Radnički pokreti su, prema njegovim riječima, dosad kapitalizam u pravilu smatrali režimom. Režim je upravljanje državom u okviru nekog političkog poretka koji se može srušiti i zamijeniti nekim drugim. Tamas u a) metodama upravljanja viškom vrijednosti, b) hijerarhijskom poretku među socijalnim grupama, c) metodama osiguravanja unutrašnje kohezije poretka unutar države, d) zakonskom sustavu koji služi političkoj legitimaciji i e) djelovanju kulturalne hegemonije prepoznaje pet zajedničkih strukturalnih obilježja svakog režima. Distribucija moći se nakon dosadašnjih socijalističkih revolucija mijenjala unutar ovih kategorija. Ono što čini kapitalizam – proizvodnja roba, plaćeni rad, specifičan način novčanog posredovanja – ostalo je netaknuto. Zašto? Zato što kapitalizam, kako napominje Tamas, nije režim. Ili, nešto preciznije rečeno, nije samo režim. Ta činjenica mora biti početna točka za razmišljanje o osvajanju državne vlasti kao sredstva u borbi protiv neravnomjerne raspodjele bogatstva i utjecaja imperijalizma velikih sila koji se pojavljuju kao logične posljedice kapitalizma.

Suvremene demokratske ljevice globalne probleme poput nezaposlenosti i siromaštva širokih slojeva stanovništva, svakojakih vrsta isključivosti i podređenosti, eksploatatorskog odnosa prema eko-sistemima možda s pravom smatraju učincima kapitalizma te ih žele riješiti putem preuzimanja državne vlasti. Tamas smatra da država ne može biti rješenje u borbi s kapitalizmom jer ona sama predstavlja utjelovljenje kapitalizma. Podsjetio je pritom na njeno formiranje koje se locira u vremenski interval koji korespondira s prijelazom iz feudalnog u kapitalistički društveni poredak na globalnom planu. Nedostatak svijesti o tome može rezultirati prilično katastrofičnim učincima što je pokazao razvoj sovjetskog društva nakon Oktobarske revolucije. Na tom tragu Tamas ostaje skeptičan glede narodnih demokracija u Latinskoj Americi koje epicentar imaju u Boliviji i Venezueli i njihovih recentnih pokušaja izgradnje društva putem nacionalizacija, obrazovanja širih društvenih slojeva, širokim sustavima socijalne potpore i čvrstom vlašću partijskih kadrova s isturenim karizmatičnim vođama po receptima i po modelu socijalne demokracije iz 1914. Što je u tome loše? Zapravo ništa. Pod uvjetom, naravno, da ne polažemo nade da će dosadašnji proces akumulacije kapitala i problemi povezani s njim jednostavno nestati.

Tamas radničkom pokretu koji je vrhunac doživio u uspostavi socijalističkih društava priznaje konkretne uspjehe. Nekoliko je puta tijekom izlaganja apostrofirao povećanje stupnja socijalne mobilnosti nezamislive podjednako u ancien régimeu i početnom stupnju europskih kapitalističkih društava. Naglasio je da su te uspjehe često bile prisiljene prisvojiti liberalne demokracije te je otišao tako daleko da je ustvrdio kako su tekovine socijalizma stvorile kapitalizam kakvog danas poznajemo. Unatoč svemu tome cijelim njegovim izlaganjem odjekivala je jedna rečenica: Državni socijalizam nije nadilaženje kapitalizma! A što je moguće nadilaženje kapitalizma po Tamasu? Komunizam. Društveni sustav koji potpuno ukida državu. Nakon socijalističkog iskustva u dvadesetom stoljeću na zastupnike te ideje danas, kaže Tamas, čak i dobronamjerni u najboljem slučaju gledaju više kao na naivce nego zločince. Neoliberalna ideologija je naturalizirana u tolikoj mjeri da pogled na društvo koji u temelju nema princip individualne ili nešto šire, ali ipak partikularne sebičnosti izgleda besmisleno. Tamas, koliko ga se moglo slijediti, smatra da komunizam nije utopija, nego – baš suprotno – mogućnost razornog potencijala što su dobro znali njegovi žestoki, ali inteligentni, protivnici kakav je bio Nietzsche. Ideja čije bi ostvarenje s državom ukinulo svaki oblik civilizacije koji poznajemo. Želimo li to?

