Razgovaramo s Eugenom Vukovićem, voditeljem Info centra Zelene akcije, jedne od najstarijih udruga u Hrvatskoj koja od 1990. vodi najznačajnije kampanje za zaštitu okoliša.

KP: Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Organizacija postoji od 1990. godine i jedna je od najstarijih nevladinih udruga u Hrvatskoj. To znači, naravno, da smo i jedna od najstarijih udruga za zaštitu okoliša u Hrvatskoj. Čuli smo za neke koje su osnovane koji tjedan ili mjesec ranije, ali Zelena akcija je u cijelom periodu, od svog osnivanja do danas, svakako okolišna organizacija s najvećom vidljivošću i najvećim utjecajem. Zelena akcija se bavi vrlo širokim spektrom tema i problema vezanih uz okoliš. Pojedinačnim temama, tj. kompleksima problema, Zelena akcija se bavi kroz tzv. programe. Trenutno aktivni programi su: program energetike, program klimatskih promjena, program zaštite prirodnih resursa, program održivog gospodarenja otpadom, program prava okoliša i program transporta. Gotovo od samog početka u Zelenoj akciji djeluje Zeleni telefon na koji građani mogu prijaviti slučajeve zagađenja okoliša, uključujući i one čisto lokalne naravi, koje pogađaju samo njihovo susjedstvo ili samo njih osobno, a mi im onda pomažemo riješiti te probleme. U Zelenoj akciji djeluje i aktivistička grupa – to je grupa uglavnom mlađih ljudi koji se, uz brojne druge stvari, bave organizacijom uličnih akcija (po kojima je Zelena akcija u Hrvatskoj dosta poznata). Tu je i Info centar Zelene akcije koji se bavi direktnom komunikacijom s građanima i organizacijom edukativnih programa usmjerenih na tzv. generalnu javnost. U sklopu Info centra djeluje i Biciklopopravljaona – besplatni volonterski servis u kojem građanima pomažemo da sami poprave svoj bicikl, što je  i jedan oblik promocije održivog transporta te resursne efikasnosti.

Mislim da su svi naši programi do sada imali znatan društveni utjecaj. Naravno, nemoguće je precizno reći koliko je za određene pomake u svijesti građana, kao i za konkretne promjene u praksi i uspjehe pojedinih kampanja, zaslužan naš rad, a koliko drugi faktori, ali neki značajni uspjesi su svakako ostvareni. Mnoge kampanje koje smo vodili završile su uspjehom. U nekima od tih kampanja sudjelovale su, pored naše, i druge organizacije, ali u svima njima je naša uloga bila vrlo važna, ako ne i ključna, tj. vodeća. Neke od stvari koje mi mnogo godina zagovaramo i na koje se prije gledalo kao na nekakva utopistička snatrenja sada su debelo ušla u mainstream. Na primjer, program energetike od samog svog početka, tj. od samog osnutka Zelene akcije 1990. godine, zagovara postepeno napuštanje fosilnih goriva i prelazak na obnovljive izvore energije. Dugo se to od strane kreatora energetskih politika proglašavalo nerealnim i neizvedivim, ali danas je ta priča postala potpuni mainstream. Obnovljivi izvori igraju sve značajniju ulogu u europskoj i svjetskoj energetici, a najvažniji donosioci odluka na svjetskoj razini prihvaćaju, makar deklarativno, da u dogledno vrijeme trebamo prijeći na energetiku temeljenu u potpunosti na obnovljivim izvorima.

Kada je riječ o uspjesima pojedinih naših kampanja, naveo bih ovdje samo neke. Recimo, u drugoj polovici 90-ih, puno prije nego sam sam postao aktivan u Zelenoj akciji, kada sam još išao u srednju školu, Zelena akcija je vodila kampanju protiv velike termo elektrane na ugljen u podnožju Velebita, u mjestu koje se zove Lukovo Šugarje. Sjećam se da je ta kampanja doista u jednom trenutku postigla izuzetnu vidljivost i na kraju je rezultirala uspjehom, tj. od projekta se odustalo, iako se u startu činilo da postoji velika odlučnost u vrhu države da se projekt realizira. Ranih dvijetisućitih vodili smo kampanju SOS za Jadran. Ona se nije, poput istoimene kampanje koju smo vodili prije par godina, bavila planovima za eksploataciju nafte u Jadranu, već planovima o naftovodu koji je naftna polja u kaspijskom bazenu trebao spojiti s Jadranom, pri čemu je Omišalj trebao biti luka u kojoj bi se ta nafta ukrcavala na brodove. Taj projekt je zaustavljen iako se i tada činilo da ima snažnu podršku vrha države. U aktivnostima protiv naftovoda nismo sudjelovali samo mi, već i razne druge organizacije. Zatim mi pada na pamet kampanja protiv termoelektrane Plomin C, u Plominu u Istri, koja je također bila uspješna. To su bile vrlo velike kampanje. Nedavno smo imali kampanju koja se ponovno zvala SOS za Jadran, a koja se sada bavila planovima za istraživanje i eksploataciju nafte u Jadranu. I u ovu kampanju je bilo uključeno više udruga, ali i tu je naša uloga bila vrlo važna.

