Konzervativci su se namjerili na glavni mehanizam Europske unije za financiranje inicijativa za zaštitu okoliša i sprječavanja klimatskih promjena, program LIFE. Iz programa se ujedno izdvajaju i bespovratna sredstva za operativne troškove organizacija civilnog društva koje se bave istim pitanjima. Program za razdoblje od 2021. do 2027. godine raspolaže s 0,3 % europskog budžeta, odnosno s 5,4 milijarde eura, iz kojega se godišnje za organizacije civilnog društva izdvaja sveukupno 15,6 milijuna eura, dakle svega 0,006 % europskog budžeta.

Parlamentarni desni blok, okupljen oko Europske pučke stranke (EPP), optužuje udruge za prikriveno lobiranje uime “zelenih” odvjetaka Europske komisije, ne bi li se među europskim parlamentarcima promovirao Europski zeleni plan (European Green Deal), niz prijedloga usmjerenih na ostvarivanje klimatske neutralnosti u Europi do 2050. godine. No kako sve ne bi ostalo u zavjereničkom tonu, desne stranke jasno daju do znanja da svako lobiranje organizacija civilnog društva u Bruxellesu smatraju zloupotrebom javnog novca.

S time na umu, bitno je istaknuti da je program financiranja “zelenih” organizacija osmišljen – i potvrđen u Europskom parlamentu – upravo kako bi se civilnom društvu omogućilo promoviranje zelenih politika, s ciljem postizanja ravnopravnosti s korporativnim lobistima. Kako ističu i potpisnici priopćenja, moć neprofitnih organizacija u Bruxellesu neusporediva je s moći korporativnog lobija.

Navode da je tijekom 2024. godine pedeset korporacija potrošilo gotovo 200 milijuna eura za lobiranje u EU, tako odigravši bitnu ulogu “u oslabljivanju i odbacivanju mnogih važnih politika u sklopu Europskog zelenog plana, javnog zdravstva i prirodnih resursa za buduće generacije”. Prema tome, moć lobiranja organizacija civilnog društva, pogotovo što se tiče pitanja od šireg javnog interesa, bitan su mehanizam kontriranja već tradicionalnoj sprezi krupnog kapitala i visoke politike.

Iako redovita godišnja revizija Europskog revizorskog suda, objavljena početkom travnja, nije otkrila nikakve nepravilnosti ili zloupotrebu sredstava, parlamentarni konzervativci i njima naklonjeni mediji nisu ostali nezadovoljni. Naime, revizija je ipak utvrdila da je nužno uvesti poboljšanja u Europski sustav financijske transparentnosti, u kojem se nalaze informacije o korisnicima sredstava kojima Komisija izravno upravlja, ali i druge nepravilnosti oko utvrđivanja statusa OCD-a u Europskoj uniji, koje se daju iskoristiti kao potvrda tvrdnji o netransparentnosti. Prema tome, konzervativna medijska kampanja nastavlja se u revijalnom tonu.

Europsko civilno društvo na oprezu je bilo već uoči prošlogodišnjih izbora za Europski parlament, kad je postalo jasno da će, sukladno s globalnim trendovima, doći do jačanja desnih stranaka u novom sazivu Parlamenta. Budući da su financijski rezovi i ukidanje financiranja nevladinim organizacijama već ustaljene metode (ne samo) europskih konzervativaca, jasna je bojazan civilnog društva da se pokušaji dokidanja financiranja neće zaustaviti na programu LIFE. U prilog tome govore i nedavni rezovi europskih programa u području obrazovanja, zdravlja i humanitarne pomoći.

Krajem prošle godine najavljeni su rezovi u financiranju programa Obrazovanja i podizanja svijesti o razvoju (Development Education and Awareness Raising ili DEAR), posvećenog edukaciji europskih građana o globalnim razvojnim pitanjima i stvaranju pravednijeg i održivijeg svijeta. Reagirajući na te rezove, organizacije civilnog društva iz sfere obrazovanja objavile su tzv. Budimpeštansku deklaraciju, u kojoj pozivaju Europsku komisiju da osigura sredstva koja su im prijeko potrebna za rad, ističući važnost programa u sklopu UNESCO-ve inicijative Obrazovanje za globalno građanstvo (Global Citizenship Education).

Slična je sudbina zadesila i program EU4 Health, posvećen unapređenju europskih javnih zdravstvenih sustava i politika u partnerstvu s organizacijama civilnog društva. Organizacije okupljene u savez EU4 Health Civil Society Alliance izdale su priopćenje u kojem izražavaju zabrinutost zbog toga što radni plan i proračun za 2025. godinu još nije donesen, čime im se otežava i ugrožava osnovno funkcioniranje.

A što se humanitarne pomoći tiče, potvrđeno je da istaknute zemlje članice EU – poput Njemačke, Nizozemske i Finske – smanjuju iznose namijenjene za međunarodnu suradnju, u sklopu programa Službene razvojne pomoći (Official Development Assistance), što izravno pogađa nevladine organizacije u europskim i drugim zemljama. Nedavni primjer ukidanja USAID programa zorno ilustrira taj problem, kada su mnogi OCD-ovi u pogođenim zemljama bili primorani staviti ključ u bravu.

U trenutačnoj globalnoj političkoj klimi sasvim je izvjesno da će se napadi na civilno društvo i financijski rezovi programa nastaviti, a sredstva će nestajati i zbog sve većeg prelijevanja novca u obranu i druge vojne svrhe. Iako će organizacije civilnog društva uvijek biti na meti kada zapušu nepovoljni društveno-politički vjetrovi, bitno je podsjetiti se da je tomu tako upravo zato što je njihov rad od neprocjenjive važnosti, a u njihovu bi se odsustvu donošenje bitnih politika uvelike našlo pod utjecajem tržišno orijentiranih aktera.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Pilot akcija C4C je poziv za suradnju i uključivanje projekata proizaših iz lokalne zajednice kao odgovor na klimatske promjene. Poziv je otvoren svim građanima zainteresiranim za smanjenje emisija, izgradnju otpornosti u lokalnom području i borbu protiv posljedica klimatskih promjena u zajednici.

