Tijekom razdoblja distopijskog booma i velike potražnje za tim žanrom, umjetnica Jennifer Lyn Morone surađujući s udrugom Drugo more u Galeriji Filodrammatica postavlja spekulativnu videoinstalaciju oprečnih, gotovo utopijskih, tematskih preokupacija. Interaktivna višekanalna instalacija, koja na trima platnima prikazuje različite kadrove istih ili povezanih filmskih situacija, realizirana je u sklopu programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020. Scenarij za videoinstalaciju Shema stvari glavninom je nastao na dvodnevnim radionicama pisanja priče, koje je u lipnju 2019. godine organizirala udruga Drugo more.  S obzirom na to da se i sama godinama bavi problemom pojedinca u suvremenom svijetu rada, autorica tematske preokupacije videoinstalacije ostvaruje unutar okvira programskog pravca pa razmatra odnose tehnologije i rada, pojedinca i društva te otvara pitanja budućnosti rada i posljedica njegovih mijena u svijetu ubrzanih tehnologija.

Mjesto i vrijeme radnje te motivsko uporište bliski su postulatima spekulativne fikcije čija je intencija oblikovati svijet budućnosti po nečemu različit od onoga u kojem živimo. Žanr ne izokreće stvarnost u potpunosti pa funkcioniranje prikazanog svijeta ostaje uglavnom onakvo kakvim ga konzumenti poznaju. Prema tome, spekulativna fikcija predstavlja stapanje dviju oprečnih spoznajnih perspektiva: dokumentarističkog pristupa i projicirane, u distopijama zastrašujuće, a u utopijama poboljšane, budućnosti. Radnja Sheme stvari odvija se u 2028. godini, a videoinstalacija postradničku Rijeku, kao lokus s uporištem u realitetu, prikazuje u dokumentarističkoj i analitičkoj maniri. Time se postiže jedan od zahtjeva spekulativne fikcije – ostaviti prostor sigurnoj čitateljskoj / gledateljskoj poziciji kako bi predviđena budućnost bila lakše zamisliva.

Spekulativna fikcija nužno podrazumijeva sredstvo diferencijacije u odnosu na svijet u kojem živimo, odnosno element suprotan postojećoj stvarnosti i nepoznat konzumentu. Horizont gledateljskih očekivanja u videoinstalaciji Shema stvari narušava se i propituje nestankom, odnosno preoblikom rada i seciranjem svakodnevice nekolicine likova koji u dokolici rade ono što ih doista zabavlja. S obzirom na to da kapital nije primarni interes postradničkog društva, protagonisti intelektualne resurse koriste isključivo za postizanje općeg dobra pa primjerice osmišljavaju projekte koji pospješuju ekološki prihvatljivu proizvodnju. Navedeni likovi nisu klasično oblikovani, a izostanak psihičke motivacije otvara prostor strategijama alegorizacije koje tipizirane likove formiraju simbolima novih svjetonazora.

Mozaična struktura ostvaruje dinamičnost radnje pa prikaz spomenutih svakodnevica presijecaju scene koje doprinose ostvarenju željene dokumentarističke potke videoinstalacije. Riječ je o scenama dječjih radionica na temu rada nastalih u predpostradničkom, dakle našem, svijetu te scenama fiktivnih intervjua s građanima postkapitalističke Rijeke. Dok potonje funkcioniraju kao svojevrsna deskripcija novih sustava, prikazi svakodnevice, evokacijom iskustava likova u svijetu instalacije i fokusom na njihove probleme, nude pounutrašnjen prikaz novonastalog svijeta. Ovakva struktura iziskuje aktivnog gledatelja koji će povezivanjem fragmentarnih dijelova složiti cjelinu postradničke zbilje. U nekim dijelovima gledatelj je uvučen u struju glasova koji izvikuju niz neformalnih diskursa temeljenih na konzumerističkim i materijalističkim žudnjama. Riječ je o eliptičnim rečenicama kao što su “Kupnja.” ili “Prodaja.”, pri čemu se glasovi vrlo brzo pretvaraju u buku pa gledatelji više ne mogu raspoznati značenja riječi. Ovime videoinstalacija potkopava preoznačeni svijet konzumerizma, zaglušujuću buku medijskih informacija i reklamnih sadržaja te promiče antikapitalističke vrijednosti udaljene od materijalističkih nastojanja.

Baš kao u distopijskoj fikciji, videoinstalacija postavlja čitavu lepezu novonastalih institucija, kao što su Centar za traženje smisla, Centar za dobrodošlicu ili Ministarstvo dobrobiti, o čijem radu saznajemo iz deskripcijskog sloja videoinstalacije. Rad nije u potpunosti nestao pa dobrovoljci mogu raditi neplaćen posao za opće dobro, a kapital za osiguravanje temeljnih životnih potreba osigurava Centar za dobrodošlicu koji građanima isplaćuje novac za stambeno pitanje i osnovne životne namirnice.

Videoinstalacija ne postavlja jednostranu, plošnu karakterizaciju mase pa prikazuje perspektive nostalgičnih za radom koji, gubitkom svih slojeva sebstva osim onih vezanih za posao, parodiraju svijet modernog rada u kojem živimo. Nostalgičari su u predpostradničkom društvu čitavo vrijeme provodili radeći pa ne pronalaze smisao u izokrenutim kulturnim obrascima postkapitalističkog svijeta i promjeni vrijednosnih sustava. Autorica se poigrava tipiziranim likom nekadašnjeg biznismena koji, rezigniran i melankoličan, odlazi u Centar za traženje smisla potražiti – smisao. Djelatnica Centra sugerira mu volontiranje u azilu i bavljenje hobijima što čovjek smatra uvredljivim i nesrazmjernim svojim kompetencijama. Tijek razgovora otkriva kako u epohi rada nije ostvario prijateljske i ljubavne, a potpuno je zanemario obiteljske odnose. Suprotno tome, međuljudska iskustva imperativ su građana utopijske postradne epohe u kojoj rad ima smisao samo ako pospješuje napredak pojedinca ili kolektiva.

