Polazeći od Instagram profila @ffzgwc i natpisa u WC-ima zagrebačkog Filozofskog fakulteta na čijim vratima studenti_ce ispisuju necenzurirane misli, predstava Zahodske sestre funkcionira kao izvedbeni kolaž sačinjen od dokumentarnih materijala. Natpisi koji su okupljeni na ovom Instagram profilu pretvoreni su u tekst, a zatim u predstavu.

“Anksioznost, studentske pobune, egzistencijalni strahovi, svakodnevne brige, seksualnost i tabu teme djevojaštva izlaze na površinu u intimnom i javnom zahodskom prostoru jedne obrazovne institucije služeći pritom kao prikaz cijelog društva. Zahodske sestre ponajprije je predstava o ženskoj solidarnosti koja se rađa na neočekivanim mjestima”, stoji u najavi.

U predstavi glume Dora Dimić Rakar, Dora Čiča i Tea Šimić, skladatelj i glazbenik je Marin Živković, scenski pokret oblikovala je Ena Jagec, a scenografiju i kostime potpisuje Ema Tomašek.

Ulaznice po cijeni od deset eura možete pronaći ovdje.

Premijera predstave održala se u Centru za kulturu i informacije Maksimir, koliko god sam se potajno nadala da će se opskurno održati u samim kabinama zahoda Filozofskog fakulteta. Moja želja djelomično je ispunjena početkom predstave u kojem izvođačice Dora Dimić Rakar, Dora Čiča i Tea Šimić vuku zahodske školjke na pozornicu i barem prividno kreiraju univerzalno poznate kabine. Bez mnogo okolišanja zahodske junakinje uranjaju u tematiku i transportiraju me u beskonačna iščitavanja šarenih natpisa i povezivanja sa starijim kolegicama ili možda kolegicama s kojima sam sjedila na istim predavanjima, i čak, volim sanjati da je pokoja profesorica ostavila kakvu misao. 

U skladu s mojim promišljanjima u predstavi se postavlja pitanje Tko su ti ljudi koji šaraju po vratima WC-a? i konstruiraju se potencijalne priče, od kojih mi je najupečatljivija ona o fantaziranoj ljubavi jedne od junakinja prema učestaloj kroničarki WC-a s potpisom “Hana” i zamišljanja njihovih susreta, ali i zasigurna situacija ženske solidarnosti u činu davanja uloška u kriznim momentima. Zahodskoj igri pridružuje se radijski glas (Dražen Puklavec) koji objašnjava latrinalije, pojam koji označava grafite, crteže, natpise ili umjetnička djela na zidovima javnih zahoda ili pisoara, koji se smatraju vrstom urbane folklorne umjetnosti te koji seže u davna doba starih Rimljana. Baš u stilu Filozofskog, nečemu svakodnevnom i naočigled prostom dati antropološko-etnološko-lingvističko lice. 

It’s all fun and games dok ne dođemo do onih najbolnijih natpisa, poput Prije par mjeseci silovao me dečko i krivim sebe za to koji uistinu pretvaraju prostor zahoda u svojevrsnu ispovjedaonicu, ali bez ispraznih molitva već s popratnom podrškom kolegica u obliku odgovora bejb nisi ti kriva <3 i upućivanjem na savjetovalište FFZG-a. Očekivala sam, ali i htjela da se predstava zadrži na intimnijoj sferi, ženskim pričama, solidarnosti, ali je zahvatila i šire probleme poput kolektivne nervoze neisplativosti i neprofitabilnosti studija na FFZG-u na tržištu rada (malu metaforičku suzu sam pustila jer se spomenuo i moj studij).

Scena u kojoj izvođačice žustro preslaguju toaletne pločice i ponavljaju Strah me samog straha i Idi na terapiju vratila me u gutanje knedle na seminarima Morfologije i traženju utjehe u samoći prešaranih zidova zahoda, ali i krikovima kolegica koje u natpisima pitaju za pomoć oko polaganja kolegija.

