Prije dvadeset godina Kontejner je započeo s predstavljanjem istraživačkih umjetničkih praksi koje nastaju na sjecištu sa znanošću i tehnologijama te to čini i danas. Predstavljeni umjetnički radovi pritom fasciniraju i provociraju, tjeraju nas da mislimo kako rade, što propituju, a istovremeno su postali prepoznatljiv označitelj Kontejnerovih kustoskih koncepcija. Koliko je bilo zahtjevno držati taj kustoski i produkcijski kurs?

Tereza: Izazovno je bilo – mijenjali su se uvjeti u kojima se radi, počevši od prvih poteškoća da se uopće stvore uvjeti za prezentaciju i produkciju takve vrste umjetnosti. Prvi projekt koji je išao u smjeru osnaživanja lokalne umjetničke scene je bio Device Art festival 2004. godine, koji je pokrenut u svrhu mapiranja lokalne umjetničke scene, pružanja okvira za produkciju radova koji se bave znanošću, odnosno tehnologijom. Na to se nadovezalo pokretanje vlastite produkcijske platforme UradiSam_Art Lab 2006. godine. Nakon toga, baza djelovanja udruge Kontejner su tri trijenalna festivala – Device Art, Touch Me i Ekstravagantna tijela. Međutim, to smo dopunjavali ne samo prezentacijskim i izvedbenim nego i edukativnim i produkcijskim projektima.

Davorka: Ako pričamo o kustoskom i produkcijskom aspektu, mislim da je kontinuitet u kvaliteti djelovanja, u kvaliteti umjetničkih sadržaja i programa izuzetno bitan, kao i kontinuitet u posvećenosti onome čime se udruga bavi, ali i istovremena otvorenost za promjene, upravo zato što se bavi ovim specifičnim, suvremenim, radikalnim, progresivnim i promjenljivim praksama i izričajima. Taj polaritet između dosljednosti i fleksibilnosti mi se čini važan za djelovanje.

Ena: Ne mijenjaju se samo uvjeti nego i umjetnost kojom se mi bavimo. Rastemo s promjenama na sceni. Od vrlo rubnih umjetničkih praksi koje su teška eksperimentala i razvijaju se u oskudnim produkcijskim uvjetima, do radova koji su možda i mainstream, što ne znači da su nekvalitetni, nego jednostavno komuniciraju s drugim publikama, sve do velikih potpora institucija, pa i najvećih svjetskih znanstvenih institucija takvim umjetničkim istraživanjima.

Davorka: Da, neki umjetnici i umjetničke prakse koje Kontejner potiče i predstavlja su prešli iz undergrounda u mainstream. I to nije nužno negativno. Dapače, upravo pomak iz undergrounda prema mainstreamu mijenja buduće tendencije, umjetničke smjerove, ali i edukativne prakse.

Koliko vam je rad u kolektivu važan aspekt cijele priče? 

Ena: Kroz Kontejner je kroz ovih dvadeset godina prošlo puno ljudi. Tako da je dinamika živa, ali podrška koja se dobije zajedničkim radom je nezamjenjiva. Kao kolektiv radimo puno na tome da je grupna dinamika što bolja, svjesni smo toga da je komunikacija bitna, podržavamo se međusobno i svatko ima prostor za profesionalni i osobni razvoj kroz Kontejner. Puno naše energije odlazi u to i ti se rezultati vide.

Davorka: Ja sam se pridružila Kontejneru nakon niza godina provedenih u instituciji, iako je tim Kulture promjene SC-a unutar institucije zaista djelovao slično kao tim unutar Kontejnera, tako da mi posvećenost timskom radu, međusobnom uvažavanju i razumijevanju te otvorenoj kritičnosti bila već poznata i to sam prepoznala izvana. Ono što prepoznajem kao važnu činjenicu vezanu za Kontejner kada govorimo o timskom radu, a ne odnosi se na niz drugih udruga stasalih u isto vrijeme i sa sličnim područjem interesa, jest prirodna i zdrava smjena generacija: prijenos znanja, iskustva i vizije na mlađe generacije. Osnivačice su i dalje aktivne članice udruge, ali organizaciju ipak vodi druga kustoska generacija, a to osiguravanje kvalitetnog kontinuiteta mislim da je jako važno za daljnji razvoj nezavisne kulturne scene, ali i razvoj društva u cjelini. Timski rad je izuzetno bitan, ne samo kao metoda rada u svakodnevici nego i kao metoda edukacije budućih generacija i metoda izgradnje kvalitetnijeg društva.

Tereza: Rad u ovakvom kustoskom kolektivu na nezavisnoj kulturnoj sceni ne znači da se mi bavimo isključivo kustoskim, produkcijskim i edukativnim radom. Možda u nekim idealnim uvjetima da je nas dvadeset zaposlenih može biti u timu jasnih podjela, a ovako radimo sve što je potrebno i na taj način se nadopunjavamo. Dakle, nema ni jedan posao koji se neće obaviti, sve se mora napraviti. Naravno, imamo i vanjske suradnike ukoliko naši kapaciteti nisu dostatni. Što se mene tiče, za moj razvoj je bilo jako bitno da dobijem tu širinu, da nisam isključivo vezana za jednu vrstu posla. To je bitno i u nekom daljnjem radu i komunikaciji, ne samo s umjetnicima i suradnicima nego sa svima.

Ena: Mislim da je ključno da je ono što čini timski rad u neku ruku i razumijevanje i poštivanje tuđeg dijela posla. Nama se u kolektivu jako često događa da smo upoznati s različitim aspektima posla i različitim zadacima jer smo ih u nekom trenutku i sami prošli, i zbog toga razumijemo trud koji dolazi sa svih strana unutar tima. I onda se prirodno dogodi da je timski rad kvalitetan – jer se međusobno razumijemo i upoznati smo dobro sa svim aspektima rada za jedan festival ili za jedan veliki projekt.

Isticanjem povezivanja umjetnosti, tehnologije i znanosti, Kontejner se nadovezuje na pokret Novih tendencija. No što je s tematskim fokusom na tijelo, koji također čini bitnu tematsku okosnicu? Zašto vam je bilo važno otvoriti tu temu, posebice u vidu festivala Ekstravagantna tijela?

Ena: Tijelo kao tema nije odvojeno od znanosti i tehnologije. Uvijek je bilo uronjeno u taj kontekst, i kroz temu tijela je tema znanosti i tehnologije bila fokusirana više na društveni aspekt, odnosno na normative koji se stvaraju u odnosu na ljudsko tijelo, na dogme i tabue koji su u to tijelo upisani. Ono što se postiglo, naročito za vrijeme dok su Olga i Sunčica vodile festival Ekstravagantna tijela, je velika količina suradnji s drugim subjektima iz civilnog društva i institucijama, naročito onima koje se bave problematikom marginaliziranih i ranjivih skupina sa socijalne strane, ali i sa strane šire ekologije društva. To je bila neuobičajena situacija za naš kontekst – da udruga koja se bavi tehnologijom i znanošću surađuje primjerice s Centrom za autizam ili s bolnicama. To je bio zanimljiv pristup jednom delikatnom, osjetljivom području, ali mislim da su se u tom periodu realizirale stvarno velike stvari.

