U danima nakon usvajanja preporuka Nacionalnog stožera civilne zaštite o zabrani javnih okupljanja, krenuli su se rasplitati mogući scenariji nastavka programa EPK. Prema prvim prognozama direktorice tvrtke Rijeka 2020 Emine Višnić postojala je mogućnost prilagodbe nekih programa novonastaloj situaciji, pa i produžetak realizacije na 2021. godinu. Manje prostora za optimizam ostavila je ministrica kulture Obuljen Koržinek najavivši financijske rezove, koji su par dana kasnije, donošenjem Prijedloga odluke o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu za 2020. godinu, dobili jasnije konture. Sredstva za EPK su samo u prvom krugu mjera štednje umanjena za 5 milijuna kuna, što znači trećinu predviđenog godišnjeg budžeta i ozbiljan udarac za mogućnost daljnje provedbe projekta. U tom svjetlu dočekana je i službena obavijest o obustavi većeg dijela aktivnosti te otpuštanju 59 od ukupno 70 zaposlenika i zaposlenica trgovačkog društva Rijeka 2020.

Što će ostati od programa Luke različitosti, na koji način će se prekid aktivnosti odraziti na pojedince i organizacije koje su posljednjih nekoliko godina uložile u njihovo planiranje i pripremanje te kakve odjeke će titula Europske prijestolnice kulture naposljetku ostaviti na riječkoj kulturnoj sceni? O tim pitanjima razgovarali smo s Davorom Miškovićem, voditeljem Drugog mora – domaćina programskog pravca Dopolavoro koji je u svojim promišljanjima rada i dokolice u suvremenom društvu okupljao brojne organizacije domaće i regionalne nezavisne kulturne scene.

KP: Od Rijeke 2020, strateškog gradskog projekta i projekta od nacionalnog značaja, nakon mjesec dana izvanredne situacije ostao je administrativni kostur. Većina zaposlenika je otpuštena, uz najavu prekida suradnje i dijelu ljudi zaposlenih u gradskim ustanovama na provedbi EPK programa. Smatrate li to opravdanim?

U hrvatskom kulturnom sustavu Europska prijestolnica kulture je iznimka. Taj izniman položaj omogućio je EPK-u niz pozitivnih ostvarenja, ali i ovako brzi krah. EPK održava organizacijska struktura osmišljena samo za tu svrhu, specijalizirana za nju. Ta specifičnost znači da donesene drakonske mjere predstavljaju presedan koji se ne može primijeniti na nekog drugog, ni jednu ustanovu, tvrtku ili udrugu, jer u populaciji koja nastanjuje kulturni ili javni sektor ne postoji nitko poput EPK. Druga važna činjenica je da je EPK privremen, nešto što se događa samo jednom, u 2020. godini. Istina, eho tog događaja se trebao osluškivati godinama, ali odjeci nam ionako brzo izmiču. Ta privremenost također je sigurno bitno utjecala na donošenje ovakve odluke. Sada ceh te iznimnosti i privremenosti plaćaju ljudi koji su dobili otkaz.

Ocjena opravdanosti neke odluke ovisna je o našim interesima i parametrima koje uključujemo u analizu. Ako promatramo EPK kao strateški projekt ne samo iz perspektive programske prezentacije nego i iz perspektive redefiniranja uloge kulture u društvu (EPK je bitno pridonio značaju i vidljivosti kulture u javnom prostoru) rekao bih da je onda ovo svakako propuštena prilika i ovu odluku treba tumačiti kao odustajanje od važnosti kulturnog sektora. Ako pak EPK promatramo samo kao događaj koje se neće dogoditi ili će se dogoditi u smanjenom opsegu, onda je to druga priča.

KP: Započelo je prestrukturiranje programa s predviđenim bitnim smanjenjem proračuna, iako njegovi ukupni gabariti zasad nisu poznati. Jeste li kao domaćin jednog od sedam projektnih pravaca sudjelovali u tom procesu? Znate li koji je opseg predloženog “novog EPK” i u kojem će se obujmu pravac Dopolavoro uspjeti realizirati?

Restrukturiranje EPK-a događa se od kada se pojavila epidemija, ali to je planiranje poput tapkanja u mraku jer se nisu znali osnovni parametri, trajanje epidemije, restrikcije vezane uz okupljanja, mobilnost ljudi, transport, opseg financiranja, itd. Koliko mi je poznato napravljeno je više verzija programa, a ja sam u tom procesu sudjelovao dajući konkretne informacije o svakoj predviđenoj aktivnosti unutar programskog pravca. Sada se mijenja proces planiranja na način da se umanjuju ili brišu barijere između programskih pravaca i pokušava osmisliti koherentan program uzimajući u obzir kriterije kao što su zadržavanje što većeg broja hrvatskih umjetnika u realizaciji programa, dugoročne efekte po grad kao što su aktivacija zgrada Exportdrva ili Dječje kuće, te promjene formata događaja tako da poštuju preporuke stožera civilne zaštite ili se događaju online.