Oblik rada našeg doba sagledan je kao nefunkcionalan i indoktrinirajuć, a ovakvu idejnu potku afirmiraju i scene dječje radionice u kojima djeca govore iz perspektive odrastanja u našem svijetu – svijetu rada. Njihov razgovor s odraslom ženom, vjerojatno psihologinjom, temeljen je na ključnom pitanju spekulativne fikcije “Što bi bilo kad…?” pa možemo pretpostaviti da su dječje radionice narativni okidač cjelokupne priče. Predpostradnička djeca oblik rada njihovih suvremenika, odnosno nas, doživljavaju ograničavajućim, a njegovu eventualnu preobliku označavaju slobodom. U toj bi se slobodi velik broj djece bavio umjetnošću ili nekom humanističkom znanošću, no zbog njihovog inferiornog položaja u kapitalizmu i platežne neravnopravnosti u odnosu na društvene znanosti, djeca epohe rada ipak se odlučuju za rad plaćenijih zanimanja, a umjetnost i humanistička nastojanja ostavljaju prostoru mašte. Ovakve tematske preokupacije stvaraju negativnu konotaciju spram vrednovanja rada novcem, što pak postulira ideju da takav ustroj stvara utišana i nekreativna sebstva zarobljena tim istim radom.

Videoinstalacija zadire duboko ispod površine oblika rada koji živimo i nastoji rasvijetliti kapitalističke mehanizme koji proizvode kulturne, a napose rodne imaginarije. Iako je društvo budućnosti odmaknulo sustavima proizvođačima zaoštrenih binarnih opozicija koji njeguju relaciju podređenost / nadređenost, patrijarhat je svoje zasade postavio i u naizgled utopijskim svjetonazorima što se očituje u liku građanke postradničkog društva koja želi prekinuti trudnoću. Usprkos donesenoj odluci, njezin se partner protivi pobačaju predlažući joj ostavljanje djeteta u jednoj od novoformiranih institucija odgajanja djece umjesto roditelja. Žena ne osjeća potrebu za podređivanjem tijela trudnoći i pronalazi druge, tome oprečne, svrhe ostvarivanja te naglašava kako partnerovim i društvenim pritiscima unatoč, ne želi majčinstvo. Razmatranje pobačaja prikazano je iz ženske perspektive čime se potkopavaju mehanizmi svođenja ženskog tijela na reproduktivnu ulogu i stvara se protunaracija dominantnom patrijarhalnom diskursu koji je svojim uplivom narušio utopijsku viziju budućnosti.

U spekulativnom svijetu videoinstalacije Shema stvari stvarnost i budućnost počinju se činiti relativnima, a poigravanje prošlošću, pamćenjem i projiciranom budućnošću, kao i preplitanje koncepta rada s individualnim i kolektivnim identitetima, razotkrivaju problematična mjesta kapitalističkog i konzumerističkog ustroja društva koja bi i utopijskom preoblikom rada bila teško zaliječena. Videoinstalacija, alegorizacijom likova, postulira ideju da oblik rada koji poznajemo proizvodi nekreativne zarobljenike identiteta svedenih na vlastito zaimanje i profit koji njime ostvaruju. S druge strane, utopijska budućnost preoblike rada pojedincu otvara mogućnosti poboljšanih međuljudskih odnosa, kolektivne produktivnosti i lišenosti društvenih normativa. Rijeka kao toponim s izvanfikcionalnim realitetom postaje novoformirani postradnički grad izokrenutih kulturnih obrazaca u odnosu na one današnje, a konstruiranje imaginarija postkapitalističkog kolektiva zasnovanog na dokolici i slobodi pojedinca oblikuje protunarativ kapitalističkim imperativima, odnosno sublimnoj moći kapitala u suvremenom društvu.

Uobičajene tendencije izlaganja zbirke organizirane po žanrovskim, historijskim i linearnim principima ovdje su napuštene. Naime, Maljković je kolekciju postavio iznad očišta promatrača. Međusobno se preklapajući, odabrane slike i skulpture smještene su na novoizgrađeni mezanin uzduž muzejskog zida od 40 metara. Kontrapunkt ovako izloženoj kolekciji, čiju scenografiju karakterizira horror vacui, čini praznina muzejskog prostora, unutar kojeg središnji stupovi, klupe i kafić Kod Čarlija djeluju kao težišta. Podizanjem zbirke “na kat” ona ostaje nedostupna, dok pogled čitavo vrijeme zapinje za stup, za okvir, za drugi rad. Pojedine su slike naslonjene jedne na druge tako da se od njih nazire jedino okvir, njihova je funkcija biti dio izložbene scenografije. U tom smislu izloženi radovi djeluju kao formalne činjenice, odnosno tretirani su, riječima kustosice Ivane Meštrov, kao “skupni panoramski fakti, a ne singularni artefakti”. Principi organizacije izložene zbirke kao da se vode unutarnjom logikom na kakvu nailazimo pretražujući bespuća interneta pri čemu stvaramo asocijativne nizove koji proizlaze iz algoritamskih, a ne ljudskih zakonitosti.

Međutim, nije prvi put da se Maljković poigrava percepcijom posjetitelja jer je slična situacija nastala na izložbi With the Gallery 2015. godine u talijanskoj galeriji Massimo Minini. Ondje je iznad očišta promatrača aranžirao predmete iz njenog skladišta i arhiva kako bi uprizorio nevidljivu stranu galerije. Bliskim mi se čine i nastojanja ruskih avangardnih umjetnika koji su preispitivali prostor izložbe kao socijalni prostor. Primjerice, El Lisicki je 1923. godine svoje geometrijske kompozicije pretvorio u izložbeni ambijent, tzv. Proun sobu (akronim za Projekt za afirmaciju novoga) pokušavajući pronaći novu umjetničku formu za postrevolucionarno sovjetsko društvo. Za njega je slika predstavljala strukturu koju treba obići sa svih strana, pa tako i odozdo.

