Ciklus se nastavlja u ponedjeljak, 11. studenog, s filmom Ljudskost (1999) u kojem je radnja prvotno fokusirana na traganje za krivcem koji je silovao i ubio 11-godišnju djevojčicu, a istražuje tanku granicu između empatičnosti i sposobnosti za ekstremno nasilje. Suptilna filozofska i implicitno teološka kritika ljudi koji egzistenciju svode isključivo na fizičku dimenziju nauštrb one mentalne i spiritualne nastavlja se i u filmu Dvadeset devet palmi (2003) koji se prikazuje 12. studenog u 21 sat, te u seksualnim užicima i ratnim užasima prožetoj drami Flandrija (2006) koja se može pogledati 13. studenog u 21 sat.

U nedjelju, 17. studenog u 17 sati, na programu je politički motiviran film, Hadewijch (2009), u kojem Dumont istražuje sukobljene interpretacije katoličanstva i islama kroz glavni lik adolescentice koja zbog religije dokida potrebe vlastita tijela te označava redateljev blagi odmak od eksplicitnog i neugodnog tematiziranja seksualnosti i nasilja.

U sklopu ciklusa prikazat će se i mini serija Mali Quinquin (2014) o dječaku koji u društvu prijatelja svjedoči pronalasku mrtve krave u čijem su trbuhu dijelovi tijela raskomadane žene. Prve dvije epizode serije prikazat će se 19. studenog u 17 sati, a ostale dvije 25. studenog u 21 sat.

U srijedu, 20. studenog u 21 sat, prikazuje se film Izvan Sotone (2011), drama puna pejzaža sjeverne Francuske koja prati pobožnog lutalicu koji obavlja natprirodne činove iscjeljenja i osvete razvijajući odnos s mladom djevojkom suočenom s duhovnim krizama.

Ulaznice je moguće kupiti na blagajni KIC-a sat vremena prije početka, ali i online putem platforme ulaznice.hr.

Raspored svih projekcija dostupan je ovdje.

Prava je moć nasilja, za Farockija, aktualizirana u percipiranoj dosadi vezanoj uz shvaćanje kako moć funkcionira, odnosno u njezinoj površnoj nezanimljivosti i tehnikalijama. Upravo se u toj očiglednoj nepristupačnosti skriva istinski autoritativna priroda moći. To poimanje polazna je točka Farockijeva genija: on identificira kinematografiju kao povijesno mjesto susreta tehnologije i zavođenja jer je kino uvijek bilo naziv stroja koji spaja ratna stanja i zabavu te propagandu i pornografiju. Upravo kroz kinematografiju moć može postati iznimno fascinirajuća u svojim kompleksnostima, šarmantna u svojoj uglađenosti, no smrtonosna u svojoj poetičnosti – sve dok ne dođe do nestanka magičnog učinka tehnologije, kada je moguće prepoznati napukline u funkcioniranju centara moći.

U časopisu se nalaze tekstovi Kodwoa Eshuna, Christe Blümlinger, Jamesa Benninga, Doreen Mende, Anselma Frankea, Cathy Lee Crane, Alice Cresicher i Andreasa Siekmanna, Thomasa Elsaessera, Filipe César, Ute Holl, Jana Ralskea, Constanze Ruhm, Trevora Paglena, Bani Khoshnoudi, Armina Linkea te Hito Steyerl.

Digitalni primjerak časopisa možete pronaći ovdje.  

T.Ž. / e-flux

Slijedi Zlatnom palmom u Cannesu 1961. ovjenčana satirična drama Viridiana, storija o budućoj redovnici koja nedugo pred zaređenje posjeti strica Don Jaimea, sredovječna čovjeka kojeg ona podsjeća na pokojnu suprugu, te koji ju ubrzo pokuša silovati, jedno je od najprovokativnijih ostvarenja glasovitog majstora nadrealizma i apsurda Luisa Buñuela. Film je snažna kritika crkve, nedefiniranosti i neučinkovitosti vjerskih dogmi, kao i slabosti i licemjerja u crkvenim krugovima, pa ne čudi da je službeni Vatikan film nazvao “uvredom kršćanstvu“. Zbog toga su španjolske vlasti najprije cenzurirale završnicu filma, te potom zabranile njegovo prikazivanje i zaplijenile sve kopije, a srećom im je izmakla ona poslana u Cannes.

