Prioriteti su plana četiri područja: pristupačna i inkluzivna kultura, upravljanje europskom kulturnom baštinom, razvoj kreativnosti i inovacija u kulturnom i kreativnom sektoru te unapređenje kulturne raznolikosti i europskog kulturnog profila u vanjskim odnosima. Posebna točka u četvrtom području jest promocija europske kinematografije u digitalnom okruženju. Svaka zemlja članica na dobrovoljnoj se bazi može uključiti u radne grupe te u njih imenovati stručnjake iz institucija, nezavisne stručnjake te članove organizacija civilnog društva.

Implementacija plana trebala bi započeti u siječnju 2015, a plan rada potražite na sljedećem linku.

M.M. / EC

U organizaciji međunarodne konferencije Exit Europe – Nove geografije kulture, uz Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade te Savez udruga Klubtura, sudjelovala je i europska mreža Culture Action Europe. O mreži, njezinu djelovanju te trenutnoj političkoj situaciji i odnosu spram kulture i kulturnih politika na europskoj razini razgovarali smo s Ilonom Kish, glavnom tajnicom mreže.

KP: Čime se Culture Action Europe bavi i tko su sve članice vaše mreže?

I. K.: CAE je mreža organizacija i mreža koja djeluje već petnaest godina na uvođenju kulturnih politika u Europskoj uniji, zagovara interese umjetnika i kulturnih djelatnika. Trenutno imamo preko devedeset izravnih članova, većinom platformi i organizacija koje djeluju na europskoj i nacionalnoj razini, tako da možemo reći da smo mi organizacija specijalizirana za zagovaranje i lobiranje.

Među otprilike devedeset izravnih članova nalaze se europske mreže, tematske mreže poput plesnih, izvedbenih, glazbenih, književnih i slično, zatim nacionalna udruženja kao što je Asocijacija iz Slovenije, SU Klubtura iz Hrvatske. Teško je procijeniti koliko točno pojedinačnih članova imamo jer je to ovisno o tome koliko koja mreža ili platforma ima organizacija i članova. Procjenjujem otprilike da se radi o nekih 15 000 članova sveukupno. Tome još treba pridodati i individualne osobe u pojedinim mrežama kao što su organizacije pisaca, umjetnika, European Writers’ Congress s oko 80 000 članova, pa nacionalne platforme.

KP: Organizacija je započela djelovanje pod imenom European Forum for Arts and Heritage, no nedavno ste promijenili ime u Culture Action Europe. Koji je razlog za promjenu imena i zbog čega ste to smatrali važnim?



I. K.: To je dosta duga priča. Dijelom smo se za promjenu imena odlučili zbog promjene fokusa, dakle s debatno orijentirane organizacije odlučili smo se usmjeriti na politički aktivizam. Htjeli smo da ime organizacije to odražava tako da smo odabrali ime koje obuhvaća čitav spektar aktivnosti s kojima se bavimo. Iako je naše primarno djelovanje bilo u sektoru umjetnosti, shvatili smo da se bavimo kulturnim pitanjima i htjeli smo da i samo ime to odražava, da u njemu bude čitljiva naša potreba da budemo aktivni, proaktivni i da stvorimo novu energiju i novu vidljivost u jako napućenom briselskom zagovaračkom okruženju u kojem mnoge organizacije žele i pokušavaju biti prepoznate i vidljive.  

Osim toga, promatrali smo samokritički našu organizaciju kojoj je uloga bila orijentirana na diskusiju i promišljanje, nismo bili think-tank, i htjeli smo da to bude jasno. Nisam sigurna da se radilo o krizi mreža kao takvoj, već bih prije rekla da smo mi prepoznali potrebu za mobiliziranjem kulturnog sektora na djelovanje, a oduvijek smo željeli biti i ostati kritični prema svom procesu. Kako bismo to ostvarili bilo je potrebno napraviti snažan okvir za organizacijsko i aktivno djelovanje. Mi smo se time bavili i prije promjene imena naravno, ali smo htjeli da to bude vidljivije i da budemo organizacija koja ima više izravnih aktivnosti.  

KP: Kako biste definirali Europsku agendu za kulturu, ali i druge dokumente koji su joj prethodili poput Mastrichtskog i Lisabonskog sporazuma?

I. K.: Povijest kulturnih politika u Europi u stvari je dosta dugačka. Postoje vrlo važne konvencije koje su se pojavile nakon II. svjetskog rata, u vrijeme kada je Europska unija utemeljena i jasno je da je u to vrijeme ona bila prvenstveno rekonstrukcijski projekt temeljen na trgovini i razvoju. Taj razvoj je bio spor i proces koji je doveo do toga da se EU prihvati prije kao politički projekt nego li samo projekt temeljen na ekonomiji. Od tog trenutka u Mastrischtskom sporazumu se pojavljuje i prva referenca na kulturu, no kako je EU neka vrsta projekta između vlada prije nego li federalni projekt, mnoge članice su sve do sada pokazivale otpor prema mogućnosti da kulturne politike budu u nadležnosti EU te da EU može odlučivati o nacionalnim kulturnim politikama ili im se pak suprotstavljati. Stoga je napredak do kojeg se došlo u posljednjih petnaestak godina, od Mastrichtskog sporazuma u tom smislu izrazito značajan.

Nadalje, pritisak kulturnih organizacija je u porastu, a do toga je došlo ukidanjem granica i činjenicom da je kulturni sektor vrlo mobilan i aktivan unutar EU. Tako da su i ključni decission makeri u EU postepeno prepoznali da nijedna politika nije politika sama po sebi, već da je nužno staviti unutra i neke strateške ciljeve.