Pada mi na pamet i kampanja protiv gradnje hidroelektrane na Ombli, koju je vodio naš Program zaštite prirode. Ovdje se radi o planu gradnje hidroelektrane na vrlo slabo istraženoj rijeci ponornici za koju se zna da je vrlo bogata bioraznolikošću, a ujedno je i glavni izvor vode za grad Dubrovnik. To se uspjelo spriječiti. Što se tiče otpada, ne mogu nabrojati neke velike uspjehe, u smislu konkretnih kampanja koje su postigle svoj cilj, ali su postignuti značajni pomaci u svijesti građana o problemu otpada te svijesti o važnosti odvojenog prikupljenog otpada, što je nešto za što se mi dugo borimo.

Postoje programi čiji rad nije toliko vidljiv, ali je za uspješan rad svih drugih programa ključan – takav je Program prava okoliša koji piše žalbe, podnosi tužbe i brani naše aktiviste, što sve nije nimalo lak posao. Tako je on na neki način podrška svim drugim programima. Aktivistička grupa također pruža podršku svim programima, ali ponajviše s tehničko-operativne strane, oko organizacije uličnih akcija i sličnih aktivnosti. Treba spomenuti i neke programe koji su se u međuvremenu ugasili. Nekada je postojao i urbanistički program koji se bavio temama održivog urbanizma. On je bio jako angažiran, na primjer, oko kampanje Ne damo Varšavsku!. Kampanja nije uspjela spriječiti realizaciju projekta protiv kojeg se borila, ali se tema održivog grada i drugačijeg planiranja prometa “uhvatila” u javnosti. Na primjer, prije početka te kampanje velik broj ljudi je mislio da su podzemne garaže super, a mislim da ih danas većina to ne misli.

KP: Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem civilno-društvenom polju? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

U Hrvatskoj postoji nešto što se zove Zeleni forum. To je mreža od nekih 40-ak udruga iz cijele Hrvatske. Nikada nismo išli prema tome da uspostavljamo neke ogranke u drugim dijelovima Hrvatske. Ljudi nas pitaju da li imamo neku svoju podružnicu u Splitu, Istri, itd… Mi tako zapravo nismo nikad radili, nego smo se oko pojedinih kampanja povezivali s već postojećim lokalnim organizacijama i/ili inicijativama. Trudili smo se njih osnažiti, pomoći im, a ne osnivati ogranke.

KP: Jeste li se i na koji način povezivali s akterima (organizacijama, inicijativama, pojedincima) u polju kulture, pogotovo izvaninstitucionalne, tijekom svog djelovanja? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Još u drugoj polovici 90-ih postojao je festival alternativne glazbe koji se zvao Ponikve. To je bio u to vrijeme vrlo značajan događaj na takozvanoj alternativnoj muzičkoj sceni kojeg je Zelena akcija organizirala zajedno s Udruženjem za razvoj kulture, organizacijom koja i danas vodi klub Močvaru. U kampanji Ne damo Varšavsku! je sudjelovalo jako puno ljudi s takozvane nezavisne kulturne scene. Tadašnju inicijativu Pravo na grad koja je zajedno s nama vodila tu kampanju činili su uglavnom ljudi s te scene. Nedavno smo zajedno s Booksom organizirali natječaj za najbolju kratku SF priču o klimatskim promjenama, to je i objavljeno kao zbirka priča. Isto tako, ljudi iz udruga u kulturi doživljavaju naš prostor kao nešto što im je blisko i mnogo puta su neke od tih udruga neke svoje aktivnosti tamo provodile. Postali smo i svojevrsni eksperti za organizaciju prosvjeda i uličnih akcija. Tako smo mnogim udrugama pomogli nacrtati transparent, osigurali bi im pokretni razglas i tome slično.

KP: Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada te u kadrovskom smislu, od početka do danas? 