KP: Zaustavljanje programa EPK, osim na egzistencije otpuštenih radnika i radnica, utječe i na stotine drugih koji su trebali biti uključeni u provedbu projekta. U sklopu programa Dopolavoro surađujete s desetak partnerskih organizacija i brojnim umjetnicama i umjetnicima u Hrvatskoj i inozemstvu. Kako će se ove promjene odraziti na te suradnje? Kolika će, prema vašim procjenama, biti šteta?

Umjetnici i organizacije koje su trebale sudjelovati u realizaciji programa svakako će biti zakinuti za mogućnost realizacije svojih umjetničkih vizija i radova. Naravno, i financijski prihodi će im biti umanjeni. Problem je tim veći što je u gotovo cijelom svijetu došlo do otkazivanja brojnih kulturnih događaja i projekata. Za sada nije došlo do nikakvih poremećaja u suradnji s partnerskim organizacijama i umjetnicima i mogu reći da su svi vrlo fleksibilni i voljni se uključiti u realizaciju programa ako to okolnosti dozvole. Na razini cijelog EPK u što uključujem ustanove, udruge, tvrtke i pojedince napravljen je ogroman posao za koji bi bila ogromna šteta da se ne dovrši. Mi smo u situaciji da smo izgradili kuću koju nismo priključili na struju i vodu. Razmjeri štete su otprilike takvi kao da tu kuću sada srušimo.

KP. Što je s europskom dimenzijom projekta? Jesu li se sredstva potrebna za održavanje programa i radnih mjesta mogla osigurati iz proračuna Europske unije?

Europska dimenzija je krahirala na više mjesta tijekom ove pandemije, no tome nije kriva isključivo Europska unija nego i nacionalne države. Rekao bih da se problemi europskog projekta ogledaju upravo u nemogućnosti obuhvaćanja jednostavnom definicijom što je to europska dimenzija. Za svakog je to nešto drugo: vrijednosti prosvjetiteljstva, demokracija i ljudska prava, sloboda, jedinstveno tržište, kolonijalna prošlost, kršćanski identitet, zaista svašta i često kontradiktorno. EU sudjeluje u EPK-u kroz sredstva osigurana iz različitih fondova EU, te kroz sredstva Nagrade Meline Mercouri. Koliko mi je poznato EU ispunjava svoje financijske obveze, a da li bi bili spremni preuzeti financiranje radnih mjesta i programa nije mi poznato. Mogu samo spekulirati da bi donošenje jedne takve odluke za EU bila noćna mora jer bi to značilo da se uspostavlja presedan koji se može primijeniti na niz drugih situacija.

KP: Za riječke udruge u kulturi neizvjesno je i financiranje iz javnih izvora. Još uvijek nisu uplaćena sva sredstva za rad za 2019., a pročelnik za kulturu najavio je i smanjenje opsega financiranja za tekuću godinu, uz napomenu da će se očuvati projekti čija “financijska struktura sugerira ostvarivanje egzistencijalne dobrobiti”. Kako to tumačite?

To tumačim vrlo jednostavno: nema para. Već dugo vremena u Hrvatskoj je prvenstveni cilj kulturne politike očuvati kulturni sustav. U stanju društvene anomije očuvati nešto što se prvenstveno bavi vrijednostima i simboličkim svijetom je složen zadatak. Pa ipak, čini mi se da postoji mjesta za kritiku tih nastojanja i to prvenstveno iz perspektive da se kulturna politika kroz ta nastojanja pretvorila više-manje u socijalnu politiku, očuvanje egzistencije onih koji nastanjuju kulturni sektor. To je osobito vidljivo u kriznim situacijama, to je vidljivo i u odluci o otkazima u agenciji Rijeka 2020. Potpuno se slažem s time da je prioritet očuvanje sektora u cjelini i kulturnih ustanova, ali čini mi se da je odluke potrebno temeljiti na outputu aktera u kulturi, a ne na činjenici da tu radi velik broj ljudi. Rekao bih da je jedan od ključnih problema u hrvatskoj kulturnoj politici činjenica da su tablice i tablični kalkulatori ključni alat za donošenje odluka.

KP: Unatoč tome što će sredstava za rad izgledno biti jako malo, nastavlja se ulaganje u infrastrukturu i dovršavanje Art kvarta Benčić prema prvotnom planu. Što će, osim zgrada, od riječke kulture ostati u sljedećoj godini?

