Gotovo svaki tekst o osječkoj kulturnoj sceni nužno se dotakne lokalnog društvenog konteksta, u kojemu su više od desetljeća prisutni brojni problemi koji ovaj grad čine toponimom s otužnom statistikom i još tužnijim projekcijama budućnosti. Koliko god vlasti, podjednako gradske i državne, nastoje eufemizirati brojčane pokazatelje te regresije sve je jasnije kako Osijek, uz propalu industriju i gospodarstvo, postaje rubna točka odlaska i grad čije se stanovništvo masovno iseljava, sa stopom depopulacije čije vrijednosti dosežu alarmantne razmjere. Istina, priče o gradu koji je sablasno napušten i zapušten povremeno skliznu preko ruba ukusne patetike i zalutaju u loše poetizirani klišej, ali dojam koji Osijek ostavlja tijekom dana onaj je otužne retro kulise, a stvarno činjenično stanje o migracijskom postotku u ovom je trenutku nemoguće utvrditi zbog niza birokratskih začkoljica kojima obiluje hrvatska uprava. Ipak, danas baš svaki Osječanin poznaje nekoga tko se odselio, a mnogi mogu posvjedočiti odlasku cijelih obitelji. Logična je to posljedica kontinuirane dekadencije istočnohrvatskog prostora koju je odmotala privatizacija, a razmotale korupcija, rasprodaja dobara, devalvacija gospodarstva, kafkijanska birokracija i politikantstvo.

U isto vrijeme, spomenuti je niz lamenata česti tematski i motivski akumulator umjetničkih projekata jer, kao što je odavna poznato, umjetnost nastaje iz gorčine, boli i gnjilosti koju umjetnik preoblikuje u novu vrijednost ili poruku, univerzalniju i jasniju od vrela iz kojega je potekla. Drugim riječima, osječka je društvena topografija nutritivna podloga za različite umjetničke intervencije kojima je moguće propitkivati, resemantizirati i opisivati urbanitet u zatečenom trenutku. Upravo iz tog razloga u ovom ćemo se tekstu baviti urbanim osječkim intervencijama i radovima onih umjetnika koji su iz prezentne gradske anamneze izdvojili temu koju su umjetnički obradili i na taj je način kritički prokazali kao problem koji bi se mogao preliti i preko ruba istočnohrvatske ravnice.

Najrecentniji događaj ovoga predznaka izvedba je OSscape Marka Jovića u sklopu rezidencije u MMML Studiju. Naime, umjetnik Mario Matoković prije tri godine pokrenuo je projekt rezidencijalnih programa (MMML Studio) tijekom kojih ugošćuje umjetnika i integrira ga u osječku sredinu, a čijim elementima on potom manipulira oblikujući ih u izložbu, izvedbu ili rad u izabranom mediju. Posljednji ovogodišnji gost igrom je slučaja i svojevrsni domaćin; Marko Jović mladi je osječki umjetnik u čijem je središtu interesa zvuk (iako se bavi i grafičkim dizajnom, kolažom, fotografijom i videom), točnije eksperimentalna glazba. Zaokupljen je noiseom, industrialom i ambientom, a ovoga se puta domaćoj publici predstavio audioperformansom koji je svojevrsni hommage njegovu rodnu gradu. Naime, u prvoj fazi rada Jović obilazi sedam gradskih četvrti koje čine urbanu cjelinu Osijeka (Donji grad, Jug II, Tvrđu, Novi grad, Industrijsku četvrt, Gornji grad te Retfalu) stvarajući zvučne zapise i materijale koje će potom računalno montirati i obraditi u skladbi. Prikupljene zapise ne koristi u “čistom” obliku, već njima manipulira dodajući im različite efekte, spajajući ih ili koristeći u ritam mašini. Rezultat su fabricirani zvukovi (modulirani i dizajnirani efektima) povezani u materijal koji Joviću služi kao temelj rekomponiranja; na licu mjesta, tijekom same izvedbe dodaje im nove zvukove čime stvara originalan audioperformans koji je trenutan i neponovljiv.

