Ne suviše poznat za života, Musil je danas čuven ponajprije po svom nedovršenom romanu Čovjek bez osobina, koji redatelj Matko Sršen u zanimljivom i bogatom predgovoru ovom eseju opisuje kao ironijski roman o mišljenju, a koji je na hrvatski preveden još 1967. u izdanju Otokar Keršovani, te ponovno 2008. godine kod Frakture.

Esej O gluposti zapis je predavanja koje je Musil, na poziv Austrijskog radnog saveza, održao 11. i ponovio 17. ožujka 1937., dakle jedva godinu dana prije pripojenja Austrije Trećem Reichu. Uz nemali rizik za vlastitu dobrobit, kao i za onu svojih slušatelja, Musil se, kako u njemačkom pogovoru ističe Klaus Amann, upušta u “istraživanje duše masa i njemačko-austrijskog kolektivizma u predvečerje katastrofe”, a ujedno i u suton civilizacije koju je svojim javnim istupima opetovano nastojao sačuvati. Lavina fašizma i nacizma u Europi tad se već odavno zakotrljala, a Hitlerovi pobornici i obožavatelji spaljivali su knjige (između ostalih i Musilove) te kružili po Beču, tražeći Židove, komuniste i ostale nepodobnike.

Unatoč političnosti predavanja, valja napomenuti ono ne govori o gluposti u politici. Zapravo, uglavnom i nema politički sadržaj, nego predstavlja nešto puno zahtjevnije, a to je pokušaj višekutnog sagledavanja fenomena gluposti koji se u prvom redu ipak može odrediti kao ekskurs iz socijalne psihologije, pokušaj saznanja o tome zašto ljudi govore ili ne govore o gluposti, što pod tim misle i s čim je asociraju. Pritom se oslanja na bogato vrelo popularnih izraza, predodžbi i uvjerenja, kao i društvenih normi i drugih ponašajnih obrazaca, predočavajući nam bogatstvo običnog i svakodnevnog, plasirajući misli direktno i s pregršt životnih primjera i starih narodnih mudrosti.

Pravovremeno, pri početku predavanja, apostrofira nezahvalnost takvog zahvata, koja proizlazi iz toga što se za svakog tko opisuje i ukazuje na glupost pretpostavlja, naime, da zasigurno za sebe misli da nije glup. U ironijskom bumerangu, to ga u očima drugih čini manje pametnim. Budući da smo svjesni toga, u većini slučajeva vršimo autocenzuru, a Musil to povezuje sa strahom od isticanja, rugla i prokazivanja, ali i inherentnim oprezom, odnosno mehanizmom obrane koji nalaže da se pred jačima “ne pravimo pametnima”. Na neki se način playing stupid može promatrati i kao ljudski ekvivalent onog playing dead iz životinjskog svijeta. Naravno, ta strategija glupost iskorištava kao plašt i zapravo nije glupost per se. No to nije za reći da svijet oskudijeva pravom glupošću.

Naprotiv, Musil podsjeća, ona je veoma rasprostranjena i nitko nije imun na nju, a uz to je ponekad i neophodna: naime, sve bi se zaustavilo kad odluke ponekad ne bismo donosili nepromišljeno, bez dovoljno znanja i sposobnosti, čekajući savršene uvjete. Osim toga, pojam gluposti pomaže nam snaći se u životnim dilemama i uvelike nam olakšava prožimanje onoga za što ne možemo, u trenutku, pronaći adekvatan izraz, pa ćemo samo reći da je glupo i nastaviti dalje svojim putem. 

Međutim, što onda jest glupost per se? Musil na više mjesta daje na znanje da ne nastoji ponuditi jednoznačan ili jednostavan odgovor, nego radije pronaći i analizirati one konkretnije osobine i aktivnosti koje se s njom povezuju. Tako ističe, primjerice, sporost i plošnost u prosuđivanju te nedostatak izražajne fleksibilnosti kao često asocirane s glupošću te nas podsjeća na jednog filozofa, hegelijanca Johanna Eduarda Erdmanna, koji je u svom ogledu o gluposti iz 1866. naglasio da se razmatranje gluposti kao stanja ne može odvojiti od prakse gluposti, odnosno glupih postupaka ili “primijenjene gluposti”.

Tom se praksom na duhovit način svojevremeno pozabavio i profesor Carlo M. Cipolla, povjesničar ekonomije sa Sveučilišta Berkeley, u svom tekstu o pet univerzalnih zakona ljudske gluposti. On ju je, u ekonomističkom maniru, promatrao u terminima salda ili bilance koju ostavlja po društvo, definirajući glupana kao nekoga tko uzrokuje štetu drugome bez da on sam od toga profitira na bilo koji način, a često nanoseći štetu i samom sebi u procesu.

Iako naciste nigdje eksplicitno ne spominje, Musil govori da “u svijetu postoji posebna težnja da ljudi sebi ondje gdje se pojavljuju u velikome broju dopuštaju ono što im je pojedinačno zabranjeno”, povezujući to s taštinom koju rađa kolektivni ponos. Podsjećajući ranije na jednu staru narodnu mudrost koja se prvenstveno odnosila na taštinu kao osobnu karakteristiku – “glupost i dika zrcalna su slika” – o kolektivnoj dici govori kao o poremećaju afektivne ravnoteže, koji rezultira “porastom necivilizacije naroda, država i saveza istomišljenika”.

Ovdje se čini da je mogao upotrijebiti i nešto uvriježeniju sintagmu “pad (ili propast) civilizacije”, no mislim da izbor tu ipak nije bio slučajan. Necivilizacija, u ovom slučaju, nije puko odsustvo civiliziranosti, nešto neutralno, pretcivilizacijsko ili ahistorijsko, nego prilično određeno, razjareno i naraslo “mi”: kolektivni izbor pripadnosti kao izvora kolektivne taštine ili, kako se negdje voli reći, ponosa.

Na prilično suptilan i indirektan, ali prilično nedvosmislen način Musil naciste implicira i u jednom kasnijem mjestu, gdje kao drugi tip gluposti, osim prostodušne i iskrene, navodi onu daleko opasniju, preuzetnu i nadobudnu. Ona ne isključuje visoku inteligenciju, ali istovremeno predstavlja ono što on naziva obrazovnom bolešću, odnosno neobrazovanjem ili pogrešnim obrazovanjem. Time on nagovješćuje Adornovu i Horkheimerovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, filozofsku osudu ograničenog shvaćanja racionalnosti kroz koju se pokušalo pojmiti posrnuće čovječanstva kroz Drugi svjetski rat i Holokaust.

Sentiment prisutan u tim djelima definitivno se može iščitati i iz Musilovih riječi uoči katastrofe. Ipak, on pred kraj predavanja retorički obrće cijelu stvar: suočeni s krizom povjerenja u humanost, postavlja pitanje o tome možemo li stvoriti pojam gluposti ako su nam pojmovi razbora i mudrosti klimavi? Na tom tragu kaže i kako suprotnost “inteligentnoj” gluposti nije razum, nego duh.

Što nam uopće to znači danas? Može li nešto zatreptati u današnjem čitatelju na spomen nečeg tako prošlog, a uz to i tako neodređenog kao što su duh ili mudrost? Musilov duh ovim kratkim testamentom ne želi poučavati niti docirati, nego vjeruje u čitateljsku samostalnost, otvoreno izlažući svoja razmišljanja i strepnje te pozivajući na propitivanje bez zazora od zahtjevnih pitanja, ali i bez bijega u jednostavne i priručne odgovore.

