Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživački proces koji se odvijao od kraja 2020. do 2023. godine. U sklopu No Name Kitchena volontirao si u pograničnom području BiH, s vanjske granice Europske unije te boravio s ljudima u pokretu koji su, kako sam kažeš, zapeli na granici. Možeš li nam za početak reći što te potaknulo na rad s ljudima u pokretu i odlazak u Bihać? 

Vezano uz početak samog istraživanja, ono je bilo povezano s mojim priključivanjem istraživačkom projektu Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (ERIM). U projekt sam se uključio krajem 2020. godine. Projektna voditeljica je bila Marijana Hameršak, koja mi je ujedno i bila mentorica na doktorskom istraživanju, a samo istraživanje je bilo usmjereno na iregularne migracije na takozvanoj Balkanskoj ruti. U projekt su bili uključeni istraživači i istraživačice iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. 

U tom prvenstveno antropološkom, iako ne samo antropološkom timu, nalazile su se istraživačice i istraživači koji se temom migracija bave još od 2015. i 2016. godine, dakle od razdoblja transnacionalnog koridora koji je povezivao Grčku sa zemljama sjeverne i zapadne Europe. Meni je to bio prvi susret s temom migracija, a onda pogotovo iregularnih migracija. Tražio sam svoju nišu i poziciju unutar te teme koja mi se činila ogromna i zastrašujuća. To je bio pandemijski period i o migracijama sam se do tada informirao iz medija, a novinski natpisi su bili stvarno crni. Brujalo se o brutalnim pušbekovima hrvatske policije, a o ljudima u pokretu, odnosno o migrantima, u to vrijeme smo mogli čitati više-manje samo u crnoj kronici. 

Suradnja o kojoj sam razmišljao bila je na tragu nekakve vrste životne prakse kroz koju zapravo mogu dobiti ne samo direktne uvide u svakodnevicu ljudi u pokretu nego i ja sam mogu postati dio promigrantske prakse. Međutim, moji potencijalni sugovornici ili suradnici u to vrijeme su bili ljudi koji su se masovno skrivali po šumama i planinama, s obzirom na brutalno policijsko nasilje, i nije postojala mogućnost da s njima u nekoj, pod navodnicima, normalnoj svakodnevici komuniciram, nego bi me sam kontakt s njima stavljao u poziciju, primjerice, potencijalnog krijumčara. I to je bio razlog zbog kojeg sam otišao u Bosnu. Postojala je mogućnost da nakon što pređeš granicu s Bosnom, iste te ljude koji bi se par kilometra dalje prebacili u modus nevidljivosti, sretneš na ulici, sjedneš s njima, popiješ čaj i razgovaraš. 

Svjedoci smo užasnog tretmana ljudi te se često nađemo u poziciji giltripanja. Koliko je osjećaj krivnje bio motivator za odlazak na granicu?

Krivnja je sama po sebi zeznuta kategorija. Zanimljive su Kulturne politike emocija Sare Ahmed u kojima razlikuje stid i krivnju. Stid je više povezan sa skrivanjem i zataškavanjem očitih nelagoda, a za razliku od stida koji pasivizira, krivnja ima neku vrstu pokretačkog potencijala. Ona je naziva moralnom kategorijom. Dakle, krivnja se manifestira na način da budi impuls za nekom vrstom mobilizacije, potrebom da se nešto učini, da se zatečena situacija na neki način promijeni.

Iz perspektive Sare Ahmed ne govorimo o emocijama kao psihološkoj kategoriji, nego kao političkoj. Kad kažem da je to politička kategorija, mislim da ona obvezuje na kolektivnoj razini. Ali ne bih rekao da je to bila krivnja, nego zapravo osjećaj suučesništva. U toj kalkulaciji to nije bila samo građanska potreba, koja bi onda bila neka šira kolektivna kategorija, nego i vrlo osobno pozicioniranje. Imao sam potrebu da se kroz samo istraživanje uključim u neku vrstu promigranske prakse koja mi barem daje iluziju da sudjelujem u procesu koji malim koracima dovodi do promjene. 

Izvedbeno predavanje je lišeno akademskog okvira te nosi naziv Rubovi skliskog. Možeš li nam malo približiti taj naziv? Što je to sklisko u rubovima aktivizma? 

Ne samo u rubovima aktivizma, nego u cijeloj ovoj priči je gotovo sve sklisko. Skliski su i asimetrični odnosi moći između nas koji smo u poziciji istraživača i umjetnika. Skliska je i pozicija u kojoj volonteri aktivisti zapravo obavljaju poslove koje bi trebala obavljati država. A činjenica da smo ponekad za to i financirani iz državnih fondova na kraju dana opet omogućuje državi fingiranje demokratičnosti, pa je onda to istovremeno i pokušaj subverzije i automatska apropriacija. Sklizak je jezik kojim govorimo o svakodnevici deprivilegiranih ljudi, a da ih pritom ne viktimiziramo ili upadnemo u neku vrstu heroizacije i egzotizacije. Sklisko je i upućivanje kritike, bez moralizacije. Tako da se radi o generalno skliskom terenu i još skliskijim rubovima.

Zašto govorimo o rubovima aktivizma? Postoji li u tom smislu možda neka razlika koju činiš između aktivizma koji se događa primjerice na hrvatskim ulicama i onog koji se događa na njenim rubovima – granicama? U Zagrebu su iznimno važni nevladina organizacija Are You Serious, kolektiv Žene ženama, izvedbena umjetnica i aktivistkinja selma banich, Centar za kazalište potlačenih POKAZ i drugi pojedinci_ke i kolektivi solidarni s ljudima u pokretu koji se bave promigrantskim praksama.

Osobno ne radim razliku. S obzirom da sam se u sve to skupa uključio 2020., a nove smjernice aktivizma zapravo su ucrtane nakon 2015. i 2016. godine. Prema mnogim autorima i autoricama koji se bave humanitarizmom, aktivizmom, kritikom i analizom tih procesa, tada je došlo do neke vrste hibridizacije različitih aktivističkih alata. Ovisno o situacijama izmjenjuju se različiti formati – od dijeljenja sendviča pa do organizacije političkog protesta. 

Ti formati se odabiru ovisno o situacijama u kojima se nalaze ljudi u pokretu. Primjerice, ljudi u pokretu koje sam upoznao u okolici Bihaća živjeli su u beskućničkim uvjetima. U takvim okolnostima organizacija humanitarne pomoći prethodi organizaciji protesta, jer se reagira na vrlo realno stanje urgentnosti. Ona ponekad ima i svoje skliskosti: može proizvesti viktimizaciju, osjećaj trenutačnosti, a radi se zapravo o dugoročnim, strateškim i strukturnim problemima. U svakom slučaju aktivizam na granici od 2015. i 2016. nadalje je puno hibridniji te intersektorski funkcionira u različitim formatima.