U takvom ambijentu posjetitelji nisu pasivni promatrači, već postaju protagonisti izložbe. Primjerice, u trenutku otvorenja izložbe S kolekcijom prostor nasuprot podignute zbirke bio je prepun posjetitelja koji su u praznom prostoru postali izloženi, što me podsjetilo na Izložbu žena i muškaraca koju je koncipirao kustos Želimir Koščević 1969. u Galeriji SC u Zagrebu. U Rijeci je nastavljena tendencija uključivanja posjetitelja u izložbenu scenografiju koja je izražena u okviru samostalnih izložaba poput Exhibitions for Secession iz 2011. u bečkoj Secesiji, Temporary Projections iz 2012. u Georg Kargl Fine Arts galeriji u Beču ili zagrebačke Retrospektive po dogovoru iz 2015. godine. Svaka intervencija u izložbenom prostoru, odnosno sve što čini izložbu djeluje poput uputa za posjetitelje, čime oni postaju protagonisti.

Iako se umjetničkim jezikom nadovezuje na ranije Maljkovićeve radove, izložba S kolekcijom proizlazi iz specifičnog konteksta vezanog za riječki MMSU i njegovu kolekciju. Umjetnik je ideju o izložbi s kolekcijom predložio ravnatelju Slavenu Tolju još u vrijeme kada je muzej bio u prostoru na Dolcu, zbog čega aktualna instalacija sadrži suptilne reminiscencije na njega. Naime, s namjerom povećanja kapaciteta muzejskog prostora radove su izlagali u dvije etaže u razdoblju od 1968. do 2005. godine (po preinaci Igora Emilija koji je dvije susjedne dvorane povezao uskom galerijom po sredini zida).

Još jedan motiv koji se odmiče od uobičajene reprezentacije kolekcije izostanak je imena autora/ica i naziva radova, zbog čega je na posjetitelju/ci, čiji je pogled blokiran, bilo perspektivom iz koje radove gleda, bilo stupovima posred prostora ili izloženim artefaktom, da vlastitim znanjem prepoznaje radove. Iz pratećeg teksta Ivane Meštrov saznajemo o opsegu kolekcije od otprilike 8000 artefakata, kao i njenom povijesnom razvoju od 1948. godine, markiranom “specifičnim podnebljem, ali i programatskim izložbenim manifestacijama poput Bijenala mladih umjetnika Jugoslavije (1960. – 1991.), Bijenala mladih Mediterana (1993. – 1997.), međunarodnih izložbi crteža i modernističkih salona (1953. – 1964.)”. Time je dodatno naglašeno tretiranje izloženih radova kao organske cjeline unutar koje imena pojedinih autora/ica i radova nisu od presudne važnosti, odnosno jesu ako ih je promatrač kadar prepoznati i time uvesti novi sloj značenja pri interpretaciji novonastalog postava.

Poput protagonista u Maljkovićevom radu Scene for a New Heritage iz 2004. godine, koji su se 25. svibnja 2045. godine našli na Petrovoj gori bez znanja o toj baštini, za koje je “povijest postala stvar fikcije, a vrijeme je stvorilo kolektivnu amneziju”, i promatrači MMSU-ove kolekcije su dovedeni u sličnu situaciju. Nastala situacija njihovo znanje o zbirci čini fragilnim i fragmentiranim, zbog čega mi se čine primjerenima riječi Borisa Groysa koji u tekstu The Museum as a Cradle of Revolution piše: “…umjetnost je anti-roba. Stavljena je u stanje konzerviranja – priječi joj se da bude uništena protokom vremena i upotrebom. To je zapravo ključna karakteristika umjetnosti: ona preživljava svoju originalnu kulturu, odlazi na dugo putovanje kroz sve druge, kasnije kulture. Istovremeno ostaje strana tim kulturama – otuđena u svojoj srži, noseći znanje svoje prošlosti.”

Zbog toga, kao i zbog sjene podignute kolekcije koja pada na očište promatrača, nameće se pitanje: Što s kolekcijom? Odnosno, što s muzejem? Kakvu društvenu, političku i kulturnu ulogu može i treba imati muzej 21. stoljeća? Da li je to mjesto okupljanja ili je to mjesto rezervirano za kontemplaciju i izučavanje? Kakvo znanje takav muzej proizvodi?

Upravo ovdje istupa uloga ispražnjenog izložbenog prostora koja nudi mogućnost za stvaranje sadržaja čiji rezultat ne traži objekte, već društvene procese koji uključuju organizirane večeri s protagonistima riječke kulturne scene, radionice sa studentima riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, WHW Akademije iz Zagreba, Werkplaats Typografie iz Nizozemske, te (slučajne) susrete i druženja u muzejskom kafiću Kod Čarlija. Izložba S kolekcijom ionako nastaje u dijalogu s intervencijama Dore Budor koja je muzejsku fasadu prekrila crvenom bojom, Nike Mihaljevića koji je predstavio svoj Muzej kristalne lubanje, te Nore Turato koja će se pozabaviti kolekcijom Vile Ružić.

Naposljetku, izložba S kolekcijom nije išla za pretencioznim izlaganjem muzejske zbirke, niti je išla za predstavljanjem grandioznog novog prostora kakvim se diče novoizgrađeni muzeji suvremene umjetnosti. Upravo suprotno, u prostoru kojem dio revitalizacije još predstoji, kolekcija funkcionira kao potporanj nastajućim eksperimentima s muzejskim prostorom i u njemu pri čemu se kritički reflektira društveni potencijal muzeja. Uostalom, ICOM definira muzej kao demokratičan, uključujući i višeglasan prostor za kritički dijalog o prošlostima i budućnosti, dok očuvanje zbirke i njenu medijaciju vidi kao bazu za druge tipove društvene odgovornosti. Stoga je Maljkovićeva gesta izrazito senzibilna s obzirom na kontekst unutar kojeg djeluje, ali i upućena u aktualna stremljenja na međunarodnoj sceni u okviru kojih se institucionalni prostori (npr. Haus der Kulturen der Welt, Witte de With itd.) približavaju eksperimentalnim pedagogijama. A riječki je Muzej moderne i suvremene umjetnosti očito otvoren za eksperiment.

“Interijer Malog Salona uvući će vas i provesti kroz knjigu i sve njene programske točke kao živo tkivo gdje će zidovi, stropovi i podovi pričati riječku EPK priču. Imat ćete priliku vidjeti analizu postojećeg stanja, ali i projekciju budućnosti u 2020. godinu.