Programi koje sam spominjao su jedan dio strukture Zelene akcije. Pored toga postoje tijela slična onima u većini drugih udruga: Skupština, Upravni odbor, Nadzorni odbor, a kod nas i Vijeće, koje je neka vrsta savjetodavnog tijela skupštini i upravnom odboru. Rekao bih da je razina demokratičnosti unutar organizacije dosta visoka. Kao zaposlenik Zelene akcije to mogu reći barem kada jer riječ o odnosima među zaposlenicima, tj. o odnosu zaposlenika s drugim zaposlenicima koji se u danom trenutku nalaze na upravljačkim pozicijama u udruzi. O ostalome neka sude drugi. Formalnih članova udruge trenutno nema jako puno, ali je mnogo onih koji na neki način aktivno sudjeluju u različitim kampanjama i drugim aktivnostima udruge. Zelena akcija je udruga u kojoj je kroz godine jako mnogo ljudi bilo dulje ili kraće vrijeme aktivno.

Vodstva Zelene akcije su se mijenjala. Nitko ne može biti predsjednik Zelene akcije više od 2 mandata, a jedan mandat traje dvije godine. Tim ritmom su se mijenjali predsjednici. Dešavalo se i da su pojedine grupe aktivista odlazile iz udruge, ali nije se nikad desilo da iz organizacije odjednom ode tako veliki broj ljudi da bi sve trebalo započinjati ispočetka. Tako da velikih diskontinuiteta nije bilo.

KP: Je li organizacija sustavno radila na arhivskom i tehničkom sređivanju svoje dokumentacije? Jeste li ikada radili veći presjek svojeg rada (npr. monografiju) koji je uključivao upotrebu arhivskog gradiva? Postoji li interes istraživača za vašim radom?

Bolno pitanje… Ne možemo se nažalost pohvaliti nekom naročitom sređenošću naše arhive. S jedne strane postoje dokumenti koje smo po zakonu obavezni čuvati i njih čuvamo dobro. To su uglavnom administrativne stvari, zapisnici sa skupština, dokumenti vezani uz financijsko poslovanje i tome slično. Kada je riječ o arhivskim materijalima vezanim uz ono što predstavlja sadržaj našeg rada, dakle aktivnosti vezane uz kampanje i slično, s time stojimo znatno lošije. Ono što smo nedavno napravili je da smo poslagali sve naše publikacije do kojih smo mogli doći na manje-više uredan način. Fotografije, koje su jako vrijedan arhivski materijal razasute su po više kompjutera i prijenosnih hard diskova. To su digitalne slike, a ima i nekih starih fotografija iz pred digitalnog doba. Te stare fotografije najčešće izranjaju iz starih publikacija. Što se tiče video materijala iz pred digitalnog doba, u jednom trenutku je digitaliziran jedan, ali manji dio, materijala s video kazeta za potrebe jednog dokumentarca. Što se tiče knjižnice, pri čemu mislim na knjige koje nisu naše publikacije, nego su ih objavili drugi – mi imamo neki knjižni fond, ali on nije strukturiran kako valja. Određeni skromni knjižni fond postoji, ali on nije uređen.

Ono što nam se sada čini kao prioritet je digitalizacija naših brošura iz pred digitalnog doba. To je važno jer se iz njih može saznati puno o pokretu za zaštitu okoliša u Hrvatskoj. Zelena akcija je kao udruga osnovana netom prije osamostaljenja Hrvatske. Od tog vremena naša je udruga vodila najznačajnije kampanje za zaštitu okoliša u Hrvatskoj i naše su brošure u tom smislu važno povijesno vrelo. Te smo brošure krenuli digitalizirati i kada taj posao bude gotov postavit ćemo ih na Internet. Dobro bi nam došla pomoć stručnjaka, knjižničara ili arhivista, da se napravi nekakav suvisli katalog naših letaka i brošura. To bi bila vrlo korisna stvar. Također, ono što bi nam trebalo je prijenos znanja i ljudski resursi. Najveća potreba osjeća se za stručnjacima koji bi nas podučili osnovnim stvarima vezanim uz vođenje arhiva te, naročito, korištenju softvera za digitalne arhive.