Prije početka predstave pomislila sam: Sigurno će se spomenut’ ili de Saussure ili Žižek. Već na samom početku pošteni smijeh pokupila je rečenica Žižek te gleda dok pišaš, koja dočarava iskustvo studiranja na Filozofskom, ako zamislimo da smo zapravo u Žižekovom panoptikumu. Njegov prepoznatljiv glas čujemo u spomenutoj sceni preslagivanja pločica u kojoj se ponavlja isječak njegovog predavanja o hermeneutici zahodske školjke i razlikama u izgledu školjki u europskim zemljama te posljedično o razlikama načina izbacivanja izmeta. Prvi put mi je bilo smiješno, drugi put mi je bilo smisleno, sve ostale puteve mi je bilo naporno.

Kad smo već bili kod Žižekovog filozofiranja, usput smo dobili i kratko predavanje o kategorijama natpisa, koje je bilo slatko, ali efektno tek kad smo došli do natpisa Sve je uvijek isto uz napisan datum i objašnjenja kako su se kroz godine dodavali novi datumi, komentari, ali i srce, čija je poanta prikaza povezivanja iskustava ono što mi je išlo u korak s mojim već spomenutim očekivanjima od predstave. 

Prema kraju otvaraju se teme zabrinutosti oko stanja u društvu i svijetu koje nadilaze prostor zahoda, no predstava tada otvara niz široko postavljenih društvenih pitanja, pa je taj brzi presjek nažalost ostao na razini površnog i neuvjerljivog. Izvođačicama se na pozornici pridružio glazbenik Marin Živković koji je na klaviru pratio povremene songove koji su mi ostavili dojam simpatičnog, kao i dijelovi repetitivnog scenskog pokreta (Ena Jagec).

Koliko god se vidio rad na glazbi i pokretu, svejedno imam osjećaj da se njima pokušao zamaskirati manjak dubljeg istraživanja/maštanja/pričanja priča, čemu pridonosi i kratko trajanje predstave (malo manje od sat vremena). Završna misao Naša revolucija izašla je iz faking WC-a nosi moćnu poruku i naizgled monumentalnu emociju, ali mi ta emocija bježi iz palete zbog izostanka dubljeg bavljenja pitanjem kakva je to točno revolucija.

Unatoč “filerima” i samo zagrebanju dublje tematike, zahvalno je bilo gledati kako je autorski tim tekstualnim suputnicama iz vremena studiranja udahnuo priču i dao im značaj ulaska u format kazališne predstave te je bilo toplo i nostalgično prisjetiti se napisanih riječi šulkolegica za koje se nadam da su upravo iz tih WC-a sa sobom ponijele revolucionarni duh.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli FFZG🚾 (@ffzgwc)

Polazeći od Instagram profila @ffzgwc i natpisa u WC-ima zagrebačkog Filozofskog fakulteta na čijim vratima studenti_ce ispisuju necenzurirane misli, predstava Zahodske sestre funkcionira kao izvedbeni kolaž sačinjen od dokumentarnih materijala. Natpisi koji su okupljeni na ovom Instagram profilu pretvoreni su u tekst, a zatim u predstavu.

“Anksioznost, studentske pobune, egzistencijalni strahovi, svakodnevne brige, seksualnost i tabu teme djevojaštva izlaze na površinu u intimnom i javnom zahodskom prostoru jedne obrazovne institucije služeći pritom kao prikaz cijelog društva. Zahodske sestre ponajprije je predstava o ženskoj solidarnosti koja se rađa na neočekivanim mjestima”, stoji u najavi.

U predstavi glume Dora Dimić Rakar, Dora Čiča i Tea Šimić, skladatelj i glazbenik je Marin Živković, scenski pokret oblikovala je Ena Jagec, a scenografiju i kostime potpisuje Ema Tomašek.

Nakon prve izvedbe, predstava je na repertoaru 6. ožujka, a ulaznice po cijeni od deset eura možete pronaći ovdje.

