Umjetnik izložbom More Than Human donosi “slojevit prikaz posthumanog doba u kojem se brišu granice između čovjeka, stroja i inteligentnih tehnologija. Del Castillo se nadovezuje na svoje dosadašnje istraživanje ljudske drame, no u More Than Human ljudski lik ustupa mjesto hibridima: organizmima prožetima mehanikom, algoritmima i nečim što tek nastaje”, stoji u najavi.

Umjetničke instalacije nastale su tehnikom digitalnog kolaža, podsjećajući da su “motivi kibernetičkih bića, nekoć rezervirani za mitove i znanstvenu fantastiku, danas dio naše svakodnevice”. Teme kojima del Castillo bavi su ljudskost, umjetna inteligencija i strojevi u novoj eri obilježenoj brzim rastom i razvojem biotehnologija.

Izložba se može posjetiti do 22. prosinca, a više detalja pronađite ovdje.

Castillo se bavi temom različitih oblika nasilja spram LGBTIQ+ zajednice čiji su razni znakovi ukomponirani na pročelja prozora knjižnice. “Na ulaznim vratima nalazi se znak koji prikazuje zaustavljenu šaku i upućuje na nužnost zaustavljanja nasilja, kao simbolički i prostorno središnja točka izložbe. Protežući se duž čitave zone galerijskih izloga, ovi su znakovi povezani s tekstovima koje je autor prikupio, a koji tematiziraju nasilje te se nižu pred promatračem u mediju videa na ekranu unutar galerije.

Riječ je o statističkim podacima, novinskim izvještajima i osobnim iskazima, kao formama koje stvaraju specifične učinke vjerodostojnosti. Naime, velik dio tekstova donosi iskustva osoba koje su pretrpjele nasilje, otvarajući prostor artikuliranju traume umjesto njezinog pripitomljavanja i čineći vidljivim ono što se briše ili potiskuje u različitim biopolitičkim režimima kojima smo okruženi – patrijarhalnim, kapitalističkim, nacionalističkim, heteronormativnim te drugim društvenim i simboličkim porecima”, pojašnjava kustosica Petra Dolanjski Harni.

Umjetnik reagira na kompleksnu “stvarnost nasilja”, a vlasititu poziciju koristi kako bi skrenuo na širi društveni kontekst u kojem se ono odvija, pozivajući pritom promatrača na “djelovanje k promjeni”.

Eric del Castillo rođen je u Ciudad de Mexicu 1962. godine. Nakon studija filma i slikarstva počeo je karijeru umjetničkog direktora i vizualnog umjetnika. Dobio je stipendiju Nacionalnog fonda za umjetnost i kulturu (FONCA), Meksiko i Nacionalne zaklade za umjetnost (NEA), SAD te je bio rezidentni umjetnik u Centru za umjetnost Headlands, Sausalito, Kalifornija. Dosad je izlagao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u Ciudad de Mexicu, Splitu, Zagrebu, Omišu, San Antoniju, Madridu, Beču, Berlinu i drugdje.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Mural, u kontaktu s kružnom plohom. Zazivanje pogleda u svojoj sveobuhvatnosti; psihološkoj, društvenoj, senzornoj. Karakterizira ga jasnoća komunikacije informacije, direktno prepoznatljiv prizor. Može se uobličiti u interijeru, ali pristaje i eksterijeru. Još od davnih dana njime muzej postaje naša ulica, a ulica naš muzej. Po uvjerenju marksist, po prirodi političan i angažiran, odr(a)žava zajednicu/e kroz društveno aktualne teme, svakodnevne iskaze i prizore van hijerarhije, dominacije. Nerijetko ga povezujemo uz meksičku školu muralizma, umjetničkog pokreta prisutnog u Meksiku između 1920-ih i 60-ih, koji je vidno utjecao na moderno zidno slikarstvo u svijetu.

Za Erica del Castilla svi su ovi pojmovni elementi granidbeni članci dugogodišnje vizualne prakse koja se prvenstveno vrti oko kolaža, društvenih mijena, ali i vječnog metodološkog principa “vlastite” linearnosti; biografske, poetske, ali i društvene. Koristeći aktualnu medijsku ikonografiju i realistički prijenos kao reprezentacijsku bazu, ovaj suvremenoumjetnički seizmograf gradi prikaze, koji za gledatelja mogu predstavljati svojevrsni déjà-vu. Jer, sve smo mi to dijelom već negdje vidjeli, da li u dnevnom tisku, na internet portalima ili TV vijestima. Vidno potresen i ljut, del Castillo ide korak dalje poantirajući ikonografsko okruženje jedne vizualne inkubacije današnjice. I sve dok se (o)krećemo izložbenim postavom Ekvatorijalnih pejzaža nad nama se manifestno nadvijaju i dreče slikovni fantomi paralelnih realnosti društvenih nejednakosti i geopolitičke svireposti. Pejzaž, ogled vlastite distance i vječne opozicije, motiv za suosjećanje, a možda i neku buduću građansku hrabrost?”, zapisala je o izložbi kustosica Ivana Meštrov.