EPK je u kulturnom životu grada ostavio dubok trag već sad. Tu se ne radi samo o realiziranim programima i infrastrukturi nego i o razvoju pojedinaca i organizacija. Rečeno rječnikom civilnog društva: došlo je do velikog transfera znanja, do razvoja ljudskih kapaciteta, organizacijskog razvoja, uspostavljene su brojne suradnje i veze na svim razinama i s različitim sektorima. Uzorak toga bio je vidljiv na otvaranju programa Rijeke 2020. Potrebno je pronaći modalitet za očuvanje tog znanja i ako se to dogodi riječka kultura će biti sjajna.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U prvom krugu za Europsku prijestolnicu kulture 2020 natjecalo se čak devet gradova, a u drugi krug ušli su Dubrovnik, Osijek, Pula i Rijeka. Nakon intenzivnih priprema, različito organiziranih procesa i pristupa, u veljači su predani završni prijedlozi – ‘bid bookovi’ četvero finalista, a titulu prijestolnice kulture osvojio je grad Rijeka.

Projekt Europske prijestolnice kulture započet je 1983. na inicijativu Meline Mercouri, tadašnje grčke ministrice kulture s ciljem promicanja i snaženja pozicije kulture među državama članicama EU, ali i senzibilizacije za različitosti unutar ovog heterogenog prostor. Prvi grad koji je ponio tu titulu bila je Atena 1985, a po prvi puta jedan od hrvatskih gradova preobrazit će se u prijestolnicu 2020. godine.

Za titulu prijestolnice Dubrovnik je osmislio program pod naslovom Grad u nastajanju, a kako stoji na službenim stranicama Dubrovnik 2020 cilj projekta je “Dubrovnik osloboditi slike koju ima o samom sebi i svih kočnica koje je ta slika stvorila te iz podvojene uloge koju mu je namijenila povijest i njegov recentni razvoj, stvoriti novi urbanitet – živ, zaigran, kreativan i kulturno održiv”. Kako bi ga oslobodili historijskog bremena i otvorili procijepe za suvremene, žive i nove koncepcije kulture i umjetnosti, na izradi projektnog prijedloga angažrialo se preko stotinu ljudi, a koncept Grad u nastajanju “predstavlja nedovršeni trajni i otvoreni proces koji potiče uključenje svih kulturnih i socijalnih kapaciteta Grada u reinterpretaciji njegove prošlosti, promjeni njegove sadašnjosti i sustvaranju njegove budućnosti” – stoji na stranicma Dubrovnika. Program je organiziran oko tri tematske osi – Predbudućnost, Zajednički smisao i Naše povijesti.

Osijek, jedini grad kontinentalne Hrvatske u drugom krugu, na prijavu je potakla svijest o potrebi za društvenom i strukturnom preobrazbom. Kako navodi u izjavi za t-portal voditelj projekta Vladimir Ham: “Kandidaturi smo pristupili kroz početnu inventuru vlastitih potencijala, ali i nedostataka, nakon čega je započela i izrada koncepta programa koji je naznačen u predselekcijskoj fazi i nijansiran u izradi završne prijavne knjige. Osim samog grada u kandidaturi je obuhvaćena i regija, kako uža tako i šira, uključujući prekogranična partnerstva s gradovima u susjednim zemljama.” Koncept Osijeka 2020. temelji se na četiri programske osi: Hacking the Future, The Culture Park, Living Fields i Bridges over Waters koje objedinjuje motiv kisika – Oxygen (izveden iz Osijek 2020 – O2). 

Pula se za prijestolnicu natjecala temom demilitarizacije, a osnova cijelog koncepta je igra oko koje se grade tri programske linije – Board Game, Playing It Fair te Your Turn, a cilj programa je potaknuti građane Pule, Hrvatske i Europe “da se suoče s barijerama i posljedicama koje one ostavljaju na svakodnevni život, da kritički promatraju događaje oko sebe te da se aktivno uključe u stvaranje boljeg društva” kazala je voditeljica projekta Vlatka Kolarović u svojoj izjavi za T-portal. Na stranicama Pule 2020 stoji pak sukus onoga oko čega je građen program: “Turbulentna povijest koja je grad Pulu i čitavu Istru vodila iz jednog rata u drugi, od jednog do drugog režima, ostavila je mnoge teške tragove, ali i postupno proizvela zajedničku otpornost i osjećaj prihvaćanja drugog i drugačijeg. U današnjoj Europi koja sve više pati od vjerskih i drugih nesnošljivosti, Istra ima priliku i odgovornost postati katalizator društvene promjene na prostoru daleko izvan vlastitih granica. S druge strane, neizmjerni potencijali raspršeni unutar granica istarskog poluotoka, poticaj su na promišljanje bolje budućnosti za svakog pojedinog građanina. Ekologija, javni prostor te prije svega edukacija usmjerena aktiviranju postojeće i stvaranju nove publike, kulturu isprepliću s gospodarskim rastom te malim i srednjim poduzetništvom u sasvim novi, europski krajolik Pule i Istre 2020. godine.”