Uz intenzivan vizualni i tekstualni materijal, moći ćete sjesti, odmoriti se, popiti kavu i razmijeniti mišljenja sa susjedima u ovom privremenom gradskom dnevnom boravku. U razdoblju trajanja izložbe moći ćete dobiti sve informacije o projektu i njegovom daljnjem razvoju tijekom organiziranih druženja s članovima tima i brojnim mikro eventima”, stoji u najavi.

Otvorenje izložbe je u četvrtak, 10. ožujka. Izložba će ostati otvorena do kraja ožujka, a rezultati natječaja za Europsku prijestolnicu kulture očekuju se 24. ožujka.

Nakon što je 17. travnja 2015. zatvoren natječaj za podnošenje prijava za inicijativu Europska prijestolnica kulture 2020. godine, čak je devet hrvatskih gradova u propisanom roku predalo kandidature na natječaj i tako ušlo u prvi krug natjecanja. Prijavili su se Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar, Zagreb. Povjerenstvo od 12 stručnjaka – dvoje je imenovalo Ministarstvo kulture, a deset institucije i tijela Europske Unije – krajem svibnja 2015. boravilo je u Hrvatskoj te temeljem natječajne dokumentacije i predstavljanja gradova, odabralo gradove Dubrovnik, Osijek, Pulu i Rijeku. 

Za razliku od ostalih gradova, Pula, Rijeka, Osijek i Dubrovnik u izradu kulturne strategije upustili su se daleko prije objava kandidature, ne vezujući ih striktno uz EPK2020. Osijek se koncentrirao na regionalno i transregionalno povezivanje s gradovima iz Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Pula tematizira demilitarizaciju u kontekstu kulture, takozvanu nepoznatu Pulu i Istru – podzemne tunele, tvrđave, napuštene vojne objekte, napuštena sela, zaboravljene lokalitete. Riječki koncept polazi od grada kao liberalne, tolerantne i otvorene zajednice te grada rock kulture koji je u prošlosti bio jedno od industrijskih središta i tranzitnih čvorišta cijele regije. Dubrovnik nije stavio naglasak na velike infrastrukturne projekte već na veliki broj manjih projekata.

Temeljem podrobnog izvješća povjerenstva gradovi su do 10. veljače 2016. godine dopunili i nadogradili svoje kandidature. Izaslanici povjerenstva će od 17. do 22. ožujka obilaziti gradove kandidate kako bi procijenili predanost gradova kandidaturi i posvećenost projektu. Gradovi će 23. i 24. ožujka u Zagrebu predstaviti svoje završne programe pred objedinjenim povjerenstvom, koje će svoju konačnu odluku donijeti 24. ožujka u popodnevnim satima.

U donošenju konačne odluke poštovat će se šest glavnih kriterija za odabir Europske prijestolnice kulture 2020.: doprinos dugoročnoj strategiji, europska dimenzija, kulturni i umjetnički sadržaj, sposobnost provođenja, doseg i upravljanje projektnim ciklusom. 

Tijekom tri dana svoje kandidature za Europsku prijestolnicu kulture pred Povjerenstvom nezavisnih stručnjaka predstavilo je devet hrvatskih gradova: Rijeka, Đakovo, Dubrovnik, Osijek, Pula, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb. Nakon trodnevnog sastanka odabrani su Pula, Rijeka, Osijek i Dubrovnik kao četiri grada koji ulaze u drugi krug natjecanja. Gradove je izabrao Panel sastavljen od 12 stručnjaka – dva je imenovalo Ministarstvo kulture (Ivana Katurić i Maroje Mrduljaš), a njih deset imenovale su institucije i tijela Europske Unije (predstavnici Europskoga parlamenta Sylvia Amann, Cristina Farinha i Agnieszka Wlazel, predstavnici Europske komisije Steve Green, Jordi Pardo i Suzana Žilič Fišer, predstavnici Europskoga vijeća Ulrich Fuchs, Aiva Rozenberga i Pauli Sivonen te Anton Rombouts iz Odbora regija). 

Donekle, izbor gradova koji ulaze u drugi krug kandidature nije iznenadio. Đakovo, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb počeli su koncipirati prijave za EPK2020 početkom godine, šest mjeseci prije roka za predaju prijave. Varaždin je tek početkom travnja konstituirao Kulturno vijeće, a nikada nije ni imao Odjel za kulturu već Odjel za društvene djelatnosti, kao i Đakovo. Zadar nema Strategiju razvitka kulture koja se tiče samoga grada već cijele Zadarske županije, dok je rad zadarskog kulturnog vijeća neobvezujući za konačne zaključke i donošenje odluka. Split i Zagreb kulturnu strategiju donijeli su pred prijavu kandidature, s time da je zagrebačka strategija tijesno vezana uz EPK2020, a akcijski plan nije dio strateškog dokumenta te se postavlja pitanje hoće li i kojim tempom biti ostvarena najavljena ulaganja. Split je svojom kulturnom strategijom izazvao najviše komentara, od onih da su iz nje izbačeni nezavisni kulturnjaci do komentara da autori kulturne strategije sami nisu kulturni radnici te nemaju iskustava s kreiranjem javnih politika.

Pula, Rijeka, Osijek i Dubrovnik u izradu kulturne strategije upustili su se daleko prije objava kandidature, ne vezujući ih striktno uz EPK2020. Osijek se koncentrirao na regionalno i transregionalno povezivanje s gradovima iz Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Pula tematizira prostor svemira, putem lika i djela Hermana Potočnika Noordunga, te “nepoznatu” Pulu i Istru – podzemne tunele, tvrđave, napuštene vojne objekte, napuštena sela, zaboravljene lokalitete. Riječki koncept polazi od grada kao liberalne, tolerantne i otvorene zajednice te grada rock kulture koji je u prošlosti bio jedno od industrijskih središta i tranzitnih čvorišta cijele regije. Dubrovnik nije stavio naglasak na velike infrastrukturne projekte već na veliki broj manjih projekata, no ostaje pitanje na koji će način Grad povlačiti sredstva iz europskih fondova zbog svog pravomoćno osuđenog gradonačelnika. 

