okolišanje je program posvećen plesnom filmu i zajedničkom iskustvu gledanja. Umjesto klasične kinoprojekcije, zamišljen je kao opušten prostor okupljanja u kojem film postaje povod za susret, razgovor i razmjenu dojmova. “Okolišanje sam zamislila kao mekan, mračan i ugodan okoliš za okupljanje i zajedničko gledanje”, kaže autorica programa Ema Crnić. Drugo izdanje posvećeno je duetima te donosi dva filma koja na različite načine istražuju odnos ljudi prema prostoru i jednih prema drugima.

Film Plesna kartografija – reimaginacija okoliša autorice Matee Bilosnić vodi gledatelje u dalmatinsko zaleđe, među mirila – kamena pogrebna obilježja koja stoljećima svjedoče o odnosu ljudi, krajolika i sjećanja. Kroz ponekad duhovit spoj dokumentarnog pristupa, umjetničkog istraživanja i plesa, film prati proces nastanka koreografskog rada inspiriranog tim jedinstvenim lokalitetima.

U filmu Balans je igra autorice i izvođačice Silvija Dogan i Ema Crnić istražuju odnos dviju suradnica kroz pokret, igru i niz pažljivo komponiranih filmskih prizora u prirodi. Film se razvija poput prijateljskog dvoboja u kojem se suradnja i izazov neprestano izmjenjuju, a ravnoteža postaje nešto što se iznova pregovara.

Ulaz je slobodan. Nakon projekcija publika će imati priliku ostati na neformalnom razgovoru o filmovima i njihovim temama.

Improvizacijski susreti, odnosno “izvedbene misije”, kako ih nazivaju iz kolektiva održat će se na više lokacija u Zagrebu. U subotu, 18. travnja susret se odvija na Britanskom tru i Trgu bana Jelačića i započinje u podne, a idući tjedan, 25. travnja na Trgu Josipa Jurja Strossmayera u 12:25 sati.

Kako piše u najavi, Otrgnule smo se nastaje kao nastavak Škvadrinih “site-specific izvedbi u kojima ples postaje čin prisutnosti u javnom prostoru. Ovog puta ples se pojavljuje na trgovima u improvizacijskim susretima usustavljenim kroz scoreove oblikovane koreografijom upravo tih najjavnijih točaka u centru grada.

Format izvebi Otrgnule smo se je misija: dva tima izvođačica istovremeno kreće s najudaljenijh odabranih trgova, postepeno se približavaju i završavaju zadatak na istom mjestu. Misiju ćemo ispuniti koordiniranim zauzimanja žarišnih točaka gdje se sjeku putevi pješaka, svojom nježno-meditativno-buntovnom instalacijom: negdje plešući, negdje klizeći na biciklima”.

Više detalja pronađite ovdje.

“Mica /ˈmʌɪkə/ nastaje u krajoliku pritiska, ondje gdje tragovi života opstaju u erodiranim materijalima i formama – u okruženju otpora u kojem se transformacija pretvara u nužnost preživljavanja. Polazeći od struktura i napetosti suvremenog društva, Mica istražuje krhku ravnotežu između povezanosti i izolacije, između čežnje za pripadanjem i osjećaja izdvojenosti”, stoji u najavi izvedbe.

Autorica i koreografkinja predstave je Astrid Boons, dok je asistentica koreografije Karolina Szymura. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, a asistentica je Ana Roko. Autor glazbe je Miguelángel Clerc Parada, a oblikovanja svjetla Tomislav Maglečić. Vizuale potpisuje Tihomir Filipec, producent je Ivan Mrdjen, uz asistenticu produkcije Jelenu Ružić.

Astrid Boons je koreografkinja, izvođačica i umjetnica. Osnivačica je i umjetnička direktorica Khôre / Astrid Boons, zaklade i platforme za interdisciplinarno stvaranje i međunarodnu suradnju, gdje vodi projekte koji objedinjuju koreografska istraživanja, umjetničku suradnju i produkcijsku strategiju.

Više informacija potražite ovdje.

“Za ovu priliku selektirala sam kratke plesne filmove i audiovizualne instalacije domaćih i stranih autorica koje tijela smještaju, uranjaju, zrcale i pokreću spram specifičnih okoliša”, ističe Crnić.