Ne bih rekao da postoji naročiti interes istraživača za našim radom. Mislim da nas je oko nekih stvari iz našeg arhiva kontaktirao samo jedan povjesničar, ali ne znam da li se on danas više bavi tom temom. Interesa povjesničara za povijest pokreta za zaštitu okoliša u Hrvatskoj gotovo da i nije bilo, iako je ta tema, po meni, vrlo zanimljiva. Neke radove su napisali ljudi koji su sami bili akteri. Zoran Oštrić je u časopisu Socijalna ekologija objavio jedan rad o povijesti pokreta za zaštitu okoliša u Jugoslaviji. Neki drugi su se u svojim radovima čiji je primarni fokus nešto drugo bavili i našim akcijama, ali su se oslanjali uglavnom na informacije iz drugih izvora, a ne našu arhivu. Unatoč tome, smatram da raditi na čuvanju i sređivanje arhivske građe u našoj organizaciji ima smisla, jer ona može biti važan izvor informacija ne samo o povijesti pokreta za zaštitu okoliša, nego i općenito, aktivnostima organizacija civilnog društva na ovim prostorima. Ako sada i ne postoji naročiti interes za tu tematiku, u jednom trenutku će se sigurno javiti.

Jedan od vrijednih resursa za povjesničare koji bi se u budućnosti mogli baviti tom temom mogli bi biti naši godišnji izvještaji. Postoji i monografija o prvih 10 godina Zelene akcije. Za neko brzo upoznavanje s poviješću Zelene akcije to bi bio vjerojatno najvrjedniji resurs.

Kako bismo pokrenuli raspravu o tim trendovima te o implikacijama, problemima i potencijalima pojma socijalne inovacije, razgovarali smo s koordinatoricom nagrade SozialMarie Ivanom Pericom, voditeljicom udruge Vestigium Irenom Borovinom i koordinatorom Biciklopopravljaone u Zelenoj akciji Eugenom Vukovićem.

Udruge Vestigium i Zelena akcija su obje prijavile svoje projekte na natječaj SozialMarie. Prije nego uđemo u raspravu o historijskom i političkom značenju pojma socijalne inovacije te njegovoj praktičnoj vezi s vašim projektima, zanima me kako biste ukratko opisali vlastiti rad na društvenoj promjeni i s kojom tradicijom društvenog djelovanja ili pokreta ga poistovjećujete?

I.B.: Vestigium smo osnovale 2011., a 2013. smo ušle u gradski prostor koji smo iznajmile po tržišnoj cijeni i industrijskim režijama jer se na Vrbanima nisu izdavali prostori Grada Zagreba. Na prve korake nas je ohrabrio tranzicijski pokret. Naime, neposredno prije otvaranja Vestigiuma u Kulturnom centru Travno pogledale smo film U tranziciji 2.0 i predstavljanje zelenih košarica Grupe solidarne razmjene (GSR) Pula. To nas je iskustvo ohrabrilo da prestanemo biti poslušne i uplašene cure iz kvarta i posadimo cvijeće u zapuštene žardinjere na trgiću u kvartu. To je bio prvi događaj koji smo organizirale na tom trgu i koji smo nazvale Cvjetnjak Vrbana. Prije toga trg je bio siv i zapušten, nitko njime nije prolazio, nije imao ni ime i ljudi ga uopće nisu percipirali kao kvartovski prostor. U međuvremenu se to događanje pretvorilo u tradiciju, odnosno manifestaciju koja se održava već pet godina zaredom i koja je oživjela zapušteni prostor te pokazala ljudima da je prostor tamo i da se može koristiti.

E.V.: Zelena akcija djeluje kao ekološka organizacija od 1990. i iako definitivno nije osnovana s namjerom da se bavi nečim što bismo nazvali socijalnom inovacijom, može se reći da je tada taj tip organiziranja bio inovativan, odnosno nov s obzirom na to da je Zelena akcija jedna od prvih nevladinih organizacija osnovanih u Hrvatskoj. Jedna od tema kojom se Zelena akcija kontinuirano bavi je promocija održivog prometa, a u sklopu toga i promocija biciklizma. Tako je 1997. Zelena akcija zajedno s Attack!-om organizirala prvu Kritičnu masu u Zagrebu po uzoru na istu akciju koja se događala u Londonu od negdje 1993. godine. Slično tome, 2009. smo pokrenuli Biciklopopravljaonu po uzoru na slične stvari vani. Znali smo da u zapadnoj i sjevernoj Europi po skvotovima i društvenim centrima postoje komunalne radionice za popravljanje bicikala. Bicpop u Beču se otvorio 2008. godine, iako mi to tada nismo ni znali. Riječ je o spoju održivog prometa, reciklaže i ekonomije dijeljenja, odnosno poklona, koji dobro funkcionira. Odlučili smo probati sličnu stvar bez ikakvih osobitih očekivanja, ali se odmah pridružilo nekoliko volontera/ki, posjetilo nas dvadesetak ljudi i priča se sad nastavlja iz tjedna u tjedan već devet godina.

