Svaki korak naprijed neizbježno je i promjena vlastite pozicije, a u kriznim vremenima najgora je, kažu nam, stagnacija, pa se recepti za brži oporavak traže u proizvodnji i ulaganju. S obzirom da je Eurokaz uvijek u inicijativi potrage za sljedećom krizom u umjetnosti, logični je korak danas preuzeti odgovornost ne samo prezentacije nego i produkcije, znajući da upravo ova druga ima veću snage promjene kolektivne kulturne i umjetničke matrice. Uz pomoć domaćih resursa i međunarodnih kontakata, Eurokazova poetika ovim će korakom još jednom propitati samu sebe, kao i festivalima zasićeno okruženje u kojem prebiva i dijagonalno djeluje. Umjesto skraćenih pitanja estetike i ukusa koja se postavljaju nakon viđenog, Eurokazova će nova faza postavljati upitnike već samom postavkom (ko)produkcijskih modela svojega daljeg postojanja – ne odustajući, razumije se, od svoje estetike i retorike.

O prošlosti upisanoj u budućnost transformacije jedne festivalske ideje, o mogućim putovima njezinog razvoja i proširenja učinaka, razgovarat će se na posebnoj, istodobno “komemorativnoj” i projektivnoj sesiji Eurokaz Saloona u petak, 28. lipnja, u 20 sati u Zagrebačkom plesnom centru. Eurokazov Saloon vodi Igor Ružić.

Na ovogodišnjem Eurokazu, od 26. lipnja do 3. srpnja u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagrebačkom plesnom centru, Zagrebačkom kazalištu mladih, Hrvatskom narodnom kazalištu i kazalištu Gavella, predstavit će se zvijezde redateljskog kazališta.

Romeo Castellucci, začetnik ikonoklastičkog teatra, sa svojom je grupom Soc. Raffaello Sanzio iz talijanske Cesene davnih osamdesetih imao svoj prvi nastup izvan Italije upravo na Eurokazu. Angélica Liddell, iznimna španjolska autorica i redateljica, u predstavi Ping Pang Qiu bavi se Kinom, zemljom koju neizmjerno voli, ali i kritizira zbog metoda represije koje zatiru individualnost i slobodu izražavanja. Kineski nacionalni sport ping-pong poslužit će joj kao metafora za totalitaritarnu stranu sistema. Kongoanski koreograf  Faustin Linyekula, veliki inovator afričkog suvremenog plesa koji u svojim predstavama razbija uobičajnu sliku crne Afrike koja prevladava na Zapadu, u svojoj najnovijoj predstavi koja gostuje u Zagrebu neposredno nakon svjetske praizvedbe, vratit će se svojim korijenima, sjećanjima na zvuk bubnjeva i ritualne plesove sela u kojem je proveo dio svoga djetinjstva. Tu je i slovenski redatelj Dragan Živadinov kojega Eurokaz prati u cjelokupnosti njegovih tridesetogodišnjih vizija. Ovaj put Eurokaz će organizirati izlet u slovensko Vitanje gdje je prošle godine otvorena impozantna zgrada u kojoj je smješteno njegovo Kulturno središte za europske svemirske tehnologije (KSEVT). Eurokazovi suputnici zadnjeg desetljeća Bojan Jablanovec i grupa Via Negativa zaokružuju svoje prisustvo na festivalu otvorenjem video instalacije u Muzeju suvremene umjetnosti koja prikazuje snimke njihovih performansa.

Na Eurokazu već tradicionalno prisutan, iz Hrvatske odsutan, Branko Brezovec ove godine dolazi sa svojom makedonskom predstavom, spektakularnim scenskim uprizorenjem Andrićeve Travničke kronike u izvedbi Narodnog teatra iz Bitole. Prvi srpnja, nasuprot bučnom slavlju povodom hrvatskog ulaska u EU, publika Eurokaza pozvana je na intimnu proslavu umjetnika Dalibora Martinisa koji toga dana u Muzeju suvremene umjetnosti slavi svoj rođendan. I kao poslastica na kraju, Eurokaz zatvara svjetska koreografska zvijezda Akram Khan sa svojim spektakularnim projektom iTMOi koji je posvećen stogodišnjici nastanka baleta Posvećenje proljeća Igora Stravinskog.