U ovom trenutku, Agenda koja je prihvaćena 2007. je još važnija i ona ima simboličku vrijednost, ona je prvi dokument koji se bavi kulturom. Njezin fokus je vjerojatno više instrumentalne prirode u smislu traganja za načinima na koje kulturne aktivnosti mogu doprinijeti ciljevima EU. Ali ona je važna i zato što otvara put za druge sektore. Ali prvi korak je otvaranje koherentnijeg pristupa kulturnim praksama na europskoj razini.

KP: Na koji način mislite da je moguće pomaknuti njezin značaj s te simbolične razine na neku praktičniju?

I. K.: Mislim da će to biti veoma spor proces,  jer je EU spora u svakom slučaju. No otkako je usvojen Lisabonski sporazum, kulturi po prvi puta, kao i mnogim drugim područjima, nije potrebna jednoglasna odluka svih 27 zemalja članica, već je za područje kulture dovoljno ono što se zove kvalificirana većina, i to je jedna od stvari koja omogućuje da se donese više odluka. Ono što vidim kao temeljne odrednice članka sporazuma jest jačanje kulturne komponente u drugim politikama EU i to označava korak naprijed.

Kao organizacija i kao sektor – nisam sigurna što bi sve trebalo učiniti. Naš cilj bi trebala biti kompetentnost na razini EU kako bismo mogli imati politike koje bi utjecale na nacionalne razine zemalja članica. Agenda je prihvaćena i potrebno je vrijeme za prikladnu implementaciju, a mi moramo čekati da vidimo kako i što možemo raditi u tom pravcu, no to se sve odvija vrlo sporo.

KP: Postoji li strah da će zemlje članice u kulturnim politikama i samoj Agendi prepoznati određeni tip prijetnje nacionalnim identitetima?

I. K.: Mislim da je Agenda politička stvar tako da ne. Mislim da ona ne bi trebala biti nikakva prijetnja nacionalnim identitetima jer ne predaje veće ovlasti nego što je EU imala prije nje. Ona je u stvari vrlo općenita, a pitanje nacionalnih kulturnih identiteta postavljeno je na razini u kojoj se njih pokušava učiniti dijelom cjelokupne vizije EU, a to je jedan od ključnih pokretača za stvaranje snažnih politika i promicanje nacionalnih kulturnih identiteta gdjegod je to moguće.

KP: Zbog čega mislite da je EU konačno prepoznala kulturu kao važno pitanje?

I. K.: Regresija je prisutna na općoj razini, kako u kulturnom tako i političkom životu. Postoje brojne političke organizacija koje zagovaraju političku relevantnost kulture i razmatraju načine na koje ona utječe na društvo. S druge pak strane do određene razine i sama Europska unija prati kolektivne trendove na nacionalnim razinama. U posljednjih petnaest godina bilo je mnogo diskusija o ekonomiji znanja, kreativnim ekonomijama (Richard Florida), potrebi zapadnjaka da se razviju, uzrocima koji su doveli do seljenja proizvođača prema istoku, globalizaciji itd. Tako da mislim da političari sve više gledaju prema svijetu kulture kao području koje može donijeti i doprinijeti nečim što je možda bilo izgubljeno ili što se može vidjeti kao snaga u Europi. Idealno bi bilo kada bi to bio opći trend u europskim društvima.

KP: Mislite li da u političkim sferama kulturu vide važnom za image ili zaista prepoznaju njezinu pravu važnost i vrijednost?

I. K.: Ne mislim da oni znaju, mislim da politička razina ima vrlo labavu viziju toga što kultura jest ili nije. Oni vide kulturu kao svojevrsni širi, kreativni sektor i ne znaju može li ona biti pokretač procesa ekonomskog razvoja kreativnih industrija, koje pak teško definiraju, a koje su postale jako prisutne u posljednjih dvadeset godina, osobito s rastom globalnih masmedija. Mislim da se oni pitaju što kultura može doprinijeti u drugim političkim agendama. Postoji rastuća svijest na toj razini, a što se tiče sektora moglo bi biti velikih očekivanja u svemu  – od kreativnog poticaja individualaca preko promicanja demokracije do razvoja ekonomije. Ponekad se pitamo da li oni možda misle da kultura može riješiti sve njihove političke probleme. Ja tako ne mislim, politike još uvijek nisu jako jasne, i teško je reći što očekivati.

 



KP: Koju strategiju kulturnih politika za EU smatrate prikladnom?

I. K.: Teško je reći. Ako radimo u sadašnjem zakonskom okviru, onda je iznimno važno imati jasnu kulturnu strategiju za EU koja ovlašćuje zemlje članice da donose koliko god je odluka moguće kako bi promovirale kvalitetne radne uvjete za umjetnike, kvalitetu pristupa i sudjelovanja u kulturnom životu širom EU. Također su važni ciljevi vezani uz mobilnost umjetnika i cirkulaciju umjetničkih radova. Mora postojati jasna strategija koja omogućuje i ovlašćuje kulturu da preuzme snažniju ulogu u političkom životu, a mislim da Agenda počinje raditi na tome.

KP: Imate li saznanja o tome donosi li promjene u kulturnoj produkciji Program Kultura, u kojem je jedna od ključnih komponenti europska dodana vrijednost?

I. K.: Još ne postoje konkretni podaci, no za sada su stvari više vezane uz jedan fenomen koji se tiče financiranja od strane EU, a primarno je to uvjet da je za financiranje potrebno imati tri partnera. Ono što se događa kao posljedica toga je da ljudi često osmisle projekt a tek onda kreću tražiti partnere kako bi zadovoljili uvjete. Mislim da se s vremenom pokazalo važnim da postojeće grupe imaju kapacitet financirati takve projekte i voditi ih ne samo kroz EU pa su tako neki od tih projekata postali mreže. No ne postoje dostupni podaci o dugoročnom utjecaju programiranja i što se događa s projektima nakon što oni završe, kakve veze postoje, kakve koprodukcije se događaju ili bi se mogle izroditi iz toga.