Na samom početku izvedbenog predavanja spomenuo si kako je tekst kojeg si čitao tijekom izvedbe rahlo usuglašen s video materijalima koji su se projicirali tijekom predavanja. Tekst kojeg čitaš je bogat sadržajem, informativan i jako detaljan, a video projekcije koje ga prate u obliku vizualnih dnevničkih bilježaka približavaju nam detalje s terena, predmete i situacije. Možeš li nam malo govoriti o samom procesu bilježenja događaja? Koliko je pretakanje intenzivnih i emotivnih iskustava u izvedbeno predavanje zahtjevno?

Kad sam volontirao u sklopu programa No Name Kitchena u potpunosti sam bio zaokupljen volonterskom svakodnevicom koja je uključivala pripremu paketa za humanitarnu distribuciju i dijeljenje istih skrivajući se od policije. U tom smislu ja se nisam bavio znanstvenim radom, nego sam bio u potpunosti uronjen u svakodnevni život. Svoju sam svakodnevicu bilježio na isti način na koji bi bilježio da sam bilo gdje drugdje u nekoj novoj situaciji. Dnevničke vizualne bilješke u video formatu krenuo sam spajati i usuglašavati s tekstualnim refleksijama koje bi pisao tek nakon što bih se vratio s terena.

To su ta dva načina proizvodnje materijala, s jedne strane, vizualni materijali koji imaju svoj samostalni život, a i imaju svoju neku etiku i politiku, a tekstualizacija tog iskustva onda ide naknadno, ali s referencom na reprezentaciju i iz tih vizualnih materijala. Osnovna intencija je u svakom slučaju bila dokumentarna, odnosno etnografska rekonstrukcija i refleksija cijelog tog procesa u kojem sam sudjelovao, a afektivna stanja su bila dio tog utjelovljenog procesa pa ih naprosto uzimam u obzir bez lažiranja i pokušavam pisati o njima i reflektirati ih bez potrebe da se znanstveni akter ili znanstvena proizvodnja znanja prikaže kao bestjelesna, neutralna, autoritarna i slično. 

U izvedbenom predavanju u jednom trenu saznajemo da ljudi u pokretu za šumu govore džungla. Možeš li nam malo govoriti o mapiranju prostora? Koliko je ono isprepleteno s našim iskustvima, kulturama i pozadinama iz kojih dolazimo? 

Ovdje je potrebno uzeti u obzir paralelizam svjetova. Ljudi hrvatske šume nazivaju džunglom naprosto zbog toga jer i sami dolaze iz dijelova svijeta u kojima je šuma džungla, pa onda svoje iskustvo projiciraju i na ovdašnju situaciju. Mapiranje prostora je povezano uz logiku nevidljivosti na koju su ljudi osuđeni s obzirom na kriminalizaciju migracija. Njihova svakodnevica generira nekakvu vrstu paralelnog znanja i paralelne konceptualizacije prostora u kojima se nalaze. Primjerice, ljudi koji sam upoznao u Bosni živjeli su u napuštenim, improviziranim kućama, skloništima i bili su uglavnom potisnuti na periferiju grada i urbanih područja. Volonteri su upisivali svoje predkoncepcije u taj teritorij. Skloništa u kojima su ljudi živjeli, oni sami bi nazivali jednostavno domom, home, a volonteri bi to nazivali skvotovima, naprosto zbog njihove političke pozadine.

Na isti taj način se percipira i teritorij. Primjerice, autoput je ljudima prepreka jer je to ujedno i linija na kojoj su najgušće policijske kontrole. Postoje interne podjele teritorija i urbane legende s obzirom na to da su ljudi u svom prolasku kroz hrvatski teritorij često svjedočili da lokalci u različitim selima zovu policiju. S obzirom na to da nisu mogli sami objasniti zbog čega zovu policiju krenuli su urbani mitovi o lošim Hrvatima južnije od autoceste i dobrim Hrvatima sjevernije od autoceste. Naprosto zbog toga jer je bilo više prijava s južne strane. Počeli su kružiti mitovi o tome da policija plaća režije ljudima koji žive u tim perifernim selima, jer je to ljudima u pokretu bilo jedino moguće objašnjenje “cinkanja” i zvanja policije.

Lako je primjetiti kako ljudima u pokretu pomažu aktivisti_kinje. U principu, civilne inicijative, udruge, kolektivi itd. su ti koji se pokušavaju približiti izbjeglicama i kroz razne načine ih integrirati u društvo i pomoći im. Institucije su trome i nezainteresirane, a (pre)često su i same akumulatori nasilja nad ljudima u pokretu. U izvedbenom predavanju saznajemo da je upravo hrvatska policija jedna od najnasilnijih. Što nam možeš iz vlastitog iskustva reći o policijskom nasilju i kriminalizaciji promigrantske solidarnosti?

Oblici aktivizma koje sam spomenuo bili su povezani s različitim formatima, od humanitarnih preko zagovaračkih i političkih, do organizacije kulturnih događaja, novinarskih snimanja, organizacije snimanja dokumentaraca. Uz to, uključivali su i udruživanja u mreže koje su obuhvaćale različite formalne i neformalne grupe koje su proizvodile znanja o procesima na terenu, a koja su raskrinkavala strukturno i direktno policijsko nasilje. Tu se radilo o procesu pregovaranja s obzirom na to da su državne instance negirale da se pušbekovi uopće događaju, a različite udruge su bile angažirane, ne samo u dijeljenju humanitarne pomoći i sakupljanju svjedočanstva na terenu, nego i u konkretnom zagovaranju i lobiranju europskih parlamentaraca. Dakle, tu se radilo o procesima osvještavanja i raskrinkavanja cijelog jednog nevidljivog mehanizma, strukturnog i direktnog nasilja koji je u svojoj pozadini zapravo strukturno povezan s rasizmom. 

U Bosni sam se kroz rad organizacije No Name Kitchen susreo s cijelim nizom inicijativa koje su bile više neformalne nego formalne. Primjerice, tu su bile Blind Spots, berlinski ženski kolektiv koji je ljudima u njihovim skloništima ugrađivao peći, popravljao prozore i vrata, češki punkeri koji su bili uključeni u različite vrste popravaka. Vrlo brzo sam osvijestio da sam se našao usred nečeg što sam sebi konceptualizirao kao humanitarni underground.