I konačno, četvrti grad koji se natjecao je Rijeka s programom naslovljenim Port of Diversity. “Zajedno s pojmom Luka, teme Rada, Različitosti i Vode tvore narativ o posebnostima grada, njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te predstavljaju vrijednosti duboko utkane u povijesni identitet Rijeke, kako doslovno tako i metaforički. U njima se istovremeno zrcale i temelji Europske unije: multikulturalnost, raznolikost, poštivanje različitosti, otvorenost za dijalog i suradnju. Neovisno o političkoj volji i demokratskoj tradiciji, ove vrijednosti, dakako, nisu zajamčene jednom zauvijek. Naprotiv, upravo zbog stvarne i stalne opasnosti da budu ugrožene, pogotovo u okolnostima dugotrajne ekonomske krize, valja ih braniti promišljanjem, vrednovanjem i zastupanjem iz umjetničke i kulturne perspektive.”- stoji na stranicama Rijeka 2020. 

Žiri na čelu s predsjednikom povjerenstva Stevom Greenom za prijestolnicu je odabrao Rijeku, a taj će grad u naredne četri godine uprijeti sve svoje snage u preobrazbu kako bi se pretvorio u dinamičnu i raznoliku kulturnu pozornicu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na stranicama Grada Zagreba objavljen je Nacrt Strategije kulturnog i kreativnog razvitka za razdoblje od 2015. do 2022. godine na 70 stranica. Kao što smo pisali, Zagreb je sredinom veljače obznanio kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture 2020. čiji su temelj i polazišna točka izrađena kulturna strategija, a tada je najavljeno da će i strategija uskoro ugledati svjetlo dana. Tako Nacrt otvara uvod pod nazivom “Zagreb na putu prema kulturnoj prijestolnici”, a da čitatelj ne bi bio doveden u zabludu da bi Strategija nastala i bez kandidature, autori Nacrta ističu: “Prijava Grada Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture istovremeno je alatka i primarni cilj gradske kulturne politike. Ukoliko Zagreb izbori titulu Europska prijestolnice kulture, postat će zamašnjak za razvoj kulturnog i gospodarskog razvoja, čineći Zagreb jednim od najinovativnijih i najinkluzivnijih gradova, gradom koji kroz razvoj umjetnosti i kulture stvara novu sliku modernog, pametnog i kreativnog grada 21. stoljeća”. Također, istaknuto je da Strategija ima dinamički karakter, “ona je dokument u stalnom nastajanju i razvijat će se prema novim uvidima, potrebama i okolnostima, a s obzirom na vrijednosti koje se iskazuju u kandidaturi i programu Grada Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture”.  

Na prvih dvadesetak stranica Strategije provedena je analiza stanja prema područjima djelovanja kulture i umjetnosti, njihovi pozitivni aspekti te razvojne prepreke. Na tridesetak stranica popisano je sedam strateških ciljeva i planiranih projekata koji će doprinijeti njihovoj provedbi.

Opći strateški cilj 1. tiče se očuvanja, zaštite i promicanja materijalne i nematerijalne kulturne baštine, a podrazumijeva unapređenje kulturne turističke ponude Gornjeg grada (sanaciju i obnovu palače Magdalenić-Drašković-Jelačić gdje će biti smještene zbirke darovane Gradu Zagrebu i čuvaonica Muzeja grada Zagreba, te palače Grlečić-Jelačić koja će postati Kuća glazbe), potom osnivanje Centra hrvatskoga stripa koji će očuvati nacionalnu stripovsku baštinu te skrbiti o prikladnom načinu prezentiranja tog likovnog i stvaralačkog blaga. Također, Grad Zagreb odlučio je u narednom razdoblju obnoviti stari industrijski objekt Gredelja i prenamijeniti ga za potrebe Zagrebačkog kreativnog klastera s odgovarajućom multifunkcionalnom dvoranom opremljenom za raznolike umjetničke sadržaje.