Od sljedeće godine Eurokaz mijenja strategiju i pretvara se u produkcijsku kuću. Kao festival on je ispunio svoje razloge, zaokružio svoju misiju u rasponu od Univerzijade kada je započeo kao dio njenog kulturnog programa do pristupa Hrvatske Europskoj Uniji. Zalažući se se za defestivalizaciju kulture, napustit će svoju dosadašnju informacijsku i prezentacijsku funkciju i posvetiti se u potpunosti umjetničkoj kreaciji, koprodukcijskim projektima s domaćim i stranim umjetnicima i partnerima. O prošlosti upisanoj u budućnost transformacije jedne festivalske ideje, o mogućim putovima njezina razvoja i proširenja učinaka, razgovarat će se na posebnoj, istodobno “komemorativnoj” i projektivnoj sesiji Eurokaz Saloona 28. lipnja u 20 sati u ZPC-u.

Cjelokupan program ovogodišnjeg Eurokaza pronađite na službenim stranicama.

Na fotografiji: Branko Brezovec i Naroden teatar Bitola, Travnička kronika

Na ovogodišnjem Eurokazu, od 26. lipnja do 3. srpnja u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagrebačkom plesnom centru, Zagrebačkom kazalištu mladih, Hrvatskom narodnom kazalištu i kazalištu Gavella, predstavit će se zvijezde redateljskog kazališta.

Romeo Castellucci, začetnik ikonoklastičkog teatra, sa svojom je grupom Soc. Raffaello Sanzio iz talijanske Cesene davnih osamdesetih imao svoj prvi nastup izvan Italije upravo na Eurokazu. Angélica Liddell, iznimna španjolska autorica i redateljica, u predstavi Ping Pang Qiu bavi se Kinom, zemljom koju neizmjerno voli, ali i kritizira zbog metoda represije koje zatiru individualnost i slobodu izražavanja. Kineski nacionalni sport ping-pong poslužit će joj kao metafora za totalitaritarnu stranu sistema. Kongoanski koreograf  Faustin Linyekula, veliki inovator afričkog suvremenog plesa koji u svojim predstavama razbija uobičajnu sliku crne Afrike koja prevladava na Zapadu, u svojoj najnovijoj predstavi koja gostuje u Zagrebu neposredno nakon svjetske praizvedbe, vratit će se svojim korijenima, sjećanjima na zvuk bubnjeva i ritualne plesove sela u kojem je proveo dio svoga djetinjstva. Tu je i slovenski redatelj Dragan Živadinov kojega Eurokaz prati u cjelokupnosti njegovih tridesetogodišnjih vizija. Ovaj put Eurokaz će organizirati izlet u slovensko Vitanje gdje je prošle godine otvorena impozantna zgrada u kojoj je smješteno njegovo Kulturno središte za europske svemirske tehnologije (KSEVT). Eurokazovi suputnici zadnjeg desetljeća Bojan Jablanovec i grupa Via Negativa zaokružuju svoje prisustvo na festivalu otvorenjem video instalacije u Muzeju suvremene umjetnosti koja prikazuje snimke njihovih performansa.

Na Eurokazu već tradicionalno prisutan, iz Hrvatske odsutan, Branko Brezovec ove godine dolazi sa svojom makedonskom predstavom, spektakularnim scenskim uprizorenjem Andrićeve Travničke kronike u izvedbi Narodnog teatra iz Bitole. Prvi srpnja, nasuprot bučnom slavlju povodom hrvatskog ulaska u EU, publika Eurokaza pozvana je na intimnu proslavu umjetnika Dalibora Martinisa koji toga dana u Muzeju suvremene umjetnosti slavi svoj rođendan. I kao poslastica na kraju, Eurokaz zatvara svjetska koreografska zvijezda Akram Khan sa svojim spektakularnim projektom iTMOi koji je posvećen stogodišnjici nastanka baleta Posvećenje proljeća Igora Stravinskog.

