Izložba prikazuje aktualne tendencije umjetničkog istraživanja tehnologije, čak i svojevrsnog predviđanja smjerova njenog budućeg kretanja, a kroz petnaestogodišnje razdoblje održavanja festivala imali smo priliku pratiti radikalan razvoj tehnologije, posebno njene raširenosti i dostupnosti. “Najveća promjena za umjetničke projekte je činjenica opće dostupnosti raznovrsnih tehnologija. U odnosu na 2004. paleta tehnoloških inovacija postala je bogata i raskošna, od arduina za 100 kuna do neuralnih mreža, VR tehnologije, mehaničkih i elektrotehničkih inovacija, robotike, pa sve do Ali babe, ebaya i Amazona“, kaže Vukelić. Zanimljivo je pratiti i kako se s vremenom i razvojem tehnologije mijenja i fokus umjetnika koji istražuju ovo polje. Vukelić kaže kako je dobar primjer virtualna stvarnost koja je ranih 2000-ih bila “vruća tema”. Nakon par godina u potpunosti je nestala, a vratila se s izumom okulus rifta i posljednjih godina je ponovno izuzetno aktualna.

Tehnička kompleksnost radova, istraživanje, promišljanje i proces izrade vidljivi i na brojnim radovima ovogodišnjeg Device_arta navode na logično pitanje: bave li se u ovom slučaju umjetnici znanošću, ili znanstvenici umjetnošću? “Da bi se mogli baviti device_artom umjetnici trebaju usvojiti znanja poput kodiranja, što najčešće uče sami, kroz savjetovanje s kolegama koji su tu fazu u umjetničkoj praksi prošli ili u direktnoj suradnji sa stručnjacima, otkrivajući kojim će tehnološkim alatima najkvalitetnije prenijeti svoju ideju. Kodiranje je područje koje se danas mijenja toliko brzo da je čak i stručnjacima – koji su za to obrazovani – teško adaptirati se na ubrzane promjene. Umjetnici pak istovremeno dok se bave kompleksnim realizacijama svojih ideja moraju hvatati korak s kontinuiranim razvojem primjerice hardvera i softvera”,  naglašava Vukelić. Zanimljivo je i da u želji za savršenom produkcijom rada umjetnici često postavljaju izazove samim stručnjacima, a otvaranjem pojedinih tema postaju prethodnica tehnoloških inovacija.

S obzirom na to da bavljenje novomedijskom i transdisciplinarnom umjetnošću zahtijeva i visoku tehnološku razvijenost, zajednice s naprednijom tehnologijom i tehnološkim resursima samim time više mogu ulagati u umjetničko promišljanje i realizaciju ovakvih radova. Iz producentskog iskustva Kontejnera u radu hrvatskih umjetnika vidljivo je sustavno bavljenje tehnologijom i hrvatska tehnološka usporenost ne utječe toliko na zaostajanje naših umjetnika u kontekstualizaciji i promišljanju aktualnih tema. Problem predstavlja nedostatak sredstava za bavljenje transdiciplinarnom umjetnošću, koja zbog kompleksnosti projekata, istraživanja i realizacije zahtijeva velika financijska ulaganja, zbog čega umjetnici često od navedenog moraju odustati. Vukelić ističe i kako one hrvatske produkcije koje budu realizirane većinom ne mogu snažno parirati na europskom i svjetskom tržištu medijske umjetnosti, ne zbog kvalitete, već zbog dizajna, koji je kod primjerice europskih kolega zbog uloženih financijskih sredstava kvalitetniji.

Izložba Strojevi nisu sami koncentrira se na kompleksnost tehnologije i strojeva koji djeluju autonomno, reagiraju na ljude, ali i jedni druge, strojevi koji više ne služe isključivo ljudima nego su sami sebi svrha. Primjerice, Aerografer, rad Luiza Zanotella predstavlja napravu koja bilježi strujanje zraka koje utječe na njeno kretanje. Istovremeno pomicanjem različitih dijelova ove naprave dolazi do strujanja zraka u prostoru koji dalje utječe na njeno kretanje. Empatični roj  Adama Donovana i Katrin Hochschuh, produciran u sklopu četverogodišnjeg rezidencijalnog europskog projekta (EMAP), prikazuje niz malih robota koji “čitaju” ljudske emocije, reagiraju na ljude u blizini, ali i jedni na druge i temeljem dobivenih informacija kreću se u prostoru. Kako tehnologija postaje sve prisutnija u našoj svakodnevici, i umjetnički projekti koji se bave tehnologijom postaju sve kompleksniji, zanimljiviji i relevantniji. Također, umjetnici se, svjesno ili nesvjesno, uglavnom kritički osvrću na prostor i vrijeme u kojem djeluju, često kroz realizaciju provokativnih koncepata kako bi poveli riskantnije, a samim time i produktivnije rasprave. Otvaraju pitanja cenzure, privatnosti, tehnocentrizma, demokratičnosti tehnologije, ekologije, slobode. “Kustosi, umjetnici i teoretičari medija i tehnologija provode istraživanja na samom rubu znanstvene fantastike, futurističke i distopijske vizije, elaborirane teorijske koncepte koji analiziraju i rasvjetljuju odnose između stroja, čovjeka, društva, politike, prirode. S obzirom na sve veći značaj i udio tehnologija u životu najčešća promišljanja kroz umjetničke projekte nisu tehno-optimistička, već upravo distopijska“, poručuje Vukelić.