KP: Što mislite o samom tom modelu financiranja? U kojoj je on mjeri prikladan za siromašnije i slabije razvijene zemlje?

I. K.: Nije prikladan i to je vrlo aktualno pitanje. Postoje dvije razine utjecaja financijskih regulacija koje pokrivaju sva javna financiranja svih vrsta, a savjeti nisu razvijeni niti u jednoj nezavisnoj NGO organizaciji, bilo velikoj ili maloj. Postoji također i regulacija kako se projekti provode. Za područje kulture nadležna je Executive Agency koja primjenjuje maksimalnu fleksibilnost, prepoznaje kapacitete aplikanata u kulturnom sektoru kojeg se može okarakterizirati kao iznimno osjetljiv i koji pokazuje niži stupanja kapacitiranosti općenito. Trenutno Program Kultura ima prepreku prema prijavama malih nezavisnih organizacija kako bi osnažila srednje ili veće organizacije, dakle jednog partnera sa značajnijim financijskim kapacitetom. S druge strane nasuprot 11. rujnu i trenutnoj financijskoj krizi, i EU je jako oprezna u tome kome daje novac i pazi da ih ne ustupa onim organizacijama koje ne mogu provesti programe. Istodobno EU ima veliki administrativni problem s vremenskim rokovima, protokom novca, a mnoge organizacije dobivaju godišnje operativne grantove i oni su toga također svjesni.

KP: Možete li nam za kraj dati komentar na konferenciju Exit Europe?

I. K.: Mislim da je konferencija fantastična, ali zaista jer za nas je ovo prvi veliki događaj u ovoj regiji u koji smo aktivno i duboko uključeni, a koji nam omogućuje da dobijemo pregled stanja. Izrazito je informativna i stimulativna te ohrabrujuća, a energija i razina kritičke angažiranosti je iznimna. Zahtjevno je koncipirana na političkoj, praktičnoj, teorijskoj i filozofskoj razini. Važno je što su se okupili ljudi iz regije. Nadam se da će ishod biti bolja informiranost lokalnog stanovništva o predpristupnim alatima koji su dostupni. Iako postati članom EU ne donosi radikalan obrat za krizu u smislu kulture, ipak će se mnoge stvari otvoriti, kao na primjer investiranje u kapacitete lokalnih organizacija. No postati članom EU znači nositi se i baviti se s problemima koje imaju članice EU.

U sklopu programa Exit Europe prezentaciju organizacije Culture Action Europe kao i diskusiju na temu zagovaranja u kulturi vodila je Daphne Tepper, analitičarka u briselskoj organizaciji CAE koja se bavi zagovaranjem u području kulturnih politika na razini Europske unije.

KP: Trenutno aktualna i vrlo važna tema je Agenda za kulturu koja je prihvaćena na razini Europske unije. Koja je stvarna važnost Agende i što se njome može promijeniti?



D. T.: Europska komisija je objavila Agendu 2007., a potom ju je prihvatilo Vijeće ministara kulture zemalja članica Europske unije. Ono što predstavlja prekretnicu jest da su se zemlje članice po prvi puta konačno dogovorile dati smisao ‘članku o kulturi’ koji je uveden u europske ugovore 1992. Do 2007. članku 151 – o nadležnosti Unije u području kulture – pridavana je minimalna pažnja. Agenda sada daje sadržaj, a pritom su se i institucije EU te zemlje članice angažirale na daljnjem zajedničkom radu u području kulture.

Već i samo postojanje Agende važno je na simboličkoj razini. Što se pak sadržaja tiče, u njoj su sadržana tri prioritetna aspekta: interkulturalni dijalog i kulturna raznolikost, kultura i ekonomija te kultura i vanjski odnosi. Kako su ta tri cilja vrlo nejasno definirana u Agendi, ono što je sada ključno jest razvijanje aktivnosti koje će ih oživjeti.

Što se tiče regije Zapadnog Balkana, treći cilj je iznimno bitan jer uključuje predpristupne zemlje, zemlje kandidate i susjedne zemlje. Njime se otvaraju vrata za bolju razradu europskih aktivnosti u području kulture u regiji, a kako su kulturne aktivnosti i podrška sve češće uključene u strategijama EU moramo zahtijevati od EU da uključi i kulturu u njihove predpristupne politike. Tako da Agenda predstavlja vrlo važan korak, no ne smijemo se na tome zaustaviti. Iz tog je razloga i konferencija Exit Europe vrlo važna. Moramo razvijati i predlagati konkretna rješenja za EU, podržavati kulturu u regiji te je integrirati u sve relevantne strategije. Moramo dati sadržaj cjelokupno povoljnom političkom okviru.   

KP: Koji su slijedeći nužni koraci koje je potrebno poduzeti?

D. T.: Kao prvo, moramo nastaviti obavještavati aktere u regiji – kao i sve ostale kulturne aktere širom Europe – o postojanju Agende, o tome kako funkcionira i na koje načine može biti prevedena u politike i aktivnosti na razini Europe i u zemljama članicama.

Sljedeća važna stvar vezana uz Agendu jest da ona nosi potencijal razvoja za europske politike ali i za nacionalne politike. Radi Agende su zaista oformljene radne grupe zemalja članica koje se bave mobilnošću umjetnika, zbirki, kulturom edukacijom te kreativnim industrijama. Nema nikakve izravne obaveze u poticanju promjena kroz radne grupe, no zemlje članice su pozvane da surađuju, dijele informacije, osnažuju dijalog između različitih decision-makera u svojim zemljama kao i na razini Europske unije. Vjerujemo da civilno društvo treba iskoristit ovu priliku da izvrši pritisak na svoje vlade da ozbiljno razviju suradnju na europskoj razini, ali i da potaknu neke promjene na nacionalnim razinama.

