Ovaj nesvakidašnji suradnički projekt svidio mi se ne samo zato što je prožet humorom i samoironijom, već i zato što sadrži pokušaj sagledavanja umjetnosti, a samim time i svijeta, iz perspektive ponad ljudske. Znam, znam, reći ćete, svaki takav čin je neizbježno antropomorfizirajuća (samo)obmana, ali što sad, ima i gorih stvari. Kako piše Marianne Dekoven, za antropomorfizam se u pravilu optužuje one koji primjećuju naznake emocija, komunikacije, kulture ili inteligencije u drugim životinjama. Dakle, i nije neka strašna optužba. U tom smislu, možda je i najmanji pomak izvan našeg ljudskocentričnog svemira korak prema empatičnijem svijetu i solidarnijim međuvrsnim (pa i međuljudskim) odnosima.

Otprilike u isto vrijeme kada sam pisala tekst o psećim parkovima, u londonskom Wallace Collectionu otvorena je izložba Portraits of Dogs: From Gainsborough to Hockney. Kako stoji u najavi, “kroz pomno odabrane slike, skulpture, crteže, pa i preparirane komade (!?, op.a.), ova izložba naglašava jedinstvenu vezu između ljudi i njihovih psećih drugova.” Pritom je zanimljivo istaknuti kako “iz sigurnosnih razloga” psećim drugovima nije dozvoljen ulaz na izložbu (s iznimkom pasa vodiča). U svom osvrtu, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones opisao ju je kao “sladunjavu i očajnički dopadljivu, čime podjednako vrijeđa životinje i publiku.” Na piku mu se posebno našao viktorijanski slikar Edwin Landseer, čiji radovi zauzimaju značajan dio izložbe, a koji su, smatra Jones, toliko sentimentalni da ih “čak ni Jeff Koons ne bi mogao ironično prisvojiti.” 

Crtice iz povijesti privrženosti

Ova dva primjera dobro pokazuju različite predodžbe o položaju psa u antropocentričnom svijetu: dok prvi uzima u obzir interese i potrebe ne-ljudskih gledatelja, drugi se obraća prvenstveno ljudima, isključujući ona bića koja su tema same izložbe. Prikazi pasa u umjetnosti kroz povijest odražavaju različita poimanja ljudsko-psećih odnosa i konteksta u kojem su ti odnosi definirani, a datiraju praktički od pamtivijeka. Prije nekoliko godina u Saudijskoj Arabiji pronađeni su pećinski crteži koji prikazuju ljude u lovu sa psima, za koje su procjenjuje da su stari 8 tisuća godina. Psi se pojavljuju i u grčkoj i rimskoj umjetnosti (kao čuvari i lovci, ali i kao kućni ljubimci), dok su prikazima pasa u srednjem vijeku posvećene čitave studije (vidi: Laura D. Gelfand, ur. Our Dogs, Our Selves, 2016). Srednjovjekovni motiv mističnog lova na jednoroga, koji se pojavljuje na tapiserijama koje su se izrađivale povodom vjenčanja, redovito sadrži pse. Utjelovljujući vrline poput odanosti i milosrđa, objašnjava Jane Carroll, psi u takvim scenama usmjeravaju jednoroga – simbol čistoće i neiskvarenosti – prema Djevici Mariji, ženi odabranoj da nosi dijete Božje. 

Zanimljivi su i prikazi pasa na srednjovjekovnim grobnicama, gdje su najčešće smješteni uz noge gospodarice ili gospodara, a zauzimaju različite poze, od usnulosti do zaigranog navlačenja mrtvačkog pokrova. U tom kontekstu psi su imali alegorijsko (vjernost, žalovanje) i ponekad heraldičko značenje, ili su predstavljali zaštitnike/vodiče u svijet mrtvih. “Pas je najodanija životinja na svijetu, i voljena od strane ljudi,” zapisao je Cesare Ripa krajem 16. stoljeća u svojoj Ikonologiji (knjizi simbola koju, vjerujem, pamte svi koji su bili podvrgnuti Uvodu u ikonologiju na studiju povijesti umjetnosti). Uz to, vjeruje se da su neki od “prinožnih” pasa na  grobnicama prikazivali stvarne pse pokopanih dostojanstvenika, pri čemu je za muškarce bilo uobičajeno imati lovačke, a za žene pse malih pasmina. Primjerice, grobnica Vilima Oranskog iz 17.st. u nizozemskom gradu Delftu sadrži i skulpturu njegovog ljubimca Pompeya, koji je Vilima, kako prenosi Sophie Oosterwijk, jednom prilikom probudio usred noći i spasio od atentata. Kada je drugi atentat bio uspješan, pas je navodno uginuo od tuge samo nekoliko dana nakon svog ljudskog druga.