S donekle otvorenim pitanjem predavanje je privedeno kraju. Izostalo je naravoučenije. Publici nije izdeklamirano ništa slično manifestu. Za to je, naime, trebalo još par sati pričekati Samira Amina. Možda je upravo zato Tamasevo izlaganje izazivalo čuđenje i tako efektno potaknulo na razmišljanje o izboru između žižekovske i badiouovske pozicije glede participiranja u državnoj vlasti kao dvjema mogućnostima koje su suprostavljene dan ranije. Jaz stvoren između Tamasove karizme i Tamasove šutnje isprovocirao je unisono pitanje iz publike: Kako ćemo dalje djelovati? On je sa suptilnom ironijom i možda malo nasmiješene nade rekao jednu rečenicu. Rečenicu koja traži prilično patetični kontekst da bi bila shvaćena na pravi način. Rečenicu koja taj dan doista nije značila ništa, ali već sutradan mogla bi značiti sve:

Djelujte subverzivno.

Slušatelji BBC Radija 4 proglasili su prije nekoliko godina bicikl najvažnijim izumom od 1800. godine. Konkurencija je bila prilično jaka: kompjutor, internet, nuklearna energija, tranzistor, komunikacijski sateliti, motor s unutarnjim sagorijevanjem itd. Za bicikl je glasalo 59 posto slušatelja, a sljedeći po redu, tranzistor, dobio je osam posto glasova. Znanstvenici su ostali zaprepašteni, po njihovu mišljenju, ignorantskim odnosom prema najvećim tekovinama modernog razvoja, dok su ljubitelji bicikla rezultate prihvatili s vjerom da svijet ipak nije potpuno izgubljen u tehnološkom mahnitanju. Ili, kao što je rekao britanski književnik H.G. Wells, “Svaki put kad vidim odraslu osobu na biciklu prestanem očajavati o budućnosti ljudske rase.”

Kad su krajem 19. stoljeća žene masovno počele voziti bicikle, američka sufražetkinja Susan B. Anthony napisala je da je bicikl više od bilo čega drugoga pomogao emancipaciji žena. Za nju je žena koja juri na biciklu slika nesputane ženskosti. Pisao je o tome britanski pisac John Galsworthy u eseju  On Forsyte ‘Change, u kojem objašnjava ponašanje jednog od viktorijanskih likova svoje trilogije Saga o Forsyteima (1906.).  Za Swithina Forsytea bicikl je “vražji izum”, bezvrijedno, klimavo i neudobno vozilo, koje je toliko naštetilo moralu i dobrom ponašanju kakvo nije zapamćeno od vladavine Charlesa II. Bicikli su krivi da su se žene prestale “normalno” odijevati, zbog njih su tijesne korzete, duge i uske haljine i šešire širokih oboda zamijenile hlačama. Zbog njih više nisu stidljive, ne boje se mraka, imaju jače živce i spretnije se kreću, jure po šumama i livadama, odrješitije govore, počele su razmišljati o vlastitoj profesiji i o rodnoj jednakosti. Taj vražji izum potaknuo je najveće od svih zala – emancipaciju žena.

 

 

 Marzieh Meshkini, Dan kad sam postala žena

Danas se bicikle nastoji masovno popularizirati kao eco-friendly spravu i jedan od sakramenata zdravog života, no u nekim dijelovima svijeta on još uvijek nije izgubio svoju revolucionarnu ulogu. Iranska režiserka Marzieh Meshkini snimila je 2000. godine predivan film Dan kad sam postala žena. U jednoj od tri priče u filmu, mlada žena unatoč protivljenju obitelji sudjeluje u biciklističkoj utrci. Nezaboravan je prizor u kojem žene u crnim čadorima voze bicikle, izgledajući pritom kao ogromni crni baloni, dok muž glavne junakinje jaše pored nje na konju i pokušava je nagovoriti da prestane sramotiti obitelj vožnjom na vražjoj napravi.   

