Mladi pulski autori_ice ovom predstavom otvaraju međugeneracijska i pitanja vezana uz radništvo, a sve kroz priču o brodogradilištu Uljanik i njegovom snažnom utjecaju na identitet grada.

Predstava u kojoj igraju Tea Harčević, Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić nastala je u sklopu projekta KUMMA – Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore. Riječ je o inovativnom projektu INK-a, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika_ca i novih talenata. Program mladim autorima_cama pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. U mentorskom timu sudjeluju Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin.

Predstava Brodovi od papira izvodi se 15. i 16 listopada u INK-u. Više informacija o predstavi dostupno je ovdje.

Intervju Nore Čulić Matošić s autoricom Brodova od papira objavljen na Kulturpunktu možete pročitati ovdje.

Kako je nastao tekst Brodovi od papira?

To je krenulo na trećoj godini, na preddiplomskom, znači prije dvije godine. Te smo godine na kolegiju Dramsko pismo prvi semestar imali s profesorom Tomislavom Zajecom i s njim smo razvijali neke koncepte na kojima smo nastavili raditi u drugom semestru, a ja sam onda bila kod profesorice Jasne Jasne Žmak. Tako da se prva ideja, nekakvo sjeme, zapravo rodila kod profesora Zajeca. Proizašla je zapravo iz jednostavnog zadatka – izaberite jedan praznik, smjestite nekakvu dramsku situaciju unutar toga i pokušajte iz toga zavrtjeti koncept za dramski tekst kojeg biste jednog dana eventualno napisali. Tu sam se nekako ulovila za Prvi maj, zbog nekih svojih osobnih/obiteljskih razloga. Krenula sam od motiva izoliranog žalovanja, ili izolacije koja dolazi zajedno s žalovanjem koje može biti za voljenom osobom ili entitetom kao što je recimo Uljanik. I onda od tog intimnog aspekta išla sam razvijati što bi to bilo jer nisam htjela to graditi doslovno, to mi nije bio interes. Malo sam istraživala o Prvom maju, došla do Krvavog 1. maja kao motiva koji mi je kao povijesno-dokumentarni materijal odmah zazvonio kao da je dio neke moje priče. Potom sam gradila svoje paralele. Moj je proces uglavnom pun istraživanja – gomilam, gomilam, gomilam, dugo zapravo ne pišem, nego akumuliram motive, ideje, i na samom kraju to se sublimira u tekst. Puno je bilo motiva koji su me zanimali, isprva je to bila jedna puno šira priča, ali viškovi su polako otpali. Zapravo me zanimala tema Pule, ili točnije rodnog grada kao takvog, i zanimalo me što znači pisati o jednoj tako specifičnoj i lokalnoj temi, a da ostane dodirljiva i opipljiva ljudima izvan tog kraja.

Mislim da predstava potom i tekst nadilaze taj lokalni kontekst jer se publika, iz kojeg god podneblja bila, može poistovjetiti s osjećajem nesigurnosti zadržavanja radnog mjesta u tvornici koja je godinama bila dio svog mjesta, od koje su i za koju su njezini radnici živjeli. Kakve su bile reakcije publike?

Iz onoga što sam pričala s ljudima koji nisu imali nikakav dodir s Uljanikom ili Pulom uopće, uglavnom su isto rezonirali s time, počevši od glumaca u predstavi. Tea Harčević je prva bila u kontaktu s tim tekstom kada ga je čitala na DeSADU prošle godine. U toj su postavi ljudi isto bili odsvakuda pa mi je postalo jasno da ovo funkcionira izvan lokalnog konteksta, nije to samo neka naša priča. Shvatiš da skoro u svakom kraju postoji neki ekvivalent Uljaniku, čak i ako nije doslovni. To je pitanje identiteta, na čemu ga gradiš, a i pitanje rada je svugdje prisutno. A sad, koliko je jasna slika Uljanika i utjecaja koje je ono imalo na živote radnika, njihovih obitelji, ali i drugih građana – mislim, moj je posao da bude jasno bilo kome, a nadam se da sam u tome i uspjela.

Zvuk sirene koji se koristi u predstavi meni je posebno upečatljiv. I ti i ja smo odrasle u Puli i svima nam je taj zvuk obilježio djetinjstvo. Prva je svirala u sedam ujutro, za početak rada, a druga u tri popodne za kraj radnog dana u brodogradilištu. Živim relativno blizu brodogradilišta i često prolazim Arsenalskom, pored Uljanika. Nije ono udaljeno od centra, upravo suprotno, bilo je dio grada. Mislim, još uvijek je tamo. One dizalice, takozvani Svjetleći divovi i dalje svijetle povremeno. Jako mi je ironično to vidjeti – one svijetle, a ostatak brodogradilišta u mraku.