Tereza: Čini mi se da je najuspješnije izdanje festivala bilo 2013. godine gdje smo tematizirali starost, odnosno treću i četvrtu životnu dob. Bili smo izrazito ambiciozni jer je to bila prva suradnja sa muzejskom institucijom. Ugostila nas je Galerija Klovićevi dvori na mjesec dana. To je za nas bila svojevrsna prekretnica jer su naši festivali do tada trajali po tjedan dana. Festival je vidjelo puno ljudi, imali smo brojne programe namijenjene našim starijim sugrađanima, koji su se imali priliku aktivno uključiti u edukativni i radionički program u sklopu festivala. Intenzivna je bila suradnja s više organizacija, tu nam je najviše pomogla gradska zaklada Zajednički put. Imali smo britansku performericu Louis Weaver, koja je u staračkom domu izvodila svoj performans, tj. družila se tamo sa štićenicima staračkog doma. Takvi projekti su zanimljivi jer upoznaš puno različitih ljudi ali i potreba, odnosno nedostataka koji su prisutni u samom sustavu. Bitno je da se o takvim stvarima priča i da se javno prezentiraju.

Spomenimo još jedno područje vašeg djelovanja – zvučnu umjetnost. Zašto ste se prilikom preuzimanja galerije Močvara 2011. godine odlučile fokusirati na zvučne umjetničke projekte, a ne na neke druge?

Tereza: Htjele smo povezati program galerije i primarnu djelatnost kluba Močvara, čiji je fokus na glazbi. Programski smo galeriju usmjerili na sound art, ali nismo to strogo i isključivo definirali nego smo bili otvoreni za različite umjetničke pristupe i prakse koje su koristile zvuk. Kroz taj projekt smo pokrenuli Sound Art Inkubator, što mi se čini bitan aspekt cijelog tog djelovanja jer smo mladim hrvatskim umjetnicima, prvenstveno studentima, dali priliku da zvuku pristupaju kao umjetničkom mediju. Imali smo šest izdanja Inkubatora, četrdesetak umjetnika i produciranih radova. Sudjelovali su umjetnici iz cijele Hrvatske, a u jednom trenu su nam se javljali i studenti iz Srbije. Otprilike je u to vrijeme Davorka krenula s Izlogom suvremenog zvuka.

Ena: Za Galeriju Močvara je priča krenula od naše upoznatosti s umjetnicima koji rade odlične stvari, ali nemaju dobru vidljivost, i od postojanja publike koja bi bila zainteresirana za te stvari, a nema je gdje vidjeti. To se spojilo kroz suradnju s URK-om i klubom Močvara, koji ima ustaljenu publiku za glazbene programe. Kroz temu zvuka smo htjeli povezati te dvije priče, odnosno dati vidljivost sceni koja je tad bila u zaletu. Tih je godina stasala generacija koja se nastavila ozbiljno baviti zvukom, i kustoski i produkcijski i umjetnički.

Davorka: Ena i Tereza su se tada u svom kustoskom radu ozbiljno posvetile sound artu i to nas je vrlo brzo povezalo. Ja sam se tada intenzivno bavila eksperimentalnom glazbom i srodnim izričajima. Bila sam više fokusirana na izvedbene zvukovne umjetničke prakse, osmišljavanje i realizaciju niza koncerata i zvučnih performansa, dok su kolegice bile fokusirane na zvučne instalacije i skulpture, ali zajedničko područje interesa je bilo tu, kao i svijest o važnosti predstavljanja eksperimentalnijih zvukovnih umjetničkih praksi na našoj sceni. Jer bez stvaranja konteksta, kao i poticanja novih produkcija, nema ni stvaranja interesa publike. Bez kontekstualizacije nema razumijevanja, pa ni daljnjeg interesa, kao ni novih mladih snaga koje tek kreću u intermedijalnost.

Tereza: Istaknula bih da smo galeriju vodile do 2018. godine. S druge strane, te je godine Davorka imala zadnji Izlog suvremenog zvuka. Kako nam se ona pridružila, svi smo osjetili nedostatak zvuka u našem radu. Prošle smo godine pokrenuli Gibanja, događanja eksperimentalnog zvuka, koja će krajem ove godine imati svoje drugo izdanje. Tako da ponovo stavljamo fokus na eksperimentalni zvuk.

Budući da su vaše umjetničke produkcije često vrlo tehnički, financijski, pa i strateški zahtjevne, čini li vam se format festivala prikladniji za njihovu reprezentaciju upravo zbog svoje privremenosti i fleksibilnosti? Predstavlja li za vas format festivala idealno rješenje ili pak jedinu mogućnost s obzirom na vaše produkcijske uvjete?

Ena: Rekla bih oboje. To je idealna i neidealna opcija. Zato želimo raditi i cjelogodišnje i festivalske programe. Festivali mogu biti nezahvalni zbog nekih ograničavajućih faktora, koji nisu stvar samo organizacije programa nego i vanjskih uvjetovanosti poput godišnjeg financiranja i tempa koji ne osigurava duži period stabilnosti na nezavisnoj sceni. Taj tempo primjerice bitno otežava produkcije koje traju više godina ili se trebaju odviti u dužim etapama i predstaviti nekoliko puta kroz svoj razvojni ciklus. S druge strane, za publiku su festivali izvrsna stvar jer je koncentracija događanja velika, a društveni moment naglašen. Festival je uvijek priča koju je lako iskomunicirati. Mi smo svjesni i dobrih i loših strana, i da festivali donose ritam koji nije uvijek dobar za ono što želimo raditi te da ponekad sužavaju prostor djelovanja. Ove godine smo u fazi tranzicije između tog intenzivnog festivalskog tempa i rahlijeg načina rada gdje imamo programe cijelu godinu.

Do sada ste realizirali više od 150 izložbi i znakovito je da su sve bile na privremenom gostovanju u prostoru neke druge institucije ili organizacije. Na neki se ste način testirali sve moguće izlagačke prostore, podjednako one koji su namijenjeni izlaganju, kao i oni koji to nisu. Težite li djelovanju u vlastitim prostoru ili je gostovanje zanimljivija opcija? Imate li možda već viziju kakav bi taj prostor mogao biti?

Ena: Kontejner nisu samo festivali i produkcije umjetničkih radova, tu je i puno edukacije, rada sa studentima, suradnji s institucijama koje nisu nužno toliko vidljive za publiku. Dobar primjer su višemjesečne rezidencije koje provodimo s međunarodnim umjetnicima, gdje je naš zajednički rad vrlo intenzivan i dugotrajan – u takvim programima se jako puno osjeti taj problem nedostatka adekvatnog i reprezentativnog prostora kojim bi udruga upravljala, i nomadizam tu u biti bitno otežava produkciju radova. Unazad nekoliko godina smo s međunarodnim partnerima pripremali projekte koji se bave kompleksnim pitanjima jednog takvog prostora, na koji je način on održiv, što tu programski treba sve postojati, koji su primjeri dobre prakse itd. No ove naše ambicije ne znače da se želimo ograničiti i zatvoriti u vlastita četiri zida: nama je uvijek bilo zanimljivo surađivati s institucijama i raditi u drugim kontekstima, što se vidi po različitim profilima prostora u kojima smo radili, i to se nije nikada promijenilo. Razlozi za to nisu samo praktični nego smo kao kolektiv jednostavno svjesni da različit prostor donosi kompletno različitu publiku, vidljivost i uvjete rada.