Nastankom istoimene grupe na Facebooku 2019. godine i posljedičnim velikim odazivom umjetnika otpočela je praksa razmjene i donacije elemenata postojećih kazališnih fundusa, a potom se uživo oformio i Kazališni buvljak. 

Ovogodišnje izdanje Šteta bacit obilježava povratak Kazališnog buvljaka, ekološko izdanje radionice kartonskog tiska, radionica izrade dvoraca od kućnog otpada i određen broj digitalnih sadržaja. 

Posljednje događanje uživo u sklopu ovogodišnjeg izdanja Šteta bacit održat će se u nedjelju, 26. listopada u 12:30 u KC Šesnaestica (Ozaljska 16). Riječ je o radionici tiska na platnenim torbama koja umjesto klasičnih šablona koristi svakodnevne predmete (plastične boce, spužve, stare igračke). 

Radionica je otvorena za sve dobne skupine, a sudionice i sudionici slobodni su donijeti stare odjevne predmete koje bi voljeli ukrasiti novim uzorcima, kao i kućni otpad koji bi željeli koristiti kao šablonu. Voditeljice radionice su Franka Margeta i Emilija Novosel, a svi zainteresirani se mogu prijaviti na mail empiria.teatar@gmail.com.

U tri puna dana Kvart je art otvara temu međuljudskih odnosa, sukoba i društvenih uloga. Svaki dan u predvorju kazališta može se razgledati izložba analognih fotografija Bez naziva akademskog glumca i fotografa Tonija Kukuljice, a prvi dan festivala u 11 sati donosi predstavu za mlade Boom teatra Romeo i Julija – Error 404 u kojoj igraju Matej Đurđević i Laura Bošnjak.

U 18 sati slijedi glazbeno- scenski performans Konkurencija koji će izvesti Damian Humski i Jan Kovačić, a nakon čega slijedi popratni razgovor. Kraj dana rezerviran je za performans Für Immer Punk i nastup mladog zagrebačkog benda Som.

Drugoga dana festivala održava se radionica naziva Izvedbena poezija koja započinje u petak u 17 sati pod mentorstvom redateljice i pjesnikinje Rajne Racz, dok je u 20 sati istoga dana na rasporedu predstava za odrasle Važnije polovice, nastala prema autorskom tekstu Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović.

Posljednji dan festivala u 11 sati započinje šahtofonskom radionicom za djecu naziva Konji pod mentorstvom Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, nakon čega će polaznici_e ukrašavati platnene torbe uz stručno vodstvo Franke Margete. Na galeriji u 19 sati slijedi plesno-izložbeni rad Co-lažiranje u koreografiji i izvedbi Linde Tarnovski i Dore Pocedić te dramaturgiji Anne Javoran, a kraj festivala i program zatvaranja od 20 sati zaključit će DJ-set Tina Rašpolića.

Ulaz na sve kvartovsko-artovske programe je slobodan, a za radionice su obavezne predbilježbe na e-mail empiria.teatar@gmail.com.

Predstava se tematski i estetski nastavlja na prethodnu monodramu Empiria teatra Digitalno sama. Budući da je ciljana skupina ove predstave generacija Z, One male stvari nakon polusna se poigrava s polubudnim stanjima i insomnijom kod mladih ljudi uhvaćenih u vlastitim sumnjama, virtualnim ovisnostima, žudnjama i egzistencijalnim brigama.

Predstava kroz istraživanje kazališnih mogućnosti prikazuje vjerodostojno insceniranje (polu)snova, pri čemu je fokus na reprezentaciji logike sna i unutarnjih svjetova. Osim toga, One male stvari nakon polusna predstavlja odnose između vanjske pojave i nesvjesnog (potisnutog) aspekta pojedin(a)ca. Izuzev izvođenja predstave, mladi_e glumci_ice sudjelovali_e su i u procesu nadograđivanja teksta za izvedbu koristeći se vlastitim materijalima.

Reprizna izvedba se izvodi 3. svibnja, a više informacija pronađite ovdje.