Koliko god Musilovo predavanje bilo značajno neovisno o vremenu u kojem se (ponovno) čita, smatram da danas, iz više razloga, njegova poruka rezonira posebnom jasnoćom i ozbiljnošću. Aktualni događaji u kojima se iznova pojavljuju obrasci nasilja i isključivanja nedvojbeno oživljavaju slike tog zloslutnog perioda, ostavljajući grč u stomaku i pitanje među kakvim se ljudima svakodnevno krećemo. Povijest se odvija cijelo vrijeme, a ekonomija straha opet postaje aktualna i široko primijenjena. Glupost postaje norma i standard, no ona će to tek u potpunosti postati ako ju više ne budemo sposobni nazivati pravim imenom.

Povodom novog izdanja, 23. broja časopisa, pozivaju se autorice i autori na prijavu tekstova i likovnih radova. Pisane kategorije uključuju poeziju (do tri pjesme), kratku prozu (jedna priča do osam kartica), eseje i/ili kritike i/ili osvrte (jedan rad do osam kartica), dramu, znanstvene radove ili prijevode.

Radovi moraju biti napisani na hrvatskom ili engleskom jeziku i ne smiju biti prethodno objavljivani. Dostavljaju se u Word formatu, pri čemu font mora biti Times New Roman, veličine 12. Svi radovi trebaju biti u jednom dokumentu koji će biti naslovljen na ime i prezime autora_ice. Radovi se šalju na službeni mail časopisa thesplitmind1@gmail.com pod naslovom “Za natječaj 2026”.

Ako se prijavljujete na likovni natječaj, a koji uključuje i odabir naslovnice, prilikom zaprimanja vaših prijava razmotrit će se one prijave koje u sebi sadrže: ilustracije, slike, fotografije (najviše tri rada).

Radovi se šalju u jpg. ili png. formatu na prethodno navedeni službeni mail, s tim da prijava treba biti naslovljena “Za naslovnicu 2026”, a u tijelu trebaju biti: ime i prezime autora, godina rođenja, adresa stanovanja, adresa e-pošte i broj mobitela.

Puni tekst poziva možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 15. ožujka.

Smrt i život jednog Severina, João Cabral de Melo Neto, 1955.

Bila je to jedna nedjelja u ožujku i zima se polako opraštala. Dan je osvanuo plav, ali je potom posivio. Punih pola godine života u Lisabonu naučilo me da se ne čudim toj pojavi. Iza mene je bilo šest uzastopnih dana teškog rada i, kao većina ugostiteljskih radnika, svoj jedini slobodan dan započeo sam stavljanjem prljave odjeće na pranje i iskoristio priliku da pospremim svoju sobu. Sunce me obradovalo jer mi uštedi i novac i vrijeme za odlazak u praonicu.

Izašao sam iz kuće, hodao nešto manje od deset minuta i stigao do Fonte Luminosa (što u prijevodu znači “svjetleća fontana”). Niti je dobro osvijetljena, niti posebno održavana, ali ipak je bolja od rimske fontane Trevi. U tom trenutku dan je već bio siv i najavljivao kišu koja će pasti te večeri. Ipak sam trebao otići u praonicu, pomislio sam. Nastavio sam hodati duž ulice Dom Afonso Henrique, nazvane po prvom portugalskom kralju.

Ubrzo sam ugledao modernističku građevinu koja mi je zapela za oko čim sam prvi put ovdje kročio. Simbol arhitekture Estado Nova u Portugalu, otvorena je 1955. kao kino-kazalište Império, iste godine kada je u Brazilu objavljena knjiga Morte e Vida Severina (Smrt i život jednog Severina). Zgrada je napuštena za vrijeme osamdesetih i ostala je takva sve dok je 1992., godine mog rođenja, nije kupila Univerzalna crkva Kraljevstva Božjeg. Ondje gdje su nekad stajali plakati s filmskim naslovima, sada se na vrhu zgrade nalazi jednostavan podsjetnik prolaznicima: Isus Krist je Gospodin.

Na pozornici tog istog kazališta, 6. lipnja 1966., vatreni Lisabon proslavio je završetak turneje koja je u grad dovela adaptaciju božićne predstave s brazilskog sjeveroistoka – Smrt i život jednog Severina, djelo brazilskog pjesnika Joãa Cabrala de Mela Neta. Predstavu je dovela kazališna družina TUCA (kazalište Papinskog katoličkog sveučilišta u São Paulu). João je stigao zajedno s njima i bio toliko dirnut oduševljenjem publike na premijeri da je pratio ansambl na daljnjim izvedbama u Coimbri i Portu.

O svemu tome, i još mnogočemu, pričala mi je Rafaela Cardeal, istraživačica iz Rio de Janeira koja se posvetila istraživačkom projektu koji je kulminirao njezinom doktorskom disertacijom o portugalskoj recepciji pjesnikova djela.

Prema Rafaelinim riječima, za uspjeh predstave zaslužni su mnogi faktori, a među njima je i način na koji su likovi, odjeveni u bijelo i bez scenografije, izražavali društvenu kritiku stvarnosti brazilskog sertãoa koja je snažno rezonirala s Portugalcima pod diktaturom. Mlada publika, koja se tada borila protiv fašističke represije, poistovjetila se s porukom predstave, za koju je glazbu na početku svoje karijere skladao Chico Buarque. U to je vrijeme osuda društvene nejednakosti i ugnjetavanja postala simbolom otpora protiv portugalske represije.

Sjedili smo za stolom u Pão de Açúcaru, kafiću iz pedesetih godina koji se nalazi nasuprot Impéria, odnosno Univerzalne crkve, kako je danas poznata. U stražnjem dijelu kafića nalaze se pločice koje prikazuju razigrani krajolik s razglednice iz Rija kroz koji sam dobar dio mog života svakodnevno prolazio na putu do fakulteta. Izbor lokacije nije bio namjeran. Ali zahvaljujući Pão de Açúcaru i kinu pretvorenom u Univerzalnu crkvu osjećao sam se kao kod kuće.

Preseljenje u Lisabon u meni je očvrsnulo brazilski identitet koji je, iako nikad nije bio neprimjetan, sada postao iznimno opipljiv. Čini se da sam prelaskom Atlantika simbolično stupio u proces smrti i života. Vjerujem da svaki imigrant proživi svojevrsno ponovno rođenje. I cijeli taj proces je bolan na mnogo načina. Život ovdje naučio me da nasilje doživljavam drugačije od onoga na što sam navikao. Ovdje nasilje nije eksplicitno, ono je suptilno i institucionalno. U mnogim je situacijama nasilje maskirano kao birokracija.

Isprva sam mislio da znam zašto sam došao ovamo, ali nekoliko mjeseci kasnije više nisam siguran. Znam da sam pobjegao od nasilja u Riju i da sam došao u potrazi za boljom kvalitetom života, ali više mi nije posve jasno što to zapravo znači. Kao što je Severino shvatio, možda je otkriće u samom putovanju, a ne u odredištu. Moji susreti na tom putovanju pomogli su mi da shvatim što znači biti Brazilac i bolje razumjeti vlastiti put.

Sidnei Granja

Bio je prvi tjedan ljeta kada je Sidnei prošle godine stigao u Lisabon. Uz kofer i mali ruksak, nosio je sa sobom obećanje boljeg života. Njegov život na periferiji Rio de Janeira, daleko od bajkovitih slika ovjekovječenih u bossa novi Toma Jobima i Viníciusa de Moraesa, bio je traumatičan. Neprestane pljačke i besmisleno nasilje koje je pratilo samu činjenicu postojanja natjerali su ga da odluči ostatak života graditi u Portugalu.