Cilj akcije je podržati 50 projekata u jedanaest zemalja EU-a, uključujući Hrvatsku, prateći ih u realizaciji novih i inovativnih ideja za angažman građana u rješavanju pitanja klime i pitanja održivosti. Akcija pokriva četiri područja: obnovljivu energiju, održivo upravljanje vodama, kružno i resursno učinkovito gospodarstvo te bioraznolikost.

Za 50 odabranih projekata osigurana je podrška na terenu, koja uključuje:

• tematske savjete, facilitaciju i pripremu koju će voditi tim stručnjaka na nacionalnom jeziku
• paušalni iznos od 1000 € za prilagođeni studijski posjet sličnom projektu, razmjene učenja i dobre prakse
• umrežavanje i povezivanje s drugim inicijativama
• vidljivost projekta na razini EU-a, nacionalnoj i lokalnoj razini

Link za registraciju na webinar se nalazi ovdje.

Dodatna pitanja o projektu možete uputiti mailom, a više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Webinar će se održati 29. veljače, a prethodna registracija je obavezna.

No ne radi se nažalost samo o tome da europska kulturna politika djeluje nepronično – ona se, naime, također na različite načine čini i u popriličnom raskoraku s potrebama sektora na terenu, kao i s potrebama zajednica čijoj dobrobiti bi trebala doprinositi. Međutim, jedna stvar je imati takav dojam, potkrijepljen više ili manje direktnim, ali ipak fragmentarnim iskustvom rada u kulturi, a sasvim druga raspolagati širokim istraživačkim uvidom u istinske razmjere toga raskoraka.

Jedan takav uvid u crnu rupu europske kulturbirokracije ponudio je sociolog Mirko Petrić s Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar (Područni centar Split), koji je 9. rujna u sklopu festivala Nosi se u organizaciji zadarskog Teatra VeRRdi održao predavanje Ukradena kultura – što građani smatraju kulturom, a što im vlasti nude. Inače direktno upoznat s tromom mehanikom Unijine kulturne politike kao sudionik raznih konzultativnih procesa, Petrić je tom prigodom predstavio dio rezultata međunarodnog istraživačkog projekta INVENT – European Inventory of Societal Values of Culture as Basis for Inclusive Cultural Policies, pokrenutog, kako je ironično naglasio, kao odgovor na želju Europske komisije da u okviru Nove europske agende za kulturu konačno dozna “kako zapravo građani razumiju kulturu”. Projekt obuhvaća Finsku, Veliku Britaniju, Dansku, Španjolsku, Francusku, Nizozemsku, Hrvatsku, Švicarsku i Srbiju, a svojom se temom bavi kroz niz metodološki raznovrsnih segmenata istraživanja, rezultati kojih, kako je sugerirao Petrić, dijelom govore i o promašenosti neoliberalnog modela kodificiranog prethodnom Europskom agendom za kulturu iz 2007. godine, u kojoj je društveni aspekt kulture bio stavljen u drugi plan.

Petrić se u svojem predavanju fokusirao na ispitivanje u okviru kojeg su sudionicama i sudionicima postavljana četiri pitanja – “Što vam prvo pada na pamet kada pomislite na riječ ‘kultura’?”; “Možete li objasniti što vam je osobno važno kada je riječ o kulturi?”; “Kad pomislite na kulturu u svom životu, kako se ona razlikuje od kulture drugih ljudi?” te “Kako je pandemija Covida-19 utjecala na vas?”. Sažimajući rezultate ispitivanja, Petrić je odmah na početku ustvrdio kako je ono pokazalo da se nijedan od termina koji tvore konceptualnu potku Unijine tržišne, ali i instrumentalne ideje kulture, poput “kreativnih industrija”, “participacije”, “inkluzije” i sličnog, nije pokazao relevantnim za ispitanike, odnosno za njihovo razumijevanje kulture i umjetnosti. Njihove predodžbe, sugeriraju odgovori, u najvećoj su mjeri ostale tradicionalne, odane konvencionalnom poimanju umjetnosti ili kulturnih institucija. Ukratko, način na koji Unija službeno razumije kulturu nema nikakve veze s onim kako je, općenito uzevši, razumije četrnaestak tisuća sudionika ovog ispitivanja, velikom većinom njenih građana i građanki. 

Kada je riječ o ispitanicima iz Hrvatske, na pitanje “Što vam prvo padne na pamet kada pomislite na riječ ‘kultura’?” najčešće su navođene kulturne ustanove, osobito kazalište. Ovaj uvid Petrić je dopunio navodeći da rezultati ankete na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedene u okviru istog projekta, pokazuju da mnogi na pitanje o asocijacijama na kulturu kao odgovor navode – ništa, pri čemu je posebno važno istaknuti da su takav odgovor najčešće davale mlade osobe. Što se osobnog značaja kulture za ispitanike tiče, najčešće su navođeni umjetnost i društvena angažiranost, sloboda i mogućnost stvaranja kulturnog sadržaja. Ono što je izrazito uočljivo u odnosu na druge države obuhvaćene ispitivanjem, napominje Petrić, generacijske su razlike, vidljive zbog činjenice da istraživanje obuhvaća osobe rođene od 1942. do 2002. godine. Generacije rođene između 1942. i sredine 60-ih godina pokazuju shvaćanje “kulture kao Bildunga, kao obrazovanja vlastite osobe, kao kulturnog uzdizanja”. Upravo najstariji ispitanici kulturu dominantno poistovjećuju s institucijama – kazalištem, koncertima, muzičkom školom i sličnim, dok generacije rođene od 60-ih do sredine 80-ih smatraju kako i nove kulturne forme, poput rocka, treba smatrati dijelom kulture. Navedeni ispitanici također naglašavaju važnost tolerancije, što Petrić smatra važnim dokazom dugotrajne socijalizacijske funkcije kulture: “U kompjuterskim znanostima kažu: garbage in, garbage out; ako ljudima staviš unutra toleranciju, pa dugo to promoviraš, a ne kreativne industrije, onda nešto izađe iz toga i dugo ostane.” Kao interesantnu Petrić ističe činjenicu da se i mlađa kohorta smatra dijelom istog kontinuuma: “Rock je umjetnost, Ekaterina Velika je umjetnosti, ali i Picasso je umjetnost, sve je to isto.”

