Kao dio programa Europskog paviljona za 2024. godinu, Europska kulturna zaklada je objavila javni poziv za prijavu kustoskih prijedloga, a odabrani prijedlog dobit će podršku u vrijednosti od 500.000 eura.

Poziv za dostavu kustoskih koncepcija otvoren je svim pravnim subjektima koji djeluju u kulturnim i kreativnim područjima u Europi i susjednim zemljama. Prijedlozi trebaju doprinijeti vidljivosti, dostupnosti i prepoznatljivosti Europskog paviljona kao ključnog kulturnog događanja u Europi u 2024. godini. Prednost će imati prijedlozi koji istražuju, raspravljaju, interpretiraju i imaginiraju Europu na nov i poticajan način, promičući vrhunske koncepte i programaciju koja otvara transnacionalne suradnje između stvaraoca, mislioca, aktera i zajednica, a koji će kulminirati javnim događanjem u 2024. godini.

Poziv je otvoren do 14. rujna u 13 sati, a više informacija dostupno je na ovoj poveznici.

Konferencija će biti fokusirana na tri pitanja: Kako se odnosimo prema fenomenu migraciju i “svijetu bez granica”? Koji su alati i kompetencije za borbu protiv mitova i predrasuda protiv migracija? Koja je naša vizija budućnosti Europe?

Stručnjaci iz Hrvatske, ali i Europe pokušat će dati odgovore na ova pitanja, a detaljan program dostupan je ovdje.

Piše: Vatroslav Miloš

Uz ukidanje i zauzimanje strateških medijskih i regulatornih pozicija, prvenstveno HRT-a i Vijeća za elektroničke medije i sada već pomalo zaboravljenog Povjerenstva za neprofitne medije, uz sasvim logičan zaključak da su sljedeći na redu HINA, HAVC i kulturna vijeća pri Ministarstvu kulture, najavljivana zakonski uobličena lustracija jednostavno nije potrebna. Kako sada stvari stoje, razumno je očekivati toliko temeljitu čistku ključnih pozicija da će se Hrvatska veoma skoro voljeti toliko javno, toliko neupitno i toliko nekritički da će čitavo društvo – od policije i tajnih službi, preko medija, umjetnosti, znanosti i obrazovanja, do sudstva i javne vlasti – unisono pjevati pjesmu domoljubne ekstaze kakva bi mogla posramiti čak i Poljsku i Mađarsku. U onome dijelu u kojemu nije čisto prepisivanje mjera štednje započetih u mandatu Zorana Milanovića, prijedlog državnog proračuna za 2016. godinu s projekcijama za 2017. i 2018. – kao uvijek jasan indikator ideološkog pozicioniranja vlasti – uistinu je kreativno pristupio udvostručenju sredstava za čuvanje državnih granica i povećanje sredstava Ureda za odnose s vjerskim zajednicama s 427 tisuća kuna na 20,5 milijuna kuna te – dakako, u negativnom spektru – 158 milijuna kuna teškog rezanja u području znanosti i obrazovanja, kao i drastično smanjenje sredstava za nacionalne manjine. Proračun je to koji direktno reflektira politiku zatvaranja europskih granica čije neposredne rezultate možemo vidjeti na grčko-makedonskoj granici, u Idomeniju, mjestu gdje je trenutno 12-ak tisuća ljudi zarobljenih u blatu, mokrim šatorima i uvjetima nedostojnima čovjeka.

Glasači na lokalnim izborima u Baden-Württembergu i Rhineland-Pfalzu kaznili su njemačku načelnu politiku otvorenih vrata prema izbjeglicama gdje su, u prvoj državi, izbore dobili Zeleni, a u drugoj – SPD. Kršćansko-demokratska unija (CDU) Angele Merkel uspjela je zadržati vlast u Sachsen-Anhaltu, a desna je Alternativa za Njemačku (AfD) na ovim izborima – uz zastupnike u pet pokrajina – osigurala mjesta u još tri pokrajinska parlamenta.   

