Radi se o plesnoj predstavi u izvedbi Borisa Barukčića, Eme Kani, Margarete Firinger i Šimuna Stankova. Koreografiju potpisuje Una Štalcar-Furač, a temelji se na plesnom jeziku koji se razvija na opreci kaosa i ravnoteže.

“Rad u svojoj srži istražuje iskustva dezorijentacije, gubitka kontrole, pokušaja i pogrešaka te samim time razotkriva strukture neuspjeha ne kao slabost, nego kao prostor otpora, kreativnosti i postojanja. U Preživjelima, neuspjeh se tematizira kroz osjećaj apokaliptičnosti i radne uvjete u kojima je opstanak sam po sebi postignuće. Izvedba ne teži perfekciji, već svjesno ulazi u lomove, kontradikcije i začarani krug pokušaja koji rezultiraju pogoršanjem situacije”, istaknuto je u najavi.

Plesna predstava popraćena je kratkometražnim filmovima, prema ideji Eme Kani, pod nazivom Daljine nema. Filmovi polaze od knjige Blizina svega A. Z. Stolice, a bave se temom bliskosti u odnosima prema sebi i drugima.

Ova predstava istražuje svakodnevne trenutke “kada nismo znale reagirati, obraniti se ili postaviti granicu. situacije koje ostaju u tijelu i vraćaju se kasnije, u tišini, mislima, pokretima i šutnji koja odzvanja. Sve što nisam znala reći spaja ples, glumu i vizualne elemente u zajedničkom istraživanju trenutka kada tijelo zanijemi, a um ne prestaje govoriti.

Kroz osobna iskustva izvođačica nastaju fragmenti pokreta, riječi i pogleda koji se pretaču u koreografske petlje otkrivajući ranjivost, napetost i humor”, stoji u tekstu najave.

Koautorice, koreografkinje i izvođačice predstave su Karmen Sunčana Lovrić, Nikolina Komljenović i Sandra Šok, dok dizajn svjetla potpisuje Ema Kani, a vizualni identitet kreirala je Marija Juza.

Rezervacija ulaznica vrši se putem maila: organizacijaniit@gmail.com.

Više detalja pronađite ovdje.

Kako piše na njegovoj Facebook stranici, projekt se bavi “reimaginacijom prostora i mogućnosti kvarta Trešnjevka-sjever koristeći se plesom i pokretom”, a projektne aktivnosti započele su još u jesen prošle godine. Od tada je održano nekoliko šetnji različitim kvartovskim lokacijama, kao i radionica te akcija u javnom prostoru usmjerene na prekomjernu izgradnju trešnjevačkog prostora. Ususret proljeću upriličen je simboličan pozdrav lokaciji u Trakošćanskoj ulici gdje će niknuti novi višestambeni kompleks te je održana još jedna šetnja, ovaj put s biljkama, u znak protesta protiv kroničnog nedostatka zelenih površina na Novoj cesti. Slični su ciljevi u pozadini događanja DA SAM ŠEJN, na uglu Žajine i Nove ceste, posljednje u nizu projektnih aktivnosti, koja se simbolično održava na Dan grada Zagreba, 31. svibnja.

Nalazimo se, zapravo, u najstarijem dijelu Trešnjevke, koji je izgradnja Zapadnog kolodvora u 19. stoljeću transformirala u jedno od prvih urbaniziranih područja grada južno od željezničke pruge. Prije toga, Staru Trešnjevku uglavnom su prekrivale livade, a na mjestu Nove ceste postojao je kolski put kojim su trgovci i mještani okolnih sela putovali do Ilice. Današnji ambijent tog dijela grada u mnogo čemu se razlikuje od pastoralnih slika koje priziva predindustrijski Zagreb, ponajviše zahvaljujući izgradnji koja se od druge polovice 19. stoljeća pa sve do danas nije zaustavila, a u posljednjih dvadesetak godina i akcelerirala do zabrinjavajuće mjere.

Ostaci nekada ozelenjene prošlosti Trešnjevke zaostaju tek u pokojem toponimu, poput Tratinske ulice pa i naziva samog kvarta, te u sve malobrojnijim džepovima zasad još neizgrađenih zelenih površina. Park u kojem se trenutno nalazimo jedna je takva površina, a prožima se od ugla Ulice Andrije Žaje i Nove ceste sve do velikog parkinga Doma sportova, koji trenutno zauzima građevinska mehanizacija za obnovu sportske dvorane. U ulozi voditeljice radionice Mjesto za nas, Štalcar-Furač poziva nas da se okupimo ispod stabla vrbe u neposrednoj blizini ograđene površine tik uz križanje dviju ulica.

Ne tako davno, objašnjava, na toj je površini bilo više stabala, uređena šetnica i nekoliko klupa, koje su stanovnici okolnih zgrada svakodnevno koristili. Dio nje sada je ograđen čeličnom građevinskom ogradom dok su stabla posječena, a šetnica i klupe uklonjene. Naime, prije četiri godine ta je čestica površine 490 m², nekada sastavni dio parka u vlasništvu Grada, kroz proces denacionalizacije vraćena privatnim vlasnicima, koji su pak parcelu prodali novim vlasnicima s investitorskim ambicijama.