O boli izazvanoj smrću ljubimca progovorile su brojne umjetnice i umjetnici. Primjerice, nakon što joj je preminuo pas, Emily Dickinson je u pismu prijatelju kratko napisala: “Carlo je umro … reci mi kako dalje,” dok je Byron svom njufiću Boatswainu posvetio Epitaf psu koji je uklesan na njegovom nadgrobnom spomeniku (a mislili ste da su groblja za kućne ljubimce suvremeni fenomen!). Velika ljubiteljica pasa bila je i Edith Wharton, koja je imala groblje ljubimaca u vlastitom dvorištu. U kratkoj horor-priči Kerfol iz 1916. Wharton je pisala o ženi koja je optužena za ubojstvo muža, a koja se brani tvrdeći da su muža ubili duhovi njezinih pasa – koje je on ubio iz pakosti kako bi mu se osvetili za zlostavljačko ponašanje prema svojoj ženi. Kako objašnjava Jennifer Haytock, u ovoj priči Wharton pokazuje da zapadna kultura dezavuira i pse i žene, te da su oba oblika ugnjetavanja moralno odbojna.

Možemo spomenuti i Updikeovu dirljivu pjesmu Dog’s Death posvećenu tragičnoj smrti obiteljske psice (cinici bi je možda posprdno nazvali srcedrapajućom ili čak kičastom¹), kao i duhovite zapise E.B. Whitea, čiji se psi redovito pojavljuju u njegovim tekstovima. Primjerice, u eseju Bedfellows (1956.) White uspoređuje političke figure poput Harryja Trumana i Dwighta Eisenhowera sa svojim jazavčarom Fredom, a škotskoj terijerki Daisy, koju je pregazio taksi, posvetio je ne sasvim laskavu (“Njezin život bio je pun incidenata, ali ne i postignuća”), ali ipak ganutljivu osmrtnicu koja je objavljena u The New Yorkeru 1932. 

Svim ljubiteljicama pasa preporučila bih Shaggy Muses: The Dogs Who Inspired Virginia Woolf, Emily Dickinson, Elizabeth Barrett Browning, Edith Wharton, and Emily Brontë Maureen Adams (2007.), knjigu koja je također rezultat pokušaja nošenja autorice sa smrću ljubimca, ali i razumijevanja dubokih emocionalnih poveznica koje su slavne spisateljice uspostavile sa svojim (manje slavnim) psećim drugovima. Zanimljiva je i The Big New Yorker Book of Dogs (2012.), opsežna zbirka koja okuplja članke, kratke priče, pjesme, ilustracije i stripove posvećene psima. Osim već spomenutog E.B. Whitea, u knjizi su se, između ostalih, našle i ljubiteljica dalmatinera Anne Sexton² te Wisława Szymborska, čija je pjesma Monologue of a Dog Ensnared in History, kako tvrde neki, metafora za političko ugnjetavanje, ali zasigurno ponekad možemo uživati u umjetnosti i bez traženja simboličkog značenja! Ova impozantna knjiga broji više od 600 stranica, pa ako ste je već uzeli u ruke (ili, vjerojatnije, skinuli s Library Genesisa), vi ste očito, kako stoji u uvodnom tekstu Malcolma Gladwella, “nezdravo angažirani oko emocionalnog života pasa baš kao i mi ostali.” Znam da ja jesam, jer osim što po cijele dane gledam dog content na internetu, jako se mučim zadržati ovaj tekst u prihvatljivim gabaritima budući da mi je ova tema beskrajno zabavna. Kako je napisala Virginia Woolf u jednom pismu, “Možda ćeš me nazvati sentimentalnom, ali pas na neki način predstavlja privatnu stranu životu, zaigranu stranu.” Pa tko ne bi htio čitati o zaigranoj strani inače prilično suzdržane Virginije ili pak melankolične Emily Dickinson?! 