U Novom listu možete pročitati intervju s Aleksandrom Elbakyan, pokretačicom internetskog repozitorija znanstvenih radova pod nazivom Sci-Hub i aktivistkinjom za slobodnu znanost koju je, zbog njenog rada, prošle godine tužio Elsevier, nizozemski izdavač i distributer stručne literature. Na pitanje “je li opća ‘slobodna znanost’ utopijski koncept?” Elbakyan odgovara: Izdavači cijelo vrijeme govore da je ta ideja mit, no neka vrsta ‘slobodnih radova’ funkcionira još od 2003. godine, pogledajte PLoS (neprofitni izdavač fokusiran na medicinu, biologiju i genetiku koji dopušta slobodni pristup radovima, op.a.). Čak i Elsevier objavljuje sve više radova u ‘open access’ sustavu. Dakle možemo reći da tako nešto funkcionira. Smatram da je savršeno moguće da znanost postane potpuno dostupna već sutra. Što bi se trebalo primijeniti? Moj pristup je da se dozvoli projektima poput Sci-Huba da postoje legalno bez problema. Za takvo što, sve što moramo učiniti je da napustimo trenutno zastarjele zakone vezane za autorska prava”. 

UBUweb od svojih početaka 2006. godine u mjesečnom ritmu u suradnji s umjetnicima, filozofima, novinarima i znanstvenicima odabire deset besplatnih zapisa – bilo da se radi o esejima, radijskim i televizijskim snimkama, intervjuima, koncertima – iz svoje internetske arhive. U deset godina ti su kustosi bili David Grubbs, Wayne Koestenbaum, Alex Ross, Stephanie Strickland, Hans Ulrich Obrist, Jennifer Higgie, Anne Hilde Neset, Juliet Jacques, Eric Jarosinski, Sasha Frere-Jones, a Dan Colman, urednik stranice Open Culture, svojedobno je pronašao i intervju koji je 1997. godine francuski filozof Jacques Derrida vodio s američkim saksofonistom i skladateljem Ornetteom Colemanom. 

Chava Gourarie na stranici Columbia Journalism Reviewa bavi se dugovječnošću kolumne Real Life Rock Top Ten koju američki kritičar popularne kulture Greil Marcus, a odnedavno na popularnom Pitchforku, piše već trideset godina. Također, ovdje vrijedi istaknuti i antologijski razgovor koji je, na zadatku za The Guardian, s Marcusom vodio Simon Reynolds, a objavio ga je Los Angeles Review of Books 2012. godine.

Za kraj, ovdje ističem tri žanrovski vrlo različite muzičke preporuke: prva je podsjetnik na ploču Fox Confessor Brings The Flood američke kantautorice Neko Case, koja je izašla prije točno deset godina za izdavačku kuću ANTI-, potom Nebulu, singl kojim Julianna Barwick najavljuje album Will i jednosatni berlinski nastup australske izvođačice Courtney Barnett u produkciji njemačkog ARTE-a.  

Projekt Europe otvorenih granica, ako je takav ikad postojao, ruši se iz dana u dan. Slovenija nastavlja s postavljanjem “ograde za usmjeravanje migranata”, ministri unutarnjih poslova Srbije, Grčke, Makedonije i Slovenije usuglasili su se oko “usporavanja” izbjegličkog vala “izdvajanjem” ekonomskih migranata, što je i Hrvatska počela provoditi, a na razini Europske unije aktivirana je odredba o uzajamnoj obrani i pomoći. 

Najavljeno usporavanje protoka već je u četvrtak, 19. studenog, rezultiralo dužim zadržavanjem u kampu, a izvještaji sa terena potvrđuju da se izbjeglice odvaja na one iz ratnih zona i na ostale, kojima se prijeći ulazak u Hrvatsku. Slične informacije stižu i sa makedonske i srpske granice, gdje se propušta isključivo Sirijce, Iračane i Afganistance. Prolaz ne može biti dopušten samo odabranima, poručuju iz Inicijative Dobrodošli, i podsjećaju da su “uzroci ekonomske migracije neodvojivi su od političkih uzroka jer su i jedni i drugi uzrokovani višegodišnjom destabilizacijom Bliskog istoka, afričkog područja, kao i susjednih regija/zemalja vanjskom politikom SAD-a i kolonijalnom politikom razvijenih zemljama članica Europske unije”. Također, ističu, međunarodni sustav azila ustrojen je tako da se ne može klasificirati isključivo prema kriteriju “ozbiljne nepravde”, odnosno rata, već prvenstveno prema “individualnom i individualiziranom strahu od progona”. Sve to je, piše Bilten, tek produžetak pseudorješenja o zatvaranju tzv. starih članica u enklavu unutar EU, što bi tobože trebalo stvoriti “sigurnu zonu” za krizom pogođena područja.  

