Walter Benjamin, Novosti od biljaka, 1928.

Prema francuskom revolucionarnom kalendaru u snježnom smo mjesecu, nivôseu. Snijega u njemu zadnjih godina u našim krajevima nema, ali nema ni cvijeća. Sezona je, dakle, sasvim prigodna da se govori o suhom vrtu, hortus siccus, kako se na latinskom naziva ta čudesna knjiga. U herbariju, naime, uvijek je proljeće. 

Prešanje i konzerviranje biljaka botaničarima je služilo da ih proučavaju i izvan sezone i izvan njihovih staništa. Prva se takva uvezana knjiga od bilja pripisuje Luci Ghiniju, profesoru botanike na Sveučilištu u Bolonji u prvoj polovici 16. stoljeća. Ti Ghinijevi herbariji nisu nam dostupni. Ne zbog svoje krhkosti – jer u njima se uz relativno malo pažnje kratki život nadzemnih dijelova biljki prolongira stotinama godinama, već stoga što nijedan nije sačuvan. Zato o njemu posredno svjedoče herbariji njegova učenika Gherarda Ciba. Drevna herbarijska praksa nije se do danas puno mijenjala: čitava biljka s korijenom ili samo dijelovi biljke suše se pod prešom, zatim lijepe na papir s etiketom na kojoj se navodi latinsko ime biljke, pripadajuća joj porodica, lokalitet i datum sakupljanja, ime sakupljača, ali i drugi sakupljaču važni podatci. Švedski znanstvenik Carl Linnaeus ju je u 18. stoljeću modificirao – uvezanu je knjigu zamijenio sistemom. Otad se svaki biljni primjerak drži odvojeno, na zasebnom listu papira. Taj se list pohrani u odgovarajuću ladicu u posebni herbarijski ormar i tako pridruži ostalim sličnim primjercima.

Ta naizgled minimalna i beznačajna intervencija otvorila je prozor dubokim promjenama koje su zahvatile prirodne znanosti (Michel Foucault u svojoj arheologiji nauka o čovjeku zamjećuje da su herbariji i herbarijski ormari oblikovali njihovu modernu paradigmu). Linnaeus, kojega su u međuvremenu nazvali “ocem taksonomije” i koji je herbarij oslobodio vezanosti, a biljke počeo klasificirati prema građi reproduktivnih organa, odredio je i to da papir mora biti standardizirane veličine, kako bi se primjerci lakše razmjenjivali među botaničarima. Ti se standardi koriste i danas, tri stotine godina kasnije. 

Iako inicijalno povezani s univerzitetima i botaničkim vrtovima, herbariji su uskoro postali popularni i među filozofima i umjetnicima, a u 19. i 20. stoljeću i izvan sfere znanstvenog proučavanja. Paralelno s procesom autonomizacije umjetnosti i herbariji postaju predmetom estetskog uživanja – u raznolikim oblicima, bojama i teksturama bilja. Dosljedno, po Kantu se lijepo i objavljuje kroz umjetnost ili kroz prirodu, svejedno. Goetheovo dvogodišnje putovanje Italijom nije ostavilo samo autobiografsku knjigu, nego i čitav niz crteža, herbarija, bilo njegovih, bilo onih koje je putem otkupljivao. Neka njegova razmišljanja o temeljnim biljnim oblicima, srodnim strukturama, imala su implikacije na Darwinovu teoriju evolucije. Jedan od pasioniranih amatera botaničara i herbarist bio je i John Stuart Mill. 

I Jean-Jacques Rousseau je, poznato je, bio strastveni skupljač i proučavatelj biljaka, a u svojim se herbarijima vodio upravo Linnaeusovim klasifikacijama. Klasifikaciju prema građi reproduktivnih organa primjenjivao je i na ljudski svijet pa žene prema “prirodnom redu” smjestio u privatnu sferu doma kako bi se u potpunosti posvetile obitelji. Njegova će patrijarhalna pedagoška shvaćanja još dugo ograničavati obrazovanje žena i stoga njihovo sudjelovanje u znanstvenom razvoju.