Kako je navedeno u peticiji koju su pokrenuli članovi inicijative Stop gradnji na zelenoj javnoj površini, ograda je podignuta isti dan kada je Grad Zagreb česticu proglasio javnim dobrom u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada. Međutim, Visoki upravni sud tu je odluku ukinuo s objašnjenjem da “navedeno zemljište nije nikada imalo bilo koji element javne uporabe”.

No, stanari i članovi inicijative za zaštitu zelene površine s time se ne slažu te u peticiji izlažu nekoliko činjenica koje dokazuju višegodišnji kontinuitet korištenja površine u funkciji parka. Ističu da Google Street View karte od 2011. do 2023. godine jasno pokazuju da se radi o zelenoj javnoj površini, koja je uostalom bila i održavana prema godišnjem planu i programu javnih zelenih površina Zagrebačkog holdinga d.o.o. i Podružnice Zrinjevac. Međutim, ograda za sada i dalje stoji, a navodno je i izdavanje građevinske dozvole za novu stambenu višekatnicu već u postupku.

S tim znanjem započinjemo prvu vježbu današnje radionice – krećemo u šetnju od naše početne točke pod vrbom do suprotnog kraja ograđene površine u Žajinoj ulici i pritom, hodajući u parovima, promatramo, doživljavamo i razgovaramo o ograđenoj zelenoj površini. Neki od nas se tek upoznajemo pa si pomažemo papirićima s pripremljenim pitanjima koje je voditeljica radionice izvukla iz vučnih kolica ukrašena cvjetovima trešnje: “Dok šećeš oko ovog terena, što ti prvo zapne za oko? Koje ti slike, uspomene ili osjećaje budi ovo mjesto? Kada bi ovo mjesto sada moglo viknuti rečenicu kroz megafon, što bi reklo?”

Dio šetnje provest ću s mladom plesnom umjetnicom iz Slovenije koja trenutno boravi u Zagrebu, a koja se današnoj akciji pridružila kako bi podržala prijatelje_ice s plesne scene. Budući da ni jedna ni druga nismo stanarke ovog kvarta, zajedničku točku pronalazimo u usporedbama Trešnjevke s našim “zelenijim” domaćim terenima. No, na drugom kraju ograđene površine susrećemo pravu Trešnjevčanku, gospođu koja već dulji niz godina živi u jednoj od okolnih zgrada i žustro se zalaže za očuvanje javnih zelenih površina u kvartu. Gospođa Trešnjevčanka pridružuje se radionici te, brojčano ojačane, petominutnu šetnju završavamo na startnoj točki.

Potom, da bismo inscenirali oslobađanje zelene površine, voditeljica nas dijeli u dvije grupe od kojih jednu čine “prijatelji”, a drugu “neprijatelji”, ili drugim riječima, oni koji se bore za zaštitu parka i oni koji se tomu suprotstavljaju. Ja sam uvrštena među neprijatelje, zajedno sa Slovenkom i Trešnjevčankom, pa imamo zadatak odabrati jedan materijal od kojeg smo sačinjene i jednu fizičku ili karakternu osobinu, dok prijatelji osmišljavaju način kojim će nas nadvladati.

Nas tri stajemo u čvrstu linijsku formaciju i gospođa Trešnjevčanka glasno izgovara našu zamisao: “Ja sam neprobojni betonski zid s bodljikavom žicom!” Prijatelji na to uzvraćaju: “Mi nećemo na neprijatelja silom. Uzet ćemo ljestve i popeti se preko zida. Ako se i ozlijedimo, nećemo stati, oporavit ćemo se i nastaviti pokušavati.” Na te riječi naša se neprijateljska četa raspada, a voditeljica radionice poziva nas da se pridružimo sljedećoj vježbi.

Tijelom i licem okrećemo se prema sivoj čeličnoj građevinskoj ogradi koja opasuje zelenu površinu i najprije naglas imenujemo pojave, osobe i druge prepreke koje sprječavaju da površina ponovno zaživi kao park – ograda, zabrane, sebičnost, novci, privatni interesi… Zatim, ponovno kroz vježbu imenovanja, zamišljamo i njenu moguću svjetliju i zeleniju budućnost na što gospođa Trešnjevčanka daje trezveni prijedlog: “Klupe! Neka nam vrate klupe koje su maknuli i stabla koja su posjekli da imam gdje sjesti u hladu kada se vraćam iz špeceraja.”