Tajna univerzalne popularnosti i ljubavi prema biciklima vrlo je jednostavna – on je savršeno prilagodljiv. Ništa ne posjeduje tako jaku moć travestiranja kao što je posjeduje bicikl. Kad na starom biciklu sjedi beskućnik onda je to stari bicikl, a kad na njemu sjedi yuppie onda je to retro bicikl. Bicikl svakom pruža upravo ono što se od njega očekuje: nekome treba zato da izbjegne gradske gužve, nekome da se vratolomnim vožnjama riješi viška adrenalina, nekome da se producira ekološkom osviještenošću, nekome da osjeti osjećaj slobode, a nekome da prebaci plastičnu ambalažu do sabirališta. Što još osim bicikla može istovremeno biti i korisno i glamurozno i inspirativno i zdravo i jeftino? Britanska spisateljica Elizabeth West napisala je 1977. godine u knjizi Hovel in the Hills, da je napredak čovječanstva mogao komotno stati nakon što je izumljen bicikl. I čini se da je tako. Vjerojatno je upravo ta svestranost bicikla razlog tome da je kad se radi o literaturi, filmu i glazbi, zastupljen gotovo u svim žanrovima.  

 

Teško je, a uostalom i nepotrebno, nabrajati gomilu knjiga u kojima bicikli igraju neku veću ulogu. Možda je zanimljivije pozabaviti se piscima koji su pokazivali neskrivenu ljubav prema biciklima i knjigama u kojima bicikl nije samo dekor. Već spomenuti H.G. Wells napisao je 1896. godine knjigu The Wheels of Chance – A Bicycling Idyll  (može se naći na Gutenbergu), u kojoj gospodin Hoopdriver biciklira južnom Engleskom. Knjiga je prepuna pravih biciklističkih događaja, nesreća, užitaka i sličnih zapažanja kakva imaju svi koji se često voze biciklom. Dobro voziti bicikl za njega je vrlo slično ljubavnoj aferi – i jedno i drugo stvar je povjerenja (vjere). Njegov sunarodnjak i suvremenik, Arthur Conan Doyle, autor Sherlocka Holmesa, bicikl također smatra izvorom čistog zadovoljstva, te savjetuje: “Kad ste potišteni, kad vam dan loše krene, kad vas posao počne zamarati, kad vam se sve čini beznadnim, sjednite na bicikl i krenite ne misleći ni na što nego na vožnju.” Francuski pisac Alfred Jarry bio je strastveni biciklist. Smatrao ga je liberatorom, napravom za povećanje mogućnosti ljudske vrste. Biciklističke utrke uspoređivao je s križnim putem, jer trkač na ramenu nosi bicikl kao Isus križ: posrće, pada i ponovno ustaje. Vozio se do iznemoglosti Parizom s dva pištolja zataknuta za pas i karabinom na leđima. Čak je i prijateljima na sprovode odlazio biciklom. U knjizi Nadmužjak iz 1902. godine opisuje utrku vlaka i bicikla. “Ispruženi horizontalno na biciklu peterosjedu, obični model za utrke iz 1920., bez guvernala, s gumama od 15 mm, koji je jednim okretajem pedala prevaljivao 57 m i 34 cm – ispod zaštitnih maski protiv vjetra i prašine naša su lica bila niže u odnosu na sjedala, a naših deset nogu, i lijevih i desnih, bilo je spojeno aluminijskim šipkama kada smo krenuli po beskrajnoj stazi postavljenoj na 10 000 milja uzduž pruge brzog vlaka. Vučeni automobilom u obliku topovskog zrna krenuli smo približnom brzinom od 120 km/h.” Michel Tournier u eseju Diljem francuskih cesta juri bjesomučan par: trkač i njegova dvokolica, a koji je posvećen Tour de Franceu, kaže da “nijedno natjecanje ne uspostavlja tako duboku vezu s krajolikom kao biciklistička utrka”. Pisca slika biciklista koji svoju “dvokolicu” mrcvari alpskim putevima i samoubilački juri niz strmine, podsjeća na “pakleno parenje”. I dodaje: “Bicikl je doista najnježnija ženstvena stvar na svijetu. No kako je tek opasan! Lak poput pera, suh poput kukca, kao da želi postojati samo dvodimenzionalno i odbija svaku putenu dubinu. A onda mu upravljač dobiva par rogova pa se ruke mogu spojiti kao pri molitvi! Na suprotnome kraju sedlo ne čini nikakve ustupke udobnosti. Sličnije je oštrici noža nego sjedalu i kao da je stvoreno da ozlijedi najintimniji i najosjetljiviji dio trkačeva tijela.” 