Otvorenje izložbe Erica del Castilla Ekvatorijalni pejzaži najavljeno je za 13. listopada u 19 sati u Galeriji PM.

Eric del Castillo rođen je 1962. u Mexico Cityju. Nakon studija filma i slikarstva, svoju umjetničku karijeru započeo je 1986. služeći se tehnikom kolaža, aproprijacije i remixa. Iako se u osamdesetima prvenstveno bavio performansom, intervencijama na objektima te instalacijama, kroz cijeli njegov rad proteže se kolaž, i to ne samo kao najvažnija umjetnička tehnika već nadasve kao način promišljanja i djelovanja. Godine 1995. sudjelovao je u programu Razmjene umjetničkih razidencija SAD (NEA) i Meksika (FONCA), a 1996. boravio je na rezidenciji u Headlands Center for the Arts, SAD. Od 1987. izlagao je na 15 samostalnih izložbi od kojih izdvajamo: Riot!, Salon Galić, HULU Split, 2016. Scherzo Vol. 2, Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb, 2014. Scherzo, Galerija Meštrović, Split, 2013. Abductions, Instituto Cultural Mexicano, San Antonio, SAD, 1998.

Sudjelovao je i na velikom broju grupnih izložbi, između ostalog: Anthologie der Kunst, Bundeskunsthalle, Bonn, Akademie der Kunste, Berlin, 2005. i Zentrum fur Medienkunst, Karlsruhe 2004. Open House, Headlands Center for the Arts, San Francisco, SAD, 1996. Telling Stories/Telling Tales, The Banff Centre for the Arts. Alberta, Kanada 1995. Small Worlds, Galería del Progreso, Madrid, Španjolska 1993. Collage of the 20th Century, Museo Centro Cultural Arte Contemporáneo A.C., Mexico City, 1993. Živi i radi u Splitu.

Izložba je otvorena do 23. listopada.

U predgovoru izložbe Dalibor Prančević piše: “Baza slika koju Eric kao “vizualni remixer” stvara svojevrsni je kompendij memorije kojim se predstavlja moguća povijest revolta kroz posljednjih nekoliko vrlo vibrantnih desetljeća. Široki je dijapazon Ericova tretiranja teme: od snažnih dokumentarnih fotografija do oslabljene ideje protesta prevedene u modnu (gotovo fetišističku) aplikaciju. Ericove arhivske akumulacije i konstrukti evociraju memoriju revolta, ali i zorno informiraju o nesigurnom, nestabilnom, prijetećem životnom kontekstu. Njega zanima snaga vizualnog, odnosno specifično mjesto gdje se dodiruju umjetnost i revolucija, ideja i uporaba, reprezentacija i čin. Ne nužno tim redom i u takvim parovima.

Na samom kraju ove kratke tekstualne eksplikacije postavlja se pitanje: aktivizam ili pasivizam? Stvarnost ili obmana? Crvena ili plava pilula (Matrix, 1999.)?”

Eric del Castillo rođen je 1962. u Mexico Cityju. Nakon studija filma i slikarstva, svoju umjetničku karijeru započeo je 1986. služeći se ponajprije tehnikom kolaža, aproprijacije i remixa. Iako se u osamdesetima prvenstveno bavio performansom, intervencijama na objektima te instalacijama, kroz čitavu njegovu djelatnost proteže se kolaž, i to ne samo kao najvažnija umjetnička tehnika već nadasve kao način promišljanja i djelovanja.

Godine 1995. sudjelovao je u programu Razmjene umjetničkih razidencija SAD (NEA) i Meksika (FONCA), a 1996. boravio je na umjetničkoj rezidenciji u Headlands Center for the Arts, SAD.  Živi i radi u Splitu.