Apsolutno. Recimo, za razliku od redatelja predstave Gabrijela Lazića koji je “dijete Uljanika”, ja sam jedna generacija nakon. Moji su svi nonići bili “uljanikovci”, ali već su moji roditelji napravili korak van toga. Ne mogu reći da je itko od mojih nonića bio baš kao Otac iz teksta, da su recimo ginuli za Uljanik, ali definitivno sam znala kakav je to životni ritam, kakav je to tip ljudi, poznajem ih. Nekako nam je urođeno znanje da iza zidina u Arsenalskoj postoji cijeli jedan grad pa nas zanima što je to iza, pogotovo kad smo mali. Ja se točno sjećam kad sam bila jako mala i hodala “bulevarom” (Arsenalskom, op.a.), ne znam koliko sam točno imala godina, ali znala sam za Berlinski zid, iako nisam znala što je Berlin. Čula sam za zid i bila uvjerena da su te zidine na “bulevaru” taj zid. Valjda ono – bulevar, Berlin. To je Uljanikov zid, koji drugi zid može postojati, to je jedini i glavni zid.

Da se vratimo na Krvavi 1. maj koji se dogodio 1920. godine. Možeš li prepričati o čemu se zapravo radi? Nisam čula za taj događaj, a to je ipak crtica iz lokalne pulske povijesti koja predstavlja univerzalno iskustvo pokreta otpora.

Da, ja isto za to nisam znala prije, prvi put sam o tome čula i pročitala kada sam se bacila u istraživanje Prvog maja i Pule. Imala sam trenutak u kojem sam shvatila zašto se Prvomajska (današnja Ulica Sergijevaca) tako zove. Cijeli život ju tako zovem, a nisam znala zašto. Onda spoznaš neke stvari i odjednom one imaju smisla.

Upali se lampica.

Da, ono, tko je ikad rekao Ulica Sergijevaca? Svi ju zovemo Prvomajska. Zatim, tamo stvarno stoji spomen-ploča, dakle nije nešto skriveno, tamo se polažu vijenci svaki Prvi maj.

Krvavi 1. maj se dogodio u vrijeme talijanske okupacije Pule. Neko je vrijeme vladalo generalno nezadovoljstvo radnika u tadašnjem Arsenalu. Borili su se prvenstveno iz ekonomskih razloga, za radnička prava, ali pozadina toga bila je i sama okupacija. Prvo je počelo s mirnim prosvjedom, ali onda su nastali nemiri. Zapravo se pretpostavlja da su među njima bili pripadnici vojske, podmetnuti među prosvjednike koji su izazivali nerede. Počeli su se bacati crjepovi s krovova na što su karabinjeri počeli pucati na prosvjednike i tako je stradalo četvero ljudi, bar tako stoji na ploči. Pitanje točnosti navoda i podataka se također provlači kroz tekst, to je nešto što mi je isto bilo zanimljivo. Naravno da se kroz dublje istraživanje i razgovore sigurno može doći do finalnog broja, ali bila mi je značajna činjenica da nam se kroz današnje izvore informacija nudi više varijanti povijesti. Neki tvrde da je sedam ubijenih, u nekim verzijama nisu ni ista imena ljudi. Slična su, ali nisu ista, što može biti zbog nerazlikovanja krsnih imena ili talijanizacije imena. Pritom sam tekst (Brodovi od papira, op.a.) propituje poziciju pripovjedača kao arbitra informacija. Ta nedosljednost je na taj način ušla u sam materijal.

U brojnim kritika uglavnom regionalnih medija i u javnosti, pohvalili su izvrstan “puležanski” govor glumaca. Zanimljiva je ta specifičnost jezika jer svi glumci, osim tvoje sestre Linde Kliman, nisu iz Pule, niti su s “obale”. Je li bila prvotna ideja da se koristi dijalekt i koliko je važna njegova upotreba za samu predstavu i tekst, ili je to došlo iz dobre volje glumaca?