Opći strateški cilj 2. namjerava povećati sudjelovanje i uključivanje građana u kulturne aktivnosti projektom Obiteljski prijatelj kojim će kulturne ustanove i organizacije nuditi sadržaje prilagođene osobama svih životnih dobi, inkluzivnim filmskim i kazališnim projekcijama koje podrazumijevaju projekt nabave opreme i prilagodbe dvorana, te projektom Knjižnica grada Zagreba Knjigom do krova namijenjenim beskućnicima. Opći strateški cilj 3. promiče kreativne industrije kao pokretače gospodarskog rasta uspostavom Inkubatora i Kreativnog klastera koji će se smjestiti u obnovljenom industrijskom objektu, osnivanjem Svjetskog centra za animirani film, te projektom Kultura poduzetništva s ciljem stvaranja preduvjeta za poduzetničke aktivnosti javnih gradskih ustanova te ostalih organizacija u području kulture.

Općim strateškim ciljem 4. želi se unaprijediti međusektorska suradnja i suradnja gradskih, javnih, privatnih i civilnih kulturnih organizacija. Tako će, s namjerom da dobije prestižnu titulu kreativnog grada filma, Grad Zagreb podnijeti kandidaturu Mreži kreativnih gradova UNESCO-a. Pod ovim se strateškim ciljem spominje KvARTura, projekt gradskih centara za kulturu koji djeluje već nekoliko godina, te potreba povezivanja javnog i civilnog kulturnog sektora radi kojeg je potrebno razvijati novi model civilno-javnog partnerstva radi upravljanja lokalnom infrastrukturom. Osigurati izvrsnost upravljanja kulturom jačanjem kapaciteta i upravljačkih sposobnosti nadležnog gradskog ureda opći je strateški cilj 5, koji će biti ostvaren mapiranjem kulturnih resursa, poboljšanim procesom vrednovanja i praćenja projekata odobrenih putem Javnih potreba u kulturi te provedbom Plana zelene kulture koji će povećati broj projekata koji integriraju kulturu i zaštitu okoliša.

Opći strateški cilj 6. ojačat će i unaprijediti kapacitete organizacija u području umjetnosti i kulture tako što će Gradskoj knjižnici umjesto sadašnjih 2560 m2 osigurati prostor od oko 20000 m2, obnoviti i rekonstruirati Veliku dvoranu Pučkog otvorenog učilišta, te pretvoriti Pogon Jedinstvo u fleksibilan multifunkcijski prostor površine od oko 3000 m2. U vezi s Pogonom, planirana je mogućnost prenamjene i priključivanja dodatnih prostora u gradu kako bi se uspostavio društveno-kulturni centar na više lokacija. Financijska održivost perspektivnih projekata, programa i poduzetničkih pothvata kulturnih i kreativnih industrija opći je strateški cilj 7. koji će biti ostvaren osposobljavanjem za pripremu EU projekata centara za kulturu te osnivanjem Zaklade za umjetnost i kulturu s namjerom da se osigura transparentan i učinkovit sustav transfera financijske potpore te osigura ravnotežu financiranja kulturnih aktivnosti iz javnog i privatnog izvora.

Akcijski plan nije dio strateškog dokumenta, već će ga Gradski ured za kulturu izrađivati na godišnjoj razini, uz prethodno mišljenje ostalih gradskih upravnih tijela. Javno savjetovanje otvoreno je do 23. ožujka, a javno predstavljanje bit će održano u srijedu, 18. ožujka, u 17 sati u KIC-u. 

U ZagrebPlanu, razvojnoj strategiji Grada Zagreba do 2020. godine, objavljenoj početkom 2013. godine, zacrtano je šest razvojnih strateških ciljeva: konkuretno gospodarstvo, razvoj ljudskih potencijala, zaštita okoliša i održivo gospodarenje prirodnim resursima i energijom, unapređivanje prostornih kvaliteta i funkcija Grada, unapređivanje kvalitete življenja i unapređivanje upravljanja sustavom razvoja. Svakom je strateškom cilju posvećeno posebno poglavlje, a negdje među njima pronašlo se mjesta i za kulturu. Konkretno, kod cilja “konkuretno gospodarstvo” spominje se kao mjera njegova ostvarenja “poticanje kreativnih industrija” i u tom smislu osnivanje Zagrebačkog kreativnog klastera Gredelj, a kod cilja “unapređenje kvalitete življenja” jedna od mjera je “unapređenje uvjeta za rad, kvalitete i raznolikosti djelatnosti kulture” gdje su kao značajni projekti, uz Muzej grada Zagreba, Palaču Jelačić, Krležin Gvozd i druge, nabrojani i Pogon Jedinstvo, Blok Badel te Francuski paviljon.