No promjena se počinje uočavati među ispitanicima rođenima od sredine 80-ih do kasnih 90-ih. Kako navodi Petrić, kod tih se generacija počinju javljati sloboda i individualnost, razlika vlastite kulture u odnosu na drugu, sloboda izbora i konzumacije, zatim kod dijela ispitanika kultura kao nacija, potom zajednica – ne nužno u nacionalnom, nego u širem identitetskom, uključujući i supkulturnom ključu. Petrić kao paradoksalnu naglašava činjenicu da navedenu kohortu istovremeno obilježava naglašavanje individualnog, ali i potreba za kolektivnim. Također je indikativno da se u ovoj grupi ispitanika po prvi puta javlja ideja kulture kao samopomoći. Veliki problemi, međutim, započinju kada dođemo do generacija rođenih dvijetisućitih. Naime, ispitivanje sugerira da najmlađi ispitanici pokazuju “izrazitu nesposobnost diskurzivnog razmatranja kulture”; ukratko, da o kulturi jednostavno – ne znaju što da misle i kažu.

Vraćajući se na europsku razinu, Petrić je naveo nekolicinu interesantnih podataka o tome što ispitanici smatraju dijelom kulture, koji govore o njihovim razmjerno eklektičnim navikama: na prvih deset mjesta tako su se našli povijesni spomenici, narodni plesovi, opera, književnost, festivali hrane, dućani s antikvitetima, hodočašća, hip-hop glazba, filmski blockbusteri i strip. Međutim, kako napominje Petrić, donjih deset mjesta zauzimaju upravo one pojave i prakse koje su zadnjih godina izraženo prisutne u javnosti: politička karikatura, grafiti, nogomet, planinarenje, dizajnerska odjeća, tetoviranje, videoigre, reality emisije, shopping centri. Iz perspektive participativne kulturne politike, vrlo su zanimljivi i odgovori na pitanje što bi trebalo javno financirati u kulturi, gdje su se, očekivano, pojavile znakovite razlike s obzirom na različite kontekste i tradicije u odnosu na kategorije poput umjetničke aktivnosti, ustanova u kulturi, kazališta, kulture kao identiteta i sličnog. Vrijedno je istaknuti je da su ispitanici generalno manji entuzijazam pokazali prema financiranju kulture kao turističkog sadržaja i poticanju domaće videoprodukcije i videoigara, ali, zabrinjavajuće, i prema financiranju manjinskih kultura. Ono što se pak pokazalo kao praktički univerzalna potreba su muzeji i knjižnice, društveno-kulturni centri i te umjetničko i kulturno obrazovanje.

Konačno, ispitivanje odnosa prema procesima globalizacije ukazalo je na interesantne momente kada je riječ o kulturnom kapitalu ispitanika. Kako navodi Petrić, najtolerantnijima su se pokazali ljudi koji idu na kulturne priredbe. Sljedeći najsnažniji prediktor je razina osobnog obrazovanja, ali ne i obrazovanja roditelja, koje se nije pokazalo presudnim. U nekolicini država kao prediktor se pokazao i rod, pri čemu je stupanj tolerancije, tamo gdje postoji razlika, redom bio veći kod žena. Slično vrijedi i za dob – mlađe osobe su se u nekim kontekstima pokazale tolerantnijima od starijih.

Koje su pouke koje je moguće izvesti iz navedenih podataka? Petrić kao prvi zaključak još jednom poodcrtava da je ispitivanje pokazalo da se “shvaćanja građana o kulturi i akcenti kulturnih politika u 21. stoljeću se ne podudaraju – to je razgovor gluhih telefona, bez zajedničke osnove”. Nadalje, prikupljeni podaci nam govore da je “kulturna politika važna i povezana s ishodima”, odnosno da, Petrićevim riječima, “ništa ne može nastati ni iz čega. Logika po kojoj ne ulažemo direktno u kulturu nego u popratne aktivnosti i ciljeve, pa će se onda stvoriti nešto, je promašena”. Navodeći kako je “potrebna hitna akcija i zaokret u kulturnoj politici”, Petrić finalno zaključuje kako bi “kultura trebala biti mjesto susreta, impulsa odozgo prema dolje, ali i odozdo prema gore”.

Kao što je Petrić pojasnio, istraživanje realizirano u okviru INVENT-a dijete je – makar površinskog – zaokreta Unijine kulturne politike u Novoj europskoj agendi za kulturi nakon dvadeset godina guranja samog pojma kulture i njene društvene funkcije u drugi plan u korist kreativnih industrija i njihovog individualiziranog, tržišnog obzora. U kontekstu sve izraženijeg povlačenja države i prepuštanja kulture europskoj razini financiranja, kao i automatskog transplantiranja Unijinih konceptualnih okvira u specifične lokalne kontekste, presudnim postaje razumijevanje procesa formuliranja politike na razini EU, njegovih slijepih pjega i raskoraka sa stvarnim potrebama građana.