Ova vrsta promigranske solidarnosti bila je kriminalizirana i zabranjena. To znači da se zapravo nisi smjela baviti humanitarnom organizacijom ukoliko nemaš humanitarnu volontersku vizu, a za njih je postojala užasno kompleksna birokratizirana procedura koja nije bila uhodana. Tu je došlo do jednog suludog momenta turistifikacije volonterizma i aktivizma, jer su se ljudi, kad bi ih uhvatila policija tijekom humanitarne akcije, izvlačili da su turisti. Postojala je underground izvedba aktivizma i humanitarizma koja je bila skrivena i koja se oslanjala na tržišni moment i privilegiranu turističku poziciju mladih europljana koji su aktivistički završili u Bosni.

Kroz predavanje se naglasilo kako je party u skvotu politički čin, a druženje s ljudima u pokretu oblik otpora. Smatram da ne pričamo dovoljno o raznim vrstama i načinima otpora i često zanemarujemo njihov potencijal. Na koje načine možemo politizirati druženje te ga percipirati na druge načine, van konteksta zabave i dokolice?

Meni je bila fascinantna razina političke osviještenosti nekih volontera koje sam upoznao u Bosni jer su bili svjesni toga da humanitarni formati proizvode neku vrstu asimetričnosti u odnosima moći i podcrtavaju ovo stanje kako trenutno je. Dakle, isti ti ljudi kojima bi dijelili hranu, skrivajući se u mraku od policije, navečer bi nas zvali k sebi na večeru ili party i onda bi nam kuhali istu tu hranu koju smo mi skrivečki dijelili. Spontano su se razvijala prijateljstva kroz format večere ili partija, igranja kriketa usred Bosne. Kao da se dešavala neka vrsta mikroutopije.

Mislim da je partija kriketa u kojoj sudjeluju ljudi iz Pakistana, Afganistana, Njemačke, Belgije, Francuske, a koja se odvija praktički na samoj granici, doista subverzivan čin, jer sve političke i strukturne promjene koje bi se trebale desiti da bi Europa bila ljepše mjesto trebale bi dovesti upravo do toga da se ljudi mogu normalno družiti. Ovo je revolucionarni čin jer se to dešava i prije nego je uopće europsko društvo spremno ili pokazuje spremnost za takve promjene. 

Diplomirao si filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju te nove medije, a radiš kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Koliko je bilo teško pomiriti znanstveni i profesionalni pristup s osobnim, odnosno autoetnografski pristupiti temi migracija?

Meni je kulturna antropologija interesantna baš zato jer ju percipiram kao eksperimentalnu znanost. Zapravo bi se metodologija trebala razvijati u hodu, osluškujući situaciju, teren i ljude s kojima se uplićeš u zajednički svakodnevni okvir. Mislim da antropologija sama po sebi dozvoljava tu eksperimentalnu otvorenost unutar koje se možeš poigravati različitim formatima suradnje s ljudima, ali i različitim medijima reprezentacije. I ja sam na neki način imao potrebu uroniti u iskustvo bez da zadržavam tu istraživačku distancu. Bilježio sam, fotografirao kao i uvijek, a onda sam se kroz tekst krenuo izvlačiti iz tog terena, artikulirati ga i zapravo stvarati tekstualnu i analitičku distancu od procesa u koji sam bio u potpunosti uronjen.

Uskoro ćeš objaviti knjigu. Možeš li nam za kraj najaviti kada će knjiga ugledati svjetlo dana i čime se u knjizi baviš?

Knjiga se zove Etnografija za svaki dan: multimodalni pristup europskom režimu migracija, a zapravo se bavim ovim svim temama o kojima smo pričali. Na neki način pokušavam prikazati svakodnevicu ljudi u pokretu, a da ne viktimiziram njihovu i ne maskiram vlastitu poziciju. Knjigu izdaje Institut za etnologiju i folkloristiku i Multimedijalni institut, trenutno je kod dizajnerice Rafaele Dražić i trebala bi biti gotova tijekom mjeseca, a izdana do kraja godine. Pa drži fige!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pojmovnik Balkanska ruta nastaje u okviru četverogodišnjeg znanstveno-istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) koji provodi Institut za etnologiju i folkloristiku, i okuplja suradnike_ce iz Hrvatske, Slovenije i Srbije. Balkanska ruta nastoji identificirati ključne pojmove koji oslikavaju aktualni režim migracija koji je oblikovan proskribiranim i kriminaliziranim migrantskim kretanjima kroz Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i ostale zemlje u regiji.

“Knjiga u cjelini poziva na preispitivanje, dekonstrukciju i eksploraciju procesa, pojava i aspekata migracija koje se u domaćoj i inozemnoj literaturi o migracijama često zanemaruju ili se istražuju iz nerijetko sužene perspektive. Primjerice, tekstovi se bave problemom autonomije nasuprot pretpostavljene omnipotentne državne kontrole, temporalnom dimenzijom, strategijama djelovanja aktera kao slobodnih pojedinaca koji su (samo) dijelom ograničeni državnim praksama i sl.”, u svojoj recenziji piše dr. sc. Vedrana Baričević s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Iako je oblikovan abecednim rasporedom tekstova, uputnicama i drugim značajkama leksikona, pojmovnik je – zbog relativne opsežnosti u elaboraciji pojmova, otvorenosti prema njihovom preispitivanju te odricanja od neutralnosti – bliži zbirci ili zborniku etnografski utemeljenih znanstvenih tekstova. Osim kao zbornik, može se čitati i kao autorska knjiga s 23 međusobno povezana poglavlja koja se mogu, ali i ne moraju čitati u slijedu.  

Na predstavljanju knjige govorit će dr. sc. Sanja Potkonjak s odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. sc. Margareta Gregurović s Instituta za migracije i narodnosti te jedna od urednica knjige, dr. sc. Marijana Hameršak s Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Više detalja potražite ovdje.

Oba su kratkometražna filma prilog neprekidno rastućoj video dokumentaciji intencionalno i sustavno kamufliranog režima nasilja na granici. Kao što nas je podsjetila institucionalna reakcija na nedavno objavljenu snimku premlaćivanja i nezakonitog protjerivanja izbjeglica od strane pripadnika hrvatske policije, službeni narativ kaže kako su zlostavljanje, mučenje, ponižavanje, pušbekovi, razdvajanje obitelji itd., isključivo stvar nekoliko izoliranih incidenata, a ne službene i dosljedno provedene politike odvraćanja. Međutim, kad se tom narativu suprotstavi golema količina video materijala, fotografija i detaljno dokumentiranih svjedočanstava, službena priča postaje jednostavno neodrživa. Štoviše, postaje očito kako RH politiku upravljanja migracija vodi po nalogu i uz financijsku pomoć zemalja Europske Unije.