Rezidencijalno – istraživački festival PLATFORMA HR nizom rezidencija i izvedbi tijekom godine okuplja hrvatske i međunarodne plesne i izvedbene umjetnike različitih generacija i pristupa koreografskoj, plesnoj i izvedbenoj praksi. Važan segment platforme je procesualnost i istraživanje unutar umjetničkog projekta, kao i razmjena znanja i iskustava među umjetnicima i publikom.

Više informacija potražite ovdje.

“Osjećat ćemo veliko prisustvo naših pretkinja i voljenih proroka i proročica. U zraku će se osjećati i moćna energija grupe, do tada ćemo stvoriti kolektivno tijelo. Pokazat ćemo drugima što se pojavilo u našim čitanjima i očitavanjima na iznenađujuće performativan način. Svi ćemo pronaći svoja alter ega koja će za nas izvesti ono što se mora. Nešto će nam biti teško, ali uglavnom će biti ugodno. Vrućina neće pomoći. Dobro će nam doći nešto kiselo. Pridružit će se novi pas. Bilo bi dobro da poslušamo nebo”, stoji u najavi događanja.

Više informacija pronađite ovdje.

Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi koreografi su predstave koju izvode Martina Tomić, Ida Jolić/Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

“U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti / Ticconi kreću na putovanje koje započinje istraživanjem ritmičkog potencijala ljudskog koraka, istražujući uvjerljivu moć sinkroniziranog i kolektivnog kretanja. Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, ističu organizatori.

Više informacija o ulaznicama i detalje o predstavi potražite ovdje.

Koncepciju projekta, koreografiju i režiju filma potpisuje Irma Omerzo. Plesačica i izvođačica u filmu i predstavi je Ema Crnić, a Dubravko Mihanović autor je tekstova i dramaturg predstave. Za glazbu u predstavi zaslužan je Stanislav Kovačić, a za kostime Ana Fucijaš. Kameru i fotografiju u filmu potpisuje Jasenko Rasol, a montažu Miro Manojlović. Za animaciju je zaslužan Svebor Kranjc, a za glazbu Sebastien Libolt. Obradu slike realizirao je Luka Stjepanović.

“Pokušaji vraćanja u prostor poznatosti u Nepostojanom mjestu ishodište je nastanka koreografskih materijala. Oblikovana tekstura nužno je prhka, stvorena iz subjektivnog prisjećanja, a s mrvećom naravi plesa povezana je i potreba da ga izmjestimo onamo gdje ga ne očekujemo, izvan kazališne kutije, što je kontinuitet u naslovima Irme Omerzo; radove joj pratimo od parkova i ulica, preko izložbenih prostora i predvorja, do stanova, da bi nas takovrsni site specific pristup sada doveo (…) ispod mosta, uz rijeku. Na ovako nepripitomljivom prizorištu ples je dodatno izložen vlastitom izmicanju…”, stoji u opisu predstave.

Ulaz je slobodan za sve posjetitelje, a više detalja pronađite ovdje.

Možda me je zato posebno dotakla uvodna scena u monodrami Frutti di mare, autorskom projektu Ivane Krizmanić i Nikoline Rafaj u Teatru &TD, kad Ivana iz ležećeg mrmora na kauču prijeđe u pokušaje organizacije vlastita ljetovanja ili kontroliranja situacija koje su se neminovno otele kontroli. Poput gđe Brankice koja dan prije putovanja povisuje cijenu smještaja za petnaest eura po noći, majke koja u stilu penzionerke egzibicionistkinje hoda po zvizdanu i kolabira, ili prijatelja Davora koji očito nije sklon konkretnim dogovorima, pa je i onaj oko zalijevanja biljaka takav kao da se od njega utjeruju dugovi, a ne iskaz nekog čina zajedništva. Ti razgovori postaju sve repetitivniji te stoga i napetiji, i služe istovremeno kao pozicioniranje junakinje i skiciranje vremena u kojem ona živi. Neminovan je tako katapult u trop bolje prošlosti i prisjećanja sjajnih prijašnjih godina u kojima se za stvarima čeznulo, a onda posljedično u njima i – uživalo. Što se dogodilo da više nije tako? Predstava je dramaturški i postavljena kao niz pomno osmišljenih prizora uz čiju pomoć pokušavamo doći do odgovora na to pitanje. Nužno je zato krenuti otpočetka. 