 

Američki književnik Henry Miller također je bio veliki ljubitelj bicikala. Pred kraj je života objavio trilogiju pod nazivom Book of Friends. Knjige iz mladosti, trilogije koje pršte od seksualnog naboja, kao što su Sexus, Plexus i Nexus, zamijenile su knjige o najboljim prijateljima, ženama koje je volio i svom biciklu. U knjizi My Bike & Other Friends piše da se o svom biciklu brinuo kao da se radi o Rolls Royceu. Redovito ga je vodio na “sistematske” preglede kod istog biciklomehaničara, koji mu često nije  htio ništa naplatiti jer je bio dirnut piščevom ljubavlju prema biciklu. Dovoljno je pogledati fotografije Millera i njegovog bicikla i odmah se vidi da ne pretjeruje. Ernest Hemingway bicikle je volio zato jer se krajolik svake zemlje najbolje može upoznati vozeći se na biciklu i ostaju mnogo dublja sjećanja nego kad se putuje automobilom, iz kojeg te mogu impresionirati jedino visoke planine. No, nisu baš svi skloni veličanju užitka i dobrobiti koje pruža bicikl. Guenter Grass u svojoj autobiografskoj knjizi Ljušteći luk (2007.) u kojoj je priznao da je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik nacističke vojske, odlučio je priznati još neke stvari kojih bi se ljudi trebali stidjeti. Opisuje ratnu zgodu koja mu se dogodila u Lužicama dok se sa svojom jedinicom skrivao od neprijatelja. Prodrli su u napuštenu kuću u kojoj nije bilo ničega osim podruma punog bicikala. Njegov zapovjednik odmah je donio odluku da svatko uzme po jedan i da pokušaju pobjeći. Grass mu je mucajući priznao da ne zna voziti bicikl, jer da njegova obitelj nikada nije imala dovoljno novca za kupnju. Nitko se nije previše brinuo za njegove muke, obećali su mu da će se kasnije vratiti po njega, zgrabili svaki po bicikli i izjurili van. I svi su istog časa pokošeni rafalom iz mitraljeza. Pisac kaže da nakon toga nikad više nije niti htio naučiti voziti bicikl. Ništa ga nije moglo odvratiti od nauma da ne nauči vještinu čije mu je nepoznavanje spasilo život. To je upravo ono što je preporučio Mark Twain: “Nabavite bicikl. Ako preživite, nećete požaliti.” Grass ga nije nabavio i preživio je.

Najosebujniji opis bicikla nalazi se u knjizi Treći policajac, koju je pod pseudonimom Flann O’Brien napisao irski pisac Brian O’Nolan. Roman napisan 1940-ih a objavljen 1968. godine, prozvali su alegorijom apsurda. Radi se o eksperimentalnom romanu u kojem se isprepliću elementi trilera, fantazije i satire na račun seoskih policajac opsjednutih biciklima. O’Brienovo viđenje bicikla pravim zaljubljenicima u bicikle potvrdit će neke njihove skrivene teorije. Primjerice, glavni lik dođe u policijsku postaju prijaviti krađu zlatnog sata, na što mu policajac zaprepašteno kaže: “Zašto bi itko ukrao zlatni sat kad može ukrasti bicikl?” i u nastavku doda: “Nikada ranije nisam čuo da je neki čovjek pri zdravoj pameti ukrao bilo što drugo osim bicikla, osim pumpi, blatobrana, lampi i sličnog.” Najbolja je pak teorija o atomskoj povezanosti bicikla i čovjeka. Policajac kaže: “Michael Gilhany ima otprilike 63 godine, što znači da je proveo najmanje 35 godina vozeći svojim biciklom po kamenim stazama, i uzbrdo i nizbrdo,  i po dubokim jarcima kad put zaluta pod pritiskom zime. Svakog dana u neparne sate on odlazi prema nekom od svojih odredišta na svom biciklu, a u parne sate se odatle vraća. Kad mu bicikl ne bi bio svakog ponedjeljka ukraden, sada bi već sigurno bio na pola puta.” “Na pola puta do čega?” “Na pola puta do toga da sam postane bicikl.” Ili, prođe čovjek na biciklu i policajac odmah ispali da je dotični 23 posto bicikl, te da ima sreću što je siromašan pa bicikl mora dijeliti s dvojicom braće, jer bi u protivnom postotak bio mnogo veći. Kad je jedan od braće dobio na lutriji bicikl, policajac ga je brzo preventivno ukrao. Poslije to obrazlaže riječima: “…karakter ljudi koji su proveli većinu svog života vozeći po ovom selu željezne bicikle počinje se miješati s karakterom njihovih bicikla kao posljedica izmjene njihovih atoma i začudio bi te broj ljudi u ovim krajevima koji su skoro pola ljudi, a pola bicikli. I bio bi zaprepašten da znaš koliko ima bicikala koji su poluljudski i uzimaju polusudjelovanje u čovječanstvu.” “…Ponašanje bicikla koji u sebi sadrži visok postotak ljudskosti veoma je lukavo i vrijedno pažnje. Nikada ih nećeš vidjeti da se sami od sebe kreću, ali ćeš ih sresti na najčudnjim mjestima. Zar nikad nisi vidio bicikl naslonjen na ormar u toploj kuhinji dok vani pljušti kiša?” A sad neka svatko sam za sebe i bez varanja, pokuša izračunati u kolikom je postotku bicikl. Nadamo se da neće biti onih ispod 50 posto.  