Je li vam termin socijalna inovacija uopće bio poznat prije prijave na natječaj za nagradu SozialMarie? Kako ga vi doživljavate?

I.B.: S terminom smo se upoznali kroz suradnju s Laboratorijem za društvene inovacije. Organizirali su panel na kojem su sudjelovale udruge i predstavnici lokalne samouprave i raspravljali o različitim problemima u Gradu Zagrebu na kvartovskoj razini. Pridružili smo se u želji za povezivanjem s udrugama s područja Trešnjevke i uspostavljanjem suradnje s Gradom s kojim do tada nismo imale osobito dobra iskustva. Tad smo prvi put čule za socijalnu inovaciju, a otad smo primijetile da se obično spominje u natječajima zajedno s terminima kao što je društveno poduzetništvo. U praktičnom smislu nama socijalna inovacija znači da radimo nešto novo, kao što podržavamo rizične skupine u našem društvu. Djelujemo kao kvartovski društveni centar, dakle poznajemo potrebe društva i pokušavamo na njih odgovarati drugačije od onog što trenutno postoji.

E.V.: Susretao sam se s tim terminom uglavnom u projektnom, odnosno natječajnom rječniku i rekao bih da se njime promiče novi pristup društvenom angažmanu. Dobro je da se nastoji potaknuti i ohrabriti nešto što izlazi izvan klasičnih shematskih “NGO aktivnosti” kao što su sastanci, edukacije i publikacije, ali mislim da je problematično ako socijalnu inovaciju shvatimo kao inzistiranje na neprekidnoj produkciji novoga. Naime, onda se događa prisilno “upakiravanje” projekata tako da izgledaju novo. Primjerice, Bicpop je kroz vrijeme znatno napredovao upravo radeći i razvijajući istu aktivnost, ali je istovremeno izgubio mogućnost javljanja na određene natječaje upravo zbog tog izostanka “inovativnosti”. Mislim da je iznimno bitno da se projekte koji rastu kroz godine ne ostavi na cjedilu.

Ivana, nedavno si postala koordinatorica nagrade SozialMarie kojoj je cilj poticati socijalnu inovaciju. Možeš li ukratko ocrtati zaleđe tog termina? Zašto je važno otvoriti diskusiju o njemu, koje su opasnosti, a koje mogućnosti? 

I.P.: Kao što je Irena natuknula, socijalna ili društvena inovacija predstavlja jedan od pojmova koji se dijelom vežu za ideju socijalnog poduzetništva, a pripada grozdu neoliberalnih ideologema Europske Unije proizišlih iz paradigme novog javnog menadžmenta i tzv. vitke države. No socijalna inovacija ni kao termin ni kao praksa nije u jednakoj mjeri ideološki opterećen kao što su pojmovi izvrsnost, kompetetivnost, fleksibilnost ili flexicurity. Termin izvorno dolazi od devetnaestostoljetnih socijalističkih i socijalnih ideja vezanih za reformu ili rušenje kapitalizma, ali je od sedamdesetih godina naovamo prošao kroz (neo)liberalnu aproprijaciju koja ga je gdjegdje deformirala do neprepoznatljivosti. U tom pogledu dijeli sličan historijat kao i brojni drugi izvorno progresivni koncepti. Zato danas, čisto konceptualno gledano, stojimo pred dilemom: prihvatiti termin (jer umaći mu nećemo moći) i pokušati učiniti s njim nešto progresivno ili ga prepustiti komercijalnoj domeni poduzetništva, ostaviti da bude tek jedan od instrumenata tržišnog natjecanja.

Kako vidiš mogućnosti i cilj tog kritičkog prihvaćanja termina socijalne inovacije? Drugim riječima, u kojem je vidu nužno revidirati top-down definicije kakve nalazimo u dokumentima Europske unije? Koja je pritom uloga privatnih subjekata kao što je SozialMarie?