Psi i ljudi povezani su nevidljivim povodcima čiju kompleksnost ni same ne slutimo. Woolfin kratki i zbog tematike često marginalizirani roman Flush (1933.) predstavlja biografiju Elizabeth Barrett Browning, ali i njenog koker španijela Flusha,³ iz čije je perspektive roman i pisan, preispitujući mogućnosti ljudsko-pseće komunikacije. “Osoba i pas su tamo i pas je tamo i osoba je tamo i gdje oh gdje je njihov identitet, je identitet tamo bilo gdje,” zapisala je Gertrude Stein u svom prepoznatljivom (i teško probavljivom) stilu. Stein i njezina partnerica Alice B. Toklas imale su nekoliko pasa, od kojih je najpoznatija pudla Basket (fotografirao ju je i Man Ray!), koju su navodno svakog jutra kupale u sumpornoj vodi i neuspješno pokušavale naučiti da nosi košaru (basket) cvijeća u zubima. Ako išta, primjer Stein i Tolkas opovrgava onu teoriju da ljudi koji vole pse ne mogu biti loši ljudi.⁴

Dlakavci kao učitelji nježnosti

No, vratimo se na vizualne umjetnosti, a prije nego što se osvrnem i na domaći kontekst, voljela bih spomenuti rad u kojem se isprepliće nekoliko mojih omiljenih tema: psi, humor i žene u povijesti umjetnosti. Portret Georgie O’Keeffe (1982.) fenomenalno je djelo venezuelansko-američke kiparice Marisol Escobar, koja donosi upečatljivi portret umjetnice s njezina dva vjerna chow chowa. O’Keeffe je bila poznata ljubiteljica ove pasmine – tijekom života je imala šest chow chowova – i navodno je jednom naručila da joj se od njihove otpale dlake izradi šal. Marisol, koja je u svom radu inače problematizirala rodne uloge ispreplićući narodnu umjetnost, dadaizam i nadrealizam, skulpturu O’Keeffe napravila je na temelju fotografija koje su nastale 1977. kada je posjetila svoju mentoricu u njenom domu u New Mexicu. Kompozicija prikazuje O’Keeffe, ozbiljnog i grubog lica kako sjedi na panju, sa psima sa svake strane poput dva totema. Čitava scena odiše nekom drevnom atmosferom, prizivajući reduciranost outsider arta, a sve s natruhom odanog karikiranja umjetničina lika. Ako to nije spomenik za poželjeti, ne znam što jest!

Što se tiče hrvatske povijesti umjetnosti, ne može se reći da mi nemamo svog konja, odnosno psa, za trku. Motiv psa pojavljuje se, kao i u svjetskoj umjetnosti, u scenama lova (npr. na freski Poklonstvo kraljeva iz 15.st. Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škriljinah) te u portretnom slikarstvu (kao statusni simbol uz portretiranu osobu), a kasnije i kao samostalan motiv. Solidan pregled ove teme dala je izložba Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. st. do danas autorica Snježane Pavičić i Dajane Vlaisavljević održana 2013. u samoborskoj Galeriji Prica. Nažalost, na internetu gotovo da i nema informacija o ovoj izložbi, ali – srećom za autoricu ovog teksta – primjerak kataloga dostupan je u Knjižnicama grada Zagreba. Tako saznajem da izložba započinje radovima osječkog slikara Huga von Hötzendorfa (prikazi lovačkih pasa, 1842./43.), a nastavlja se radovima minhenskog kruga, među kojima možemo izdvojiti Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića (1910.), vjerojatno najpoznatiji ljudsko-pseći (auto)portret u domaćoj povijesti umjetnosti, koji prikazuje slikara uz njegovog psa Pašu u odnosu privrženosti. “Koloristički, njihov odnos je simbiotičan,” pišu Pavičić i Vlaisavljević, “topli okeri psa korespondiraju sa svjetlom slikarevom puti, dok Kraljevićevo tamno odijelo pruža Pašinim okerima zaleđe i sigurnost.” Valja spomenuti i Nastu Rojc, koja se s Kraljevićem družila u Münchenu, a čijoj sklonosti psima svjedoče slike posvećene njenom ljubimcu Brendiju, kao i brojne fotografije, bilo da je riječ o onima iz lova ili privatnih situacija. 

Od 1950-ih nadalje dolazi do pluralizacije estetskih, ideoloških i medijskih pristupa u umjetnosti, stoga se i motiv psa obrađuje na različite načine – od figuracije do apstrakcije, pa i konceptualne umjetnosti. Primjerice, Kožarićev jednostavni Pas (1961.) asocira na Picassov crtež njegovog jazavčara Lumpa iz istog razdoblja. Lump se pojavljuje i na nekim od Picassovih studija za Las Meninas, a njihovom odnosu posvećena je čitava knjiga. Nažalost, čini se da je slavni slikar bolje tretirao pse nego žene u svom životu.

