Klub se zatvara je plesni istraživački process o identitetima i njihovom izražavanju. “Budući da je još Erving Goffman u publikaciji Predstavljanje sebe u svakodnevnici naznačio da se ljudi različito predstavljaju u različitim socijalnim situacijama, uzimam socijalno okružje kluba koji se zatvara kao idealnu početnu točku koja destruira idealno predstavljanje sebe.”, poručuje autorica.

Projekt traži petnaestak osoba koji_e mogu biti izvođači_ce, neovisno o profesionalnom iskustvu s kazalištem, dobi i razini obrazovanja. Projekt se sastoji od tri bloka, odvija se u ožujku, travnju i svibnju. Intenzivi će trajati pet dana po dva sata, te će se održavati u Mjesnom odboru Voćarska na adresi Voćarska cesta 71, 10 000 Zagreb.

“U prvom bloku intenziva raspravljat ćemo što čini predstavljanje ljudske osobnosti u svakodnevnici. Radit ćemo s odjećom i razgovarati o oblicima u kojima se osjećamo najsigurnije, te ih tijekom radnog procesa rasklimavati. Kako budemo napredovali s radom, postepeno ćemo prelaziti u pokret”, stoji u tekstu poziva.

Prvi blok započinje 3. ožujka u 13 sati, te završava 7. ožujka u 15 sati, a prijaviti se možete na e-mail adresu andrejinibezvezniprojekti@gmail.com.

Rok za prijavu je 1. ožujka.

Kolekcija eseja Onkraj pozornice Lade Čale Feldman sabire autor(ic)e i djela koja dugo i uporno figuriraju kao vrela inspiracije u znanstvenom i pedagoškom radu autorice, oko kojih se grana njezin vitičasti, ponekad začudno arhaični, na izvjestan način gotovo teatralni, ali uvijek podjednako strastveni i do krajnosti disciplinirani diskurs. No iako je knjiga u cjelini i cjelinama svakako pažljivo strukturirana i konceptualno zaokružena temom “transmedijalnih prijevoja”, izbjegava jednoznačnu misao vodilju ili prepoznatljivo konačno poentiranje. Čale Feldman upravo je sama femina ludens, stavljajući (kazališnu) igru ne samo tematski u središte svojega rada, nego i pronalazeći u njoj poticaj za tekstualno tkanje, stvarajući kroz varijacije, pletući ga i parajući, svaki puta u spiralnim potezima do otvorenih završetaka.

Raskrižje medija u tri do pet činova

Tematski i metodološki teatrologija u knjizi figurira kao žarište iz kojega bljeskaju misaone repatice u različitim smjerovima, oblikujući bogatu mrežu koja veže niz umjetničkih medija i rodova u nepravilnu konstelaciju. Knjigu otvara prolog, najprije kroz razmatranje Čehovljeva “monologa u jednom činu” O štetnosti duhana, uvodeći igru generičkih distinkcija i savijanja žanrova te oblikujući diskurs koji se zadržava upravo na zamagljenom prostoru između nestabilnih kategorija kao određujući motiv i postupak knjige. Prolog se nastavlja u istraživanje dramske kvalitete poeme, vijugajući kroz stariju hrvatsku književnost, da bi zatim prvi čin knjige, postavljen na Krležinoj proznoj pozornici sna, zaokrenuo u radikalno drugačijem smjeru. Taj segment knjige kreće od prizora u noveli Hodorlahomor Veliki, preko dnevničkih zapisa, pa do Nielsenovih snova u romanu Banket u Blitvi. Pritom svaki od triju eseja dekonstruira krležijanski diskurs kako bi ga presavijao poput origamija – velikim dijelom, no ne isključivo krećući od psihoanalitičke paradigme sna kao pozornice psihe na kojoj zakulisno djelovanje nesvjesnog određuje začudne prizore kojih nam odjeci dopiru do budnog stanja.