I.P.: Postoji veliki raspon između toga kako se socijalna inovacija definira u relevantnim političkim dokumentima (poput onih Europske unije, osobito nakon krize 2008. godine i u okviru agende Europe2020), reformskih institucija (poput britanske The Young Foundation i organizacije Nesta) te u kritičkoj literaturi s jedne strane i onoga što postoji na terenu i u praksi s druge. Mislim da je bitno, kako stoji u poglavlju pojmovnika Odrast Federica Demarije, Giacoma D’Alise i Giorgosa Kallisa, koji se dijelom veže za ovu temu, “dekolonizirati imaginarij”. U ovom slučaju to bi značilo onemogućiti uvoz ovog termina po copy-paste načelu, na sličan način kako su se uvezli ideologemi poput cjeloživotnog učenja, već spominjane izvrsnosti i drugih. Nagrade poput SozialMarie tu mogu odigrati važnu ulogu jer ne agiraju kao multiplikatori službenih politika nego prate konkretne civilnodruštvene prakse, ne samo u njihovoj argumentaciji inovativnosti prilikom prijave na natječaj, nego i u praktičnoj realizaciji projekta. Prijavitelji se stoga ne trebaju iznenaditi kad im u posjet dođu članovi žirija kako bi se uvjerili da nagrađuju dobru stvar.

Što nam historijat samog termina “socijalna inovacija” može reći o političkim i društvenim implikacijama i potencijalima tog pojma kroz njegove različite upotrebe? 

I.P.: Mada svoje korijene vuče od Roberta Owena, industrijalca i pionira kooperativnog pokreta, preko Karla Marxa, Maxa Webera i Émilea Durkheima, ovaj termin redefinirali su autori poput protoneoliberala Josepha Schumpetera. Dok je šezdesetih još predstavljao progresivni alat novih društvenih pokreta, od sedamdesetih naovamo termin se usko veže za razgradnju socijalne države. Kao primjer možemo spomenuti britansko sveučilište The Open University (dio spomenute The Young Foundation) koje je među prvima uvelo učenje na daljinu i time demokratiziralo visoko školstvo, ali se kasnije komercijaliziralo pa danas svojim modelom online-tečajeva pogoduje fleksibilizaciji radničkih prava i dumpingu cijena rada predavačkog osoblja. U takvim okvirima, ako se socijalna inovacija misli tek kao moment konkurentnosti pred drugim natjecateljima na tržištu tzv. obrazovnih, socijalnih i inih usluga, onda ona sama po sebi i nije inovativna, nego je samo moment distinkcije među uspješnim i manje uspješnim (manje inovativnim) akterima na tržištu.

Možemo reći da je socijalna inovacija dio projektnog novogovora koji su organizacije prinuđene koristiti kako bi se istaknule na svojevrsnom “tržištu projekata”. Kako takve diskurzivne akrobacije utječu na praktično planiranje rada? Imaju li doista potencijal da djeluju kao svojevrsni izazov i potaknu iskorake u društvenom djelovanju? 

E.V.: Rekao bih da projektno financiranje teško može biti samo po sebi naročito poticajno za socijalne inovacije. Ako provodiš ili planiraš provoditi aktivnosti koje su doista inovativne, trebaš se mnogo više potruditi da bi ih stavio u projektne okvire, jer se donatorima one najčešće čine nerazumljive i riskantne. S obzirom na to da Zelena akcija živi od projektnog financiranja i da se i sam Bicpop dosta projektno financirao kroz godine, trudimo se da kroz projekte provodimo stvari na kojima zbilja želimo raditi tako što radimo strateške planove i u skladu s njima tražimo natječaje, no to naravno nikada nije jednostavno. U tom smislu je kod SozialMarie dobro to što se kroz natječaj ne financiraju novi projekti nego nagrađuju već provedeni. Inovativnost nikako nije glavni kriterij koji doista može potaknuti tu takozvanu socijalnu inovaciju; prava se inovativnost gotovo uvijek događa mimo projektnog financiranja i planiranja, posve off. Tako mislim i da bi bilo dobro da se nagrada, namjesto jednokratne novčane isplate, oformi kao financiranje kroz period od nekoliko godina kroz koje bi se pokrili određeni troškovi projektima koji ostvaruju pozitivan socijalni učinak.

I.P.: To je dobro zapažanje: ni inovativnost ni kreativnost ne može se forsirati, inače prelazi u farsu. No jednom kad se dogode, treba ih nagraditi.

Inovacija se obično dogodi uslijed specifičnih okolnosti i konkretnih potreba, kao rješenje određenih društvenih neuralgičnih točaka. No, kao što smo spomenuli, u drugom koraku može se uvesti u strukture društvenog upravljanja, pa se čak ostvariti i kao poslovni model. Postoji li tu potencijal za manipulaciju?