Upravo je prešutno odobravanje i ignoriranje nasilja od strane europskih instutucija potaknulo Troxler da u vrijeme pandemije dođe u sjeverozapadnu Bosnu kako bi se bavila humanitarnim, ali i političkim radom. Troxler je tako na granici provela sedam mjeseci, upoznala je brojne ljude, slušala njihove priče, većinom bez prisustva kamere, te je iz prve ruke vidjela posljedice nasilja kao i nehumane životne uvjete u šatorima, nedovršenim kućama i ruševinama. Zbog dugog vremena provedenog s izbjeglicama istaknula je kako svoj film ne doživljava tek kao reportažu, već u prvom redu kao svojevrsno pružanje platforme raznim utišanim glasovima – pritom je zaista riječ o glasovima jer se lica osoba koje dijele svoja iskustva u filmu radi zaštite njihovog identiteta uvijek nalaze izvan kadra. Namjera njemačke redateljice bila je priložiti dokaz da se represija na vanjskoj granici Tvrđave Europe uistinu događa te upoznati širu javnost sa svakodnevicom u okruženju u kojem je nasilje normalizirano.

O ukotvljenosti nezakonitog režima represije na granici možda najviše govori ustaljeni žargon kojim migranti opisuju svoju surovu rutinu. Opetovane pokušaje prelaska i protjerivanja ironično nazivaju igrom, dok nenaseljenu divljinu zelene granice nazivaju džunglom. No iza naizgled nevinih imena kriju se očajni pokušaji preživljavanja – primjerice, ući u džunglu znači danima biti bez hrane, vode i skloništa radi mogućnosti boljeg života. Troxler svjedočanstvo o iskustvu džungle i neuspješnog pokušaja prelaska granice dobiva od mladog dječaka osnovnoškolskog uzrasta: “Otprilike prije pet mjeseci krenuli smo u džunglu. Otišao sam tamo s majkom i bratom. Proveli smo osam dana u džungli. Tri dana sam proveo u jednoj sobi, tako jako je padalo. Nisam imao vode za piće. Postavio sam neku plastiku na pod i kad je pala kiša, popio sam kišnicu. Nakon toga je policija rekla da se moramo vratiti u Bosnu, čekali smo 25 minuta i oni su se vratili. Ošamarili su moju majku. Tukli su nas pendrecima i palicama.”

Dok institucije od takvih kršenja ljudskih prava odvraćaju svoj pogled, mještani naselja u blizini granice tu privilegiju nemaju te svakodnevno prepoznaju ono što se zaista događa: “Mi smo udaljeni otprilike kilometar i tristo metara od najbližeg dijela granice. Vidimo na granici sve šta se dešava, čak sa dvogledom vidimo i ono što ne bi trebalo da vidimo, ali vidimo. Vidimo gdje ih tuku, maltretiraju. Tražio sam mir i relativno imam mir. I to je to. […] Vidimo maltretiranje, postrojavanje i vraćanje, vidimo ozlijeđene koji traže pomoć, traže doktora, traže policiju, ali nitko ne dolazi. Sa naše strane nitko. Ja sam zvao policiju u više navrata. Ljudi dođu, padnu, ne mogu ići više, noge izudarane, rane na nogama, ja bi’ ih vozio, ali ne smijem.”

Upravo je kriminalizacija solidarnosti izuzetno važan element održavanja okrutnog režima. Neovlaštenim je pojedincima zabranjena bilo kakva intervencija ili pomaganje pod prijetnjom novčanih kazni pa čak i eventualnih optužbi za krijumčarenje ljudi. Izbjeglicama to znatno otežava život, na primjer, time im je efektivno onemogućen pristup i javnom i privatnom prijevozu pa je iscrpljujuće i opasno pješačenje jedini preostali način kretanja. Osim što veoma ograničava neposredno pružanje pomoći i time dodatno otežava humanitarnu krizu, kriminalizacija solidarnosti dovodi i do porasta neprijateljstva od strane domicilnog stanovništva koje sada u migrantima počinje percipirati potencijalnu opasnost od kažnjavanja. Kriminalizacija dodatno pridonosi i nevidljivosti represivnog režima jer značajno reducira broj osoba koje dolaze u kontakt s izbjeglicama.

Nevidljivost represije i njome proizvedena nezainteresiranost javnosti osiguravaju da sadističke prakse poput razdvajanja obitelji ostaju tek nešto što se događa u dalekoj trumpovskoj Americi, a ne u “naprednoj” Europi. No, to dakako nije slučaj. U blizini naše granice donosi priču Ahmada i njegove supruge – on je u Bosni, a ona u Zagrebu. Dvije obitelji, Ahmadova i obitelj njegovog brata, pokušale su prijeći granicu, ali su pritom naišli na hrvatsku policiju. Polovica ih je uspjela pobjeći, dok su ostali uhvaćeni i nezakonito, bez sagledavanja individualnog slučaja, protjerani natrag u BiH. U trenutku snimanja Ahmad je bio dva mjeseca razdvojen od svoje obitelji. Trenutno sa svojom mladom kćeri na leđima svakodnevno “igra igru” da bi se ponovno susreo sa suprugom i ostatkom djece.

Međutim, Ahmedov slučaj ni u kojem pogledu nije iznimka. Milena Zajović je istaknula kako nakon prvotnog izbjegličkog vala iz 2015. godine, protjerivanja ili pušbekovi postaju središnji element prešutne politike odvraćanja migracija. Nakon izmjene vlasti i zatvaranja koridora promjena u pristupu odrazila se i u samom jeziku novinarskog izvještavanja, preko noći izbjeglice su postale migranti, a policijsko nasilje norma. Budući da je zatvaranje koridora iregulariziralo načine prelaska granice, javila se potreba za udruživanjem organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć izbjeglicama. Are You Syrious?, koji i sam nastaje tijekom velikog izbjegličkog vala kao neformalna inicijativa građana, Centar za mirovne studije i No Name Kitchen 2016. godine osnivaju Border Violence Monitoring Network. Trenutno u međunarodnoj mreži sudjeluje 16 organizacija, a važan rezultat te suradnje je dvotomna The Black Book of Pushbacks koja sadrži tisuće precizno opisanih svjedočanstava protjerivanja s pridruženim geolokacijama.

Zastrašujuću svirepost i rasprostranjenost represivnog režima za Troxler je sažela liječnica-volonterka navodeći primjere zlostavljanja kojima je svjedočila u svega dva mjeseca: “Apsolutno moram izbjegavati svaki kontakt s policijom jer je protuzakonito da pružam medicinsku skrb. Nakon što im priđe policija, često ih skinu do gola, a onda su prisiljeni hodati natrag bosi. Hrvatska policija često je tukla samce. Preko lijevog prsnog koša, desnog ramena, po glavi. Vidjela sam nekoliko prijeloma lica. Gotovo nitko više nema zube, jako su dobri u lomljenju zuba. Žene često udaraju u područje trbuha, vidjela sam unutarnja krvarenja. Koriste suzavac. Najmlađa osoba koju sam vidjela napadnutu suzavcem bila je četveromjesečna beba. Postoji seksualno nasilje. Jednu su ženu iz obitelji odvela dva policajca, skinula ih i pretražila. Postoji apsolutna tortura.”