Pred kraj radionice stajemo u krug i zatvorenih očiju osluškujemo prostor parka na uglu Žajine ulice i Nove ceste. Do ušiju najprije dopire brujanje motornih vozila, ali i cvrkuti raznovrsnih ptica. Čuju se nečiji koraci i tapkanje psećih šapa. Tu i tamo nekakav uzvik i ulomci razgovora u prolazu, u pozadini prigušeni zvuci tonske probe. “Puno je različitih zvukova, ali svi se nekako nadopunjuju, nije preglasno”, kaže jedna sudionica radionice. “Urbani zvuci”, zaključit će voditeljica Štalcar-Furač. Iz naše meditacije budi nas gospođa Trešnjevčanka, žaleći se na svoje sustanare: “Kako to da nisu došli, barem ljudi iz nebodera su trebali doći.”

No, dok smo mi bili zaokupljeni radionicom, iza ugla stambenog tornja okupila se veća grupa ljudi, privučena najavljenim koncertom Darka Rundeka i Ane Kovačić. Svirka s balkona na drugom katu zgrade, na čijoj je ogradi ovješen transparent s natpisom “Trešnjevka treba disati!”, upravo počinje, no prije nego što se sudionici radionice mogu prepustiti Ay carmeli na gitari i saksofonu, preostaje im još jedan zadatak.

Potrebno je oslikati kratki strip u tri scene koje prikazuju trenutno stanje zelene površine, njeno oslobađanje i viziju budućnosti parka. Koristeći ponuđene alate – markere, voštane boje, flomastere i naljepnice – dajemo si oduška na papiru većeg formata inspirirani iskustvom prethodnih radioničkih vježbi. Svoj strip oslikavam u paru sa sudionicom Emom, još jednom plesnom umjetnicom, koja dodaje naslov našem malom umjetničkom djelu: “Sretan Dan grada Zagreba 2025., suseda…”

Subotnje popodne u parku kod nebodera na Novoj cesti nakon svirke završavamo uz site specific zvučni performans s megafonima Trešnjevka pušta glas. Izvođačice Ema Kani, Mina Ugrin, Lea Filipčić i Gabrijela Kambić Kovačić s jednog prozora nebodera urbanim zvucima Stare Trešnjevke pridružuju protestne poruke prikupljene kroz umjetničko istraživanje Trešnjevački imaginariji:

“Fali zraka. Ugušit ćemo sami sebe.
Potpisujem jer tu živim. Potpisujem jer mi je stalo.
Najveći udio stambenih površina, a najmanji udio zelenila.
Želim humano stanovanje. Želim svjetlo u svom domu.
Želim sjesti na klupu i uživati u hladu.
Stop gradnji na javnoj zelenoj površini.
Vrijeme je da javni prostor ponovno postane javan.”

Plesna predstava Caroling zamišljena je kao istraživanje izvedbe božićnih pjesama kao čina zajedništva. Riječima Hrašćanec: “U našoj predstavi pjeva se o vilama, štaub-šećeru i rođenju kćeri, dok molimo stolić da se sam prostre.”

Glazbene aranžmane potpisuje Leo Beslać, a suradnica za glas na projektu bila je Lana Hosni. “Počevši od samog čina proizvodnje glasa, bavili smo se gradnjom tona, višeglasja, strukture, ali i ideje zbora koji izvodi apstraktne i zadane glazbene obrasce uz pokret. Četiri izvođačice koje se neprestano slušaju i prilagođavaju u živoj izvedbi izlažu načine na koji se format mjuzikla ili opera veže za socijalni čin pjevanja božićnih pjesama u kvartetu”, stoji u najavi. Predstava Caroling preuzima tekstove religiozne tematike na kojima je radila Jelena Miholjević i osuvremenjuje ih razmišljanjima iz svakodnevice i odnosima pojedinca spram zajednice stvarajući kompleksnu mrežu značenja koja propituje ideju ženskog glasa.

Ulaznice su dostupne na prodajnim mjestima i ovdje, a koštaju 8 eura.

Više informacija o predstavi možete pročitati na poveznici.

Antirepertoar donosi niz predstava koje su svoje premijere imale tijekom prošle godine jer “svaka nova izvedba u svojoj suštini anti je repriza, novi susret s pitanjima, procesima i odnosima koji su ju oblikovali, s pažnjom nove publike, a intenzitet zajedničkog doživljaja svaku izvedbu čini jedinstvenom i neponovljivom”, piše u najavi.

Program se otvara u utorak, 19. ožujka u 20 sati s repriznom izvedbom O Sonje Pregrad u suradnji s Ivanom Bojanić, Viktorijom Bubalo, Lanom Hosni, Annom Javoran, Nikom Pećarinom i Evom Priečkovom, uz prošireni tim suradnica koji čine Bruna Jakupović, Liberta Mišan, Ema Kani, Lana Lephamer, Martina Gucić i Tea Kantoci.

U srijedu 20. ožujka u 17 sati počinje prvi grupni razgovor Razgovori o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih, koji vodi Lana Hosni. Slijedi izvedba predstave Ova: Misericordia Anike Cetine i Valentine Miloš s početkom u 20 sati.