Od sljedeće godine Eurokaz mijenja strategiju i pretvara se u produkcijsku kuću. Kao festival on je ispunio svoje razloge, zaokružio svoju misiju u rasponu od Univerzijade kada je započeo kao dio njenog kulturnog programa do pristupa Hrvatske Europskoj Uniji. Zalažući se se za defestivalizaciju kulture, napustit će svoju dosadašnju informacijsku i prezentacijsku funkciju i posvetiti se u potpunosti umjetničkoj kreaciji, koprodukcijskim projektima s domaćim i stranim umjetnicima i partnerima. O prošlosti upisanoj u budućnost transformacije jedne festivalske ideje, o mogućim putovima njezina razvoja i proširenja učinaka, razgovarat će se na posebnoj, istodobno “komemorativnoj” i projektivnoj sesiji Eurokaz Saloona 28. lipnja u ZPC-u.

Cjelokupan program ovogodišnjeg Eurokaza pronađite na službenim stranicama.

Izvor: Eurokaz / Fotografija: Via Negativa, Drop Dead, performans Katarine Stegnar

Što ”afera plakat” govori o zagrebačkoj kulturi i načinu kako se njome sve otvorenije manipulira? Zašto načini kako gradska vlast organizira teatre i načini njihovog funkcioniranja nisu veći problem od zabrane jednog plakata? Zašto državna vlast nije o ovom slučaju otvoreno progovorila ni riječ, uz iznimku tek prigodne kritike ministrice kulture Andree Zlatar Violić? Zašto je Sanader bio protiv zabrane Bakhi dok Milanovića zabrana plakata ne zanima? Zašto osjećaj više od pedeset tisuća ljudi koji su i svojim potpisom bili protiv radova na Cvjetnom trgu nema težinu, a koordinirana akcija jednog vjerskog portala i anonimni ”jezivi pritisak” ima? Zašto imitacija kiča vrijeđa, a kič ne? Zašto je važno spomenuti da je predstava nakon svega rasprodana?

Na ova i sva ostala pitanja u vezi s ”aferom plakat”, odgovorit će prva ovogodišnja sesija Eurokaz Saloona, u četvrtak, 31. siječnja s početkom u 19 sati. Eurokaz Saloon je višegodišnji program razgovora o ključnim problemima hrvatskog kazališta i kulture, koji se održava u prostorijama Eurokaza, Dežmanov prolaz 3, u Zagrebu.

Radi li Ministarstvo kulture nešto osim gašenja sitnih požara? Je li zakonski okvir baš uvijek potpuno nepromjenjiv, a stečena prava vječna? Radi li navodno lijeva Vlada na tranziciji hrvatske kulture ili na njezinom utjerivanju u isključivo neoliberalne okvire? Na ta i  mnoga druga pitanja odgovara – ministrica kulture.

Voditelj Eurokaz Saloona je Igor Ružić. Tribina se održava u četvrtak, 31. svibnja, s početkom u 18 sati.

Eurokaz Saloon bit će održan 22. ožujka u 19 sati u prostorijama Eurokaza u zagrebačkom Dežmanovom prolazu. 

Na trećoj u nizu ovogodišnjih tribina Eurokazova Saloona razgovaralo se o mogućim perspektivama pokretanja za kulturu, znanost i obrazovanje specijaliziranog trećeg kanala državne televizije. Glasnom raspravom provokativnog naslova Velika kultura malog ekrana: ili hoće li hrvatskoj kulturi pomoći pokretanje Trećeg programa HTV-a, 23. ožujka u prostorijama Eurokaza moderirao je kazališni kritičar Igor Ružić.  

