jedinice lokalne samouprave čiji je broj stanovnika manji od 10.000 (u tom slučaju barem jedna partnerska organizacija civilnog društva morala je djelovati u području kulture i umjetnosti). Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju bile organizacije civilnog društva: 7 saveza iz Splita, Karlovca, Zagreba, Pule, Čakovca, Zadra i Koprivnice te 8 udruga koje su aktivnosti provodile u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Labinu, Slavonskom brodu, Dubrovniku te Svetom FIlipu i Jakovu. Dva su projekta kao nositelji provele jedinice lokalne samouprave: Općina Svetvinčenat i Grad Skradin. Za skupinu aktivnosti A partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave bilo je obvezno.

Za skupinu aktivnosti B prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti ili javne ustanove u kulturi kojima je osnivač jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave neovisno o broju stanovnika. Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju (10) bile javne ustanove iz Slavonskog Broda, Šibenika, Rijeke, Zagreba, Petrinje, Šolte, Krapine, Kutine i Vukovara. Projekte je u skupini B provodilo 7 organizacija civilnog društva: jedan nacionalni savez te udruge iz Zagreba (3), Pule (1), Varaždina (1) i Hvara (1). Za skupinu aktivnosti B nije bilo obvezno partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, no u projektno partnerstvo moralo je biti uključeno najmanje pet pravnih osoba, od čega jedan savez udruga ili najmanje tri organizacije civilnog društva od kojih je najmanje jedna iz područja kulture i umjetnosti.

Upravo su slučaju nekih projekata iz obje skupine koji bi se teško mogli svrstati u područje kulture, a kamoli razvoja suradnje u području sudioničkog upravljanja u kulturi, kompozicije partnerstava upućivale da u nekim lokalnim sredinama (Skradin, Slavonski Brod, Šibenik, Petrinja, Krapina, Vukovar) ne postoje organizacije koje imaju dostatne ljudske i financijske kapacitete za vođenje i koordiniranje ovako velikih projekta. Bojazan da će natječaj biti poticaj za jednokratne projektne suradnje, a ne dugoročno osmišljeno povezivanje, proizlazila je iz očekivane nespremnosti lokalnih vlasti na ulaganje u partnerstva s građanima organiziranima u udruge, što je potencijalno otvorilo prostor za puke simulacije sudioničkih procesa i razvoja civilno-javnih partnerstava.

Istekom projekata kroz 2020. godinu, postojala je bojazan da neće biti moguće održati prostore u kojima su organizacije kroz dvije godine razvile česte i raznovrsne kulturne programe te zaposlili ljude da programe i prostor vode. S obzirom da se radilo o prvoj fazi, očekivalo se raspisivanje faze II. poziva, i to tijekom provedbe projekata. U indikativnom kalendaru za 2020. napokon je najavljena Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, faza II, za studeni odnosno prosinac 2020. Te godine poziv nije objavljen, a u 2021. poziv nestaje iz indikativnog kalendara.

S obzirom da za poziv nikada nije raspisan nastavak koji bi osigurao kontinuitet barem dijela novorazvijenih programa i kapaciteta organizacija, prema istraživanju koje je 2021. proveo Savez udruga Klubtura, organizacije su nakon završetka provedbe prve faze u velikoj mjeri morale smanjivati radna vremena zaposlenima te smanjivati količinu i raznovrsnost programa koje provode. Istovremeno, iznosi pojedinačnih podrški za javne potrebe u kulturi na nacionalnoj razini i na lokalnim razinama, kao i za ad hoc pozive Ministarstva kulture i medija, nisu porasli već su se kontinuirano smanjivali od 2017. godine. Jedino sigurno mjesto koje organizacije u kulturi imaju za financiranje aktivnosti društveno-kulturnih centara i različitih modela upravljanja njima, nalazi se pri Zakladi Kultura nova. No, sredstva Zaklade usmjerena su i prema drugim tipovima podrške i nisu dostatna da održavaju na životu cjelokupni izvaninstitucinalni kulturni sektor.

U skladu s odlukom Europske komisije, u sljedećem programskom i financijskom razdoblju Europskog socijalnog fonda 2021-2027 nije predviđena prioritetna os Dobro upravljanje. Novo razdoblje obuhvaća područja Tržište rada, Zdravstvo, Obrazovanje i Socijalno uključivanje, te se postavlja pitanje hoće li se i kako daljnji razvoj društveno-kulturnih centara uklopiti u njih. S obzirom da se razvoj kulture i dalje ne promatra kroz ulogu kulturnog polja u cjelokupnom društvenom razvoju, postoji opravdana nesigurnost da će se programi koje provode organizacije u kulturi još snažnije orijentirati u smjeru socijalnog zadovoljavanja potreba ranjivih skupina. Potpore koju organizacije dobivaju iz ESF-a odnose se na vremenski ograničena sredstva kojima Ministarstvo raspolaže, sredstva koja nisu namijenjena održanju kontinuiteta programa organizacija te potpomažu daljnju prekarizaciju radnika u kulturi, a trebale bi biti realizacija unaprijed definirane inkluzivne kulturne politike, ako zaista želimo osigurati daljnji razvoj polja.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Ono što je u teoriji sudioničko upravljanje, u hrvatskom se kulturnom kontekstu praktično ostvarilo civilno-javnim partnerstvima u upravljanju društveno-kulturnim centrima. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. Sudioničko upravljanje društveno-kulturnim centrima konvergencijska je točka triju različitih interesa (Uradimo zajedno, 2018.): interesa jedinice lokalne samouprave (staviti u funkciju zapuštene prostore na način koji će biti od koristi građanima), interesa saveza udruga i udruga (osiguravanje adekvatnih prostora za upotrebu i stabilnih uvjeta za realizaciju programa) te interesa građana (zadovoljavanje kulturnih, umjetničkih i društvenih potreba).

Kao što u Pregledu kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koje je objavilo Ministarstvo kulture i medija (2022) ističe Davor Mišković, praksa zajedničkog korištenja prostora rezultat je strateškog pristupa rješavanju problema nepostojanja prostora za rad zbog kojeg su organizacije započele suradnju u različitim prostorima u javnom vlasništvu. “Riječ je o kompleksima koji su uglavnom nedovršeni (poput Doma mladih u Splitu), napušteni (industrijski objekti kao što je Pogon Jedinstvo u Zagrebu ili pak vojni objekti poput Rojca u Puli) ili su, pak, dugo nekorištena kulturna infrastruktura (kao što je Hrvatski dom u Karlovcu), ali ima i primjera obnovljene zaštićene kulturne baštine (poput Lazareta u Dubrovniku). Iskustvo zajedničkog korištenja i dijeljenja odgovornosti u upravljanju javnom infrastrukturom s vremenom se razvilo u zagovaranje i/ili uspostavu javno-civilnog partnerstava, najčešće između organizacija civilnog društva i jedinica lokalne samouprave kao vlasnika tih prostora, što je dovelo do važnog iskoraka prema unapređenju demokratskih procesa i modela upravljanja javnom infrastrukturom u Hrvatskoj”.

Takav koncept “nove javne kulture” koji je razradio Vjeran Katunarić (2008.) podrazumijeva osmišljavanje novih modela upravljanja i financiranja u javnom sektoru te iznalaženje novih oblika suradničkih veza između javnog i civilnog sektora u kulturi. No, model nove javne kulture podrazumijeva transformaciju postojećeg centraliziranog modela upravljanja javnim kulturnim ustanovama i može imati smisao samo u slučaju da se promijeni odnos između osnivača i ustanova, uloga upravnih vijeća i ravnatelja. Nažalost, novi je Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba uu kulturi, usvojen u srpnju 2022., dodatno učvrstio pozicije osnivača i ravnatelja nauštrb demokratizacije upravljanja, ovlasti upravnih vijeća te uključivanja predstavnika civilnog društva i građana u odlučivanje o radu kulturnih ustanova.

Prema podacima Eurobarometra, razina sudjelovanja građana u kulturi u kontinuiranom je padu. U slučaju Republike Hrvatske, razlog tome je među ostalim i u centraliziranom sustavu koji ne omogućuje ujednačenu dostupnost kulture. Usprkos važnosti lokalne infrastrukture u demokratizaciji i decentralizaciji kulture, u postojećoj kulturnoj politici ovaj segment je u velikoj mjeri zanemaren. Novi kulturni centri – prostori u privatnom ili javnom vlasništvu koje samostalno uspostavljaju i vode organizacije civilnog društva ili neformalni kolektivi, odnosno javni prostori koje najčešće koristi nekoliko organizacija s određenim modelom sudioničkog upravljanja – ne mogu osigurati stabilnost osnovnog pogona. Istovremeno, kulturne centre, čiji je opstanak trajno osiguran, ne promišlja se kroz suvremene potrebe kulturne proizvodnje i sudjelovanja građana.

Istraživanje Zaklade Kultura nova Uradimo zajedno (2018.) ističe da se kulturom u Hrvatskoj upravlja odozgo, a da se smanjenjem javnih sredstava za kulturu narušava demokratizacija kulture, te se navodi da je upravo sudioničko upravljanje koje zagovaraju organizacije u području kulture nastojanje da se prevladaju nedemokratičnost i centralizacija. Štoviše, sudioničko upravljanje u kulturi istodobno je prepoznato i kao mogući prvi korak u promicanju zajedničkog upravljanja u drugim društvenim sektorima, kao što je to istaknuto u izvještaju Participatory Governance in Cultural Heritage (2015) izrađenog u sklopu strukturiranog dijaloga između Europske komisije i kulturnog sektora pod nazivom Voices of Culture. U spomenutom je izvještaju istaknuto da participativno upravljanje zahtijeva povjerenje, etiku i poštovanje među akterima, političku, profesionalnu i društvenu volju, pravni okvir, transparentnost i pristup informacijama, obrazovanje za sve uključene aktere te sredstva uložena u promicanje istinskog sudjelovanja.

Republika Hrvatska odnosno Ministarstvo kulture i medija kroz poziv Kultura u centru (Europski socijalni fond 2014-2021) napravila je prve korake ka omogućavanju takvih suradnji između civilnog i javnog sektora unutar kojih su se mogli izgraditi povjerenje, poštovanje i volja, kao i obrazovanje za sve uključene aktere. No, u pogledu osiguranja pravnog okvira za sudioničko upravljanje, transparentnosti i pristupa informacijama, kao i adekvatnih sredstava uloženih u promicanje istinskog sudjelovanja građana, ključne korake donositelja odluka još uvijek čekamo.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Kako je navedeno u priopćenju, na razgovoru je zaključeno kako umjesto da popravlja situaciju u civilnom društvu, Europski socijalni fond – ESF uglavnom ne unaprjeđuje ni civilni sektor ni kvalitetu života građanstva. Prema sadašnjem modelu sredstva su većinom utrošena u projekte s jednokratnim utjecajem. Vanjska evaluacija provedbe ESF-a također pokazala je mnoge poteškoće koje su na kraju negativno utjecale na rad i održivost organizacija civilnoga društva, kao i na kvalitetu i društvene koristi projekata. U evaluaciji je stoga zaključeno kako je cijela komponenta dobrog upravljanja neuspješna. 

Gongov Nikola Buković u svom je izlaganju izdvojio četiri skupine najvažnijih problema utvrđenih analizom: slabo mjerenje uspješnosti financiranih potpora; relevantnost i smislenost dodijeljenih potpora; otkazivanja planiranih natječaja i njihove štetne (nenajavljene) izmjene i velika kašnjenja; poteškoće u procesima praćenja i izvještavanja koje izrazito otežavaju rad korisnicima te ograničavaju razvojni potencijal potpora. Naglasio je kako zbog ovih problema ne možemo pratiti napredak niti vidjeti sistemske promjene u politikama, koje su trebale utjecati na unaprjeđivanje demokracije, društva, mijenjanje javnih politika, borbu protiv korupcije itd. Neki od najvažnijih natječaja za udruge predviđeni u ovom elementu Europskog socijalnog fonda – primjerice, oni koji su trebali jačati udruge za rad na uvođenju građanskog odgoja, borbu protiv korupcije te pružanje besplatne pravne pomoći – nikad nisu, niti će biti raspisani. S obzirom da su neki od njih, poput onog usmjerenog razvoju građanskog odgoja i obrazovanja, pripremani od siječnja 2016. godine, teško je vjerovati da se ne radi o direktnom političkom utjecaju na trošenje sredstava Europskog socijalnog fonda, rekao je Buković te dodao kako je “ova os realno neuspješna i to ne kažu Gong ili druge udruge, nego samo Ministarstvo rada i Europska komisija”.

“Organizacije civilnog društva se trebaju, poučene dosadašnjim iskustvom isključivanja iz društvenih procesa, okrenuti prema zagovaračkim aktivnostima kako bi javnost i državne institucije dobile uvid u društveni utjecaj koji su ostvarile kroz dosadašnje djelovanje”, istaknula je Mira Anić iz Udruge Zvono te članica Odbora za praćenje Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, koji nadzire provedbu ESF-a. Također je napomenula kako je civilni sektor duboko razvodnjen i uništen ovakvim načinom sustava financiranja, ali nisu ESF-ovi jedina metoda da se civilno društvo stavi pod kontrolu. “Potrebne su jasne granice kada civilno društvo može funkcionirati kao pružatelj usluga u službi javne politike, a kada ima dužnost da snažnije utječe na promjenu iste politike ako ona nije u službi demokratizacije, izjednačavanja mogućnosti i temeljnih ljudskih prava”, zaključila je Anić.

Domagoj Šavor iz Klubture podijelio je iskustvo iz perspektive nezavisne kulture: “Zbog nepovoljnih praksi upravljanja Fondom i administrativnog preopterećenja koje su organizacije u nezavisnoj kulturi iskusile, kroz našu analizu je zaključeno da se proteklo programsko i financijsko razdoblje doima nedorečeno, nedovršeno i neiskorišteno u kontekstu potencijala za značajnije promjene položaja organizacija u kulturi u odnosu na ostale aktere u polju kulture”.