S obzirom da pregled Pavičić i Vlaisavljević završava s 2013. godinom (Marijana Garašić), za kraj bih voljela spomenuti dva novija umjetnička rada. Prvi je Top Dog / Underdog (2020.) Pauline Jazvić, koji se sastoji od 20 kaširanih fotografija autoričinog kraljevskog pudla Švrće (koji, usput rečeno, ima svoj profil na Instagramu). Dosad izložen u okviru ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO 2021. te na prošlogodišnjem Trijenalu kiparstva u HDLU-u, rad simbolizira potrebu za emocionalnom podrškom u trenucima krize. Postavljanje kaširanih Švrći na stubišta, kako je umjetnica objasnila za tportal, “vizualizira ideju hijerarhije vrijednosti, toga da u svom svijetu razumijevanja prirode homo sapiens odjeljuje bića kulture od bića nagona i radi među njima vrijednosnu razliku.” Dakle, pas nam pruža podršku i zaštitu, a mi ga i dalje smatramo “nižim” bićem.

Dok Jazvić nastavlja povijesnu liniju korištenja motiva psa kao simbola, Nikolina Butorac u visceralnom radu Mišić stane u udubljenje mog dlana (2022./23.) u središte stavlja emotivni odnos s ljubimcem, koristeći njegov gubitak kao “generator” stvaralaštva, gdje umjetnički proces vrši terapijsku funkciju za autoricu, ali i odaje počast preminulom prijatelju. Riječ je o prostornoj, participativnoj instalaciji koju čine digitalne grafike, crtež, knjiga poezije i različiti objekti koje je umjetnica koristila kada joj se pas razbolio.

Crteži i grafika prikazuju ultrazvuk i rendgen abdomena psa, a uz njih je postavljen papir s ispisanim pitanjem za posjetitelje/ice: “Jeste li ikada svjedočili da psi ili mačke mogu preuzeti neka naša stanja i naše bolesti na sebe? Ako da, prepričajte iskustvo u nekoliko rečenica.” Kako je izložba (“Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen“) odmicala, tako su se množili i ispisani odgovori, izražavajući empatiju ili dijeleći vlastita iskustva gubitka. U popratnom tekstu Butorac preispituje i vlastitu krivnju za bolest i smrt svog dlakavog druga, te u širem smislu, odgovornost čovječanstva za postepeno propadanje/uništavanje prirode i svih bića koja je nastanjuju. Imati psa – ili radije, biti-sa-psom – podrazumijeva, dakle, čitav niz afektivnih stanja, i čini nas možda barem malo mekšima, znatiželjnijima i otvorenijima prema bićima s kojima dijelimo planetu.

Iako, pišući o učitavanju metaforičkih značenja u The Big New Yorker Book of Dogs, Malcolm Gladwell inzistira da “psi nisu o nečemu drugome, psi su o psima,” mislim da je prilično jasno da kroz temu pasa u umjetnosti ipak možemo razmotriti različita društvena pitanja, ali i nazrijeti moguće odgovore na pitanje što to znači biti čovjekom, odnosno (ljudskom) životinjom. Psi su blaženo lišeni ironije i cinizma te nam otvaraju put prema najvećim radostima i najmračnijim tugama, kako piše Marjorie Garber u istoj knjizi, a “u ovo nemilosrdno ironično doba, možda je njihov nekritični stav prema svijetu upravo ono što nam treba.” 

¹ “Updikeova tugaljiva pjesma, piše John Homans u knjizi What’s a Dog For?, opasno se približava kiču. “No, voljeti psa znači, između ostalog, pomiriti se s kičem, ako već niste.”

² Sextonina starija kći Linda napisala je knjigu Bespotted: My Family’s Love Affair with Thirty-Eight Dalmatians, u kojoj saznajemo kako je iskustvo poroda obiteljske psice Penny pomoglo Anne da završi pjesmu “Live” (objavljena u Pulitzerom nagrađenoj zbirci Live or Die), kao i o pozitivnom učinku pasa na majčino mentalno zdravlje općenito.

³ Nekoliko godina ranije, Woolfina ljubavnica Vita Sackville-West poklonila joj je štene koker španijela, kojeg je nazvala Pinka.

⁴ Za one koje žele znati više o tome zašto su Stein i Toklas bile užasne osobe, preporučujem knjigu No Modernism Without Lesbians Diane Souhami (2020.)