Davorka: Da, bez obzira na to što težimo vlastitom prostoru, drugi nas prostori i neprostori i njihovi specifikumi ne prestaju inspirirati. Tako da, kao što ove godine cijelom programu pristupamo kroz hibrid jednogodišnjeg i festivalskog programa, to je negdje naš put i u prostornom smislu. Mislim da će nam vlastiti prostor samo dodatno otvoriti puno mogućnosti i ideja i ne mogu zamisliti da nas to zatvori i ograniči.

Ovo je vaša slavljenička godina, povodom koje ste, umjesto festivalskog izdanja, pripremili godišnji program. Već smo pogledali izložbu Chijikinkutsu multimedijalnog umjetnika Nela Akamatsua, a smješi nam se nastup Tome Savića Gecana na Venecijanskom bienalu, čiji rad producirate. Što nas još očekuje?

Tereza: Sredinom šestog mjeseca Kontejner je domaćin trodnevne konferencije mreže EMAP – European Media Art Platform, gdje očekujemo predstavnike svih partnera na konferenciji, ali i umjetnike, koji će u svibnju putem javnog poziva biti odabrani za rezidenciju u Zagrebu. Uz to planiramo i program u Pogonu Jedinstvo – možemo potvrditi gostovanje kanadskog umjetnika Martina Messiera performansom Echo Chambers.

Davorka: U sklopu Erasmus+ projekta Zvučni eksperimenti trenutno se stvara najmlađi eksperimentalni bend. Petero glazbenika budućnosti od 13 i 14 godina prolaze eksperimentalni proces edukacije pod mentorstvom skladatelja i glazbenika Nenada Sinkauza, Nenada Kovačića i Pavla Jovanovića. Oni će nastupiti u dvorištu Močvare 19. lipnja, nakon čega slijedi performans Martina Messiera.

Ena: Izdavaštvo je fokusirano na publikaciju projekta Arc-hive, koja se bavi načinima na koje se u digitalnom i arhivskom kontekstu mogu prezentirati umjetničke prakse koje se bave biomedijima – dakle, koje su efemerne, neopipljive, žive i zapravo u kontrastu s arhivskim pristupima. Aktivni smo i po pitanju jačanje uloge civilnog društva u visokoškolskom obrazovanju, što smo dugo radili s Filozofskim fakultetom kroz razne projekte i naš angažman na kolegijima poput Kustoskih praksi. Sada intenziviramo taj proces kroz suradnju s zagrebačkom Akademijom likovnih umjetnosti, gdje zajedno sa sveučilištima iz Grčke i Srbije razvijamo novi MA program diplomskog studija pod nazivom Art, Science and Health. Taj program je dobio potporu od Erasmus + Joint Masters programa Europske unije kako bi se osmislio i dizajnirao u narednih godinu i pol dana.

Prvi val informacija vezanih za dvostruku krizu u zagrebačkom kulturnom polju, uzrokovanu kombinacijom pandemije i teškog potresa, ticao se onih najvidljivijih problema – mjera pomoći radnicama i radnicima u kulturi te štete koju je pretrpjela infrastruktura u kulturi, osobito zgrade i prostori većih kulturnih institucija. Očekivano, nešto izvan horizonta mainstream medijske vidljivosti ostali su prostori i organizacije nezavisne kulture, koje predstavljaju ključna, ali u usporedbi s institucijama često dakako krajnje ugrožena staništa živih kulturnih i umjetničkih praksi.

O dvama smo takvim prostorima već pisali izvještavajući o oštećenoj kulturnoj infrastrukturi u Zagrebu: Baza kustoskog kolektiva Blok zatvorena je nakon četiri godine neprocjenjivog i lokalno osviještenog djelovanja na adresi u Adžijinoj ulici na Trešnjevci, dok su objekti u sklopu Medike, kao što je ovih dana objavom potvrdio i AKC Attack kao njihov najistaknutiji korisnik, proglašeni privremeno neuporabljivima i zatvoreni do daljnjega.

Uz Attack / Mediku, u Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba (2015-2022), kao “važna mjesta za razvoj ukupne nezavisne scene grada Zagreba, mjesta sudjelovanja mladih te prostori razvoja različitih subkultura” istaknuti su u MaMa, Booksa i Močvara. Srećom, ti su prostori prošli bitno bolje od Medike, a organizacije koje njima upravljaju posvećene su primarno odgovaranjem na pandemijski poremećaj u provedbi programa. Među prvima smo u kontakt stupili s Petrom Milatom iz Multimedijalnog instituta, koji nas je srećom informirao da su “za razliku od većine susjednih zgrada u Donjemu gradu, prostorije MaMe prošle skoro neokrznuto”, što pripisuje smještenosti kluba u prizemlju i “laganoj građevinskoj konstrukciji iz 1930-ih koja je dobro podnijela udare”. Što se programske strane tiče, Milat ističe kako je zbog posebne obljetnice 2020. “trebala biti posebna godina za naš kolektiv i prostor, budući da smo u svibnju 2000. otvorili MaMu kao svojevrsnu zračnu luku ili fizički interfejs u centru grada. Događanja s time u vezi smo preselili online, uz poseban fokus na produkciju petnaestak knjiga koje objavljujemo do ove jeseni”. No prostor je tijekom zadnjih dana ipak u kontroliranoj uporabi, napominje Milat, i to kao vrijedan dio neformalne infrastrukture solidarnosti: “MaMu i u ovom trenutku koriste inicijative kao što su Jedni za druge, a po obustavljanju strožih epidemioloških mjera planiramo dio prostora ponuditi na korištenje kolegicama i kolegama s nezavisne kulturne i aktivističke scene koji su ostali bez svojih prostora.”

Miljenka Buljević iz Kulturtregera potvrdila nam je da Booksa nije u funkciji zbog pandemije te da je prostor kluba u potresu pretrpio manju štetu u vidu popucalih zidova i razrušenog dimnjaka, no napominje da je zgrada dobila zelenu oznaku, što znači da je sigurna za korištenje. Booksa je, ističe Buljević, prebacila u online prostor sve programe i aktivnosti za koje je to bilo moguće, pa su se tako književni programi transformirali u intervjue, dok se kantautorski koncerti u sklopu programa Škrabica održavaju uživo iz domova glazbenica i glazbenika. Na internetu se održavaju i čitateljski klubovi, koji su se dosad okupili triput, dok su u pripremi još dva: jedan posvećen poeziji, pod vodstvom Ivane Bodrožić, i drugi posvećen književnim predlošcima za filmove, pod vodstvom Marija Kozine. Također je u pripremi tribina u formi intervjua Superman ili Homo superior?, u sklopu koje će Leonard Jurić i Asja Bakić razgovarati o stripovskim superjunacima, uz mogućnost sudjelovanja publike u vidu unaprijed poslanih komentara i pitanja.

Nešto teža situacija je u Močvari, odnosno Udruženju za razvoj kulture URK. Kako nam navodi URK-ov Kornel Šeper, sami prostor kluba ostao je srećom netaknut, dok se programi, kao i drugdje, u najvećoj mjeri sele na Internet, uključujući i svakodnevne Močvara Live koncerte. Međutim, ističe Šeper, problem za Močvaru je ostanak bez vlastitih prihoda od koncerata, o kojima funkcioniranje kluba ovisi, što ga čini znatno ranjivijim u ovakvoj krizi. 