Radi se o festivalu koji prednost daje nezavisnoj sceni i njezinim kreativcima, a u svom trećem izdanju će donijeti koncerte, performanse, izložbe, radionice i još mnogo toga. Program je namijenjen svima, ali prije svega djeci i mladima.

Program se otvara u četvrtak, 24. travnja, kada je na rasporedu performans Odjel za čišćenje ladica umjetnice Lucije Klarić, nakon čega slijedi otvorenje izložbe Postpartum tea party akademske slikarice Hane Hanak. Isti dan održat će se prezentacija projekta Burning out Empiria teatra, a prvi dan festivala završava nastupom glazbenog sastav Urikač.

Kroz sljedeća tri dana, održat će se: inkluzivna radionica Alkemija glasa (Melita Lovričević), Radionica izrade nakita od metala Metals ‘n’ Plants, predstava Ptice špijuni (Kuća Nahero), radionica za djecu PisaTI i JA (Valentina Mavretić), radionica Mindfood (Una Čulić), predstava Prekrasna (UO Četveroruka), radionica veza Izvezi svoje srce (Iva Čukelj), radionica za djecu Tajno šumsko društvo i predstava za djecu Buđenje (Teatar Poco Loco).

Festival se zatvara uz zvukove novog glazbenog ansambla Nahero u 18 sati ispred CKIM-a.

Ulaz na festival je slobodan, a više detalja možete pronaći ovdje.

U uvodu priručnika navodi se da ove smjernice “pružaju sveobuhvatan okvir za građanske inicijative, organizacije civilnog društvai lokalne vlasti koje žele uspostaviti i unaprijediti projekte ponovne uporabe unutar svojih zajednica”. Osim inspirativnih uputa, priručnik nudi i praktične korake te prikaze uspješnih projekata proizašlih iz projekta Kružne zajednice / Communities Go Circular. Projekt je pokrenut u sklopu EU programa Građani, jednakost, prava i vrijednosti, a cilj mu je uključiti građane_ke u stvaranje zero waste zajednica usmjerenih na smanjenje emisija stakleničkih plinova, doprinos ublažavanju klimatskih promjena i smanjenje nastanka otpada. 

Kako se pojašnjava u publikaciji, u projektu je sudjelovalo više od tisuću građana i građanki zajedno s predstavnicima organizacija civilnog društva i donositeljima odluka. Nositelj je projekta udruga Zelena Istra, a projektni partneri su Ekologi brez meja, KNOF, Zelena akcija i Zero Waste Italy. Priručnik donosi idetaljan prikaz njihovih projekata ponovne uporabe,  uključujući repair caffe u Društvenom centru Rojc u Puli, biciklopopravljaonu Zelene akcija u Zagrebu i Centar za ponovnu uporabu Zero Waste Italyja, u koji građani_ke mogu donijeti predmete koji im više nisu potrebni, ali mogu biti korisni drugima. KNOF opisuje svoj reuse boutique, trgovinu rabljenom robom, a Ekologi brez meja organiziraju Festival ponovne uporabe kojem je cilj potaknuti pojedince da doprinose produženju životnog ciklusa proizvoda.

Osim ekoloških udruga, principi ponovne uporabe sve više dobivaju na važnosti i u kulturno-umjetničkom sektoru, gdje se javlja potreba za njihovim integriranjem u prakse održivosti. U tom kontekstu vrijedi istaknuti aktivnosti Empiria teatra, nezavisnog kazališta istraživačkog, eksperimentalnog i edukativnog smjera. Njihova ekološko-izvedbena inicijativa Šteta bacit svoje je začetke imala u istoimenoj Facebook grupi za posudbu i razmjenu kostima, scenografije i rekvizita aktera na nezavisnoj sceni, koja danas broji preko 1200 članova.

Pored grupe, inicijativa je dosad organizirala kazališni buvljak, niz ekoloških radionica namijenjenih djeci, kreativne i interaktivne aktivnosti u svrhu razvoja svijesti polaznika_ca o prenamjeni predmeta, kao i tribinu Izvedbene umjetnosti i ekologija, održanu u studenom 2023. u prostoru Centra mladih Ribnjak. Iste je godine Empiria teatar objavio i publikaciju o razmjeni i održivosti u izvedbenim umjetnostima (autorica Dora Golub).