Nešto blisko tome o čemu govorim događalo se tijekom listopada i studenog u sklopu izložbe Scherzo, Vol. 2 u novom izložbenom prostoru Instituta za suvremenu umjetnost na zagrebačkom Tomislavcu. Eric del Castillo (rođen 1962), meksički vizualni umjetnik širokih interesa, odnedavno sa stalnom splitskom adresom, potaknuo je ova razmišljanja serijom intrigantnih radova koji na dovitljiv način kombiniraju predmete pronađene u njegovom novom životnom prostoru – Splitu – sa senzibilitetom od kojeg nas samo naizgled dijeli ocean. Kako bih izokola ilustrirao lukavost Castillovih intervencija u svakodnevnu materijalnu i mentalnu baštinu, poslužit ću se analizom koju sam nedavno zapodjenuo s prijateljima. Naime, zapitali smo se kako to da na svakom kućnom tulumu velika većina uzvanika na samom početku, dok još postoji dobar odgoj i sigurnosne zone, prirodno gravitira prema kuhinji kao naoko najprijemčivijoj prostoriji u stanu ili kući? Pretpostavljeni odgovor jest – koliko god u nijansama različite, kuhinje su u svakom obitavalištu principijelno iste i posjeduju podjednak temeljni sadržaj – raznovrsnu bijelu tehniku, okruženje za kuhanje i pranje, namirnice, pića i začine, kulinarski pribor, posuđe i beštek, među kojima lonci i tanjuri igraju nekako simbolički najnapregnutije uloge. U čiju god kuhinju i gdjegod došli, barem ćemo se donekle osjećati kao kod kuće i zato su kuhinje dobra mjesta za otpuštanje kočnica. Kad je o bešteku i posuđu riječ, gotovo svaka familija u svojoj bakovini (postoji, je li, djedovina, koja se uglavnom veže za rodno kamenje i zemljišta – pa stoga zašto ne bismo neki drugi djelić obiteljskog nasljeđa zvali bakovina?) ima neki određeni, sasvim specifični i posebno vrijedan komplet koji se uporno prenosi s koljena na koljeno, iako bismo ga se ponekad s radošću riješili. Tako nešto, međutim, najčešće se pokazuje iznimno teškim, i to ne zato što iz takvih tanjura i s tim žlicama, noževima i vilicama svakodnevno jedemo, već zbog toga što njihova visoka simbolička vrijednost predstavlja izravnu vezu s našim precima i počecima kulture u kojoj i dan-danas trudbujemo. Kad netko intervenira u samo to srce svačije sigurnosne zone, pa makar i s najboljom namjerom, veliko iznenađenje je neizbježno.

Upravo je to učinio Eric del Castillo, i to na duhovit i nepretenciozan način. Riječ je o umjetniku bogate biografije čije je akademsko zaleđe ponajprije filmsko, makar je studirao i slikarstvo, ali je i autor dva dugometražna i pet kratkih filmova, kao i mnogobrojnih televizijskih djela u različitim žanrovima, od dokumentarnih filmova do reklama i video-spotova. Ovo vrijedi istaknuti jer, ne poznajući umjetnikov raniji opus, iz predgovora kustosice Janke Vukmir u deplijanu izložbe saznajem da ključ razumijevanja Castillovog stvaralaštva, bilo likovnog, filmskog ili performativnog, leži u fenomenima (filmske) montaže i kolaža kao umjetničke tehnike, što su dva vrlo povezana načina vizualnog i narativnog mišljenja. Stoga su se povijesne avangarde našle u uvodnom pasusu teksta kao središnje pojave u umjetnosti ranih desetljeća dvadesetog stoljeća, na koje se Castillo svojim preokupacijama višestruko referira, budući da su montaža i kolaž – njegova karakteristična metodologija i njegova omiljena tehnika vizualnog izražavanja – u neraskidivoj vezi upravo s avangardama u čijem su se provokativnom okruženju po prvi put pojavili. Naravno, uz pratnju strelovitog razvoja tehnologije i konsolidacije globalizirane kulture kakvu danas poznajemo. Ako nastavimo razvijati argumentaciju s tuluma, onda i nije čudno da je Castillo u procesu izvornog upoznavanja svog novog obitavališta posegnuo za prikupljanjem ničeg drugog doli tanjura, tacni i sličnog, razbacanih po splitskim buvljacima, skupljajući uspomene materijalizirane u predmetima s kojima su neki ljudi, nekad, bili u najbližem svakodnevnom tjelesnom i duhovnom kontaktu. Ti metalni i keramički komadići lokalne kulture umjetniku su poslužili za identifikaciju sa njegovom sadašnjošću, no prije nego što se u njoj u potpunosti udomaćio, odlučio je svoju kolekciju odbačenih tanjura izmijeniti pomoću još jednog sjećanja pronađenog u Splitu – čitavo stoljeće starog kućnog medicinskog priručnika s mnogobrojnim, za to vrijeme konfekcijskim ilustracijama.