Walter Benjamin, Novosti od biljaka, 1928.

Prema francuskom revolucionarnom kalendaru u snježnom smo mjesecu, nivôseu. Snijega u njemu zadnjih godina u našim krajevima nema, ali nema ni cvijeća. Sezona je, dakle, sasvim prigodna da se govori o suhom vrtu, hortus siccus, kako se na latinskom naziva ta čudesna knjiga. U herbariju, naime, uvijek je proljeće. 

Prešanje i konzerviranje biljaka botaničarima je služilo da ih proučavaju i izvan sezone i izvan njihovih staništa. Prva se takva uvezana knjiga od bilja pripisuje Luci Ghiniju, profesoru botanike na Sveučilištu u Bolonji u prvoj polovici 16. stoljeća. Ti Ghinijevi herbariji nisu nam dostupni. Ne zbog svoje krhkosti – jer u njima se uz relativno malo pažnje kratki život nadzemnih dijelova biljki prolongira stotinama godinama, već stoga što nijedan nije sačuvan. Zato o njemu posredno svjedoče herbariji njegova učenika Gherarda Ciba. Drevna herbarijska praksa nije se do danas puno mijenjala: čitava biljka s korijenom ili samo dijelovi biljke suše se pod prešom, zatim lijepe na papir s etiketom na kojoj se navodi latinsko ime biljke, pripadajuća joj porodica, lokalitet i datum sakupljanja, ime sakupljača, ali i drugi sakupljaču važni podatci. Švedski znanstvenik Carl Linnaeus ju je u 18. stoljeću modificirao – uvezanu je knjigu zamijenio sistemom. Otad se svaki biljni primjerak drži odvojeno, na zasebnom listu papira. Taj se list pohrani u odgovarajuću ladicu u posebni herbarijski ormar i tako pridruži ostalim sličnim primjercima.

Ta naizgled minimalna i beznačajna intervencija otvorila je prozor dubokim promjenama koje su zahvatile prirodne znanosti (Michel Foucault u svojoj arheologiji nauka o čovjeku zamjećuje da su herbariji i herbarijski ormari oblikovali njihovu modernu paradigmu). Linnaeus, kojega su u međuvremenu nazvali “ocem taksonomije” i koji je herbarij oslobodio vezanosti, a biljke počeo klasificirati prema građi reproduktivnih organa, odredio je i to da papir mora biti standardizirane veličine, kako bi se primjerci lakše razmjenjivali među botaničarima. Ti se standardi koriste i danas, tri stotine godina kasnije. 

Iako inicijalno povezani s univerzitetima i botaničkim vrtovima, herbariji su uskoro postali popularni i među filozofima i umjetnicima, a u 19. i 20. stoljeću i izvan sfere znanstvenog proučavanja. Paralelno s procesom autonomizacije umjetnosti i herbariji postaju predmetom estetskog uživanja – u raznolikim oblicima, bojama i teksturama bilja. Dosljedno, po Kantu se lijepo i objavljuje kroz umjetnost ili kroz prirodu, svejedno. Goetheovo dvogodišnje putovanje Italijom nije ostavilo samo autobiografsku knjigu, nego i čitav niz crteža, herbarija, bilo njegovih, bilo onih koje je putem otkupljivao. Neka njegova razmišljanja o temeljnim biljnim oblicima, srodnim strukturama, imala su implikacije na Darwinovu teoriju evolucije. Jedan od pasioniranih amatera botaničara i herbarist bio je i John Stuart Mill. 

I Jean-Jacques Rousseau je, poznato je, bio strastveni skupljač i proučavatelj biljaka, a u svojim se herbarijima vodio upravo Linnaeusovim klasifikacijama. Klasifikaciju prema građi reproduktivnih organa primjenjivao je i na ljudski svijet pa žene prema “prirodnom redu” smjestio u privatnu sferu doma kako bi se u potpunosti posvetile obitelji. Njegova će patrijarhalna pedagoška shvaćanja još dugo ograničavati obrazovanje žena i stoga njihovo sudjelovanje u znanstvenom razvoju.