OSscape na taj način ne predstavlja tek nostalgičnu zvučnu razglednicu autorova rodnoga grada, već široki gradski akustični pejzaž. On jest utemeljen u evokaciji autorovih sjećanja i osjećaja koji ga vežu uz lokalitet u kojemu je odrastao, ali dodatnom intervencijom nadrasta tu intenciju i prerasta u audiokolaž koji osjetilno gradira od ugodne ritmičnosti do uznemirujuće kakofonije. U Jovićevoj je kompoziciji moguće prepoznati i ratnu buku i željeznicu kao metaforu odlazaka i uobičajenu prometnu vrevu kao kratkotrajni puls priželjkivane živosti. Njegov doživljaj grada posjeduje emotivne amplitude, zvučne kontrapunkte i mirnije sekvence, ali je u svojoj partituri i izvedbi izuzetno uvjerljiv, dok je konceptom jedan od najdojmljivijih radova koje smo u posljednje vrijeme mogli čuti i vidjeti.

Kako se izvedba u osječkom Bastionu (još jednom prekrasnom fortifikacijskom gradskom interijeru koji je prepušten zubu vremena) snimala, organizatori namjeravaju izdati LP u maloj nakladi i tako dokumentirati umjetničko viđenje i sjećanje grada kao vinilski artefakt. Ono što dodatno intrigira u cijeloj priči jest podatak kako je Jovićev OSscape drugi dio trilogije koja se spontano posložila u njegovom promišljanju grada. Naime, trilogiju je započeo svojim diplomskim radom Osijek 2024., multimedijalnim projektom kojim je želio upozoriti na propadanje i devastaciju grada, posebice njegove industrije. Fotografije napuštenih osječkih tvornica (IPK, Kožara, OLT, MIO, Tvornica žigica Drava), snimci razgovora s bivšim radnicima tih tvornica kao i kompozicije koje su nastale kompilacijom zvučnih zapisa snimljenih u nekadašnjim industrijskim prostorima, građa su kojom je autor nastojao povezati osobnu povijest i povijest grada. Snimljeni kolaž tako je rekonstrukcija i opipljiva manifestacija jedne propasti koja se čak nije ni nastojala kamuflirati ili ublažiti, već i danas svjedoči o svjetlijoj i prosperitetnijoj prošlosti. Završetak ove osječke trilogije koji bi se bavio rijekom Dravom i onečišćenjem autor planira izvesti sljedeće godine, čime bi zaokružio fokus svojih umjetničkih preokupacija u čijem je središtu otisak grada kojega se sjeća i grad u koji se ta djetinja slika razobličila. 

Dok su Jović i Matoković umjetnici koji još uvijek djeluju sa svoje osječke adrese, velik broj osječkog stanovništva nakupljenu je gorčinu i frustracije odlučio ostaviti na domaćem tlu i odseliti se u neku uređeniju i prosperitetniju europsku državu. Brojke iseljenih građana dugo i uporno rastu, a upravo se tim gorućim problemom Osijeka pozabavila umjetnica Ena Janković svojom akcijom Hodali su, hodat će koja je realizirana u sklopu projekta Umjetnički pojmovnik javnog prostora, a u organizaciji Otvorenog likovnog pogona i suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti Osijek. Tijekom srpnja i kolovoza 2018. umjetnica je na središnjem gradskom trgu (Trgu Ante Starčevića) prikupljala iznošene cipele građana koji su se odselili ili doselili u Osijek kao i njihove životne priče. Cipele je obradila i posložila u skulpturalnu instalaciju, a priče zapisala u ručno izrađenu knjigu te je oboje izložila u nedovršenom prostoru budućeg Kulturnog centra u Osijeku.

 

 

Prostori ove umjetničke akcije značajni su jer razobličuju umjetno stvorene privide; trg koji nosi naziv oca nacije već dugo nije žila kucavica dnevne dinamike ovoga grada jer ga nema tko napuniti i jer je nelogičnim odlukama središte gradskoga života preseljeno na zapadni rub grada, u trgovački centar. Kulturni centar, s druge strane, nedovršena je građevinska akvizicija oko koje se godinama pletu šaputanja o sumnjivim investitorima i izjalovljenim planovima, a koji ugošćuje kulturna događanja sporadično i bez odgovarajuće infrastrukture, čime je jasno podcrtano koliko ovome gradu kultura uistinu znači. Iako su društvene konotacije ove akcije jasno čitljive treba napomenuti kako Ena Janković ne stavlja težište isključivo na tu dimenziju, već ju rastvara (opet) osobnom i nježnom gestom, pretačući kritiku u poetski i vizualni album ljudskih sudbina, odlazaka i dolazaka.