Milena Zajović je naglasila da spomenuti slučajevi nipošto nisu rijetkost, baš suprotno, 89 posto protjeranih izbjeglica bilo je žrtva policijskog nasilja, a od njih je 36 posto bilo maloljetno. Uloga tog nasilja je jasna, ono govori da je humanitarna i liberalna Europa zatvorena, da u nju ne treba dolaziti. Jerko Bakotin je zato podsjetio na licemjerno slijepilo političkih elita na organizirano nasilje na granici, posebno onih domaćih. Nasuprot nebrojenim dokumentiranim slučajevima zlostavljanja i smrti njihova opravdanja su izvan bilo kakvog dodira sa stvarnošću. Kada im se pokazuju masnice, odgovaraju kako je tek riječ o posljedicama teškog terena, ili sukobima između raznih skupinama izbjeglica, ili NGO uroti da se spriječi ulazak RH u Schengensku zonu. Čak i kada dobiju nepobitne dokaze, problem nastoje reducirati na ponašanje nekolicine policajaca koji djeluju na svoju ruku, na izolirane incidente koje sustav nipošto ne tolerira.

“Hrvatska je mjesto sistematičnog mučenja desetaka tisuća ljudi”, zaključila je Zajović. Prikazani dokumentarni filmovi tek su jedan u nizu podsjetnika da su – prema shvaćanju političkih elita – ljudska prava tek privilegija malobrojnih. Životi nebrojenih ljudi, izmještenih nemalom krivicom zapadnjačkog imperijalizma, postali su tek ulozi u reprodukciji ksenofobnih društvenih narativa. Brutalno nasilje granice neugodna je i prešutna istina o onome što liberalna Europa zapravo jest.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Slučaj Yazdana Fayyaza tek je najrecentniji primjer nedosljednosti sustava integracije koji s jedne strane azilantima garantira određena prava, a s druge sustavno otežava ili čak onemogućuje ostvarenje prava u praksi. Štoviše, kada se u obzir uzme kontekst nasilnog režima kontrole migracija, nedorečenosti integracije postaje neuvjerljivo jednostavno pripisivati zakonskim propustima ili tromosti birokracije – umjesto institucionalnom produžetku protjerivanja. Represija i odvraćanje stoga nisu nešto što ostaje na granici, već se njihovi učinci prelijevaju na institucije, društvo i svakodnevno iskustvo izbjeglica. Jedan od faktora koji pridonosi takvom stanju zasigurno je i brisanje iskustva izbjeglica iz javnog, ali i akademskog diskursa. Na tom je tragu problemu izbjeglištva pristupila aktivistkinja i istraživačica Emina Bužinkić u svojem nedavno održanom online predavanju.

Predavanje pod naslovom (Ne)sigurni identiteti: politike rase i etniciteta u vrijeme socijalnog distanciranja održano je u sklopu istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) kojeg provodi Institut za etnologiju i folkloristiku. Projekt okuplja regionalne znanstvenike koji terenskim etnografskim metodama “nastoje zahvatiti razine i iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija. U otklonu od razumijevanja režima migracija kao označitelja apstraktne i monolitne moći države,  ERIM režimu iregulariziranih migracija pristupa kao dinamičnom polju heterogenih, pa i suprotstavljenih praksi i interakcija različitih aktera koje se pritom na specifične načine artikuliraju na periferijama EU”.

Fokus znanstvenog rada Emine Bužinkić upravo su načini preslikavanja represivnih migracijskih režima u svakodnevni život izbjeglica, a posebno u sustav obrazovanja. Stoga u svojoj studiji izbjegava bavljenje policy analizom, umjesto čega se služi metodom narativne etnologije, metodom u kojoj se priče o izbjegličkom iskustvu pojavljuju kao čvorišta za analizu politika etniciteta, klase, rase, religije itd. Kroz predavanje je predstavila i vlastito iskustvo znanstvenog rada s izbjeglicama te je pritom veliku pozornost posvetila preispitivanju i problematiziranju pozicije i značenja samog procesa istraživanja. O nužnosti takve prilagodbe istraživačkih metoda svjedoči institucionalno zanemarivanje potreba izbjeglica zbog nepoznavanja njihovih potreba – kako smo primjerice mogli vidjeti na Yazdanovom primjeru.

Za epistemičku nereprezentiranost migranata je između ostalog odgovoran i suviše suhoparan akademski pristup. Ako se izbjeglice tretira isključivo kao predmet istraživanja onda je rezultat tek interpretacija problema od strane nekog tko se s njima ne suočava svakodnevno. Budući da ta interpretacija može biti više ili manje točna, ona nerijetko dovodi to situacije gdje stvarni problemi i potrebe ostaju nevidljivi. Umjesto toga Bužinkić istraživački proces razumije kao aktivističko djelovanje čiji cilj nije proizvodnja znanja radi znanja, već jednim dijelom i ispravljanje društvenih nepravdi. Uloga istraživanja shvaćena je kao kolektivna, a ne individualna, proizvodnja znanja koja uključivanjem pripadnika ranjivih skupina nastoji utjeloviti društvenu pravdu (engl. writing as righting).

Važan način borbe protiv epistemičkog brisanja migrantskih iskustava Bužinkić pronalazi u metodologiji kolektivnog pisanja: “Naš proces izgradnje odnosa utkan u rad na izgradnji povjerenja, uzajamne brige, intimnosti i razgovora dalje se utiskuje u proces pisanja sjećanja – kao kolektiv gledamo u zapletenost sjećanja, priča, borbi, nadi i načina na koje mogu zajedno pisati, analizirati, strategizirati i dijeliti.” U procesu kolektivnog pisanja sjećanja izbjeglice od predmeta analize postaju suradnici, a apstraktni pojmovi i koncepti dobivaju određenu vrstu praktične validacije. Odmicanje od individualističkih pristupa omogućuje dekonstrukciju dominantnih režima proizvodnje znanja i otvaranje prostora kolektivnim narativima.

U svojem istraživanju kroz dugotrajne razgovore s grupama mladih sirijskih izbjeglica iz Siska i Zagreba Bužinkić je proučavala i – kako posebno naglašava – učila  “o politici i praksama reprezentacije, jezika, prijevoda, osjećaja pripadnosti, otpora i nade”. Tijekom niza razgovora koji su trajali od ožujka 2020. do kolovoza 2021. godine pokušala je saznati kakva sve “iskustva i značenja, za mlade izbjeglice u Hrvatskoj, proizlaze iz politike socijalnog distanciranja na sjecištu pandemije Covida-19, sekuritizacijskih migracijskih politika koje normaliziraju rasno profiliranje i kriminalizaciju izbjeglica i migranata te perpetuiranog izmještanja zbog zemljotresa”, te kako “sekuritizacijski migracijski režimi utječu na  obrazovne politike, odnosno na koji način se poimanje granica i njihova kontrola seli i prevodi u sustav obrazovanja kroz kurikulum, poučavanje, školsku atmosferu i specifično ponašanje nastavnika, ravnatelja i drugog školskog osoblja prema učenicima koji su izbjeglice i migranti”.