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje kakva će biti korist od saznanja iz vanjske evaluacije. Ona sadrži 47 preporuka te, kako kaže Buković “mi ne smatramo da je nužno da dobro upravljane podrazumijeva da se sve preporuke prihvate, ali moramo znati koje su javne pozicije i očitovanja o svakom do pojedinih elemenata”. To je posebno relevantno u kontekstu da za tzv. watchdog udruge (organizacije koje nadziru i kritički propituju rad tijela vlasti) nisu predviđena sredstva u novom financijskom razdoblju. Bez kvalitetnog i transparentnog sustava poboljšanja praksi u provedbi EU financiranja, prijeti nam još potraćenih prilika i novaca bačenih u vjetar, koji se mogu koristiti za poboljšanje u našem društvu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Udruga za promicanje kultura Kulturtreger, nakladnik portala Booksa.hr i nakladnik Kulturpunkta Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva započinju provedbu projekta I to je pitanje kulture?, usmjerenog jačanju sustavnog izvještavanja o pristupu i sudjelovanju u kulturi različitih ranjivih skupina. Cilj je projekta senzibilizacija javnosti o izazovima s kojima se one suočavaju, ali i afirmacija njihovih kulturnih potreba i povećanje njihove socijalne uključenosti. Projekt pritom fokus stavlja na mlade, slijepe i slabovidne, migrante, siromašne i Rome kao skupine kod kojih se participacija u kulturi prelama na specifične načine.

Projektom konkretno želimo povećati kapacitete medijskih radnika za prepoznavanje važnosti pristupa i sudjelovanja u kulturi ranjivih skupina, kao i izazova s kojima se one suočavaju te povećati vidljivost ranjivih skupina u društvu kroz iscrpnu produkciju istraživačkog i analitičkog medijskog sadržaja. Medijski radnici i radnice bit će osposobljavani tijekom sedam dvodnevnih radionica – pet tematskih, posvećenih svakoj od skupina, te dviju posvećenih metodama istraživačkog novinarstva. Radionice će se provoditi u suradnji s ključnim organizacijama koje djeluju u području zaštite i zagovaranja prava ranjivih skupina na koje se projekt fokusira.

Prva novinarska radionica posvećena je temi mladih, a održava se 23. i 24. rujna u prostorijama kluba MaMa (Preradovićeva 18, Zagreb). Radionica je namijenjena medijskim radnicama i radnicima, kao i studenticama i studentima novinarstva, koji će se u njezinu sklopu educirati o mladima kao ugroženoj društvenoj skupini i osposobljavati za istraživačko i analitičko pisanje o problemima s kojima se mladi u Hrvatskoj suočavaju.

Voditelji_ce radionice su Sven Janovski i Ivona Eterović iz Mreže mladih Hrvatske, a teme obuhvaćaju medijske i šire društvene stereotipe o mladima, egzistencijalne probleme mladih, njihovu političku participaciju, obrazovanje, pristup kulturi, mentalno zdravlje te pregled specifičnih podskupina mladih, njihovih karakteristika, problema i potreba. Radionica traje dva dana po šest sati, uz predviđenu pauzu za ručak koji će osigurati organizatori. Od polaznika_ca se u sklopu procesa edukacije očekuje i sudjelovanje u radionici istraživačkog novinarstva koja će se održati u studenom te proizvodnja sadržaja koji će biti objavljen na jednom od portala.

Prijava treba sadržavati ime i prezime, kratki životopis, kontakt podatke (e-mail, broj mobitela) te primjere novinarskog rada (link ili word dokument). Polaznicima koji dolaze izvan Zagreba organizatori osiguravaju smještaj i putne troškove (javni prijevoz). Prijave šaljite putem e-maila s naslovom “Prijava za radionicu”, najkasnije do 20. rujna 2020.

Projekt provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od kolovoza 2020. godine do srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. Sadržaj objave isključiva je odgovornost Udruge za promicanje Kultura Kulturtreger.

Poziv na dostavu projektnih prijedloga “Umjetnost i kultura online” otvoren je 18. svibnja kao otvoreni (trajni) poziv s rokom 31. prosinca 2020, odnosno do iscrpljenja financijske omotnice. Kolokvijalno se takav tip poziva naziva “najbrži prst” jer se prijave zaprimaju i uzimaju u obzir bez detaljne evaluacije njihove kvalitete, a nakon što se javi određeni broj prijavitelja odnosno dosegne neki postotak raspoloživih sredstava (u slučaju spomenutog poziva, 110%), Poziv se obustavlja do određenog datuma. 

“Umjetnost i kultura online” provodi se u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014-2020, a usmjeren je na povećanje socijalne uključenosti osoba mlađih od 25 i starijih od 54 godine sudjelovanjem u kulturnim i umjetničkim aktivnostima putem interneta. Povod natječaju je okvir koronakrize u kojoj je većina kulturnih i umjetničkih događanja otkazana ili preseljena na internet, a natječaj je prema propozicijama zapravo identičan natječajima koje je Ministarstvo kulture već provodilo u sklopu prioritetne osi Socijalno uključivanje – i najavilo njihovo ponovno raspisivanje – Umjetnost i kultura za mlade i Umjetnost i kultura +54. 

Kao što je istaknuto u pozivu za njihovu online inačicu, “novonastale okolnosti stoga zahtijevaju da se pripadnicima ranjivih skupina koje su najizloženije riziku od socijalne isključenosti osigura pristup umjetničkim i kulturnim aktivnostima koji je alternativan fizičkom, a upravo takav pristup omogućuju digitalne tehnologije. Dakako, njihova je primjena u području umjetnosti i kulture široko prisutna, a spremnost za intenzifikacijom digitalnih aktivnosti recentno su potvrdili brojni djelatnici u području umjetnosti i kulture u RH”. Poziv se dakako nije referirao na izostanak alternative prebacivanju u online okruženje jer Ministarstvo kulture, kao najveći donator tih i takvih programa, ne predviđa mogućnost da se aktivnosti jednostavno, uslijed epidemije, ne održe. 

Poziv je Ministarstvo kulture 8. lipnja u 17 sati obustavilo do 20. kolovoza 2020. godine, uključujući cijeli taj dan, te istaknulo da svi projektni prijedlozi predani unutar tog razdoblja neće biti uključeni u postupak dodjele te ih se neće uzeti u razmatranje u slučaju ponovnog otvaranja. Također, potencijalnim prijaviteljima i zainteresiranim organizacijama otklonjena je mogućnost postavljanja pitanja o Pozivu tijekom obustave. 

I kao što je poziv obustavljen bez najave, na isti je način njegova obustava stavljena izvan snage 26. lipnja, tjedan dana prije izbora. Poziv je ponovno otvoren, a financijska sredstva povećana na 35 milijuna kuna “slijedom zaprimanja velikog broja projektnih prijedloga”. Na takav je neočekivani i netransparentan potez Ministarstva i ministrice Nine Obuljen Koržinek reagirao Savez udruga Klubtura, savez organizacija aktivnih u polju nezavisne, izvaninstitucionalne i neprofitne kulturno-umjetničke djelatnosti s članstvom od 57 udruga i umjetničkih organizacija iz Hrvatske. 

“Iako pozdravljamo osiguravanje dodatne alokacije od 10 milijuna kuna za ovaj Poziv, zabrinuti smo zbog netransparentne i nedosljedne prakse raspisivanja, obustave i ponovnog pokretanja Poziva za dodjelu bespovratnih sredstava. Također, izražavamo zabrinutost oko izostanka informacije o izvoru te alokacije, pogotovo u ovim nesigurnim vremenima za kulturnu i umjetničku produkciju”, ističu organizacije u Otvorenim pismu.

Također, ističu da je praksa objave poziva po principu “najbržeg prsta” neprimjerena u kontekstu organizacije svakodnevnog rada, ostvarivanja suradnji i partnerstava te osmišljavanja i provedbe aktivnosti koje nesumnjivo imaju važan utjecaj na razvoj društva i dobrobit pripadnika ranjivih skupina. Kao što su organizacije civilnog društva već upozoravale na drugim natječajima, takav princip objave Poziva, bez pravodobne najave njegovih ključnih elemenata, utječe na kvalitetu projektnih prijava svih prijavitelja.

Takav je model dodjele sredstava medijski najjače odjeknuo 2018. kod natječaja “Poboljšanje konkurentnosti i učinkovitosti MSP-a kroz IKT”, koji je raspisalo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, a koji je obustavljen nakon 35 sekundi jer je iznos bespovratnih sredstva obrađenih prijava premašio 200 posto od ukupne alokacije poziva. To nije bio zadnji tako raspisan natječaj u kontekstu EU fondova, a posljednji slučaj blizak kulturnom polju odigrao se pri natječaju “Prostori sudjelovanja – razvoj programa revitalizacije prostora u javnom vlasništvu kroz partnerstvo OCD-a i lokalne zajednice”. Natječaj je raspisan krajem 2018, u ožujku 2019. obustavljen te se obustava produljivala gotovo deset puta do isteka roka, 31. prosinca 2019. Prva je Odluka o financiranju donesena tek 25. svibnja 2020.

Kao što ističu iz Saveza, takav model u kontekstu kulturnog polja dovodi u nejednak položaj organizacije nezavisne kulture u odnosu na javne ustanove i veće organizacije, jer ovakav princip objave podrazumijeva velike administrativne kapacitete za ad hoc reakciju koje većina organizacija nezavisne kulture nema, čime se nesrazmjerno troši njihove već oslabljene resurse. Iako u konkretnom slučaju natječaja “Umjetnost i kultura online” javne ustanove mogu biti samo partneri organizacijama civilnog društva, nesumnjivo je da su i u tom svojstvu njihovi kapaciteti od velike pomoći organizacijama.

“Nadalje, ovakva praksa otvara sumnje u netransparentnost procesa objave informacija ključnih za prijavu na natječaj dovodeći organizacije nezavisne kulture u neravnopravan položaj u odnosu na druge prijavitelje. Ponovno otvaranje Poziva samo dva tjedna nakon što je isti obustavljen te gotovo dva mjeseca prije nego što je najavljen ostavlja dojam u najmanju ruku konfuzije i neplanskog upravljanja sredstvima. Konačno, ovakav primjer iznenadne obustave te ponovne objave Poziva bez adekvatne najave predstavlja svojevrstan presedan i u kontekstu EU fondova i u kontekstu financiranja projekata u kulturi te ukazuje na loše upravljanje sustavom što utječe na daljnje urušavanje povjerenja između organizacija i tijela državne uprave”, ističu organizacije.

U skladu s navedenim, Savez apelira da Ministarstvo kulture RH ne provodi Pozive za dodjelu bespovratnih sredstava po principu “najbržeg prsta”, te, ako se to nikako ne može izbjeći, da u slučaju takvog poziva osigura rok od minimalno 30 dana od objave ključnih elemenata Poziva do njegove objave kako bi se osigurale kvalitetne i konkurentne prijave organizacija civilnoga društva u kulturi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U prvom dijelu teksta koji skicira stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. godini te daje pregled ključnih problema i institucija, bavili smo se prilikama i posljedicama ukidanja potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015 godine. Za razumijevanje situacije u kojoj se nalaze neprofitni mediji potrebno je dalje razmotriti funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Možda najveći problem kada govorimo o (ne)financiranju neprofitnih medija u našoj zemlji način je na koji funkcionira Vijeće za elektroničke medije (VEM) – “neovisno regulatorno tijelo u području elektroničkih medija u RH”, kako stoji na internetskoj stranici Agencije za elektroničke medije, pri kojoj VEM djeluje. Naime, Vijeće – čije članove bira Hrvatski sabor – raspolaže s ključnim financijskim sredstvima: Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Taj se Fond puni s tri posto HRT-ove mjesečne pristojbe, što na godišnjem nivou iznosi približno 36 milijuna kuna. Za razliku od spomenutog natječaja za medije zajednice, odnosno sredstava Europskog socijalnog fonda – gdje je riječ o jednokratnim potporama – rečeni je iznos Fondu za pluralizam osiguran svake godine od 2005., odnosno otkako je osnovan. Ukratko, VEM bi zahvaljujući Fondu za pluralizam trebao biti ključna institucija (pre)oblikovanja medijske scene u Hrvatskoj u interesu javnosti. Međutim, “Fond je od početka otvoren i komercijalnim medijima (radiju i televiziji) što ga je učinilo izuzetkom u praksi država Europske unije” – primjećuje u znanstvenom radu o neprofitnom radiju profesorica Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo – “naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije”. U Hrvatskoj su, pak, javna sredstva namijenjena i medijima koji služe stvaranju profita svojim vlasnicima.

“Da bi se ta sredstva mogla dijeliti i neprofitnim medijima, morao se promijeniti Zakon o elektroničkim medijima. To je Ministarstvo kulture i učinilo te su 2014. neprofitni mediji prvi put sudjelovali u raspodjeli sredstava Fonda. Međutim, ta su sredstva bila vrlo mala, svega tri posto vrijednosti Fonda, oko 950 000 kuna. Potom su 2015. sredstva za neprofitne medije povećana na ukupno 7 posto, što je oko 2,5 milijuna kuna godišnje. Portalima je u početku i dalje bilo namijenjeno svega 950 000 kuna, a iznos je tek od 2017. nešto povećan. Sada se portalima distribuira oko 1,700 000 kuna, približno 5 posto ukupnih sredstava Fonda. Sve skupa – mizerno i neodgovarajuće potrebama vremena u kojem neprofitni mediji postaju sve rjeđe oaze relevantnog novinarstva, kaže Vesna Roller, članica VEM-a od 2012. do 2017. godine. VEM je, dodaje, ovlašten da sam određuje koliko će novca dijeliti pojedinim vrstama medija, što je zakonodavac napravio vjerojatno u vjeri da će neovisno tijelo poput VEM-a samostalno odlučivati te biti otpornije na političke i ekonomske pritiske nego Ministarstvo kulture ili neko drugo tijelo državne vlasti.

Taoci političko-komercijalnih interesa

“Nažalost, pokazalo se da to nije tako. Komercijalni nakladnici – lokalni radiji i televizije – Fond su doživljavali kao svoje rođeno pravo. Interesno-klijentelističke sprege nakladnika i politike na državnoj i lokalnoj razini već su bile duboko usađene – te su sprege dugogodišnje, pa i desetljetne. Lokalni mediji jako su važni, bez obzira koja stranka bila na vlasti u određenoj sredini. Kako to funkcionira u praksi moglo se čuti u javnim nastupima predstavnika lokalnih radija i televizija. Njih podupiru i lokalne vlasti – plaćaju ih za prijenose općinskih skupština i tako dalje. Predstavnici lokalnih televizija su otvoreno govorili da je to normalno, a ako oporba želi da se o njima izvještava, da im i oni trebaju plaćati”, nastavlja Roller. Nitko od članova VEM-a, nastavlja naša sugovornica, nije smatrao potrebnim da reagira i objasni kako opisane prakse nikako ne predstavljaju djelovanje u javnom interesu.

