Unatoč činjenici da je većinu svog života proživio u Velikoj Britaniji, radeći kao profesor europske književnosti u samonametnutom egzilu na Sveučilištu East Anglia u Norwichu, pisao je na njemačkom, ali je zapaženiju recepciju imao upravo u prijevodu na engleskom jeziku. Između 1992. i 2001. objavljuje redom Die Ausgewanderten. Vier lange Erzählungen (The Emigrants, prev. Michael Hulse, 1996; Emigranti, prev. Sead Muhamedagić, 2008), Die Ringe des Saturn. Eine englische Wallfahrt (The Rings of Saturn, prev. Michael Hulse, 1998; Saturnovi prstenovi, prev. Andy Jelčić, 2010) i Austerlitz (prev. Anthea Bell, 2001; Andy Jelčić, 2006.). Sve su te proze, odnosno prema originalnom njemačkom naslovu Emigranata, “duže pripovijetke” — a od koji bi se eventualno Austerlitz mogao žanrovski odrediti kao roman — hibridne, trans-žanrovske u svojim formalnim obilježjima; stapaju se ovdje, dakle, putopis, memoaristika i esejistika premrežena crno-bijelim fotografijama, crtežima, tlocrtima, isječcima iz novina i knjiga. Ako iskoračimo načas iz unutarnje logike književnog oblikovanja u empirijsko područje tržišta knjiga, s problemima kategorizacije Sebaldovog proznog rada susreli su se — zakonskom regulativom obavezni otisnuti žanrovsku etiketu na poleđinu izdanja — i njegovi britanski nakladnici, što je dokumentirano u filmu Patience (After Sebald).

Sebald je dao i više vrijednih književnoznanstvenih priloga suvremenoj germanistici i komparativnoj povijesti književnosti, prvenstveno u knjigama Die Beschreibung des Unglücks. Zur österreichischen Literatur von Stifter bis Handke (“Opis nesreće: o austrijskoj književnosti od Stiftera do Handkea”, 1985.) i Unheimliche Heimat. Essays zur österreichischen Literatur (“Jezivi zavičaj: Eseji o austrijskoj književnosti”, 1991.), potom Logis in einem Landhaus. Über Gottfried Keller, Johann Peter Hebel, Robert Walser und andere (“Soba u seoskoj kući: O Gottfriedu Kelleru, Johannu Peteru Hebelu, Robertu Walseru i drugima”, 1998.) te Luftkrieg und Literatur. Mit einem Essay zu Alfred Andersch (“Zračni rat i književnost. Uz esej posvećen Alfredu Anderschu”, 1999.). Tu je i “Auf ungeheuer dünnem Eis”. Gespräche 1971 bis 2001 (“Na neizmjerno tankom ledu”: Razgovori od 1971 do 2001, 2011.), izuzetno zanimljiva knjiga razgovora o književnim i humanističkim temama vođenih u rasponu od trideset godina. Objavio je i više svezaka poezije, od koji je meditativna, “elementarna poema” Prema prirodi, objavljena i na hrvatskom.

Od pobrojanih je rasprava tek Luftkrieg und Literatur — duži esej o neobičnom, gotovo zaglušujućem izostanku obrade savezničkog bombardiranja njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu koja se manifestirala kao itekako primjetljiva praznina na stranicama njemačke književnosti — ima zapaženiju recepciju u anglo-američkom izdavačkom i akademskom svijetu. Radi se zapravo o revidiranoj i uknjiženoj verziji predavanja koje je Sebald držao 1997. u Zürichu, objavljenoj u njemačkom originalu 1999. godine zajedno s esejom posvećenom Alfredu Anderschu, a u engleskom izdanju, naslovljenom On The Natural History of Destruction, objavljenom s esejima posvećenima Jeanu Améryju i Peteru Weissu. “Budući da sam rođen u selu u Algajskim Alpama u svibnju 1944, jedan sam od onih gotovo neokrznutih katastrofom koja se odvijala u Njemačkom Reichu”, zapisao je Sebald u predgovoru tom eseju, no vidjet će se, što ističe i sam autor, da to — barem što se njegove literarne ostavštine tiče — i nije posve tako.