Službeno obrazloženje odluke o kandidaturama bit će objavljeno krajem lipnja.

Piše: Filip Bojić

Europa je ulaskom u 2015. godinu proslavila 30. obljetnicu postojanja Europske prijestolnice kulture, inicijative EU pokrenute 1985. godine s ciljem povezivanja svih Europljana kroz kulturnu raznolikost koju baštine njeni gradovi. EPK je prepoznata kao dobra prilika za kulturni razvoj grada te za definiranje novog identiteta koji bi ga učinio međunarodno prepoznatljivim. Prva prijestolnica kulture bila je Atena, a do danas je tu titulu ponijelo preko 50 europskih gradova. 

Tijekom godina inicijativa je mijenjala ime, ali i pravila. Posljednje izmjene sadržane su u dokumentu Odluke koju je donijelo vijeće Europske unije u travnju 2014, a odnosi se na zemlje kandidatkinje u periodu od 2020. do 2033. godine. Nova pravila pružaju mogućnost prijave na inicijativu svake treće godine i državama kandidatkinjama odnosno potencijalnim kandidatkinjama za članstvo u Uniji, a nositelje titule će u tom razdoblju birati povjerenstvo sastavljeno od 12 nezavisnih stručnjaka od kojih 10 biraju institucije EU, a 2 Ministarstvo kulture. Naslov Europske prijestolnice kulture nastavit će se dodjeljivati najviše jednom gradu u svakoj od dvije države članice EU, a u 2020. godini Hrvatska i Irska, to jest po jedan od njihovih gradova kandidata, ponijet će taj naslov. Hrvatski gradovi koji će se naći na izboru su Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Dubrovnik, Varaždin i Pula. Svi bi prijavljeni gradovi svoje kulturne, infrastrukturne i razvojne projekte trebali predstaviti povjerenstvu do 17. travnja u aplikacijskom dokumentu, odnosno Bid book-u čija je osnova prethodno donijeta kulturna strategija grada. Predajom aplikacijskog dokumenta zatvara se faza predodabira, a jedan ili više gradova ulazi u fazu odabira gdje se konačno izdvaja grad koji bi trebao ponijeti naslov EPK.

Iako je kulturna strategija tek polazišna točka iz koje se aplikacija dalje gradi, od svih prijavljenih gradova za sada su je jedino donijeli Dubrovnik, Osijek, Rijeka i Pula. Aplikacijski dokument sadrži 6 poglavlja u kojima će se temeljito obraditi kulturni program, naglasiti kulturna raznolikost Europe, dugoročni kulturni, gospodarski i društveni učinak na grad, način na koji će grad uključiti svoje građane u sudjelovanje u projektima, financiranje i politička potpora cjelokupne inicijative. Svaka od ovih stavki ima poseban značaj, a gradovi sami biraju svoje razvojne ciljeve te načine na koje će ih vizualizirati i predstaviti kako povjerenstvu, tako i široj javnosti. U razvijanju projekta i sastavljanju aplikacije ključnu ulogu ima stručni tim sastavljen od lokalnih i europskih stručnjaka. 

Ipak, da bi se aplikacija uopće izgradila i svi ti razvojni ciljevi ostvarili, potrebni su temelji koji su neizbježno, kao i u svim ostalim sektorima, pa tako i kulturnom, vezani uz politiku i financiranje. Iskustva gradova nositelja ove titule ukazala su na izrazitu važnost stabilnosti gradske vlasti koja svojom upravljačkom politikom treba podržavati projekt tijekom čitavog perioda njegova trajanja, pa čak i godinama nakon, jer se tada zapravo sav trud i uložen novac počinju isplaćivati ili, u gorem slučaju, ne isplaćivati. 

Naime, svoju odgovornost i usmjerenost ka dugoročnoj uspješnosti grada kao kulturne prijestolnice politika bi trebala iskazati upravo u segmentu financiranja, pošto je najčešće kod gradova nositelja titule najveći dio budžeta čitavog projekta, i to oko 80%, činio javni novac, a tek manji dio, oko 15%, bio je pokriven sponzorstvima i oko 5% EU fondovima. Kako se upravo javnim novcem – novcem građana – projekt najvećim dijelom financira, odgovornost lokalne i državne politike bi trebala time biti veća. Izrada projekta u prvoj fazi, odnosno fazi predodabira se u pravilu gotovo potpuno financira gradskim novcem, to jest novcem županije ili regije, dok u istoj fazi ministarstvo financira predavanja međunarodnih stručnjaka u kulturnom polju i edukacijske programe koji bi timovima trebali pomoći u procesu prijave. No, čim završi faza predodabira i izabrani gradovi prođu u fazu odabira, omjer lokalnog i državnog novca u budžetu se mijenja, a promjena zna biti i još veća kada grad konačno dobije titulu. U toj promjeni državni novac, ili preciznije rečeno novac Ministarstva kulture, povećava svoj udio u cjelokupnom budžetu. Financije koje bi ministarstvo trebalo uložiti u razvoj čitavog projekta osiguravaju se potpisivanjem obvezujućeg ugovora, takozvanog Garanta, između ministarstva i kandidiranih gradova. 

Omjeri državnog i lokalnog novca kod prošlih nositelja titule je varirao od slučaja do slučaja, ali iz primjera gradova kao što su Linz i Vilinus, Tallin i Turku ili Graz također možemo vidjeti i to da se minimalna prosječna brojka uložena u realizaciju sveukupnog  projekta vrti oko 35 milijuna eura, a realno, često je i puno viša. No, iako ima izrazit značaj za samu uspješnost ostvarenja aplikacije i čitavog razvojnog procesa, količina novca u budžetu ne može garantirati uspjeh.

O negativnim iskustvima unutar ovog konteksta možemo uzeti primjer Maribora koji 2012. godine bio prijestolnica kulture. Iako se broj turista povećao u godini naslova, radi manjka političke podrške i nefokusiranosti na izvršavanje zadataka određenih u projektu, glavni cilj, međunarodno prepoznavanje grada kao kulturnog odredišta, bio je promašen. Za neuspjeh Maribora kao prijestolnice kulture navodno je odgovorno političko vodstvo koje se u pripremnoj fazi promijenilo, a zajedno s promjenom izostala je i daljnja podrška inicijativi koja je “dolaskom” krize rezultirala gotovo potpunim kolapsom čitavog naslova. Logično je onda postaviti pitanje, zašto uopće pristupiti inicijativi koja ne garantira uspjeh, a koja se uobičajeno financira gradskim, odnosno državnim novcem i zar već do sada nije bilo dovoljno neodgovornog ulaganja novca koji pripada svim građanima u mega projekte upitne održivosti?