Diskurs zatim preskače u suvremeniji kontekst i područje filma, rastvarajući pitanje (glumačkog) uprizorenja i uprizorivosti traume najprije u dijalogu biografskog filma Hannah Arendt Margarete von Trotta s kazališnom inscenacijom Eichmann u Jeruzalemu Jerneja Lorencija na pozornici ZKM-a, čiji prizor krasi i omot knjige. Produbljujući dalje interes za glumačku izvedbu, Čale Feldman ispisuje drugi čin knjige u istraživanju performativnosti javne facete figure engleske kraljice kao biografske ličnosti te njezina prijenosa i nužnog mésconnaissance u filmskoj inačici, polazeći ali i udaljavajući se od koncepta “kraljevih dvaju tijela” Ernsta H. Kantorowitza prema sagledavanju i raslojavanju razina glumačke izvedbe. Sljedeći esej na primjerima filmova Eskivaža Abdellatifa Kechichea te Cezar mora umrijeti braće Taviani nastavlja istim smjerom, jukstaponirajući različite filmske moduse aktivirane u odabranom materijalu s analizom njihovih ishodišta u Marivauxovim odnosno Shakespeareovim klasicima. Slijedi uspon dramskog luka knjige prema složenom, u svojoj osnovi feminističkom čitanju najprije ekranizacija Ane Karenjine, a zatim i iščitavanja te prijenosa kazališnih motiva romana Madame Bovary. Treći se čin nanovo smješta u sferu domaće književnosti te vraća sat unatrag do Držića, dubrovačkih prijevoda Molièrea, da bi okončao intertekstualnom analizom Begovićeve drame Bez trećega.

Epilog knjige posvećen je paralelizmima i mjestima na kojima se ukrštaju Goffmanova i Gavellina teorija, u prostoru prelijevanja života na pozornicu i pozornice preko čitava života. Krećući iz različitih rakursa, Gavellina teorija glume, kojoj autorica omogućuje pristup i kroz značajne uvide u njegov neobjavljeni i nikada dovršeni esej na njemačkom jeziku, te teorija američkog sociologa, koja je duboko informirana kazališnom metaforikom i plodna za studije izvedbe, pronalaze put jedna k drugoj u fino balansiranom završnom eseju knjige.

Akademska pozornica

Iz rukopisa su izronile naime i neke neuralgične teme, koje su se kanda usputno nametnule, spasivši me, baš prkosom koji je probijao kroz striktno književno-, kazališno- i filmsko-teorijsku optiku, od prilične potištenosti nad recentnom političkom atmosferom, a onda i sudbinom knjige, kulture i sveučilišta u Hrvatskoj. 

Autorica pri početku i ponovno pri samome kraju knjige navodi Gavellinu dijagnostičku sintagmu o “duboko poremećenom društvu”, ističući značaj materijala kojim se bavi i samoga procesa rada na knjizi kao izvora utjehe u za kulturu i humanistiku turbulentnim, sumračnim ili makar polumračnim, vremenima. Taj je citat ujedno i jedina izravna veza koju knjiga ostvaruje sa širim društvenim kontekstom u kojemu nastaje, podcrtavajući svojevrsni eskapizam inherentan činu pisanja, a potom i čitanja knjige koja nastaje dijelom zahvaljujući, a dijelom usprkos svome kontekstu. Na određenoj razini knjiga sadrži leksikon proširene komparatističke obitelji FFZG-a, odajući poštovanje prethodnicama i prethodnicima te koleg(ic)ama srodnih interesnih područja, stvarajući vrijedan katalog za daljnje proučavanje kroz knjigu otvorenih tema. U tome je smislu djelo Lade Čale Feldman izrazito (možda čak suviše isključivo) afirmativno i afirmirajuće unutar svojega prirodnog habitusa. No promatrajući s koraka distance, Onkraj pozornice ne dobacuje daleko onkraj akademskog konteksta u kojemu nastaje; onoliko koliko snažno rezonira unutar vlastite pozornice, toliko će, hélas, teško doprijeti do čitateljstva s onu stranu rampe. Dakako da nije riječ o literaturi čija je svrha i namjera ikada bila apelirati na opću populaciju, no čak i zainteresirani kulturnjaci i kulturnjakinje koje nisu našle mjesto pod akademskim suncem s diplomom za koju na burzi “ne postoji ladica” teško će si priuštiti bijeg u zahtjevnu i iz svakodnevice izmještenu transmedijsku kontemplaciju o kazališnim modusima, metaforama i onkrajima.