Bez ikakvih jamstava, prošao je imigracijsku kontrolu s tromjesečnom turističkom vizom. Prošlo je sada već devet mjeseci i ni pod kojim uvjetima ne razmišlja o povratku u Brazil. Ali to ne znači nužno da je ovdje pronašao raj. Naprotiv, kao osobe iz radničke klase, u Portugalu je otkrio nove izazove. Naravno, kvaliteta života mu je bolja, ali s njom je došao i novi osjećaj ranjivosti. Budući da ne može regulirati svoj imigrantski status, osjeća se kao da je u nekoj vrsti limba. Nesiguran kada će moći prijeći portugalske granice i istražiti Europu o kojoj sanja, živi iz dana u dan, radeći u restoranu u Portu, blizu popularne tržnice Bolhão.

Ropstvo. To je riječ kojom opisuje svoj svakodnevni život. To je postalo jasno kad je pokušao pronaći tečaj koji bi mu omogućio pronalaženje novih poslovnih prilika, ali nije uspio naći nijedan program koji bi se uklapao u stvarnost osobe koja počinje raditi u podne i nema vremena nikamo otići. Sve ovisi o gostima. Može se dogoditi da restoran u kojem radiš zatvara u 23 sata, a može biti i u ponoć. Nikad ne znaš kada će naići grupa gladnih turista.

Iza pulta, u vrijeme kada nema gužve, promatraš život koji se odvija vani. Osjeća se kao da je u akvariju, gledajući ljude kako prolaze kroz staklo koje ga dijeli od života za kojim žudi. U rijetkim sunčanim danima u Portu zimi najviše ga izjeda osjećaj gušenja. Tada najviše želi osjetiti toplinu slobode.

Laís Del Castillo

Tijekom svog prvog mjeseca u Lisabonu, živio sam u hostelu u četvrti Chiado. Jedne listopadske večeri zatekao sam Laís u kuhinji kako razgovara sa svojom djevojkom putem videopoziva. Uzbuđeno joj je pokazivala videe koje je snimila na koncertu brazilskog pjevača Jorgea Vercilla. I ja bih otišao da sam znao, njegove sam pjesme zavolio pod utjecajem svoje majke. Početkom 2000-ih slušao sam ih gotovo svakodnevno.

Poistovjetio sam se s Laís jer je ondje bila samo jednu noć, sutradan se vraćala u Setúbal gdje živi zbog posla kuharice u restoranu. Kad se prisjetim tog trenutka, shvaćam ironiju našeg susreta u kuhinji. Od tada naše prijateljstvo samo jača i svakim susretom saznajem više dijelova njezine priče.

Naši su susreti rijetki. Poput mene, i Laís radi puno radno vrijeme u smjenama podijeljenima na dva dijela s pauzom usred dana. Trosatne pauze rijetko dopuštaju druženja s prijateljima koji žive pedesetak kilometara dalje. No jedne nedjelje početkom veljače uspjela je dobiti pola dana slobodno i došla u kazalište pogledati Virginiu, predstavu koju je napisala i u kojoj glumi brazilska glumica Cláudia Abreu. Na toj izvedbi u publici sam vidio i brazilsku pjevačicu Fafá de Belém kako odaje počast svojoj prijateljici. Belém je iz Parája, na sjeveru Brazila, odakle potječe moja baka.

Laís je rođena u istoj regiji. Točnije, rođena je u općini Macapá u saveznoj državi Amapá. No dok je bila sasvim mala, preselila se u Natal, glavni grad Rio Grande do Nortea, gdje je i odrasla. Tijekom djetinjstva sudjelovala je na šahovskim prvenstvima i bila je dobra, što uvijek voli naglasiti. Osvajala je državna, općinska, pa čak i regionalna prvenstva. Nikada nije osvojila nacionalno prvenstvo, ali je ušla među deset najboljih.

To iskustvo putovanja na prvenstva još u ranoj dobi oblikovalo je slobodni duh koji ima danas. Zato joj nije bilo preteško donijeti odluku da se zbog posla preseli u Punta Canu gdje je vodila kuhinju, iako u početku nije govorila španjolski. Biti imigrantica za nju, dakle, nije ništa novo, ali dobro zna da svako preseljenje donosi nove izazove. Lakoća s kojom se kreće odvela ju je do još jedne destinacije, ovoga puta u Albufeiru na jugu Portugala. Osim što traži posao koji će je poštovati kao ljudsko biće, blizina mora za nju je nužnost, kao i za mnoge koji su odrasli na brazilskoj obali.

Kad smo izašli iz kazališta i otišli na večeru, primijetio sam, dok je skidala kaput, ogromnu opeklinu na njezinoj lijevoj podlaktici. To su uobičajeni tragovi koji ostaju na tijelima kuhinjskih radnika i radnica. Dok mi je pričala o nesreći, činilo se kao da to doživljava sasvim normalno, kao dio posla koji se neizbježno ponavlja. Ipak, vidim snažnu simboliku u tragovima koje ovakav rad ostavlja na tijelima velike većine imigranata.

U isto vrijeme, prisjećam se pozornice u kazalištu Maria Matos i izvedbe u kojoj se Virginia Woolf suočavala s dilemom hoće li postati velika književnica. Na rubu osjećajnosti i ludila, promatrao sam stvaralački proces žene koja se početkom 20. stoljeća suočavala s golemim, gotovo homerovskim teškoćama kako bi dokazala svoju izvrsnost u književnom okruženju kojim su vladali muškarci. Bol je imala ključnu ulogu u njezinu radu. Ali pitam se treba li doista boljeti.

Od tog dana, mnoge misli mi se vrte po glavi, a jedna rečenica iz dugog monologa i dalje odjekuje u meni: sloboda je imati vremena za život. I tako shvaćam da ni ja, ni Laís, ni Sidnei nismo uistinu slobodni.

Davi Afonso

Poput nas, ni Davi nije posve slobodan. Većinu svog šestodnevnog radnog tjedna dijelim s njim u istom restoranu. Ja sam konobar, a on pomoćni kuhar. Povremeno uđem u kuhinju da mu pomognem oko čega god treba, i tada otkrijem još jednu dimenziju ugostiteljstva: nije važno ima li gostiju ili nema, u kuhinji uvijek ima posla.

Ako ne rade na trenutačnim narudžbama, pripremaju se za idući dan. Bilo da prave pudim, moj omiljeni desert koji za mene ima okus djetinjstva, ili pripremaju cozido à portuguesa, portugalski gulaš koji će poslužiti sutradan za ručak, kuhinja je uvijek okrenuta budućnosti.

Jednog smo petka Davi i ja odlučili prekinuti uobičajenu rutinu i otišli u boemski Bairro Alto. Dok smo hodali od ulice Rua de Santa Marta do našeg odredišta, uz Aveniju slobode (Avenida da Liberdade) razgovarali smo o životu. Upravo sam na tom putu shvatio da je, kad je odlučio otići iz Curitibe na jugu Brazila, želio istražiti svijet. Tamo odakle je došao imao je siguran posao administrativnog asistenta u velikoj tvrtki, živio je u vlastitoj kući i život je izvana izgledao ispunjeno. Ipak, nešto je nedostajalo.

I tako je odlučio doći u Portugal. Obitelj je sumnjala u njega, ali on je ipak stigao ovamo. U zanosu uzbuđenja, nekoliko mjeseci prije polaska, kupio je kartu baš za dan majčina rođendana. Ujutro, 20. svibnja 2024., otišao je k njoj na kavu i da se oprosti. Ona nije htjela jesti, pozdravili su se i on je otišao na aerodrom bez žaljenja, bio je istinski sretan. U tom trenutku ni majka ni sin nisu shvatili što taj rastanak zapravo znači. Jednog dana nazvala ga je i rekla da je napokon postalo stvarno, shvatila je da je otišao.