U petak, 22. ožujka na programu je drugi dio Razgovora o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih, a u 19 sati u foajeu MSU-a gostujući kolektiv Federacija postavlja 45-minutnu izvedbenu instalaciju Stalni postav sadašnjosti u sklopu programa Nedohvatljiv arhiv (plesa). Program se zaokružuje predstavom Dvorana Ana Nike Mihaljevića, izvedbom bez (vidljivih) izvođačkih tijela u kojoj sama dvorana postaje performativni subjekt.

Četverodnevni blok Antisezone završava u subotu, 23. ožujka, s trećim dijelom Razgovora o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih koji počinje u 17 sati. Program se zatvara u 20 sati izvedbom Oh, Mary Shelley autorice Silvije Marchig i umjetničke organizacije Kik Melone.

Ulaznice za izvedbe mogu se rezervirati na recepcija@msu.hr ili kupiti na blagajni MSU-a. Ulaz na instalaciju Stalni postav sadašnjosti je slobodan, kao i na Razgovore o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih, za koje je obavezna prethodna najava.

Više o programu čitajte ovdje.

U izvedbi sudjeluju plesačice: Anika Cetina, Ema Kani, Valentina Miloš i Margareta Sinković / Margareta Firinger, koje grade višeglasne strukture i međusobno reagiraju u njihovoj izvedbi uživo. Glazbene aranžmane potpisuje Leo Beslać, a suradnica za glas na projektu bila je Lana Hosni. Predstava Caroling preuzima tekstove religiozne tematike, na kojima je radila Jelena Miholjević i osuvremenjuje ih razmišljanjima iz svakodnevice i odnosima pojedinca spram zajednice stvarajući kompleksnu mrežu značenja koja propituje ideju ženskog glasa.

Više informacija o predstavi pronađite ovdje.

Iz najave: “Dok se naša tijela u gradovima, baš kao i ona u šumama, polako smiruju i pripremaju na dugu mračnu zimu, program ANTISEZONE donosi nam izvedbe kristale, koje će nam dugo ostati titrati sustavima: na retinama, u ušima, u žilama, u vrijeme nadolazeće hibernacije.”

Program bloka u utorak, 21. studenog otvara premijera predstave Ova: Misericordia Anike Cetine i Valentine Miloš. U petak, 24. studenog slijedi premijerna izvedba O, ujedno i nastavka suradnje Sonje Pregrad s grupom umjetnica_ka: Ivanom Bojanić, Viktorijom Bubalo, Annom Javoran, Lanom Hosni, Nikom Pećarinom i Evom Priečkovom, uz prošireni tim suradnica koji čine: Bruna Jakupović, Liberta Mišan, Ema Kani, Lana Lephamer, Martina Gucić i Tea Kantoci. Blok u nedjelju 26. studenog zatvara zimska izvedba Najtužnije Metode. Ikad. – Izvedbenih krajolika niskog potencijala i visokog rizika Umberta Lancie i Silvije Marchig/ Kik Melone.

U prostoru MSU-a bit će predstavljena i izvedbena instalacija Stalni postav sadašnjosti Kolektiva Federacija (Andreja Rauch Podrzavnik, Snježana Premuš i Gregor Kamnikar). Uz izvedbe u subotu i nedjelju održat će se i diskurzivni program Hangover sesija.

Više informacija o programu i rasporedu pronađite ovdje.

Program je sam po sebi bio neformalnog i ugodnog karaktera, fokus je bio ponajviše na živom okupljanju i druženju čemu je pridonijela jezgrovita podjela Nagrada u pet kategorija: za najbolju koreografiju, najbolju pojedinačnu izvedbu, najbolju kolektivnu izvedbu, najperspektivnijeg_ju plesnog_u umjetnika_cu i Posebna nagrada za izuzetan umjetnički doprinos plesnoj sceni i zajednici. Prema objašnjenju voditelja, ove se godine za nominaciju nije bilo potrebno prijaviti – svi članovi plesnih udruga bili su nominirani, a u uži krug se ulazilo glasovanjem samih udruga. Raspored dodjele izmjenjivao se i s nagradnom igrom gdje su prisutni gosti imali prilike osvojiti ulaznicu za kazališne i plesne predstave na pozornicama zagrebačkih scena kao što su ZKM, &TD, KunstTeatar i ZPC. Također, nastupile su i članice glazbeno-plesnog zbora pod vodstvom Lane Hosni koja naglašava “falš-friendly” karakter grupe nastale tijekom seta radionica tjelesno-vokalnog laboratorija koje su se odvijale prošlog mjeseca pod nazivom Glasno pitanje.