Teme koje je kod Sebalda gotovo nemoguće izbjeći — i kojima se uostalom bave mnoge kritičke rasprave o njegovom radu — jesu, kako je istaknuo J.J. Long u knjizi W.G. Sebald: Image, Archive, Modernity, “Holokaust, trauma i memorija, melankolija, fotografija, putovanje i flanerizam, intertekstualnost i domovina/zavičaj”. Njegovi su pripovjedači i likovi gotovo u pravilu melankolični eruditi kompleksnih životnih povijesti, duboko traumatizirani, uvijek u stanju konstantne nepripadnosti, mrtvo tkivo prošlosti zarobljeno u neizdrživoj sadašnjosti. Njihove su pripovijesti prepuštene tom specifičnom sebaldovskom “staloženom” pripovjedaču, neprimjetnom arhivistu koji, čak i u digresijama, minuciozno pripovijeda priču o društvenoj povijesti kao neraspoznatljivoj od prirodne povijesti; Sebaldov tekstualni materijal uvijek titra na granici povijesti i pripovijesti.

“Poput Lanzmanna, koji je u Shoahu odbijao koristiti dokumentarnu građu o Holokausta i umjesto toga se oslanjao na intervjue sa svjedocima i njihovu verziju povijesti”, piše Mark Anderson u tekstu The Edge of Darkness: On W. G. Sebald, “Sebald svoje tekstove smješta u sadašnjost u kojoj pripovjedač sluša ili traga za uvijek varljivom prošlosti”. Odnosno, sakupljajući dokumentaciju koja bi povjesničaru bila efemerna u postupku pokušaja rekonstrukcije prošlosti, pripovjedač zajednički s čitateljem pokušava naći smisao u prošlosti.

Interes za Sebaldov književni opus u akademskom, medijskom i umjetničkom polju kontinuirano raste: 2008. godine na Sveučilištu East Anglia održana je prva konferencija posvećenja njegovu radu, 2012. godine na Institutu za istraživanje modernih jezika Sveučilišta u Londonu održana je i konferencija H. G. Adler/W. G. Sebald Conference: Witnessing, Memory, Poetics, a 2013. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održan je međunarodni kolokvij (Ne)vjerodostojni dokumenti. Intermedijalni prostori W.G. Sebalda. Dramatizirani su Saturnovi prstenovi (r. Katie Mitchell, Schauspielhaus Köln, 2012.) i Austerlitz (r. John Taylor, BBC 3, 2012.), a producirana je adaptacija Sebaldove drame o Immanuelu Kantu Jetzund kömpt die Nacht herbey: Ansichten aus dem Leben und Sterben des Immanuel Kant na njemačkom radiju WDR3. U proljeće 2015. godine u Centru za suvremenu kulturu u Barceloni održana je konferencija i izložba Las variaciones Sebald/Sebald Variations, a na filmskom su se platnu 2011. našli Saturnovi prstenovi kao Patience (After Sebald) u režiji Granta Geeja te, recentno, i Austerlitz u režiji Stana Neumanna (2015.), a potom i istoimena “varijacija na Sebalda” Sergeja Loznice, prikazana nedavno u sklopu zagrebačkog Human Rights Film Festivala.

Pozorno čitati Sebalda znači biti u stanju konstantne napetosti, vraćati se unazad na pojedine rečenice, tražeći tragove u fotografijama, imenima ulica pa ponovno tamo gdje ste stali i opet ispočetka. U njegovim je knjigama razasuto enciklopedijsko znanje umjetnosti, književnosti, znanosti i kulture isprepleteno s fragmentima pojedinih sudbina i sjećanja koje na pozornici povijesti nepouzdano i krhko pletu svoj narativ. Sebald je svoju književnu poetiku — kao i akademsku karijeru — gradio promišljeno i strpljivo, sa zasluženom skepsom prema suvremenom životu. “U osobnim raspravama veoma je glasno kritizirao neoliberalne obrazovne politike kao i birokrate koji su ih na njegovoj instituciji provodili”, piše njegov učenik Uwe Schütte u tekstu On W.G. Sebald’s Radicalism i dodaje: “Kao filolog, Sebald je posebno prezirao širenje menadžerskog novogovora, kao i redefiniciju akademije kao dijela ‘industrije znanja'”.

U neshvatiljivo nasilnom kraju staloženog života posvećenog predanom znanstvenom i književnom radu, poginuo je 14. prosinca 2001. u automobilskoj nesreći, odnosno smrt od prsnuća aneurizme već je bila nastupila kada je izgubio kontrolu nad automobilom. No, poput svojih likova, poput svojih pripovjedača, poput svojih pripovijesti — u svijetu koji poznaje samo razaranje — Sebald je (p)ostao gigant koji to nije nikada htio biti.