Tijekom tih četrnaest godina postojanja Fonda, komercijalni radiji i televizije dobili su otprilike pola milijarde kuna javnih sredstava. Istovremeno je svaki pokušaj da se poveća iznos sredstava namijenjen neprofitnim medijima dočekivan otvorenim neprijateljstvom većine članova VEM-a. Rezultat takve politike je, između ostalog, i činjenica da je u Hrvatskoj 2013. postojalo svega pet neprofitnih radija.

“Moj prijedlog je bio da se krene od 20 do 25 posto za neprofitne medije. To je također nedovoljno, međutim atmosfera je bila takva da nije bilo moguće predložiti veći iznos. Odjednom slušate argumente nakladnika komercijalnih radija i televizija da se time uzima njihov novac, da je to utjecanje na tržišnu utakmicu i da su neprofitni mediji nelojalna konkurencija. Atmosfera na sastancima bila je neprijateljska. Imala sam potporu jedne kolegice, a na drugoj su strani bile ujedinjene političke i korporativne snage. Nijedan prijedlog značajnije promjene raspodjele sredstava Fonda nije dobivao potrebnu potporu većine članova VEM-a, dakle četiri od sedam glasova”, priča dalje Roller. Ukratko, politika Vijeća otvoreno pogoduje interesima komercijalnih nakladnika okupljenih u udrugama HURIN (Hrvatska udruga radijskih nakladnika) i NUT (Nacionalna udruga televizija).

“Bilo je izuzetno teško izboriti da se potpore podignu i na ovu razinu. Otpori su bili ogromni. Ukratko, VEM se prema neprofitnim medijima odnosi kao prema neželjenom i nevoljenom djetetu. Svjedoci smo toga da se broj kvalitetnih medija konstantno smanjuje, novinari gube radna mjesta, unutar komercijaliziranog medijskog prostora demokratske se funkcije medija sve više urušavaju. U takvoj situaciji VEM je odlučio ne učiniti ništa, te su i za 2019. i 2020. godinu neprofitnim portalima podijelili svega 1,680 000 kuna godišnje, pri čemu se dodijeljeni iznosi kreću od 50 do 100 tisuća kuna. To znači obezvrjeđivanje novinarskog rada, jer će za malo novca novinari uložiti mnogo rada”, priča dalje Roller.

Također, urednica Faktografa Sanja Despot još jednom podcrtava kako se u slučaju sredstava iz Fonda za pluralizam ne radi o institucionalnoj, nego projektnoj potpori. “To znači da napišete određeni projekt i točno se obvezujete koliko ćete tekstova napisati, na koju temu i za koliko novaca. Uza sve to, riječ o prilično malim sredstvima koja se dodjeljuju neprofitnim medijima – nedostatnim za preživljavanje bilo kojeg medija, kaže Despot.

Konačno, novac koji raspodjeljuje VEM – uz medije kao što su portali Lupiga.com ili Slobodni filozofski – dobivaju i portali kao što je narod.hr. Taj medij otvoreno krši ustavne odredbe, poput onih o neprihvatljivosti diskriminacije. Većina u VEM-u, kaže Roller, slijedi oportunističku logiku da se “svima da pomalo”, jer se tako izaziva najmanje nezadovoljstava. Što se u budućnosti može očekivati od VEM-a najbolje pokazuje činjenica da je Sabor 14. lipnja 2019. za novu članicu Vijeća izabrao Katju Kušec, predsjednicu paranovinarske desničarske udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP). Kušec je HNiP osnovala zajedno s Markom Juričem, zbog čijeg je govora mržnje VEM oduzimao koncesiju televiziji Z1–- te s notornim glasnogovornikom ekstremne desnice, Velimirom Bujancem. Imenovanju Kušec – koja će u Vijeću dobivati plaću od 15 000 kuna – najoštrije se suprotstavio i HND, podsjećajući da su “javni istupi te udruge (HNiP-a, op.a.) isključivo u službi vulgarnih napada, difamacija i progona njezinih neistomišljenika, najčešće profesionalnih novinara. U pravilu ih potpisuje Kušec”.

“Postojalo je opće uvjerenje stručnjaka da će neovisno tijelo djelovati samostalno. Međutim, sastav Vijeća i profil vijećnika ovisi o saborskoj većini. Inače, ovaj sastav VEM-a je iz svog rada potpuno isključio javnost. Niti objašnjava zašto su sredstva distribuirana tako kako jesu, niti održava javne skupove i radionice, što smo mi radili. Nema mogućnosti da se nadzire rad tijela koje je ključna poluga za medijsku politiku u Hrvatskoj. Mislim da javnost nije svjesna koliko je VEM zapravo moćan i s kolikim novcem raspolaže te koliko bi mogao pomoći pravednom javnom financiranju medija. Niti jedno drugo tijelo ne raspolaže s 36 milijuna kuna godišnje namijenjenih potpori medijima. Unatoč tome, unatoč činjenici da se medijska situacija bitno pogoršala posljednjih nekoliko godina te da su mediji i novinarstvo kao javni interes suštinski ugroženi, aktualni sastav VEM-a očito nije smatrao da tome treba pridati ikakvu pažnju”, zaključuje Roller.

Preživljavajući tako od sitnih dotacija Vijeća za elektroničke medije putem Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, posljednje tri godine neprofitni su mediji krpali kraj s krajem iščekujući natječaj Europskog socijalnog fonda namijenjen “medijima zajednice”. Iako sredstva predviđena u tom Fondu jesu namjenska, odnosno ne predstavljaju nadomjestak za potpore koje je dodjeljivalo ministarstvo, taj novac neprofitnim bi medijima ipak osigurao kakvu-takvu egzistenciju. Međutim, i oko ovog se natječaja isprepleo niz prijepora. 

Napraviti nešto, a da se pritom ne napravi ništa

“Natječaj za sredstva ESF-a gotovo je iznuđen nakon dugo vremena i raznih pokušaja pritisaka na Ministarstvo kulture. Naša je udruga, primjerice, o situaciji obavijestila Judith Purkarthofer iz organizacije Community Media Forum Europe, koja je potom poslala dopis Ministarstvu. Kad je natječaj konačno raspisan, moj je dojam da je on nedomišljen i nedorađen. Nadalje, u čitavom natječaju nema ništa što se odnosi na važnost novinarstva za demokraciju i služenje javnom interesu. Sve se svodi na izvještavanje o posebnim diskriminiranim grupama. Dakle svi mi – H-Alter, Lupiga, Forum i ostali – pisat ćemo samo o ljudima s invaliditetom, Romima ili srpskoj nacionalnoj manjini. To su važne teme. Ali ako se sve svodi na to, to ne znači samo da je sve drugo zanemareno, nego da se i te teme getoiziraju. Zapravo se guraju na stranu. To neće koristiti ni deprivilegiranim skupinama, ni javnosti, a ni novinarima. Konačno, u propozicijama natječaja stoji da se dobar dio novca mora potrošiti na stručno usavršavanje novinara. Ja imam 35 godina iskustva u novinarstvu i ako nisam educiran, neću više ni biti”, kaže Toni Gabrić. Natječaj za medije zajednice Gabrić uspoređuje s natječajem za suzbijanjem korupcije, raspisanim početkom 2019. U sklopu tog natječaja udrugama koje se bore protiv korupcije dodjeljuje se 85 milijuna kuna, također iz ESF-a. Preduvjet je, međutim, da te udruge moraju imati partnerski ugovor s tijelom javne vlasti koje bi trebale nadzirati.

“Dakle da bi se istraživao Milan Bandić, treba imati njegov pristanak. Možete misliti koje će udruge dobiti sredstva i kakvi će biti rezultati toga. Čini mi se da je cilj tih natječaja da se velika sredstva koja dolaze iz EU-a neutraliziraju i ne postignu nikakav društveno korisni efekt. Mi novinari dobit ćemo naše honorare, pa nekako i preživjeti. To je, međutim, tek ispunjavanje naših privatnih interesa. Javni interes natječajem za medije zajednice neće biti zadovoljen, a jako malo će dobiti i novinarstvo. Natječaj je formuliran samo da se nešto napravi, a zapravo da od svega ne bude ništa”, ogorčeno zaključuje Gabrić.

Sanja Despot, pak, pozdravlja činjenicu da je Ministarstvo kulture raspisalo ovaj natječaj.

“Unatoč strahovima da se to nikada neće dogoditi, treba priznati da je Ministarstvo ipak započelo s provođenjem natječaja za medije zajednice. S druge strane, u tom se natječaju težište stavlja na radionice ili edukaciju novinara – trebali bi jedni druge učiti kako se izvještava o ranjivim skupinama – umjesto proizvodnju medijskog sadržaja”, kaže novinarka, ironično dodajući kako su, s obzirom na stanje na sceni, sami novinari ranjiva skupina. I Gabrić I Despot ističu da su neprofitni mediji već toliko osiromašili, a njihovi novinari se rasuli ili napustili struku, da je veliko pitanje koliko će neprofitnih medija uopće biti u stanju povući sredstva iz natječaja, s obzirom da je za prijavu na natječaj potrebno ozbiljno znanje o pripremi projekata te opsežan birokratsko-administrativni rad. S druge strane, postoje i mišljenja da je natječaj namjerno raspisan uz takve uvjete, kako bi što većem broju neprofitnim medijima onemogućio prijavu.

Još jedna potencijalno prijeporna točka je činjenica da je Ministarstvo u propozicijama natječaja napisalo kako se radi o de minimis potporama. Riječ je o potporama vrijednosti do 200 000 eura – dakle milijun i pol kuna – koje po pravilima Europske komisije o zaštiti tržišnog natjecanja pojedini subjekt može dobiti unutar tri godine. Drugim riječima, to znači da neprofitni mediji mogu dobiti maksimalno milijun i pol kuna javnih sredstava u trogodišnjem periodu, odnosno da su ograničeni na pola milijuna kuna godišnje. Jednom kad dođu do tog iznosa neprofitnim bi medijima bili zatvoreni i svi drugi potencijalni javni fondovi. Naravno, ograničenje budžeta uvelike ograničava i količinu medijskog sadržaja koju je moguće proizvesti, pa posljedično i društveni utjecaj neprofitnih medija.

“Šteta što Ministarstvo nije točno objasnilo zbog čega su te potpore formulirane kao de minimis. Naveli su pravila na koja se pozivaju, no postoje i tumačenja da pojedina država-članica Unije može tražiti da se određeno ugroženo područje izuzme iz pravila o zaštiti tržišnog natjecanja. Pri tom, neprofitni mediji su u katastrofalnom stanju. Novac koji bi dobili sigurno ne bi ugrozio medijsko tržište. Čini se da nije postojala politička volja da se to pokuša”, kaže Despot. Slično Gabriću, i ona se boji da “unatoč tome što je natječaj za medije zajednice raspisan, to neće pomoći medijskom sektoru”.

Tezi da je – što se tiče definiranja potpora u sklopu natječaja za medije zajednice kao de minimis – u pitanju ipak politička volja, u prilog ide mišljenje vladinog Ureda za udruge iz ožujka 2014. godine. Ured je tada na upit neprofitnih medija dao mišljenje o pojašnjenju karaktera de minimis potpora Fonda za pluralizam, naglašavajući ipak da nije mjerodavan za tumačenje pravila o državnim potporama. U dopisu se – prema 107. članku stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU-a) – tumači da je svaka potpora koju dodijeli država članica u bilo kojem obliku, a kojom se narušava tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, “nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama”. Međutim, u istom se mišljenju naglašava da, primjerice, potpore koje organizacijama civilnog društva dodjeljuje Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (NZRCD), “nemaju za svoj cilj podupiranje poduzetničkih aktivnosti kojima je nakana stjecanje dobiti, već se njima potiče rad i aktivnosti neprofitnih organizacija od općeg dobra i interesa”. Iako se u nastavku dopisa navodi i dodatna činjenica da se potpore NZRCD-a ne smatraju državnim potporama te se i time ne podvode pod pravila o de minimis potporama, prvi argument – da je riječ o potporama koje nisu usmjerene podupiranju poduzetništva, već javnom interesu – izgledno otvara prostora za to da se isto tumačenje primijeni i na sredstva predviđena za medije zajednice. Kako to nije urađeno, moguće je da su opravdani strahovi prisutni u dijelu organizacija civilnog društva – strahovi da će vlasti ubuduće naširoko koristiti odredbe o de minimis potporama kao sredstvo ograničavanja, financijskog gušenja te ušutkivanja organizacija civilnog društva.

Komercijalni mediji = mediji zajednice?

Oko natječaja za medije zajednice postoje barem još dva prijepora. Prvi je činjenica da je natječaj raspisan u dvije faze – u svakoj po 15 milijuna kuna – što se po prvi puta spomenulo početkom ožujka 2019. godine.

“Razgovori o tom projektu medija zajednice vode se najmanje dvije godine, i do nedavno se nikada nije spominjalo da će natječaj biti raspisan u dvije faze. Prilikom razgovora koje je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) vodilo s Ministarstvom, rečeno je da se čeka donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima. Tim Zakonom, rekli su u Ministarstvu, namjeravaju ‘bolje definirati kako pomoći svim kvalitetnim medijima’ – a pri tom ne misle nužno samo na neprofitne. Takve najave potiču sumnje oko toga što se točno namjerava s preostalih 15 milijuna kuna”, priča Despot. Ministrica Obuljen Koržinek je, naime, više puta isticala da država treba sufinancirati sve medije koji ispunjavaju javnu funkciju, a to su po njoj i komercijalni mediji. Takav njen stav u izravnoj je suprotnosti s podlogom za medijsku strategiju, odnosno Radnim materijalima Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici RH 2015. – 2020. Riječ je o opsežnoj analizi medijskog polja, izrađenoj za mandata njene prethodnice Zlatar-Violić, koja  je za cilj imala određivanje temeljnih smjernica budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj.

“Smatram da oni koji informiraju građane i uopće djeluju u području medija apsolutno ispunjavaju javnu funkciju, odnosno pružaju javnu uslugu. Međutim, ono što je velika razlika, a tako ne razmišljam samo ja nego i mnogi, u odnosu na stav iz te Strategije, to je da ne morate nužno biti neprofitni ili javni da biste pružili javnu uslugu. (…) Mislim da je fokus na neprofitne medije kao jedine koji osiguravaju javnu funkciju bio velik nesporazum pa, usudila bih se reći, i svojevrsna zamjena teza koja je stvorila nepotrebne polarizacije i zapravo nas udaljila od postizanja cilja. Smatram da naš cilj treba težiti tome da svi mediji budu relevantni, neovisni, profesionalni i da se to odnosi na sve koji pružaju javnu uslugu informiranja bez obzira kako su registrirani”, rekla je tako ministrica krajem 2017. u intervjuu za portal HND-a. To je ujedno i druga točka oko koje se spore novinari neprofitnih medija i Ministarstvo kulture. Riječ je o samoj definiciji neprofitnih medija. Zbog spomenutih je najava prisutan strah da MK namjerava do druge faze promijeniti definiciju medija zajednice kako bi pod nju potpadali i komercijalni mediji. Njima bi se time omogućilo da sudjeluju na natječaju za podjelu 15 milijuna kuna iz druge faze natječaja.

“Činjenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70-80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”, rekla je Obuljen Koržinek u istom intervjuu. Stvari postaju zanimljive kada uzmemo u obzir da je velik broj lokalnih radio i TV-postaja okupljenih u udruge HURIN i NUT blizak sadašnjoj vlasti.

“Čini mi se da se radi o potrebi lokalnih medija okupljenih u te udruge da se ubace u raspodjelu tih sredstava, što prema sadašnjim propisima ne mogu. Potreban je novi zakonski tekst da bi im se to omogućilo. Mnogi od tih medija osnovani su krajem 1990-ih, kada se tadašnja vladajuća stranka suočila s tim da će sići s vlasti. Započela je izgradnju rezervne medijske infrastrukture koja bi ostala u njihovim rukama i bila nezavisna od javnih medija“, kaže Milan Živković, savjetnik za medije ministrice Zlatar-Violić.

Informacije iz Ministarstva potvrđuju strahove da je namjera novac iz druge faze natječaja dijeliti i komercijalnim medijima, iako je Europski parlament u rezoluciji iz 2008. medije zajednice striktno definirao kao neprofitne medije. Toni Gabrić je odlukom ministrice u ožujku 2018. imenovan za člana radne skupine pri MK-u, koja je trebala raditi na prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima. Inače, sam novi Zakon potreban je zato što je sadašnji formuliran u vrijeme kada nisu bili razvijeni ni internetski mediji ni društvene mreže.

“Rad je trajao otprilike godinu dana i imali smo svega tri sastanka. Bio sam član podskupine koja se trebala baviti neprofitnim medijima i elektroničkim publikacijama. Nikad mi nije rečeno koje još podskupine postoje, tako da mogu govoriti samo o toj skupini. Međutim, kada se pogleda sastav njenih članova, upada u oči da su tu predstavnici komercijalnih medija, Hrvatske udruge poslodavaca i slično, ali da nema nikog iz struke, s politologije, sociologije, Pravnog fakulteta i tako dalje. Kad smo Saša Leković (bivši predsjednik HND-a, op.a.) i ja upitali zbog čega njih nema, odgovor je bio da će oni dobiti priliku uključiti se u raspravu kada Zakon bude dan na javno savjetovanje – znači kad stvar već bude gotova“, priča Gabrić. Aktualne vlasti, kaže, medijski prostor vide kao prostor nakladničkih interesa s kojima se trebaju dogovoriti.

“Njima su legitimni interesi – interesi RTL-a ili Nove TV. Uopće ne žele vidjeti da je smisao medija javni interes za kvalitetnim informiranjem. To se vidi iz sastava radne skupine. Tu su predstavnici raznih lobija, ali nitko tko bi rekao koji je smisao našeg postojanja osim zgrtanja novca”, nastavlja. Polovicom studenog 2018. u MK-u je zaključeno da je rad radne skupine završen te da će se uskoro sastaviti prvi nacrt zakona o kojem će se razgovarati – no to se do danas nije dogodilo.

“Inače, u studenom su nam materijali za raspravu uručeni neposredno prije samog sastanka – a riječ je o vrlo kompleksnoj materiji. U tih godinu dana nigdje se nije povuklo pitanje što bi to trebali biti mediji zajednice. Više su se provlačili kao usputna digresija. Kad smo već bili gotovi s tom sjednicom u studenom, državni tajnik u Ministarstvu kulture Krešimir Partl izjavio je da njemu ne leži moja teza da su mediji zajednici isključivo neprofitni mediji. Na to sam – po ne znam koji put – odgovorio da pogleda rezoluciju Europskoj parlamenta. On je odvratio da je nije stigao pogledati. U ožujku smo imali telefonski razgovor, u kojem je rekao da ‘stoji čvršće nego li ikad kod toga da mediji zajednice mogu biti i neprofitni, ali i niskoprofitni ili neprofitabilni proizvođači radijskog ili televizijskog programa, čiji su nakladnici i trgovačka društva'”, opisuje Gabrić. Cijela stvar je završila tako da mu je obećano kako će biti održana još jedna sjednica na kojoj će moći braniti tezu o neprofitnim medijima, međutim do nje nikada nije došlo.

“Sve skupa se čini kao proturanje unaprijed zadanih političkih stavova kroz formu demokratičnosti”, zaključuje Gabrić. U HND-u je, doznajemo, postojala i ideja da se piše Europskoj komisiji kako bi je upozorili što naše vlasti namjeravaju učiniti sa sredstvima ESF-a. Međutim, isto je pokušao GONG vezano uz spomenuti natječaj za borbu protiv korupcije. Odgovor EK-a bio je, otprilike, da ministar Marko Pavić – za ESF je nadležno Ministarstvo rada – radi dobar posao. Stoga su u HND-u bili obeshrabreni u namjeri da i oni pišu Komisiji. Krajem 2019. Toni Gabrić istupio je iz radne skupine Ministarstva kulture za izradu prijedloga novog Zakona o elektroničkim medijima. Isto je učinilo i samo Hrvatsko novinarsko društvo u cjelini.

Crowdfunding i filantropija: strategije preživljavanja?

Iz do sada rečenog jasno je da su neprofitni mediji bačeni na rub egzistencije – ukinuta im je svaka institucionalna potpora, a postojeće projektne potpore VEM-a ne omogućavaju održivo funkcioniranje, pa ni samo preživljavanje. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva nema nikakav program za neprofitne medije – H-Alter je, doduše, od NZRCD-a dobio trogodišnju institucionalnu potporu, ali – ističe Gabrić – “na H-Alter otpada samo mali dio tih sredstava. Mi smo trebali opisati našu djelatnost mnogo šire, a portal je zapravo samo jedan od nekoliko programa”. Također, treći medijski sektor nema mnogo sreće ni s prihodima od oglašavanja. Naime, kako je za naše istraživanje pojasnila Despot, “reklame se u principu daju u velike tiražne medije. Osim toga, često se dodjeljuju zahvaljujući vezama s vlasnicima medija. Kao neprofitni medij jako je teško dobiti reklamu, ili dobijete neke sitne od kojih ne možete živjeti. Taj način preživljavanja nije bio moguć”.

U tim uvjetima neki mediji okrenuli su se crowdfundingu. U Hrvatskoj je do sada provedeno nekoliko zapaženijih crowdfunding kampanja. Forum.tm je tako krajem 2016. prikupio otprilike deset tisuća dolara, što je portalu omogućilo nekoliko mjeseci života. Drugu kampanju Forum je organizirao kako bi prikupio sredstva da plati sudsku kaznu od 30 tisuća kuna, koja je portalu “odrezana” jer se njegov urednik Goran Borković nije odazvao sudu – premda poziv nikada nije primio. Što se ostalih medija tiče, krajem 2017. zagrebački Radio Student u svega šest dana prikupio je 60 tisuća kuna potrebnih za novi odašiljač. Najuspješnija kampanja, pak, zasigurno je bila ona portala Lupiga.com: tijekom mjesec dana, od 19. prosinca 2017. do 19. siječnja 2018. Lupiga je prikupio više od 255 tisuća kuna, odnosno više od 42 tisuće dolara, što je tom portalu omogućilo preživljavanje – i plaćanje tekstova suradnicima. Naime, realnost mnogih neprofitnih medija u međuvremena je postala ta da se tekstovi pišu na “dobrovoljnoj” bazi, odnosno bez honorara, a u nekim drugim medijima se zarađuje za goli život, odnosno svakidašnju egzistenciju novinara.

Međutim, crowdfunding nikako nije izvor koji bi neprofitnim medijima omogućio stabilno, a kamoli srednjoročno preživljavanje. Kao što je istaknuto na tribini o crowdfundingu, novčanu pomoć uplaćuju isti ljudi koji prate te medije – a ta publika najčešće, također, nema previše sredstava: oni zaista imućni radije financiraju utjecajnije medije od kojih mogu imati makar neizravne koristi. Kao što je istaknula i Gordana Vilović, profesorica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, “crowdfunding nije dugoročno rješenje problema ovih medija, koji će se za određeno razdoblje ponovno naći u sličnoj situaciji”; istaknula je i da “neprofitni mediji, poput Lupige i Foruma, dugoročno ne mogu preživjeti bez potpore države.” Bez obzira što su ove kampanje demonstrirale čvrste veze između pojedinih neprofitnih medija i njihove publike koja ih je voljna podržati, teško je očekivati da bi, primjerice, uspješan rezultat prvog crowdfundinga, portal Lupiga mogao ponoviti svake godine, pa i u dužim vremenskim periodima. U nekim zemljama postoje mediji koji funkcioniraju na zadružnoj osnovi i koje velikim dijelom financiraju njihovi čitatelji – primjerice njemački dnevni list die Tageszeitung, odnosno taz. Međutim, vrlo je neizvjesno da li bi takav model funkcionirao na osiromašenom jugoistoku Europe.

Tijekom 2016. u Hrvatskoj je pokrenut još jedan pokušaj da se pomogne financiranje neprofitnih medija. Naime, 49 građana pokrenulo je zakladu Nezavisna – zaklada za slobodu medija. Među njima su – reći će jedna od osnivačica, Vesna Roller – “medijski radnici, sveučilišni profesori, aktivisti te umjetnici, i to doniranjem osobnih sredstava”. Riječ je o pojedincima svjesnim da se medijsko stanje u Hrvatskoj ne može popraviti bez razvoja neprofitnih medija, odnosno snažnog trećeg medijskog sektora.

“Do tog se cilja može doći samo osiguravanjem trajnih i stabilnih financijskih potpora za medije. Mi smo dovršili proces formalno-pravnog ustroja Zaklade te sada radimo na stvaranju inicijalne donatorsko-filantropske mreže. Ideja je da se osiguraju dugoročne potpore koje bi se dijelile putem natječaja”, kaže Roller. Izrazila je nadu da će Zaklada, odnosno njene potpore, početi funkcionirati do kraja 2019. Ideja je da se prikupe značajnija sredstva – i da se pritom svakako izbjegnu metode poput crowdfundinga, koje rade sami mediji.

“Želimo osigurati velike donatore, koji su spremni na duži rok davati sredstva. Također, želimo stvoriti zakladnu imovinu koja će sama stvarati dodatne prihode. No sve to zahtjeva vremena, naročito kako bi se izgradila stabilna mreža donatora. Radi se manje o pojedincima, a više o tvrtkama i međunarodnim akterima poput fondacija i drugih institucija. Želimo dijeliti solidnije iznose – ako pogledamo donacije od desetak tisuća kuna, nisam sigurna kolika je to pomoć, a koliko zapravo omča oko vrata. Svjesno smo da naša zaklada ne može nadoknaditi sustav javnog financiranja, ali namjera nam je da barem pomognemo da se taj medijski sektor održi na životu”, zaključuje Roller.

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

Neprofitni mediji u Hrvatskoj su velikim dijelom devastirani, značajan dio novinara se osuo, a preostali novinari i suradnici rade za male ili nikakve honorare te ne postoji gotovo nikakva perspektiva ili mogućnost planiranja, za što su potrebne stabilne i dugoročnije financije. Za potrebe ovog teksta razgovarali smo s nizom aktera neprofitnog sektora te stručnjacima koji se bave medijima. Cilj je bio skicirati stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. – tri godine nakon ukidanja programa potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture tijekom prethodne vlade Kukuriku koalicije – te dati pregled ključnih problema i institucija. To su – mimo gole činjenice da se neprofitni mediji nalaze na rubu preživljavanja – u prvom redu posljedice ukidanja spomenutog programa, potom funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture (MK) dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Što se tiče ukinutog programa potpore neprofitnim medijima, osvrnuli smo se na prednosti i mane tog programa tijekom njegovog trogodišnjeg postojanja – od 2013. do 2015. – pri Ministarstvu kulture RH u vrijeme mandata ministrice Andree Zlatar-Violić. Program je realiziran najviše zalaganjem njenog savjetnika za medije Milana Živkovića. Zahvaljujući pokretanju tog programa neprofitni je medijski sektor doživio svojevrsni procvat, ali i privukao golemu pažnju javnosti. Poneki istaknuti društveni akteri su taj program potpore – ali i čitav neprofitni sektor – izvrgli oštroj kritici i žestokim napadima. Naročito su komercijalni mediji program doživjeli kao državno podupiranje nelojalne, odnosno netržišne konkurencije. Pri tom su, međutim, licemjerno prešutjeli da je država smanjivanjem PDV-a na tiskane medije istim komercijalnim kućama koje su najviše granatirale spomenuti program poklonila neizmjerno veće iznose.

Osim s kritičarima tog programa iz samog neprofitnog sektora, razgovarali smo sa Živkovićem i jednim članom Povjerenstva za dodjelu potpora – i to ne samo o ukinutom programu, nego i o njihovom viđenju načina na koji je program u nekoj eventualnoj budućoj inkarnaciji moguće unaprijediti. Druga neuralgična točka neprofitne medijske scene je Vijeće za elektroničke medije. VEM, naime, raspolaže s Fondom za pluralizam koji medijima također raspodjeljuje preko trideset milijuna kuna godišnje. Suprotno praksi funkcioniranja sličnih fondova u zemljama Europske unije, neprofitnim medijima pripada samo sedam, a portalima pet posto tih sredstava, što u 2019. godini iznosi milijun i 680 tisuća kuna.