I.P.: Valja svakako imati na umu da se upravo oko materijalizacije socijalne inovacije u vidu nekog poslovnog modela lome koplja. Dok “čista” varijanta inzistira na tome da socijalnu inovaciju razvija društvo za društvo, a ne poduzetni pojedinci za profit, komercijalne definicije pojma traže inovativni potencijal za tržište i povezuju ga s idejom profitno orijentiranog poduzetništva. Tu postoje brojni prijelazni modeli. Naime, raspon organizacija koje koriste ili traže socijalnu inovaciju seže od tradicionalno neprofitnih preko socijalnih poduzeća do korporacija koje u svom portfoliju socijalne odgovornosti implementiraju određene vidove socijalne inovacije. I što se više krećemo od prvih ka drugima, oprez glede manipulacije pojmom socijalne inovacije i društvene odgovornosti nužno raste. Zato čak i Muhammad Yunus, koji socijalnu inovaciju koristi posve nerestriktivno i pozdravlja je u cijelom spomenutom dijapazonu, upozorava – misleći pritom na korporativno korištenje socijalne inovacije kao mehanizma uljepšavanja javnog imidža neke firme – da “ne možete dodavati lažne efekte kako biste zavarali ljude”.

Kritička literatura obično ističe da koncept socijalne inovacije strateški služi prebacivanju odgovornosti s države na “društvo” (često ideološki reducirano na “tržište”). Osjećate li i sami tu napetost na svojoj koži – da zapravo servisirate zajednicu u aspektima koje bi trebala rješavati socijalna država? 

I.B.: Vrbani su kvart s 12 tisuća stanovnika koji nema dom zdravlja, tržnicu, knjižnicu ni kulturno-društveni centar. Kao mama sam se našla u nizu situacija u kojima nisam imala gdje otići s djecom kod doktora ili sam se tramvajem vozila po okolnim kvartovima kako bih našla knjige za lektiru. Upravo zbog toga smo u Vestigiumu organizirali slobodnu knjižnicu, malu tržnicu, razne radionice i predavanja. Iz svega toga razvio se mali kulturno-društveni centar.

E.V.: Iako se već više godina, kao dio šireg trenda oslabljivanja socijalne države, javlja i tendencija transfera određenih socijalnih usluga koje je tradicionalno pružala država na udruge, nikako ne bi bilo dobro iz toga zaključiti da sve nedržavne inicijative koje se bave pružanjem socijalnih usluge stoje u službi tog trenda ili da su sve redom nepotrebne i da bi ono što one rade uvijek mogla bolje raditi država. Postoje, jednostavno, socijalne usluge koje će uvijek bolje moći pružati država, kao i one koje će uvijek bolje pružati nevladine udruge, odnosno samoorganizirane grupe. Država je mehanizam koji se sporo kreće, a javljaju se problemi u koje ona teže ulazi nego samoorganizirane grupe. Zato aktivnosti samoorganiziranih grupa treba poticati i u redu je da ih i država financira. Primjerice, projekt Bicikli za izbjeglice ne sastoji se samo od davanja bicikala ljudima nego i od stvaranja dobre atmosfere, druženja i uključivanja ljudi u društvo. Taj dio sa stvaranjem dobre atmosfere, na primjer, država bi vrlo teško mogla izvesti oslanjajući se isključivo na svoj birokratski aparat. Problem, međutim, nastaje kada država na udruge pokušava prebaciti pružanje socijalnih usluga koje bi trebala pružati ona i koje nitko ne može pružati bolje od nje. Kada je riječ o integraciji izbjeglica, jedan takav primjer je učenje jezika. Vrlo je tužno da su udruge prisiljene smišljati i pisati projekte koji za cilj, između ostalog, imaju naučiti azilante hrvatski, jer je tečaj koji sada osigurava država nedostatan da bi im omogućio čak i vrlo elementarnu komunikaciju. Loše je kad se država u takvim pitanjima pravi blesava i prebacuje odgovornost na udruge. Država mora osigurati ozbiljan tečaj jezika ljudima koji traže ili su dobili azil. Takve zahtjevne i dugotrajne aktivnosti ne mogu dugoročno raditi udruge umjesto nje.

Riječ je o velikom pritisku na civilno društvo, ljude i mikrozajednice u ime “osobne odgovornosti” kojom se, kako kritička literatura ističe, istovremeno jača kultura konsenzusa umjesto otpora, ali i iskorištava velika motivacija pojedinaca da stvari pokrenu s mrtve točke. Kako se ova potreba da “mijenjate svijet” inovativnim projektima i čestim samoiscrpljivanjem odražava na vašu motivaciju?