Odluka o kandidaturi Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture 2020. potvrđena je sredinom veljače na sjednici Skupštine. U proračunu za 2015, iz stavke Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, već je osigurano milijun kuna za pripremu kandidature te milijun kuna u projekcijama proračuna za sljedeće dvije godine. Temelj i polazišna točka kandidature za Europsku prijestolnicu kulture, koja se podnosi nadležnom Ministarstvu do 17. travnja, jest izrađena kulturna strategija. No, nju Zagreb još uvijek nema. 

Spomenuta sredstva u gradskom proračunu osigurana su za provedbu mjera predviđenih ZagrebPlanom, za Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada potvrdio je da projekt EPK 2020 usklađen s ciljevima i prioritetima tog plana. Radi se o “iznimno kvalitetnom strateškom dokumentu”, saznaje tportal, koji je “dugo pripreman, izradio ga je Gradski ured za strategiju, a u njemu se detektiraju bitni problemi razvoja Zagreba te donose i mjere za njihovo rješavanje”. To konkretno znači sljedeće: “Što se tiče sektora kulture, između ostaloga se govori, primjerice, o gubitku identiteta u povijesnim naseljima, dakle Gornjem i Donjem gradu, a spominje se i nedovoljna kapacitiranost Zagreba za kongresni turizam, što pokazuje razumijevanje autora o problematici kulturnog područja u Zagrebu”. 

Kao osnovni sektorski problem u ZagrebPlanu je istaknuta nedefinirana strateška uloga kulture, potom neučinkovito praćenje i vrednovanje kulturnih programa, neučinkovito i nedovoljno inventivno financiranje kulturnih programa i korištenja kulturnih dobara, nedekvatna i nepotpuna oprema prostora te nedostatak prostora i uvjeta za zadovoljavanje i razvoj kulturnih potreba građana – sve ono na što već godinama upućuju kulturni radnici, glasnije iz nezavisnog sektora. Kulturna bi strategija napokon morala odgovoriti na ta, sad već akutna pitanja gradske kulture, a zamjenica gradonačelnika Sandra Švaljek najavila je da će Strategija kulturnog razvitka Zagreba do 2022. godine biti spremna za izglasavanje na sljedećoj sjednici Skupštine. 

Značajno iskustvo u organizaciji i produkciji kulturnih manifestacija, sudjelovanje u međunarodnim projektima i mrežama civilnih udruga te aktivna participacija u procesu izrade kulturne strategije predstavljaju elemente koji Rojc pozicioniraju kao važnog partnera gradskim vlastima u procesu pripreme kandidature i operativnom planiranju konkretnih kulturnih projekata. 

Na radionici će biti predstavljen projekt Europske prijestolnice kulture, proces i kriteriji kandidature s naglaskom na važnost uključenja građana i civilnog društva u cijeli proces. O europskim primjerima dobre prakse, prednostima i rizicima kandidature, istraživanjima koja se provode te aktivnostima Sveučilišne mreže Europskih prijestolnica kulture govorit će Nataša Urošević s Interdisciplinarnog studija Kultura i turizam pulskog Sveučilišta.

Radionica će biti interaktivnog tipa te se očekuje da će prisutni aktivnim sudjelovanjem doprinijeti diskusiji o potencijalima suradnje Društvenog centra u okviru projekta, kao i o prednostima i benefitima koje sudjelovanje može donijeti samom Centru, od uređenja infrastrukture do redefiniranja imidža i repozicioniranja Rojca u gradskom prostoru i svijesti sugrađana.

Radionica će biti održana u Dnevnom boravku DC-a Rojc u petak, 5. prosinca, s početkom u 17 sati.

Piše: Ana Gospić Županović

Pod pokroviteljstvom i u organizaciji suradničke platforme Okret potpora koja okuplja udruge i organizacije s nezavisne lokalne scene (Zadar snova, Šigureca, Teatro VeRRdi, Zadarski plesni ansambl, Teatar Dragon, Eko Zadar, Mavena i Porat) u Zadru se 14. studenog održao okrugli stol ili otvorena javna rasprava na široko koncipiranu okvirnu temu zadarskih kulturnih prilika ili, točnije rečeno, neprilika, objedinjenih pod sloganom 3P (potrebe, prilike, prepreke). Naglasak je stavljen na krovno i intrigantno, a u trenutnoj konstelaciji snaga na zadarskom kulturnom polju sasvim utopijsko naslovno pitanje “Može li Zadar biti evropska prijestolnica kulture?”, povodom medijski bombastično najavljene kandidature grada. Ostale teme o kojima se ukratko govorilo i koje su otvorene bile su usredištene oko generalne problematike kulturne politike te profilacije kulturnog razvoja grada, nepostojanja jasnih i dugoročnih strateških ciljeva, te je u tom smislu dotaknuto i pitanje održivosti i smisla postojećeg pretežno parazitirajućeg i inertnog kulturnog sustava, posebice kad su u pitanju neučinkoviti institucionalni okviri.  