 

Film

Kad se radi o filmovima i televizijskim serijama, bicikli se arhetipski koriste u komedijama i kriminalističkim serijama. Komičari ga vole zato jer se na njemu vrlo lako postigne smiješan efekt za koji nije potreban pomno osmišljen scenarij, dovoljno je malo glavinjanja, prevrtanja i gomilanja ljudi na rami. Gotovo da i nema “ozbiljnijeg” komičara koji nije posegnuo za biciklom. Buster Keaton pokušao se u mraku baciti pod kotače automobila, no ispostavilo se da se radi o dva osvijetljena bicikla; Stanlio i Olio voze se iz provincije na biciklu u Holywood; Rowan Atkinson, Mr. Bean, po Francuskoj putuje na biciklostopiranom Solexu; Dawn French i Jennifer Saunders napravile su skeč s naopako postavljenim biciklističkim kacigama; montipajtonovci imaju epizodu s bicycle repairmanom, a Jacques Tati je pijani francuski poštar na biciklu. A kad se u kriminalističkoj seriji između sumraka i zore pojavi biciklist na škripavom biciklu, gotovo je sigurno da će ga netko, sajlom, metkom ili autom, oboriti i ubiti.

U britanskim serijama, pogotovo onima čija se radnja događa na selu, nalazi se upravo nevjerojatan dijapazon uloga za bicikle. Osim onih nesretnika što stalno s njih padaju mrtvi, svako toliko cijelo selo izlazi na panoramske vožnje seoskom okolicom, starice iz magle izlaze na malim triciklima, sukobljavaju se biciklisti i vozači automobila, a kad ponestane tema, potamane se članovi biciklističkog kluba. I tu je ona univerzalnost bicikla, kad je na selu onda je najjači simbol ruralnog života, a kad je u gradu, onda je simbol urbanosti. Dostavljači na biciklima u filmu Quicksilver, svojevrsnom spomeniku 1980-im godinama, primjer su urbane gerile. Vratolomne biciklističke vožnje New Yorkom, bez kaciga i bez ikakve zaštitne odjeće i vješto savladavanje prepreka, snažan su primjer kontrakulturnog života, kao što su, recimo, šutljivi biciklisti iz filmova s tematikom iz Drugog svjetskog rata, primjer za good guys. Oni su prebacivali ilegalce, dijelili letke, odlazili postaviti eksploziv na prugu i obavještavali da je Gestapo za vratom.  

Prvi filmovi koje su snimili Roman Polanski i Ridley Scott bave se biciklima. Polanski je 1955. godine snimio kratki poluautobiografski film Rower (Bicikl – Poljaci bicikl zovu rower prema britanskoj firmi). U njemu opisuje kako ga je namagarčio poznati krakowski kriminalac Janusz Dziuba, s kojim je imao dogovor oko kupnje bicikla. Kad se pojavio na dogovorenom mjestu, umjesto bicikla dobio je frakturu lubanje i ostao je bez novca. Ridley Scott snimio je 1965. godine film Boy and Bicycle, u kojem je dječaka glumio njegov mlađi brat Tony. Vizualni elementi u tom kratkom filmu prepoznatljivi su u svim njegovim kasnijim djelima. Osim što mogu biti početak dobre filmske karijere, bicikli u filmovima često služe i kao okidači radnje. Slučajno oboreni biciklist dobra je podloga za psihološku dramu. Primjer je španjolski film Juana Antonia Bardema iz 1955. godine Muerte de un ciclista, u kojem etablirani bračni par odluči ne pružiti prvu pomoć unesrećenom, da izbjegnu bilo kakvu aferu.