Rekla bih da to nije bilo odlučeno do samog početka procesa. Originalno sam napisala tekst na “puležanskom” koji u sebi ima i dozu dijalekta. Za DeSADU smo imali puno manje vremena i bilo mi je jasno da to neće ići. Mislim da je, za razliku od dalmatinskog ili čak zagorskog i međimurskog koji nam je donekle u uhu i glumci ih mogu skinuti, istarski stvarno specifičan. Ne čuje ga se puno u javnosti. Od ča-vala devedesetih stvarno više nije prisutan, čak ako ćemo od najbanalnijih primjera kao što su sinkronizacija crtića. Izuzetno je specifičan po svojoj melodičnosti, postoji jedna lakoća s kojom se govori, a koja se teško postiže. Čim se previše trudiš, zvuči krivo. Zapravo smo dosta i pričali o zamci dijalekta koji nas automatski vuče u žanr komedije, a htjeli smo da ode dalje od toga.  Iz svih tih razloga, htjeli smo barem probati, i drago mi je da jesmo. Nikola Radoš, koji je inače iz Čepina, na audiciju je došao s uvježbanim pulskim naglaskom i to nas je, između ostalog, osvojilo. Što se tiče drugih, na kraju su to brzo “uhvatili” i Tea Harčević i Boris Barukčić. Uz pomoć jezične savjetnice Mirjane Doblanović Pekice uspjeli smo pročistiti izgovor pa je to na kraju bio najmanji problem.

Predstava Brodovi od papira nastala je pod projektom KUMMA, akronim za “kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore”. To je od ove godine pokrenuto u INK-u, dolaskom Matije Ferlina kao umjetničkog ravnatelja. Svi iz autorskog tima su imali mentora za svoje polje. Zanima me koliko vam je svima to iskustvo pomoglo, ili možda i odmoglo?

Rekla bih da nam je definitivno pomoglo, mi smo bili pilot projekt s kojima su to odlučili isprobati tako da smo svi kroz proces otkrivali što to točno jest. Cijeli taj pristup mi je bio jako lijep za vidjeti, a i svi se donekle znamo jer smo tamo “domaći”, tako da je bilo dosta otvorene komunikacije. Svima nam je u cilju da projekt mentorstva funkcionira tako da smo na samom kraju razgovarali dosta o tome kako će se KUMMA razvijati dalje. Svatko je imao svog mentora za svoje područje. Primjerice, meni je to bila Jasna Jasna Žmak koja mi je već bila mentorica na fakultetu kada sam pisala Brodove. Tako da je ona u startu bila podrška u smislu obrade teksta, a i za što god zatreba, s bilo kakvom nedoumicom. Ponekad su mentori bili tu da ponude praktična rješenja koja često izgubiš iz vida kada si u stotinu kreativnih dilema, ali i za sve one stvari koje smo znali i bili sigurni u njih, oni su tu bili da nas poguraju da to nadogradimo. Svatko od nas je imao individualan odnos s mentorom što se nadam da je nešto što možemo nositi dalje sa sobom. Mislim da je važno upoznati starije kolege iz svoje branše i povezati se s njima, da imaš koga pitati kad ti nešto zapne. Pogotovo kada radiš u instituciji gdje si pozvan. Ne moraš sam nalazit svog “joker zovi” ako nemaš koga. Imaš osjećaj da, uz priliku koja ti je dana, da ti je dana i podrška da to bude najbolje što može biti.

To znači da ste u nekom smislu imali svoje asistente unutar institucije? Kao da se dogodila neka inverzija gdje vi mladi umjetnici i studenti niste oni koji asistiraju.

Možda, skoro, ali rekla bih da je dinamika jednostavno drugačija. Zahvalna sam što sam već na faksu vidjela što znači kvalitetno mentorstvo, i mislim da smo to i dobili. Asistenture su prirodan put koji svakako dobro dođe, meni su bile prvi susret s radom u kazalištu. Treba proći i taj stupanj pukog promatranja da bi polako ušao u proces. Mislim da je KUUMA jako vrijedan projekt jer je faza rada u instituciji koja nedostaje. To često ispada tako da si jedan dan asistent – volonter, a idući korak nakon toga bi trebao biti samostalni profesionalni rad. To je velik skok. Naravno da studentski rad i rad na nezavisnoj sceni daju iskustvo koje pomaže, ali institucija je jednostavno drugačiji organizam koji onda treba dosta brzo upoznati jednom kad se u njemu nađete – a onda se postavlja pitanje koliko ste stvarno spremni.

Možda prije koliko se osjećaš spremnim.

Da, jer netko ti je dao budžet u nekom iznosu koji ti trebaš opravdati na kraju dana. Velika je to odgovornost i pritisak, što je sve opravdano, ali to još sve dobiješ pod nekom krilaticom “prilike”. I kad dobijem takvu priliku, osjećam da ne opravdavam samu sebe, svoje buduće angažmane i svoj rad, već i cijelu jednu generaciju budućih dramaturga_inja. Tako da je lijepo to što postoji ta sigurna mreža, da ljudi koji su te pozvali da radiš stvarno žele da uspije to što radiš i da su na tvojoj strani, da se ne moraš na taj način opravdavati.