Istovremeno, aktiviranjem članka 42., stavka 7. Ugovora o EU, tzv. odredbe o uzajamnoj obrani i pomoći, zemlje članice Europske unije praktički su u stanju ratne pripravnosti. Zamišljen kao mehanizam pomoći državi članici na koju je izvršena oružana agresija, ovaj članak nije formalna objava rata, ali predstavlja stupanj pripravnosti koji, prema bilteralnom dogovoru, državi članici omogućuje vojnu i logističku potporu drugih članica. U slučaju Francuske, na čiji je prijedlog jednoglasno aktivirana ova odredba, to bi moglo značiti da bi ta potpora, prema francuskom ministru obrane, mogla biti korištena za “intervenciju u Siriji ili Iraku ili kao podrška Francuskoj u drugim operacijama”. 

“Ovime se”, upozoravaju pak iz Centra za mirovne studije, “stvara međunarodna praksa interpretacije napada od strane organiziranih terorističkih grupa ili paravojnih formacija kao napada od strane formalnih država čime se zapravo tzv. ISIL-u daje neželjeni i nepotreban državni legitimitet” i dodaju da bi se “bilo kakva vojna intervencija u vojna intervencija u Siriji morala voditi isključivo s ciljem zaštite lokalnog stanovništva od nasilja tzv. ISIL-a“. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Akcija se sastoji od nekoliko dijelova: die-in performansa, kojim će simbolički prikazati “mrtva tijela” poginulih osoba, javnog čitanja proglasa i popisa osoba koje su izgubile život u Sredozemnom moru te dijeljenja informativnih letaka prolaznicima. Kako bi se skrenulo pozornost na tisuće migranata koje stradavaju na stupovima demokracije i slobode Europske unije, u subotu će se poslati proglas hrvatskim eurozastupnicima koji imaju direktni utjecaj na kreiranje EU politika i rješavanje ove neviđene krize. 

Cilj ove akcije je upozoriti osobe odgovorne za za donošenje odluka u Europskom parlamentu na posljedice politika koje provode te upoznati javnost s onime što se događa u našoj neposrednoj blizini, na Sredozemnom moru, na čijim obalama i Hrvati provode svoje godišnje odmore. 

Prosvjed će biti održan u subotu, 20. lipnja, na Trgu Europe u Zagrebu, s početkom u 10 sati.

Europa ima problem s izbjeglicama. Problem je njezina migrantska politika. Zajednički sustav azila, ustanovljen 1997. godine, ima za cilj osigurati vanjske granice EU. Toplinske kamere, uzimanje otisaka prstiju po sistemima Dublin I, II i III, agencije za sigurnost poput Frontexa, masovne deportacije, rezolucije o “sigurnim državama”, sabirni centri zatvorskog tipa poput onih na sjeveru Afrike i u Ukrajini, nasilne push back operacije na granicama, izolirani prihvatni centri, izbjeglički logori, zabrana rada i kretanja, novi zakonski paragrafi koji služe kriminalizaciji migranata i izbjeglica – to je očajnička “vizija” te ksenofobne politike iza koje se krije rasizam. Međunarodne norme zaštite izbjeglica sve su manje efikasne. Ljudi traže sigurnost u EU, no ako je njihov zahtjev za azilom odbijen, ostaju bez ičega, bez doma, bez novaca, bez prava na boravak i rad.

Kakva je situacija u Hrvatskoj? Izbjeglice dolaze, i mnogi od njih ostaju. Koja prava i mogućnosti imaju? S kojim problemima se suočavaju i koje borbe vode? Koji akteri djeluju u polju? Što možemo naučiti o samoorganizaciji, otporu i solidarnosti od izbjegličkog pokreta u EU? Dobar život za sve u Europi – što bi to bilo?