Ovom prilikom u Dežmanovom prolazu 3, nažalost bez predstavnika Ministarstva kulture, okupili su se oni koji o ovoj temi imaju zaista puno za reći. Tako smo na tribini mogli slušati mišljenja ljudi bliskih krugu potpisnika nedavno objavljenog Pisma namjere o suradnji u osmišljavanju i proizvodnji televizijskih sadržaja u okviru HTV3 Paola Sfecija, ujedno i utemeljitelja Hrvatske glazbene unije te Nine Obuljen, bivše državne tajnice u Ministarstvu kulture, a sadašnje istraživačice u Institutu za međunarodne odnose te nekolicine novinarki i urednica Hrvatskog radija i Hrvatske televizije koje su, kao predstavnice struke i zaposlenice pogona za kulturu ovog javnog servisa, pokušale istaknuti moguće zamke projekta radnog naziva HTV3. 

Kronologija slučaja

No, prije samog izvještaja s tribine, valja nam se prisjetiti kronologije slučaja. Početkom veljače, u domaćem medijskom prostoru odjeknula je vijest o Pismu namjere o suradnji u osmišljavanju i proizvodnji televizijskih sadržaja koje su upravi HRT-a uputile Hrvatska akademija znanosti umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Institut hrvatske glazbe te Koordinacija za medije hrvatskog društva producenata i društva hrvatskih filmskih redatelja. Objava pisma domaćoj je stručnoj i općoj javnosti ujedno i bila prvi glas o realnoj mogućnosti pokretanja “kulturno-znanstveno-obrazovnog” Trećeg programa HTV-a. 

Ova, za mnoge važna vijest, došla je u paketu s najavom uprave radio televizije da će i sama već drugi dan potpisati pismo. Brzina kojom je namjera za kulturu i znanost specijaliziranom kanalu amenovana i od strane uprave televizije, opravdavana je činjenicom da u aktualnom petogodišnjem ugovoru, koji HRT potpisuje s Vladom stoji obaveza pokretanja dva dodatna javna televizijska kanala do kraja ove godine. 

Upravo je pritisak Programskog ugovora shvaćen kao izvanredna prilika za ostvarivanje veće zastupljenosti kulture na malim ekranima zbog koje su se institucije postrojile i krenule u akciju. Kako je nekoliko puta javno istaknuto, konkretnog koncepta programa još uvijek nema, niti je on u bilo kakvim nacrtima ili pismima omeđen, ali prateći na ovu temu napisano, čini se da svaka od potpisnica u rukavu ipak ima neki program koji bi rado vidjeli na ekranima (spomenimo samo neke: TV Matica, humoristične večeri iz Društva hrvatskih književnika, znanstveni skupovi itd). Ovim programom bi se, između ostalog, promovirala “znanstvena i umjetnička izvrsnost”, kako simptomatično stoji na stranicama Sveučilišta u Zagrebu.  

Ubrzo se oglasila i ne tako entuzijastična strana. Neki nisu imali povjerenja u institucije koje se bave kulturom, obrazovanjem i znanošću, no ipak samo onom koja ima nacionalni ili tradicionalni predznak, prigovori iz struke odnosili su se na “netelevizičnost” mnoštva sadržaja s kulturne ili znanstvene scene, kao i na tehničke uvjete unutar kojih se stvara program, a koji su i sada za kulturnu redakciju srezani i ograničeni. Glasna je bila i izjava ministrice kulture Andree Zlatar Violić koja je izrazila bojazan da će novim programom kultura biti getoizirana. Na kraju, bilo je i onih koji su se s pravom sumnjičavi prema osjetljivosti vodećih na HRT-u prema kulturi. Jer što bi točno značila umjetnička izvrsnost na televiziji koja prilogom nije popratila retrospektivu Sanje Iveković u njujorškoj MoMA-i, dok u informativnoj emisiji Dnevnik plus ugošćuje američkog književnog superstara Jonathana Franzena, zaista je teško odrediti. 

Sve ovo, bilo je dakako pobrojano i na Eurokazovu Saloonu, oplemenjeno izravnim sukobljavanjem, detaljnim opisom kratkovidnosti “dalekovidnice” s Prisavlja i neformalnim, ali slikovitim uvidom u nastanak inicijative za HTV3.  