U Baru da Vera, mjestu koje okuplja Brazilce u lisabonskom noćnom životu, otkrili smo da se ono jedno pivo za koje smo se dogovorili pretvorilo u dvije boce vina i nekoliko žestica neobičnih imena. Davi ima neobjašnjivu energiju za nekoga tko ima skoro 30 godina. Bez obzira na to koliko naporno radio i koliko dan bio iscrpljujuć, uvijek se želi zabaviti.

DJ je puštao brazilsku glazbu i nije prošlo dugo prije nego što smo odustali od plana da se vratimo rano kući. Zabavljali smo se, upoznavali ljude i nakratko živjeli neki drugi život. Uvijek je poseban osjećaj sresti ljude s kojima nešto dijelim, to je svojevrsna mentalna vježba da se prisjetim tko sam i odakle dolazim. Te noći biti imigrant činilo se kao tek usputni detalj.

Sedamdeset godina je prošlo otkako je Severinovo putovanje stiglo na police brazilskih knjižara. Osim što predstavlja društveni portret zemlje, taj je lik i arhetip modernog pojedinca kojeg je, suočenog s napretkom svoga vremena, progutala ideja modernizacije. Siromaštvo i glad i dalje su stvarnost u Brazilu, to je nemoguće poreći.

Kao i na mnogim drugim mjestima, stotine imigranata riskiraju život na moru. Svjedoci su teških smrti u bespućima oceana. Prema izvješću koje je objavila organizacija Caminando Fronteras, više od 10.000 migranata poginulo je pokušavajući doći do Španjolske u 2024. godini. Bilo bi neodgovorno pokušavati uspoređivati dramu tih putovanja s našima. No isto tako ne možemo zanemariti da su nova vremena donijela druge dileme i tjeskobe u brazilsku stvarnost.

“Ne želimo samo hranu. Želimo hranu, zabavu i umjetnost. Ne želimo samo hranu, želimo ići bilo gdje.” U tim je stihovima napisanima krajem osamdesetih Arnaldo Antunes iz brazilskog benda Titãs nagovijestio nove zahtjeve. Godine 2025., u vremenu kasne moderne, oslanjam se na argumente Stuarta Halla o identitetu kako bih objasnio proces fragmentacije, nestabilnosti i neprestanog ponovnog osmišljavanja kojem smo izloženi.

Globalizacija, migracije i urušavanje čvrstih uporišta razaraju ideju neprekinutog i koherentnog “ja”, baš kao kod Severina. U Lisabonu živimo stvarnost koja se nameće našem brazilskom iskustvu. Moj identitet, koji je nekad bio čvrsto usidren u Brazilu, sada se iznova gradi na sjecištu jezika, običaja i birokracije koje me smještaju u neku međuzonu – ni ovdje ni ondje.

Prijevod: Marina Kelava | Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together, a izvorno objavljen na portalu Gerador. Projekt sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Piše: Luka Antonina

Što je to migrant? Migrant je riječ kojoj je potrebno povratiti značenjsku dimenziju ljudskosti. No, da bismo je uopće pokušali povratiti, potrebno je pronaći ishodište njezinog gubitka. 

Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne.

Ovako ide jedna epizoda iz prognaničkog iskustva Ivane Simić Bodrožić kao djevojčice, zabilježenog u njezinom romanu Hotel Zagorje. Ono što je zanimljivo jest ironični obrat kojim se potvrđuje ono što Freud naziva narcizmom malih razlika, dakle osnovni princip isključenja unutar konstruirane moralno-vrijednosne hijerarhije pojmova, baš poput one prognanik-izbjeglica-migrant, a koji se odigravao tijekom prošlog ljeta, kad su se lomila koplja oko toga koji je izraz prikladniji za skupine ljudi koji prelaze europske granice u bijegu od bijede i rata. Tako je UN-ova agencija za izbjeglice izdala proglas o poželjnoj upotrebi termina izbjeglica, no ne i migrant kako to prenosi Centar za mirovne studije: 

Za razliku od termina izbjeglica koji podrazumijeva ljude koji su zbog ratnih sukoba protjerani iz svoje države, pojam migranti odnosi se na osobe koje su se odlučile preseliti na neko drugo područje zbog želje za boljim životom”, nadalje prenoseći odredbu Vijeća UN-a, “Azil se neće i ne može odobriti na temelju ekonomskih razloga već isključivo političkih. (…) Izbjeglice imaju pravo tražiti azil, dok migranti nemaju”.

Kako takva jedna, naoko očita i jednostavna ideja kao ta da su svi ljudi jednaki, u svakodnevnoj praksi odjednom postaje veoma subverzivnom? Odgovor se ovdje logički nameće – pa to je zato što nisu svi ljudi jednaki. Kao što poznata Orwellova opomena kaže – “neke su (životinje) jednakije”.

Jednakije životinje vrše diskurzivno nasilje nad jednakim životinjama, posredstvom tautologije – upravo onog jezika koji instalira “režim istine” i posredstvom kojeg se on legitimira. Ljudi ne mogu biti jednaki (za sebe), međusobno i bez principa iznimke, već u odnosu na jednakije. Jednakiji su suvereni, a jednaki (po sebi) – to su ostali, nesuvereni – narod, izbjeglice i migranti. Potonji su nejednako jednaki i u odnosu na jednake, odnosno narcisoidnim jezikom suverena i beživotnim jezikom spektakla oni mogu biti označeni tek kao – jednako inferiorni, možda i jednako zli, a možda i jednako nedostojni življenja.

Žilet-žica i država-nacija

U povijesnom trenutku u kojemu povijesno provizorne konture susjednih nam država-nacija iscrtavaju kilometri žilet-žice, iscrtavaju se i konture ne tako provizorne naravi suvremenog europskog režima. Da povijest nije učiteljica života, kako su nas to učili u školama, jer nitko nikad i ništa od povijesti, kako se čini, nije naučio, potvrđuje i slučaj suvremene Mađarske. 

U svibnju 1989. Mađarska je vlada, unatoč izravnom protivljenju sovjetskih vlasti, započela s demontažom bodljikave žice duž granice s Austrijom. To je, kako piše Olivier Razac u knjizi Politička povijest bodljikave žice, značilo otvaranje pukotine u željeznoj zavjesi za slobodan protok ljudi i početak kraja dotadašnje blokovske podjele svijeta. Tom je prigodom Gyula Horn, tadašnji mađarski ministar vanjskih poslova, zajedno sa svojim austrijskim kolegom simbolički presjekao žicu između dviju zemalja izjavivši: “Ni u kojem se slučaju nećemo vraćati na stare metode”. Svega dvadeset i pet godina kasnije svjedočimo restauraciji režima žice ne samo na jugoistočnim granicama susjedne nam Austrije, Slovenije i Mađarske, dakle na granicama šengenske zone, već i na prostorno rastućoj skali.

Bodljikava žica, odnosno sadašnja ponešto sofisticiranija varijanta iste – žilet-žica, povijesno se javlja 1874. kao masovni industrijski proizvod na sjevernoameričkom kontinentu tijekom procesa europske kolonizacije širokih prerijskih prostranstava, kao rudimentarno tehničko oruđe koje je za osnovnu funkciju imalo dvostruko razgraničenje privatnog vlasništva američkih farmera, odnosno poljoprivrednih površina u njihovom vlasništvu s jedne te ograničenje kretanja stoke u vlasništvu američkih stočara s druge strane. 

