Prije nekoliko godina u Njemačkoj je, kao jedan od bizarnijih slučajeva antiterorističke histerije, jedan sociolog završio u zatvoru samo zato jer je koristio “fraze i ključne riječi” kojima se koristila neka marginalna militantna skupina, a među njima i riječ “gentrifikacija”. Još jedan od razloga zbog kojeg je bio sumnjiv bila je činjenica da ni on ni njegovi kolege na sastancima nisu koristili mobitele. Policija ga je po hitnom postupku uhitila i u spektakularnoj akciji helikopterom dopremila na sud. Kasnije se, naravno, pokazalo da je spomenuti sociolog, imenom Andrej Holm, “gentrifikaciju” koristio naprosto stoga što mu je to struka, a sama ta riječ prilično česta u suvremenim studijama urbanizma. Mobitel nije koristio – jer ga naprosto ne koristi.

Trenutni progon Andreja Nikolaidisa pomalo nalikuje na tu epizodu. Najprije je crnogorski književnik napisao tekst prilikom 20. obljetnice Republike Srpske, u kojem nas je podsjetio na slavnu rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva, misleći time, dakako, na režim koji je zasnovan na genocidu. Potom je najčitanija dnevna novina u Crnoj Gori – koja se, uzgred rečeno, istakla i impresivnom inventivnošću u minimiziranju genocida u Srebrenici – tražila njegovo uhićenje. Pa su Nova srpska demokratija, koja je odbila da u crnogorskoj skupštini glasa za deklaraciju osude genocida u Srebrenici, i njihov koalicijski partner Pokret za promjene osudili Nikolaidisa za “govor mržnje”. Na kraju je beogradski Kurir donio glavnu vijest o “Krivokapićevom teroristu”, s tvrdnjom da se Nikolaidis doslovno zalagao za ubojstvo Tadića, Dodika i Patrijarha.  

Antiterorističkoj histeriji ovdje nije kraj. Dao je izjavu i predsjednik Matice srpske u Crnoj Gori koji tvrdi da se radi o “državnom protežiranju terorizma”. Dodik također nije bio štedljiv na riječima pa je, nakon što su ga novinari uputili da je Nikolaidis nedavno dobio uglednu europsku nagradu za književnost, bez pardona odgovorio: “Napišite slobodno: Jebem mu književnost!”. Očekivano – jer kakav bi to bio dernek bez njega – javio se i Kusturica koji je tom prilikom izjavio da je “Nikolaidis podgorički taliban. On poziva da se aktivira terorizam na Balkanu i to mu ne treba dozvoliti. A to nije poklič samo da se ubije Srbin, već bilo ko. Ponovo ću da ga tužim”. Ako se sjećate one prošle tužbe, jer Kusturica očito nema pametnijeg posla nego da tuži koga stigne a pogotovo Nikolaidisa, naš je crnogorski književnik bio kriv jer je velikosrpskog redatelja prozvao “dželatovim šegrtom”. Nije li ironija u tome da bi sada upravo Nikolaidis mogao tužiti Kusturicu jer ga ovaj bez ikakvih argumenata naziva “podgoričkim talibanom” koji poziva na terorizam? I to isti onaj redatelj čiji bend na koncertima izvodi ode Radovanu Karadžiću!  

Pa u čemu je, dakle, problem? Problem je u tome što je sporan Nikolaidisov odlomak sve samo ne nacionalizam, on je suprotnost nacionalizmu, a “civilizacijski iskorak” o kojem govori upravo je osuda svakog nacionalizma. Neuspjeli teroristički čin bio bi “civilizacijski iskorak” da je “Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni”. Da se Nikolaidisa optužilo za “marksizam”, onda bi ova hajka možda i imala smisla, premda bi i dalje bila groteskna, ali optužiti ga za mržnju Srba i poticanje terorizma doista je farsa. Štoviše, da je Nikolaidis prije nekih četrdesetak godina napisao tu rečenicu, vjerojatno bi ušao u čitanke, danas pak čovjek koji je na petnaestu obljetnicu masakra u Srebrenici ustvrdio da u Srebrenici nije bilo genocida kaže ni manje ni više nego – “Jebem mu književnost!”. I to zato što ne shvaća – ili ne želi shvatiti – da je za Nikolaidisa “civilizacijski iskorak” ne ubijanje ljudi ili mržnja Srba, već upravo suprotno: spoznaja da se iza ubijanja ljudi ili mržnje Srba zapravo krije krivo usmjeren bijes koji ne da je promašio ceo fudbal, nego i dalje skače na lopti koja se zavrtjela prije dvadeset godina i opustošila čitavu regiju tako što se utakmica igrala protiv ovih ili onih nacionalista (srpskih ili hrvatskih), a ne onih koji su doista određivali ishod, a to su, uvijek, bili oni koji suštinski uopće nisu marili za svoj vlastiti (srpski ili hrvatski identitet) nego su prije svega marili za novac.

Upravo je u književnosti i problem i sada se poput “samoostvarenog proročanstva” ostvaruje rečenica koju je Nikolaidis prije dvije godine izjavio nakon što je optužen za nanošenje “duševnih boli” Kusturici: “Brine me i što sam kriv za korištenje ironije i sarkazma, a s obzirom na to da o sebi volim razmišljati kao o piscu, to mi je priznanje pa ću i dalje svoju ironiju i sarkazam usavršavati”. Čini se da se Nikolaidis, na što upućuje i europska nagrada za književnost kao i skorašnji engleski prijevod njegova romana Dolazak, doista usavršio kao književnik, dok je Republika Srpska konačno postigla ono za čime je dugo žudila. Postala je dijelom Europe. Jer je konačno otkrila antiteroristički fundamentalizam koji vlada i u Europi. I ako zbog čega treba skinuti kapu svim kritičarima Nikolaidisa onda je to upravo zanimljiva činjenica da su njegov tekst uspjeli iščitati dijametralno suprotno od autorove intencije. Njihovo povlačenje u sigurnu kulu nacionalizma zapravo je simptom poricanja prave istine koja se – prilično transparentno – krije u tom tekstu. Kako to da baš nitko nije iz konteksta izvukao rečenicu koju je Nikolaidis čak podvukao, a u kojoj se zalaže da “Podgorica smanji pljačku” i da “pohapsi tajkunsku đubrad”? Gdje su sada čak i oni protivnici Nikolaidisa koji su tvrdili da se “prodao” kada je prihvatio mjesto savjetnika predsjednika crnogorske Skupštine? Kako to da baš nitko iz toga nije iščitao suptilnu kritiku crnogorske vlasti? Kao i u svijetu, i balkanski borci protiv fikcijskih terorista namjerno previđaju suštinski problem – pravi su teroristi svi oni tajkuni koji su opljačkali i koji i dalje nesmetano pljačkaju sve države Balkana. Fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima više smisla za one koji sada ponovo proganjaju Nikolaidisa.