Ova se tribina nastavila na nekolicinu do sada organiziranih rasprava o kulturnoj politici ili politikama Grada. Jedan je od ciljeva Platforme i rješavanje infrastrukturnih i prostornih problema neinstitucionalne zadarske scene, koji se kao kronična boljka povlači već više od dva desetljeća. Rasprava je stoga održana u skvotiranom prostoru donedavno potpuno zapuštene, zanemarene i derutne zgrade u sklopu većeg kompleksa bivših vojarni kod Gradske knjižnice (Stjepana Radića 11). Već neko vrijeme taj prostor, nastojeći ga oplemeniti, preuređuje i održava skupina mladih entuzijasta i aktivista kojoj je prijeko potreban za vlastite kulturne inicijative i društveno okupljanje. Donedavne ruševine, smetlište i narkomansko leglo pretvoreni su tako u donekle sofisticirani i ugodan ambijent s osnovnim preduvjetima za razvoj nezavisne scene i kulturnih akcija mladih aktera koji djeluju po principima samoodrživosti te DIY etike. Na hladnim betonskim zidovima, preko kojih su ovješena velika crna platna, izložene su fotografije zatečenog propadanja i zapuštenosti prostora bivše vojarne te revno dokumentirane slike pojedinih faza preuređenja okupiranog prostora. Ne-prostor bez sadržaja transformirao se tako u autonomno mjesto nezavisne scene kroz otvorenu raspravu i još jedan pokušaj propitivanja kulturne politike i kulturnog identiteta grada Zadra. 

Da je riječ o iznimno važnoj temi svjedoči i velika posjećenost same tribine. Otvorivši raspravu, moderator Ivica Nevešćanin fokusirao se na identifikaciju kulturne politike Grada i mogućnost realizacije konkretnih ciljeva u optici politički najavljene kandidature za Europsku prijestolnicu kulture. Na raspravi se nije pojavio, niti je poslao svoje izaslanike ili zamjenike, najodgovorniji za postojeći kulturni identitet grada, dugogodišnji pročelnik Odjela za kulturu Radovan Dunatov, a bio je pozvan i gradonačelnik iz čijeg se ureda također nije nitko odazvao. Zamišljena se rasprava zbog ignorancije ključnih kreatora kulturne politike grada tako najvećim dijelom pretvorila u utvrđivanje i iznošenje ključnih problema zadarske nezavisne scene u vidu generalne problematike: nedovoljne ili nemoguće suradnje s važnim gradskim institucijama. Zaključeno je da se radi u kontekstu ni približno zadovoljavajućeg tretmana i uvažavanja svih važnih ili aktivnih aktera kulturnih sektora grada i županije. 

Usprkos otežalim, pa i nepostojećim, a nerijetko i opstrukcijskim uvjetima rada, nezavisna je zadarska scena važan, a najčešće i jedini nositelj propulzivnijih umjetničkih i kulturnih suvremenih sadržaja u gradu. U periodu od više od dva desetljeća ta scena nije uspjela dogovoriti niti ostvariti nešto snažniju suradnju i dogovor s lokalnom politikom i čelnim gradskim institucijama. One su uglavnom tek načelno i uzgredno spremne stupiti u ravnopravan ili sustavniji dijalog, trajno zadržavajući i ne mijenjajući impertinentan stav i podupiranje položaja statusa quo, posebice kad je u pitanju kroničan problem nepostojanja zvaničnog prostora za razvoj i kontinuirano djelovanje i razvitak nezavisne scene. Katarina Pavić, koordinatorica platforme Clubture, ukratko je predstavila iskustva nezavisne scene u Zagrebu kroz modele djelovanja u vidu konfrontacijske logike i politički fokusiranijeg angažmana. Te je modele istaknula kao uzroke ključnih pomaka u javnoj i institucionalnoj percepciji važnosti nezavisnog i civilnog sektora. Poseban naglasak stavila je na nastojanja u pravcu društvenih transformacija javnih institucija, pitanje umrežavanja i nove modele civilno-javnog partnerstva i suradnje. 