Rezultati ovog istraživanja bit će ubrzo predstavljeni izabranim predstavnicima Komisije. Uzevši u obzir Petrićevu pesimističnu skicu responzivnosti europske birokracije, ne treba očekivati da će njeni zaključci dobiti svoj skorašnji izraz u suvisloj kulturnoj politici EU, koja ionako ne adresira činjenicu da joj nedostaje ključni komplement u obliku dosljedno snažne potpore kulturi na nacionalnoj razini diljem Unije. Ipak, istraživanja poput ovoga daju korisnu podlogu za ukazivanje na sve destruktivnije sljepilo svih razina kulturne politike prema stvarnom stanju na terenu i na procjep između tih dviju sfera, koji guta cijeli sektor sve brže i brže.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dok Komisija program EU nove generacije (Next generation EU) predstavlja kao ambiciozan iskorak u izgradnji nove Unije, zastupnici iz polja kulture ističu kako on ne osigurava dovoljno sredstava za sektor koji spada među najteže pogođene globalnom zdravstvenom krizom. “Iako predloženi plan za oporavak ima svoje dobre strane, iznosi predviđeni za programe obrazovanja, kulture i mladih duboko su razočaravajući i jednostavno nisu u skladu s izjavom predsjednice komisije o važnosti budućih generacija, obrazovanja i kulture”, napisala je Sabine Verheyen, predsjedateljica Odbora za kulturu i obrazovanje EU, u zajedničkoj izjavi koju potpisuje s Massimilanom Smerigliom, Michaelom Šojdrovom i Milanom Zverom.

Predloženi plan oporavka, naime, znatno smanjuje proračune programa Erasmus+, Kreativne Europe i Europskog solidarnog korpusa, u odnosu na originalni prijedlog Komisije za proračunsko razdoblje od 2021. do 2027. Kreativna Europa, jedini program EU-a posvećen kulturi, koji potiče i podržava europsku kulturnu suradnju, već je sad podfinanciran, što primjećuje i sama Komisija u izvještaju iz 2018. godine. “Stopa uspješnosti opada iz jednog programskog razdoblja u drugo, pokazujući da je program nedovoljno financiran u odnosu na potencijal koji stvara; velik broj dobrih prijava se odbacuje”, stoji u izvještaju.

Međutim, umjesto povećanja budžeta koji se pokazuje kao dio rješenja, Komisija je radi korak unatrag i smanjuje ukupni iznos za Kulturnu Europu s 1,64 milijarde eura iz prethodnog prijedloga iz svibnja 2018., na 1,52 milijarde eura u novom prijedlogu proračuna. To znači da u novom, “ambicioznom” paketu za oporavak teškom 1,85 bilijuna eura, u najvećem proračunu u povijesti Europske unije na kulturu odlazi svega 0,8 % sredstava.

“Ovo je prilično neambiciozan i kratkovidan potez u strategiji koja je izričito usmjerena novim generacijama i stvaranju otpornijih i održivih društava. Također, potpuno zanemaruje katastrofalne posljedice koji je pandemija koronavirusa imala na kulturni i kreativni sektor”, poručuju iz Culture Action Europe, mreže koja niz godina bori za bolju poziciju kulture na razini Europske unije. “Uzimajući u obzir sve inicijative koje Kreativna Europa pokriva, proračun koji ima nije dostatan da osigura potrebnu potporu za ovaj već sad prenapregnuti i nedovoljno financirani program. Udvostručavanje proračuna Kreativne Europe koje godinama tražimo, hitnije je no ikad”, poručuju.

Kulturni i kreativni sektor na razini Europske unije zapošljava 8,4 milijuna ljudi, od čega su gotovo polovica mladi koji najčešće rade u nesigurnim i prekarnim uvjetima, bez socijalne zaštite. Stoga Culture Action Europe u svojim zahtjevima, pored udvostručenja proračuna, traži i da se u kohezijske fondove, kao što je REACT-EU namijenjen podršci radnicima u regijama i sektorima koji su najviše pogođeni pandemijom, uključi i kulturne subjekte. “Da obnovimo održivu post-pandemijsku Europu, potpora i ulaganje u kulturu nije opcija, već nužnost”, zaključuju. Zahtjevi su u obliku peticije adresirani Europskoj komisiji, a podržati ih možete ovdje.

Ističu to članovi i članice međunarodne mreže Culture Action Europe (CAE) koji u otvorenom pismu upućenom Europskoj komisiji i državama članicama traže potporu kulturnom i kreativnom sektoru, s naglaskom na kulturne radnike/ce i manje organizacije civilnog društva čiji su programi u idućem periodu otkazani, bez jasnih naznaka kada će se i hoće li se uopće moći održati.

Predložene mjere za ublažavanje negativnih posljedica pandemije podijeljene su na one neposredne, poput osiguravanja hitne financijske potpore i drugih socijalnih mjera, te dugoročne, kao što je uspostava financijskog paketa kojim će se potaknuti kulturno-umjetnički rad, jačanje socijalnih i radnih prava kulturnih radnika/ca i samostalnih umjetnika/ca te povećanje udjela javnog financiranja umjetnosti i kulture.

“Bez hitnog djelovanja, negativne posljedice ove krize imat će puno šire razmjere od samih gospodarskih. Moguće je da se dugi niz godina nećemo moći oporaviti od ‘kulturnog šoka’ ukoliko izgubimo velik dio bogatstva i raznolikosti europske kulturne scene”, poručuju iz CAE-a.

Njihovo pismo u cijelosti je dostupno ovdje, a zahtjeve koje sadrži možete podržati putem poveznice.