Dio nezavisnokulturnih organizacija je prošao i s nešto konkretnijim oštećenjima prostora za rad. Kako nam javlja Zvonimir Dobrović, zgrada u kojoj su uredi udruge Domino “ima žutu etiketu, što znači da se uz oprez može koristiti. Srušeni su dimnjaci i ima nekog oštećenja na krovu kod rušenja dimnjaka. Zadnji stan je neupotrebljiv.” Šteta u Dominovim prostorijama, napominje, prijavljena je, a u trenutku Dobrovićevog javljanja se još čekalo na službeni odgovor. Dakako, pandemija je bitno utjecala na provedbu Dominovih aktivnosti: “Odgodili smo Queer i Perforacije za jesen, nekoliko rezidencija također, kao i programe koje smo trebali imati u okviru EPK. Od ožujka do srpnja smo trebali imati stotinjak pojedinačnih javnih događanja. Ono što smo pokrenuli su kućni performansi – u prvoj seriji sam pozvao Vedranu Klepicu, Milijanu Babić, Igora Grubića, Josipu Bubaš, Brunu Isakovića i Vesnu Mačković da osmisle nove performanse koje svi možemo izvoditi doma. Također, još nekoliko programa smo prilagodili ovom vremenu, a sljedeći s kojim idemo van su Maske Europe Siniše Labrovića“, napomenuo je Dobrović.

Uvid u širu mrežu poremećaja koju su proizveli potres i pandemija dala nam je Kontejnerova koordinatorica programa Ena Hodžić, koja naglašava da je trenutna situacija razotkrila sistemske probleme s kojima se suočavaju organizacije u nezavisnoj kulturi. Jedan od njih je i osuđenost na privatni najam uredskog prostora na podivljalom nekretninskom tržitu, što organizacije održava u stalnom stanju nesigurnosti – kako pojašnjava Hodžić, prostor u Gundulićevoj u kojem je Kontejner smješten pretrpio je oštećenja koja vlasnik trenutno sanira, ali uz najavljeno dizanje najamnine zbog troškova, zbog čega organizacija razmišlja o selidbi. Riječ je, napominje Hodžić, o problemu kojim se bave dugo, pokušavajući – zasad bezuspješno – ući u partnerstvo s gradom. Koliko je situacija teška, ističe, pokazuje činjenica da bi odlazak iz trenutnog prostora bio Kontejnerova šesta selidba u zadnjih 5-6 godina obilježenih neadekvatnim prostornim “polurješenjima”. Hodžić napominje da je potres jednostavno razotkrio koliko je krhka opća situacija na nezavisnokulturnoj sceni, osobito s obzirom na pitanje udomljavanja njezinih aktera i nedostatka prostora.

Kao i u slučaju Instituta za suvremenu umjetnost, o kojem smo već izvijestili, programski problemi za Kontejner proizlaze iz nešto veće vezanosti za Europsku prijestolnicu kulture. Hodžić napominje da je zbog otkazivanja velikih programa koje je njezina organizacija upravo na proljeće trebala realizirati u Rijeci veliki broj suradnica i suradnika nažalost ostao bez prihoda. Kontejner je, ističe, relativno zaštićen zbog vrlo diversificiranih izvora financiranja, no izvjestan strah postoji u odnosu na razvoj situacije s projektima financiranima iz programa Europske unije. Riječ je, upozorava Hodžić, o tome da su europske potpore temelj za financiranje plaća radnica i radnika u udrugama, stoga bi svako ugrožavanje tih izvora, uključujući i rezanje “domaćih” potpora koje omogućuju matching sredstava kao uvjet za dobivanje europskih potpora, predstavljalo golem udarac za preživljavanje nezavisne kulture.

Konačno, efekti potresa će posredno utjecati i na Kontejnerove mogućnosti realizacije programa u budućnosti. Kako ističe Hodžić, šteta koju su pretrpjeli muzeji bitno utječe na mogućnost održavanja programa, budući da je Kontejner udruga koja aktivno surađuje i s muzejskim institucijama i redovito održava svoje izložbe i festivale u muzejskim prostorima.

Ovaj gubitak prostora utjecat će dakle direktno i na nezavisnu kulturnu scenu, i biti će ga izuzetno teško nadoknaditi zbog šireg problema s kulturnom infrastrukturom u Zagrebu. 

Upravo se Kontejnerovo iskustvo čini poučnim jer razotkriva sistemsku krhkost nezavisne kulture, prije svega u odnosu na dva elementarna pitanja: osiguravanja prostora za rad i financiranja plaća radnica i radnika u kulturi umjesto naglaska na programe. Sporne i diskriminatorne mjere Ministarstva kulture, koje su ipak donekle uvažile potonju hitnost, mogu biti dobra lekcija o zbiljskim prioritetima kulturnog polja, ako za to bude dugoročnog sluha u institucijama. No sudeći prema viđenom, tko bi se usudio nadati?

Recently on Facebook I came across a very long-winded discussion between two of my acquaintances, both mathematicians and computer programmers. If I am not mistaken, it was triggered by the Australian government’s decision to include basic code writing and an introduction to program languages in elementary schools’ upper classes’ curriculum, as obligatory subject matter. This, in itself, is not surprising – even laymen like me admit that we all need such knowledge more and more each day, since the entire world industry is informatically structured and connected to such a degree that grasping the principles of how computer technology works directly influences our position in the labour market. But also, mastering that knowledge can in certain contexts be a weapon of political emancipation.

However, the discussion in hand went in a somewhat different direction. My acquaintances sparred about some basic postulates of contemporary education. Although they are both scientists – engineers – one of them places great value on intuition in the research process and makes no major difference between scientific and artistic ways of thinking; he considers himself primarily an independent creator, who also engages in visual expression. He thus believes that highly educated holders of master’s degrees in art, dedicated to the creation of new and fundamental values, those that do not necessarily have market value, are not a drain on the labour market and the (social) state – they are in fact a dire necessity.

The other acquaintance, who has libertarian tendencies concerning the politics of education, holds that there are too many MA’s in art, and that they should more closely collaborate with the so-called entrepreneur sector, creating measurable (by numbers) market value in their field. Whoever we choose to side with, the fact remains that in late modernism (or postmodernism) in the context of labour division both science and art are categories of the quaternary sector, and are, as such, directed towards each other. That is, both should create fundamental values, because the search for the unknown is immanent to them, and both are pointless without it. While art, ideally, poses the essential questions, science finds the crucial answers. Of course, the clusters of principles they exist by largely overlap.

In local terms, there is no more appropriate argument for the sisterly relationship of art and science (after all, ancient Greek muses never divided them) than the persistent work of the curatorial collective [KONTEJNER] and their three continual and internationally renowned festivals, among which Device_art is the most obvious illustration of the previous statement. The triennial event Device_art (alternating with Extravagant bodies and Touch Me! Festival) is dedicated to the art of robotics, gadgets and devices, which means that the performances and exhibited artefacts appear in an artistic, museum-gallery context, but at the same time have a certain utilitarian purpose and produce sensory and cognitive sensations. The project’s particular importance lies in the fact that it affirms, year after year, the natural tonality of the thinking phenomenon, which can only seemingly be divided into categories of empirical and rational, intuitive and critical, etc. 