Nagradu za najbolju pojedinačnu izvedbu nominirane su Ana Kreitmayer, Lana Hosni i Nastasja Štefanić Kralj koja ju je i osvojila za rad na predstavama Kvartet fff, Moja babusja ne poznaje izraz biopower i Salto Animato. Za najbolju kolektivnu izvedbu nominirani su Škvarda (Prve 3), Studio za suvremeni ples (Figure figure) i dvojac Anne Javoran i Viktorije Bubalo koje su, uz ovu, osvojile i Nagradu za najbolju koreografiju za predstavu Strahovi malih razlika. Za istu nagradu bile su nominirane predstave O rozoj budućnosti Ane Kreitmeyer i Soma diva Lane Hosni. Posebna nagrada dodijeljena je Studiju za suvremeni ples za doprinos razvoju suvremenog plesa u Hrvatskoj tijekom svojih 60 godina postojanja. Za kraj, Nagradu za najperspektivniju mladu umjetnicu osvojila je Jovana Zelenović, a među nominiranima bili su još Anika Cetina, Viktoria Bubalo, Anna Javoran i Šimun Stankov.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prvi od tri dijela Plaže obilježava energičan ples i komunikacija s publikom, drugi je usmjeren na situacije stvorene glumom, a posljednji, plesni, karakterizira usklađenost čitavog ansambla. Predstava je usmjerena isključivo na ljudske aktivnosti i predmete namijenjene razonodi i smještene na prostoru plaže. Sukladno temi, izvedba djeluje vrlo opušteno, izvođači su u većini sekvenca raštrkani po pozornici i samostalno razvijaju plesne ili dramske dionice povezane tek idejom i energijom. Rezultat su bogate sekvence bez jasnog vizualnog naglaska pa gledatelju ostaje da prati pokrete i grimase redom kojim mu privuku pažnju. Na taj je način sveobuhvatan dojam vrlo vibrantan, čak i kada su pojedini elementi diskretnijeg izraza.

Plesači na pozornicu izlaze energičnim naletom, koji se odmah prelijeva u gledalište i čitavu dvoranu uključuju u svoj divlji ples, čime počinje uvodni, intenzivni dio predstave. Izvođači trče oko publike, plešu gledateljima u krilu, mašu suncobranom koji je prije njihovog dolaska bio položen na pozornici uz ručnike, ledenicu i veliki ružičasti napuhani flamingo. Čitava sekvenca praćena je elektroničkom glazbom Filipa Vrtarića, poznatijeg kao Filip Motovunski, koja svojim promjenama prati različite radnje plesača, a svojim snažnim ritmičnim basom osnažuje njihovu energiju. Zvučnu eksploziju uskoro zamjenjuje tišina, kao što ekstatične kretnje glumaca zamjenjuje opušteno i usklađeno plesanje grupe.

Nakon što se ansambl primirio i posjedao na ručnike i napuhane madrace okrenut licima prema publici, započinje segment odmaranja na plaži u kojem se razvija glumački izraz temeljen na mimici, gestama i gegu. Ema Kani vadi iz torbe niz malih paketića umotanih u aluminijsku foliju i slaže ih vrlo brižno pred sobom. Nataša Kopeč na sredini pozornice iz knjige čita stihove pjesme If 6 Was 9 Jimija Hendrixa, a riječi izgovara zbunjeno i izobličeno kao da uopće nije svjesna njihovog značenja. Mnogo puta ponavlja riječ “mountains” stavljajući drugačiji, ali svaki put iznimno dugi naglasak na glasove “o” i “u”. Osvrće se oko sebe, čitajući stihove ne kako bi ih pročitala nego tek tako da ima što govoriti. Sjedeći iza nje, Šimun Stankov sa znatnom mukom otvara sladoled Kontiki, a Margareta Firinger ga sušilom za kosu otapa gotovo do štapića. Taj postupak traje dosta dugo, a miris otopljenog sladoleda širi se u publiku. Dugom izvedbom začudnih radnji glumci ostavljaju dojam samouvjerenosti koji je, uz očitu besmislenost onoga što rade, vrlo duhovit. Za razliku od samih radnji, ležernu maniru kojom su izvedene možemo lako prepoznati u svakodnevnoj dokolici.

Kada se reflektori pojačaju svi se izvođači ustanu, gledaju prema gore poluzatvorenih očiju i sunčaju se. Postepeno, omamljeni od vrućine, jedan za drugim počinju padati na pod. Nakon svakog pada brzo ustaju, sve dok Stankov ne ostane iznenađujuće dugo ležati. Svi se okupe oko njega i zbunjeno komentiraju kako mu je maloprije bilo dobro. Probaju ga podići, ali im ne uspijeva jer se njegovo beživotno tijelo stalno vraća u početni ležeći položaj. Uskoro dođu na ideju da ga rashlade ledom koji isklizne, padne i sleti točno pored njegove glave, što je sudeći po reakciji glumaca ili iznimno spretno odglumljeni segment ili veoma sretna i komična slučajnost. Kada utvrde da sigurno više neće ustati, odvuku ga na stražnji dio pozornice i vrate se svojim položajima na plaži. Humor čitavog ovog segmenta počiva na zbunjenom i bespomoćnom pristupu glumaca u čemu predvodi Nataša Kopeč, ali ni ostali ne zaostaju preciznom mimikom i stavom.