Iva Srnec Hamer, producentica u Empiria teatru, objašnjava: “Projekt Šteta bacit započet je inicijativom na društvenim mrežama u svrhu rješavanja problema gomilanja scenskog otpada koji nastaje kao nusproizvod rada u izvedbenim umjetnostima unutar okvira nezavisnog sektora. Nastankom istoimene grupe na Facebooku 2020. godine i posljedičnim velikim odazivom umjetnika, otpočela je praksa razmjene i donacije elemenata postojećih kazališnih fundusa, a potom se uživo oformio i Kazališni buvljak.

Daljnje širenje inicijative nastavilo je praksu povezivanja umjetnika na lokalnoj nezavisnoj sceni putem razmjene materijala koji figurira kao višak proizvodnje u umjetničkim procesima, inzistirajući na konceptima obnovljivosti i kreativne preobrazbe u korištenju otpada kao umjetničke strategije. Ove ekostrategije popraćene su tribinom na spomenute teme kao i izradom sveobuhvatne analitičke publikacije na temu scenskog otpada.”

Postojanje ovakvih inicijativa, projekata i publikacija ukazuje na potrebe, ali i nebrojene mogućnosti zbrinjavanja i ponovne uporabe predmeta. Zainteresirani pojedinci i pojedinke, kao i organizacije i udruge, mogu se inspirirati ovim primjerima dobre prakse. Publikaciju Zelene akcije Kickstart Reuse možete pročitati ovdje, a publikaciju Empiria teatra Šteta bacit ovdje.

Ovakav razgovor bismo mogli čuti u javnom prijevozu u panici oko mature tipičnoj za ovaj dio godine, a zapravo se radi o replikama iz predstave (Ne)vidljive u produkciji Empiria teatra koju smo imali prilike gledati 24. lipnja u Centru mladih Ribnjak. Predstava u trajanju od dvadesetak minuta okuplja tri glumice, tri stolca i dva crna panoa kako bi nam predočila tri različita životna razdoblja koja započinju stresnim razmišljanjem o upisu na fakultet, izlazak na tržište rada i okupljanje deset godina nakon mature. Redateljica Iva Srnec Hamer i glumice Dorotea Ilečić Sever, Mirna Ostrošić i Lidija Penić-Grgaš nam uz minimalne postupke i skromne uvjete (nema kostima, rekvizite, zvuka, svjetla) iznimno uvjerljivo, na trenutke i komično, prikazuju svaku etapu života upisanu u ovaj autorski tekst. 

Sve tri glumice se izmjenjuju u ulogama glumice, majke, prijateljice i budućih poslodavaca. Imamo priliku vidjeti scenu u kojoj roditelji maturantice skupljaju brošure za izbor fakulteta dok s pola uha slušaju želje svog djeteta (Lidija Penić-Grgaš odlično prikazuje mamu koja bi najradije sama upisala medicinu i svaki dan provodila u laboratoriju). Nakon toga Penić-Grgaš uskače u ulogu nedavno diplomirane glumice koju Ilečić Sever i Ostrošić nemilosrdno rešetaju pitanjima na razgovoru za posao (koji, naravno, nije u struci) te osciliraju od onih tipičnih (Snalazite li se u stresnim situacijama?), onih ponižavajućih (Znate li kako se obračunava radni staž?), onih neprimjerenih (Planirate li imati djecu?) do svima “najdražeg”: Gdje se vidite za deset godina?