 

 

Vittorio De Sica, Kradljivci bicikla 

Na ukradenom, pak, biciklu može se napraviti odlična socijalna drama. Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette), prekrasan De Sicin film iz 1948. godine, sav je sazidan na užasu koji proživljava glavni lik, siromašni Antonio Ricci, nakon što mu ukradu bicikl već prvog dana na poslu na kojemu mu je neophodan. Zajedno s malenim sinom Brunom kreće u očajničku potragu za nestalim Fidesom, a slike rimskog poraća, beznađa i skrajnje bijede u kojoj je bicikl neprocjenjivo blago, vrhunac su talijanske neorealističke kinematografije. Motiv ukradenog bicikla pojavio se i u izvrsnom francusko-tajvansko-kineskom filmu iz 2001. godine Pekinški bicikl. Šesnaestogodišnji dječak iz kineske provincije dolazi u Peking, zapošljava se na slabo plaćenom mjestu dostavljača na biciklu, no pokaže li se dobrim, može zadržati srebrni mountain bajk. Bicikl je, naravno, otuđen u rekordnom roku, no bez toga ne bi bilo ni zapleta. Bicikl je nestao i u filmu Pee-Weejeva velika avantura iz 1985., ali s obzirom da je režiser bio Tim Burton, mogao se samo očekivati jedan od njegovih prepoznatljivo uvrnutih likova na još uvrnutijem biciklu. 

Kad se želi napraviti takozvani film o odrastanju, najbolje je mlade okupiti oko bicikla. Učinio je to Peter Yates 1979. godine u filmu Breaking Away (kod nas maštovito preveden kao Četiri prijatelja), po Oscarom nagrađenom scenariju Stevea Tesicha. Film je iznimno duhovit, naročito glavni lik, mladi Amerikanac zaluđen biciklizmom i, na užas svog oca, svime što podsjeća na Italiju. Jede talijansku hranu, mačka Joea preimenuje u Fellini, sluša talijanske opere, u svakodnevni govor ubacuje talijanske fraze, sve dok mu na biciklističkoj utrci talijanski trkač ne gurne pumpu među žbice. Tesich je bio i scenarist filma Američki letači iz 1985. godine, priči o dva brata koji idu na biciklističku utrku preko Stjenjaka.

Postoji i mnogo filmova koji se ne bave primarno biciklima, ali se pamte po nekom upečatljivom biciklističkom kadru. Primjerice, scena iz Fellinijevog Amarcorda (1973.) u kojoj grupa školaraca zaneseno promatra seljanke kako svoje debele stražnjice podižu na bicikle, ili kad u Spielpergovom E.T-u djeca i E.T. po mjesečini lete na BMX-u ili kad Butch Cassidy (Paul Newman) u Hillovom filmu Butch Cassidy i Sundance Kid (1969.) izvodi vratolomije na biciklu dok u pozadini svira Raindrops Keep Fallin on My Head. Poslije je Cassidy djevojci objašnjavao da su u ozbiljnoj vezi, jer se ona vozila na njegovom biciklu, a u nekim arapskim zemljama to je isto kao da si vjenčan. No, jedan od najboljih biciklističkih prizora nalazi se u filmu Ridleya Scotta Thelma i Louise (1991.). Rastafarijanac Jafada po najvećoj žegi, pod punom biciklističkom opremom gura svoj mountain bajk, puši joint i sluša I Can See Clearly Now. Bicikl dogura do naizgled praznog auta u čijem je prtljažniku s izbušenim rupama za dovod zraka zatvoren policajac. Nakon što locira policajčevo zapomaganje, jedino što poduzme je da dobro potegne joint i kroz rupe mu upuše dim. 