Tijekom konferencije, mnoge su potrebe identificirane tijekom diskusija: potreba za potporom mrežama i platformama, obuka kulturnih operatora da shvate sustav donošenja politika koji utječe na njihovo postojanje i praksu, razvoj fondova za mobilnost kako bi se omogućilo akterima da se susreću, raspravljaju i razvijaju partnerske suradnje, itd. Sljedeći zadatak sada je podvući sve identificirane potrebe i transformirati ih u konkretne zahtjeve koje bi potom trebalo osigurati sveobuhvatnim politikama.

U okviru pristupnih politika, puno je više toga što bi moglo biti učinjeno kako bi se podržalo kulturne operatore. Mi ih trebamo identificirati i pretvoriti u konkretne preporuke.

KP: Kada bismo mogli očekivati neke pomake?

D. T.: Na razini EU promjene su uglavnom rezultat dugotrajnog procesa. Ali s Agendom i novim dinamikama koje je ona stvorila, nalazimo se u važnom trenutku. Sve je više i više službenih konzultacija civilnog društva u Bruxellesu koje organizira Europska komisija. Mi moramo imati kapacitete kako bismo odgovorili na te konzultacije i oblikovali jasne preporuke. Dakle sada kada smo uspjeli mobilizirati aktere oko europskih pitanja, moramo produbiti naše promišljanje kako bismo potrebe transformirali u konkretne zahtjeve. Definitivno ćemo nastaviti raditi s Clubtureom i regionalnom inicijativom kako bismo izoštrili te zahtjeve u smislu politika i kako bismo osigurali da se one obraćaju pravim sugovornicima u Europi, regiji i na nacionalnim razinama.

Činjenica da je predstavnik Directorate Generale za proširenje Europske komisije sudjelovao na konferenciji Exit Europe je također vrlo važan znak. To znači da je sada trenutak i ako nastavimo mobiliziranje, kroz postepen proces, uvjerena sam da ćemo rezultate moći vidjeti u narednim godinama. Proračun EU-a za razdoblje 2013 – 2020. će se na primjer pregovarati sljedeće godine. Ovo je pravi trenutak da pokušamo na njega utjecati.  

KP: Prema vašem mišljenju što je dovelo kulturu u fokus političkih interesa?

 

D. T.: Za to vidim mnoge razloge. Prvi razlog je izazov EU pred kojim se nalazi posljednjih godina da otvori važna pitanja kao što su potreba za razvojem europskog građanstva, da ponovno poveže Europljane s projektom političkih integracija koji se razvija zadnjih pedeset godina. Referendum je zasigurno bio važan poziv na buđenje u tom kontekstu. Europski političari su shvatili važnost da EU bude više od ekonomskog tržišta i ta druga dimenzija kao što su društvena i kulturna pitanja bi trebala biti dio zajedničkog razmišljanja. Sljedeći važan element, prema mom mišljenju, je transformacija koja se dogodila u našim društvima u posljednjim dekadama. Migracije, raznolikost, interkulturalnost su postala ključna pitanja koja moramo otvoriti i koja imaju snažne kulturne komponente. I sve te rasprave bi se trebale, u idealnoj varijanti, odvijati u europskom javnom prostoru koji u biti u ovom trenutku ne postoji. Kultura bi mogla imati ključnu ulogu u kreiranju tog europskog javnog prostora. I konačno, postoji veliko razumijevanje također za potencijalnu ulogu kulture pri postizanju postavljenih socijalnih i ekonomskih ciljeva. 

KP: Mislite li da promjene u perspektivi gledanja na kulturu imaju veze sa trenutnim krizama – onom demokracije i ekonomskom?

D. T.: Mislim da se EU definitivno suočava s nedostatkom demokracije te da se građani osjećaju daleko od EU. Oni je ne razumiju i ne osjećaju se dijelom nje.

Financijska kriza, s druge strane, razvila se nakon što je prihvaćena Agenda za kulturu. Postojale su, već u vrijeme kada je Agenda pripremana i prihvaćena, slutnje i pitanja o održivosti ekonomije, ali kriza je stigla kasnije. U stvari, kad je kriza počela, postojale su različite reakcije vezano na kulturu. Neki su isticali, uglavnom oni iz sektora, potrebu za brzim pozicioniranjem kulture i umjetnosti kao važnih aktera u ponovnom promišljanju ekonomskih i socijalnih modela. Drugi su pak, uglavnom s političke strane, imali uobičajenu reakciju refleksnog rezanja potpora kulturi smatrajući je luksuzom u vrijeme krize.

Teško je anticipirati koje će se tendencije nametnuti na europskoj razini. Znat ćemo u sljedećim godinama s obzirom na to kako će EU razvijati svoje daljnje strategije i proračun. Hoće li kultura i umjetnost dobiti zasluženu pažnju ili će njezina važnost biti umanjena?

KP: Kako vidite ovu regiju i njezinu ulogu u razvoju i suradnji u području kulture?

D. T.: Politički, ova je regija veoma kompleksna, naravno. Ipak, vidim kulturne aktere kao važne partnere u promišljanju i razvoju uloge kulture u općem europskom projektu. Kulturni akteri Zapadnog Balkana s kojima surađujemo imaju zaista vrlo precizan smisao za političku ulogu kulture. Ona je mnogo jasnija nego u Zapadnoj Europi, jer ovdje kulturni akteri imaju iznimnu svijet o ulozi kulture koju bi ona mogla odigrati u socijalnim i političkim promjenama. Ova perspektiva nam pomaže da dobijemo svjež uvid na to kako postavljamo kulturu u europske integracijske projekte u cjelini. Mnoge nove ideje dolaze iz ove regije, zbog potrebe s kojom su akteri ovdje suočeni. Mi moramo biti inspirirani ovim političkim aktivizmom i integrirati ga u naše europske strategije. Moramo eksperimentirati s novim idejama kroz suradnje i razmjene s kulturnim operatorima sa Zapadnog Balkana.