Europska komisija je izvršno tijelo Europske unije koje predlaže zakone i implementira donesene odluke, a sastoji se od 28 povjerenika/ca koji predstavljaju svaku pojedinu članicu Unije. Nakon ovogodišnjih izbora, novi Europski parlament imenovao je zastupnicu iz njemačkog CDU i Europske pučke stranke Ursulu von der Leyen kao predsjednicu Komisije. Prva žena u povijesti na ovoj poziciji imenovana je kao sinonim stabilnosti, a nakon turbulentnih vremena trebala bi EU vratiti u sigurne i stabilne vode. I prije službenog preuzimanja pozicije, Von der Leyen je kritizirana da s podjelom povjerenstava previše igra na sigurno jer se naizgled čini da su i velike i male članice dobile što su htjele, a nominirani potpredsjednici/ce su u skladnoj rodnoj i regionalnoj ravnoteži. No problem je što se prema nominiranim povjerenicima čini da i nakon ovih izbora EU nastavlja s politikom istoga, te da će se nedostatak novih ideja pokazati kao fatalan za Komisiju koja bi trebala izgledati radikalno drugačije od one koju smo imali do sad.

S obzirom na to da imena novih povjerenstava više liče na listu lijepih želja (primjerice: Europski zeleni plan, Europa spremna za digitalno doba, Gospodarstvo u interesu građana, Snažnija Europa u svijetu), Povjerenstvo za Inovacije i mlade ne čini se toliko problematično. Osim toga, ovo je povjerenstvo mijenjalo imena u više navrata. Primjerice 2004. godine zvalo se Europsko povjerenstvo za obrazovanje, obuku, kulturu i multilingvalnost, Juncker ga 2014. mijenja u Povjerenstvo za obrazovanje, kulturu, mlade i građanstvo, a potom i u Povjerenstvo za obrazovanje, kulturu, mlade i sport. No puno važnije od imena je opseg djelovanja povjerenstva koje između ostalih uključuje pitanje jedinstvenog digitalnog tržišta i zapošljavanja mladih te programe kao što su Kreativna Europa i Erasmus+. Za razliku od povjerenstava za promet, trgovinu ili unutarnja pitanja koji se bave vrlo praktičnim pitanjima političke organizacije Unije, povjerenstvo koje se bavi obrazovanjem i kulturom ima puno kompleksniji zadatak definiranja europskih kulturnih prioriteta, razvoja jedinstvenog obrazovnog standarda i studentske mobilnosti te kulturne integracije i stvaranja zajedničkog identiteta koji bi u trenucima političke nestabilnosti trebao držati ekonomsko-politički vrlo različite zemlje na okupu.

Upravo zbog osjetljivosti ovih politika Junkerov izbor Mađara Tibora Navracsicsa, ministra iz Orbanove vlade i ideologa stranke Fidesz, poznate po ksenofobnim i euro-skeptičnim stavovima, za Povjerenika obrazovanja, kulture, mladih i sporta izazvao je svojevrsne kontroverze i inicijalni otpor u Europskom parlamentu. Za vrijeme svog mandata Navracsics je morao politički navigirati između Budimpešte i Brisela, pri čemu su ga u vlastitoj zemlji ubrzo prozvali indoktriniranim liberalom, dok je u samoj Komisiji od početka dočekan sa skepsom i nepovjerenjem. Također, ako pogledamo zadatke koji su Navracsicsa dočekali u Junkerovom mandatu i usporedimo ih s Mandatnim pismom koje je upućeno novoj povjerenici, vidjet ćemo da se unatoč izborima, novom sastavu Parlamenta i novoj Europskoj komisiji, politika EU prema kulturi i obrazovanju nije pretjerano promijenila.

Mariya Gabriel, članica bugarske GERB stranke i stranke Europskih pučana trenutno je Povjerenica za Digitalnu ekonomiju i društvo, a na tu poziciju imenovana je 2017. godine nakon odlaska njene zemljakinje Kristaline Georgieve. Ursula von der Leyen sada joj je dodijelila Povjerenstvo za inovacije i mlade, koje također uključuje i obrazovanje, istraživanje, kulturu i sport. Za razliku od Junkerovog, Mandatno pismo Von der Leyen odvaja obrazovanje, istraživanje i inovacije koji imaju ulogu “ostvarivanja europskih ambicija i širih ciljeva”, od mladih, kulture i sporta za koje se naglašava da predstavljaju slobodu izražavanja, identiteta i raznolikosti. Također je istaknuto kako je osobito bitno promovirati i očuvati našu kulturnu baštinu u vrijeme kad se stvari kreću puno brže i sve kraće su aktualne. Glavne točke Mandatnog pisma u polju kulture odnose se na osiguravanje implementacije Nove europske kulturne agende, razvijanje strategije za očuvanje kulturne baštine, posebno kroz digitalne tehnologije, promociju kreativnih industrija kao katalizatora inovacije, poslova i ekonomskog rasta te maksimizaciju potencijala ambicioznog programa Kreativne Europe. Na kraju se naglašava važnost kulturne kooperacije kao načina sklapanja partnerstava sa zemljama diljem svijeta.