Junakinja koju gledamo u kasnim je četrdesetima, živi sama, i sama ide na ljetovanje koje bi trebalo biti plod tekućeg rada (ona sve radi sama, ona je i na kazališnim daskama – sama). To je nimalo suptilna metafora i referenca na kapitalistički diskurz promatranja odmora kao nečeg što je ili ekonomska aktivnost koja pridonosi potrošnji i ravna se prema tržištu te od (kulturnih) radnika i radnica traži da na odmor odu kako bi se što spremniji i odmorniji vratili na posao, ili da tijekom odmora performiraju određene aspekte užitka, iako ih zapravo nema. Sve je mučno: ležanje pod suncem ne pruža užitak kad znaš da ti majka pod tim istim suncem pati, spavanje u buksi gđe Brankice ne predstavlja užitak jer traži dodatne prihode koje junakinja nema, hidriranje vodom s izvora krških rijeka u priobalju nema smisla kad znaš da ti biljke upravo skapavaju. 

Nostalgija se ovdje aktivira kao, kako lijepo junakinja kaže na kraju predstave za prošlost, “jedina strana zemlja u koju možeš otići bez putovnice”. Dodala bih, i bez novca. Junakinju, putem dnevničkih zapisa, sjećanje vodi u jedno davno ljeto osamdesetih u Savudriji u njezinim ranim tinejdžerskim godinama, mjesto koje je baš lijepo, kroz rakurs tinejdžerice, opisano kao mjesto žudnje. Ona je noć prije toliko uzbuđena od odlaska da ne može zaspati! Takva jukstapozicija s uvodnom scenom ne može proći nezapaženo i na njoj je većim dijelom građen intenzitet nostalgije s kojim se junakinja nosi, te razlike na liniji djevojaštvo-zrela životna dob. 

U tom je kontekstu djevojaštvo puno slobode, i taj je prostor slobode dekadentni socijalizam obilježen svim prvim stvarima. Prvim ljubavima, prvim uživljavanjem u pop-muziku preko sestrinih ploča (Madonna, Michael Jackson, Ultravox…), i stvaranjem vlastitog djevojačkog soundtracka, blockbuster filmova poput Indiane Jonesa, E.T.-ja, Ratova zvijezda… I meni možda najzanimljivijim: prvim jedenjem čokolade iz kante za smeće, odbačene od strane dobrostojeće kolegice iz razreda. I to ne bilo koje čokolade nego Milke, koja je junakinji bila nedostižna, a paradoksalno, za strano se tržište bila proizvodila u tvornici Kraš. Jedna kratka scena koja je ocrtala neke ipak postojeće klasne razlike, pa i prostor slobode u ideološkom smislu. 

Predstava, doduše, ne isklizava u društveni komentar dvaju političkih uređenja u koja bi se ovlaš mogla smjestiti dva pola predstave, sadašnjost u (društveno neodrživu) kapitalizmu i prošlost u (dekadentnom) socijalizmu, jer joj to u osnovi i nije cilj. Cilj ostvaruje u svom nepretencioznom feminističkom potencijalu nostalgije i unutarnjoj borbi s osjećajem vlastite vrijednosti i svrhe. Pa tako i preispisuje i gura u stranu sada dobro uspostavljen trop pogleda na osamdesete iz muškog rakursa, gdje se jahalo po Novome valu konstruirajući razne maskulinitete i verzije rokerske i kul prošlosti opet i opet i opet… Ovdje autorice to ne zanima i zaboga, kako je to dobrodošlo! Junakinji su njezine pretkinje rekle, čuje ih onda i danas (!) da su se one za nju naprale i načistile i da ona, parafraziram, može ići osvojiti svijet. Ali kako osvojiti svijet, postići svoju svrhu, ako smo udaljeni od (intenzivnih) osjećaja poput želje, žudnje, strasti? Što smo ako ne možemo osjetiti stvari na način na koji smo ih osjećali prvi put kad je sve bilo pitanje života ili smrti? Jedini osjećaj dovoljno jak da izazove ikakvo unutarnje poniranje onaj je osjećaj nostalgije. On trga i vrijeme i prostor tako jako da od njega može nastati predstava. 