KP: Čime bi mogla rezultirati konferencija Exit Europe u nekom dugoročnom smislu?



D. T.: Mislim da je ova konferencija jedan iznimno zanimljiv model suradnje između različitih razina aktera, na političkoj razini (europskoj, regionalnoj i nacionalnoj) te unutar sektora (europski, regionalni i nacionalni kulturni operatori i aktivisti). Uvjereni smo u ideju da to ima smisla za daljnje razvijanje zajedničkih političkih promišljanja i aktivnosti.

Na razini naših zagovaračkih aktivnosti, u Culture Action Europe, također ćemo se zauzeti za šire preporuke sastavljene vezno uz važnost podržavanja lokalnih aktera da se uključe u zagovaračke aktivnosti. Moramo razviti obuku, sisteme održavanja, modele ‘inkubatora’ koji će omogućavati kulturnim operatorima da razviju svoje zagovaračke kapacitete te razviju aktivnosti na lokalnoj razini. Moramo također nastaviti promišljati definicije i uloge civilnog društva, razmjene iskustava sa različitim regijama Europe.

Kulturni akteri Zapadnog Balkana su suočeni s vrlo specifičnim problemima koji ne mogu svi biti riješeni na europskoj razini, ali mi ipak moramo razvijati našu solidarnost kako bismo bili sigurni da kulturni djelatnici i akteri širom Europe surađuju te kako bismo promovirali europske vrijednosti i standarde te utjecali na stvaranje nacionalnih politika u tom pravcu. Trenutak postoji, partneri su identificirani, moramo biti svjesni trendova koji utječu na naša društva i mobilizirati, kao civilno društvo, aktere kako bi utjecali na europske i nacionalne policy makere. Moramo zajedno otvoriti pitanja upravljanja i naše uloge u stvaranju europskih kulturnih politika. Moramo nastaviti dalje raditi zajedno kako bismo razvili konkretne prijedloge. Kakve vrste političkog dijaloga, podrške i sheme financiranja, mobilnosti i inicijativa trebamo? EU policy makeri tragaju za sugovornicima iz kulturnog civilnog sektora u regiji. Mi se moramo pobrinuti da budemo među njima.

KP: Što kultura danas znači u EU i koji su se problemi iskristalizirali?

H. D. Z.: U Europskoj uniji na snazi je načelo supsidijarnosti koje ima za cilj osigurati da se odluke donose što je moguće bliže građanima te na razini na kojoj je to najučinkovitije, a koje u slučaju kulture predviđa da se njome bave pojedinačne države, tako da ne možemo govoriti o jedinstvenoj europskoj kulturi. To je i jedan od razloga što je u Europi premalo novca predviđeno za financiranje kulture i kulturne razmjene. Zajednička osobina europske kulture je raznolikost i to ne samo između nacionalnih kultura, nego i različitih etničkih skupina, zatim raznolikost koja je plod migracijskih procesa i slično. No postavlja se pitanje – postoji li nešto što je kolektivna dimenzija europske kulture? Često pričamo o tome kako je Europa poznata po svojoj kulturi – ali što je ta kultura? Kad o tome pričamo, važno je spomenuti i ideju da kulturu ne čini samo umjetnost, nego da se radi o nečem puno širem što utječe na razna područja društva i razne aspekte našeg života. Važnost takvog shvaćanja kulture danas raste i na političkoj ravni te dobiva svoju ulogu pri donošenju propisa. Bitna je i problematika interkulturnog dijaloga, koji je neka vrst supstituta za frazu “kulturna raznolikost”, a bavi se odnosima između različitih grupa koje žive u Europi i pitanjem kako te skupine mogu živjeti zajedno bez previše tenzija, što trenutno nije slučaj.

KP: Koji su europski prioriteti u odnosu prema hrvatskoj kulturi i cijeloj ovoj regiji?

H. D. Z.: Želja nam je svakako implementirati i poboljšati kulturnu suradnju i pritom uključiti ne samo sve zemlje iz okružja, nego i sve okolnosti. Također, želimo istražiti kako uopće graditi regionalno partnerstvo, jer ako kažemo da u Europi imamo zamor od proširenja, činjenica je da ga imamo i na Balkanu, odnosno s obje strane granice. Moramo otkriti kako prevladati taj zamor i izgraditi partnerstvo s državama koje osjećaju da je Balkan važan dio Europe. Ključno pitanje danas je – kako potaknuti razumijevanje da su Balkan i balkanska kultura nezaobilazan dio Europe? Ova regija može ponuditi odgovor na to pitanje, ali potencijalno i na neka druga pitanja s kojima se suočava današnja Europa.

KP: Kao voditeljica Odjela za kulturnu suradnju u međunarodnim odnosima pri Ministarstvu vanjskih poslova, prava ste adresa za pitanje – kakvu ulogu igra kultura u odnosima EU i njenog susjedstva?

H. D. Z.: Pitanje ima li kultura ulogu u vanjskoj politici povezano je s pitanjem kako izgleda kultura u izvaneuropskim zemljama. Slovensko predsjedavanje došlo je upravo na vrijeme da se uključi u raspravu o toj problematici i pokuša na njoj dodatno poraditi. Organizirali smo konferenciju u Ljubljani naslovljenu Nove paradigme i novi modeli u kulturi u vanjskim odnosima Europske unije gdje smo među ostalim pokušali definirati radi li se o zajedničkoj Europskoj agendi, ako da – koji je njen sadržaj i tko su mogući sudionici u njezinoj izgradnji. Također nam je bilo važno postaviti to pitanje u odnosu na naše blisko susjedstvo, naročito regiju Zapadni Balkan, odnosno Jugoistočnu Europu, a naposljetku i u odnosu na ostatak svijeta. U raspravu je bilo uključeno puno elemenata iz europskog susjedstva, koji su dobili priliku iznijeti svoje mišljenje pred onima koji donose odluke na razini cijele EU. Posebno naglašavam da smo imali u vidu dvije zainteresirane strane – s jedne strane one koji odlučuju te s druge samo društvo koje su predstavljali razne udruge i pojedinci s područja kulture. Došli smo do spektra zaključaka i preporuka, prvi se aspekt odnosio na politiku i uključivao je preporuke ustanovama i nacionalnim državama o instrumentima kako provoditi, zajedno sa sadržajem koji smo smatrali da je bitno uključiti. Drugi su aspekt činile vrlo konkretne preporuke civilnom društvu.