Just as the role of art before Romanticism’s l’art pour l’art was to fulfil a clearly structured social role, so are artists even today forced to discover anew art’s emancipatory potential outside the abstract and slightly opaque priority of individual self-realization. Although at first glance this means that artists should adjust to the requirements of contemporary society, not to mention the market that greatly defines it, the point is exactly the opposite. Artists should anticipate progressive social change and subversive thought, which Device_art manages thanks to sophisticated technology, not in spite of it. Having in mind the ever-growing global popularity of the non-institutional and civil “makers culture” (exemplified in Croatia by the work of NGOs such as Radiona.org and FabLab.HR, which were strongly influenced by [KONTEJNER]’s programs) that actually represents a welcome guerrilla renewal of technical education that used to be more systematic, it is clear that we are witnessing a process of further democratization of technology.

In the rest of this text I will focus on the festival’s central exhibition in the underground space of Klovićevi dvori Gallery and its surrounding area. [KONTEJNER]’s curatorial team Ena Hodžić, Olga Majcen Linn and Tereza Teklić cooperated this time with Canadian and Slovenian NGOs Eastern Bloc (curator Eliane Ellbogen), Video Pool (curator Melentie Pandilovski), PRAKSA (curator Sandra Sajovic) and Galerija Kapelica (Kapelica Gallery), Ljubljana’s cult institution which, thanks to the agility of its art director Jurij Krpan and his team, anticipated the entire scene around [KONTEJNER] back in the 1990s. Iva Sudec was the curator of the fifth Device_art for the Klovićevi dvori Gallery.

In addition to the exhibition, a number of lectures, performances (by artists Myriam Bleau, Natalija Petkova, Louis-Philippe Demers and Bill Vorn from Canada, and the Paradise Now collective from Belgium) and workshops was held next to the Klovićevi dvori Gallery, under temporary domes at the Gradec Plateau, resurrecting this sightseeing spot and occasional open-air cinema as a public space in the best possible way. Not that large in scope, but rich in content, the exhibition offered interested visitors more than enough stimuli for the senses and intellect, and its collection was “marked by emotional robots and sweet distortions“ and “inspired by the Canadian new media scene, distinguished (…) for its sound sculptures, performances and interactive installations, as well as attractive design“. However, not all the artists’ pieces were dedicated to sound manipulation. We could say that what they all had in common was, primarily, the mastering of technology as a cognitive process in which the medium, that is – the tool, really is the message.

For instance, the young Croatian artist Predrag Pavić took part in the exhibition with his piece The Study of Movement (“Studija pokreta”, previously presented at his solo exhibition in Ateliers Žitnjak and in competition for the T-HT award@MSU.hr 2015), a complex installation that materializes the author’s feat of constructing a primitive slide projector. Made out of plywood, wood, an electric motor, lenses, a bike chain and other parts and materials, the installation is the result of a need to connect a series of slides and make it as long as a movie, which is seemingly absurd since the photographs show the artist rocking on a rocking horse in a children’s park. However, absurdity is an extremely important part of this piece and Pavić’s work in general. Almost like Camus‘s Sisyphus, Pavić’s hard and long work on the installation is liberating because it is free of any rational purpose, which is usually and for no reason linked to the use of technology.

Pavić’s goal is not only to project the film, but to master the technological principles of the medium on his own in a completely analogue way, and thus in a wholly plastic and palpable sense take the matter into his own hands. For him, making the installation is an ontological game of identifying with the machine, which truly becomes the “device“, i.e. man’s extension. Very similar pieces, though perhaps a bit more aesthetically refined, were the three devices presented by the Canadian Andrew Milne, all together simply named Apparatus. Their purpose is to create the illusion of movement by series of slides as well, while their parts, which look like models of alien spaceships, have more pronounced kinetic features than Pavić’s raw, but fascinating machine. The similarity lies in the fact that viewers are not so much impressed by the projected content (it also shows human figures in movement), but by the construction of Milne’s apparatus, which is miles away from the sterile and overdesigned “black boxes”: the usual commercial devices with the same function. The unbridled DIY spirit of these machines awakens our long supressed excitement at encountering something completely new, like we are visiting the Technical Museum which has suddenly come to life and become a research station.

However, next to such optimistic enthusiasm for the possibilities offered by even the most primitive tools when used in a conceptually contemporary way, there was a touch of darkness to be found in the work of some artists. For instance, in the spectacular performance Inferno directed by Bill Vorn and Louis-Philippe Demers – which took place twice, on September 26 and 27 – the audience had a unique opportunity to don robotic exoskeletons designed by the artists themselves (both have engineering experience and are interested in the digital fusion of light, sound and movement (control)). Surrendering themselves to the guidance of sound-sensitive robots, the audience participated in a collective cybernetic-choreographic performance which on a metaphorical level told the archetypal story of Heaven and Hell, while literally offering quite an unusual bodily experience.

Even though the robotic control of movement aroused pleasant feelings in the audience, not disturbing ones (the artists almost shrink from this, stating in the interview published in the Device_art segment in Zarez magazine no. 417 that they wouldn’t mind if the performance hurt a little bit), it is still manipulation. The question is: is such manipulation justified as long it is pleasant (to somebody)? Of course, the artists don’t want to give any final answers, but they encourage us to ponder all the implications of the robotics phenomenon, which inevitably includes ethics.

It would therefore be appropriate to point out another piece, the extravagant aquarium Aurelia 1+Hz / Proto viva generator by the Slovenian artist Robertina Šebjanič, in which she placed several small jellyfish. Infinitely interesting all by themselves, the jellyfish were chosen for the piece because they are the basis of genetic material that has not changed in millions of years, which the artist used as a symbol of yearning for immortality (Richard Dawkins, who has always with iconoclastic joy pointed out the longevity of gene sequences as opposed to that of human, plant and animal bodies that temporarily house them, would probably like her concept). The point is embodied in a silicon fibre similar to the human heart, which “breathes” in the other aquarium, following the rhythm of sensations the jellyfish transmit by swimming.

Thinking of this alluring machine, I remembered the film Bicentennial Man, directed by Chris Columbus and based on a story by the great Isaac Asimov. In a futuristic society, the late Robin Williams plays an android whose goal is to become human, both biologically and socially, which for him means being able to die – being mortal. The jellyfish throw such a shadow on the observer, asking us whether we too are robots commanded by genes whose only goal is to survive, regardless of us. We should therefore be not in the least surprised that  humanity has always aspired to expand, overstepping its physical boundaries, as the Device_art exhibition shows us in a considerable number of intriguing variations.

Art that poses such questions is that truly fundamental phenomenon which we evoked at the beginning of this text, undoubtedly subversive at its core. Offering a truly wide range of reflections on robotics, cybernetics and computer science in general in an art context, [KONTEJNER] once again organised a must-see event. At the end of September, along with the unfortunately last edition of Gričevanje festival and Space festival in the Lotršćak Tower, and as part of the newly founded In Upper Town (“Na Gornjem gradu”), Device_art managed to infuse that space with completely new, definitely positive and needed vibrations. 