Na temi nostosa, ponekad mi se čini i vjerojatno je tako, leži suvremena zapadna književnost, ali češće iz muškog nego ženskog rakursa. I na pamet mi, na prvu, pada jedan po intenzitetu jednak prodor nostalgije, onaj kad Dorothyjna čežnja za domom tornadom počisti Kanzas i nju prebaci u Oz u slavnom Čarobnjaku iz Oza. No, ovdje Ivana Krizmanić i Nikolina Rafaj koriste sjećanje na prošlost kao nešto jednostavniju, ali jednako efektnu metodu “putovanja u zemlju čudesa”. Prošlost tako postaje prostor igranja kroz izvedbu omiljenih pop songova, imitiranja scena iz filmova, prisjećanja na školovanje, ljetovanje, kako smo razvijali ljubav prema nečem što je s nama ostalo za čitav život kroz čitanje dnevničkih zapisa. I čitav taj svijet Ivana Krizmanić nosi kroz svoju glumačku izvedbu kojoj ni u ovoj predstavi, a ni inače, nema puno konkurencije. 

I baš zbog teme nostosa, koja je uvijek tako fatalna, teška, uzbudljiva i luda, i koja je u ovom slučaju smještena u jednu malu monodramu, osobno bih voljela da je intenzitet teksta jednak intenzitetu osjećaja nostalgije, i da se po njemu samo mrvu više dubilo. Bilo je za to prostora, u npr., trenucima kad bi Ivana zaustavljala izvedbu da bi nam dočarala tko su bile pop-figure o kojima govori ili da nam ukaže na njihov sunovrat u sadašnjosti (jer “svakog dostigne njegova biografija”, pogotovo Michaela Jacksona). Taj mi se dio učinio kao fusnota kojoj tamo nije nužno mjesto, iako joj je funkcija jasna – da dočara njihov značaj u življenom vremenu i da ogradi junakinju od njihovih nimalo sjajnih privatnih života. Te biografije danas većinom čitamo kao činjenice, a od činjenica nikako da dođemo do suspenzije daha, kao što se dogodi kad na samome kraju kad se nostalgija eksplicitno uvodi kao tema u predstavu i kad se opisuje njezino stromoglavljenje sa švicarskih ratnih brda dalje u svijet. 

Tu gdje tekst malo bježi od vlastite težine, odlično sjeda scenski pokret Eme Crnić. Ivana bez problema može tijelom dočarati tragičnost Ultravoxove pjesme Vienna i iznijeti na scenu prizore koje konfabulira kao ljubavi željna tinejdžerica. Ili tek jednim potezom ruke u nonšalantnom dvokoraku preko pozornice dočarati kako je na mjestima nekadašnjih kvartovskih kućica izrasla zgrada, a u tom se trenutku zbilja činilo kao da zgrada izrasta iz samog drvenog poda Polukružne. 

Ali moju stvarno sitničavu primjedbu na stranu, bravo!

Naziv i tema predstave potječu iz talijanskog izraza all’arme!, što se može prevesti kao “u boj!”. U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti i Ticconi istražuju ritmički potencijal ljudskog koraka i moć kolektivnog, sinkroniziranog kretanja.

“Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, stoji u najavi.

Koreografi Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi surađuju od 2008. godine, a njihov rad kombinira ples, performans i vizualnu umjetnost. Poznati su po istraživanju tema poput komunikacije, nasilja i moći, koristeći drevne imaginarije za stvaranje hibridnih figura između povijesti i suvremenosti.

Predstava je nastala u produkciji Studija za suvremeni ples u suradnji s mrežom Pan – Adria, a izvode je Martina Tomić, Ida Jolić / Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

Reprizne izvedbe bit će 9. studenog i 9. prosinca.

Ljudovanje je plesna predstava koja istražuje odnos živih i neživih tijela te uspostavu drugačijeg odnosa prema materijalnim objektima koji sačinjavaju naša sve artificijelnija staništa. Predstava inspiraciju “crpi iz Bestijarija antropocena, knjige koja katalogizira primjere objekata nastalih srastanjem organskih i anorganskih bića i stvari, kao i algoritamski pogonjene objekte koji sve uvjerljivije imitiraju ono što prepoznajemo kao ljudsko i živo”, stoji u popratnom tekstu.

Predstava je nastala prema koreografiji Ane Kreitmeyer i u suradnji s dramaturginjom Ninom Gojić, izvođačicama Anikom Cetina/Viktorijom Bubalo, Emom Crnić, Antonijom Dorbić te Martom Krešić.

Predstava igra u Predvorju Kina SC, a više detalja možete pronaći ovdje.