No, ona je istovremeno označavala i konačnu demarkacijsku liniju između teritorija “civilizacije” (naravno, civilizacije zapadnoeuropskih kolonizatora) i “divljine”, odnosno teritorija namijenjenih rezervatima i lovnim područjima indijanskog naroda, kao svojevrsna odgoda i najava neminovnog uništenja društvene organizacije indijanskih zajednica i njihovog masovnog istrebljenja. Osim u europskim kolonijalističkim ekspedicijama, vrlo korisnim oruđem pokazala se i u međueuropskom imperijalističkom ratovanju – do početka Prvog svjetskog rata, bodljikava žica prešla je u masovnu upotrebu na teritoriju Europe kao vojna tehnika komplementarna izgradnji rovova i fortifikacija na prvim crtama bojišnice, a da bi se njezine stravične implikacije potpuno ispoljile u fenomenu nacističkog koncentracijskog logora. U nešto kasnijem dijelu 20. stoljeća, baš kao i kapitalizam ili država-nacija, žica postaje i vrlo uspješnim europskim izvoznim proizvodom namijenjenim ostatku svijeta, neprestano se manifestirajući kao univerzalni epifenomen moderne političke tiranije, i to bez obzira tko, i s koje strane žice, u datom historijskom trenutku trpi ulogu homo sacera: bio on sjevernoamerički Indijanac, irački “terorist”, francuski vojnik, katalonski anarhist, bila ona romska ili čečenska žena, europski Židov, sirijski mladić ili palestinsko dijete.

Današnja žilet-žica na sjeverozapadnim granicama naše zemlje manifestira se na potpuno isti način – ne kao uzrok već kao posljedica političkog nasilja. Jer, kao što kaže gore spomenuti autor – simbolička snaga bodljikave žice teži izvrnuti odnose između simbola i fenomena. Više se ne radi o tome da “ondje gdje postoji bodljikava žica postoji brutalnost moći”, nego ćemo “po prisutnosti bodljikave žice ili sličnih dispozitiva prepoznati brutalnu primjenu moći”.

Završna scena kultnog antiratnog filma Jeana Renoira Velika iluzija iz 1937., sasvim ozbiljno, a opet sasvim nadrealno tretira ovaj, sasvim ozbiljan i sasvim nadrealan fenomen granice. Naime, njemačka vojna patrola puca za francuskim bjeguncima koji preko Alpa bježe prema neutralnoj Švicarskoj, no kada se dvojica Francuza probiju preko snježne doline, njemački oficir naređuje obustavu paljbe jer, kako smatra, sada se bjegunci nalaze u Švicarskoj. “Naivnoj” svijesti gledatelja izmiče ta apstraktna međudržavna granica negdje u snijegu, no u svijesti njemačkog oficira ona je potpuno realna i, kao takva, realno obvezujuća. 

No, nije li šengenska zona, doduše u jednom vrlo skučenom smislu, predstavljala upravo realnu mogućnost nadilaženja simboličke i realne prostorne raspodjele po principu državnih granica? Ako jest, utoliko postaje jasnijom neuroza suvremene države-nacije oko problematičnog joj fenomena migranta. Čini se da, jednom kada zakažu daleko sofisticiranije,  biopolitičke regulatorne tehnologije i tehnike, država-nacija poseže za konačnom, veberijanskom odstupnicom – monopolom na legitimno fizičko nasilje na geografskom području koje podliježe njezinoj administraciji – za žicom i za vojskom. 

Da granice država-nacija egzistiraju tek kao predmet kolektivne imaginacije ljudi, no da su, kao takve, sasvim realne u svojim ubojitim posljedicama, svjedoči i fenomen ekocida kao nusprodukta režima žice. Naime, dok su se otvaranjem političkih granica koncem 20. stoljeća oporavile i populacije europskih divljih životinjskih vrsta, razgraničenjem ionako premalih populacija domaće divljači (primjerice, medvjeda, vukova, risova i jelena), dolazi do nemogućnosti pronalaska udaljenih partnera za parenje, što onemogućuje održavanje genetske raznovrsnosti i, posljedično, umanjuje izglede otpornosti i zdravlja jedinki te, u konačnici, opstanka vrste, ističu u tekstu Fences put up to stop refugees in Europe are killing animals Andy Coghlan i Mićo Tatalović.

Iako u svijesti životinja predmeti i simboli ljudske geopolitičke imaginacije ne znače ništa, one postaju njezinim najranjivijim subjektima – kao neljudski subjekti neinicirani u jezik bilo koje društvene zajednice, zajedno s neeuropskim migrantskim stanovništvom, neiniciranim, ili pak samo polovično iniciranim u kulturni jezik ekonomsko-političkog europskog imperija.

Proizvodnja viška vrijednosti kao proizvodnja ljudskog viška

Temeljno licemjerje zapadnog civilizacijskog kruga spram stanovništva Afrike i Bliskog istoka očituje se u prisilnom ekonomskom uključivanju ovih područja u globalnu mrežu kapitala (korporativnom ekstrakcijom prirodnih resursa iz okoliša lokalnih zajednica i njihovim izvozom, a posredstvom najamnoga rada najširih slojeva istih tih zajednica, uz svesrdnu podršku korumpiranih lokalnih elita, ili pak izravnom imperijalističkom okupacijom teritorija od ekonomskog interesa), uz istovremeno prisilno ekonomsko isključenje lokalnog stanovništva koje je, u ovom globalnom procesu istiskivanja viška vrijednosti, ostavljeno na društveno-ekonomskoj margini preživljavanja.

Ovaj ljudski otpad naličje je historijskog procesa kapitalističke modernizacije, istog onog procesa koji “kod kuće”, u Europi, posebice na njezinoj periferiji i poluperiferiji, istim sredstvima ekonomskog isključenja proizvodi unutrašnju migraciju – lokalni ljudski otpad – obespravljene radnice i radnike, nezaposlene i ekstremno siromašne. 

Proces “ekstrakcije” ljudskih resursa, odnosno simultani proces proizvodnje ljudskoga viška manifestira se i prostorno, kako u vidu zatvorenih i poluzatvorenih azila i izbjegličkih logora, tako i u vidu urbanih geta i logora beskućnika. 

Globalna podjela rada svodi čitave skupine ljudi na funkciju najamnoga radništva. Tržište rada tako postaje, nešto manje primjetno u Europi, a u potpunosti primjetno izvan nje, temeljnim biopolitičkim principom razmeđe između života i smrti pojedinog čovjeka i čitavih skupina ljudi. Žilet-žica, u tom pogledu, tek je “element [tog univerzalnog] dispozitiva isključenja i uključenja”.

“Dokument kulture uvijek je ujedno i dokument barbarstva. I kao što on nije lišen barbarstva, tako nije ni proces prenošenja kojim prelazi od jednoga drugome”, rekao je Walter Benjamin. Kulturnim transmutacijama – od bodljikave žice preko Vijeća UN-a pa do žilet-žice – uviđamo proces ovog prenošenja naše kulture u barbarstvo i barbarstva kao naše kulture. I kao što je logor temeljno moderan fenomen (čemu je možda najdosljedniji svjedok Agambenov Homo sacer), tako je žilet-žica koja ga omeđuje artefakt moderne kulture par excellence, budući da u temeljima i jednoga i drugoga leži jedinstveni princip isključenja.