Krhkost i(li) snaga herbarija

Upravo je biljni svijet ženama bio ulaz u znanost na mala vrata, u vrijeme kad je ona bila strogo muška. A što vrijedi za znanost vrijedi i za umjetnost. Slikanje biljnih motiva, primijenjena i dekorativna umjetnost predstavljale su žensku nišu profesionalne produkcije. Tako je izgledala rodna distribucija umjetničkog rada u vrijeme oblikovanja profesionalne i (autonomne) estetske sfere. Jedna od takvih profesionalki koja je stekla slavu kao botanička ilustratorica bila je Elizabeth Blackwell. Kad joj je muž kao neuspjeli izdavač završio u dužničkom zatvoru zbog ogromnih kazni koje nije mogao podmiriti, ostala je zajedno s djecom prepuštena sama sebi. Kako bi skupila novac kojim će ga izvući iz dugova, pokrenula je vlastiti izdavački projekt.

Uvidjevši koliko bi liječnicima dobro došao priručnik za ljekovito bilje, takav koji ga ne bi samo pažljivo dokumentirao nego i ilustrirao, za lakšu i sigurniju praktičnu primjenu, bacila se na posao. Zahvaljujući svom porijeklu – rođena je u imućnoj trgovačkoj obitelji, Elizabeth je kod kuće dobila poduku iz crtanja i slikanja, i tako je između 1737. i 1739. nastao Čudesni herbarij (punim nazivom A Curious Herbal containing five hundred cuts of the most useful plants, which are now used in the practice of physick, to which is added a short description of ye plants and their common uses in physick). Zahvaljujući otvorenom pristupu digitalnoj knjižnici baštine bioraznolikosti, crteže i gravure/bakroreze iz Čudesnog herbarija Elizabeth Blackwell možemo danas listati iz svoga doma.

Mnogi su herbariji zbog svoje krhkosti dugo bili nedostupni javnosti, da bi digitalizacijom zbirki posljednjih godina uskrsli i ušli u svaki ekran. Pogledajmo list iz Linnaeusovog herbarija: koliko je svježa, koliko prodorna plava boja cvjetova ovog konzerviranog velikog kokotića (Delphinium grandiflorum), koliko oštri rubovi njegovih tananih listova! Biljka koja toliko obožava sunce da u iznimno povoljnim okolnostima postigne i fluorescentnu boju, živi u dubokom mraku herbarija već tristotinjak godina.

Prije nekoliko godina svijet je zahvaljujući digitalnim alatima doznao i za herbarij Emily Dickinson. Faksimili ove u kožu uvezane knjige koja na 66 stranica organizira 424 cvijeta iz pjesnikinjinog vrta i bliže okoline čuva se biblioteci Houghton pri Sveučilištu Harvard. Herbarij je nastao u njezinom ranom djevojaštvu, a interes za botaniku i vrtlarstvo nije je napustio cijeloga života. Književna znanstvenica i proučavateljica Emily Dickinson, Judith Farr, tvrdi kako su botanika i vrtlarstvo umnogome oblikovali i njezinu poeziju: u opusu koji obuhvaća 1789 pjesama čak se 600 puta referira na biljke, a imenuje precizno više od 80 sorti. S obzirom na to da joj je vrtlarenje bilo svakodnevica, biljke u njezinoj poeziji, tvrdi Farr, nisu nužno metafore. 

Pogledajmo pobliže herbarij Emily Dickinson. Pedantan i discipliniran, no nije uređen prema Linnaeusovoj taksonomskoj praksi koja nalaže da je svaka biljka na svom listu. Ovdje imamo posla s kompozicijama koje ne slijede srodnost, nego estetske principe. Dickinson biljke nerijetko i kolažira – preklapa, spaja, prekraja, posve zanemarujući njihove prirodne oblike i strukture prevodi ih u umjetn(ičk)e forme.

Orhidejski antikolonijalizmi

Suvremeni pogled u stare herbarije otkriva nam, pored ljepote i raznolikosti formi, i kolonijalnu stranu proučavanja prirode. Europljani u novom svijetu “otkrivaju”, posvajaju i imenuju nove, egzotične biljke koje redovito uključuju u herbarije. I ne samo u herbarije. Posjet estonskom paviljonu na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu otkrio mi je “orhidelirij”, osebujnu pomamu za orhidejama koja je na Zapadu vladala u 19. stoljeću. Kustosica Corina L. Apostol u kompleksnu temu kolonijalne eksploatacije i njezinih suvremenih reperkusija gledatelja uvodi kroz specifičnu studiju slučaja: priču o devetnaestostoljetnoj umjetnici Emilie Rosalie Saal, supruzi poznatijeg pisca, kartografa i fotografa Andreasa Saala, do danas tek fusnotu u njegovoj biografiji. Apostol je u arhivima pronašla njezine botaničke crteže i otkrila da je u SAD-u imala zavidnu karijeru. Među tim crtežima dominiraju orhideje, iako je u to vrijeme, kako je ustvrdila Apostol, za ženu bilo krajnje rijetko da se otisne u tako udaljena područja Indonezije u lov za rijetkim primjercima. Ipak, te su rijetke vrste u to doba bile skuplje od dragog kamenja. Ulazna točka u izložbeni projekt dakako nije priča o uspjehu Emilije Rosalie Saal, nego priča o njezinom doprinosu kolonijalnom projektu, kao ilustracija  isprepletenosti kolonijalne povijesti, neokolonijalnih struktura, botanike, znanosti i umjetnosti. 