There is also the ongoing site-specific art project Light in Places (“Mjestimice svjetlo”). One of its participants is Tereza Teklić, part of [KONTEJNER]’s curatorial team, who is gradually changing the image of Zagreb’s old city core with her collaborator Katarina Zlatec and others. If that means that the Upper town is becoming a museum of a progressive kind, alive and lively, we must wish it many more [KONTEJNER]s.

Translated from Croatian by Lana Pukanić. 

U lokalnim gabaritima, nema prikladnijeg argumenta za sestrinski odnos umjetnosti i znanosti (uostalom, starogrčke muze nisu ih razdvajale) od dugogodišnjeg rada kustoskog kolektiva [KONTEJNER] i tri njihova kontinuirana te internacionalno renomirana festivala, među kojima je Device_art najizrazitiji primjer rečenog. Trijenalno događanje Device_art (koje se izmjenjuje s Ekstravagantnim tijelima i Touch Me! Festivalom), posvećeno je umjetnosti robotike, gadgeta i naprava, što će reći da se izloženi artefakti i izvedeni performansi pojavljuju u umjetničkom, muzejsko-galerijskom okruženju, ali pritom odgovaraju određenoj utilitarnoj svrsi i proizvode osjetilno-misaone senzacije. Cijeli projekt je tim vrjedniji što iz godine u godinu potvrđuje prirodni totalitet fenomena mišljenja, koje tek prividno trpi podjele na kategorije empirijskog i racionalnog, intuitivnog i kritičkog, itd. Kao što je uloga umjetnosti prije romantičarskog larpurlartizma bila ispuniti jasno strukturiranu društvenu ulogu, tako su umjetnici i danas prisiljeni iznova otkriti njezine emancipatorske potencijale izvan apstraktnog i pomalo nejasnog prioriteta individualnog samoostvarenja. Mada to na prvi pogled znači da bi se umjetnici trebali prilagoditi zahtjevima suvremenog društva, da ne velim tržišta koje ga podosta određuje, poanta je upravo suprotna. Umjetnici bi trebali anticipirati progresivne socijalne promjene i subverzivno mišljenje, što se na festivalu Device_art događa uz pomoć sofisticirane tehnologije, a ne usprkos njoj. Imamo li na umu sve veću globalnu popularnost vaninstitucionalne i civilne tzv. “makers kulture” (u Hrvatskoj oličene u radu udruga poput Radione.org i FabLab.HR, na koje su programi [KONTEJNER]-a itekako utjecali), koja u biti predstavlja dobrodošlu gerilsku obnovu nekoć sustavne tehničke edukacije, jasno je da svjedočimo procesu daljnje demokratizacije tehnologije.

U nastavku teksta koncentrirat ću se na središnju izložbu festivala u podzemnom prostoru Galerije Klovićevi dvori i njezinoj okolici. Kustoski tim [KONTEJNER]-a u sastavu Ena Hodžić, Olga Majcen Linn i Tereza Teklić ovaj put je surađivao s kanadskim i slovenskim udrugama Eastern Bloc (kustosica Eliane Ellbogen), Video Pool (kustosica Melentie Pandilovski), PRAKSA (kustosica Sandra Sajovic), te s Galerijom Kapelica, kultnom ljubljanskom institucijom koja je zahvaljujući agilnosti umjetničkog ravnatelja Jurija Krpana i njegovog tima cijelu današnju scenu blisku [KONTEJNER]-u anticipirala još devedesetih godina. Kustosica petog po redu Device_arta za Galeriju Klovićevi dvori bila je Iva Sudec. Pored izložbe, održan je i niz predavanja, radionica i performansa (umjetnici Myriam Bleau, Natalija Petkova, Louis-Philippe Demers i Bill Vorn iz Kanade, te kolektiv Paradise Now iz Belgije) pod kupolama na Platou Gradec pokraj GKD-a, čime je ovaj vidikovac i povremeno kino na otvorenom na najbolji mogući način oživljen kao javni prostor. Nevelika opsegom ali bogata sadržajem, izložba je zainteresiranim posjetiteljima pružila i više nego dovoljno podražaja za čula i intelekt, a njezin je postav bio “u znaku emotivnih robota i (milo)zvučnih distorzija”, te “inspiriran kanadskom novomedijskom scenom, prepoznatljivom (…) po zvučnim skulpturama, performansima i interaktivnim instalacijama, te atraktivnom dizajnu”. Ipak, nisu radovi baš svih umjetnika bili posvećeni manipulaciji zvukom. Moglo bi se reći da im je svima prvenstveni zajednički nazivnik ovladavanje tehnologijom kao spoznajni proces u kojem medij, tj. alat doista jest i poruka.

Primjerice, mladi hrvatski umjetnik Predrag Pavić na izložbi je sudjelovao radom Studija pokreta (već predstavljenom na samostalnoj izložbi u Atelierima Žitnjak, te u konkurenciji natječajne izložbe T-HT nagrada@MSU.hr 2015), a riječ je o kompleksnoj instalaciji koja materijalizira autorov pothvat konstrukcije primitivnog dijaprojektora. Načinjena od šperploče, drveta, elektromotora, leća, lanca za bicikl i drugih dijelova i materijala, instalacija je rezultat potrebe da se niz dijapozitiva poveže u filmsko trajanje, što je naizgled apsurdno jer fotografije prikazuju umjetnika kako se njiše na konjskoj njihalici u dječjem parku. Međutim, upravo je apsurd izrazito bitan element ovog djela i Pavićevog rada općenito. Gotovo poput Camusovog Sizifa, i Pavićev mukotrpan i dugotrajan rad na instalaciji oslobađajuć je upravo zato što je lišen racionalne svrhe, koja se uvriježeno a bezrazložno veže uz korištenje tehnologije. Pavićev cilj nije samo projicirati film, već samostalno savladati tehnološke principe medija na posve analogni način, kako bi u sasvim plastičnom i opipljivom smislu uzeo stvar u svoje ruke. Izrada instalacije za njega je ontološka igra poistovjećivanja sa strojem koji uistinu postaje “device”, odnosno čovjekov produžetak. Vrlo su slični radovi, iako estetski možda dotjeraniji, tri naprave koje je izložio Kanađanin Andrew Milne, zajednički jednostavno nazvane Apparatus. I njihova je svrha stvaranje iluzije pokreta nizanjem dijapozitiva, pri čemu predmeti nalik modelima vanzemaljskih svemirskih brodova imaju kinetička svojstva izraženija nego Pavićeva sirova, iako fascinantna mašina. Sličnost je u tome što gledatelj nije toliko zadivljen sadržajem samog prikaza (također su u pitanju ljudske figure koje se kreću), koliko konstrukcijom Milneovih “aparata”, miljama udaljenih od sterilnih i predizajniranih “crnih kutija”, kakvi su inače komercijalni uređaji jednakih funkcija. Nesputani “uradi sam” duh ovih strojeva u nama budi ono odavno zatomljeno uzbuđenje pri susretu s nečim potpuno novim, kao da smo posjetili Tehnički muzej koji je odjednom oživio i postao istraživačka stanica.