Diskurzivno odvajanje izbjeglica od azilanata, a potom obje ove kategorije od migranata, a potonjih eventualno još i od ilegalnih imigranata, prijelomna je točka u kojoj se ogledaju zabrinjavajući aspekti (neo)liberalne vizije svijeta i odnosa moći u njemu, prema kojoj izbjeglice kao žrtve lokalnog etničko-religijskog nasilja imaju pravo na (bolji) život i slobodu, dok ekonomske izbjeglice, koje su to postale prvenstveno kao žrtve globalnog ekonomskog modela prinude, pravo na bolji život i slobodu od postojećeg, prema tome, očito nemaju. Dakle, pravo na život i slobodu kao ideal eventualno se tolerira, sve dok se to odnosi isključivo na pravo na život slobodan od progona i nasilja na temelju identitetskih odrednica pripadnosti, no nikako ne i na život slobodan od tiranije objektivnih ekonomskih, to jest klasnih odrednica pripadnosti pojedinog čovjeka i naroda.

Osnovni biopolitički, odnosno thanatopolitički princip već je sadržan u takvoj vrsti diskursa. U konačnici, baš kao što simbol kolabira u fenomen, a fenomen biva ekstrapoliran u simbol, diskurzivno odvajanje ljudi od ljudi samo prethodi fizičkom odvajanju ljudi od ljudi, bilo vojnim kordonom ili žilet-žicom. 

Lekcija je ovdje jasna – ona domena gdje je (post)moderni čovjek prestao biti čovjekom je upravo domena ekonomije i rada. Čak i ako uspije nadići nacionalne horizonte, opći horizont očekivanja i domet socijalne imaginacije postmodernog čovjeka ostaje kapitalističko tržište i sve implikacije po društveni život koje ono može imati. Globalna tržišna mreža financija, trgovine i rada tako predstavlja ultimativnu i sad već globalnu regulatornu instancu nad ljudskim životom i smrću i, sve dok se taj odnos ne obrne u korist života, nije za očekivati nestanak žilet-žice kao opominjućeg utjelovljenja biopolitičkog raskola društvenog života na one jednake i one jednakije ili na, kako to kaže Agamben, na Narod kao suverena i narod kao goli život.

Isti korijeni toga nalaze se i u sustavnom odbijanju da se shvati temeljna društvena narav problema, čiji korijeni dubinski sežu u strukture globalne ekonomske podjele rada, odnosno raspodjele profita od tog globalnog rada. Tako se klasni problemi uvijek iznova odbijaju razumjeti kao takvi, kako bi ih se prevelo u građanima daleko razumljiviju, pa možda i njima prihvatljiviju, iako nepotpuno definiranu kulturološku problematiku, dodatnu iskrivljujući sliku povijesnim naslagama rasnih stereotipa i reducirajući zbilju na teološke predodžbe o zbilji. I stvarno, tako se odjednom čini plauzibilni(ji)m razloge imperijalizmu, terorizmu i šovinističkom nasilju tražiti u religijskim kodeksima Kurana iz Arabije 7. stoljeća, no ne i u globalno sveprisutnoj, ekonomsko-političkoj svakodnevici.

(Neo)liberalni imaginarij koji je u potpunosti politički obesmišljen za djelovanje onkraj granica humanitarne pomoći te koji migrante ne uspijeva pojmiti kao subjekte unutar realnih okvira njihove društvene egzistencije, već isključivo kao objekte humanitarnog rada, svodi ove ljude na jednodimenzionalnu sliku intrinzično plemenite osobe, kultivirane po pravilima europske, dakle kolonijalne “uljudbe” neeuropskih subjekata te, shodno tome, ostaje potpuno zatečen pred slikom Drugog koji ne odgovara parametrima “uljuđenog divljaka”. 

U direktnoj inverziji ovog politički impotentnog modela svijesti, postojeća diskrepancija, između beživotne slike Drugog i traumatičnog susreta s realnim Drugim, djeluje samo kao pospješujući agens za rasplamsavanje reakcionarnog imaginarija kolektivne stigmatizacije i ksenofobnih projekcija, kako bi se i današnjem liberalu učinila snošljivijom sutrašnja represija, diskriminacija i nasilje nad tim istim, do tragičnog apsurda obesmišljenim ljudima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivan Tomašić

“So what if I am illiterate? I still have the right to a voice!”

Tracy Emin

“Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, napisao je Miroslav Krleža u Baladama Petrice Keremupuha. I zaista, ova tautologija je potpuno točna (kao i svaka druga tautologija, uostalom): uvijek će nekako biti. I kad pomisli da je najteže, čovjek izdura još koji dan i sunce obično proviri, u jednom trenu, negdje ponad linije horizonta. Ovih dana hrvatski kulturni i medijski radnici ponavljaju Kerempuhovu mantru u nadi da se njihov višegodišnji trud neće slobodnim padom strmoglaviti u bezdan jednim dekretom novo ustoličenog ministra. Pišu se tekstovi, prijavljuje se u registar, upozorava na nepravilnosti i kršenja Ustava, organiziraju se prosvjedi. Hrvatska nezavisna medijska i kulturna scena (ono što je od nje ostalo, ili ono što se za nju izdaje), stiješnjena između revitaliziranog ultradesnog okvira koji nadire s jedne, i cinično-libertarijanskog modela s druge strane, grči se da spasi onaj miligram zdravog razuma i čovječnosti koji je preživio u hrvatskoj tranziciji dugog trajanja. Situacija je krajnje neugodna. 

Čitati novi esej Dubravke Ugrešić – Karaoke kultura – koji je svoj ponovni tisak i promociju doživio u studenom 2015., danas je svakako prikladna rabota koja čitatelja preplavljuje s više dojmova. Prvi je moment, očekivano, edukativno-prosvjetiteljski: Ugrešić je već više desetljeća prisutna na svjetskoj kulturnoj sceni kao esejistkinja, urednica, prozna autorica i prevoditeljica. Od toga je zadnjih dvadesetak godina, od protjerivanja iz domovine (slučaj desničarske hajke na “vještice iz Rija“, na temelju kojeg bi Ugrešićkina nedavna predavanja u Hrvatskoj mogli nazvati “povratkom vještice“) provela u inozemstvu, mahom Amsterdamu, pa je njena perspektiva globalno široka koliko i analitički duboka. U njenom tekstu, naravno, nema docirajućeg momenta povratnika iz bijelog svijeta koji će, eto, svojim sugrađanima što tavore u balkanskoj močvari objasniti kako stvari stoje, i utoliko je čitalački užitak veći. Međutim, cijelim se tekstom provlači turobna rezignacija intelektualca koji kao da više nema volje stajati en garde s izazovima sadašnjeg historijskog trenutka. Model rješenja se ne nudi, a je li to stoga što ga nema, samo će vrijeme pokazati. No, krenimo redom. 

Zašto baš karaoke, pita se autorica na početku eseja? Karaoke su, najkraće rečeno, simbol mehanizma koji svakom dozvoljava da bude autor, proizvođač i interpretator, bez da ikome za to polaže ikakve račune. Prema Ugrešić, komunikacijski se lanac proizvodnje i recepcije (umjetničkog) teksta zadnjih godina potpuno prebacio na stranu čitatelja (recipijenta). Vrlo pojednostavljeno, metodološka je geneza otprilike sljedeća: u početku bijaše pozitivizam, praksa tumačenja kulturnih kodova zasnovana na poznavanju autora, miljea iz kojeg potječe, njegove klasne pripadnosti, povijesnog konteksta kojem pripada, itd. Početkom dvadesetog stoljeća rađa se radikalno drugačiji koncept – formalizam, utemeljen na formalnoj analizi teksta iz kojeg se izvodi njegova umjetnička relevantnost. Ruski su formalisti dali impuls znanstvenom promišljanje književnosti te su na neki način postali šinjel iz koje su proizašle sve kasnije formalističke i strukturalističke škole, pa i one koje su popunjavale rupe i ispravljale uhodane zapadne interpretacijske kanone (feministička kritika, postkolonijalna kritika). Indikativno je spomenuti esej Rolanda Barthesa iz druge polovice šezdesetih, Smrt autora, u kojem stoji da “smrt autora znači rođenje čitatelja“.