Krhkost i(li) snaga herbarija

Upravo je biljni svijet ženama bio ulaz u znanost na mala vrata, u vrijeme kad je ona bila strogo muška. A što vrijedi za znanost vrijedi i za umjetnost. Slikanje biljnih motiva, primijenjena i dekorativna umjetnost predstavljale su žensku nišu profesionalne produkcije. Tako je izgledala rodna distribucija umjetničkog rada u vrijeme oblikovanja profesionalne i (autonomne) estetske sfere. Jedna od takvih profesionalki koja je stekla slavu kao botanička ilustratorica bila je Elizabeth Blackwell. Kad joj je muž kao neuspjeli izdavač završio u dužničkom zatvoru zbog ogromnih kazni koje nije mogao podmiriti, ostala je zajedno s djecom prepuštena sama sebi. Kako bi skupila novac kojim će ga izvući iz dugova, pokrenula je vlastiti izdavački projekt.

Uvidjevši koliko bi liječnicima dobro došao priručnik za ljekovito bilje, takav koji ga ne bi samo pažljivo dokumentirao nego i ilustrirao, za lakšu i sigurniju praktičnu primjenu, bacila se na posao. Zahvaljujući svom porijeklu – rođena je u imućnoj trgovačkoj obitelji, Elizabeth je kod kuće dobila poduku iz crtanja i slikanja, i tako je između 1737. i 1739. nastao Čudesni herbarij (punim nazivom A Curious Herbal containing five hundred cuts of the most useful plants, which are now used in the practice of physick, to which is added a short description of ye plants and their common uses in physick). Zahvaljujući otvorenom pristupu digitalnoj knjižnici baštine bioraznolikosti, crteže i gravure/bakroreze iz Čudesnog herbarija Elizabeth Blackwell možemo danas listati iz svoga doma.

Mnogi su herbariji zbog svoje krhkosti dugo bili nedostupni javnosti, da bi digitalizacijom zbirki posljednjih godina uskrsli i ušli u svaki ekran. Pogledajmo list iz Linnaeusovog herbarija: koliko je svježa, koliko prodorna plava boja cvjetova ovog konzerviranog velikog kokotića (Delphinium grandiflorum), koliko oštri rubovi njegovih tananih listova! Biljka koja toliko obožava sunce da u iznimno povoljnim okolnostima postigne i fluorescentnu boju, živi u dubokom mraku herbarija već tristotinjak godina.

Prije nekoliko godina svijet je zahvaljujući digitalnim alatima doznao i za herbarij Emily Dickinson. Faksimili ove u kožu uvezane knjige koja na 66 stranica organizira 424 cvijeta iz pjesnikinjinog vrta i bliže okoline čuva se biblioteci Houghton pri Sveučilištu Harvard. Herbarij je nastao u njezinom ranom djevojaštvu, a interes za botaniku i vrtlarstvo nije je napustio cijeloga života. Književna znanstvenica i proučavateljica Emily Dickinson, Judith Farr, tvrdi kako su botanika i vrtlarstvo umnogome oblikovali i njezinu poeziju: u opusu koji obuhvaća 1789 pjesama čak se 600 puta referira na biljke, a imenuje precizno više od 80 sorti. S obzirom na to da joj je vrtlarenje bilo svakodnevica, biljke u njezinoj poeziji, tvrdi Farr, nisu nužno metafore. 

Pogledajmo pobliže herbarij Emily Dickinson. Pedantan i discipliniran, no nije uređen prema Linnaeusovoj taksonomskoj praksi koja nalaže da je svaka biljka na svom listu. Ovdje imamo posla s kompozicijama koje ne slijede srodnost, nego estetske principe. Dickinson biljke nerijetko i kolažira – preklapa, spaja, prekraja, posve zanemarujući njihove prirodne oblike i strukture prevodi ih u umjetn(ičk)e forme.

Orhidejski antikolonijalizmi

Suvremeni pogled u stare herbarije otkriva nam, pored ljepote i raznolikosti formi, i kolonijalnu stranu proučavanja prirode. Europljani u novom svijetu “otkrivaju”, posvajaju i imenuju nove, egzotične biljke koje redovito uključuju u herbarije. I ne samo u herbarije. Posjet estonskom paviljonu na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu otkrio mi je “orhidelirij”, osebujnu pomamu za orhidejama koja je na Zapadu vladala u 19. stoljeću. Kustosica Corina L. Apostol u kompleksnu temu kolonijalne eksploatacije i njezinih suvremenih reperkusija gledatelja uvodi kroz specifičnu studiju slučaja: priču o devetnaestostoljetnoj umjetnici Emilie Rosalie Saal, supruzi poznatijeg pisca, kartografa i fotografa Andreasa Saala, do danas tek fusnotu u njegovoj biografiji. Apostol je u arhivima pronašla njezine botaničke crteže i otkrila da je u SAD-u imala zavidnu karijeru. Među tim crtežima dominiraju orhideje, iako je u to vrijeme, kako je ustvrdila Apostol, za ženu bilo krajnje rijetko da se otisne u tako udaljena područja Indonezije u lov za rijetkim primjercima. Ipak, te su rijetke vrste u to doba bile skuplje od dragog kamenja. Ulazna točka u izložbeni projekt dakako nije priča o uspjehu Emilije Rosalie Saal, nego priča o njezinom doprinosu kolonijalnom projektu, kao ilustracija  isprepletenosti kolonijalne povijesti, neokolonijalnih struktura, botanike, znanosti i umjetnosti. 