Umjetnost u javnom prostoru zasigurno nije nova umjetnička forma – pod njenim širokim pojmovnim obodom nalaze se i tradicionalna spomenička plastika, apstraktne modernističke skulpture, kao i konceptualne intervencije koje su donijele odmak od kulture sjećanja i reprezentacije moći monumentalnih spomenika prethodnih dekada. Ipak, govoreći o umjetnosti u javnom prostoru u posljednjih dvadesetak godina najčešće govorimo o različitim praksama ukorijenjenima u memoriju sredine u kojoj nastaju, u njene društvene preokupacije i specifičnosti. Iako se manifestiraju u različitim oblicima, zajednička im je želja za pretvaranjem urbanih, često i marginaliziranih sredina, u inkluzivne prostore kulture te iznalaženje novih modela aktivnog sudjelovanja zajednice u tim procesima.

No, iako su različite iteracije ovakvih umjetničkih praksi u punom zamahu već niz godina, diskusija o mogućnosti njihovog poučavanja novijega je datuma, s nekolicinom studija koji temu umjetnosti u javnom prostoru razvijaju metodološki i epistemološki. Domaći akademski okvir ipak ne nudi supstancijalne odgovore na pitanje kako mlade umjetnice/ke pripremiti na ovakav oblik rada, no nastalu prazninu ispunjavaju izvaninstitucionalni akteri koji svojim istraživačkim i interdisciplinarnim pristupom otvaraju horizonte u lokalnom kontekstu. Tako Umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon, koja u svom radu razvija kritičke, angažirane i participativne prakse, kroz projekt Umjetnički pojmovnik javnog prostora nastoji educirati mlade domaće umjetnike/ce o umjetnosti u javnom prostoru i posredovati između njih i zajednice u kojoj stvaraju kako bi u svoje radove uveli lokalno relevantne teme u kojima se građani prepoznaju. 

Riječ je o višegodišnjem programu Otvorenog likovnog pogona koji se realizira kao mentorirana produkcija radova uz umjetničko vodstvo Kristine Leko, docentice za umjetnost u javnom prostoru i umjetnost u zajednici na berlinskom Institutu za umjetnost u kontekstu (Institut für Kunst im Kontext), koja je ujedno i autorica programa. Leko projekt vidi kao svojevrsno nadovezivanje na tradiciju umjetnosti u javnom prostoru – kako na novu umjetničku praksu ’70-ih tako civilnu i festivalsku scenu te performativne prakse u posljednjih dvadesetak godina. No, pored tematskog usmjerenja na relevantne i akutne socio-političke teme, značajan pomak predstavlja iskorak prema lokalnim zajednicama i sredinama izvan dominantnih kulturnih centara.

Tako je program u 2018. godini proveden u Šibeniku i Osijeku, dok se ove godine Otvoreni likovni pogon otisnuo i u Slavonski Brod gdje je krajem rujna održana i javna prezentacija na kojoj su predstavljeni radovi – intervencije u javnom prostoru nastale zajedničkim promišljanjem mladih umjetnika/ca te građanki i građana svih generacija. “Kod produkcija u okviru ovog programa inzistiramo na elementima participacije i interakcije s građanima te pokušavamo javni prostor prije svega tretirati kao socijalni prostor i raditi na način da mlađim umjetnicima/cama približimo strategije i metode koje se konkretno koriste u ovom umjetničkom području”, pojašnjava Leko. 