Ugrešićkina je teza da je čitatelju dozlogrdilo uživati “pasivno“ (pod navodnicima, jer je čitanje kao aktualizacija teksta prilično aktivna radnja) i kognitivno se naprezati kako bi do tog užitka došao. Živi se brzo, informacije zuje kroz nas i pored nas, selektirati važno od nevažnog postalo je nemoguće; tko onda ima vremena za, primjerice, Jamesa Joycea! Glavni je uzrok tome, naravno, takozvana digitalna revolucija (narodski rečeno, internet). Zadovoljstvo se postiže drugačijim strategijama, koje su više u skladu s tempom našeg vremena. Autorica na jednom mjestu citira oksfordskog profesora Alana Kirbyja (The Death of Postmodernism And Beyond) koji tvrdi: “(…) taj pseudo-moderan svijet, tako zastrašujuć i neoubuzdan, neizbježno hrani želju za povratkom u dječji svijet igre, što također karakterizira pseudo-moderni kulturni svijet. Tipično emocionalno stanje, koje radikalno ukida svijest o ironiji, ovdje je trans – stanje potpune uronjenosti u vlastitu aktivnost. Za razliku od neuroze modernizma i narcisizma postmodernizma, pseudomodernizam (u tekstu još označavan i kao post-postmodernizam i digimodernizam, op. autora) ukida svijet, kreirajući novo bestežinsko nigdje nijemog autizma. Kliknete, pritisnete tipku, i vi ste involvirani, progutani, odlučujete. Vi ste tekst, nema nikog drugog, nema autora, nema ničega, nema drugog vremena ili mjesta. Vi ste slobodni, vi ste tekst, tekst je vi.“ 

Budući da je internet svakom omogućio da se zabavlja demijurškim kockicama, najvažniji fenomen koju Ugrešić provlači kroz tekst je amaterizam. Amaterizam poprima različite oblike u konstruiranju identiteta, a shodno tome ima i ogroman značaj na kulturu kao takvu. Wannabes, klonovi, fanovi i njihove zajednice (fandomi) i sleng (fanspeak), avatari koji u virtualnom svijetu traže mjesto za ostvarivanje intimnosti, jer tamo svi igrači imaju jednaka prava, samo su neke od brojnih varijacija bujajućeg amaterizma. Autorica se posebno osvrće na amaterizam u književnosti, u kojoj internetska gerila vandalizira kanon, u čemu samo po sebi nema ništa sporno. Implikacije su, međutim, daleko veće od puke vesele demokratizacije polja, a najživlje se dočaravaju odgovorim koji je Tracy Emin, etablirana suvremena umjetnica, uputila na primjedbu jednog kritičara da je današnja vizualna umjetnost nepismena: “Pa što ako sam nepismena! Još uvijek imam pravo na svoj glas!“

Kao što vidimo iz primjera, nije potrebno biti kreativan i informiran, ulagati napore i raditi na sebi, na autentičnom izričaju i stilu. Dapače, nepoželjno je biti autentičan, jer autentičnost zbunjuje. Igra se po pravilima tržišta koje ljubi zabavu, a demokratična praksa da “svatko hoće kad već može“ postala je globalno pravilo i dominantni proizvodni model u umjetnosti. Netko od amatera ponekad zabode u kakvu tržišnu nišu, stvorenu specifičnim društvenim okolnostima i političkim previranjima. Tako će, recimo, Europa rado bacati proračunske mrvice za pluralizam, pomicanje granica, kulturna prožimanja i ostale liberalne parole, dok će istovremeno voditi potpuno drugačije politike. Budući da Hrvatska nije imuna na globalna i europska zbivanja, situacija se donekle preslikava. Naša kulturna zajednica u jednoj mjeri proizvodi onakve tipove programa i tekstova za kakve se trenutno može dobiti novac iz onih ili ovih izvora, pa kulturni djelatnici koji se guše u birokratskim zavrzlamama niti nemaju vremena i prostora osmišljavati progresivnije kulturne politike, realnu izvedbu i praktičnu primjenu istih, a o širenju područja borbe da i ne govorimo. S druge strane, svima je poznatu kakvu ulogu igra stavka kulture u proračunu Republike Hrvatske, kao što nam je i poznato u kojem smjeru ide cijela priča. S obzirom da ministar kulture s kulturom ima veze kao vjetar s bundom, prikladni je amaterizam ušao i u sam vrh strukovnog establishmenta. 

Između globalnog stanja koje izvrsno komentira Karaoke kultura, i lokalnog sranja u kojem plivamo otkad je nezavisnosti, možda ćemo zaista i dočekati da hrvatsku kulturu potpuno preuzme ideologija. To se čini izvjesnijim nego da se promjeni tranzicijski status quo: elitama je previše dobro i svoje su ratnoprofiterske privilegije odavno pretvorile u prirodno pravo. A prijelaz iz postkomunističke tranzicije u otvoreno društvo, nažalost, nije povijesna nužnost.

Goran Ferčec dramski je i prozni pisac mlađe generacije, čiji su tekstovi prevođeni na njemački, engleski i slovenski jezik, a njegov roman Ovdje neće biti čuda, objavljen 2011. godine, imao je solidnu recepciju u ovdašnjim medijima. Također, Ferčec se tijekom godina profilirao i kao svestran autor u polju suvremenih izvedbenih umjetnosti, radeći s Borutom Šeparovićem, Matijom Ferlinom, Jasnom Žmak, BADco.-om, a ove je godine dobio Borštnikovu nagradu za dramaturgiju Ibsenove Hedde Gabler mariborskog Slovenskog narodnog gledališča. Kritičke radove objavlje u časopisima i na radiju, a Priručnik za jučer njegova je prva knjiga eseja. 

“Današnji intelektualac koji se bavi kulturom i od nje pokušava živjeti više je nego ikad kulturni radnik. Od nje ili njega očekuje se da svakodnevno promišlja stvarnost, da stvara nova djela ili reinterpretira stara, da luta poput Ukletoga Holandeza od gaže do gaže, da svjesno izabere ulogu apatrida nadajući se da će od svoga rada moći zaraditi za kruh svagdašnji”, piše Ferčec u Priručniku za jučer. 

Za esej, književni žanr koji se, kako piše Nenad Rizvanović u prikazu nove knjige Dubravke Ugrešić Europa u sepiji, “povukao na pričuvne položaje pred naletom pomodne ‘publicistike’”, čini se, na ovim područjima još uvijek ima nakladničkog i čitateljskog interesa. Svjedoči tome, ako ništa drugo, spomenuta knjiga Dubravke Ugrešić, potom i njen esej Karaoke kultura koji samostalno izlazi u izdanju Multimedijalnog instituta, kao i nedavno objavljeno Sviranje srednjem kursu Viktora Ivančića, autora koji, kako sam kaže, “i inače voli brkati esejistiku, odnosno novinski tekst i komentar s fikcijskim dionicama”. 

Ferčec tako u Priručniku za jučer na fonu minulih vremena – onih kada se samo radom moglo osigurati dostojanstvo sebi i svojoj obitelji – uranja u pozicije suvremenog kulturnog prekarijata koji kao “pojedinac u sukobu sa svijetom (…) o tome može progovoriti samo svojim umjetničkim djelom” i koji “da bi shvatio svoju poziciju, neminovno se mora vratiti u prošlost”. 