Treća važna tema natječaj je za sredstva ESF-a. Novinari neprofitnih medija sredinom su travnja 2019. – nakon gotovo trogodišnjeg otezanja – dočekali njegovo raspisivanje. Međutim, kao što je krajem veljače najavljeno, navedeni se natječaj provodi u dvije faze, pa je tako u proljeće 2019. umjesto ukupno 30 milijuna kuna osiguranih iz ESF-a raspisan natječaj za svega 15 milijuna. Ta je činjenica na neprofitnoj sceni pobudila sumnje i strah da vlasti putem izmjena Zakona o elektroničkim medijima namjeravaju omogućiti i profitnim nakladnicima elektroničkih medija da se prijave na natječaj u njegovoj drugoj fazi, kada će se dijeliti preostalih 15 milijuna kuna. To pritom neizravno podupiru izjave pojedinih službenika Ministarstva kulture i same ministrice Nine Obuljen Koržinek, a kao što je spomenuto, Ministarstvo je s natječajem otezalo tri godine, pri čemu je više puta probijalo rokove koje je samo zadalo. Drugo, više odredbi tog natječaja je problematično. Treće i vjerojatno najvažnije, navedene fakte treba sagledati u kontekstu cjelokupnog odnosa sadašnje vlasti prema neprofitnom sektoru.

Još otkad je početkom 2016. tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović jednim potpisom ukinuo spomenuti institucionalni program potpore i pripadajuće Povjerenstvo za neprofitne medije, a preostale potpore neprofitnom sektoru sveo na beznačajne iznose, čini se jasnim da vlade prevođene HDZ-om prema tim medijima vode neprijateljsku politiku – politiku čiji je cilj njihovo ušutkavanje, pa i uništavanje. To je dobrim dijelom i ostvareno. Tekst donosi i osvrt na mogućnosti opstanka neprofitnih medija u situaciji u kojoj im je uskraćeno javno financiranje, odnosno na strategije poput crowdfundinga ili zasnivanja matchmaking donatorskih zaklada.

Konačno, razvoj hrvatske medijske scene treba sagledati u kontekstu globalnih trendova degeneracije komercijalnih medija i eksplozije fake newsa. U skladu s politikom rezanja troškova, privatni, ali i javni mediji sve manje ulažu u istraživačko novinarstvo, vanjskopolitičko izvještavanje i sustavan pristup društvenim problemima, a sve više u takozvani infotainment i tabloidni pristup novinarstvu, što u online sektoru rezultira objavom brojnih članaka gotovo isključivo u svrhu clickbaita. Ti procesi dovode u pitanje sposobnost tradicionalnih medija da ispunjavaju svoje osnovne uloge, ključne za funkcioniranje demokracije: istinito i uravnoteženo informiranje građana o političkim i društvenim problemima, kako bi mogli kompetentno donijeti najbolje odluke u skladu s vlastitim interesima. Dovoljno je pogledati primjere Brexita ili uspona Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih država – i ulogu koju su u tome odigrali tamošnji tabloidi te komercijalne TV postaje poput Fox Newsa – da bi se uvjerili kako komercijalni mediji danas često ne ispunjavaju tu ulogu, nego štoviše, djeluju upravo suprotno. Štoviše, kao što ćemo vidjeti, proizvodnja fake newsa unutar ovakvog medijskog i društvenog sustava postaje potpuno racionalan poslovni model.

Ovo je kontekst u kom treba sagledati fundamentalnu promjenu funkcije trećeg medijskog sektora – odnosno neprofitnih medija – unutar cjelovitog medijskog sustava. Naime, prvotna zadaća ovog sektora bila je da djeluje komplementarno u odnosu na velike medijske pogone koji svojom anatomijom nisu u mogućnosti zalaziti u male, specifične niše, pokrivati teme i probleme pojedinih sektora u detalje niti davati uvid u kompleksnosti svake od njih. Mediji trećeg sektora su donedavno često bili amaterski ili (polu)profesionalni poduhvati te nišna izdanja usredotočena na odsječke društvenog mozaika. Međutim, uslijed opisanog razvoja komercijalnog medijskog sektora – praćenog odumiranjem ili slabljenjem javnih medija – izvjesno je da će važnost neprofitnih medija i njihova strukturna uloga u poštenom informiranju javnosti samo rasti. Drugim riječima, izgledno je da će oni sve više preuzimati tradicionalnu društvenu misiju velikih privatnih i javnih medija: kao primjere možemo istaknuti Propublicu, američki portal orijentiran na istraživačko novinarstvo, ili domaći Faktograf. Sve navedeno hrvatske vlasti, međutim, ne zanima. Njihove se namjere svode na kontrolu javnih medija, pogodovanje komercijalnim te gašenje neprofitnih.

Napominjemo da je opis koji slijedi tek površna skica turbulentnog sektora koji je posljednjih četrdesetak godina izložen brojnim transformacijama i prilagodbama koje mu stalno i iznova nameću brojni izvanjski faktori, poput razvoja novih tehnologija, promjena korisničkih navika, uvođenja novih modela rada ili promjena u procesima proizvodnje sadržaja, da izdvojimo samo neke. 

Kontroverze oko bivšeg programa pri Ministarstvu kulture 

Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima postojao je pri Ministarstvu kulture od 2013., dok ga u siječnju 2016. tadašnji ministar kulture Hasanbegović nije ukinuo jednim potezom pera. Riječ je bila o jedinom programu institucionalne potpore neprofitnim medijima, uz kojeg je postojao i jedini program potpore individualnom novinarskom istraživačkom radu. Taj financijski skroman, ali razvojno važan program neprofitnim je medijima nudio potpore za bazično funkcioniranje, pokrivanje operativnih troškova te stabilizacijska sredstva za razvoj. Pored potpora postojećim medijima, u okviru programa osmišljen je i program za start-up-ove, odnosno potpore koje su poticale nastanak novih medijskih izdanja. Rečeni Program je bio zapravo nastavak prakse Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva (NZRCD) koja je godinama podupirala neprofitne medije, izdvajajući nešto preko milijun kuna iz ukupnog udjela koji joj je namijenjen u raspodjeli sredstava Hrvatske lutrije. Taj je projekt potom modificiran i prešao je u Ministarstvo kulture, gdje ga je “preuzeo” i vodio Milan F. Živković, tadašnji savjetnik za medije ministrice kulture Andree Zlatar-Violić. U to je vrijeme – od 2011. do 2015. – na vlasti bila, uvjetno rečeno, lijevo-liberalna Kukuriku koalicija.

“Nas u Ministarstvu kulture su iz Nacionalne zaklade pitali bi li mi preuzeli ta sredstva i dijelili ih neprofitnim medijima. Naravno da smo prihvatili, ali smo nastojali i da budu bar malo povećana, što se i dogodilo zahvaljujući zalaganju Igora Vidačka i vladinog Ureda za udruge”, kaže Živković. Sredstva su povećana na otprilike tri milijuna kuna, i tako je naredne tri godine Ministarstvo izravno financiralo neprofitne medije, pri čemu je o raspodjeli sredstava odlučivalo Stručno povjerenstvo pri Ministarstvu.

“Najveći problem bio je taj da je potporu zasluživalo četrdeset ili pedeset medija koji bi se prijavili, a mi smo mogli financirati desetak. Najviše vremena trošili smo na to da izbalansiramo različite segmente – dakle da novac dobiju i mediji koji se bave političkom ekonomijom, kao i oni koji se bave LGBT zajednicom. Bili smo pod pritiskom jer smo imali malo novca, a očekivanja su bila velika. Istovremeno mislim da je Povjerenstvo u kratkom periodu s malo novca postiglo odlične rezultate. Tim novcem financirao se rad nekoliko stotina ljudi, od kojih se dio formirao u neprofitnim medijima, ali velik dio je došao i iz mainstream medija”, reći će član posljednjeg saziva Povjerenstva Hajrudin Hromadžić.

Naime, Program je pokrenut nekoliko godina nakon što je Hrvatsku zadesila ekonomska kriza, čiji je rezultat bio da je u periodu od 2008. do 2012. broj svih zaposlenih u medijskih industriji pao s 12,5 na 9,3 tisuće radnika – odnosno, smanjio se za 25 posto. Što se samih novinara tiče, po nekim procjenama, u Hrvatskoj je prije krize bilo oko pet tisuća novinara, da bi ih do 2015. posao izgubilo između tisuću i pol do dvije tisuće, odnosno između 30 i 40 posto. Program potpore neprofitnim medijima tako je pomogao i da se barem donekle ublaži kriza u medijskom polju, s obzirom da je dio otpuštenih novinara u njima pronašao “utočište”.  Ipak, da bi Program zaista imao opipljivijeg utjecaja na medijsku scenu u RH, reći će Živković, “njegov se budžet trebao mjeriti u desecima milijuna kuna”.

Bez obzira na nedostatak sredstava, taj je Program zamišljen kao tek početak ambicioznog plana javnog financiranja progresivnih medija. Međutim, sam je program – iako kvalitetno osmišljen i koncipiran prema jasnim kriterijima – izazvao mnogo buke u javnosti. Mnogi za koje u tom skučenom kolaču nije bilo mjesta pokretali su javne hajke na sam natječaj i povjerenstva koja su odlučivala o potporama, a saveznike za to pronašli su u komercijalnim medijima. Time su pod lupu javnosti stavljena opsegom mala i dosegom ograničena medijska izdanja. Njihova strukturna pozicija, funkcija i uloga prvotno niti nije bila natjecanje s velikim, komercijalnim ili javnim servisima i medijskim kućama. Uslijed, međutim, opisane medijske krize – te povezanosti privrednih interesa medijskih vlasnika i političkih krugova u Hrvatskoj – pojedine važne društvene teme su nedovoljno ili nimalo obrađivane u komercijalnim medijima, a sve više otvarane upravo u neprofitnim.

Bez obzira na to, skromni program potpore neprofitnim medijima nije bio nikakva realna prijetnja za komercijalne medije: u odnosu na prihode domaće medijske industrije neprofitnim su medijima dodjeljivana posve beznačajna, ali za njih životno važna sredstva. To, međutim, komercijalne medije nije spriječilo da taj program sustavno ocrnjuju te pokrenu neprijateljsku kampanju čiji je cilj bio njegovo gašenje. Ukidanje programa bilo je posljedica te hajke, ali nesumnjivo i iskaz neprijateljske politike Vlade prema neprofitnim medijima.

Predatorsko uništavanje slabijeg

Istovremeno, ti isti komercijalni mediji – odnosno njihovi vlasnici – prešutjeli su da su i HDZ-ova i SPD-ova vlada njih neizravno podupirale s desetinama i desetinama milijuna kuna godišnje, i to smanjenjem stope PDV-a na štampane medije. PDV je prvo 2007. smanjila vlada Ive Sanadera, i to s 22 na 10 posto. Potom je vlada Kukuriku koalicije 2013. snizila tu stopu na pet posto. Prilikom rasprava o drugom smanjenju PDV-a, grupa od sedamdesetak novinara uputila je državnim dužnosnicima pismo u kojem su smanjivanje PDV-a, a bez ispunjavanja točno određenih uvjeta, ocijenili skandaloznim. U pismu su podsjetili kako su se izdavači obvezali da će novac koji im ostaje na računima uložiti u jačanje društvene uloge tiskanih glasila, poboljšanje profesionalnih i radnih standarda te u popravljanje materijalnog položaja novinara.

“Izdavači su sve do jednoga prekršili: informativni sadržaj sve je prije nego informativan, a i sve ga je manje na račun žutila; novinari služe tek za popunjavanje praznina između oglasa, pri čemu sve prolazi (…) samo da je jeftino. Stoga se novinare profesionalce otpušta – na Zavodu za zapošljavanje već ih je osam stotina, među njima i niz poznatih novinara stručnjaka – i zamjenjuje lažnim slobodnim novinarima, tzv. RPO-ovcima odnosno ‘novinarima obrtnicima'”, stoji u njihovom pismu. Pri tome ti “novinari obrtnici” – piše u Nacionalnom izvještaju o medijima iz 2015. – “nisu nikakvi slobodnjaci niti obrtnici od kojih izdavač zakonito naručuje i kupuje tekstove, nego su obvezani raditi kao da su u radnome odnosu: u prostorijama i na sredstvima poslodavca, u smjenama, dežurati, a k tome im je zabranjeno svoje uratke ikome drugome prodavati, ali bez prava koja iz radnoga odnosa proistječu. Riječ je, dakle o prekarijatu, o nadničarima koje poslodavac može otpustiti kad se sjeti, pa su podložni poslodavčevim ucjenama.”

Ukratko, napad komercijalnih medija na potpore neprofitnim medijima zapravo je bio predatorsko uništavanje slabijeg od sebe, i to zato što su neprofitnim medijima podijeljene mrvice iz državne kase iz koje se obilato goste ti isti komercijalni mediji koji su poveli hajku. Pri tom, istaknimo, ti neprofitni mediji apsolutno nikada nisu predstavljali tržišnu prijetnju: čak ni u trenutku kada su bili u najboljem stanju – tijekom mandata ministrice Andree Zlatar-Violić – imali su svega jedan posto udjela u tržištu: prema podacima za 2012. godinu, ukupni prihodi neprofitnih medija iznosili su 23,4 milijuna kuna. Od toga, najveći dio, 8 milijuna (34 posto) dolazio je izravno iz državnog proračuna, 807,5 tisuća (3,5 posto) iz sredstava lokalne uprave, 1,9 milijuna (8,4 posto) iz sredstava inozemnih fondova, 3,4 milijuna (14,4 posto) donijeli su prihodi od prodaje medijskih sadržaja. Iznos od 8,8 milijuna kuna (37,7 posto) spada u kategoriju “ostalih prihoda”, u koje ulaze članarine i sredstva pojedinih institucija poput Crkve. Istovremeno, međutim, unatoč svega 1 posto udjela u tržištu, neprofitni su mediji okupljali tri posto ukupnog novinarskog kadra. To znači, između ostalog, da su se novinari u neprofitnom medijskom sektoru zapravo oduvijek samoeksploatirali kako bi radili u medijima kojima je primarni interes zadovoljavanje javne informativne funkcije.

Konačno, unatoč hajci koju su podigli lažni tržišni fundamentalisti iz komercijalnih medija, treba reći da u razvijenim europskim zemljama postoje ne samo indirektne potpore za medije, nego i direktne: u Švedskoj su se, primjerice, one 2013. popele na 53 milijuna eura, u Norveškoj na 44, a u Francuskoj na 615 milijuna eura. Nije li to narušilo tržišno natjecanje i medijski pluralizam, a novine u tim zemljama učinilo glasnogovornicima njihovih vlada? “Sasvim suprotno” – piše u Živkovićevoj publikaciji Tko će platiti novinarstvo? – broj naslova se tijekom desetljeća krize novina u tim zemljama najmanje smanjivao. Dok su medijski sustavi koji nemaju direktne potpore novinama, poput Mađarske, Bugarske ili Hrvatske često na meti kritika zbog zastrašujuće sprege vlade i medija, najviša mjesta na ljestvicama medijskih sloboda redovito zauzimaju upravo zemlje s tradicijom aktivne medijske politike direktnih potpora”.