Sad kad si već govorila o pritisku u kontekstu umjetničkog rada, želji da kao mlada autorica opravdaš priliku koja ti je dana, spomenula si i povratak doma. To je između ostalog jedan od motiva koji je prisutan i u samoj predstavi. Jesi li osjećala pritisak od okoline zbog teme kojom se predstava bavi? Uljanik je i dalje otvorena rana za Puležane. 

Apsolutno, bila sam jako svjesna da dolazim s nekom, rekla bih i dalje, osjetljivom temom, čak ranjivom. To ljude tamo i dalje dira. Nije da pričamo o kivijima, nego… (smijeh). Inače, moj nono je prvi posadio kivi u Istri. Oprosti, digresija (opet smijeh).

Svakako sam se brinula oko toga. Nisam htjela da se stvori dojam da nešto dociram ili da pokušavam razriješiti krizu i raspad Uljanika. Htjela sam ispričati jednu ljudsku priču koja se krije iza toga. Bilo mi je važno da ton predstave ne ispadne krivi jer ljudi ipak dolaze na predstavu s željom da povjeruju u to što gledaju, investiraju se u tu priču i želim im opravdati to povjerenje na kraju. Ne želim da publici to bude pljuska u lice, već pružanje ruke razumijevanja, svi smo doživjeli taj događaj. Baš sam nedavno pričala o povratku u rodni grad s jednom kolegicom, taj trenutak kada se vratiš i kao da moraš pokazati što si radila sve te godine na Akademiji. Jako je čudan osjećaj. Jer te ljudi tamo znaju na način koji te ljudi drugdje ne znaju, ranjiva si, i imaš taj osjećaj da se moraš pravdati, a ne znaš zašto, a niti ne želiš djelovati umišljeno i da te nije briga za njihovo mišljenje.

Dobar dio programa gostovanja u INK-u ove sezone imao je fokus na povratak umjetnika u rodni grad, a organizirani su i brojni razgovori s publikom nakon odigranih predstava i diskurzivni programi poput Predikata, niz javnih predavanja o suvremenom teatru i izvedbenim umjetnosti, što je svakako oživjelo kazalište i programom dospjelo do razine nekih zagrebačkih. 

Lijep je osjećaj kada se imaš kamo vratiti nakon Zagreba, to jest Akademije. A što se tiče centralizacije i glavnog grada kao “relevantnog” kulturnog mjesta, mislim da upravo u manjim gradovima, dakle izvan centra, kao što je Pula, imaš više slobode da sam definiraš čak i unutar institucija svoj način rada ili istražiš alternativne modele koji ne robuju zahtjevima hiperprodukcije koja u Zagrebu ipak postoji. Imaš priliku razvijati se sa svojom publikom kako ti želiš i s ljudima s kojima to želiš raditi.

Osim toga, u manjim gradovima i mjestima nema ni pritiska konkurencije.

Da, imaš maltene monopol ili jako malu konkurenciju. Možeš “odgajati” vlastitu publiku, kao što se u INK-u održavaju razgovori s publikom nakon predstava i ovi diskurzivni projekti. Kazalište bi trebalo u svakom gradu biti jedna od stanica društvenog života koja okuplja ljude, pogotovo za turističke gradove poput Pule koji su uglavnom živi samo tijekom sezone. 

Kako je izgledao proces rada na Brodovima? Imali ste organizirane i audicije za glumce, nešto što na našoj sceni nije toliko česta praksa, ali u ovom slučaju, to ste radili jer u INK-u gotovo da nema glumačkog ansambla.

Bilo je prvo različitih varijanti, dosta smo pričali o tome i odlučili na kraju da je, u sklopu KUMMA projekta, imalo smisla angažirati mlađe glumce. A propos, ako već pričamo o radu i o radu u kulturi…

Naravno da pričamo.

E pa da, ako se bavimo i samom predstavom, meni je prvoj bilo najlogičnije da ću predstavu raditi na način koji mislim da je ispravan, a to je da je otvoren prema mladima i daje im priliku. Mislim da je to kolažiranje sa svih strana države na kraju rezultiralo nečim jako lijepim, pogotovo u smislu univerzalnosti teme. Audicija je zato bila logičan izbor, ni Gabrijel Lazić ni ja nismo imali puno iskustva rada s tom generacijom glumaca, pogotovo on koji je došao iz Sarajeva sa studija, tako da je to bila dobra prilika za upoznavanje.

Kako si se osjećala u poziciji dramaturginje u predstavi koja se bazira na tvom autorskom tekstu?