Rasulo je prilika

Već na samom početku rasprave Paolo Sfeci naumio je prisutnima objasniti pozadinu Pisma namjere: “Mi smo za kulturu pokušali osvojiti komad teritorija. To je napravljeno iz dobre namjere, u času kada je na HRT-u očito opće rasulo i kada se pojavila jedna grupa ljudi koja je spremna potpisati ovaj sporazum. Nikad više nam se ta prilika neće pružiti. Ova inicijativa nije nikakav master plan matoraca. Jednom sam prilikom razgovarao s Bojanom Baletićem koji je u rektoratu Zagrebačkog sveučilišta i koji mi je rekao da oni namjeravaju pokrenuti Sveučilišnu televiziju jer imaju ogromnu produkciju iza sebe. Onda sam bio kod tajnika Matice hrvatske Zorislava Lukića koji mi je rekao da on i Tomislav Radić rade na osnivanju Matičine televizije. Na to sam ja sjeo s njih dvojicom i rekao okej, u ugovoru Vlade i HRT-a piše da je Treći program obiteljski, što znači da će se puštati holivudski filmovi i reprize, a to nema smisla. Tamo ima nekakva lova, postoje ljudi koji proizvode program, ima gomila arhive, hajmo sjesti s njima i vidjeti da li se od ta dva preostala programa može napraviti program za kulturu, znanost i obrazovanje. I to je cijela priča”. 

Na Sfecijevo izlaganje prva je reagirala urednica na Trećem programu hrvatskog radija Biljana Romić ukazavši na odredbu po kojoj HRT mora proizvoditi vlastiti program te izrazila skepsu prema uspješnosti novog televizijskog kanala u vremenu kada se zbog rezanja budžeta postavlja pitanje opstanka radija i već postojećih TV emisija. Nakon njenog komentara krenula je rasprava o netransparentnosti radnji koje su prethodile potpisivanju samog Pisma namjere (jer većina djelatnika televizije i stručne javnosti nije bila upućena u ovu ideju te je ipak dovedena pred gotov čin), kao i isticanje produkcijskih zakonitosti televizijskog programa, za koje Sfeci nije pokazao osobitu osjetljivost.  

Pitanja za javnu raspravu

Ipak, nakon poveće galame, uskočio je moderator Saloona Igor Ružić i zaokružio kompleksni slučaj HRT-a danas: “Već neko vrijeme ponavljam tezu da će najveći zadatak nove vlasti i nove strukture Ministarstva kulture biti Hrvatska radiotelevizija. Više-manje znamo što će se događati i s institucionalnom i neinstitucionalnom kulturom, dok HRT ostaje veliki problem. Čini mi se da je HRT pokazatelj gospodarskog, političkog i ideološkog stanja u zemlji. Gospodarskog, jer vidimo da je radiotelevizija na neki način u stečaju, samo što i dalje funkcionira jer može funkcionirati; političkog upravo zato što je dopušteno da tako funkcionira i ideološkog jer uvijek ima iste probleme lijevih i desnih, zadovoljnih i nezadovoljnih izborima u tijela i vijeća. HRT prikazuje i dokazuje mogućnosti tranzicije i transformacije ovog društva. Isto tako, na primjeru odnosa prema kulturnom segmentu od 3. programa radija do 1. programa televizije, čini mi se da je moguće vidjeti da je kultura u Hrvatskoj postala politika drugim sredstvima. Mislim da bismo danas mogli razgovarati o nekoliko pitanja: koji je odnos budućeg programa HTV3 i same kuće, na koje resurse se on misli oslanjati, koja bi bila njegova programska politika i tko bi ju vodio, kolika je isplativost tog kanala te treba li on uopće biti isplativ ili je nužno razmišljati o simboličkom kapitalu i za kraj, kakav je odnos kućne i vanjske produkcije?”. 

Konkretnim pitanjima na kojima je Ružić inzistirao, ova rasprava se nije ozbiljnije bavila, no Ružićev rezime nameće se kao poprilično smislena uputa za buduću javnu raspravu. Hrvatsku radioteleviziju, njenu sadašnjost i moguću budućnost, zaista bi trebalo gledati kroz prizmu ekonomskih, političkih i ideoloških odnosa te bi se ovaj veliki javni servis koji je prečesto služio kao poligon za osobne interese svih profila, prije bilo kakvog restrukturiranja ili nadgradnje, trebalo dobrano razložiti. 