Prijepori unutar sektora

Međutim, kontroverze oko programa potpore neprofitnim medijima postojale su i unutar same neprofitne scene – i to dvije vrste kontroverzi. Prve se vežu uz činjenicu da su ponekim medijima sredstva dodijeljena, odnosno povećana, diskrecijskom odlukom ministrice kulture, mimo propisa koje je uvelo samo Ministarstvo. Drugi tip prijepora, međutim, tiče se i oko samog načina na koji je Program organiziran.

“Od početka sam govorio ljudima koji su kreirali taj program – Živkoviću, Borisu Postnikovu i Leli Vujanić – da kriterije za dobivanje potpore treba što više osloniti na Ustav RH i njegove temeljne vrijednosti. Trebalo ih je gotovo copy-paste prebaciti u odredbe natječaja. Da su to uradili, nitko im ne bi mogao predbaciti političku jednostranost. U rezultatima se ništa ne bi promijenilo, jer mediji koji su dobivali sredstva i tako jesu mediji koji se zalažu za ustavne vrijednosti, a jasno je tko im se protivi – mediji poput portala Narod.hr, koji šire mržnju”, reći će Toni Gabrić iz Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. Ta je Udruga nakladnik portala H-Alter, jednog od najvećih kritičara programa potpore. Po Gabrićevom su mišljenju neprofitni mediji nepotrebno postali simbol “ultralijeve politike SDP-a i HNS-a u medijskoj politici, antihrvatske politike – naravno, sve ovo pod navodnicima – u očima desnice u Hrvatskoj”.

“Natječaj su preeksplicitno definirali prema socijalnim i radnim pravima, smatrajući da takozvane liberalne vrijednosti i set građanskih prava u Hrvatskoj više nije sporan. Povijest ih je, nažalost, demantirala, jer danas je sporno i pravo na pobačaj. Mislim da su takvim definiranjem stvari dali Hasanbegoviću šlagvort da ukine Program”, nastavlja Gabrić. Naredna zamjerka koje Gabrić upućuje programu je da bi bilo bolje poticati okrupnjavanje neprofitnih medija, nego li financirati više od dvadeset portala, kao što se radilo.

“U tom bi nas slučaju bilo teže uništiti. Teže je ukinuti tri jaka medija nego li dvadeset i pet patuljastih”, dodaje Gabrić. Njegovu treću kritiku tog programa dijele još neki akteri na neprofitnoj sceni: riječ je o tezi da je financiranje neprofitnih medija trebalo izmjestiti u vanjsku, nezavisnu instituciju ili zakladu. Time bi se, kažu pobornici tog stava, postigle dvije stvari: prvo, takva zaklada ne bi ovisila direktno o političkim vlastima, kao što je ovisilo tijelo formirano pri Ministarstvu kulture. Drugo, takve institucije je – tvrdi Gabrić – teže uništiti.

“Pogledajmo NZRCD. Nju se počelo kadrovski uništavati tek otkada je na vlast došao Andrej Plenković. Međutim, u taj postupak je trebalo uložiti dosta truda i Zaklada još uvijek financira neke stvari koje su smislene. Hasanbegović je Povjerenstvo za neprofitne medije ukinuo jednim potpisom, dok je uništavanje Nacionalne zaklade puno sporiji proces“, objašnjava. Međutim, u konačnici Gabrić unatoč svim oštrim kritikama koje je iznio na račun programa potpore neprofitnim medijima, smatra da je “u usporedbi s nizom drugih natječaja – recimo s natječajem Fonda za pluralizam ili natječajem za potpore časopisima i elektroničkim publikacijama u kulturi, koji također provodi Ministarstvo kulture – taj natječaj bio ’22.stoljeće'”.

“Ukupno je bio daleko bolji i transparentniji nego li drugi programi. Ja sam ga kritizirao upravo zato jer je to bio dobar program. Smatrao sam da je trebalo isključiti stvari koje su zapravo bile pervertiranje tog natječaja. No sve to nije bio razlog za njegovo ukidanje – po toj logici bi zbog svih skandala koji su se dogodili trebalo ukinuti i samu državu”, zaključuje Gabrić.

Komentirajući te kritike, Hromadžić će podsjetiti da su krajem 2012. u javnost procurili radni materijali Medijske strategije – riječ je o dokumentu kojim su se tijekom mandata Zlatar-Violić pokušale odrediti temeljne smjernice budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj. Iz dijelova koji su dospjeli u javnost bilo je vidljivo da se u MK-u,  odnosno Odjelu za medije koji je vodio Živković, razmišlja i o bitno dalekosežnijim intervencijama u medijski prostor, poput pokretanja dnevnog lista u javnom vlasništvu.

“Mainstream mediji – Jutarnji i Večernji list – to su prikazali kao novi Komunistički manifest. To je moment nakon kojeg je cijela priča oko medija pri MK-u došla pod kontraproduktivnu pasku, a pod tu pasku bi Povjerenstvo došlo kakav god da je bio njegov sastav”, ističe Hromadžić. Slaže se da najviše sredstava jesu dobili mediji lijeve orijentacije, međutim, po njegovom mišljenju to je logično s obzirom na način na koji funkcioniraju neprofitni mediji.

“Ne mislim da je to bilo pitanje ideološke karakteristike. Prvo, članovi Povjerenstva jesu imali donekle različite stavove, čak i u bitnim pitanjima. Ti stavovi nisu bili ideološki i svjetonazorski jednoznačni. Drugo, neprofitni mediji napunili su prazninu koja je nastala zbog jake komercijalizacije privatnih medija i situacije u kojoj su se našli javni mediji. Što se kriterija tiče, oni su u startu isključivali, primjerice, jezik diskriminacije, govor mržnje, narušavanje inkluzivnosti. To je nešto što takozvani desni mediji teško zadovoljavaju. Ne vidim prostora za priču o pristranosti”, zaključuje Hromadžić.

Sam Živković kaže da prigovor o pristranosti kriterija “apsolutno ne stoji”. Također, ističe da nije bilo nikakvih propisa koji bi obvezivali na određeno političko usmjerenje.

“Ti su mediji uvažavali ljudska prava, uključujući i socijalna prava. To su vrijednosti koje su desnici strane, pa je bilo najlakše sve te medije proglasiti ljevičarskim, iako su oni bili itekako raznorodni. Činjenica je da se novinari i nakladnici neprofitnog sektora medijskim poslom ne bave zbog profita. Motivacija je da se u javnu sferu doda nešto što nedostaje – očito govore iz pozicije obespravljenosti. Nismo išli za tim da zanemarujemo građanska, a ističemo socijalna prava. Treba li – primjerice – izbaciti kriterij redakcijske demokracije, zato što je on previše socijalan? Osnovni raster kriterija sastojao se od procjene članova žirija koliko određeni medij zastupa društvene skupine koje imaju potrebu da nadoknade  nedostatak svojih prava – bilo socijalnih, građanskih ili političkih. Te su dimenzije bile ravnopravno zastupljene. Ostatak su bili kriteriji medijskog profesionalizma. I kad se danas pogledaju – rasterećeno od naših internih odnosa – meni se čini da oni dosta dobro funkcioniraju”, obrazlaže Živković.

Dodaje da se dobar dio napada svodio na tezu da je Vlada sufinancirala medije kako bi proizvela medijsku podršku svom djelovanju. No nekadašnji savjetnik u Ministarstvu kulture upućuje da su mediji sufinancirani spornim programom bili od svih medija daleko najkritičniji – “prema Vladi, Ministarstvu, pa i samom Odjelu za medije koji je pokrenuo program. Ta primjedba je bila potpuno apsurdna”.

“Agregatni” medij ili eutanazija?

Sa Živkovićem se slaže i Sanja Despot, urednica fact-checking portala Faktograf te članica Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva (HND). Riječ je mediju koji jest dobio simboličnu potporu Fonda za pluralizam, no temeljno financiranje osigurava mu američka nezavisna zaklada National Endowment for Democracy. Dio novca Faktograf dobiva i od projekata Europske unije te Googleovog programa DNI (koji koristi izdavač Faktografa, udruga GONG), a u travnju 2019. portal je potpisao i ugovor s Facebookom te sudjeluju u njegovom programu provjeravanja činjenica, od čega također dolazi dio sredstava za rad portala. Despot je, međutim, prethodno niz godina bila novinarka neprofitnog portala Forum.tm.

“Propozicije tog natječaja su bile dosta slične ovima koje su i u Fondu za pluralizam – borba protiv diskriminacije, potpora ranjivim skupinama, vrijednosti koje se toliko i ne sreću u komercijalnim medijima. Osim toga, 2013. ta desna medijska scena nije bila ni razvijena. A portali s otvoreno diskriminatornim natpisima prema manjinama ili LGBT populaciji nisu mogli niti proći takve uvjete natječaja.”

Što se tiče prigovora o usitnjavanju neprofitne scene, Živković ističe da je glavni problem bio malen ukupni iznos kojim je Program raspolagao. Najveći iznosi koje je Program dodjeljivao bili su od 200 do 400 tisuća kuna. “To je ništa. Jako se malo može na jednom portalu napraviti bez, recimo milijun i tristo tisuća kuna godišnje. To je minimalan iznos koji bi omogućio, recimo, da imate malenu redakciju i dvoje-troje zaposlenih novinara te neki fond za honorare”, objašnjava. Njegove riječi potvrđuje i Sanja Despot.

“Iznos od 400 tisuća kuna zvuči sjajno, ali kada to rasporedite u honorare i plaće tijekom godine, to je zapravo bila prilično niska plaća za svega nekoliko ljudi, reći će novinarka. Živković se opsežno osvrnuo i na prigovor po kojem je bilo bolje izdašnije poticati manji broj ozbiljnijih portala, nego li čitav niz manjih. Ističe kako je postojao prijedlog da se pokuša napraviti jedan veliki “agregatni” neprofitni medij. To bi bio svojevrsni krovni medij sastavljen od postojećih medija: jedan bi se bavio unutarnjepolitičkim pitanjima, drugi kulturom i tako dalje. No to bi značilo da već uhodane i postojeće redakcije odustaju od svoje autonomije i na tome je projekt zapeo. Naš sugovornik na kraju ističe da su ideje o podupiranju svega par većih neprofitnih medija – suštinski pogrešne.

“Teze da smo trebali financirati jedan ili dva medija kojima bi se dao monopol, a ostale eutanazirati, proizlaze iz nerazumijevanja funkcije neprofitnih medija. Uvijek je bilo daleko više onih koji nisu dobili novac, a trebali su. Imate prijavljen projekt nastavnika i učenika u Gorskom kotaru, koji žele napraviti portal o biologiji. To će pomoći djeci u kvaliteti nastave te će se i baviti svojim krajem. No nemate novca da taj projekt financirate. Da ne govorim o situacijama kada vam se, primjerice, prijave dva romska medija, a vi možete financirati samo jedan. Automatski ulazite u sukob. Ukratko, prigovor o usitnjavanju nije prigovor koji treba uputiti mehanizmu raspodjele, nego izdašnosti budžeta. Kada bi imali budžet s kojim bi se mogla voditi medijska politika, onda bi i prigovori na raspodjelu bili manji. Kako VEM dijeli sredstva Fonda za pluralizam? Tako da svatko – ali baš svatko – dobije nešto. Neke od njihovih donacija iznose i po 10 tisuća kuna. No koliko je bilo prigovora?”, žali se naš sugovornik.

Što se zadnje spomenute kritike tiče – o nužnosti izmještanja Programa u nezavisnu instituciju – Živković odgovara kako “nedavni napadi na HAVC, otprilike od istih političkih snaga koje su ukinule i program za neprofitne medije – dokazuju da izmještanje u neki armslength tip institucije ne predstavlja apsolutno nikakvo rješenje.” S njim se slaže i Despot: stav da bi program potpore neprofitnih medija spasilo izmještanje u nezavisnu instituciju je, ističe, “naivan”, jer bi snage koje su ga željele ugasiti uspjele to učiniti bez obzira na to gdje on bio smješten. U svakom slučaju, ukinute potpore nikada više nisu vraćene, a neprofitnim je medijima preostao tek jedan izvor financiranja – onaj Vijeća za elektroničke medije.

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

U recentnoj Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća o Europskom socijalnom fondu kultura ima marginalnu ulogu i spominje se tek na jednom mjestu: “ESF-om bi se također trebalo doprinijeti kulturnim i kreativnim vještinama. Sociokulturni, kreativni i kulturni sektori važni su jer se posredno odnose na ciljeve ESF-a; njihov bi se potencijal stoga trebao bolje uključiti u projekte i programiranje u okviru ESF-a.” Fond se time ipak otvara kao izvor sredstava za financiranje kulturnih aktivnosti, što je iz perspektive kulture pozitivno. U okviru ESF-a riječ je o relativno malenom iznosu, ali u kontekstu siromašnog javnog budžeta za kulturu to je prilično ozbiljna svota. No kultura je u okvirima ESF-a važna tek kao izvor potencijalnih kreativnih vještina koje otvaraju put za nove poslove. Stoga se unutar ESF-ovih natječaja primarno financiraju kulturne djelatnosti koje doprinose tom cilju. To ne bi bio problem da ti natječaji služe kao manji izvor financiranja kulture, ali u Hrvatskoj gdje se radi o značajnom izvoru prihoda, to znači da navedeno viđenje kulture uvelike određuje što kultura jest na ovim prostorima. Slikovito rečeno, kulturne organizacije kojima je ESF postao glavni izvor prihoda nemaju izbora nego baviti se primarno kulturom kao pedagoškim sredstvom. To je loše jer – treba li to naglasiti? – kultura nije samo kreativni trening za stjecanje utrživih vještina.

U prethodnom tekstu saznali smo i da provedba projekata uvelike ovisi o vladi konkretne države. Doista, kad pročitamo opise ESF-ovih natječaja koji su raspisani u Hrvatskoj, vidimo da izostaje ideja o kulturi kao poslovnom treningu – cilj natječaja namijenjenih mladima ili građanima starijima od 54 godine je učiniti te građane socijalno uključenima, a ne “istreniranima” za tržište “kreativnog” rada (kako su to vjerojatno zamislili političari u Bruxellesu). No vidimo da se svi raspisani i planirani natječaji ipak vrte unutar tema kojima se ESF bavi: to su redom natječaji fokusirani na ekonomski marginalizirane društvene skupine, s ciljem poticanja kreativnih vještina, pogodni za radioničke formate (uz iznimku natječaja Kultura u centru koji je namijenjen jačanju razvoja javno-civilnog partnerstva, u sklopu ESF-ove linije potpore jačanju organizacijskih kapaciteta). Dakle, ovi natječaji pojavili su se kao značajan izvor financiranja za jednu bitnu, ali ograničenu nišu kulturne produkcije. Kako je Ministarstvo kulture iskoristilo taj potencijal? Je li uklopilo ESF-ove natječaje u svoju kulturnu politiku?