Kolaž se ponovno javio kao prirodna tehnika artikulacije umjetnikovih vlastitih upliva u individualne mikro-memorije srednjodalmatinskog prostora, dok montaža ovdje također postoji kao modus operandi, podjednako u smislu realizacije pojedinih likovnih prizora i njihovog nenametljivog spajanja u cjelinu koja posjeduje podzemne narativne kvalitete. U suštini, Castillo izrezuje pojedine likove i detalje iz knjige do koje je došao i u formi kolaža aplicira ih na površine tanjura i tacni, prema potrebi dodajući grafitom na keramiku crteže koji doprinose snovitoj atmosferi radova. U prvi mah, referenca koja se prirodno javlja za vrijeme promatranja Castillovih tanjura je znamenita knjiga umjetnika Tjedan nevinosti Maxa Ernsta iz 1934. godine (koja se danas znakovito klasificira i kao crtani, odnosno grafički roman). Veliki nadrealist izrezivao je djeliće klasičnih ilustracija iz viktorijanskih enciklopedija i romana, pa ih je aranžirao i stvarao neobičan, taman svijet koji, logično, nije samo izražavao psihološku nutrinu svoga autora, već je nešto govorio i o podtekstu dominantnih viktorijanskih društvenih vrijednosti. Kolonijalnom ekspanzijom Ujedinjenog Kraljevstva i njegovom rastućom prijeratnom moći, te su vrijednosti u mnogočemu utjecale na razvoj buduće, poslijeratne globalne kulture, pogotovo pedesetih godina. Tako su kolaž i kolažirano pripovijedanje postali modusi Ernstove interpretacije povijesti koja mu kao Nijemcu rođenom prije Prvog svjetskog rata, a nastanjenom u Francuskoj, nije bila urođena. Castillova je misija slična – nazivi njegovih retro-futurističkih kolaža na tanjurima izvorno su dani na španjolskom, engleskom i hrvatskom, a kustosica izložbe nije ih prevodila, dopuštajući da se umjetnikov materinji jezik, dominantni jezik globalne komunikacije i živopisni slavenski jezik kulture u kojoj se zatekao slobodno miješaju u svim slojevima svoje simboličnosti. Castillova pustolovina intervencije u splitski mikro-ambijent tako postaje i velika individualna potraga za novim jezikom, za autentičnim načinom verbalne i vizualne komunikacije.

Pred promatračem tanjura na policama se izmjenjuju nezaboravni prizori – tri osobe s bakterijama umjesto glava slove za Obitelj, dok se jedna druga skupina takvih spodoba naziva Neostvareni projekti. Čovjek koji se igra papirnatim avionom na postamentu neidentificiranog porijekla je Prijatelj, a žena s cijevima u kosi Industrijska Revolucija Gospođica. Zagrljeni par s nepoznatim okruglim objektima na glavama deklarira se kao Breathe as One, a to su samo neki u galeriji bizarnih i fantastičnih bića koja su se bezobrazno ugurala na predmete nekad namijenjene ishrani. Također, važna je stavka da svaki tanjur ima pripadajuću mu vilicu, nadrealno deformiranu u maniri Urija Gellera, koja mu zapravo služi kao samostojeće postolje. Napokon, tu je i originalno pakovanje za svaki tanjur, a svaki je tanjur predmet koji se prodaje. Moment kupoprodaje jedan je od najzanimljivijh na cijeloj izložbi – tanjuri koji su nekada bili najobičniji, čak i jeftini keramički predmeti, ali su i kao takvi imali svoju originalnu cijenu na službenom tržištu, nakon godina i godina razmjene i sive, ulične ekonomije ponovno se vraćaju na tržište, ali ovaj put umjetnina. Marketinškim rječnikom rečeno, zaključak je da životni ciklus proizvoda ponovno počinje, poput neke globalne samsare koja se stalno vrti ukrug, a tržište joj ne dopušta da se prekine. Naivno bi bilo i pomisliti da Castillo nije svjestan te cirkularne prirode kolanja suvremene ekonomije, a s njome i raznih individualnih i kolektivnih kultura koje su, podložne brendiranju, sve više i same tržišne marke i protočna te potrošna roba. Nije li to umjetnik možda naslutio jedan sve prisutniji aspekt tranzicijske sredine u kojoj sada živi?