Po završetku humoristične sekvence plažom kreće pirjati vjetar, čime počinje plesno najzanimljiviji dio predstave. Izvođači koji sjede na plaži i pokušavaju se opustiti dočaravaju blagi vjetar mašući rubom ručnika na kojem leže ili obodom suncobrana pod kojim sjede. Onesviještenog Stankova vjerojatno probudi vjetar i on se pridružuje ostalima. Vjetar puše sve jače i jače do te mjere da raznosi predmete uokolo, nitko više ne može mirno sjediti, a teško im je i održavati ravnotežu na nogama. Rekviziti su ključan dio plesa koji maštovitim katalogom pokreta i dinamičnom izvedbom preuzima cijelu pozornicu.

Nakon kaosa skupina se posloži pravilnije i kreće se usklađeno, kao da ih nose valovi. Ovdje se ističe kostim koji nosi Gendis Putri Kartini, a djelo je Mie Popovske i Davida Morhana. Kroz jednostavnu bijelu haljinu provučena je narančasta tkanina i obavijena iza leđa i oko obje ruke. Materijal je naboran kao zavjesa kada je navučena na jednu stranu prozora, a kada se plesačica kreće tkanina se širi i obavija oko njenog tijela. Silueta plesačice mijenja se sukladno pokretu što je posebno efektno dok trči izravno prema publici. Ostatak ansambla nosi kostime koji su često spojeni od nekoliko različitih odjevnih predmeta, poput dugih rukava jedne majice odrezane oko vrata, nošeni uz grudnjak. Kostimi su sastavljeni od uobičajene odjeće, ali kostimografski dvojac ih je osmislio bez obaziranja na funkcionalnost izvornih komada.

U kratkom tekstu uz najavu predstave stoji rečenica: “Ne postoji značenje izvan onoga čemu mi dajemo smisao.” Ispitivanje i rastvaranje srži predmeta,  a ostavljanje tek vanjštine stvari temeljni je postupak predstave. Radnje, pokreti, geste koje nastaju prepoznatljive su vanjštinom, ali u suštini su neprepoznatljive, lišene smisla. Komični likovi ove predstave od naše kulture imaju samo sjene pokreta i neke predmete, oni imaju ljudske probleme, ali nemaju načine da ih riješe. Prije nego što se plesači povuku s pozornice, odčepljuju ventil na ružičastom flamingu koji je čitavo vrijeme stajao duboko na desnoj strani pozornice. Jedan je reflektor uperen u ružičastu pticu koja postepeno nestaje, a predstava je završena tek kada, nakon nekoliko minuta, iz flaminga iziđe dovoljno zraka i njegov dugi vrat tone na njegovo tijelo. Nestajanjem ružičaste, upečatljive ptice kao njihovog najvećeg saveznika i glumci izlaze iz svijeta predstave na naklon.

Kazališni redatelj Aleksandar Švabić i majstor pokreta Damir Klemenić usuglasili su svoje izričaje u vrlo kohezivnu cjelinu u kojoj se dramski i plesni vid izvedbe nadopunjuju i skladno izmjenjuju. Glumica Nataša Kopeč uspješno se uklopila u uigrani kolektiv Škvadra, a zajedno su ostvarili zaigranu i svježu izvedbu. Izvođači su službeno navedeni i kao koautori predstave, što ne iznenađuje s obzirom na to da svi igraju prirodno koristeći svoje specifične snage te je jasno da je koreografija rezultat suradnje. Plaža je stilski vrlo ujednačen projekt i ostavlja dojam rada skupine koja se prije svega dobro zabavlja.

Zadnja generacija koja je diplomirala – u lipnju 2018. godine – zaslužuje poseban spomen jer je riječ o izuzetno povezanoj grupi koja je u studentskim projektima poput Hunting Family #4 s koreografom Francescom Scavettom ili sjajne site-specific izvedbe Mai pod vodstvom profesorice Irme Omerzo pokazala dojmljiv kolektivni plesački rad. Na tu se povezanost grupa – koju čine Gendis Putri Kartini, Marta Habulin, Šimun Stankov, Ema Crnić, Ema Kani, Una Štalcar-Furač, Anđela Bugarija i Eva Kocić – odlučila osloniti i u svojem iskoraku u profesionalni život osnovavši umjetničku organizaciju nepretencioznog naziva Škvadra.

Povodom njihove predstave Ne čujem te, mrak je, koja će biti premijerno izvedena 16. i 17. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru u sklopu programa Koreospektar, s članicama i članom Škvadre razgovarali smo o iskustvu studija na Odsjeku plesa, kao i njihovom viđenju stanja u plesnoj umjetnosti i uvjeta rada u plesu.

KP: Spadate među prve generacije koje su završile Studije iz područja plesne umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kakvo je vaše iskustvo studiranja, smatrate li Studije dobro postavljenima, gdje vidite prostora za unaprjeđenje njihove kvalitete?