Kako smo naveli, bitan problem ESF-a je difuzija odgovornosti: jedno europsko tijelo određuje smjernice, drugo europsko tijelo i vlada pojedine države dogovaraju operativni program, a sama vlada onda raspisuje i provodi natječaje. Stoga je čest slučaj da vlade svojom širom politikom ne prate ciljeve ESF-ovih natječaja (pa se oni pretvaraju u izoliranu i dugoročno beskorisnu mjeru) ili da im čak proturječe. U idealnom slučaju, pak, ESF i država dijele političku ideju pa se ESF-ov natječaj može pojaviti kao mjera unutar šireg napora pojedine države. Dosad raspisani i planirani ESF-ovi natječaji u Hrvatskoj mogu se, pak, razvrstati u svaku od tih kategorija.

Krenimo od pozitivnog primjera. U “Godišnjem planu za 2019.” predviđen je natječaj Čitanjem do uključivog društva koji bi trebao biti objavljen u listopadu ove godine, a rezultati bi trebali biti objavljeni u travnju 2020. U sklopu tog natječaja odvijat će se “priprema i provedba programa i projekata poticanja čitanja i razvoja čitalačkih kompetencija te aktivnosti jačanja kapaciteta u području promicanja čitanja.” Taj se natječaj direktno nadovezuje na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koju je Ministarstvo kulture usvojilo krajem 2017. godine. Uz to, radi se o dobrom dodatku naporima Ministarstva da reformira sustav književne produkcije i distribucije koji se ozbiljno urušio nakon sloma Algoritmovog lanca knjižara te iste godine. Predviđenih 49 milijuna kuna ESF-ova natječaja bit će više nego koristan dodatak već postojećoj dugoročnoj politici Ministarstva – a ako reforma bude uspješna, čak će se smanjiti nezaposlenost u književnom sektoru. Dakle, ako natječaj prođe kako je planirano, to će biti idealna primjena ESF-a na lokalnoj razini.

Manje idealne primjene su one koje nisu jasno vezane uz kulturnu politiku pa se čine kao kratkoročni “bonus” bez značajnih dugoročnih benefita. Općeniti je problem ESF-ovih natječaja što uglavnom financiraju vremenski ograničene projekte zbog čega dodijeljena sredstva često ne mogu služiti kao temelj za daljnji rast. Ovdje spadaju raspisani natječaji Umjetnost i kultura 54+ i Umjetnost i kultura za mlade. Recimo, u sklopu natječaja 54+ aktivnosti se provode do 18 mjeseci, a njima se socijalno uključuju stariji građani i educiraju se kulturni djelatnici za rad s tim skupinama. No što kad se projekti provedu? Jesu li polaznici aktivnosti u tih godinu i pol postali socijalno uključeni pa je daljnji rad s njima suvišan? I što da rade djelatnici “stručno usavršeni” za rad sa starijim građanima kad potpora za takav tip rada više ne postoji? Nije jasno kako bi ishodi tih projekata mogli poslužiti za daljnje bavljenje istim problemom, osim u slučaju da se isti natječaj ponovi iduće godine (kao što je za 2019. najavljeno raspisivanje natječaja Umjetnost i kultura za djecu i mlade). No ni u tom slučaju ne postoji direktna veza s ranijim natječajem. Pritom redovne aktivnosti Ministarstva kulture (ni srodnih ministarstava) nisu u tolikoj mjeri posvećene kulturnom radu s navedenim skupinama. A riječ je o natječajima za koje se izdvaja između 20 i 25 milijuna kuna – šteta je da služe samo kao prigodna i privremena mjera bez dugoročnih benefita.

Još veća šteta nastaje kad se natječaj ESF-a kosi s državnom politikom. Tako je svrha lani raspisanog i provedenog natječaja Kultura u centru bila “razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva, osobito udruga i socijalnih partnera, te jačanje civilnog i socijalnog dijaloga radi boljeg upravljanja”. ESF nema namjeru tek dodijeliti novce koje će organizacije trošiti, nego želi doprinijeti i gradnji kapaciteta tih organizacija. To je posebno važno za udruge iz civilnog društva koje značajno sudjeluju u provedbi ESF-ovih projekata, a nemaju zaleđe javne institucije pa im je svakodnevno funkcioniranje krhko i podložno političkim promjenama. Stoga bi ovakav natječaj trebao doprinijeti tome da se izgrade udruge koje ne bi morale strahovati za svoju egzistenciju i koje bi mogle logistički provesti planirane aktivnosti. Međutim, dok Ministarstvo kulture raspisuje ovakav natječaj, istovremeno aktualna Vlada nastavlja višegodišnju politiku gušenja civilnog društva, o čemu je pisala Matija Mrakovčić. Taj primjer ukazuje na, da iskoristimo bajkoviti kliše, maćehinski odnos države koja podržava civilno društvo kad treba provesti europske projekte, ali mu ne dopušta nikakvu stabilnost mimo toga.

Naposljetku, najneobičniji, ali i paradigmatični slučaj je dugo najavljivani i upravo raspisani natječaj Mediji zajednice. Natječaj je najavljen u tri zadnja godišnja plana: prvo je trebao biti raspisan u prosincu 2017. godine, zatim u travnju 2018., a naposljetku u ožujku 2019. U planu za 2017. i 2018. natječaj je trebao biti težak 30,6 milijuna kuna, no naposljetku će se dodijeliti samo polovina tog iznosa: riječima ministrice Obuljen, druga polovina će se dodijeliti na novom natječaju koji će se raspisati nakon što budu usvojeni novi Zakon o elektroničkim medijima i Smjernice medijskih politika. To je primjer nesrazmjera između europske i lokalne razine: dok sredstva ESF-a za medije čekaju spremna nekoliko godina, Ministarstvo kulture nikako da usvoji jasnu medijsku politiku koju bi ESF-ov natječaj trebao pratiti. Medijska politika nužna je i neovisno o ESF-u: o stanju medija više se puta pisalo na Kulturpunktu, Radničkim pravima, Biltenu i u drugim medijima, a dodajmo samo da je rad neprofitnih medija praktički na izdisaju. Ne samo što Hrvatska bilježi značajan porast cenzure i tužbi za klevetu koji ograničavaju slobodu medija, nego ne postoje ni osnovni egzistencijalni uvjeti da neprofitni mediji uopće rade svoj posao.

Pomaže li tim medijima ESF-ov natječaj? Dakako, riječ je o potpori koja će mnoge medije barem privremeno spasiti od gašenja. Međutim, čini se da izvedba natječaja neće stvoriti temelje za daljnji razvoj medija. Natječaj je fokusiran na proizvodnju medijskih sadržaja o socijalno isključenim društvenim skupinama i na edukaciju novinara za rad na takvim temama. Ta tematika je iznimno bitna, no valja naglasiti da tematski opseg medija (pogotovo onih specijaliziranih za kulturu) nije ograničen samo na sadržaje o socijalno isključenim skupinama. Sama edukacija, ma koliko bila važna, čini se kao rješenje pogrešnog uzroka – primarni problem u Hrvatskoj nije manjak educiranih novinara, nego nemogućnost profesionalnog novinarskog rada zbog financijske nestabilnosti medija, na što veći broj educiranih novinara neće utjecati.

Ovi prigovori ne bi bili utemeljeni da je ESF-ov natječaj jedna od manjih mjera koje prate komplementarne politike, no u ovoj situaciji Mediji zajednice vjerojatno će postati glavni izvor financiranja medija, što nije dobro jer je natječaj ograničen kako tematikom, tako i vremenskim periodom (12 – 24 mjeseca). U svakom je slučaju riskantno da mediji ovise o jednom velikom izvoru financiranja. To će se ovdje neizbježno dogoditi: minimalna potpora po mediju iznosi 450 000 kuna što premašuje ukupni dvogodišnji budžet značajnog broja manjih neprofitnih medija. Uz to je riječ o potpori male vrijednosti, a ukupna potpora manje vrijednosti jednom nakladniku ne smije prelaziti 200 000 eura u tri godine. To znači da se bitan broj većih neprofitnih medija neće moći prijaviti na druge natječaje za potpore malih vrijednosti (kao što su natječaji Agencije za elektroničke medije). Stoga će značajan broj i većih i manjih medija postati ovisan o ESF-ovoj potpori, što nije dobro jer natječaj nije zamišljen da izgradi infrastrukturne uvjete za daljnji rad medija, nego kao privremena potpora određenom tipu sadržaja. I takva potpora u ovom će stanju značiti mnogo za opstanak i rad neprofitnih medija, no Hrvatskoj nasušno treba sustavna ideja i provedba medijske politike koja će širem opsegu medija stvoriti infrastrukturnu stabilnost.

Iz ovog pregleda možemo procijeniti koliko ESF pomaže nevladinim udrugama koje su, kako smo spomenuli, u naročito osjetljivom položaju jer nemaju garantirana sredstva za vlastitu egzistenciju. S jedne strane ESF im doista predstavlja značajan potencijalan izvor prihoda. S druge strane, u tim natječajima radi se o ograničenom setu podržanih aktivnosti, kao i o vremenski ograničenim sredstvima koja ne pružaju dugoročnu stabilnost. Pritom se te organizacije za sredstva natječu i s javnim institucijama, zakladama i profitnim organizacijama. Naposljetku, s obzirom na ESF-ovu izrazitu zahtjevnost pri praćenju projekata, od korisnika sredstava traži se razina administracije za koju manje organizacije nemaju spreman kapacitet. Dakle, dok ministrica Obuljen Koržinek ističe pozamašan iznos koji se dodjeljuje putem ESF-ovih natječaja, prešućuje da okviri natječaja ne omogućuju udrugama stabilnost potrebnu da rade svoj posao. Stoga, nažalost, ESF nije dovoljan odgovor na probleme javnog financiranja kulture.

Zaključno, ideja o europskoj zajednici država koja kroz strukturne fondove smanjuje nejednakost građana zvuči odlično. Međutim, teško se oteti dojmu da Europski socijalni fond nije uspio značajno smanjiti nezaposlenost ni socijalnu isključenost marginaliziranih skupina na razini Europske unije – unatoč značajnim ulaganjima. Uzroci toga su bezidejnost i konzervativnost na razini europskih tijela koja određuju smjernice, te nekoordiniranost europskih i lokalnih tijela u provedbi ESF-ovih operativnih programa i natječaja. Isti problem uočljiv je i na ovoj manjoj razini, u polju hrvatske kulture, gdje ESF nije izazvao tektonske promjene unatoč nominalnom povećanju budžeta. Nažalost, sad je već bolno očito da nam Europska unija neće “sletjeti” i ponuditi nikakvo idejno ni financijsko rješenje ekonomskih, političkih ni inih kriza. Novci ESF-a mogu biti koristan dodatak domišljenoj politici, no sve dok se politika svodi na puko “povlačenje sredstava iz europskih fondova”, sredstva ESF-a služit će prvenstveno za kupovanje vremena koje je unaprijed izgubljeno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Europski socijalni fond spada u strukturne fondove koji su prvi put osmišljeni u sklopu Rimskih ugovora 1957. kad je i osnovana Europska ekonomska zajednica, carinska unija između pet zemalja koja će prerasti u današnju Europsku uniju s (trenutno) 28 zemalja-članica. Strukturni fondovi postali su relevantni širenjem zajednice čime su zadobili svoju izvornu funkciju koju imaju do danas: smanjiti nejednakost između zemalja-članica. Fondovi su doživjeli drastično povećanje budžeta i odgovornosti 1991. godine: slomom socijalizma otvorila se mogućnost za širenje Europske unije i osnivanje jedinstvenog europskog tržišta, a EU je procijenila da je njena uloga smanjiti postojeće ekonomske nejednakosti koje bi se na europskom tržištu dodatno produbile. Tada su jasno odijeljena četiri strukturna fonda s četiri različite funkcije. Europski socijalni fond namijenjen je smanjenju nejednakosti između društvenih skupina, odnosno izvorni cilj mu je bio smanjiti nezaposlenost mladih i dugotrajno nezaposlenih (long-term unemployed) građana. Kao ciljevi ESF-a sada se navode i veća socijalna uključenost pripadnika marginaliziranih društvenih skupina, integracija mladih, poboljšanje usluga od javnog interesa (npr. zdravstva), smanjenje rodne nejednakosti, pomoć tražiteljima azila i izbjeglicama, poboljšanje javne uprave itd. No u glavnom je fokusu smanjenje nezaposlenosti, bilo kao glavni cilj, bilo kao sredstvo kojim se ispunjavaju svi ostali ciljevi.

Ideja strukturnih fondova je s jedne strane ukazala na socijalnu ideju Europske unije kao federacije koja intervenira u ekonomiju zemalja kako bi im osigurala jednake i humane uvjete sudjelovanja na tržištu. No s druge strane samo sudjelovanje na tržištu je neupitno: dilema oko liberalne ekonomije za Europsku uniju je okončana padom Berlinskog zida. ESF je stoga socijalan u smislu bavljenja ekonomski ugroženim društvenim skupinama, no “socijalna pomoć” koju daje tim skupinama jest know-how kako da se snađu na slobodnom tržištu. Kako navodi službena stranica, ESF je “glavno sredstvo za potporu zaposlenosti, pomaže ljudima da pronađu bolje poslove i omogućuje pravednije prilike za zapošljavanje svim građanima EU. Ono djeluje tako što investira u europski ljudski kapital – njene radnike, mlade ljude i sve koji traže posao.” Iako se u zaključku poetično navodi da su “ljudi u fokusu Europskog socijalnog fonda”, činjenica da socijalni fond naziva nezaposlene i socijalno ugrožene građane ljudskim kapitalom jasno ukazuje o kojim ekonomskim i političkim okvirima govorimo.