 

A o biciklu se pjevalo svašta,  najčešće bi bilo puno lakše kad se riječi ne bi razumjele. Pink Floydi (Bike) imaju krasan bicikl, s košarom i zvonom, i rado bi ga dali ali su ga već posudili, Tom Waits (Broken Bicycle) zaklinjao se da nikad neće odbaciti svoj stari hrđavi bicikl zbog svega što mu je pružio, Red Hot Chili Peppers (Bicycle Song) pitaju se kako bi mogli zaboraviti spomenuti da je bicikl dobar izum, Be Your Own Pet (Bicycle, Bicycle, You are My Bicycle) tvrde da oni voze bicikle a da aute voze idioti, Orbit (Bicycle Song) se hvali skupocjenim biciklom koji je povoljno nabavljen u Kini, Ballboyima (Olympic Cyclist) netko izgleda kao olimpijski biciklist samo zato što je obrijao noge i oprao bicikl, Katie Melua (Nine Million Bicycles) tvrdi da u Pekingu ima devet milijuna bicikala i da je to činjenica koja se ne može osporiti, Monkey Majik učili su voziti bicikl, prvi dan pali na facu i onda danima pokušavali i pokušavali i pokušavali voziti, Serge Gainsbourg (Histoire de Melody Nelson) dubokim glasom mrmlja o tome kako je svojim Rolls Royceom trknuo bicikl s crvenokosom nimfetom Melody Nelson, Madnessima (Riding on My Bike) za vožnju treba samo ključ za bicikle, pumpa i svjetla, Morrissey (This Charming Man) je pjevao o gumidefektu, Ugly Kid Joe (Bycicle Wheels) želi da mu netko da biciklističke gume, naši Vatrogasci (S mog bicikla pala si) skupljaju u pehar zube i kosti nekog tko je pao s bicikla, nekog iz benda A zar je to važno (Rozi bicikl) svi su zafrkavali zbog boje bicikla, a Bori Čorbi (Amsterdam) ukrali su bicikl jer ga nije dobro vezao lancem. No, nitko prema popularnosti nije uspio nadmašiti one čuvene stihove I want to ride my bicycle / I want to ride my bike iz pjesme Bicycle Race koju je Queen objavio 1978. Zašto je to tako? Tajna zasigurno ne leži u “genijalnim” stihovima poput “Ne vjerujem u Petra Pana, Frankensteina ili Supermana, sve što želim je bicikl, bicikl, bicikl…”, pa čak ni u sjajnoj Mercuryjevoj izvedbi pjesme. Radi se prvenstveno o atmosferi. Bicycle Race dočarava onaj dobar osjećaj opuštenosti i slobode, koji na biciklu imaju svi oni koji se na njemu doista vole voziti. No, ako se želite dobro zabaviti, pronađite na YouTube-u pjesmu Mit dem Rad, Kamerad, koju izvode tri školska prijatelja u njemačko-austrijskoj komediji iz 1958. godine Immer diese Radhfarer. Bicikli, lederhoze, dokoljenke, šeširi s perom i poskočica! Slika čistog malograđanskog biciklističkog užitka. 

 

I na kraju kratki podsjetnik na jednu “znanstvenu” biciklističku obljetnicu. Za one koji to ne znaju, 19. aprila je Bicycle Day. Naime, švicarski kemičar, dr. Albert Hoffman, poznat po otkriću LSD-a, na taj ga je dan 1943. godine u laboratoriju prvi put na sebi testirao. Nakon što se počeo čudno osjećati, sjeo je na svoj bicikl i uputio se kući. S obzirom na to da je najjače učinke LSD-a osjetio baš za vrijeme te vožnje, početak konzumiranja LSD-a naziva se Bicycle Day. Hoffman je LSD smatrao “lijekom za dušu” i bilo mu je žao što je zabranjen. Umro je prirodnom smrću u 102. godini. Eto, vidite da je zdravo voziti bicikl! 

 

***

Tekst je izložen na skupu o biciklizmu Posvećenje biciklističkog proljeća u organizaciji Biciklopopravljaone Zelene akcije, koja je održana 16. i 17. travnja 2010. 

 

U organizaciji udruga Pravo na grad i Zelena Akcija, prosvjed kojim se želi spriječiti početak radova na projektu Cvjetni Tomislava Horvatinčića u Zagrebu te u sklopu kojeg su građani svojim fizičkim prisustvom pokušali spriječiti početak radova, prekinula je policijska intervencija. 

Naime, nakon što je 100-ak policajaca u nedavnoj ranojutarnjoj akciji u Varšavskoj ulici pritvorila 23 osobe jer su se  “oglušile o zapovijed da se maknu s prostora i s kontejnera” (iz priopćenja zagrebačkog MUP-a) s opravdanjem je naišla na reakciju tzv. demokratske javnosti i organizatora. 