Preko studija smo se i upoznali, tako da je za nas najveća kvaliteta studiranja na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti bilo povezivanje nas kao mladih plesača u Zagrebu. Vjerujemo kako taj veliki korak u poboljšanju plesne edukacije u Hrvatskoj pruža nove prilike za razvoj naše male plesne scene. Više profesionalaca, entuzijasta, prijatelja, kolega umjetnika – više razumijevanja plesne umjetnosti među širom publikom. Tako otprilike mi to vidimo. Osim toga, za program koji se nudi na Odsjeku možemo reći kako smo uživali u njegovoj raznolikosti, svježini i intenzitetu. Za nas je to bio važan temelj i priprema za sve drugo što nas čeka u budućnosti u plesnoj umjetnosti.

KP: S druge strane, premda bi pokretanje studija plesa moglo izazvati dojam da se plesna umjetnost u Hrvatskoj nalazi na stabilnim nogama, prije bi se dalo reći da ona usporedo sa svojom akademskom institucionalizacijom zapada u sve težu krizu. Kako kao nova generacija plesnih umjetnica i umjetnika razumijete stanje svoje umjetnosti i kako tumačite njezin kontekst?

Daleko je od stabilnosti, to sigurno, ali bliže je tome nego prije pokretanja studija plesa. Kao i druge umjetnosti danas, plesna umjetnost je u krizi koja mnoge odbija od rada u tom umjetničkom polju – pogotovo one iscrpljene borbom za prostor ili druge tipove državne ili gradske podrške. Nada za nove generacije plesnih umjetnika mogla bi ležati baš u manjku teških iskustava koja čine sliku crnijom nego što možda je.

Svjesni smo težine i ozbiljnosti situacije u kojoj zagrebački umjetnici danas plivaju – ne želimo ju ignorirati, ali joj se ne mislimo ni predati. Trenutno nas goni sreća i ljubav što možemo raditi ples zajedno te se hranimo entuzijazmom i vjerom da ćemo kroz vrijeme moći nešto promijeniti.

KP: Vaša generacija je posebno zanimljiva zbog svoje iznimne povezanosti koja je uočljiva i u vašem izvedbenom radu. Očuvanje kolektiva nakon studija čini se logičnim iz drugarske i umjetničke perspektive, ali koliko je ono bilo motivirano i praktičnim, produkcijskim potrebama suočavanja s uvjetima rada u plesu? Jeste li svoju organizaciju i modele rada promišljali u odnosu na te uvjete?

Prijateljska i umjetnička perspektiva bila je prvi i glavni razlog očuvanja kolektiva. Ta je potreba za zajedničkim stvaranjem bila jača od bilo kakve praktičnosti. Tek smo kasnije kroz zajednički rad počeli razumijevati snagu složnog kolektiva na sceni – počelo je banalnim širenjem dobre energije i bezbrižnosti (skoro kao mikrorevolucija), a nastavilo se u daljnoj komunikaciji s drugim plesnim umjetnicima, kao i umjetnicima iz drugih medija kroz javne izvedbe (u našoj prvoj site-specific predstavi Punopravno u Mesničkoj ulici) ili u privatnom obliku kroz druženje.

KP: Proširujući temu uvjeta rada, što prepoznajete kao ključne probleme u tom smislu u području plesne umjetnosti, ali i šire, u nezavisnoj kulturi? Prepoznajete li neku vrstu sistemskih problema s kojima se suočavaju i vaše kolegice i kolege iz drugih područja?

Uzorak problema u radu na nezavisnoj umjetničkoj sceni može se vrlo brzo prepoznati. Temeljni problem je manjak sredstava, tj. financijske podrške i nedostatno pridavanje društvene vrijednosti umjetničkom radu – posebice plesu. Upravo iz tog razloga smatramo da je važno promijeniti neke “neobične” navike u umjetnosti kao što su besplatne karte za većinu publike – smatramo da je bitno platiti ulaznicu, kako za plesnu predstavu, tako i za neki koncert koji želiš poslušati. Nisu li svi ti umjetnici utrošili svoje vrijeme, trud, kreativnost, insipiraciju da bi publika došla pogledati produkt? Umjetnike je bitno podržati! S naše strane je bitno otvoriti svoj rad ljudima kojima nije navika odlaziti na plesnu predstavu. Želimo istražiti alternativnije načine dovođenja šire (ne samo plesne) publike na predstave – site-specific izvedbe, suradnje sa umjetnicima drugih struka, alternativne prostore izvedbe i sl.

Problem također leži i u edukaciji šireg broja ljudi odmalena. Ples može biti super kao nogomet, ako ne i bolji. Vjerujemo da se na to može utjecati samo postepenom promjenom sistema – dovođenjem plesa u škole, poput glazbene i likovne umjetnost. Naravno da ta promjena neće odmah i izravno doći, ali možemo najprije raditi na osobnom planu. Nekolicina nas radi sa djecom, pa se drugačiji stavovi i uopće potreba za plesom i prihvaćanje njegove posebnosti šire na obitelji, na prijatelje, a jednog dana i u institucije.