Ipak, pored ovog optimističnog oduševljenja mogućnostima koje pružaju čak i najprimitivniji alati korišteni na konceptualno suvremen način, u radovima nekih umjetnika mogli su se pronaći i tmurniji tonovi. Na primjer, u spektakularnom performansu Inferno u režiji  Billa Vorna i Louisa-Philippea Demersa, koji je održan u dva navrata 26. i 27. rujna, publika je dobila jedinstvenu priliku navući na se robotičke egzoskeletone koje su projektirali sami umjetnici (obojica imaju inženjersko iskustvo i zanimaju ih digitalne sprege svjetla, zvuka i (kontrole) pokreta). Prepustivši se vodstvu robota osjetljivih na zvuk, publika je sudjelovala u kolektivnoj kibernetičko-koreografskoj izvedbi koja je na metaforičkoj razini pripovijedala arhetipsku priču o raju i paklu, dok je doslovno nudila sasvim osobito tjelesno iskustvo. Premda je robotička kontrola pokreta kod publike budila ugodne, a ne uznemirujuće osjećaje (od čega umjetnici gotovo zaziru, istaknuvši u intervjuu objavljenom u sklopu Device_art temata u Zarezu br. 417 da im ne bi bilo mrsko kad bi performans bio barem malo bolan), svejedno je riječ o manipulaciji. Pitanje glasi: je li takva manipulacija opravdana dokle god je (nekome) ugodna? Naravno, umjetnici ne žele davati konačne odgovore, ali potiču na promišljanje svih implikacija fenomena robotike, koji neizbježno uključuje i etičke komponente.

Prikladno bi stoga bilo izdvojiti još jedan rad, ekstravagantni akvarij Aurelia 1+Hz / Proto viva generator slovenske umjetnice Robertine Šebjanič, u kojem je udomila nekoliko malih morskih meduza. Beskonačno zanimljive samom svojom pojavom, meduze su se našle u ovom radu jer su baza genetskog materijala nepromijenjenog milijunima godina, što je umjetnica iskoristila kao simbol težnje za besmrtnošću (njezin koncept vjerojatno bi se svidio Richardu Dawkinsu, koji oduvijek ikonoklastički radosno ističe dugovječnost nizova gena naspram ljudskih, biljnih i životinjskih tijela koja ih tek privremeno udomljuju). Poanta je utjelovljena u silikonskom tkivu nalik ljudskom srcu koje “diše” u drugom akvariju u ritmu podražaja koje meduze prenose plivajući. Razmišljajući o ovom zavodljivom uređaju, nisam mogao ne pomisliti na film Bicentennial Man (“Mojih dvjesto godina”, 1999.) režisera Chrisa Columbusa, snimljen prema priči velikog Isaaca Asimova. U futurističkom društvu, pokojni Robin Williams glumi androida čiji je cilj postati čovjek, i biološki i socijalno, što za njega znači moći umrijeti – biti smrtan. Sjena meduze nadvija se nad promatrača, pitajući nas jesmo li i mi roboti kojima upravljaju geni čiji je jedini cilj preživjeti, bez obzira na nas. Ne bi nas stoga trebalo nimalo iznenaditi što čovjek oduvijek njeguje težnju da se širi prekoračujući svoje fizičke granice, a to se na izložbi Device_art iskazuje u zaista mnogo intrigantnih varijacija.

Umjetnost koja postavlja ovakva pitanja istinski je fundamentalan fenomen koji smo prizvali na početku teksta, nužno subverzivan u svojoj biti. Nudeći doista širok raspon promišljanja područja robotike, kibernetike i računalnih znanosti općenito u kontekstu umjetničkog rada, [KONTEJNER] je ponovno organizirao događanje koje nije trebalo propustiti. Zajedno s nažalost posljednjim festivalom Gričevanje i Space festivalom u Kuli Lotrščak, Device_art je u sklopu novopokrenutog zbivanja Na Gornjem gradu krajem rujna uspio udahnuti tom prostoru sasvim nove, itekako pozitivne i potrebne vibracije. Tu je i kontinuirani umjetnički site-specific projekt Mjestimice svjetlo, u kojem sudjeluje i Tereza Teklić, jedna od [KONTEJNER]-ovih kustosica, mijenjajući postupno sa suradnicom Katarinom Zlatec i drugima sliku stare jezgre Zagreba. Ako to znači da Gornji grad postaje muzej progresivne vrste, živ i živahan, treba mu poželjeti još mnogo [KONTEJNER]-a.

Hrvoslava Brkušić, Božidar Katić, Niko Mihaljević, Lucija Ukić, Sanja Gergorić, Roko Crnić, Radiona i kolektiv MMessy Oscillators mlade su nade progresivne sound art scene iz Rijeke, Splita i Zagreba koje će putem Inkubatora realizirati interaktivne sound instalacije, procesualne suradničke zvučne projekte, performanse i happeninge. Putem njih publici će približiti svoja istraživanja različitih zvučnih fenomena – od dekonstrukcije opernog pjevanja, rojenja bioloških organizama i melodičnih istarskih narječja, sve do hakiranja dječjih igračaka i zvukova obrisa gradskih horizonta. 

Nakon otvorenja Inkubatora, u danima koji slijede mladi će umjetnici kroz razgovor predstaviti svoje projekte i publiku upoznati s kontekstom u kojima su nastali. Otvorenje je najavljeno za ponedjeljak, 9. lipnja, u 20 sati, zvučnim performansom MMessy Oscillatorsa Circuit Bending Orchestra u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo i happeningom Nika Mihaljevića pod nazivom Erica Preli’s Reggae Weed Party u maloj dvorani. Sound Art Inkubator moći ćete posjetiti do 12. lipnja, ulaz je besplatan, a točan raspored događanja potražite ovdje.

Sound Art Inkubator dio je i Močvarine proslave 15. rođendana. Organizatori su Udruženje za razvoj kulture URK, Klub Močvara i KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, a kustosice Galerije Močvara Ena Hodžić, Tereza Teklić i Ivana Jelača.

Izvor: Galerija Močvara

Projektni natječaj bio je upućen mladim autorima te likovnim i umjetničkim akademijama u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, no na poziv javilo se preko četrdeset autora od kojih je gotovo 80 posto bilo iz inozemstva dok se unutar onih dvadesetak posto domaćih prijava našla tek nekolicina projekata koje su prijavili studenti. Na prvom izdanju Sound Art Inkubatora, 23. ožujka, svi pristigli projekti pronašli su svoje mjesto pred očima javnosti, vrteći se na ekranu pri ulazu u veliku dvoranu Pogona Jedinstvo. Unutar dvorane postavljena su tri stola na kojima su Tin Dožić, Kruno Jošt i Ivan Jovanovac izveli zvučni performans, potom interaktivna instalacija Sanje Jovanović i Tamare Tokić, te uzgojeni audio uređaj Gjina Šutića. Svi su projekti interaktivni te je prisutna publika mogla po završetku zvučnog performansa i sama iskusiti kako nastaje zvuk u radovima ovih mladih umjetnika.