Spin o zlonamjernosti 

U raspravu se sa zakašnjenjem uključila i Nina Obuljen koja je pokušala još jednom objasniti namjere inicijative udruga potpisnica, koja je po njenom mišljenju u javnosti krivo prezentirana: “Preduvjet da se ovaj kanal otvara nije želja niti sadašnje uprave niti udruga koje ovu inicijativu pokreću. U sadašnjoj fazi, do trenutka potpisivanja ugovora jedini je cilj napraviti pritisak, inicijativu, poticaj da jedan od ta dva specijalizirana kanala doista bude specijaliziran u smislu onoga što je javna funkcija. Ono što je potpuno jasno i u sadašnjem sporazumu koji će nakon potpisivanja biti dostupan javnosti, jest da nitko ne pretendira biti urednikom programa. Logično je da HRT ima svoje zakone i svoja tijela koja su zaslužna za donošenje programa. Vrlo je zlonamjeran spin da su udruge zamislile da će se one baviti organiziranjem sadržaja na novom kanalu”. 

Dakako, s ovom tezom nisu se složili oni s, uvjetno rečeno, druge strane koja i dalje brine neće li sedam velikih institucija po pokretanju kanala, pozivajući se na svoj prestiž i sudjelovanje pri oformljivanju, na neki način diktirati duh budućeg HTV3. Važno je spomenuti da je Biljana Romić istaknula da se “i na postojeća dva kanala može više, ako se dobije prostora za kulturu i znanost”. To je naknadno potvrdila i novoizabrana urednica televizijske kulturne redakcije Vlatka Kolarović ističući da je potrebno odmaknuti se od zakonski propisanih kvota i “inzistirati na emisijama u kojima kulturnjaci stignu završiti rečenicu. Emisije iz kulture ne smiju biti nevidljive”, referirajući neizravno i na strah struke da će na Trećem programu kultura biti premještena u geto.  

Tribina na koju je trebalo doći

Ipak, kroz prošlotjednu žučnu raspravu isplivale su dvije argumentacijske linije. Dok su predstavnice kulturne javnosti i djelatnice HRT-a, među kojima možemo spomenuti Vlatku Kolarović, Vesnu Mimicu, Biljanu Romić i Danijelu Stanojević-Majerić, upozoravale da novi potez uprave ne slijedi dosadašnji odnos prema kulturi na televiziji te da uz dužno poštovanje prema inicijativi, institucije potpisnice ipak nemaju dovoljno iskustva da bi stvarale televizijski program, što u svim budućim ugovorima i treba jasno istaknuti, druga strana uporno je ponavljala kako je televizija u rasulu te da je sadašnja ponuda kulturnog programa primjer koji opravdava zahtjev za radikalno novu politiku prema kulturi na javnoj televiziji. 

Artikulirana ili ne, ova rasprava svakako je iskristalizirala da u priči oko HTV3 programa postoji niz nepoznanica: s jedne strane, inicijatori ne pristupaju kritički brzinskom osnivanju novog kanala, i kako su upozoreni od strane profesionalaca zaposlenih u nacionalnoj TV kući, ne poznaju dovoljno strukturu odlučivanja i unutarnju dinamiku, koja u praksi često znači zavidni nemar prema kulturnom programu. Ne postoji dugoročna strategija ili studija o mogućnostima takvog kanala u Hrvatskoj, dok mu je financijski okvir za sad tek labavo postavljen. Također, još uvijek nije jasno buduće programsko oblikovanje HRT 3 kao što nije poznata niti njegova unutarnja struktura. Iako su se i Nina Obuljen i Paolo Sfeci zaklinjali da se u programski sadržaj neće direktno uplitati institucije potpisnice te kako ova inicijativa institucija nema namjeru baviti se konačnim ugovorom i propisivanjem sadržaja, imajući na umu izjave koje dolaze od potpisnica, teško je suzdržati skepsu. 