Na programu je i dvadeset i dvije godine kasnije na kanskom festivalu za najbolju režiju nagrađena i sjajna egzistencijalna drama Nostalgija Andreja Tarkovskog, priča o obiteljskim i intimnim problemima mučenom ruskom pjesniku Andreju Gorčakovu koji, boraveći u Toscani zbog pisanja knjige o svom osebujnom zemljaku i skladatelju Susnovskom, otkriva da je ovaj kao student glazbe u Bologni u 17. stoljeću bio toliko mučen nostalgijom da je izabrao povratak u Rusiju i život neslobodna čovjeka. Djelo koje se u Cannesu zakitilo i nagradom FIPRESCI i Nagradom ekumenskog žirija, vizualno je fascinantno, neponovljivo sugestivno režirano, iznimno poetično i naglašeno meditativno ostvarenje satkano od redateljevih intimnih čežnji i uvjerenja.

U programu evropskoga filma sasvim zasluženo mjesto pripada i filmu Pismo ćaći. Ovaj dugometražni debi Damira Čučića, na autobiografskoj monodrami glumca Milivoja Beadera temeljen, je križanac igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog filma. Na Puli 2012. ovjenčan je Velikom Zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnim arenama za najbolju sporednu mušku ulogu i montažu te posebnom Zlatnom arenom za ton i nagradom Breza za najboljeg redatelja debitanta. Film koji sažeto ali dovoljno plastično opisuje gorčinom, zamjeranjima, nerazumijevanjem i prikrivenim bijesom, ali i ljubavlju i posthumnim mirenjem obilježen odnos pripadnika dviju generacija obitelji Beader, sina i oca, još jednom efektno elaborira tamno naličje i patologiju disfunkcionalnih obitelji tolstojevski “nesretnih na svoj način“.

Slijedi eponimni Metropolis Fritza Langa, zacijelo najglasovitiji nijemi film svih vremena. Epska fantastična priča smještena je u po uzoru na New York dizajniran megalopolis budućnosti Metropolis, a Lang u njoj na neponovljivo efektan način progovara o sukobu izrabljivanog i opresiji izloženog radništva s vlasnicima “sredstava za proizvodnju“.

A nagrađivana psihološka drama s elementima romantične komedije i krimića Hallam Foe Davida Mackenzieja uspjela je adaptacija istoimenog romana Petera Jinksa, nekonvencionalna i emotivna priča o odrastanju u kojoj su zamjetni elementi magičnog realizma i film noira. U Srebrnim medvjedom za režiju nagrađenoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Barbara suscenarist i redatelj Christian Pezzold s istančanim osjećajem za suptilno kreiranje razmjerno snolikog ozračja istodobne tjeskobe i začudne vedrine, križanjem pesimizma i optimizma, pa čak i melodrame s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, ostvaruje iznimno efektne rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija.

I na kraju, sa šest Zlatnih arena nagrađena i nagradom Oktavijan ovjenčana obiteljska drama Kotlovina veterana Tomislava Radića priča je o okupljanju šire obitelji sredovječne Ane i njezinog supruga Mirka negdje u Hrvatskom zagorju, tijekom kojeg na vidjelo postupno počinju izlaziti obiteljske razmirice ali i različiti politički stavovi o Europskoj uniji, dijaspori i državotvornosti. Radićev sigurno i mjestimice nadahnuto režiran film nudi slojevito i efektno profilirane likove, njihove suptilno predočene odnose, vrlo životne i uvjerljive dijaloge te raspoložene glumačke interpretacije.

Raspored projekcija potražite ovdje.

Kinoklub Zagreb višegodišnji je član ove organizacije u čijim aktivnostima vrlo aktivno sudjeluje. Tako je Daria Blažević, članica izvršnog odbora Kinokluba Zagreb zadužena na međunarodnu suradnju, sudjelovala u NISI MASA odboru od 2010. godine do 2012. godine te ujedno u tom razdoblju bila potpredsjednica NISI MASE.

Daria Blažević rođena je 1987. godine u Zagrebu. Filozofski fakultet u Zagrebu, odsjek komparativne književnosti i francuskog jezika i književnosti upisala je 2006. godine, a 2008. godine upisje studij filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutačno studira režiju na Filmakademie Wien. Njeni filmovi prikazani su na Reviji filmskog i video stvaralaštva, Festivalu jednominutnog filma u Požegi, Filmskoj Reviji Kazališne Akademije FRKA te na Danima hrvatskog filma.

KP

V.M. / Fotografija: Joachim Trier, Reprise, 2006.