Odgovor se može potražiti u istraživanjima provođenim u godinama nakon završetka naslovnog programa, gdje su gradovi nositelji u 90% slučajeva inicijativu ocijenili uspješnom te u dugoročnom razvitku grada osjetili velika poboljšanja. Tako je Graz, koji je dobio titulu 2003. godine, u 2013. udvostručio broj turističkih posjeta u odnosu na godinu prije titule, a Liverpool zamijenio industrijsku sliku grada onom kulturnom. Pozitivnih primjera ima na pretek, ali oni će i dalje ostati samo pozitivni primjeri dok pravi odgovor ipak moramo pronaći sami.

Pošto, na žalost, živimo u razdoblju u kojem su ekonomske brojke vokabular, a politika usta koja ih vječito spajaju uz riječ recesija, kultura biva marginalizirana više nego ikada prije. Nemoguće se oteti dojmu da je u našoj široj javnosti kulturni sektor smatran nečim što se, eto mora, financirati tek toliko da preživi. No, da to nije samo nečiji dojam, dokazuje ionako tanak državni proračun iz kojeg je za 2014, pripremnu godinu za apliciranje na inicijativu, za Ministarstvo kulture izdvojeno samo 0,49% od ukupnog budžeta, što i onu minimalnu brojku od 35 milijuna eura čini nedohvatljivom. Osim novca koji je nakon potpisivanja Garanta ministarstvo dužno isplatiti gradu koji će ponijeti titulu prijestolnice kulture, ono je dužno i pokriti troškove svih 12 članova stručnog povjerenstva, čija dnevna plaća iznosi 500 eura, što ne uključuje putne troškove. Uz to, organiziranje radionica i predavanja na kojima sudjeluju stručnjaci poput Piera Luigia Saccoa, profesora kulturne ekonomije, ili Mikaëla Mohameda, člana stručnog tima koji je Marseilleu priskrbio titulu EPK 2013. godine, također zahtijevaju financiranje, a ukupni troškovi će se nastaviti povećavati analogno povećanju obujma projekata donesenih u sklopu ostvarenja inicijative i prolaskom vremena do naslovne godine. Iz svega navedenog lako je zaključiti da Hrvatsku, odnosno jedan njezin grad, čeka poprilično skup projekt koji zahtjeva temeljitu pripremu razvojnog plana generiranog financijskim i intelektualnim resursima, a cijelo vrijeme podržanog stabilnom politikom. Ako se pravovremeno i na odgovoran način ne pristupi ovoj inicijativi, lako je moguće da ćemo gledati još jedan megalomanski projekt s tragičnim scenarijem koji podsjeća na onaj kojeg su ispisale rukometne Arene diljem Hrvatske. 

Da ne bi na sve gledali crno i naopako, možemo vidjeti jedan pametan pristup koji su imale Košice, drugi po veličini slovački grad od 240 000 žitelja. Njihov sveukupan budžet iznosio je velikih 101 milijun eura, ali čak 58% tog istog budžeta pokrili su EU strukturni fondovi radi ostvarenja infrastrukturnih projekata uklopljenih u EPK. Taj način financiranja možemo smatrati iznimkom, jer kao što je i ranije rečeno, gradovi nositelji titule su u prosjeku iz EU fondova uspjeli dobiti tek 5% od ukupnog budžeta, a preostali dio su uglavnom popunjavali novcem iz državne i gradske blagajne. 

Ipak, osim samog financiranja kulture, ono što treba promijeniti jest način na koji je kulturni sektor promatran. Europska prijestolnica kulture je dokazala da kulturni sektor, preko turizma, stranih investicija koje pristižu godinama nakon naslova ili financiranja iz fondova, može utjecati pozitivno na gospodarstvo jednog grada i regije. No, i takvu vrstu razvoja koju je kultura sposobna osigurati nije moguće očekivati bez participacije kulturne scene i publike koju ona oko sebe okuplja. Upravo dugoročna izgradnja kvalitetne kulturne ponude disperzirane unutar infrastrukturnih projekata, manje ili veće novčane vrijednosti, treba biti ono oko čega se gradi EPK. Ova inicijativa nije konačno rješenje, ona je alat, katalizator kulturnog, društvenog, pa samim tim i ekonomskog razvoja.

I dok je rano govoriti o sveukupnoj uspješnosti inicijative u spomenutim Košicama, ono što već sada znamo jest da će gradu ostati čitava infrastruktura koja u budućnosti ima priliku preuzeti ulogu razvojnog generatora lokalne kulturne scene. Činjenica da su ti projekti izgrađeni novcem iz EU fondova, a ne novcem iz državnog budžeta, ne znači manju odgovornost politike, jer svaka infrastruktura zahtijeva održavanje koje iziskuje financije, ali još važnije i svrhu koja u ovom slučaju mora biti vezana uz razvoj kulture i privlačenje publike. Koliko je pravilna procjena omjera vlastitih potreba i mogućnosti bitna te koliko može utjecati na sam ishod, imali smo priliku vidjeti samo koji dan nakon otvaranja kulturnog programa u Monsu, ovogodišnjem nositelju titule EPK. Taj belgijski grad je do datuma otvorenja uspio ostvariti samo jedan od pet planiranih infrastrukturnih projekata, od kojih su neki zahtijevali i do četiri puta više ulaganja nego što je planirano. Pošto dobivanje inicijative ne podnosi odustajanje, svi projekti u Monsu koji su trebali biti puni posjetitelja, a ne građevinskih radnika, moraju biti dovršeni jer njihova konačna svrha i eventualna korist nije problem Europske komisije ili stručnog tima koji ih je planirao, već samih građana koji će ih morati financirati i godinama nakon što budu izgrađeni.