Kulminacija u predstavi dolazi u obliku okupljanja za desetu godišnjicu mature u kojoj se Ilečić-Sever, kao glumica na nezavisnoj sceni, zatiče u bujici pitanja svojih starih prijateljica koje sada već imaju djecu i izgrađene karijere. Snaga i ljepota ove izvedbe leži u tome što glumice u trećem dijelu iskaču iz likova i obraćaju se gledateljima kako bi im prenijele vlastite misli koje u patrijarhalnom društvu kakvo je naše nisu prihvatljive, poput priznanja majke: “Nisam osjetila mir od 2016. i osjećam kako polagano gubim vlastiti identitet.” Ili odlučnosti poslovne žene: “Ne znam s djecom i čine me nervoznom i mrzim što se imam potrebu pravdati jer ih nemam.” Tu je i monolog glumice koja ne zna kako će preživjeti mjesec te zapravo živi od posuđivanja novca kojeg vraća čim joj sjedne honorar i tako se vrti u krug. Osim onih rijetkih situacija kada snimi kakvu sapunicu, pa se može počastiti naručivanjem hrane.

Ova je izvedba označila kraj dvogodišnjeg međunarodnog projekta T.O.U.C.H. (Theatre Outreach: Unravelling Connections In Humans) koji je okupio organizacije iz Hrvatske, Italije i Srbije koje su redom Empiria teatar, Uniamoci i Cepora. Svaka od tri organizacije se fokusirala na određenu društvenu skupinu: u Hrvatskoj su to bile mlade i nezaposlene osobe, u Italiji osobe s invaliditetom, a u Srbiji djeca bez roditeljske skrbi. Empiria teatar je za vrijeme trajanja projekta proveo niz radionica u školama i kulturnim centrima koje su se bavile problemom nezaposlenosti mladih, a izvedbu (Ne)vidljive (koja se fokusirala na pitanje rada u kulturi preko priče o mladoj i nezaposlenoj glumici) publika je ranije imala priliku vidjeti i na Festivalu alternativnog kazališnog izričaja.

Nakon predstave je uslijedio panel hibridne prirode preko platforme Zoom pod nazivom Inkluzivno kazalište u kontekstu marginaliziranih skupina i nezaposlenosti mladih. U razgovoru su sudjelovali psiholog Sandro Krašić, nastavnica, kritičarka i urednica Andrea Divić i plesna umjetnica Iva Nerina Sibila, a moderatorica je bila kazališna redateljica Nika Bokić koja je ujedno bila i asistentica na projektu T.O.U.C.H. Panel je otvoren pitanjem o uvjetima rada na nezavisnoj sceni i koliko se razlikuju od onih u drugim zanimanjima te postoji li primjer pozitivne prakse na umjetničkoj sceni. Bokić napominje da samo u Centru mladih Ribnjak trenutno igraju dvije predstave koje se tematski bave radnim uvjetima: Predstava koju želimo gledati i (Ne)vidljive, a Iva Nerina Sibila dodaje dva plesna naslova koja se mogu pogledati u TALA PLE(j)Su: BARTLBLOB i Plesna predstava. 

Jedan od najčešće spominjanih problema vezanih za rad na nezavisnoj sceni je rad od projekta do projekta; prekarni rad koji ne poznaje godišnji odmor ili radno vrijeme i kojem je bolovanje nepoznat pojam. Kao tema se otvorio i izbor fakulteta što smo i vidjeli u predstavi, te koliko monetarna isplativost utječe na upis i izbor buduće struke. Ne gleda se interes ili izvrsnost u nekom polju, već mogućnost stalnog zaposlenja sa izdašnom plaćom. Iako ovakva priča nije nova, čini se da mladi sve manje i manje upisuju smjerove koje zaista žele studirati. Poteglo se i pitanje sindroma sagorijevanja, poznatijeg kao burnout koji se pojavljuje sve ranije i ranije. Divić je podijelila neka iskustva rada u školi u kojoj su očekivanja ogromna te se čini da je u Zagrebu teže upisati gimnaziju nego fakultet jer svi moraju imati odlične ocjene. Na učenike_ice utječu i društvene mreže koje im romantiziraju rad i učenje ili postavljaju nerealna očekivanja i nedostižne ciljeve. 