Razmišljajući o tim pitanjima inicirala sam projekt u okviru UrbanFestivala u cilju istraživanja formata i resursa kojima će se zajedno promišljati i spojiti umjetnost, aktivizam, politiku i civilno društvo. Projekt “Izbjeglice Europe o borbi, organiziranju i solidarnosti” obuhvaća dva dijela, plakatnu kampanju i socijalni forum na kojem sudjeluju aktivisti iz europskih zemalja s različitim iskustvima: Njemačke, Austrije, Srbije, Mađarske. Cilj je kroz prezentacije, diskusije i prikazivanje filmova razmijeniti iskustva i razvijati zajedničku strategiju, ali i artikulirti probleme izbjeglica u široj zajednici”, piše Petja Dimitrova, umjetnica koja u sklopu UrbanFestivala predstavlja projekt Izbjeglice Europe o borbi, organiziranju i solidarnosti. 

Petja Dimitrova je umjetnica rođena u Sofiji (Bugarska), od 1993. živi u Beču. Njena umjetnička praksa nastaje u međupolju umjetnosti i političkog i participativnog rada u kulturi. Predaje na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču, članica je mreže “Network for Critical Border and Migration Regime Research”. Do 2014. bila je umjetnički direktor festivala Wienwoche. Ko-urednica zbornika “Sketches of migration : postcolonial enmeshments, antiracist construction work” (u suradnji s: Bobadilla, Güres, Achola i Del Sordo) i “Regime. How Dominance is Organised and Expression Formalised” (s Egermann, Holert, Kastner, Schaffer). Članica je inicijative 1. Mart – Međunarodni dan migrantskog štrajka.

Program socijalnog foruma će se održati u petak, 17. travnja od 16 sati u Domu Dugave (Sv. Mateja 70A) prema sljedećem rasporedu:

16:00 – 16:30 Centar za mirovne studije, Hrvatska

16:30 – 17:00 Inayat Jiskani, Hrvatska

17:00 – 17:45 Mohammad Numan, Refugee protest camp Vienna, Austrija

17:45 – 18:30 pauza uz Okus doma

18:30 – 19:15 Rex Osa, The VOICE refugee forum Germany

19:15 – 20:00 No Border Movement, Srbija i Hrvatska

20:00 – 20:45 JD, MigSzol – Migrant Solidarity Group of Hungary

20:45 – 21:30 diskusija

U subotu, 18. travnja iza 17 sati u AKC Medika će se održati manifestacija Day against borders u organizaciji inicijative No Border Hrvatska. 

Ove aktivnosti instrumenti su za produbljivanje specifične teme od europskog značaja: rodna ravnopravnost i jednake mogućnosti (Rim), interkulturalnost i integracije (Španjolska) i prehrambena sigurnost (Hrvatska). Temeljni element za razvijanje osjećaja europske pripadnosti približavanje je Europe građanima kako bi aktivno sudjelovali u europskom konstrukcijskom procesu, poznavali funkcioniranje njezinih institucija i prepoznali njezine vrednote.

Projekt se sufinancira sredstvima Europske unije i realizira u suradnji s Europskim parlamentom, RIFF Festivalom u Rimu i MEDIT Festivalom u Ciudadella de Menorca. Projekt je zamišljen kao društveni i kulturni događaj na europskoj razini čiji je cilj stvaranje javnog prostora za promišljanje i raspravu o Europi te poticanje građanstva na uključivanje u europske procese odlučivanja.

Izvor: Kinookus

Distributer filma je Restart Label.

Pretpremijera filma održat će se u srijedu, 5. ožujka u Dokukinu Grič u 21 sat. Raspored ostalih projekcija potražite ovdje. 

U ovom vrlo aktualnom eseju Hans Magnus Enzensberger postavio je sebi zadatak da pridonese informiranju o običajima i pravilima igre s kojima “briselska” Europa želi vladati nama. On to čini lakonski i pronicljivo, informirano i jetko, ali nastojeći biti pravedan, jer monstrum s kojim se suočavamo nije uvijek samo zastrašujući, nego i nježan. No čitatelj ipak mora računati s nuspojavama.