Neobična je pozicija, možda jer mi je prvi put, a možda jer je sama pozicija dramaturginje neobična. I dalje je to neko polje za raspravu iz nekog razloga. Kao da za razliku od ostalih funkcija, ova nije sama po sebi jasna, može biti tisuću toga, gdje je tvoja pozicija u odnosu na ostatak autorskog tima. Kroz ovo sam iskustvo naučila dosta o tome kako bih ja htjela da meni ta pozicija bude, što meni znači biti dramaturginja i/ili autorica. Često je pozicija dramaturga_inje jako fleksibilna i može se protezati na više uloga u procesu, to me između ostalog i privuklo tome, što se možeš tako shapeshiftati unutar toga, ali za projekt je puno lakše kada znaš točno svoju ulogu.

Neprestano se vraćamo na temu rada i radnika kojom se baviš u Brodovima. To se najviše odražava na sukob Oca, “štabelog” istarskog “uljanikovca” i njegove Kćeri, dramaturginje koja živi u Berlinu. Između njih postoji jedno veliko nerazumijevanje tj. imaju različite stavove o tome što je za njih rad i što znači biti radnik.

Rekla bih da kao što Otac temelji svoj identitet na Uljaniku, to radi i Kćer sa svojim pisanjem. Osobno nisam takva, nisam na taj način srasla s tim identitetom. Mislim da nije najzdravije temeljiti svoj identitet na jednoj stvari, pa tako ni na radu – prvenstveno si osoba. Svaki dan biraš raditi to što radiš. Recimo ja svaki dan biram baviti se dramaturgijom, što god to sve značilo i uključivalo. Bilo kakva mistifikacija tog rada me umara.

Želiš reći da su ljudi više od radničke uloge s kojom su srasli? Čini mi se, sad kada razgovaramo o tome, da se to na neki način vidi i u predstavi, kod likova. Kao da, kada prestanu inzistirati na isključivo svojoj radničkoj poziciji kao što čine Otac i Kćer, u njihovom odnosu dolazi do razumijevanja i suosjećanja za kojim toliko žude jedno od drugog.

Kada sam počela pisati tekst u autoreferencijalnoj formi, dakle iz vizure glavne junakinje kao spisateljice, to mi je zapravo bila kao štaka i htjela sam to u nekom trenutku štrihati. Na kraju se to pokazalo najzanimljivijim dijelom pa je ostalo. Sada kada gledam u retrospektivi, Brodovi su dramski tekst napisan iz lika, ne iz mene kao autorice. Sve su didaskalije njene, vidimo samo ono što ona vidi ili želi da vidimo, a ne nužno ja u poziciji sveznajućeg pripovjedača. Taj proces protagonistice zrcali moj proces i pitanja koja postavljam sebi: kako ja nešto predstavljam? Kako govorim o svom rodnom gradu? Kako razmišljam o svojoj obitelji i bližnjima, o ljudima koje znam i koji su prošli taj događaj? Tako sam  u isto vrijeme izbjegla i adresirala neke vlastite nelagodnosti. Sama drama se ne bavi brodogradilištem kao takvim, nije dokumentarna i nije cilj objasniti kako je ono propalo. Ovdje je u fokusu crtica iz života jedne izmišljene obitelji i kako takav događaj može utjecati na zajednicu i pojedinca.

Jako mi se svidjela rečenica koju izgovara Kćer o svom pisanju, da ne može prestati pisati o svojoj obitelji jer ih nikada u potpunosti ne može “raspisati” u jednu dramu kao što ih ne može cijele rukama zagrliti.

Tu je to pitanje reprezentacije u smislu kazališta koje je po meni upravo to, postoji odgovornost za to što i kako predstavljaš publici. Pogotovo kada su u pitanju te kao biografske stvari. Mene je puno ljudi pitalo da li je ta drama “moja priča”, ili su jednostavno to pretpostavili. Ja nikada nisam ni bila u Berlinu niti imam brata. Ovaj tekst, na neki način, proizlazi iz moje vjere u dramski tekst. Nemam ništa protiv autobiografskog, autofikcije ili autoreferencijalnosti, ali na neki način težnja publike da želi znati je li to što gledaju istina ili ne, kao da daje veći legitimitet onome što gleda. Samo zato što to nije moja osobna priča, ne znači da je ta priča manje stvarna. Posao mi je da budem uvjerljiva i drago mi je da je uspjelo. Mislim da je umijeće pisanja i kazališta stvoriti vjernu sliku, da ne moraš imati iskustvo te slike da bi ona bila uvjerljiva.

Da privedemo kraju ovaj naš razgovor koji bi mogao trajati još satima, kakvi su ti daljnji planovi?