Jer ako ništa, na Eurokazovom je Saloonu bilo poučno i na ovom slučaju svjedočiti kako neke stvari “kod nas” funkcioniraju. Uglavnom površno, na brzinu, neformalno, na osnovi poznanstava i povjerenja te pod geslom “sve će se to u hodu riješiti”. Činjenica jest da je malo toga samorazumljivo i samorješivo pa je ipak uputno pedantnije pristupati osnivanju novog državnog televizijskog kanala i ne ostavljati prostora nejasnoćama.  

Pedantnosti je sklona i ministrica Zlatar čijom izjavom u Intervjuu tjedna na Radiju 101 možemo zaključno ocrtati problem: “To zvuči dobro na prvi pogled. Međutim, tu se kriju velike opasnosti. Institucije koje su se ovdje našle, na neki način otvaraju put privatizaciji javnog prostora putem javnih institucija. Uključujući i HAZU i Maticu hrvatsku koje su krovne ustanove, imaju lex specialis i ‘nadstatus’ u odnosu na bilo koje druge ustanove. One sad objašnjavaju da je inicijativa otvorena za sve, no čini mi se besmislenim da postoji beskonačna mogućnost prijava udruga za sudjelovanje. Ako HRT želi raditi 3. program, on ga u potpunosti mora raditi od svojih potencijala i u suradnji, bez takvih okvira. Ono što mene više zabrinjava jest, s obzirom na dosadašnje odluke kada se što emitira, da se Treći program postavlja kao mjesto za evakuaciju svih programa kulture, znanosti i umjetnosti što je apsolutno neprihvatljivo i zbog toga sam skeptična oko te ideje. Ona je prolongirana za sam kraj godine i čini mi se da je do nje došlo da bi sadašnja uprava mogla reći da će tokom ove godine ispuniti svoju programsku obavezu koja proizlazi iz prošlogodišnjeg ugovora s Vladom da pokrene 3. i 4. program za čije kanale ima koncesiju”.  

Pokretanje kanala HTV 3, između ostalog, zaista se čini kao dobra prilika za ponovno razmatranje servisiranja kulture na javnoj televiziji. Ozbiljni problemi postoje te u svakoj raspravi valja imati na umu da na državnom radiju i televiziji rade ljudi koji su stručni, informirani i uhodani u svoj posao, a kojima se zbog sistemskih nejasnoća ne pruža prilika da taj posao rade dostojanstveno. Kada se u obzir uzme da većina novinara na HRT-u radi svoj posao na ugovor o djelu te svoje priloge uspijevaju plasirati tek u ponižavajućim terminima i minutažama, nameće se zaključak da je rad u redakciji kulture svojevrsno prokletstvo. Stoga na postavljeno pitanje hoće li osnivanje novog kanala zaista pomoći domaćoj kulturi i demokratizirati reprezentaciju kulturne produkcije ili će HTV 3 nastaviti po već viđenoj matrici prekarnog rada i nacionalne mitologije – moramo hitno dobiti odgovor. 

Niz tribina u prostorima festivala Eurokaz u zagrebačkom Dežmanovom prolazu nastavlja odgovarati na goruće probleme hrvatske kulture te izvedbenih umjetnosti napose. Nakon što je jedini kulturu postavio kao ravnopravnu temu u predizborno vrijeme, pritom i sa strane zahtjeva i provedivosti kulturne produkcije otvorivši temu europskog pripadanja čak i prije marketinške ofenzive koja je popratila nedavni referendum, Eurokaz Saloon u svojim sljedećim izdanjima pronašao je još zanimljivih a nepročitanih poglavlja naše kulturne zbilje. Smjenjivost i nesmjenjivost ravnatelja domaćih ustanova u kulturi, s naglaskom na kazališta, tema je prvog Saloona u ovoj godini. 