Opsežnu kritiku kolonijalizma i tumačenje imperijalizma kroz proširenu teoriju akumulacije kapitala dugujemo Rosi Luxemburg. No, a što je razumije se manje poznato, dugujemo joj i opsežan herbarij koji je počela skupljati u zreloj dobi, periodu koji je umnogome provela po zatvorima. Gotovo cijeli Prvi svjetski rat ležala je u tamnicama, ukupno tri godine i četiri mjeseca: od veljače 1915. do veljače 1916. u Berlinu, a sljedeće dvije godine i četiri mjeseca, sve do studenog 1918., u Wronkeu i Wrocławu. U pet godina, koliko je biljke skupljala  posvuda – tamo gdje je išla agitirati, u šetnjama s Karlom i Sophie Liebknecht, ali i onima zatvorskim dvorištima, kao i cvijeće koje joj je stizalo zatvorskom poštom, prešano u pismima drugova i prijatelja – od svibnja 1913. do listopada 1918. skupila je ukupno 18 školskih bilježnica.

Herbarij ekstremnih uvjeta

Sudbina ovog obimnog herbarija nije bez peripetija. Rosinu je rukopisnu ostavštinu nakon njezina ubojstva spasila Mathilde Jacob, komunistkinja i prisna prijateljica, koja je i inače krijumčarila svu njezinu zatvorsku korespondenciju. Mathilde je herbarijske bilježnice zajedno s ostalim bilješkama i pismima 1939. godine, prije nego što je završila u koncentracijskom logoru Theresienstadt gdje je i skončala, uspjela otpremiti u SAD. Iz SAD-a je herbarij dosad neutvrđenim putem doputovao u Poljsku i 1970-ih se našao u Središnjem arhivu Centralnog komiteta Poljske ujedinjene radničke partije. Nakon raspada partije rasformirao se i njezin arhiv, pa se i herbarij gubi dok ga 2009.  u Središnjem državnom arhivu za noviju povijest (Archivum Akt Nowych) nije pronašao Holger Politt i objavio u dvojezičnom poljsko-engleskom izdanju. 

Nastao u ekstremnim uvjetima i prošavši egzil, povratak i još slom sistema, herbarij je fascinantno sačuvan. Oštećeni su tek poneki primjerci. Nekad na stranicama nalazimo tek dijelove biljaka, a nerijetko i Rosine crteže: upotpunjavala je takve biljke rukom, dodajući im izgubljene dijelove. Biljke često prate vrlo detaljni opisi, a povremeno i navodi ostalih biljaka iz porodice. Uz lokalitete, najčešće zatvorske, tu su redovno i pošiljatelji. Čitamo: iz buketa koji je poslala Mathilde Jacob 15. svibnja 1915., od Sonje iz Dahlema, od dr. K. Rosenfelda iz Schöneberga kod Innsbrucka. Gledamo: Mathilde je iz Seitenberga (danas: Stronie Śląskie) poslala čak četiri djeteline s četiri lista.

Detaljne opise bilja nalazimo i u pismima iz zatvora, gdje joj je promatranje biljnog i životinjskog svijeta, posebno ptica, predstavljalo svakodnevnu vježbu i oštrilo percepciju. Sve moguće slobodno vrijeme provodi u zatvorskom vrtu: “Naravno da sam i poslije podne bila u vrtu, u kome provodim vrijeme od 8 sati ujutru do 12 sati (kada me zovu k jelu) i opet od 3-6. Čekala sam sunce, osjećala sam, da bi se moralo, da bi se m o r a l o još jednom pokazati jučer. Ali nije se pokazalo, i ja sam se ožalostila. Šetajući vrtom vidjela sam pri laganom povjetarcu nešto osobito: prezrele mace na bijeloj topoli raspršile su se, i njihovo je pahuljasto sjemenje letjelo naokolo tako da je čitav zrak bio ispunjen kao snježnim pahuljicama; te su pahuljice pokrile zemlju i čitavo dvorište; izgledalo je upravo sablasno to lepršanje srebrnih pahuljica! Bijela topola cvate kasnije od svih ostalih resnjača i zahvaljujući obilatosti sjemenja koje prosipa rasprostire se ona vrlo daleko, pa njezine male mladice niču kao korov iz svih pukotina na zidovima i među kamenjem.” (Wronki, krajem svibnja 1917.)^[1] 