U aktualnom ciklusu ESF-a (koji se provodi od 2014. do 2020.) poseban naglasak je stavljen na anuliranje posljedica globalne ekonomske krize: kako navodi recentna Uredba Europskog parlamenta i Vijeća o Europskom socijalnom fondu, “Unija je suočena sa strukturnim izazovima koji proizlaze iz ekonomske globalizacije, tehnoloških promjena i sve starije radne snage te sve većeg manjka radne snage i vještina u nekim sektorima i regijama. Situacija se pogoršala zbog nedavne gospodarske i financijske krize koja je prouzročila povećane stope nezaposlenosti, posebno pogađajući mlade i druge osobe u nepovoljnom položaju kao što su migranti i manjine.” Ideja ESF-a jest da se ti strukturni izazovi mogu riješiti tako da se nezaposlene građane edukacijom “prelije” u sektore i regije kojima manjka radna snaga: “Naprimjer, dugotrajno nezaposlenima se pomaže da steknu nove vještine i povrate motivaciju. U slučaju industrija u padu, ESF zaposlenicima daje nove produktivne vještine i prilike, često u novim, rastućim sektorima kao što su oni u sklopu zelene ekonomije. (…) Žene se potiče da prihvate tehničke poslove, a muškarce se obučava za brigu i nastavničke poslove u kojima prevladavaju žene. Diljem Europe ESF daje poslodavcima i radnicima vještine i prilike koje vode širem izboru i većoj kontroli svojih života.”

Inzistiranje ESF-a na značaju obrazovanja može biti vrlo važno, pogotovo u slučaju mladih. Kako se navodi, jedan od pet mladih Europljana napušta srednju školu, što znači da svake godine na europske burze rada stigne šest milijuna novih ljudi bez srednjoškolske diplome. U tom slučaju nužni su programi za poticanje mladih da završe školu (s posebnim naglaskom na mlade iz marginaliziranih skupina) jer im samo obrazovanje može omogućiti bijeg od siromaštva. I nema sumnje da subvencije ESF-a bitno pomažu pojedinim članicama da uopće realiziraju ovakav tip edukativnih programa. ESF sufinancira projekte od 50% do 85%, ovisno o ekonomskom stanju pojedine članice. Najveće potpore per capita od 2014. godine dobili su Portugal, Mađarska, Estonija, Slovačka, Litva, Hrvatska i Slovenija. Svakako je pozitivno što novac doista odlazi u siromašnije članice EU.

Međutim, ukupno gledano, nije vjerojatno da citirana ideja doista može voditi rješenju problema nezaposlenosti. Na stranu komične propagandne slike o industrijskim šljakerima koji postaju priučeni stručnjaci za solarne panele ili o ženama koje preuzimaju “muške” poslove, problem ESF-a je što rad tretira kao energiju, tj. vjeruje da radna mjesta ne mogu nestati nego mogu samo prijeći iz jednog oblika u drugi. No naprosto nije istina da gašenje jednih industrija prati otvaranje ekvivalentnog broja radnih mjesta u drugim područjima. Problem nezaposlenosti stoga se ne može svesti primarno na neprilagođenost građana tržištu rada, kao što se ni ekonomska kriza ne može riješiti bez preispitivanja okvira postojeće ekonomije. U svojoj analizi strukturnih fondova EU, irski istraživač i statističar Cormac Halpin zaključuje da unatoč pojedinim uspješnim i bitnim projektima, njihov ukupan učinak nije ostvario izvornu ideju. U slučaju ESF-a, nejednakost i nezaposlenost se u Uniji s godinama nisu smanjili, a Halpin vjeruje da se ovakvim principom ESF-a neće ni smanjiti.

Dodatan uzrok neefikasnosti ESF-a leži i u difuziji odgovornosti zbog koje ne postoji čvrsta veza između početnih ciljeva i implementacije, odnosno ne postoji konkretna, jedinstvena europska politika borbe protiv nezaposlenosti. Formalno, Europski parlament i Vijeće definiraju opće smjernice ESF-a, potom Europska komisija i pojedine članice dogovaraju operativne programe za svaku državu, a na temelju tih operativnih programa vlade pojedinih država raspisuju natječaje i odabiru projekte koje provode pojedine organizacije. Stoga politika provedbe ESF-a u znatnoj mjeri varira od države do države. Pritom Europa nema veliko povjerenje u svoje članice: nepovjerljivost je praktički ugrađena u ESF kroz liniju financiranja Better Public Services koja se bavi poboljšanjem javnih uprava u državama, kao i kroz izrazito kompleksnu administrativnu proceduru praćenja provedbe programa. Ironično, kako u svom istraživanju navodi portugalski ekonomist Eduardo Tomé, iako se traže vrlo detaljni podaci o provedbi projekta, ne postoji kvalitetna evaluacija izvršenih programa. Kao indikatori uspjeha uglavnom se uzimaju konkretni, kratkoročni i često irelevantni faktori – npr. količina utrošenih sredstava ili broj korisnika projekta – no ne postoje ni jasni pokazatelji ni logika evaluacije koji bi nam mogli dati iole precizniju širu sliku kako ESF doista utječe na nezaposlenost.

Budući da je provedba projekta prepuštena pojedinačnim vladama, a evaluacija ne ide mnogo dalje od operativne razine, projekti često gube vezu između glavnog cilja i ishoda, pa pojedine države znaju poimati ESF naprosto kao dodatan izvor nenamjenskog financiranja. Halpin navodi slučaj iz 1975. u kojem je Ujedinjeno Kraljevstvo vidjelo donaciju strukturnog fonda ne kao sredstvo za smanjenje vlastitih nejednakosti, nego kao “otplatu duga” za novac koje je “posudilo” Europskoj uniji. Indikativna je i nedavna izjava Guya Verhofstadta, predsjednika Europskih liberala, koji je poljskoj i mađarskoj vladi zamjerio nezahvalnost iako su njihove države primile značajna sredstva iz Strukturnih fondova. S jedne strane imamo poljske i mađarske desne vlade koje očito ne mare za Europsku uniju, ali s druge strane imamo političara EU koji i sam smatra da su ove subvencije “velikodušnost Unije” prema Poljskoj i Mađarskoj, a ne namjenska sredstva za smanjenje nejednakosti europskih građana. U takvom kontekstu, nije čudo da se i u Hrvatskoj govori o “povlačenju novaca iz europskih fondova” kao načinu popunjavanja proračuna.

ESF je nužno sredstvo za smanjenje nejednakosti i nezaposlenosti na razini Europske unije. No u svom djelovanju ograničen je dvjema krizama: krizom tržišne ekonomije i krizom Europske unije koja nije uspjela zaživjeti kao jedinstvena politička zajednica. U oba slučaja ESF pokušava te krize ignorirati, odnosno tromo tražiti rješenja isključivo unutar sadašnjih ekonomskih i političkih okvira. Stoga ne čudi što je za razdoblje od 2021. do 2027. najavljen novi ciklus ESF-a (maštovito nazvan “Europski socijalni fond Plus”) koji se idejama i provedbom ne razlikuje bitno od sadašnjeg: jedina novina je linija financiranja namijenjena azilantima i migrantima koja će “primarno financirati kratkoročne mjere”. Tako će se ESF baviti i izbjegličkom krizom, ali i u ovom slučaju – kratkoročno i unutar okvira statusa quo. Nije sporno da se Europska unija upravo nalazi u vrlo ozbiljnoj političkoj i ekonomskoj krizi koja povećava nejednakost i nekooperativnost zemalja-članica. Međutim Strukturni fondovi EU, u koje spada i Europski socijalni fond, tom problemu pristupaju konzervativno i bezidejno: konzervativno jer se vjeruje da se kriza može razriješiti bez propitivanja i mijenjanja okvira aktualnog političkog i ekonomskog sustava, bezidejno jer se i unutar tih okvira svodi na ponavljanje istih metoda koje se nisu pokazale efikasnima. Iluzorno je očekivati da će takvim pristupom Strukturni fondovi značajno utjecati na nejednakost unutar Unije.

Čini se da je slična uloga i ESF-a u Hrvatskoj. Sedmogodišnji operativni program Učinkoviti ljudski potencijali (2014. – 2020.) Hrvatskoj je priskrbio projekte u vrijednosti 1,85 milijardi eura (od čega Europa plaća 1,56 milijardi) u različitim sektorima, od rada preko zdravstva do kulture. Tih projekata bez ESF-a ne bi bilo, a mnogi projekti čine značajnu razliku u svojoj sredini. Međutim, na općoj razini, nezaposlenost u Hrvatskoj pala je ne zbog ESF-ovih projekata, nego zbog iseljavanja mladih, što je samo dodatno povećalo nejednakost između Hrvatske i razvijenih država Unije. U tim okvirima teško je govoriti o značajnom i uspješnom učinku ESF-a na Hrvatsku.

Budući da ESF u svojoj glavnoj djelatnosti ne postiže cilj zbog manjka evaluacije i jasne političke ideje, teško je očekivati da će polučiti značajan učinak na područje kulture kojim se marginalno bavi. S druge strane, i taj relativno sitan doprinos predstavlja bitnu stavku u tankom budžetu Ministarstva kulture i unosi određenu promjenu u lokalno kulturno polje. U sljedećem tekstu vidjet ćemo kako ESF funkcionira u području kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako je reputacija ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek izgrađena upravo na imidžu sposobne eurobirokratske stručnjakinje, dosadašnji tijek njezina mandata kao da je upregnut u osporavanje takve slike, spotičući se, između ostalog, i o provedbe natječaja kojima se ministrica inače javno hvali kao svojim postignućima. Poseban problem njeno ministarstvo ima upravo s europskim sredstvima na koja se, uslijed nikakvoga proračunskog izdavanja za kulturu, financiranje kulturnog sektora sve više preusmjerava, signalizirajući vrlo jasno opseg u kojem država želi na sebe preuzeti odgovornost za razvoj kulture.

Na dramatične razmjere štete koju nekompetencija nove garniture u Ministarstvu proizvodi nedavno je ukazao portal Bilten.org izvijestivši da je prema rebalansu proračuna za 2017. godinu “udio Ministarstva kulture smanjen za preko 87 milijuna kuna, uglavnom zbog nerealiziranih sredstava Europskog socijalnog fonda (8,9 milijuna) i Europskog fonda za regionalni razvoj (74 milijuna)”. No stvari, izgleda, ne stoje znatno bolje ni kada se Ministarstvo odluči realizirati dio navedenih sredstava, a posebno se to, izgleda, odnosi na natječaje koji se financiraju iz sredstava Europskog socijalnog fonda.

Među njima je zadnjih tjedana posebno sporan natječaj namijenjen medijima zajednice – osim što je ministrica već višekratno prekršila obećanje o njegovu raspisivanju, čini se da postoje brojni problematični aspekti definiranja njegovih osnovnih parametara. Neprimjerenost i netransparentnost procedure dovela je i do reakcije predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Saše Lekovića koji je bio pozvan sudjelovati u radnoj skupini za uspostavu kriterija za dodjelu sredstava. U izjavi za portal Lupiga.com Leković pojašnjava da je rad radne skupine obustavljen već nakon prvih dvaju sastanaka na kojima nisu utvrđeni ni kriteriji njezina djelovanja. Uzevši u obzir nejasnoće oko adresata natječaja – po svemu sudeći, on će služiti upumpavanju novaca u lokalne komercijalne medije – može se zaključiti da je svaka razina uspostave ovog natječaja zasad obilježena organizacijskim i komunikacijskim propustima nadležnih.

Zanimljivo je da se ministrica u obrani od prozivki vezanih za natječaj za medije zajednice više puta javno pozivala na činjenicu da je Ministarstvo kulture u njenom mandatu konačno raspisalo dva od četiri natječaja iz Europskog socijalnog fonda, kojima pripada i ovaj “medijski”. U međuvremenu je – 30. studenog – raspisan i treći, Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, pa bi se dalo zaključiti da je Ministarstvo financiranju kulture iz europskih fondova konačno pristupilo efikasno.

No dok se pozivi redaju, od rezultata za sada – ništa. Posebno je to sporno u slučaju natječaja Umjetnost i kultura za mlade, koji je raspisan još u – prosincu 2016. godine! Nakon višestrukog pomicanja roka za prijavu od 28. veljače do 21. travnja., na rezultate se čeka već osam mjeseci, bez jasnog odgovora kada bi se to moglo desiti.

Problem, dakako, nije u pukom pomicanju datuma eventualnog dobitka sredstava, nego i u tome da su prijavitelji svoje aktivnosti tempirali prema okvirnim rokovima koje su im sâmi provoditelji sugerirali. Doznajemo tako da je na pripremnim radionicama prijaviteljima rečeno da se potpisivanje projekata može očekivati u rujnu, a isti podatak naveden je i u objavljenim službenim odgovorima Ministarstva kulture na upite vezane za Umjetnost i kulturu za mlade. Na potpuno logično pitanje kako da prijavitelji definiraju razdoblje provedbe projekata kada nigdje u natječajnoj dokumentaciji nije naveden datum objave rezultata, službenici Ministarstva odgovaraju da se ugovaranje “okvirno očekuje u kolovozu/rujnu 2017. godine”.

Problem je, dakle, dvostruk – niti je Ministarstvo kulture u natječajnoj dokumentaciji jasno navelo rok za objavu rezultata, niti je naknadne službene informacije približno ispoštovalo. Neobjašnjivim se kašnjenjem u slučaju Umjetnosti i kulture za mlade tako potencijalno ugrožava ili ograničava provedivost projekata eventualnih dobitnika sredstava, onemogućujući nezavisnokulturnim akterima da i ono malo sredstava što bude bačeno u njihovom smjeru iskoriste na zamišljeni način.

Nažalost, ni na traženje najbanalnije informacije poput okvirnog datuma objave rezultata nije lako dobiti odgovor od Ministarstva kulture. Na naš upit mailom do trenutka objave ovog članka nismo dobili povratnu informaciju, a nešto se susretljivijom pokazala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva koja nas je kao posredničko tijelo razine 2 u slučaju ovog natječaja informirala kako je “za očekivati” da ćemo “o rezultatima natječaja uskoro biti obaviješteni”.

U međuvremenu, udrugama u kulturi pokazano je da ih ni novi priljev sredstava neće poštedjeti nesigurnosti koje (ne)djelovanje Ministarstva kulture strukturno amplificira. Netransparentnost kriterija i procedure, kašnjenja onkraj svakog razumljivog roka, “propadanje” europskih sredstava, ministričino kršenje vlastitih obećanja – sve ovo govori da ministričin trud da svoj mandat prikaže kao razdoblje kada se stvari u kulturi konačno pokreću prikriva stvarno stanje stvari. U tom smislu, ministrici Obuljen Koržinek se bar možemo zahvaliti na efikasnom demistificiranju besmislene figure birokratskog stručnjaka za kulturu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.