Režimi nasilja na granicama nisu nova pojava, uz utjecaj pandemije, kao i eskaliranje geopolitičkih i humanitarnih kriza, proizveli su dodatni pritisak na sustav koji počiva na skretanju pogleda od očitog kršenja ljudskih prava. Bužinkić je apostrofirala važnost proučavanja načina na koje funkcionira ideja kontrole granice, “specifično metoda i metodologije policijskog nasilja, nadzora, razvoja legaliziranih praksi ograničavanja kretanja, postupci uklanjanja određenih tijela s određenih teritorija. Načine na koji se migracije kriminaliziraju kroz različite vrste diskursa koji operiraju kroz sekuritizacijske migracijske režime, a koji zatim utječu na sužavanje prava izbjeglica, na suspenzije različitih programa koji su trebali služiti zaštiti i možda proširiti ideje međunarodne zaštite”.

Aktualna pandemija je dodatno postrožila sekuritizacijske režime. Zbog lockdowna je broj tražitelja azila u 2020. godini drastično pao, a izbjeglice su uglavnom ostavljene da brinu same o sebi. Bužinkić je posebno istaknula poteškoće koje su se pojavile u sustavu obrazovanja tijekom izvođenja nastave na daljinu. Primjerice, iako mladi tražitelji međunarodne zaštite imaju pravo na obrazovanje, trebaju ga zatražiti u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za azil. U stvarnosti tek nekolicina djece iz prihvatilišta to pravo i koristi – u prvom redu zbog nedovoljne informiranosti o dostupnosti obrazovanja -– a tijekom nastave na daljinu sudjelovanje je praktički onemogućeno i toj nekolicini. Glavni problem bio je nepoznavanje jezika. Brojna su djeca bila isključena od nastave na daljinu jer nisu znala hrvatski, a adekvatan način poučavanja nije bio uspostavljen, neki čak nisu bili obaviješteni o održavanju nastave na daljinu. I samo inzistiranje na hrvatskom je problematično jer ne uvažava obrazovanje kroz koje su mladi migranti prošli. Primjerice, mnogi od njih govore više jezika koje su učili tijekom godina u izbjegličkim kampovima – negdje su imali nastavu na engleskom, a negdje možda na arapskom. Stoga većina jedini način nastavka obrazovanja pronalazi izvan hrvatske, što je zapravo još jedan uspjeh politike protjerivanja.

Dominantni režimi i narativi kontrole migracija mogu utjecati i na ponašanje nastavnika. Bužinkić je napomenula da nastavnici zbog vlastite pozicije u društvu nerijetko ne razumiju ili ne mogu prihvatiti da se u interakciji s djecom izbjeglica nalaze na poziciji moći. To može dovesti do toga da izuzetno široko shvate svoj prostor slobode pa se ponekad osjećaju opravdano postavljati pitanja o osobnom životu ili neugodno zadirati u intimnost djece. Bužinkić je istaknula slučajeve u kojima su djevojčice bile poticane da skidaju hidžab jer se sada nalaze u “slobodnoj zemlji”.

Navedeni problemi ukazuju da dominantne metodologije istraživanja društvenih znanosti nisu dostatne za razračunavanje s epistemičkom nevidljivošću izbjeglištva. Štoviše, one ponekad mogu imati ulogu u perpetuiranju sekuritizacijskih režima. Zbog toga je izuzetno važno, kako je to Emina Bužankić više puta napomenula, pokušati utjeloviti društvenu pravdu u samom procesu istraživanja da bi mogli proizvesti korisna znanja koja će pomoći u borbi protiv institucionalnog zanemarivanja.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

oni tuđe neće, a svoje ne daju

a ta bi rijeka da ih veže, da ih veže, a ne dijeli…

Martin Ladika, Rijeka da nas veže

Biljno sljepilo, odnosno plant blindness, koncept je koji tumači ljudsku nemogućnost percipiranja biljaka u okolišu, kao ičega drugoga doli kulise. Godine 1999. skovali su ga botaničari i nastavnici biologije James H. Wandersee i Elisabeth E. Schussler razmatrajući nedostatak prepoznavanja biljaka kao integralnih dijelova ekosustava, manjak razumijevanja za to kako biljke žive i kako utječu na naš svakodnevni život. Njihovo istraživanje ukazalo je na antropocentrično rangiranje biljaka kao inferiornih u odnosu na životinje i stoga nedostojnih razmatranja. Iako je njihovo inicijalno istraživanje započelo u američkim školama, daljnji je tijek pokazao da se fenomen zbiva u svakoj pori društva. Međutim, ljudsko selektivno sljepilo spram različitih sudionika zajednice nije ograničeno samo na druge vrste, već se zbiva i unutar njihove vlastite.

Takvo je sljepilo u svojim umjetničkim radovima artikulirao poljski umjetnik Krzysztof Wodiczko, pri čemu se ponajviše ističe rad Guests iz 2009. godine, izložen u poljskom paviljonu na 53. Venecijanskom bijenalu. U tom radu autor adresira nevidljivu prisutnost ljudi koji su migrirali u Italiju iz Rumunjske, Poljske, Ukrajine, Pakistana i mnogih drugih zemalja. Naime, interaktivna se instalacija sastoji od projekcije mutnih, ali osvijetljenih prozora uklopljenih u arhitekturu paviljona, zahvaljujući kojima je moguće vidjeti siluete ljudi i čuti njihove razgovore. Oni peru prozore, čiste podove i obavljaju druge radnje, a iz njihovih razgovora razabiru se problemi na koje nailaze pri legalizaciji boravka, zapošljavanju i mnogim drugim aspektima svakodnevice. Tihana Bertek u svom tekstu Aktivizam/Stranci objavljenom u zborniku Kritika/Teorija/Pojmovi u novoj hrvatskoj umjetnosti iz 2017. godine zaključuje da “Wodiczko na taj način ukazuje na ambivalentan položaj imigranata: znamo da su oko nas, ali ih zapravo ne primjećujemo”.