KP: Koje su najvažnije preporuke europskim institucijama?

H. D. Z.: U preporukama europskim institucijama naglašena je važnost ulaganja europskih sredstava u svrhu poticanja moblinosti – između EU i susjedstva, ali isto tako unutar samog susjedstva. Važan je transfer praksi i iskustava te otvaranje prostora za diskusiju. Jedan od zahtjeva je da financijski instrumenti Unije, prije svega pretpristupni fondovi, uključe potrebe kulturnog sektora, dok je preporuka da se pritom prepozna ključna uloga civilnog društva. Najvažniji zaključak je – kako god izgledala Europska agenda za kulturu, nije je moguće provesti bez aktivnog sudjelovanja civilnog društva, i to ne samo onog iz EU, nego i svih zemalja partnera.

KP: Je li formiran kakav jasan zaključak o odnosu baštine i takozvane žive kulture, čemu treba dati primat?

H. D. Z.: Jedan od zaključaka Konferencije, u formi zbilja snažnog zahtjeva bio je – dajmo prednost suvremenoj kulturi. Samo ona nudi ili barem traži odgovore na pitanja današnjeg i budućeg vremena, zato je izrazito važna. Ona gradi kulturnu baštinu budućnosti. Odlučno zahtijevamo da suvremena kultura bude jednaka ili važnija od baštine.

KP: Kako je Slovenija prevladala tipičan postsocijalistički problem neravnoteže, uključujući i financijsku neravnotežu između državnih ustanova i civilnog sektora?

H. D. Z.: Ne mislim da smo prevladali tu neravnotežu, i ako poslušate komentare ljudi koji se u Sloveniji bave kulturom, vidjet ćete da problema ne nedostaje. U svim bivšim socijalističkim državama na snazi su konzervativne kulturne politike, s obzirom da kultura u pretpristupnom periodu nije podlijegala načelu supsidijarnosti, taj se sektor nije razvio na način na koji se razvila poljoprivreda, policija itd. Najednom postali smo dio EU, no kultura, umjetnost i kulturno tržište i dalje su prilično nejednako razvijeni, pri čemu ljudi koji se bave kulturom iz pozicije nevladine scene nemaju jednake prilike kao oni iz državnih ustanova. Pogledamo li nadalje primjer mobilnosti, razmjene umjetnika i umjetničkih rezidencija, Slovenija ne može ravnopravno sudjelovati u tom procesu jer ne mogu ponuditi umjetničke rezidencije koje su kod nas nepostojeća institucija.

No nije to i jedino negativno naslijeđe postsocijalitičke kulture – govorimo li o kulturnoj povijesti Europe, uglavnom govorimo o povijesti zapadne kulture koja je u velikoj mjeri analizirana i čest je predmet diskusija. S druge strane vrlo malo znanstvenih istraživanja bavi se pitanjem što se dogodilo na Istoku u zadnjih 50 godina. Ne postoji povijest istočnoeuropske kulture koju je moguće uključiti u korpus europske kulturne povijesti i to je također nešto što je vrlo bitno razviti, u protivnom ćemo se naći u vrlo neravnopravnom položaju. Vjerujem da je iskustvo istočnih zemalja izuzetno važno za sve europske zemlje žele li naučiti živjeti zajedno u budućnosti.

KP: Kad već govorimo o Istočnoj Europi, kakav subjektivan stav prevladava u Sloveniji osjećate li se kao Istok ili Zapad?

H. D. Z.: Kao integralni dio bivše Jugoslavije, Slovenija se nalazila između Istoka i Zapada. Zato mi je danas vrlo nelagodno kad čujem da se govori isključivo o postkomunističkim društvima. U svim diskusijama koje slave pad Berlinskog zida skloni smo zaboraviti da je Jugoslavija bila između – za nas koji smo imali jugoslavenski pasoš i mogli s njim putovati u oba smjera nije bilo Berlinskog zida. To je naravno izuzetno važan događaj, no pogledamo li što se događalo u Jugoslaviji – bilo je toliko unutarnjih tenzija da jedva da smo zapazili taj događaj. Bili smo okupirani našim vlastitim problemima, nadolazećim raspadom države i tragičnim ratom. Moramo se, prvo u regiji, a onda i na razini EU, zapitati – što se dogodilo i zašto se to dogodilo? Ne smijemo zaboraviti ni da je Europa prije 50-ak godina bila poprište ogromnog rata, a to nije tako daleko vrijeme da bismo mogli mirne duše zaključiti da smo sad sigurni. Analiza socijalizma je nešto što je vrlo važno jer moramo priznati – nije sve bilo loše, naročito kad pogledamo današnju Europu koja traga za sličnim konceptom. Ta analiza i činjenica da iskustvo bivše Jugoslavije može ponuditi određenu ekspertizu za budućnost EU može poboljšati samopouzdanje regije koje je toliko bitno, za samu regiju i za Uniju.

KP: A koliko je Slovenija danas objektivno kulturno povezana s regijom?