O upitnoj budućnosti izrađene Strategije razvoja nezavisnog kulturnog sektora izvjestili su njezini sastavljači, Željka Tonković i Neno Pepić. Uz Željku Tonković, suradnici Platforme s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Krešimir Krolo i Sven Marcelić, u kratkim su crtama govorili o pojedinim relevantnim i krajnje poraznim empirijskim pokazateljima kulturne stagnacije Zadra u širem državnom kontekstu. Kao ključni problemi istaknuti su orijentacijski nedostaci kulturne politike Grada, problem nedostatka jasne kulturne strategije te kronični izostanak razumijevanja značaja razvojnih koncepcija suvremene umjetničke produkcije i urbane kulture mladih. Kao suštinski problemi nezavisne scene i općenito civilnog sektora posebno se ističu podkapacitiranost i odljev talenata (Zadarska županija ima najmanji broj udruga civilnog sektora po broju stanovnika), nepostojanje adekvatne materijalne i financijske infrastrukture i podrške lokalnih vlasti. Indikativan je po tom pitanju slučaj Zadarskog plesnog ansambla koji sudjeluje u službenom višednevnom programu proslave grada Zadra, dok istodobno ne mogu dobiti termin za izvedbu svoje najnovije premijere, pri čemu se gradska financijska potpora pretače u najam prostora za izvedbu u kazališnoj kući. 

Percepcija lokalne kulturne politike, a po tom su pitanju složni svi sudionici razgovora, protumačena je kao svojevrsni zazor ili čak strah od aktera civilnog sektora te je u tom smislu od presudne važnosti pitanje o mogućnostima i budućim oblicima suradnje između javnog i civilnog sektora. Kao jedan od rijetkoh predstavnika institucija koji su se odazvali i dali podršku, uz poneke savjete nezavisnoj sceni, u raspravu se uključio i ravnatelj Gradske knjižnice Zadar Ivan Pehar predočivši prostorne i druge poteškoće s kojima se u početku suočavala Gradska knjižnica te modele njezina prerastanja u aktivnu i respektabilnu kulturnu instituciju. Jadranka Pelikan, zadužena za izradu Kulturne strategije razvoja Zadarske županije, govorila je o njezinoj izradi te poteškoćama s kojima se susreću lokalne udruge u kontekstu neprobojne i klijentelistički zatvorene opće političke klime grada. Problematiziran je i nedovoljan utjecaj gradskog kulturnog vijeća čiji je rad neobvezujući za konačne zaključke i donošenje odluka te nepostojanje transparentnih kriterija evaluacije programa.  

Rasprava se dotakla i šire problematike festivalizacije kulture i marketizacijskih aspekata te turističke koncepcije grada čiji kulturni identitet u ljetnim i zimskim periodima zrcali posve oprečnu sliku. U kontekstu najavljene kandidature Zadra važno je istaknuti kako je riječ o prvoj i za sada jedinoj javnoj raspravi na tu temu. Što o svemu doista misle u Gradu nije se ionako moglo čuti, no za bilo kakvu ozbiljniju kandidaturu pripreme bi već trebale biti barem u osnovi zahuktane. Stoga, mogućnost propulzivnijeg kulturnog razvoja Zadra te njegove eventualne kandidature, najblaže rečeno, prilično je upitna. Iz vizure uporne i ignorantske službene politike marginalizacije, ispostavlja se kako partikularizacija i podkapacitiranost nezavisne scene, uz nemogućnost kontinuiranog društveno-umjetničkog programa, ometa glasnije ili vidljivije artikuliranje scene. Niz otvorenih pitanja bez konkretnijih afirmacijskih zaključaka ukazao je na osnovnu problematiku razdvojenih kulturnih sektora, ali i rastvorio niz aktualnih i presudnih tema od bitnog općeg i javnog značaja koje je nužno propitivati i dalje. 

U tom pogledu, kroz pokušaj otvaranja mogućih konstruktivnih smjernica i postavljanje zajedničkih strateških ciljeva, unatoč svim nepovoljnostima nezavisne scene i učestaloj “borbi s vjetrenjačama”, barem je dotaknuta polifonija različitih iskaza. U budućim raspravama ovakvog tipa, vitalni akteri scene morali bi se koncentriranije suočiti s vlastitim mogućnostima ili odlučiti za skupnu, još progresivniju akciju djelovanja u korist vlastitih, prije svega, prostornih zahtjeva i pokušaja transformacije ili čak probijanja dosadašnjih okvira djelovanja. U simulacijskoj viziji svjetlije budućnosne kulturne projekcije grada presudnim se čimbenikom stoga ukazuje apsolutna nužnost uvažavanja potencijala nezavisne i alternativne scene mladih kao ravnopravnog i mobilizacijskog sudionika u kreiranju kulturne politike grada. Također, i promatranja kulture kao važnog društvenog, ali i ekonomsko-gospodarskog čimbenika odnosno potencijala, a ne tek proračunskog iscrpitelja ili turističkog privjeska. Jedino je iz te vizure promišljanja moguće ostvariti dinamičniju i izazovniju kulturnu sliku grada nauštrb ili usprkos postojećim pretežno inertnim i zakržljalim okvirima djelovanja.