Prema Enzensbergeru Europa se naime našla u projektu bez presedana – prvom nenasilnom obliku postdemokratske vladavine, koja teži ukidanju europske raznolikosti i nametanju režima koji svojim građanima ne polaže račune. Njegova često bizarna i proizvoljna pravila svode se na blago, ali neumoljivo skrbništvo, koje stotinama tisuća stranica smjernica, propisa i uredbi upravlja životima pola milijarde ljudi bez obzira na njihove političke stavove i tradicije. Enzensberger nudi strategiju pristupa ovom suvremenom monstrumu – i nježnom i golemom, i blagonaklonom i prijetećem.

Hans Magnus Enzensberger ugledni je njemački pjesnik, pisac, prevoditelj i urednik, ali i provokativni društveni analitičar te jedan od najzanimljivijih suvremenih europskih političkih mislilaca. Dobitnik je petnaestak prestižnih nagrada, među kojima je i nagrada Sonning za izniman doprinos europskoj kulturi. Enzensbergerova su djela prevedena na više od 40 jezika. Uz pjesme, eseje i kritike pisao je i dokumentarne tekstove, radiodrame, izdavao časopise (Kursbuch, 1965-1975), prevodio i priređivao antologije (Muzej modernog pjesništva, 1960; Dnevnik, 1972). Svjetsku čitanost stekao je prvenstveno pjesmama u kojima montažnim i kolažnim postupkom miješa efektnu metaforiku s esejiziranom kritikom društvenih zbivanja (Obrana vukova, 1957; Pismo za slijepce, 1964; Mauzolej, 1975; Propast Titanika, 1978; Kiosk ,1995; Rebus, 2009).

Izvor: Meandar

Odgovarajući pak na pitanje odnosa naše ljevice spram EU, sociolog Goran Musić poslužio se usporedbom: kao što svatko ozbiljan mora razlikovati između države Južnih Slavena stvorene kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svjetskog rata od države balkanskih radnika i seljaka nastale u narodnooslobodilačkoj borbi, tako ćemo jednog dana razlikovati birokratski pokušaj spašavanja evropskog kapitalizma integracijom odozgo, od nove Evrope, stvorene povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji u njoj žive.

Naš zapleteni kontekst traži dakle sada od nas nemoguće: da prihvatimo razaranje jedne federativne evropske socijalističke alternative – što je bila zadnja Jugoslavija –  kao svršenu činjenicu, e da bismo se učlanili u jedan drugi panevropski naddržavni projekt, koji će propasti ne usvoji li barem nešto od napuštenog socijalističkog naslijeđa. Onog istog koje smo, uz malu pomoć evro-atlantskih prijatelja, upravo razorili.  

Nastavimo li od kraja – sadašnjeg stanja u koje smo nekritički zapali – jasno je kako je ideja Evrope u našoj recentnoj povijesti barem dva puta zloupotrebljena, uvijek u okviru kulturalistčkih evazija politike u provincijalizam i fundamentalizam. Najprije, u 1980-im godinama, kroz ideologem Srednje Evrope, a onda i 1990-ih kao orijentalistička varijacija na temu opreke Evropa/Balkan. 

Iako je svima jasno da termini “Evropa” i “EU” nisu sinonimi, oni se danas, ne slučajno, često tako upotrebljavaju. Tenzija koja postoji između dva nivoa Evrope, onog nacionalnog i onog nadnacionalnog, otvara posebne analitičke dileme u pokušajima rekonstrukcije recentne historije regije. Političko administriranje, pretočeno u zakonodavstvo na nivou EU, sigurno odavno utječe na život sviju. No, politički život u striktnijem smislu odvija se još uvijek predominantno na nivou zemalja članica i onih koje bi to htijele postati. Malo je refleksije koja zahvaća oba ta nivoa istovremeno. Stvar ne olakšava velika produkcija, od Bruxellesa financirane, pristrane “evropske ideologije”, interdisciplinarnog strukovnog i publicističkog profila. Još manje pomaže vulgarni euro-konformizam naših mainstream medija, koji dosiže trenutke inducirane euforije – “euroze“, u vremenima pristupanja novih zemalja članica. A slabljenje javne sfere posvuda sigurno ne koristi unaprijeđenju javne i demokratske diskusije o evropskim poslovima.