Koliko god se srednjoškolka razlikovala od slobodne umjetnice, čini se da ih muče slični problemi. Društvena očekivanja su prisutna i kod jednih i kod drugih, kao i pritisak produktivnosti, kod jednih su to savršene ocjene, kod drugih izbacivanje rada za radom kako bi mogle financirati osnovne životne potrebe. Jednog dana, ne tako daleko, ove prve će se naći na poziciji ovih drugih, već upoznate s burnoutom kao posljedicom kroničnog stresa uzrokovanog lošim i / ili preopterećujućim uvjetima rada. U poslovima koji se percipiraju kao rad iz ljubavi, pritisak je samo očitiji jer nema institucionalne podrške ili je ona neadekvatna. Da bi budućnost bila drugačija, potrebne su sistemske promjene. A borba za bolje radne uvjete tiče se svih nas pa i onih koje (još) nisu na tržištu rada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Festival se otvara u četvrtak, 21. ožujka u 20 sati, plesnom predstavom O rozoj budućnosti Ane Kreitmeyer i Zrinke Užbinec u kojoj se promišlja pojam prilagodbe u kontekstu plesne solo izvedbe, kao umjetničkog odgovora na životne izazove koje donose stalne mijene i nestabilnosti.  

Petak, 22. ožujka, posvećen je edukaciji, djeci i svemiru. U 17 sati u maloj dvorani CKIM-a održava se glazbena radionica Svemirski zvukopis (6+) koja podučava djecu o zvuku planeta i svemira. Djeca će stvarati pjesmu inspiriranu svojim iskustvom slušanja svemira i suodnosa svemira i glazbe. Voditelj radionice je Marin Živković. Nakon radionice, u 18 sati počinje predstava Koji*a si ti planet*a? (4+) u kojoj autorica Nikolina Komljenović razvija participativnu plesnu instalaciju s elementima suvremenog cirkusa.

U subotu. 23. ožujka, mladi (15+) mogu sudjelovati na radionici Jazz standard i glazbena improvizacija koja počinje u 11 sati, a vodi ju Marin Živković. Radionica je namijenjena svim instrumentalistima (puhači i gudači) i treba ponijeti vlastiti instrument.

U 14 sati slijedi Radionica kolaža koju vodi umjetnica i art-terapeutkinja Tara Beata Racz te edukativno-umjetnička radionica o tehnici Prirodnog bojadisanja u 17 sati, gdje će polaznici uz vodstvo Andree Anić Dokmanović upoznati različite tehnike bojanja pomoću biljaka i bojati svoju platnenu torbu koju mogu ponijeti kući za uspomenu i daljnje korištenje. Obje radionice su namijenjene mladima starijim od 15 godina.

U 20 sati održava se predstava za mlade u produkciji Kuće Nahero, Empiria Teatra i Aplauz Teatra pod imenom Predstava koju želimo gledati koja je tematizirana kao ljubavni odnos, mladi izvođači na sceni se zaljubljuju u kazalište i odljubljuju, njime se fasciniraju, idealiziraju ga i razočaravaju se.

Festivalska nedjelja 24. ožujka u znaku je ekologije i glazbe, a dobrodošli su i roditelji i djeca. U 11 sati započinje radionica Šteta baciti (4+) Teatra Empiria na kojoj dvoje glumaca s djecom izrađuje lutke životinja od otpadnih materijala te ih uče animirati uz glazbenu pratnju. Potom u 15 sati slijedi Tajno šumsko društvo, projekt multimedijalne umjetnice Ane Zubak koji najmlađe uči povezanosti igre i prirode kroz istraživanje i aktivaciju svih osjetila te koristeći materijale koje polaznici sami pronalaze u neposrednom okolišu.

Festival se zatvara velikom zajedničkom zabavom u 17 sati kada u goste stiže Teatar Poco Loco sa svojim Orkestra Pokoloka. Šesteročlani bend poziva sve na glazbeno-scensko putovanje uz pjesme o likovima iz bajki: Crvenkapica, vuk, tri praščića, vještica,…

Ulaz na sva događanja je slobodan, ali obavezno je poslati prijavu za radionice i predstave na e-mail uonahero@gmail.com.