Tko je god imao prilike čitati Rosina pisma, u njima je mogao naći puno toga: od lirskih pasaža, preko rasprava i oštrenja teorijskih argumenata, sve do redovitih izvještaja o pročitanoj literaturi – književnih kritika u malom. Rosa je doslovno svakodnevno komunicirala pismima. Njezina epistolarna ostavština, koju možemo zahvaliti Mathildi Jacob, danas je poznato, obuhvaća oko 6000 pisama. Premreženost tekstova, pisama i teorijskih radova upravo je fascinantna. Tako u jednom od pisama, na mjestu gdje se osvrće na orhideje, to omiljeno cvijeće zapadne buržoazije u 19. stoljeću, nalazimo eho njezine kritike kolonijalizma: “… orhideje uopće poznajem dobro; nakon rasprave, koja je protiv mene vođena u Frankfurtu na Majni, kad su me osudili na godinu dana, marljivo sam ih dugo vremena proučavala u prekrasnom stakleniku, gdje je njima ispunjen čitav jedan odio. Nalazim da u njihovoj ljupkosti i čudnovatim nenaravnim oblicima ima nešto rafinirano, dekadentno. Na mene djeluju one kao kićene napudrane markize iz doba rokokoa. Ja im se divim s nekim unutarnjim otporom i s nekim strahovitim nemirom, kao što je mojoj naravi uopće mrsko sve što je perverzno i dekadentno. Mnogo se više veselim na pr. običnom maslačku, koji u svojoj boji imade mnogo sunca i otvara se jednako kao i ja pun zahvalnosti sunčanom sjaju, ali se plašljivo zatvara i kod najmanje sjene.” (Wronki, 1. lipnja 1917.)

Negdje ovih dana snježnog mjeseca, 15. siječnja 1919. Rosa Luxemburg ubijena je zajedno s Karlom Liebknechtom. Ubili su je njemački oficiri i bacili u Landwehrkanal, u čijoj je mutnoj vodi njezino tijelo pronađeno tek mjesecima kasnije. Taj, 25. dan nivôsea prema francuskom revolucionarnom kalendaru posvećen je – kositru. Nema u mjesecu snijega puno raslinja, pa su dani umjesto biljkama posvećeni mineralima i metalima. Još jednim od vrućih interesa naše revolucionarke koju su prirodne tvorevine dugog trajanja oduševljavale i otvarale joj perspektivu u danima tamnovanja: “Preko ušiju sam u geologiji, koja me izvanredno uzbuđuje i usrećuje. Prestrašim se kad pomislim koliko je malo života preda mnom, a koliko toga bi se još trebalo naučiti!” (24. studenog 1917. u zatvoru u Wrocławu)

***

Nije samo do snježnoga mjeseca, pisanje o herbarijskim praksama ima i drugi okidač. Naime, i sama sam amaterska sakupljačica i herbarijske mape punim već nekoliko godina. One mi nisu samo vježbe iz opće botanike, nego i svojevrsne knjige sjećanja, na krhke trenutke, pa i važnije događaje, na susrete i razgovore, putovanja i terene, uspone na planinske vrhove i padove u južno more, na neke ljude, na neke kojih više nema. U poentiranom obliku to sažimaju sljedeći stihovi američke pjesnikinje i crnačke aktivistkinje Sonie Sanchez u mom prijevodu:

NAKON PETOGA DANA

s tobom

utisnula sam

ružu što si mi donio

u jednu od fanonovih knjiga.

sad ne miriše više.

                                        ali

vidim te. pružaš mi je crvenu

i sjetim se

svoga rođenja.

                                     1967.

^[1] Svi citati Rose Luxemburg preuzeti su iz: Pisma iz zatvora, prev. Vera Georgijević, Zora, Zagreb 1951.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.