Opsežnu kritiku kolonijalizma i tumačenje imperijalizma kroz proširenu teoriju akumulacije kapitala dugujemo Rosi Luxemburg. No, a što je razumije se manje poznato, dugujemo joj i opsežan herbarij koji je počela skupljati u zreloj dobi, periodu koji je umnogome provela po zatvorima. Gotovo cijeli Prvi svjetski rat ležala je u tamnicama, ukupno tri godine i četiri mjeseca: od veljače 1915. do veljače 1916. u Berlinu, a sljedeće dvije godine i četiri mjeseca, sve do studenog 1918., u Wronkeu i Wrocławu. U pet godina, koliko je biljke skupljala  posvuda – tamo gdje je išla agitirati, u šetnjama s Karlom i Sophie Liebknecht, ali i onima zatvorskim dvorištima, kao i cvijeće koje joj je stizalo zatvorskom poštom, prešano u pismima drugova i prijatelja – od svibnja 1913. do listopada 1918. skupila je ukupno 18 školskih bilježnica.

Herbarij ekstremnih uvjeta

Sudbina ovog obimnog herbarija nije bez peripetija. Rosinu je rukopisnu ostavštinu nakon njezina ubojstva spasila Mathilde Jacob, komunistkinja i prisna prijateljica, koja je i inače krijumčarila svu njezinu zatvorsku korespondenciju. Mathilde je herbarijske bilježnice zajedno s ostalim bilješkama i pismima 1939. godine, prije nego što je završila u koncentracijskom logoru Theresienstadt gdje je i skončala, uspjela otpremiti u SAD. Iz SAD-a je herbarij dosad neutvrđenim putem doputovao u Poljsku i 1970-ih se našao u Središnjem arhivu Centralnog komiteta Poljske ujedinjene radničke partije. Nakon raspada partije rasformirao se i njezin arhiv, pa se i herbarij gubi dok ga 2009.  u Središnjem državnom arhivu za noviju povijest (Archivum Akt Nowych) nije pronašao Holger Politt i objavio u dvojezičnom poljsko-engleskom izdanju. 

Nastao u ekstremnim uvjetima i prošavši egzil, povratak i još slom sistema, herbarij je fascinantno sačuvan. Oštećeni su tek poneki primjerci. Nekad na stranicama nalazimo tek dijelove biljaka, a nerijetko i Rosine crteže: upotpunjavala je takve biljke rukom, dodajući im izgubljene dijelove. Biljke često prate vrlo detaljni opisi, a povremeno i navodi ostalih biljaka iz porodice. Uz lokalitete, najčešće zatvorske, tu su redovno i pošiljatelji. Čitamo: iz buketa koji je poslala Mathilde Jacob 15. svibnja 1915., od Sonje iz Dahlema, od dr. K. Rosenfelda iz Schöneberga kod Innsbrucka. Gledamo: Mathilde je iz Seitenberga (danas: Stronie Śląskie) poslala čak četiri djeteline s četiri lista.

Detaljne opise bilja nalazimo i u pismima iz zatvora, gdje joj je promatranje biljnog i životinjskog svijeta, posebno ptica, predstavljalo svakodnevnu vježbu i oštrilo percepciju. Sve moguće slobodno vrijeme provodi u zatvorskom vrtu: “Naravno da sam i poslije podne bila u vrtu, u kome provodim vrijeme od 8 sati ujutru do 12 sati (kada me zovu k jelu) i opet od 3-6. Čekala sam sunce, osjećala sam, da bi se moralo, da bi se m o r a l o još jednom pokazati jučer. Ali nije se pokazalo, i ja sam se ožalostila. Šetajući vrtom vidjela sam pri laganom povjetarcu nešto osobito: prezrele mace na bijeloj topoli raspršile su se, i njihovo je pahuljasto sjemenje letjelo naokolo tako da je čitav zrak bio ispunjen kao snježnim pahuljicama; te su pahuljice pokrile zemlju i čitavo dvorište; izgledalo je upravo sablasno to lepršanje srebrnih pahuljica! Bijela topola cvate kasnije od svih ostalih resnjača i zahvaljujući obilatosti sjemenja koje prosipa rasprostire se ona vrlo daleko, pa njezine male mladice niču kao korov iz svih pukotina na zidovima i među kamenjem.” (Wronki, krajem svibnja 1917.)^[1] 