Piše: Vatroslav Miloš

Prošloga smo tjedna na ulicama Zagreba svjedočili oživotvorenju crkvenog prikazanja. Srednjovjevni je to dramski žanr koji na gradskom trgu, ispred crkve ili u dvorištu samostana ima prikazati kakvu muku, najčešće onu Isusovu, poneku starozavjetnu, ali i kakvu hagiografsku priču. U tomu je žanru iznimno važno bilo i sudjelovanje same publike koja bi, zajedno s glumcima, u ekstatičnom zanosu proživljavala patnju Isusovu ili Abrahamovu. U osuvremenjenoj verziji ovog žanra, bratovština je crkve sv. Marka u Zagrebu tako svoje svece – jadne, izgladnjele, bez lijeka i okrijepe – vlastitim tijelima uspješno zaštitila od do zuba naoružanih plaćenika zlog vlastelina, lokalnog bezbožnika i lihvara. Vlastelin je ipak u sebi našao vjeru, put do istine i svecima vratio njihovo dostojanstvo. Fotografije s premijere možete pogledati ovdje. 

Velika Britanija u medijskome smislu predstavlja i ono najbolje i ono najgore od svih svjetova. Ipak, prije nekoliko dana tabloid Daily Mail dignuo je ljesticu užasa. Fotografska reportaža s grčkog otoka Kosa, gdje je spas pronašlo više od tisuću izbjeglica iz Sirije i Afganistana, bavi se “užasnutim” britanskim turistima i njihovim “uništenim godišnjim odmorima” među, kako ih naziva Daily Mail, “ljudi s čamaca” (boat people).  

Lana Pukanić na Mufu piše o slučaju američke studentice Emme Sulkowicz povezujući ga s javnim zlostavljanjem Tine Katanić: “Prošlog je utorka Emma Sulkowicz s tri prijateljice donijela madrac na pozornicu na sveučilištu Columbia i diplomirala. Time je završio njen performans koji je počeo krajem kolovoza 2014. i potrajao maksimalnih osam mjeseci, osam mjeseci u kojima sveučilište nije napustio drugi student koji je istog tog dana diplomirao: muškarac koji ju je silovao”. Nadalje, tu je i slučaj Tine Katanić, manekenke koju na videosnimci zlostavljaju tri muškarca: “Iako reakcija dijela javnosti na Emmu Sulkowicz obeshrabruje, to je ništa u usporedbi s tretmanom koji bi takav performans dobio u Hrvatskoj, u kojem su i žrtve ‘najpravijeg’ silovanja poput onog u Podstrani odgovorne za to što im se dogodilo. U komentarima o leakanom videu u kojem tri mladića seksualno iskorištavaju nesvjesnu manekenku Tinu Katanić, koja nije u stanju ikako reagirati, ni u jednom se trenutku ne spominje da je u pitanju silovanje. Tina je, neiznenađujuće, prava negativka videa”.

Dan prije negoli smo svjedočili zamjeni zida oslikanog uličnom umjetnošću u Branimirovoj u Zagrebu, Ivan Dorotić je na Vizkulturi objavio tekst koji se bavi “premošćivanjem ničega”. “Već kroz četrdesetak dana, ako je suditi po informacijama objavljenim na stranicama Grada Zagreba, iznad Miramarske ulice uzdignut će se jedan sasvim novi pješački most. Spajat će Botanički vrt i takozvani adrenalinski park. Kao ni vi, niti mi, a bome niti sveznajući gospodin Google”, piše Dorotić, “o ovom mostu ništa ne zna, što bi značilo da se radi o još jednom gradskom projektiću koji nije prošao logičan, korektan i arhitektonski gledano prijeko potreban proces javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja, već je izgleda dogovoren direktnom narudžbom”.

Ekstenzivan intervju s Pablom Iglesiasom, vođom španjolskog Podemosa, koji kritički propituje ideologiju i smjer u kojem se ova politička stranka giba, objavljen je u posljednjem broju New Left Reviewa. 

Istoga dana kada je objavljeno da će njegov strip Wilson doživjeti filmsku adaptaciju, Daniel Clowes, jedan od najutjecajniji američkih strip-umjetnika, autor Eightballa, Ghost Worlda i Like a Velvet Glove Cast in Iron dao je intervju za američki portal Vulture. 

KP / Vuković&Runjić