H. D. Z.: Pogledate li sudjelovanje Slovenaca na konferenciji Exit Europe reklo bi se da je u velikoj mjeri povezana s regijom. Veze koje su postojale u bivšoj Jugoslaviji nisu bile samo institucionalne veze, velik dio tih veza činila je kulturna i intelektualna razmjena koja nije bila institucionalizirana. Te su veze dakako popucale uslijed rata i svega što se dogodilo, a u 90-ima je bilo i politički nekorektno pokušavati ih obnoviti. No danas mislim da smo svi svjesni važnosti ponovne uspostave i institucionalizacije veza. Puno kulturnih ustanova u Sloveniji sve više teže ustanovljavanju novih veza i iskreno žele surađivati s ovim područjem. Primjer je izdanje Sarajevskih bilježnica, inicijativa skupine pisaca iz bivše Jugoslavije započeta u Sarajevu s težnjom intelektualne razmjene na tlu bivše Jugoslavije. U šest godina objavljeno je 26 književnih izdanja, radi se o ediciji koja nikad nije postojala u bivšoj Jugoslaviji i vrlo dragocjenoj inicijativi koja nudi platformu za pisce poput primjerice Dubravke Ugrešić i drugih autora koji žive u inozemstvu i ne žele ili ne mogu tiskati u nacionalnim edicijama. No to je i platforma za istraživanje na raznim slavističkim katedrama diljem svijeta.

KP: Za kraj što jedna nacionalna kultura može očekivati od ulaska u EU – prije svega što se promijenilo u slovenskoj kulturi ulaskom u Uniju?

H. D. Z.: Povezaniji smo s europskom kulturom, imamo pristup Programu Kultura. Sve je jednostavnije, a naročito kulturna razmjena. Doduše rezultat ulaska je konfuzija osobnog identiteta – pitanjem jesmo li Slovenci ili Europljani. Rješenje je vjerojatno u tome da nađemo formulu po kojoj možemo biti oboje, po kojoj jedno ne isključuje drugo. Moramo prihvatiti da smo Europljani i to je jedini način da kao Hrvati ili Slovenci sudjelujemo u europskoj kulturi.

Nakon što su nam susjedi konačno deblokirali pregovore u ulasku u Europsku uniju, otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja ponovno se zahuktalo, izvještaji o napretku naše zemlje su pozitivni i o 2011. već se govori kao o izglednom roku za okončanje tog maratonskog procesa, no što nas tamo čeka sasvim je drugo pitanje. Propali europski ustav, lisabonski sporazum ili irsko nećkanje, pa i stajalište prema blokiranju pregovora s Hrvatskom samo su neki od primjera razmimoilaženja članica Unije.

Često čujemo i analize koje ukazuju na krizu “projekta Europa” i nepremostive probleme koje euro-birokrati pokušavaju riješiti proizvodnjom stotina tisuća dokumenata. Posljednjih je godina situacija postala toliko ozbiljna da se u pomoć pozvalo čak i kulturu koju je Europska komisija prije dvije godine proglasila jednim od prioriteta Europske unije što je rezultiralo i usvajanjem dokumenta Europska agenda za kulturu. Jedan od rezultata nove europske orijentacije bio je i nedavni skup u Bruxelles koji je okupio gotovo tisuću sudionika iz područja kulture, civilnog društva, medija i europske administracije, što je bila i dobra prilika za istraživanje pozadine davanja nove važnosti kulturi.

Jedan od domaćina skupa bio je direktor u Upravi za kulturu Europske komisije Vladimir Sucha, koji je – objašnjavajući dvojni karakter kulture – ponudio jedan od ključnih argumenata da shvatimo što je kulturu lansiralo među ključne interese Europske unije. “S jedne strane kultura ima isključivo umjetnički sadržaj, ali na kulturu se može gledati i kao na važan ekonomski element. Svi su se jako iznenadili 2006. godine kada smo objavili studiju koja je pokazala da na kulturu otpada 2,6 posto BDP-a Europske unije, što je više od primjerice auto-industrije. Kulturni sektor ima i najveći godišnji rast od 12 do 14 posto, otvara milijune radnih mjesta tako da kulturu moramo staviti i u taj kontekst.”, iznosi Sucha.  

Eksplozivni razvoj kulturne industrije – u koju dakako spada i unosna glazbena i filmska proizvodnja – kao okidač artikuliranja političkog stajališta prema kulturi navodi i stručnjak za međunarodnu kulturnu suradnju te istraživač i predavač na 5 europskih sveučilišta Dragan Klaić koji smatra da “Europa mora naći način da govori jednim glasom jer je u pitanju globalna konkurencija – američko, japansko, indijsko tržište. U pitanju je utjecaj na milijarde ljudi.”

No, uvođenje kulture među Unijine prioritete ima, ipak, puno šire značenje, od pukog reguliranja autorskih prava i tantijema tvrdi direktor nadležne uprave Europske komisije Sucha pojašnjavajući važnost Europske agende za kulturu. “Taj je dokument hrabar korak Europske komisije jer je po prvi put u 50-godišnjoj povijesti Europske unije, na inicijativu Europske komisije, donesen takav strateški politički dokument. Agenda je bila vrlo pozitivno prihvaćena u Europskom parlamentu i među zemljama članicama tako da je dobio institucionalni blagoslov bez kojega Komisija ne bi mogla nastaviti taj posao. Važno je i to što su europski kulturni sektor, utjecajni elementi i mreže također podržali našu inicijativu i svi su spremni dalje raditi na tome. Jedna je stvar, naravno, staviti nešto na papir, a posve drugo je provesti to u praksu.”, objašnjava Vladimir Sucha.