KP: U sklopu studija odlazili ste i na gostovanja poput onoga u Centru za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu u Švedskoj s koreografom Francescom Scavettom, s kojim ste radili na predstavi Hunting Family #4. U Zagreb pak na studijsku razmjenu dolaze plesne umjetnice i umjetnici poput Andreasa Haglunda i Kalliopi Siganou koja je nedavno surađivala i s kolektivom BADco. Koja su vaša iskustva s uvjetima studiranja i rada izvan Hrvatske, a kako vaše inozemne kolegice i kolege doživljavaju te uvjete u Hrvatskoj?

Za nas je odlazak u Vitlycke bio prekrasno iskustvo na više razina – od očvršćivanja nas kao zajednice do nama potpuno novog edukacijskoj inputa. Za hrvatske studente taj tip gostovanja doživljava se kao luksuz i rijetkost i stvarno smo zahvalni što smo imali priliku to iskusiti. Vjerujemo da se to kroz trud i umreženost na europskoj plesnoj sceni može i ponoviti. Kolege iz Kopenhagena, Andreas i Kalliopi, postali su naši veliki prijatelji upravo zato što su ovdje u Zagrebu kao studenti na razmjeni uživali i dobili od studija i više nego što su očekivali – posebno im se svidio balans učenja o plesnoj tehnici, učenja o vrstama izvedbenosti i učenja kroz vlastite kreativne zadatke i radove.

KP: Govorimo li o stanju u plesnoj umjetnosti, posebno se ističe pitanje prostora, osobito Zagrebačkog plesnog centra. Koji je vaš odnos prema trenutnom statusu ZPC-a i što smatrate najboljim njegovim rješenjem? Kakva su vaša iskustva sa samoorganiziranjem plesne zajednice po tom pitanju?

Opet bismo voljeli ponoviti kako nemamo interes zaplitati se u političke drame čije posljedice zbog premalo iskustva nikad nismo osjetili na vlastitioj koži. Što se tiče ZPC-a, mi im samo možemo zahvaliti što su nas objeručke primili u prostor i podržali našu ideju rada na novoj predstavi.

Mi bismo htjeli istaknuti koliko smo sretni što imamo prostor u kojem nam je pružena tehnička podrška i mogućnost korištenja dvorana kad nam treba i koliko nam treba, a upravo je to ono čega smo se najviše bojali nakon završetka Akademije – a gdje ćemo mi raditi?

Smatramo da je bitno raditi, raditi, raditi, ako ne ide ovdje, ide negdje drugde. Mislimo da je bitno usmjeriti se na izvođenje, istraživanje, druženje, širenje plesa publici, ljudima, životinjama, prijateljima, obitelji, jedni drugima… Drugi način promjene ne vidimo niti ima smisla za nas. Sama je slučajnost što se nas osmero našlo na istom mjestu u isto vrijeme i što smo kliknuli odmah prvog dana-to je ono što treba iskoristiti na sve moguće načine, zar ne?

KP: Mogućnosti zaposlenja suvremenoplesnih umjetnika u načelu se svode na pedagoški rad. Za razliku od baleta, institucionaliziranog ansambla koji nudi sigurnost tradicionalnog radnog odnosa nema. Je li vam kao novoj generaciji umjetnica i umjetnika važna mogućnost takvog rada, osjećate li neki tip nesigurnosti u tom smislu?

Osjećamo neki tip nesigurnosti u tom smislu svakako. Zasad je rad na nezavisnoj sceni dvosjeki mač – gospodar si vlastitog rasporeda, krojiš ga sam i osjećaš slobodu u tome, ali kako ga ispuniti i osjećati financijsku sigurnost na mjesečnoj razini – teško, s puno truda.

KP: U opisu vaše predstave Ne čujem te, mrak je već se kao prva riječ ističe tema komunikacije. Opis pak zaključujete napomenom kako vaša “igra bez zaključka” otvara “priliku za prigrliti razigrane misli neopterećene sadržajem”. S druge strane, predstava se događa u kontekstu u kojem je komunikacija među plesačicama i plesačima, unutar plesne zajednice, presudno pitanje za njezino preživljavanje. Pretendira li vaša predstava na uspostavljanje nekog tipa refleksije i na taj vrlo konkretan problem komunikacije u plesu?

Kao i svi drugi suvremeni umjetnički radovi – i naša predstava koketira s trenutno aktualnom životno-umjetničko-politično-međuljudskom situacijom. Odlučili smo se za istraživanje tog tipa problematike iz ljubavi prema apstraktnoj umjetnosti (koja u plesu danas svakako dominira – iznad konkretne ili narativne) i želji za njezinim približavanjem većem broju ljudi. Odlučili smo prikazati i koristiti apstraktno kretanje kroz jednostavan tip komunikacije – razgovor – kako bismo pokušali skinuti taj predebeli mistični veo s apstrakcije i razumijevanja takvog umjetničkog sadržaja. Vjerujemo kako ga kroz ovu predstavu možemo predstaviti kao nešto pitko i nipošto manje vrijedno – samo otvorenije i podložnije više vrsti interpretacija – od konkretne ili narativne vrste pokreta, plesa, predstave.