Mreža Culture Action Europe već je upozoravala na važnost kulture za europski projekt, a u sklopu kampanje 1% za kulturu donijela je Manifest kojim se kultura ističe kao “temelj europskog jedinstva”. U Manifestu se također navodi kako kultura ima ključnu ulogu pri održavanju zajedničkih europskih vrijednosti i stvaranja međusobnog razumijevanja i inkluzivnog društva. U suradnji s istraživačkom organizacijom Budapest Observatory Mreža je objavila publikaciju koja pokazuje kako osim utjecaja na obrazovanje, društvenu koheziju, jednakost i dobrobit građana, kultura u Europi ima važan utjecaj i na ekonomiju. To se prvenstveno odnosi na kulturni turizam, ali također utječe i na međunarodnu trgovinu, stvaranje radnih u kreativnim industrijama koje posebno zapošljavaju puno mladih, te povezanost s digitalnom industrijom čiji ekonomski utjecaj nije još jasno vidljiv. Također, prema Eurobarometru iz 2017. godine, europski građani upravo kulturu smatraju najvažnijim faktorom percepcije svojeg pripadanja europskoj zajednici. Povjerenstvo za kulturu i obrazovanje unutar Europske komisije uglavnom se smatra neatraktivnim i jednim od niže rangiranih na listi prioriteta Unije, pa činjenica da se kultura više ne nalazi u nazivu povjerenstva vjerojatno neće previše uznemiriti ostale parlamentarce i donosioce odluka. Ipak, s obzirom na važnost kulture – društvenu i ekonomsku – njen izostanak iz naziva povjerenstva šalje krivu poruku i doprinosi daljnjoj marginalizaciji kulture unutar politika Europske Unije. Culture Action Europe zato poziva da se povjerenstvo ponovno preimenuje u Povjerenstvo za inovacije, mlade i kulturu.

Europska komisija objavila je godišnji izvještaj o razvoju sustava obrazovanja i strukovnog osposobljavanja u Europskoj uniji i pojedinim zemljama članicama. Izvještaj se oslanja na širok raspon kvantitativnih i kvalitativnih izvora koji obuhvaćaju podatke Eurostata, studije i istraživanja OECD-a, analize mreže Eurydice, analize podataka o istraživanjima i akademske mreže. 

Učinkovito obrazovanje zahtijeva primjerena ulaganja, ističe se u izvještaju. Od 2014. godine, javna sredstva za obrazovanje povećala su se za 1,1 posto u ukupnom zbroju, oko dvije trećine zemalja članica povećalo je izdvajanja, a u šest zemalja – Bugarskoj, Latviji, Mađarskoj, Malti, Rumunjskoj i Slovačkoj – izdvajanje za obrazovanje povećala su se za više od 5 posto. Također, postoci participacije u obrazovnom sustavu povećavaju se diljem Europske unije, od predškolskog odgoja do visokoškolskog obrazovanja. Reformiranje predškolskog i osnovnoškolskog obrazovnog sustava treba uključivati mjere koje se odnose na profesionalizaciju nastavnika i odgajatelja, izmjene kurikuluma i procesa evaluacije. Iako učenje ne prestaje završetkom formalnog obrazovanja, cilj Europske unije – 15 posto odraslih koji sudjeluju u cjeloživotnom obrazovanju – pokazuje se teško dohvatljiv. Prosječni je postotak sada na 10,7 posto, a povećao se i razmak između pristupa cjeloživotnom obrazovanju opće populacije i pojedinaca u nepovoljnom položaju. 

Zajedničko izvješće za sve zemlje Europske unije sadrži i kratke dijelove koji se odnoe na svaku zemlju pojedinačno. Za Hrvatsku, naglašena je glavna snaga obrazovnog sustava – niska stopa ranog napuštanja školovanja i visoka stopa nastavka visokoškolskog obrazovanja nakon završetka strukovne škole. U 2016. istaknuto je usporavanje implementacije Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije te kurikularne reforme zbog političkih nesuglasica. Također, postoci sudjelovanja u predškolskom odgoju te obrazovanju odraslih izrazito su niski u odnosu na prosjek EU. “Usklađivanje strukovnog i visokog obrazovanja te obrazovanja odraslih s potrebama tržišta rada, razvijanjem kvalifikacijskih standarda u procesu savjetovanja sa socijalnim partnerima, još uvijek nije pokazalo opipljive rezultate”, zaključuje se u kraćem izvještaju o obrazovnim politikama u Hrvatskoj.

Među primjerima obrazovnih politika zemalja članica, istaknut je hrvatski prijedlog međupredmetnog kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, objavljen u veljači 2016, te ishodi GOO-a prisutni u jedanaest predmetnih kurikuluma i šest međupredmetnih tema. Ističući sudjelovanje 430 učitelja, nastavnika, stručnih suradnika, ravnatelja i znanstvenika iz svih dijelova Republike Hrvatske, u izvještaju se zaključuje da je “hrvatski pristup ‘odozdo prema gore’ izradi kurikuluma postavio visokokvalitetne temelje za daljni razvoj obrazovnih politika”.

Posebno je poglavlje cjelovitog izvješća za Hrvatsku posvećeno strukovnom obrazovanju i osposobljavanju. Kao najveće su prepreke istaknute zastarjeli kurikulum i ograničene mogućnosti za učenje kroz rad, što dovodi do neusklađenosti znanja i vještina. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u kolovozu 2016. otvorilo je javnu raspravu o Zakonu o obrazovanju odraslih koji bi, između ostalog, ističe se u izvještaju, trebao unaprijediti sustav priznavanja prethodnog neformalnog i informalnog učenja.

Javno je savjetovanje zatvoreno sredinom rujna, a izvješće o savjetovanju, unatoč brojnim komentarima, još nije objavljeno. Iz prijedloga zakona je prvenstveno vidljiva neusklađenost pojmova, pogotovo u kontekstu neformalnog i informalnog učenja, akreditacije i verifikacije programa te sudjelovanja organizacija civilnog društva u procesu obrazovanja odraslih. Nacrt Zakona se poziva na Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru koji propisuje da se postupak prijave, priznavanja i vrednovanja prethodno stečenih skupova ishoda učenja određuje Pravilnikom o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no spomenuti Pravilnik još uvijek nije donesen. Također, obrazovanje odraslih ne prepoznaje volonterske kompetencije stečene suradnjom s udrugama, kao ni društveno korisno učenje.