Također priznaje da je postizanje vidljivih rezultata još daleko, ali od 2007. kada je Agenda bila usvojena, sustavno se radi i to u tri smjera: prvi je suradnja među samim članicama Unije jer kultura je prvenstveno u nadležnosti nacionalnih vlada. Uključene su, naravno, i druge europske i vaneuropske države, a ta se suradnja provodi kroz tzv. otvoreni model što znači da zemlje šalju svoje stručnjake koji na različitim forumima razmjenjuju iskustva i primjere dobre prakse. Drugi je element uključivanje civilnog društva, koje je već okupljeno u tri važne platforme koje se bave interkulturnim dijalogom, dostupnošću kulture i kulturnim i kreativnim industrijama. Kao treći element Sucha navodi novac “koji je također važan. Sredstva su osigurana kroz ciljane akcije poput nagrade za književnost, tu je i program financijske potpore Kultura te šire aktivnosti koje pokrivaju i druga područja kao što su regionalni razvoj, znanstvena istraživanja. Naša je briga da se i u tim drugim područjima kao vitalni element obuhvati kultura – i upravo je to je važan dio strategije.”

Kako, pak, europsku kulturnu priču tumače ljudi sa scene? Ilona Kish je glavna tajnica organizacije Culture Action Europe – mreže koja u Bruxellesu zastupa interese više od 8000 nevladinih organizacija. Kisch smatra da je “kada je u pitanju kultura i ranije bilo jakih političkih dokumenata – sjetimo se Mastrihtskog sporazuma iz 1992. godine u kojem su se definirale neke obaveze prema kulturi na europskoj razini, no ništa se posebno nije dogodilo od tada do danas. Ono što je izazvalo promjene neuspjeh je Lisabonske strategije, koja neće ostvariti zacrtane ciljeve do sljedeće godine kako je bilo planirano. Europska administracija shvatila je da mora investirati u nešto kvalitetnije i drugačije.”

    

I tako se, dakle, Europa okrenula kulturi, na što komentar ima i Dragan Klaić koji navodi da “dugo u

Bruxellesu niste mogli izgovoriti pojam ‘europska kulturna politika’. To jednostavno nije bilo po bontonu. Govorilo se samo o programima i akcijama. Europska je  komisija sada ambicioznija i kulturu uvodi u ekonomski i politički kontekst i to se radi po prvi put. To što je komisija uspjela u svojem naumu to nije mala stvar.”

Suglasnost Europskog parlamenta, ali i savjeta ministara koji odlučuje jednoglasno, veliki je pomak, nastavlja Klaić koji hvali i spomenutu otvorenu metodu suradnje. Iako se radi o kompliciranom, sporom, birokratskom postupku usuglašavanja mišljenja i različitih praksi država članica, stvari bi se prema Klaiću mogle ubrzati ako bi se uključili stručnjaci i političari u rasprave o dosadnim pitanjima, što bi možda potaknulo i druge da se uključe pa da tako “uhvate posljednji vagon vlaka koji odlazi”.

Nešto ciničniji komentar ponudio je Pierre Sauvageot, voditelj suradničkog projekta In Situ koji se bavi umjetnošču u javnim prostorima. “Europski se duh morao ponovno pronaći i tako su otkrili i kulturu – zanimljiva je, nije preskupa, a mogla bi ljude potaknuti da se osjećaju Europljanima. No, zna se koji su pravi problemi Europe – bogati građani bogatih zemalja obožavaju Europsku uniju i misle da je to odličan način da se govori o njihovim zemljama, a oni u siromašnijim se, pak, boje Unije koja bi im mogla oteti dio nacionalnog dostojanstva i identiteta. Marseille je, primjerice, grad siromašnih ljudi i kada se glasalo o ulasku u Uniju, većina glasača bila je protiv. Tako da je europska administracija svjesna da mora promijeniti odnos prema građanima. Prije 20-30 godina svi su bili za Uniju jer su vjerovali da će osigurati mir i blagostanje, no danas se vidi da se više bavi vrstama sira koje smijete proizvoditi ili nevjerojatnim birokratskim procedurama.”

Sauvageot nije samo ciničan, nego je i skeptičan pa tako natsavlja “Europa zapravo nema kulturnu politiku jer zemlje članice Europske unije kulturi ne pridaju dovoljno veliku važnost. Unija izdvaja određeni iznos novca, no on je uglavnom rezerviran za suradnju. Program Kultura zapravo nije kulturni program nego suradnički, i čak se ni kroz taj program ne izdvaja dovoljno sredstava. Godišnji kulturni proračun Marseillea jednak je ukupnom novcu predviđenom za 6 godina tog programa – to je iznos od 400 milijuna eura. Velika je vrijednost, ipak, u tome što imamo priliku zajedno raditi, što je ionako vrlo komplicirano.”

Vrijednosti uspostavljanja kulture kao prioriteta EU-a svjesna je Ilona Kisch iz Culture Action Europe-a, koja navodi dva ključna pozitivna pomaka. “Jedan je taj što se kroz agendu po prvi put pojam kulture spominje i u drugim područjima Unijine politike i to – što je posebno važno – u vanjskim poslovima, industriji te kreativnosti. Upravo smo na tome dugo inzistirali jer na taj se način otvaraju mogućnosti za nove programe i strategije implementiranja kulture u drugim sektorima. S druge strane, iako nema zakonski temelj, Agenda je usvojena na Vijeću ministara što znači da su svi ministri kulture zemalja unije podržali taj dokument. Nama to daje priliku da se za nešto uhvatimo i upozorimo na obaveze koje su preuzeli.”

Zahvaljujući europskoj agendi za kulturu već se pripremaju i konkretne akcije među kojima je i medijska kampanja koja kreće iduće godine, a “koja će biti fokusirana na proračun Unije za kulturu, i razvoj politika koje bi trebale proizaći iz agende”, zaključuje Ilona Kisch, koju baš kao i sve druge europske kulturnjake, ali i birokrate i političare očekuje dug i mukotrpan posao. Treba se jedino nadati da će naši kulturnjaci EU fondove koristiti poštenije od nekih kolega iz gospodarstva, koji su se – kako čujemo ovih dana – toliko polakomili da su završili pod istragom EU-ovih revizora.

***

Tekst je prvotno objavljen u kulturnom magazinu Prvog programa Hrvatskoga radija Katapultura.