Eseji u knjizi izrazito su gusto intertekstualno tkanje ispisano stilom koji je ispoliran do visokog sjaja, po kojemu se čitateljica možda manje kliže, a više proklizava, probijajući se kroz tešku mrežu referenci i citata. Brojne duge fusnote funkcioniraju kao prozorčići ili propadališta, vodeći misao u dubine motiva koji nisu svoje mjesto našli u osnovnom tijelu teksta, no sačinjavaju značajni potporanj osnovnog diskursa. Riječ je o knjizi koja predstavlja komparatističko štivo par excellence, metodološki raznorodno, tematski konzistentno, ali razgranato, nabijeno referencama i naznakama bezbrojnih smjerova u kojima se daljnji diskurs može razvijati i nastalo iz ljubavi i s ljubavlju.

Il n’y a pas de hors- 

Zamamna kazališna crnina omota s fotografijom Marka Ercegovića upija pogled, bijela slova naslova lebde nad prizorom čiji monolit razbijaju kredom iscrtani pravokutnici unutar kojih stoje imena Eichmannovih glumaca i glumica. Neka imena prekrivaju skutrena tijela izvođačica i izvođača čija se lica ne vide, a u najudaljenijem kutu uspravljen u poluprofilu kleči Vedran Živolić, pogleda usmjerena onkraj naslovnice. Iza njegovih leđa, izvan okvira pozornice, za stolom sjedi troje glumaca, promatrajući prizor preko papira i rekvizite, a tek kada okrenemo knjigu pronalazimo i savijeni profil Frane Maškovića u čučnju, čiji napeti pogled stvara dijagonalu sa Živolićem ako knjigu rastvorimo, ili ostaje ustremljen u gusti mrak koji ga osamljenog okružuje, samo s recenzentskim tekstovima koji mu se naslanjaju na leđa. Izričiti odabir autorice da ova fotografija obgrli izdanje još je jedan važan element koji konceptualno zaokružuje djelo i poziva nas da se selimo s jedne pozicije na drugu, ponekad u pozornom promatranju s periferije, ponekad u melankoličnoj bespomoćnosti, ponekad u tenziji neprekinuta kontakta… Kao varijacija na deridijansku formulu, knjiga Onkraj pozornice sugerira da nema ništa izvan izvedbe; svijet je pozornica, a na pozornici titra i diše, sahne i umire, pa se ponovno budi svijet.

“Ako se ogledamo u Karlu Krausu to je stoga što, uglavnom isti uzroci proizvode iste posljedice. Ono što je Kraus opažao u svojim vremenima ima svoje ekvivalente i danas”, rekao je Bourdieu. In These Great Times (U ovim velikim vremenima) je izložba stavova, slavlje zlog duha te zahtjev za idiosinkrazijom i negativnošću umjetničkog diskursa. Kao i njegove mogućnosti da sudjeluje u Realnom, a ne u realnosti. 

In These Great Times dokumentarni je teatar u čast Karla Krausa. Riječima Ervinga Goffmanna: “Biti nespretan ili neugledan, govoriti ili kretati se na krivi način; to su odrednice opasnog gorostasa, uništavatelja svjetova. Kao što bi svaki psihotik ili humorist trebao znati, svaki precizni neprikladni potez može načeti tkanje neposredne stvarnost”.

Izložba će biti otvorena u galeriji Kunsternes Hus u Oslu od 21. veljače do 27. travnja, pod kustostvom Francoisa Pirona. Umjetnici koji sudjeluju u izložbi su: Thomas Bayrle, Victor Boullet, Paul Chan, Ane Hjort Guttu, Jenny Holzer, Kristine Kemp, Per-Oskar Leu, Adrian Piper, Lina Selander, Mladen Stilinović i Elaine Sturtevant.

Izvor: e-flux / Foto: Tomislav Domes: Za Marie-Antoinette ’68, 2008., Mladen Stilinović