Teodor Celakoski iz Prava na grad tako je izjavio da je “ovakva intervencija policije politička svinjarija” te je “potpuno neprimjerena za jedan komunalni prekršaj”. Izabrani predsjednik dr. Josipović, legalistički, izjavljuje kako “intervencija koja se dogodila u Varšavskoj ulici dovodi u pitanje načelo razmjernosti opsegom prisile koja je uporabljena prema građanima”. Aktivistica i glumica Urša Raukar izjavljuje kako se “ovom akcijom i represivni aparat stavio na stranu profita”, dok je s druge strane, u “nepristranoj” režiji HTV-ovog Otvorenog, investitor Horvatinčić komentirao cijelu situaciju pozivajući se na old-school difamacijsku retoriku na liniji reakcionarno-neoliberalno (“balvan revolucija”, “protivnici poduzetničke klime” itd.).

Ova, također sterilna konstatacija zapravo je bitna samo u onoj mjeri u kojoj se cijeli slučaj promatra kao primjer koji provocira oba spomenuta tumačenja demokracije – ono koje pretpostavlja da demokracija po defaultu uključuje nekakvu politiku emancipacije i kritike u formi građanskog neposluha, te ono polu-neo-liberalno (polu-reakcionarno) tumačenje po kojem je demokratski kontekst onaj u kojemu je sloboda oličena u pravu da se izabere samo ono što je dopušteno. Dakle, ili slobodno tržišna ekonomija i sva prateća “demokratska poslušnost” ili noć u policijskoj postaji.

Prisilni slobodni izbor, choix force, nije ništa novo niti strano i puno razvijenijim demokratskim društvima te kao predvorje soft-totalitarizma (ako tako nešto uopće postoji) funkcionira ne kao racionalizacija klasične upotrebe represivnog aparata protiv neistomišljenika, nego kao metoda.

U ovom specifičnom slučaju očigledno je dakle da “komunalna akcija” nije racionalizacija represivne akcije, niti je njena relativizacija, nego je, koliko god to klišeizirano zvučalo, jednostavno način na koji režim tretira neistomišljenika, kao otpad.

Tako žalopojke civilnog sektora te legalistički tonovi reakcije izabranog predsjednika (za kojeg  se, kako prenosi T-Portal, saznaje da je prije dvije godine kada se glasalo o projektu Cvjetni prolaz u Skupštini grada bio suzdržan) kako to nije “demokratski” stoga zvuče besmisleno jer, ponavljamo, apeliraju na pretpostavljeno značenje demokracije unutar koje bi establishment mogao, ali ne mora, prihvatiti određeni emancipatorski zahtjev, a može ga tretirati i kao komunalno pitanje.

Ipak, s obzirom da je Horvatinčićev projekt formalno odobren, jedini cilj kojemu su se prosvjednici iz Varšavske paradoksalno i mogli nadati je taj da establishment reagira upotrebom represivnog aparata na način na koji je već i reagirao. U tom smislu bi trebali  biti zadovoljni s tim što su isprovocirali ideološku instancu specifičnog režima unutar demokracije, onu koja neoliberalnu divinizaciju profita predstavlja kao nekakav javni interes. 

Naravno, ne radi se o tome da diktat logike profita i upotreba represivnog aparata u njegovu korist nije spomenut u cijelom kontekstu, specifično kroz izjave sudionika prosvjeda (“Jasno je da hrvatska policija djeluje u interesu kapitala” – Mate Kapović, “Represivni aparat se stavio na stranu kapital” – Urša Raukar), ali je očigledno da romantičarski pristup konceptu posredne ili neposredne demokracije kontaminira zvanična priopćenja sa strane civilnog sektora. Dok, s druge strane, establishment jednostavno utilizira legalističko-administrativnu retoriku unutar koje je “pospremanje” također legalnog prava na građanski neposluh, u “najboljoj” totalitarnoj tradiciji, puka domena komunalnog sektora.

Dakle, ne treba biti iznenađen, ali treba biti zgrožen policijskom reakcijom. No, isto tako bi već bilo vrijeme da civilni sektor, u načinu na koji artikulira poteze establishmenta, napravi korak naprijed i počne tumačiti iste poteze kao dio ideološke neoliberalne agende kojoj je koncept demokracije samo prazni označitelj za legtimaciju privatnog interesa kao javnog… uz sve ostale “radosti” koje kapital nosi.

  

***

Foto: Iz galerije Ne damo Varšavsku!