Kultura je dobila dimenziju proizvoda kojim upravlja kulturni menadžment, a uspješnost upravljanja odlučuje o njoj kao gospodarski isplativoj ili neisplativoj grani. Ova surova definicija odraz je današnjeg društva i ekonomske situacije koja ga je oblikovala tijekom proteklih desetljeća. Ponekad niknu i kvalitetni projekti poput muzeja MuCEM u Marseillu ili muzeja moderne umjetnosti Kunsthaus Graz. No, treba uzeti u obzir da iza svakog pozitivnog primjera ne stoji samo omjer uloženog i ostvarene dobiti, već prvenstveno proizvodnja kulturne vrijednosti koja mora biti baza na kojoj se gradi cjelokupna kulturna slika grada. EPK ne smije postati opravdanje za nerazumno trošenje novca na megaprojekte koji će bljesnuti na naslovnici neke dnevne novine. Ovu inicijativu treba iskoristiti za konačno postavljanje razvojnih planova kulture, njihovo financiranje i dugoročnu provedbu. Kulturni objekti s potpisom nekog poznatog arhitekta sposobni su izazvati medijsku pozornost i privući publiku, ali da bi je zadržati i nakon otvaranja nužno je stvoriti sustav pogodan za razvoj kulturne djelatnosti koja će zaživjeti u njima. Racionalan pristup, participacija građana i kontinuirana financijska potpora, koja ipak mora omogućiti više od samog pokrivanja osnovnih potreba u kulturi, dugoročno mogu u sklopu inicijative Europske prijestolnice kulture osigurati napredak u kulturnom, društvenom i ekonomskom segmentu jednoga grada.

Godine 2020. jedan od osam hrvatskih gradova kandidata dobit će titulu Europske prijestolnice kulture, a na lokalnom i državnom vodstvu stoji odgovornost da grad nositelj naslova to uistinu bude i godinama nakon proglašenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Antonija Eremut

Što je javni prostor i kome pripada? Mnogi će odmah pomisliti na trg, ulicu, park, obalu, šetnicu, i odgovoriti da pripada javnosti, odnosno građanima u najširem smislu riječi. Neki će se sjetiti i digitalnih oblika javnog prostora koje nam je omogućio razvoj interneta. Međutim, ova naizgled jednostavna pitanja u praksi se pokazuju izrazito kompleksnima, posebno kada krenemo promišljati načine na koje bismo ih mogli (i trebali) koristiti. Kao što grad ne čine građevine, već ljudi, tako i javni prostor ne čine samo njegove materijalne pojavnosti nego i vrijednosti koje stvaraju njegovi korisnici. 

Upravo je angažmanu zajednice pri (re)definiranju i oblikovanju javnog prostora bio posvećen prvi Idea Camp, u organizaciji Europske kulturne fondacije (European Cultural Foundation), održan u Marseilleu od  23. do 25. listopada ove godine. Na interdisciplinarnom kampu sudjelovali su autori 50 ideja izabranih među 813 prijava iz cijele Europe, uključujući primjerice Libanon i Palestinu kao zemlje mediteranskog kruga. Hrvatska je imala svoje predstavnice kroz projektnu ideju gore potpisane, te Miku Buljević iz platforme Culture 2 Commons u svojstvu mentorice. Fondacija se naime kroz program Connected Action for Public Space, dio kojega je i sam kamp, povezala sa šest hubova: Krytyka Polityczna (Poljska), Oberliht (Moldavija), Platoniq (Španjolska), Subtopia (Švedska), Les Têtes de l’Art (Francuska) i Culture 2 Commons (Hrvatska), čiji su predstavnici bili moderatori i mentori autorima prijavljenih ideja. Sam Idea Camp nova je forma, odnosno eksperiment Fondacije koja ove godine slavi 60. rođendan i predstavlja svojevrstan zaokret od financiranja projekata prema ulaganju sredstava u networking – povezivanje različitih aktera koji kroz vlastitu kulturnu praksu generiraju nove društvene, ekološke, ekonomske i demokratske modele, ili barem posjeduju taj potencijal. 

Zašto kamp, a ne radionica? Organizatori su, uz pomoć domaćina Les Têtes de l’Art, jednaku pažnju posvetili radu, opuštanju, druženju i zabavi, a slobodno vrijeme gotovo da nije postojalo. Možda je u svemu bilo i nijansu previše truda s obzirom na broj društvenih igrica te činjenicu da smo imali “spa” zonu s fizioterapeutom za opuštanje od rada i razmišljanja uz pomoć masaže. Program se odvijao u Vili Méditerranée, sagrađenoj za projekt Marseille-Provence-Europska prijestolnica kulture 2013 zajedno s obližnjim Muzejom europskih i mediteranskih civilizacija. Zanimljivo je bilo čuti što lokalno stanovništvo misle o infrastrukturi i prestižnoj, prije svega marketinškoj tituli koju će 2020. godine ponijeti i jedan hrvatski grad. Naime, iako će se dobar dio njih, kao i dio struke, složiti da je riječ o dobroj i lijepoj arhitekturi (posebice MUCEM, dio kojeg funkcionira kao nastavak šetnice s tvrđave St. Jean i ne naplaćuje se), jedino što je skuplje od njezine izgradnje jest njezino održavanje. Prije se tu nalazila sirotinjska četvrt koja je iseljena u ime kulture, a ove je godine dobar broj ljudi iz kulturnog sektora okusio život siromaha jer, kako kažu, proračuna za kulturu uopće nije bilo, a pitanje je što će biti s idućom godinom. Sve je potrošeno za EPK. Ovo je možda korisna informacija i za sve gradove kandidate u Hrvatskoj – ne grizite više nego što možete podnijeti.