Doista, u trenutku u kojemu osvještavamo u kolikoj mjeri ne percipiramo egzistenciju drugih  polako počinje svitati i promišljanje o kolektivnom sljepilu za ranjive skupine društva koje se nalaze u našoj neposrednoj blizini. Štoviše, riječima Melike, članice kolektiva Žene ženama, na svega desetke kilometara od Zagreba ljudi umiru u očajničkim pokušajima prelaska granice. U bijegu pred ratom, nasiljem ili siromaštvom oni umiru od smrzavanja, pada s visine ili utapanja u rijekama. No priroda nije ta koja ih ubija, oni umiru zbog nemilosrdnog režima u kojemu su neki životi, životi ljudi s određenom putovnicom, vrijedniji od drugih. Zbog zakona koji tako nalažu, zemlja u kojoj ljudi izgube život dužna je pokopati mrtva tijela ljudi čiji spomen ostaju anonimni, zaboravljeni grobovi koji se nalaze diljem Karlovačke županije i uzduž granica prema tzv. “tvrđavi Europi”.

U nastojanju da se ti nevidljivi izgubljeni životi ljudi u pokretu komemoriraju kroz snažnu solidarnu i političku poruku nastao je projekt The Passage predstavljen izložbom koja se održala u svibnju u Živom ateljeu DK. Projekt je osmislila i kurirala Selma Banich u suradnji s Marijanom Hameršak, ostvaren je u suradnji sa spomenutim kolektivom Žene ženama, a organiziran u polivalentnom partnerstvu s Teom Vidović iz Centra za mirovne studije, Cyrille Cartier iz Živog ateljea DK i, ponovno, Marijanom Hameršak, koja vodi istraživački projekt ERIM (Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika) pri Institutu za etnologiju i folkloristiku. U susretu znanstvenog projekta, institucija, inicijativa i pojedinki oblikovana je zajednica žena koje kroz solidarnost njeguju onu elementarnu stvar – biti ovdje za druge, u najširem mogućem smislu. Stvarati novi ekosustav jednakovrijednih pojedinaca.

Polazišna faza projekta The Passage odvijala se tijekom ljeta i jeseni 2020. godine. U tom su razdoblju istraživačice ERIM-a zajedno sa Selmom Banich i drugim suradnicama pošle na terensko istraživanje Karlovačkom županijom. U šumama i rijekama te županije gdje izletnici odlaze zabavljati se i opuštati, speficične biljke su zasigurno nevidljive većini, vodimo li se teoremom o biljnom sljepilu. Međutim, u tom krajoliku žive i kroz njega prolaze i mnogi drugi o kojima se ništa ne zna. Njihove priče ostaju nevidljive. Radi se o području najčešćih i najsmrtonosnijih klandestinskih prelazaka iz BiH u Europsku uniju, o kojima istraživačice pokušavaju zabilježiti što više, učiniti te priče vidljivim i stvarnim. Usredotočeni na itinerare stradalih, lokalna groblja i mjesta smrti na granicama, sudionice istraživanja zapodjenule su intervjue s različitim akterima o njihovom angažmanu, praksi i protokolima u svezi s ljudima koji su umrli na putovanju ka “tvrđavi Europi”.

Od posebnog su značaja bili razgovori sa službenicima i predstavnicima nekih pogrebnih agencija i komunalnih poduzeća. Marijana Hameršak informacije o poginulima krenula je pratiti još 2016. godine, a baza podataka stradalih pri pokušaju prelaska granice otad nesmiljeno raste. Nastavilo ju se zajednički uređivati u okviru inicijative Dobrodošli, dok je prošle godine revidirana i spojena s bazama koje su neke druge transnacionalne inicijative aktivista, novinara, umjetnika i znanstvenika radile za zemlje regije. Tijekom navedenog terenskog rada istraživačice su se suočile s nevidljivošću i anonimnošću grobnih obilježja i ljudi koji se nalaze pod zemljom, ali i s gorkim paradoksom koji pojašnjava Selma Banich: “Proganjane, ponižavane i potpuno dehumanizirane sad, u trenutku smrti, te osobe dobivaju to mjesto pod zemljom, dobivaju komad tla u Hrvatskoj. Čak i mrtvo tijelo ima više prava i zaslužuje više dostojanstva negoli živa osoba u pokretu.” Iz ovih se saznanja stvorila potreba za komemoracijom izgubljenih života, za iskopavanjem istine. Jer mjesta smrti ovih ljudi nisu samo mjesta individualne tragedije, njih se valja kolektivno sjećati kako ne bismo zaboravili, kako bismo učili i pamtili o nemilosrdnim režimima, o hipokriziji, o dehumanizaciji i o vlastitoj poziciji i mogućnostima djelovanja. Tako je nastalo memorijalno platno, na kojem su radile sve sudionice ovog procesa.

Takav tip kolektivnog stvaranja Žene ženama su po prvi puta javno predstavile tijekom prošlogodišnjeg Noćnog marša u sklopu obilježavanja Dana žena. Tom su prilikom članice kolektiva nosile transparent “Ne mogu nas sve pobiti / love and rage”, čiji pokretački duh je i ovoga puta bila Selma Banich. Tijekom radionice krojenja, kolektiv je izradio transparent, tekstilni rad s vrlo snažnom porukom kojom odjekuje solidarnost sa svim ženama, ali i sa svima potlačenima na granicama.

Slijedeći sličnu metodologiju zajedničkog rada sa ženama koje su prošle migrantski put, početno terensko istraživanje u Karlovačkoj županiji organski se razlistalo u komemorativnu praksu stvaranja memorijalnog platna. Sakupljajući pojedino lišće, bilje i latice duž rijeke Save i širom brdovitog Jelenovca kolektiv Žene ženama, koji se s punim pravom može nazivati umjetničkim, vratio se u zemlju, na mjesta slična onima gdje ljudi gube živote. Bila je jesen i odumrlo lišće se krenulo stapati s tlom, stvarajući plodnu podlogu za rast nekih novih biljaka. Iz zemlje i natrag u zemlju. Biljke i lišće umjetnice su potom zamotale u platna u koja su se tehnikom botaničkog printa utisnule boje i teksture,stvarajući najzad jednu drugačiju plodnu podlogu na kojoj je svaka biljka postala vidljivom. Na njoj su u drugoj etapi kolektivnog stvaranja, u kojem su sudjelovale Ana Dana, Chandrelle, Cyrille, Eva, Fatma, Iva, Ivna, Jasenka, Josipa, Kiana, Kimia, Lija, Madina, Marijana, Melike, Mojca, Nibal, Romana, Safaa, Samaneh, Saghar, Sara, Selma i Yazman, prema crtežima Ene Jurov vezle portrete ljudi koji su izgubili život pri pokušaju prelaska granice.