Slijedeći te strategije realizirani su zanimljivi projekti u kojima su građani bili pozvani da iznesu svoja iskustva i razmišljanja na teme koje smatraju društveno značajnima. Tako su u šibenskom slučaju, u radu Lane Stojićević koji je tematizirao deindustrijalizaciju, građani sudjelovali u performativnoj šetnji ugašenom tvornicom elektroda i ferolegura TEF, dok su u Osijeku donosili predmete (cipele) koje vezuju uz bliske osobe koje su napustile grad te tako postali dijelom ambijentalne instalacije Ene Janković. I u Slavonskom Brodu svojom se intervencijom istaknula umjetnica, Hana Katanić, koja je radom zRAK koji dišemo adresirala središnji lokalni problem zagđeanosti uzrokovane naftnom rafinerijom u Bosanskom Brodu i ozbiljnih zdravstvenih poteškoća koje su rezultat loše kvalitete zraka. 

Participativni pristup i njegovanje kulture dijaloga u središtu su i drugog, komplementarnog programa pod nazivom Demokratizacija kulture sjećanja, koji se sastoji od otvorenih razgovora i tribina s građanima i građankama o spomenicima u njihovoj sredini. I ovom slučaju, u fokusu su mjesta koje ovakvi sadržaji najčešće zaobilaze pa je tako u 2018. godini projekt realiziran u Šibeniku i Vodicama, dok je ove godine održan u Kninu i Drnišu. “Sredine u kojima je program dosad održan svakako su izazovne jer su obilježene podjelama po različitim osnovama (nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj) koje se manifestiraju i u odnosu prema spomenicima. U naše programe pozivamo zagovornike različitih, često suprotstavljenih stavova, koje potičemo da preuzmu inicijativu i osvijeste da svaki/a građanin/ka ima pravo na sjećanje te da ono nije povlastica struktura na vlasti ili određenih društvenih skupina”, ističe Maša Štrbac, voditeljica Ureda Umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon. “Čini mi se da su do sada to neko opće pravo i slobodu da sudjeluju u oblikovanju javnog prostora sjećanja uglavnom iskoristili branitelji, a da su čak i perspektive ‘običnih’ građana – da ne govorimo o alternativnim narativima – do sada relativno malo prisutne u kolektivnom prostoru sjećanja. Mišljenja sam da druge perspektive na prošlost, neka druga iskustva, ali i neki drugi sadržaji mogu biti i relevantni i društveno ljekoviti”, dodaje voditeljica programa Kristina Leko.

Da je slika svijeta koja se reflektira u spomeničkoj baštini osiromašena i mahom jednodimenzionalna prepoznaju u istraživačkom dijelu projekta. “Redovito otkrivamo kako su povijest i identitet mjesta u spomeničkoj plastici radikalno reducirani, svedeni na komemoriranje pobjednika i žrtava, vladara i knezova, a da čitava područja života, svakodnevice, ekonomske i kulturne povijesti jednog kraja ostaju nezabilježena”, kazuje Štrbac. U Kninu tako propada stara lokomotiva koja bi mogla biti simbol grada koji je nekad bilo važno željezničko čvorište, kao što nigdje u javnom prostoru Drniša nema posvete rudarskoj povijesti ovog kraja. Sličnih primjera ima mnogo, a nisu rijetkost ni spomenici koji ni na koji način ne korespondiraju s okruženjem niti je jasno zašto su postavljeni na određenu lokaciju. “Na jednoj je radionici postavljeno pitanje zašto je baš u Kninu podignut spomenik Marku Maruliću, i zašto njegovo ime nosi obližnje veleučilište s poljoprivrednim i ekonomskim usmjerenjem.” Odgovor je, naravno, nepoznat, no lako je zamisliti da se otac hrvatske književnosti u sliku novog nacionalnog identiteta uklapao bolje od propale željeznice. 

“Uprostorenje” kolektivne memorije i umjetničke prakse koje oblikovanju javnog prostora prilaze iz demokratskih polazišta, “odozdo”, posebno su značajne u vremenu transformacije i degradacije javnog prostora te njegove sve veće privatizacije koja isključuje i zatvara vrata participativnom promišljanju i odlučivanju. Suprotnost takvim procesima predstavljaju inicijative Otvorenog likovnog pogona koje propuštaju glasove, otvaraju dijalog i zainteresirane su za pitanja od vitalnog značaja za funkcioniranje zajednice, koje pritom prepoznaju da snaga tih glasova može biti snažnija ako se posreduje umjetničkim sredstvima, u javnom prostoru.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.