I.B.: Prije dvije godine smo imali projekt Zelenica financiran od strane Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji je okupljao 12 partnera u platformu i poticao građanske inicijative da se organiziraju po kvartovima. Nakon izbora 2016. financiranje se smanjilo i prvi put smo osjetili ogorčenost zbog totalne neizvjesnosti vezane uz javno financiranje. Otprilike tad smo odlučili da ćemo se oslanjati na samofinancirajuće aktivnosti i ići u smjeru samoodrživosti, a na podršku od države i stranih fondova računati s rezervom ili uopće ne računati. Prolazili smo na manjim natječajima Grada Zagreba, ali na njima se sredstva uglavnom dobiju tek u studenom, tako da nikad nismo aplicirale s nečim što nismo bile spremne raditi i bez novaca. U svemu tome savjetima nam pomaže nekoliko aktivista iz civilnog društva, no i oni sami su uslijed svog angažmana doživjeli burnout. Zbog toga mislim da si treba znati postaviti granice i na stvari gledati tako da mijenjaš svijet prvenstveno zbog sebe, i to iz jednostavnog razloga što neke stvari naprosto ne možeš promijeniti. U suprotnom se javljaju ljutnja i ogorčenje što nismo postigli društvenu promjenu kojoj smo se nadali. Kad mi kažu “mama s Vrbana, brineš o svima nama”, obično kažem da sve to radim iz sebičnih razloga. Ja danas imam mjesto gdje mogu posuditi knjigu, družiti se i upoznavati druge ljude, nabaviti organsko povrće i gdje se moja djeca mogu igrati.

Ovaj tip angažmana iz osobnih pobuda može se isticati kao tip individualizma koji ide na ruku razgradnji državnih institucija o kojoj smo razgovarali u kontekstu kritike koncepta socijalne inovacije, jer problem nefunkcionalnih četvrti sa strukturne razine svodi na osobnu, na kojoj se on mora i može rješavati individualno i punktualno. No zasigurno vidite i neku mogućnost šireg djelovanja i solidariziranja?

I.B.: Šire djelovanje vidimo tako što pomažemo ljudima da slične inicijative organiziraju u svojim kvartovima tako što im pokazujemo sve što smo naučili i gdje smo pogriješili. Svaki kvart je specifičan, ima drugačije potrebe i u njemu će se naći drugačiji ljudi koji će htjeti preuzeti inicijativu.

Neizvjesnost javnog financiranja u načelu gura, dakle, udruge u smjeru samofinanciranja. No što mislite o scenariju dodatne politizacije odnosno prelaska s grassroots aktivizma o kojem smo razgovarali kao o generatoru socijalne inovacije na razinu šireg i strateškog političkog organiziranja? 

E.V.: Iako Bicpop ni Zelena akcija nisu upregnuti u djelovanje niti jedne političke stranke, sve ovo što mi radimo, od bavljenja politikama zaštite okoliša do integracije izbjeglica, jest neki tip političkog rada koji nema veze sa stranačkom politikom. S druge strane, neki od aktivista s civilne scene koji do prije koju godinu ne bi pomišljali da se bave bilo kojom vrstom stranačke politike odlučili su se upravo na taj tip politizacije, a ako se stvari budu pogoršavale, ne bi mi bilo neočekivano da se taj krug ljudi dodatno proširi. Naime, generalno nam društveni trendovi ne idu na ruku i društvena atmosfera je dosta loša: jačaju ekstremna desnica i nepovjerenje među ljudima.

I.P.: Zaključila bih s osvrtom na vezu socijalne inovacije i raznih oblika samofinanciranja kojima se – koliko silom političkih (ne)prilika, toliko i svjesnim odlukama da potraže nove oblike institucionalnog održanja – društvene organizacije i kod nas sve više priklanjaju. Socijalna inovacija je mnogo širi pojam nego što bi veza sa socijalnim poduzetništvom implicirala. Socijalna inovacija tiče se npr. novih ideja u javnoj upravi, institucionalnom i izvaninstitucionalnom, neformalnom obrazovanju, i nije stoga svodiva na puko pitanje financija. Ipak, činjenica jest da se, opet uslijed okolnosti, upravo na ovom polju danas u RH događaju određeni pomaci. Ostaje nam vidjeti hoće li se društvene inicijative neinventivno osloniti na uhodane, u komercijalnom smislu već zadane formate (samo)financiranja ili će pronaći i neka druga progresivna rješenja.