Tko je god imao prilike čitati Rosina pisma, u njima je mogao naći puno toga: od lirskih pasaža, preko rasprava i oštrenja teorijskih argumenata, sve do redovitih izvještaja o pročitanoj literaturi – književnih kritika u malom. Rosa je doslovno svakodnevno komunicirala pismima. Njezina epistolarna ostavština, koju možemo zahvaliti Mathildi Jacob, danas je poznato, obuhvaća oko 6000 pisama. Premreženost tekstova, pisama i teorijskih radova upravo je fascinantna. Tako u jednom od pisama, na mjestu gdje se osvrće na orhideje, to omiljeno cvijeće zapadne buržoazije u 19. stoljeću, nalazimo eho njezine kritike kolonijalizma: “… orhideje uopće poznajem dobro; nakon rasprave, koja je protiv mene vođena u Frankfurtu na Majni, kad su me osudili na godinu dana, marljivo sam ih dugo vremena proučavala u prekrasnom stakleniku, gdje je njima ispunjen čitav jedan odio. Nalazim da u njihovoj ljupkosti i čudnovatim nenaravnim oblicima ima nešto rafinirano, dekadentno. Na mene djeluju one kao kićene napudrane markize iz doba rokokoa. Ja im se divim s nekim unutarnjim otporom i s nekim strahovitim nemirom, kao što je mojoj naravi uopće mrsko sve što je perverzno i dekadentno. Mnogo se više veselim na pr. običnom maslačku, koji u svojoj boji imade mnogo sunca i otvara se jednako kao i ja pun zahvalnosti sunčanom sjaju, ali se plašljivo zatvara i kod najmanje sjene.” (Wronki, 1. lipnja 1917.)

Negdje ovih dana snježnog mjeseca, 15. siječnja 1919. Rosa Luxemburg ubijena je zajedno s Karlom Liebknechtom. Ubili su je njemački oficiri i bacili u Landwehrkanal, u čijoj je mutnoj vodi njezino tijelo pronađeno tek mjesecima kasnije. Taj, 25. dan nivôsea prema francuskom revolucionarnom kalendaru posvećen je – kositru. Nema u mjesecu snijega puno raslinja, pa su dani umjesto biljkama posvećeni mineralima i metalima. Još jednim od vrućih interesa naše revolucionarke koju su prirodne tvorevine dugog trajanja oduševljavale i otvarale joj perspektivu u danima tamnovanja: “Preko ušiju sam u geologiji, koja me izvanredno uzbuđuje i usrećuje. Prestrašim se kad pomislim koliko je malo života preda mnom, a koliko toga bi se još trebalo naučiti!” (24. studenog 1917. u zatvoru u Wrocławu)

***

Nije samo do snježnoga mjeseca, pisanje o herbarijskim praksama ima i drugi okidač. Naime, i sama sam amaterska sakupljačica i herbarijske mape punim već nekoliko godina. One mi nisu samo vježbe iz opće botanike, nego i svojevrsne knjige sjećanja, na krhke trenutke, pa i važnije događaje, na susrete i razgovore, putovanja i terene, uspone na planinske vrhove i padove u južno more, na neke ljude, na neke kojih više nema. U poentiranom obliku to sažimaju sljedeći stihovi američke pjesnikinje i crnačke aktivistkinje Sonie Sanchez u mom prijevodu:

NAKON PETOGA DANA

s tobom

utisnula sam

ružu što si mi donio

u jednu od fanonovih knjiga.

sad ne miriše više.

                                        ali

vidim te. pružaš mi je crvenu

i sjetim se

svoga rođenja.

                                     1967.

^[1] Svi citati Rose Luxemburg preuzeti su iz: Pisma iz zatvora, prev. Vera Georgijević, Zora, Zagreb 1951.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.