Jedini plan koji imam zasada je položiti ispite i proći ovu akademsku godinu. To mi je trenutno prioritet. Imam još jednu godinu studiranja nakon ove, tako da iskorištavam studentsku privilegiju da ne moram odmah znati što ću raditi. Ovo što trenutno pišem na faksu me isto jako veseli (kad me ne stresira) pa možda nešto od toga bude i idući projekt. Što se tiče Brodova, na jesen se vraćamo u Pulu i nadamo se još nekim gostovanjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mladi pulski autori ovom predstavom otvaraju međugeneracijska i pitanja vezana uz radništvo, a sve kroz priču o brodogradilištu Uljanik i njegovom snažnom utjecaju na identitet grada.

Predstava u kojoj igraju Tea Harčević, Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić nastala je u sklopu projekta KUMMA – Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore. Riječ je o inovativnom projektu INK-a, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika i novih talenata. Program mladim autorima pruža priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. U mentorskom timu sudjeluju Jasna Jasna Žmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Janković i Matija Ferlin.

Premijerna izvedba predstave održava se 12. travnja u 20 sati, a raspored repriznih izvedbi potražite ovdje.

Kako pojašnjavaju organizatori, cilj projekta je zajedno s prijaviteljima razvijati odabrane koncepte, prezentirati ih stručnoj i široj javnosti u formatu kratke prezentacije uz eventualnu dramaturšku, režijsku ili glumačku podršku, a zatim pojedine od njih producirati u narednim godinama u KUFER-u ili im pomoći da dođu do drugih mogućih producenata na nezavisnoj sceni ili u institucijama. Također, KUFER_koncept zamišljen je kao svojevrstan poligon za razmjenu ideju, otvorene rasprave i uspostavljanje mogućih novih suradnji, u kojima će KUFER biti u ulozi producenta ili posrednika prema drugim produkcijskim platformama, ovisno o određenom konceptu.

Na prvom KUFER_konceptu predstavit će se koncepti Emme Kliman, Lucije Klarić, Mihovila Rismonda, Eme Šunde i Marije Androić, Filipa Rutića i Vida Leža, izvedbene grupe Duende, Josipa Drame, Gabrijela Lazića, Nike Bokić, Vena Mušinovića, Vida Barića, Robina Mikulića i Veronike Mach. 

Prezentacija 12 koncepata održat će se u ponedjeljak, 4. rujna, u KunstCaffeu s početkom u 17 sati. Ulaz je slobodan.

Na premijernom izdanju Danke, novoga kazališnog festivala na Akademiji dramske umjetnosti, studenti/ce i profesori/ce u samo 24 sata stvorili su niz novih kratkih predstava. Nakon spisateljskog allnightera na zadanu temu, rad na novonastalim dramskim tekstovima preuzelo je pet nasumično raspoređenih redateljsko-glumačkih timova. Njihovo snalaženje u zahtjevnim uvjetima ovog kazališnog maratona pomno su pratile polaznice i polaznik Kulturpunktove radionice blic-kritike, četvero studenata/ica dramaturgije koje je kroz proces rada vodila kritičarka Ane Fazekaš, a rezultat je pet kratkih osvrta koje možete čitati u nastavku.

Zajedno, tekstovi nastali na radionici čine refleksiju ovog izvedbenog događaja, a njihov redoslijed prati tijek predstava koje su se izmjenjivale u foto-finišu festivala na sceni F22. Nastanak i izvedbu predstave Drama koja prolazi Bedchel test (prema tekstu Antonele Tošić i režiji Nike Bokić) pratila je Ana Dragozet, rad na tekstu 1984. (autorice Nataše Rajković i u režiji Patrika Sečena) razmatrao je Ninoslav Mrvelj, o Domini (autor Filip Rutić, režija Aida Bukvić) pisala je također Ana Dragozet, izvedbu teksta Subota, 3:53 (tekst Mia Laura Jurčić, režija Franka Perković Gamulin) analizirala je Petra Pleše, a zapažanja s Danke završavaju osvrtom Emme Kliman na predstavu Smrt Laure Branigan (autor Vid Lež, režija Martina Đekić).

Prije čitanja, preporučujemo da se upoznate sa službenom temom festivala, spotom pjesme Self Control ikone glazbenih osamdesetih Laure Branigan.

Žene koje ne pričaju o muškarcima

Što se dogodi kad se svakodnevna konverzacija izobliči i dobije zakon koji treba poštivati? I što ako taj jedini zakon uključuje zabranu priče o muškarcima? 

Pardon, to jest BIP. Zabranjena riječ. Zabranjeno razmišljanje. 

Tri, publici dobro poznate žene, suočavaju se sa zadatkom dok ih Hekatin glas iz podzemlja opominje. Spisateljica, pjevačica i voditeljica, na istom mjestu, u isto vrijeme prihvaćaju svoje uloge nastojeći svim silama ne prekršiti zadani zakon. 