Cjelovito izvješće za Hrvatsku potražite na istaknutoj poveznici.

Parlament Valonije, jedini od šest federalnih parlamenata Belgije od kojih svaki mora dati suglasnost za potpisivanje trgovinskog sporazuma između Europske unije i Kanade poznatiji kao CETA, te jedini u Europskoj uniji koji je suglasnost odbio dati, pristao je na potpisivanje sporazuma nakon četverodnevnih pregovora dužnosnika belgijskih regija i jezičnih zajednica. Parlament Valonije smatrao je da su mehanizmi ISDS-a i ICS-a koje sadrži CETA potencijalna opasnost za suverenost pravnih sustava zemalja članica i zaštitu temeljnih prava te da će neke odredbe ugovora omogućiti snižavanje njihovih standarda zaštite. Isto smatraju i milijuni građana Europe koji su potpisali peticije protiv ovog trgovinskog sporazuma, kao i onog s SAD-om, takozvanog TTIP-a.

Institut rješavanja sporova između investitora i država, ISDS, omogućio bi stranim korporacijama tužbu zbog propuštene koristi ako država članica Unije donese zakone ili regulatorne standarde koji mogu utjecati na njihovo smanjenje profita. Odluku bi donijela arbitraža, paralelni pravni sustav koji zaobilazi postojeće pravne mehanizme i sudove EU. Potaknuta kritikama ISDS-a, Europska je komisija odobrila vlastiti prijedlog uspostavljanja sustava sudova za rješavanje sporova između ulagača i države koje bi činili prvostupanjski sudovi i žalbeni sudovi, a presude bi donosili visokokvalificirani suci. 

Valonija je tražila da se mehanizam rješavanja sporova između investitora i države preoblikuje u obavezu rješavanja sporova između samih država. Ipak, nakon dogovora političkih lidera Belgije donesena je odluka da će se samo tražiti ispitivanje mehanizma ISDS na Europskom sudu pravde. Kompromis moraju još odobriti preostali regionalni parlamenti. Republika Hrvatska na posljednjoj je sjednici Vlade Tihomira Oreškovića dala suglasnost za sklapanje sporazuma CETA, a na prvoj sjednici nove-stare Vlade pod predsjedanjem Andreja Plenkovića prihvaćen je i Sporazum o strateškom partnerstvu (SPA) Europske unije i Kanade.

No, umjesto konstatiranja nezainteresiranosti hrvatskih dužnosnika za pitanja legalnosti, događanja oko CETA-e proteklih dana možemo sumirati i ovako: više od pet tisuća ljudi okupilo se u Kopenhagenu nekoliko sati po odluci valonskog parlamenta inzistirajući da demokracija nije na prodaju, više od dvije tisuće lokalnih jedinica u Europi traži od svojih predstavnika da se aktivno uključe u pregovore, proglašavajući svoje gradove i okruge zonama slobodnim od TTIP-a i CETA-e, parlament regije od 3 i pol milijuna stanovnika blokirao je potpisivanje sveobuhvatnog trgovinskog sporazuma i stavio njegove diskriminirajuće mehanizme pred odluku Europskog suda pravde.

Zaštita autorskih prava skup je pravila kojima se regulira zaštita djela poput knjiga, filmova ili glazbe i njihovo korištenje u komercijalne i nekomercijalne svrhe. Paket za modernizaciju autorskih prava Europske komisije uključuje dvije uredbe i dvije direktive. Njima se korisnicima želi omogućiti bolji izbor i pristup internetskom i prekograničnom sadržaju, stvaranje pravednijeg i održivijeg tržišta za stvaratelje, kreativne industrije i novinare, te poboljšanje propisa o autorskom pravu u području obrazovanja, istraživanja, kulturne baštine i uključivanja osoba s invaliditetom. 

Digitalni materijali za poučavanje i tehnologije za učenje u velikoj su većini zaštićeni copyrightom. Komisija je zato predložila iznimku koja bi obrazovnim ustanovama omogućila korištenje tih materijala kako bi ilustrirala poučavanje putem digitalnih alata te u prekograničnim online tečajevima. Direktiva bi trebala istraživačima diljem EU-a olakšati pristup tehnologijama data mininga radi analize velikih količina podataka. Sljedeća bi se iznimka odnosila na digitalno arhiviranje kulturne baštine za institucije. Također, predložena bi direktiva trebala urediti jednostavniji pristup objavljenim podacima slijepim i slabovidnim osobama.

U prijedlogu direktive o autorskim pravima, Komisija nudi rješenja kojima bi se zaštitile medijske kuće čiji se sadržaji objavljuju na internetu. Komisija predlaže uvođenje prava za izdavače sličnog pravu koje se odnosi na filmske i glazbene producente te druge dionike u kreativnim industrijama, npr. radiotelevizijske kuće. Tim bi se pristupom svim dionicima omogućio “jasan pravni okvir za licenciranje sadržaja za digitalnu upotrebu i pridonijelo razvoju inovativnih poslovnih modela od kojih će potrošači imati koristi”.

Sadašnji pravni okvir Europske unije za zaštitu autorskih prava sadrži desetak direktiva, od kojh je većina donesena 2001. godine i, kao što ističe Komisija, ne odgovora sadašnjem stanju stvari s obzirom na brzi tehnološki napredak.