Projektne ideje predstavljene na Idea Campu bile su zaista raznolike i mogli bismo ih načelno svrstati u kategorije ruralnog, urbanog i digitalnog. Primjera radi, sezale su od regeneracije ruralnih područja kroz razvoj platforme za farmere i europske ruralne radio stanice, urbanih voćnjaka i povrtnjaka, kontrole kakvoće zraka i jačine buke, kolektivne izrade urbane oprema/namještaja, preko digitalne platforma za mapiranje nezavisnih video stranica i open source platforme namijenjene rješavanju “slijepih pjega” grada  do “sigurnog mjesta” za neuspjele pokušaje razvoja socijalnih i ekoloških inovacija. (Ovo potonje će možda zatrebati i nekim  sudionicima Idea Campa s obzirom da je teško očekivati da će se sve ideje provesti u djelo.) Zajednička točka svih predstavljenih ideja, bez obzira na raznovrsnost realnih prostora kojima se bave, jest (su)djelovanje građana/lokalne zajednice od samog početka, što za posljedicu ima razvijanje osjećaja i podizanje svijesti o vlasništvu nad prostorom. Na tom je tragu bio i pomalo naivan pokušaj razdjeljivanja građanina od konzumenta na jednom od predavanja koje smo imali priliku poslušati, od koji je prvi aktivni kreator, a drugi pasivni recipijent društvenih i ekonomskih zbivanja. Vjerujem ipak kako je danas zaista teško razdvojiti ova dva koncepta s obzirom na to da smo svi mi istovremeno i jedno i drugo, u različitoj mjeri. Projekti Idea Campa pozivaju dakle lokalnu zajednicu na (su)konstrukciju i (su)kreaciju, pokušavajući odgojiti i naglasiti građansku komponentu nauštrb one konzumentske ili indiferentne. Oni rade na stvaraju “pametnog” građanina kao uvjeta “pametnog” grada i pritom udaraju temelje za razvoj jednog novog, inkluzivnog, javnog (nad)prostora u kojem je jednako vrijedan glas djeteta, umirovljenika, političara ili imigranta. Stoga je ovo događanje moguće krstiti i pomalo utopističkim nazivom Ideal Camp.

Opisani proces nije nimalo lagan i u svim dijelovima Europe, bez obzira koliko (ne)razvijeni bili, nailazimo na iste poteškoće. U biti, projekti su prije svega svjedočili o kontekstu iz kojeg proizlaze i to je po meni najveći dobitak samog kampa, zajedno s ringišpilom emocija i razmišljanja u koji čovjek zapadne uslijed takve izloženosti. Prvi dan si preplavljena i vjeruješ u vlastitu ideju. Drugi dan se pitaš što tu zapravo radiš i shvatiš da si jedna od rijetkih koja se rodila, živi i pokušava raditi u istoj državi. Elaboriranje vlastite zamisli sada traje minutu umjesto njih petnaest i biraš ljude s kojima si već pričala jer ti je zlo od ponavljanja. Uza sve to, samokritika je na najvećoj razini i vlastiti projekt čini se banalan baš kao diplomski rad pred obranu. Treći dan shvatiš da se zapravo radi o kontekstu, i da tvoj nije ni bolji ni lošiji od ostalih. Kada je riječ o borbi za javni prostor i njegovu artikulaciju, u različitim dijelovima Europe poput jeke odzvanjanju jedni te isti zvuci: sukob javnog i privatnog interesa, nerazumijevanje i tromost nadležnih institucija, nedostatak novca, slaba zainteresiranost lokalnog stanovništva koje je prestalo vjerovati u vlastitu pokretačku snagu. Svi su, izgleda, nesretni na isti način. Štoviše, iako često mislimo da se nalazimo u najgoroj situaciji, na ovom događanju Hrvatska je zahvaljujući Gradu Solinu i Hrvatskim šumama Split, koji su podržali ideju uređenja interaktivnog parka i vrta kao načina revitalizacije bivšeg tupinoloma pokraj izvora Jadra, uspjela biti svijetli primjer. Većina ostalih ideja, pa i onih koje rastu u mnogo razvijenijim zemljama u koje se obično ugledamo, tek se treba izboriti za podršku nadležnih institucija. Breaking news – jednom nismo bili na dnu.

Idea Camp pokazao se kao uspješna forma jer je uspio pogoditi zajednički nazivnik svim sudionicima i potaknuti ih na komunikaciju. Organizatori su to riješili kreativno, nisu se oslonili na klasične prezentacije već je svatko dobio svoj pano na kotačićima (tzv. trolley) na kojem je razvijao različite scenarije i strategije, koje su ostali sudionici komentirali. S obzirom da je sve bilo pokretno, svaki dan su nas pregrupirali ne bi li potaknuli nove interakcije, a zadnji dan  smo priredili javnu izložbu i družili se sa stanovnicima Marseillea. Učinke ovog modela, novog i za samu Fondaciju, teško je sa sigurnošću predvidjeti.  On uključuje i grant za istraživanje i razvoj koji će dobiti 25 od 50 autora, međutim iskustvo, razmjena i kritika ideja, kao i poznanstva koja smo stekli u Marseilleu mnogima će zasigurno vrijediti više od jednokratne novčane podrške.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

S obzirom da je Grad Split jedan od potencijalnih prijavitelja na natječaj Europska prijestolnica kulture 2020, Platforma Doma mladih smatra da je nužno javno porazgovarati o prednostima i izazovima ovog projekta za Grad i lokalnu kulturu (kako onu institucionalnu, tako i izvaninstitucionalnu). Tim povodom gosti će biti predstavnici projekta Maribor Europska prijestolnica kulture 2012.: Peter Tomaž Dobrila, inicijator i koautor projekta Maribor EPK 2012., udruga EPEKA, Miha Horvat, Fundacija son:DA, Maribor, Marko Brumen, producent / projekt menadžer, Maribor, i Igor Baković, savjetnik Grada Splita za kulturu i znanost.

Osim predstavnika iz Maribora, na tribini će sudjelovati i predstavnici kulturnih vijeća Grada Splita, Platforme Doma mladih, kao i splitske institucionalne i izvaninstitucionalne kulture.

Tribina se održava u sklopu projekta Civilno-javna partnerstva u kulturi i hibridne institucije kojeg provodi Savez udruga Operacija Grad (Zagreb) u partnerstvu sa organizacijama Art Radionica Lazareti (Dubrovnik), Drugo more (Rijeka), Savez udruga Rojc (Pula) i Koalicija udruga mladih (Split), uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Organizatori tribine su Koalicija udruga mladih i Platforma Doma mladih.