A otkud Hekata?

ONI – BIP – su u ovom tekstu višak

Iz prošlosti i iz podzemlja, Hekata stiže kao četvrta, među tri zadane glumice. Zanimljiva dosjetka i spretno režijsko rješenje je maska na jednoj od glumica kroz koju će dopirati Hekatin glas. Glas se provlači prateći cijelu konverzaciju i upozorava ih na prekršaje, kada ih čine. Maska dobiva simbolično mjesto između nogu glumice, što je, ponovno, domišljata režijska odluka i zanimljivo tumačenje predloška teksta.

Na pitanje zašto baš te tri žene, autorica nudi unutartekstovno rješenje te opravdava izbor Hekatinim simpatijama. I tako se, naizgled slučajan, odabir pretvara u otvoreno pitanje motivacije koje tekst, pa onda i izvedbu, razigravaju u višeznačju. Dok se sve vrijeme u zraku osjeti prisutnost njih, to jest; prijestupa, čuje se i poznato BIP. Publika počinje brojati. 

Jer što ih više nema, više su prisutni. 

BIP – tko?

Noć, zadatak i tri glumice 

Publika spremno prihvaća ovu kratku formu koja preko svojih komičnih elemenata razlaže ironiju i s njome se igra. Kao motivacija teksta, ne nudi se jedno, nego više mogućih rješenja, a publika bira kako će razumjeti: jednu noć, tri glumice i zadatak koji su dobile.

Priča o njima, to jest zabrana priče, postaje sporedna akcija, ali važna za razumijevanje glavnih motivacija teksta, a onda i režijskih rješenja.

Jesu li onda uspjele, to… Pričati. Ili ne pričati, a da ne spomenu muškarce? BIP. Možda.

Pogreška u nastajanju: 1984.

Bez greške ništa ne nastaje. Tako i jezična pogreška ima mogućnost stvoriti novu konstrukciju, boriti se sa samom sobom ili ostaviti prazan prostor bez značenja. Baš kao i tekst koji imenuje prazna lica. Ili kao glumci koji tapkaju u magli, traže svjetlo ili bježe u sjenu pokušavajući uhvatiti dramsko u moru riječi.

Redatelj proces započinje okružen nazivima, replikama i šturim didaskalijama. Polemizirajući s tekstom, autorski tim prolazi kroz više formi ekspresije koje se ritmički mijenjaju i pretapaju jedna u drugu, prelazeći, primjerice, iz modusa pripovijedanja do igre sjenama. Dramski dio sveden je na formu sličnu filozofskom dijalogu, koji kao da traži čitanje više nego li postavljanje na scenu.

 A postavili ga jesu, sa svim pripadajućim tipfelerima, gramatičkim pogreškama i nejasnim rečeničnim konstrukcijama. Autorski tim dobro tempira mjesta u kojima odlučuju staviti tekst u prvi plan, smanjujući režijske postupke na minimum jednostavnim radnjama i kretanjima. Ipak, njegovu sadržajnu šturost trebalo je obogatiti, što glumci, zajedno s redateljem, čine nadopunjavajući traktate slikama koji ih vode k parodiranju forme, što proizvodi kaos koji ima atraktivan vizualni identitet. 

Teško je gledati glumce kako se bore sa pronalaskom motivacije svojih lica, ili bolje – silueta.  To ne znači da izvođači ne igraju svoje uloge najbolje što mogu, naprotiv, ali oni zapravo ne glume likove, čak niti tipove dramskih junaka – oni su ideja.

S tim na umu, bitno je napomenuti zanimljiv postupak autorskog tima da ne igra uz tekst, već diktira svoj tempo ubacujući apsurdne elemente. To je ponajviše vidljivo u interpretaciji rodnih uloga, koje tekst otvoreno kritizira, a ovdje su dovedeni u sukob jedni s drugima – glumac izraženog maskuliniteta u govoru i stavu igra fragilnu žensku ulogu.

Kao i na kraju spota Laure Branigan, nakon ove izvedbe ne ostaje gotovo ništa. Ostaju slike prožete pogreškama. Onima koje autorski tim preuzima i, namjerno ili ne, upisuje u svoj tekst, čak i završavajući izvedbu jednom od njih. Ova predstava izgleda kao igra koja se, da parafraziram dramski tekst, možda nekome, nekada, činila “ženstvenijom od drugih”.