Iako se o kazalištu u Hrvatskoj ponekad čak i dosta jasno govori, neke teme ostaju neizgovorene. O njima se nema što reći, o njima se sve zna. Tako se, na primjer, zna da je vođenje kazališta mandatna dužnost, a ne sinekura ili cjeloživotna zahvalnica. Međutim, Zakon o kazalištima ne pripisuje koliko mandata ravnatelj ili intendant može izdržati. Stoga su domaći ravnatelji smjenjivi samo na dva načina: vlastitim zamorom materijala ili političkom igrom. U prvom slučaju smjena dolazi prekasno, u drugom, često, prerano. Što se događa u međuvremenu, tko sve ‘igra’ u lancu odlučivanja o čelnim ljudima domaćih kazališta i, možda najvažnije pitanje, zašto iz natječaja u natječaj ima sve manje kvalitetnih kandidata? Drugim riječima, zašto se kazalište, kao jedna od najpolitičnijih umjetnosti, i na taj način miri sa statusom quo?

Tribini naslova Opstanak Nedodirljivih ili: mandati neodređenog trajanja u hrvatskom kazalištu možete prisustvovati 1. ožujka u 19 sati. Voditelj je Igor Ružić.  

Prva sesija Budućnost kulture u neoliberalnoj paradigmi bit će odražana 9. studenog u 19 sati. Velika očekivanja koja pred kulturnu politiku postavlja sadašnje stanje, kad se neravnomjerno i nepošteno smanjuju sredstva u institucionalnom i izvaninstitucionalnom sektoru, s malo razloga za vjeru u bolje sutra, naizgled daju za pravo glasovima koji zagovaraju jačanje kulturnih industrija. No, hoće li naglašavanje isplativosti kulture biti dio igre koja će, finim i usklađenim radom mehanizama neoliberalne doktrine i domaće poslovične inercije tijela državne uprave, dovesti do sušenja neproizvodnih, netržišnih i neisplativih stvaralačkih grana? Izvedbene umjetnosti izvan institucionalnog kišobrana pritom su posebno ugrožene, u produkcijskom i estetskom smislu. Kako kulturu ne svesti samo na zakone ponude i potražnje, kako igrati tako da se od igre može živjeti, a da je ona ipak poštena?

Sljedeća sesija na redu je 16. studenog u isto vrijeme pod nazivom Problemi odlučivanja u postavljanju i provedbi kulturne politike. Jedan od najvećih problema, i mjesto oko kojeg se u predizbornim programima spore najjači  igrači na domaćoj političkoj sceni, pitanje je odlučivanja u kulturi. Sustav kulturnih vijeća ili ministarska samovolja, delegirana struka ili etatizam – naizgled je binarna i načelna dilema, ali u njezinim sjenčanjima lako je pronaći podtekst koji decidiranom i očekivanom odgovoru daje i zrno sumnje. Osim toga, odlučivanje u kulturi nije samo puko zaokruživanje ovog ili onog projekta, te ovog ili onog novčanog iznosa, nego i cijela struktura evaluacije kako tek prijavljenih tako i realiziranih programa. Loše i lošije strane oba sustava i/li mogućnosti zamišljanja pa i implementiranja nekog trećega nije samo strukturno pitanje, nego i političko i estetsko. Baš kao što je to ponekad i vlast sama.

Posljednja sesija Izazovi kulturnih politika EU i domaći odgovori predviđena je za 23. studenog. Politička garnitura koja osvoji vlast 4. prosinca 2011. najvjerojatnije će Hrvatsku uvesti u Europu i tako ostvariti navodni višestoljetni san ili pak razoriti i posljednje nade onih koji vjeruju da je puni suverenitet nacionalnih država još moguć. Međutim, koliko je hrvatska kultura, s postojećim strukturama, nadstrukturama i nazovistrukturama, zaista na razini koja uopće može parirati, u partnerskom ili tek suradničkom odnosu, kulturnim sustavima Europe ili pojedinih njezinih članica? Od infrastrukture, preko načina kako se ‘stvari rade’, broja zaposlenih do prosječnih produkcijskih uvjeta… Hoće li se hrvatska kultura u europskom kontekstu iznenaditi, ili će iznenađenje biti – obostrano?