Kao dio strategije jedinstvenog digitalnog tržišta (Digital single market, DSM) predstavljene u svibnju 2015, današnji prijedlog upotpunjuje regulaciju prenosivosti zakonskog sadržaja, revidiranu direktivu o audiovizualnim medijima i uslugama te priopćenje o online platformama. Kasnije ove jeseni Komisija će predložiti direktivu kojom bi se poboljšala provedba svih tipova intelektualnih vlasničkih prava, uključujući copyright. Strategija DSM-a postavlja tri cilja i s njima povezanih šesnaest mjera, a Komisija ih sve namjerava donijeti do kraja ove godine.

Priopćenje za javnost Europske komisije preuzmite ovdje, a cjeloviti tekst prijedloga ovdje.

U istraživanju Claudea Serfatija, koje je 2015. objavio Centar za politike emancipacije, uz analizu glavnih ciljeva TTIP – Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama (ekspanzija podjele dobiti od rada i komodifikacija prirodnih i zajedničkih dobara, poticanje natjecanja između nacionalnih vladajućih klasa i različitih država transatlantskog područja te očuvanje dominacije SAD-a i partnera nametanjem međunarodnih pravila), Serfati zaključuje da TTIP, s obzirom na snažan otpor odozdo (građani, inicijative, sindikati i organizacije civilnog društva) i uporna razilaženja među pregovaračkim stranama, ne treba promatrati kao gotov projekt, već kao work in progress između SAD-a i EU-a. 

Podsjetimo, unatrag nekoliko godina počeli su pregovori oko TTIP-a čiji su osnovni ciljevi uvođenje liberalnijih standarda radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša. Nije tajna da je cilj TTIP-a maknuti regulatorne “barijere” koje umanjuju profite transnacionalnih korporacija s obje strane Atlantika, no prijedlog izgleda samog sporazuma odnosno određena pregovaračka poglavlja Europska je komisija na kapaljku propuštala javnosti. Početkom svibnja 2016, Greenpeace Nizozemska došao je u posjed tajnih pregovaračkih dokumenata o TTIP-u te ih objavio jer “dokumenti podcrtavaju snažne prigovore koje civilno društvo i milijuni ljudi diljem svijeta naglašavaju: svrha TTIP-a je transfer moći od ljudi prema velikim korporacijama”.

Nakon Brexita, sve su glasniji postajali određeni dužnosnici vlada zemalja Europske unije, kao i demokratski i republikanski kandidati za predsjednika SAD-a, koji su tvrdili da je sporazum između SAD-a i EU “praktički mrtav”. Prvi je to izrekao vođa njemačkih socijalista i ministar gospodarstva Sigmar Gabriel, slijedio je francuski premijer Manuel Valls, a najavu su podržali belgijski i austrijski ministri. No, dok vlade nekih država članica EU traže odustajanje od TTIP-a i prekid pregovora, ujedno raste broj europskih lokalnih jedinica koje su okrenule leđa ovom trgovinskom sporazumu.

Početkom rujna, odlukom gradskog vijeća, bugarski gradić Karnobat postao je zona slobodna od TTIP-a. Trenutno ih je u Europskoj uniji 2000, a u njima živi 75 milijuna ljudi. Diljem Europe, gradovi poput Amsterdama, Koelna, Edinburgha, Grenoblea, Barcelone, Milana, Beča, Thessalonikija, odlučili su usprotiviti se manjku transparentnosti koja okružuje pregovore o transatlantskim sporazumima te pozvati lokalne i regionalne dužnosnike da se uključe u pregovore kao njihov integralni dio. Braneći lokalne zajednice i demokratske institucije kao prostore za debate i donošenje odluka, gradonačelnici i lokalni političari proglasili su svoje gradove i okruge zonama slobodnim od TTIP-a i CETA-e, trgovinskog sporazuma između Kanade i EU, zaključenog 2014. godine, no koji još nije stupio na snagu zbog polemika oko instituta rješavanja sporova između investitora i država.

CETA je posebno problematična jer će Europsko vijeće odlučiti trebaju li uopće neki dijelovi biti proslijeđeni na ratifikaciju nacionalnim parlamentima, a jedan od takvih dijelova upravo je spomenuti sud za rješavanje investicijskih sporova. Zahvaljujući rečenici u članku 30.8 sporazuma, države članice bit će podložne korporativnim tužbama tijekom sljedeće tri godine, čak i ako glasaju protiv sporazuma. Stoga je oko 60 gradonačelnika diljem Europe potpisalo zajedničku izjavu u kojoj je naglašeno da će CETA “ugroziti demokratske principe značajno smanjujući mogućnosti utjecaja politike i javnosti”, pozivajući Europski parlament, Europsko vijeće i nacionalne parlamente da ne ratificiraju sporazum. 

Također, u zajedničkoj izjavi zahtijeva se suspenzija pregovora o TTIP-u i TISA-i, sporazumu o svjetskoj trgovini između SAD-a i 23 zemlje, uključujući Europsku uniju. Tijek pregovora i sadržaj ugovora bili su tajni do lipnja 2014. godine kada je WikiLeaks objavio sadržaj dodataka na ugovor. Udruženje sindikata Public Services International (PSI) opisuje TISA-u kao ugovor koji će daljnje liberalizirati trgovinu i investicije u uslugama te proširiti “regulatorne odredbe” na sve sektore uključujući javne usluge. Odredbe će omogućiti stranim pružateljima usluga ulazak na domaća tržišta pod jednakim uvjetima te ograničiti mogućnosti vlada da te usluge reguliraju, kupuju i dobavljaju.

Unatoč svemu, Jean-Claude Juncker potvrdio je na summitu G20 da Komisija nastavlja pregovore o TTIP-u. Najavljene su velike demonstracije diljem Europe ove jeseni, a isto tako će se gradonačelnici i zastupnici koji se protive sporazumima okupiti u Bruxellesu 20. listopada na summitu o CETA-i u organizaciji građana, aktivista i inicijativa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.