“Dobra energija projekta nastala je na presjecištu biohakinga, vizualnih umjetnosti i čistog sounda”, rekla je kustosica projekta Ena Hodžić, uz Ivanu Jelaču, Terezu Teklić i tehničkog direktora Matiju Jelića, najzaslužnija za pružanje ove nesvakidašnje prilike mladim autorima. Također, sam koncept kuriranja na Sound Art Inkubatoru predstavljen je na drugačiji način: kustosi i kustoski rad integralni su dio finalnoga projekta, osmišljenog na radionicama koje su se održavale cijeli tjedan prije javnoga predstavljanja. Do modifikacije inicijalno zamišljenog formata Inkubatora došlo je jer se prioritetom pokazala produkcija koja nastaje procesom suradnje između pojedinaca različitih interesa u području zvuka. Projekt je stoga bilo najlogičnije ostvariti kroz radioničku formu kojom se daje prednost zajedničkom radu. Suradnja je komunikacijom svih uključenih u projekt dobro pripremljena, ali istovremeno i dovoljno otvorena i fleksibilna da ostavlja prostora za improvizaciju i spontane promjene koncepata. “Na radionicama je osmišljen cjelokupni koncept live izvedbe i nadam se da će se Inkubator razviti u stalnu platformu koja će nastaviti propitivati same uvjete nastanka umjetničkog rada”, rekla je Ena Hodžić.

Ni jedan prijavljeni projekt nije ostao u obliku u kojem je prijavljen, ideja svakog razvijala se u suradnji s ostalima, bilo u tehničkom smislu, bilo konceptualno. Tako je interaktivna instalacija Sanje Jovanović i Tamare Tokić aCustomization ostala konceptualno ista, no njena je izvedba, nastala u suradnji s ostalim inkubiranim umjetnicima, nešto sasvim novo i time je, zaključuje Ena Hodžić, “možda najjasniji proizvod ovoga Inkubatora“.

Kustosice je iznenadio slab odaziv studenata: “Studenti umjetničkih akademija nisu pretjerano pozitivno reagirali na princip vaša ideja, naše pare, kao da jednostavno nisu znali što bi s time, koju bi ideju ponudili. S druge strane, postoje ljudi koji nisu na akademijama, a koji se pomalo bave svime i o svemu pomalo znaju, a nemaju mogućnost zaista se nečemu posvetiti. Na ovoj je radionici došao do izraza ponajviše manjak institucionalnog koncepta znanja jer na akademijama ne postoji naobrazba koja omogućava da sve segmente svoje ideje provedeš u djelo. Prema tehničarima se još uvijek postavlja kao prema onima koji će realizirati tvoju ideju”. Iskustvo prvoga Inkubatora kustoskome timu nije ostavilo dvojbe: “Mladim umjetnicima nedostaje vaninstitucionalna edukacija, praktično iskustvo. Želimo razviti produkcijsku platformu koja će razbiti okvire oko akademija”.

Sljedeći je Inkubator zakazan za rujan, a na njemu će gostovati talijanski programer i performer Marco Donnarumma. “Pokušat ćemo zadržati kontinuitet rada s ovim istim ljudima, istovremeno povlačeći neke nove ljude te ćemo i dalje zadržati format natječaja jer nam se čini da suradnje nastale na takvim temeljima kod nas ima jako malo. Također, pokušat ćemo ostvariti suradnju s Muzičkom akademijom”, najavila je Ena Hodžić, te zaključila: “Ovo je beta verzija Inkubatora, postoji još mnogo prostora za napredovanje, a i mi smo kao organizatori iz ovoga projekta mnogo naučili”.

Matija Mrakovčić / Fotografije: Sara B. Moritz

Projektni natječaj bio je upućen mladim autorima te likovnim i umjetničkim akademijama u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Močvarne kustosice Ena Hodžić, Ivana Jelača i Tereza Teklić odlučile su sound artom inkubirati nove radove mladih, još nedovoljno prepoznatih umjetnika, iza kojih stoji malo iskustva i još manje sredstava. U Galeriji Močvara neafirmirani će autori moći realizirati produkcijski zahtjevnije novomedijske umjetničke ideje, upravo one koje “akademci” rijetko kad mogu pretočiti iz faze koncepta u finalnu i konkretnu fazu. Cilj je Inkubatora puna realizacija odabranih grupnih ili individualnih radova, no producirani radovi predstavit će se u kontekstu onih pristiglih na natječaj, a finalno grupno izlaganje potaknut će i slobodnu i neformalnu razmjenu ideja putem upoznavanja, druženja i uspostave novih kreativnih suradnji. Mlade su umjetničke snage izabrane za prvi Inkubator Tin Dožić, Kruno Jošt, Ivan Jovanovac, Sanja Jovanović, Gjino Šutić i Tamara Tokić.

Sound art kao programska osnova posljednje dvije godine Galerije Močvara ostaje temelj i ovoga projekta. Taj je transdisciplinarni dio scene kod nas još uvijek nedovoljno prepoznat i zastupljen, smatraju organizatori, iako su na međunarodnoj razini upravo sound art projekti često najzanimljiviji i najatraktivniji. Live predstavljanje novih umjetničkih projekata mladih autora na rasporedu je u subotu, 23. ožujka, u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo.

KP / POGON / Ilustracija: Ivan Jovanovac

Galerija Močvara u studenome predstavlja zvučnu instalaciju Hrvoja Hiršla Sirene – glazba sfera. U tamnom će se prostoru bivše tvornice na Trnjanskom nasipu privremeno nastaniti tri mistična okrugla objekta: crvena, plava i žuta sfera. Svaka okrugla konstrukcija proizvodi različitu boju zvuka, a zvuk se u prostoru aktivira nasumično, iznenađujuće i nepredvidivo. Time nastaju beskrajne zvučne kompozicije koje nagoviještanjem glazbenog vrhunca uzrokuju treperavo stanje neizvjesnosti, napetosti i iščekivanja. Glazbene sfere tako u svijesti evociraju nikada zaboravljena, očaravajuća mitološka bića poznata po svojoj hipnotičkoj privlačnosti – bića koja se smatraju krivima za mnoge brodolome i pomorske kalvarije.

Iz stare tvornice Jedinstvo svi putevi potom vode u tvornicu oblaka privremeno prizemljenu u prostoru Kluba Močvara gdje opuštanje i druženje, uz melem za promrzle uši, garantira afterparty uz Cloudfactory.

Hrvoje Hiršl (1982.), hrvatski umjetnik i dizajner, trenutno je na poslijediplomskom studiju MediaArtHistories na Donau-Universität Krems u Austriji pod vodstvom Olivera Graua. Osnivač i koordinator teorijskog programa I’MM, novopokrenutog media laba u sklopu programa Kulture promjene SC-a u Zagrebu. Izlagao je na grupnim izložbama (Vizura Aperta, 2011.; međunarodni festival Magdalena, 2006. i 2010.; HDD 0708, 2008.; DVK 97-07, 2007.), te samostalno u sklopu radijske emisije 3. programa Hrvatskog Radija Slika od zvuka (2011.) i Galeriji VN (2010.). Polufinalist je nagrade Adobe Design Achievement Awards (2009.). Za 2012. godinu dobitnik je rezidencijske stipendije u Beču u sklopu KulturKontakt Austria.

Za program Galerije Močvara u 2011. i 2012. godini zadužen je KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, nevladina, neprofitna organizacija koja je kroz kustoski rad, produkciju umjetničkih projekata, organizaciju izložbi i teorijsku kontekstualizaciju usmjerena na kritičko propitivanje uloge i značenja znanosti, tehnologija i tijela u suvremenom društvu.

Izložba Hrvoja Hirsla otvara se 23. studenog u 20 sati i možete ju pogledati i poslušati do 25. studenog.