Društvo pritišće na balans, tijelo se odupire                 

I, I live among the creatures of the night 

I haven’t got the will to try and fight   

Kako početak, tako i završetak petnaestominutne izvedbe počinje vjerojatno najvažnijim stihovima pjesme Self Control. Izmišljena stvorenja, u ovom slučaju: nametnute uloge  protagonistima daju zadatak razumijevanja stanja u kojima se nalaze, a o kojima je teško razgovarati u svoja četiri zida. Stalni pritisak društva na balans, društvo: u isto vrijeme baca van željenog balansa. Protagonisti imaju potrebe koje često uključuju ispreplitanje, kako sam autor navodi, omjera prešućenog s omjerom priznatog. Omjera onoga što protagonistima vraća živost i onoga što ih guši u nametnutoj svakodnevici. 

Koja je tvoja spika, Vlado? 

Kad se oči svijeta zatvore, protagonisti ostaju sami sa svojim željama. Žele biti submisivni, žele državni posao, normalnu plaću, djecu koja znaju pokazati Rusiju na karti ili bar strane svijeta. Žele struju. Vodu. Bojler koji radi. U svojoj submisivnosti žele biti stol. Ili više ne žele; onda kad ih kosti zabole od istog položaja, tijelo se odupire. Žele dan u kojemu nema uloga koje moraju igrati. Ono što dobivaju je niže od očekivanog, a u njihovom vrijednosnom sustavu: niže i od zasluženog. I onda ih samo jedno pitanje, poput ”Koja je tvoja spika, Vlado?”, izbaci iz unutarnjeg balansa i vraća na početak i na “stvorenja” s kojima se bore.

Što ako je to maksimum sreće koji mogu iskusiti?

Što kada protagonisti postave takvo pitanje naglas? I što ako su na kraju pomireni da uloge koje igraju počinju živjeti i da više nema povratka? Ipak, za njih povratka ima. Ništa nije konačno. Uloge nisu striktno definirane, a oni se nisu odlučili odustati – ne od društvenog balansa – nego onog unutarnjeg, do kojeg je teško, ali vjeruju da se može. Možda bude i struje. I vode. Sreće koja prelazi onaj minimum za koji je lako povjerovati da je maksimum.  Jer jednom kad stol popizdi, bit će što god poželi.     

Utočište u klišeju: možda tek prenoćište

Do 03:53, savjest je otrijeznila likove u istoimenom tekstu Mije Laure Jurčić: svjesni su svih klišeja koje utjelovljuju, pa i onog da jutro donosi kraj.

Izrazitom stilizacijom koja nastaje korištenjem klišeja na sadržajnoj, formativnoj i jezičnoj razini (ili da kažem distanci), autorica gradi atmosferu safe bubblea: poznatog terena svakodnevnih sukoba za koje bismo očekivali da ćemo ih donekle lako i bezbolno riješiti. Zadržavanjem u ovakvoj artificijelnoj, pretjerano medicinskoj izolaciji, likovi odgađaju povrijediti i biti povrijeđeni, što su najljudskije i najdramskije moguće pojave. S obzirom na potencijal događajnosti koji ranjivost nosi, njen izostanak oslabljuje dramsku situaciju i baca nas u negativno s t a n j e.

Likovi nisu paralizirani u stanju šoka, oni su se ukopali ispred zajedničke zgrade i izvan klimaksa, odgađajući povratak kući. Eskiviranje razgovora o stvarnom problemu te kupovanje vremena sterilnim i recikliranim frazama, služi kao brana, distrakcija da ne mislimo na to što nas mori. U strahu od neugodne tišine provedene sa samima sobom, nastaje tekst koji cupka u mjestu. 

Izbjegavajući prelazak praga haustora, autorica izbjegava započeti dramu, ali i autorski prepoznatljivo označiti tekst ili usmjeriti karakterizaciju likova govorom. Oni ostaju stereotipni: djevojka koja ne zna kako priopćiti dečku da ga je prevarila, muškarac kojemu kraj karijere predstavlja kraj života kakvog poznaje. Ekspozicijski nezgrapno iznošenje navedenih world-stopping problema likova uzrokuje nakupljanje dramske napetosti. No, paradoksalno, prostor u izvedbi za njeno komičko otpuštanje otvorila je definitivnost smrti jednog sustanara čija supruga odbija pozvati hitnu “barem do jutra”. Sudeći po uspostavljenoj atmosferi, komika dolazi nepripremljeno, a s obzirom na izvedbeni kod, i nehotimično. 

Zamrznutost protagonista pred onim što ih je snašlo isprobana je i isprana konstelacija, no statika koju tekst problematizira u ovom slučaju kod gledateljice proizvodi frustraciju i ne opravdava njezinu pažnju. Izvedbeno pitanje koje se nameće jest koliko bismo se dugo, da se ne radi o kratkoj formi, skupa s likovima mogli pajsati u tom međuprostoru odbijanja preuzimanja odgovornosti za vlastite greške.

Pronicljivo istraživanje skeča