Odgovoran je autor za Ferčeca, kako nam je svojedobno rekao, “netko tko svojim radom i djelovanjem neprestano upozorava na slabe točke u odnosu društva i pojedinca i obrnuto” i dodao: “Ne mislim da postoji razlika u odgovornosti samo zato što je netko autor a netko drugi, recimo, vozač taksija. Jedina je razlika u tome što autor posjeduje specifičan alat kojim dublje i sustavnije može analizirati neuralgične točke društva, što ga onda u percepciji javnosti pozicionira kao onoga od kojeg se očekuje da bude odgovoran”. Priručnik za jučer mogao bi poslužiti upravo kao odgovorno, esejističko poniranje u prošlost za bolje snalaženje u budućnosti. 

Tim riječima, koje na početku Balkanskog brvna stoje kao putokaz ili kao upozorenje, slovenski esejist i pjesnik Aleš Debeljak otvara gotovo zaboravljena vrata svijeta kojega više nema, ali koji nas na nebrojeno načina određuje. Baveći se djelom i sudbinama pisaca poput Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleksandra Hemona ili Igora Štiksa, ponirući u egzile Miloša Crnjanskog ili Charlesa Simica, krojeći od knjiga i uspomena, od prijateljstava i anegdota – Debeljak iscrtava posve privatni zemljovid jednoga kulturnog prostora, većeg i bogatijeg od onih u kojima trenutačno obitavamo.

Aleš Debeljak (1961.) diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i doktorirao na području društvene misli na Maxwell School of Citizenship, Syracuse University, New York. Bio je Senior Fulbright Fellow na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, djelovao u okviru Institute of Advanced Study-Collegium u Budimpešti te talijanskih Civitella Ranieri Center i Liguria Study Center for the Arts and Humanities. Objavio je devet knjiga pjesama, trinaest knjiga eseja, preveo izabrane pjesme Johna Ashberyja i knjigu o sociologiji znanja te uredio više antologija. Za svoje je djelo primio nekoliko međunarodnih, jugoslavenskih i slovenskih nagrada, uključujući Nagradu Prešernovega sklada i priznanje Ambasador znanosti Republike Slovenije. Njegove su knjige izašle u prijevodima na engleskom, njemačkom, francuskom, španjolskom, katalonskom, talijanskom, rumunjskom, hrvatskom, srpskom, makedonskom, poljskom, slovačkom, češkom, litvanskom, finskom, mađarskom i japanskom jeziku.

Balkansko brvno : Eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide” izlazi u nakladi Frakture i u prijevodu Jagne Pogačnik. 

Izvor: Fraktura

Kao sasvim netipičan erudit, barem u ovim krajevima, Grgić je sposoban podjednako suvislo raspravljati o religiji, ratovima, povijesti, politici i književnosti, uvijek demonstrirajući visoki stupanj koncentracije i pismenosti. Njegovi su zaključci i poante kreativni rezultati svijesti temeljito prenakrcane knjigama, glazbom, filmovima i tko zna čim sve ne, no pritom nije riječ o neumivenoj musaki aluzija i citata, kao što je danas često slučaj, nego o autorskoj poetici koja počiva na iznenađujućoj intelektualnoj neuljuljkanosti.

Stoga je knjigu Romantika je roba iz uvoza moguće shvatiti kao sasvim osobnu i posebnu ljubavnu poslanicu eseju, tom otmjenom staromodnom i pomalo zaboravljenom žanru, ali isto tako i kao ljubavno pismo književnosti, filozofiji, filmu, muzici i svim drugim stvarima zbog kojih vrijedi živjeti.

Dario Grgić rođen je u Osijeku 1964. godine. Studirao na komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tekstove objavljivao u časopisima Književna revija, Kolo, Kvadrat, Libra Libera, Nacional, Novosti, Poezija, Politika (Beograd), Relations, Riječi, Think Tank (Beograd), Vijenac, Zarez; portalima: t-portal, Moderna vremena, Hombre; na Radiju 101, III. programu Hrvatskog radija, a u Glasu Slavonije niz je godina pisao i objavljivao glazbene recenzije, prikaze strip izdanja, književne kritike i razgovore. Radio kao urednik u izdavačkoj kući Eos. Pri nevladinoj udruzi DPMK (Društvo za promicanje književnosti na novim medijima) uredio više knjiga. Dugogodišnji je član uredništva Zareza. Član uredništva 19. broja Libre Libere. Član HDP-a i predsjednik osječko-branjskog ogranka HDP-a.

Izvor: Ljevak / HDP

Evropski institut za progresivnu kulturnu politiku iz Beča javlja da je u opticaj pušten novi broj internetskog časopisa Transversal. Najnovije izdanje naslova Unsettling knowledges okuplja nekoliko eseja posvećenih znanju i emancipacijskoj borbi.

Kako stoji u uvodniku: “U krizi kognitivnog kapitalizma i kognitivnog rada zrcali se propadanje globalne podjele rada i pojava novog oblika eksploatacije pod krinkom režima fleksibilne akumulacije kapitala. Dok se s jedne strane uvode drastične mjere štednje i kontrole koje posljedično vode prema radikalnim transformacijama socijalne države, na drugoj strani niču nove komunikacijske mreže, borbe i alternativni oblici znanja.

Ovo izdanje predstavlja transverzalni pokušaj razmatranja nekih od općenitih pretpostavki teorije kognitivnog kapitalizma, kao i pokušaj uznemiravanja same pretpostavke o znanju i njegovoj proizvodnji, njegovog ponovnog izmišljanja i njegove mogućnosti stvaranja svijeta. Ovi individualni eseji slijede liniju postkolonijalne historiografije, feminističke i geopolitičke kritike kapitalističkog vrednovanja, pritom propitujući materijalnosti znanja i njegove proizvodnje, kao i umjetnost i produkcija znanja isprepletenu s političkom borbom”.

Za novo izdanje Transversal časopisa pišu Lina Dokuzović (The Resource Crisis and the Global Repercussions of Knowledge Economies), Silvia Federici (African Roots of US University Struggles. From the Occupy Movement to the Anti-Student-Debt Campaign), Encarnación Gutiérrez Rodríguez (AFFECTIVE Value. On Coloniality, Feminization and Migration), Therese Kaufmann (Materiality of Knowledge), Christian Kravagna (The Trees of Knowledge: Anthropology, Art, and Politics. Melville J. Herskovits and Zora Neale Hurston – Harlem ca. 1930), Brigitta Kuster (The Imperceptibility of Memory), Sandro Mezzadra (How Many Histories of Labor? Towards a Theory of Postcolonial Capitalism), Walter Mignolo (Geopolitics of Sensing and Knowing. On (De)Coloniality, Border Thinking, and Epistemic Disobedience) i Raimund Minichbauer (Fragmented Collectives. On the Politics of “Collective Intelligence” in Electronic Networks).

Časopis Transversal izlazi u sklopu projekta Creating Worlds koji je zamišljen kao višegodišnji istraživački projekt ispitivanja odnosa između umjetničke produkcije i proizvodnje znanja u kontekstu tarnsformacije i krize suvremenog kapitalizma. Kreativnost je unutar ovog projekta shvaćena ambivalentno – “stvaranje svjetova” tako predstavlja oblikovne postupke u kognitivnom kapitalizmu i kontroliranim društvima, ali stoji za rastuću političku dimenziju kreativnosti kao političke imaginacije i sposobnosti izmišljanja novih smjerova, nove borbe i novih svjetova.

Ovu publikaciju na engleskom i drugim jezicima možete besplatno preuzeti ovdje.

P. N. / EIPCP