Kulturna antropologinja Iva Grubiša, ujedno i članica kolektiva Žene ženama, u radu Mi i Oni? Kulturnoantropološko propitivanje terenskog iskustva u Slavoniji iz zbornika Kamp, koridor, granica napominje kako se osobe koje prisilno prelaze granicu dominantno shvaćaju kao isključivo humanitarni subjekti koji ne postoje kao individue, već samo kao dio depolitizirane mase, amorfne, bezlične i nijeme. Naspram takvog poimanja, kolektivu je bilo izrazito bitno doznati priče poginulih osoba, pristupiti im kao pojedincima koji imaju svoj identitet, obitelj, prijatelje i zajednice. No jednako tako, bilo je od prijeke važnosti i da osobe koje ih komemoriraju nisu anonimna i nevidljiva grupa već osobe koje imaju svoje identitete.

U susretu igle i konca, tijekom sporog i kolektivnog procesa vezenja, susrele su se priče i pripovijedanja, dogodila se simbolička razmjena između onih kojih više nema i onih koje su i dalje ovdje. Slijedom toga, nastajale su i priče, dnevnički zapisi koji bilježe iskustvo samog procesa, ali i poistovjećivanje s poginulim osobama. U prostorima Živog ateljea DK, otisnute priče mogle su se naći na radnom stolu, uz šivaću mašinu, bilježnicu skica Ene Jurov, video gotovo ritualne izrade memorijalnog platna Sare Salamon i zvučnik na kojem se emitira zapis “krajolika smrti”, koji je zabilježio Adam Semijalac. Uz njih, na stolcu se nalazi ruksak kao simbol mučnog putovanja preko zelene granice koju su Anouar, Eslam, Soki, Abdullah, Ali, Raki i mnogi drugi čiji je portret izvezen pokušali prijeći.

Melike iz kolektiva Žene ženama mi govori kako ih razumije, jer je i sama bila na tom putu. Ona je srećom uspjela, no oni nisu. Yazdan mi u razgovoru na savršenom hrvatskom pripovijeda: “Dok sam pročitao informaciju o pokojnom Abdullahu, shvatio sam da on i ja imamo poprilično istu priču, jer i on je pobjegao iz svoje zemlje, a ja isto. On je dobio naljepnicu ‘MIGRANT’, i ja sam to dobio, ali ta naša imigracija je bila obavezna jer ni jedan od nas nije htio napustiti svoju matičnu zemlju. Ta imigracija nije po volji, već nešto što smo trebali učiniti kako bismo mogli na neki način dobiti zaštitu i spasiti svoj život.”

Planski (politički) usmjerena funkcionalizacija jezika uzrokuje različite prijepore u poimanju ljudi koji prelaze granicu. Pritom se taj prelazak nerijetko percipira kao “ilegalan”, što kulturni antropolozi Duško Petrović i Romana Pozniak (također članica kolektiva Žene ženama) dekonstruiraju u radu Tražitelji azila kao prijetnja: “Napominjemo da je kategorijalna podjela na tražitelje azila i ‘ilegalne’ migrante posljedica državnih migracijskih politika kojima se reproducira sustavno nepovjerenje prema migrantima i tražiteljima azila, ona služi i kao legitimacijsko načelo sigurnosnih diskursa.” Međutim, i pojmove kao što su “migranti” i “izbjeglice” treba pažljivo promišljati i redefinirati, pa je i u ovom tekstu izbjegnuto korištenje oba termina. Emma Haddad postavlja to ključno pitanje u istoimenom radu Tko (ni)je izbjeglica? iz 2004. te ističe kako se za tako širok pojam jedna sveobuhvatna definicija doima teško dostižnom. Stoga je upravo jedan od ciljeva istraživačkog projekta ERIM izrada pojmovnika tj. mreže etnografski dokumentiranih i analitički elaboriranih pojmova koji su jednim dijelom predstavljeni i u deplijanu projekta The Passage, poput postmortem itinerary, border deaths, counter-memorialization…

Maurice Stierl definira potonju kao praksu baziranu na sjedinjavanju patnje i tuge za pojedinačnim i općim gubicima s radikalnom kritikom “EUropskih” graničnih režima. Memorijalno platno u Živom ateljeu DK, u sobi pokraj one u kojoj je predstavljen radni proces, rezultat je takve kolektivne prakse. Rezultat je to zajednice koja je odbacila koprenu sljepila, koji jasno vidi sve pojedince, sve oblike života kao jednakovrijedan dio ekosustava. U ljepoti biljnih tekstura i minucioznih šavova memorijalnog platna miješaju se tuga, bijes, jad, fascinacija, duboka zahvalnost i osjećaj zajedništva. Portreti onih kojih više nema na zasebnim su platnima koji su međusobno spojeni, tvoreći istodobno turobnu i uzvišenu viziju kolektiva. Dojam je postignut i zahvaljujući nosivoj konstrukciji koju je projektirala Ana Dana Beroš, članica kolektiva, a koja omogućuje pogled s druge strane platna. Pogled na nesavršene šavove, na končiće koji vire pripovijeda o iscjeljujućem i katarzičnom procesu.

Naposljetku, iz bijesa, tuge i mraka tamne zemlje ipak izniče nada. U sklopu izložbe The Passage ona se materijalizira u obliku sjemena. Kako članica kolektiva Jasenka poetično zaključuje: “Iz zemlje je sve krenulo. To je zatvaranja ciklusa i dokaz da je život moguć, da život teče i dalje.” Sjeme je prelazilo granice i najzad doputovalo iz Irana, Australije, Zaprešića, Zadra i Vukomerića. Sendy Osmičević, čuvarica sjemena koja je pri ZMAG-u osnovala Društvenu banku sjemena, umjetničkom je kolektivu održala radionicu o Banci, te su potom u simboličnom zalogu za budućnost članice kolektiva posijale sjeme, naznačivši ujedno i pokretanje feminističke migrantske banke sjemena. Sadnice perzijskog bosiljka, sikirice, mungo graha i drugih biljaka nalazile su se na “radnom” stolu u prostorijama Živog ateljea DK, ravnopravne ostalim dionicima procesa. Dapače, posjetioci su bili pozvani preuzeti ih kao životni artefakt izložbe i čitavog procesa memorijalizacije, istovremeno djelujući kao poticaj na “revolucionarni čin” vrtlarenja i održavanje ideje rasta i razvoja prema svjetlijoj budućnosti za sve nas.

U svojoj zabilješci tijekom procesa vezenja portreta, Samaneh iz kolektiva Žene ženama piše: “Dok sam vezla njegovo lice na tkanini, razmišljala sam: duboko, polako. Gotovo sam ga mogla čuti kako mi tiho govori: “Nastavi dalje, ja sam sjeme, ovo nije moj kraj.” Svaki pad nije i završetak. Neki su padovi početak. Čula sam ga kako mi je rekao: “Bit ću najbolje drvo pod suncem. Sunce nema granice. Ono sja svima.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.