Riječ je o jednoj od najvažnijih akademskih “knjižnica iz sjene” – stranica na kojima je moguće besplatno pristupiti inače naplaćivanom akademskom sadržaju poput znanstvenih članaka ili knjiga. Premda se radi o praksi koja u okviru regulacije interneta i autorskih prava pripada domeni piratskog, odnosno ilegalnog, ona je ujedno i ključna poluga ublažavanja globalnih nejednakosti u pogledu pristupa znanju. Sci-Hub je 2011. godine osnovala kazahstanska programerka i aktivistkinja Aleksandra Elbakjan, potaknuta eksploatatorskim praksama velikih akademskih izdavača i digitalnih znanstvenih baza, kao i izuzetno visokim, ekonomski isključivim cijenama pristupa njihovim publikacijama. Komentirajući presudu koju je njujorški sud donio temeljem tužbe Elseviera, upravo jednog takvog izdavačkog giganta čiji sadržaji se mogu pronaći na Sci-Hubu, Boris Postnikov 2017. godine u tjedniku Novosti iznosi sud da je Elbakjanin projekt “vjerojatno najvažnije svjetsko naučno postignuće posljednjih godina”. Opisujući kako sistem akademskog izdavaštva parazitira na istraživanjima financiranima javnim sredstvima i neplaćenom radu niza pojedinaca i pojedinki uključenih u njegovu proizvodnju, Postnikov zaključuje da je Sci-Hub “manje piratski, a više robinhudovski: znanje otima moćnim otimačima da bi nešto što nam ionako pripada naposljetku vratio svima nama”.

Usprkos sve raširenijem ukazivanju na probleme globalnog akademsko-izdavačkog sustava, pravni pritisak izdavača na stranice poput Sci-Huba u međuvremenu dakako nije prestao. Štoviše, upravo je Elsevier jedan od aktera – uz Wiley i Američko kemijsko društvo – priče koja tvori neposredni kontekst Twitterove odluke da blokira Sci-Hubov profil. Kako prenosi portal Torrentfreak, u Indiji je ovih tjedana podnesena tužba kojom navedeni izdavači traže blokadu pristupa Elbakjaninoj stranici. Srećom, navodi se u Torrenfreakovoj objavi, slučaj za izdavače komplicira činjenica da brojne pripadnice i pripadnici akademske zajednice smatraju Sci-Hub ključnim za obavljanje istraživačkog rada. Iz tog je razloga Visoki sud u Indiji proglasio čitavu stvar postupkom od javnog značaja, uvaživši podneske devetnaestoro znanstvenica i znanstvenika, ali i Delhijskog znanstvenog foruma i platforme Knowledge Commons, koji su zatražili detaljnije razmatranje cijelog slučaja temeljem važnosti “knjižnica iz sjene” za ravnopravan pristup znanju.

Kako prenosi Torrentfreak, sama Elbakjan dovodi Twitterovu odluku u direktnu vezu s indijskom tužbom: “Dogodila se točno nakon što su se znanstvenici u Indiji pobunili protiv Elseviera i drugih akademskih izdavača kada se Sci-Hub oglasio na Twitteru o opasnosti da bude blokiran. Tisuće ljudi na Twitteru progovorilo je protiv te mogućnosti. No Twitter im sada svima poručuje – ZAŠUTITE!”

Prema službenom pojašnjenju koje prenosi niz portala, Twitter je Sci-Hubov profil blokirao temeljem politike o krivotvorinama, koja “zabranjuje prodaju ili promociju prodaje krivotvorenih dobara na platformi”. Međutim, kako navodi portal Techdirt, Sci-Hubov profil nije činio ništa od navedenog, izbjegavajući linkanje na sadržaj digitalne knjižnice i objavljujući uglavnom problemski sadržaj na temu autorskih prava, dostupnosti znanja i sličnog. U tom pogledu Twitterova odluka je izuzetno netransparentna, što je naglašeno činjenicom da je Sci-Hubu oduzeta bilo kakva mogućnost žalbe. Odluka indijskog suda odgođena je pak na šest tjedana, što znači da će proći još nešto vremena dok se odvagne neupitni javni značaj “knjižnica iz sjene”.

Gledajući pravne presedane u Indiji, situacija nije nužno loša. Kako nas je nedavno podsjetila izložba Borbe s papirom naših “knjižničara iz sjene” Tomislava Medaka i Marcella Marsa, održana u listopadu u zagrebačkoj Galeriji Nova, slučaj tužbe velikih izdavača protiv fotokopirnice Rameshwari pri Delhi School of Economics iz 2012. godine primjer je kako sud može odlučiti da je dostupnost znanja u siromašnim društvima javno dobro koje ima prednost pred zaštitom autorskih prava. Sličnom logikom sud bi se mogao voditi i u Sci-Hubovu slučaju. Što se pak Twittera tiče, najbolji je to znak banalne činjenice da se korporacijama na njihovim demokratskim gestama možda možemo zahvaliti, ali da će pravi prostor demokratizacije i dalje ponajprije biti otvoren borbom protiv njihovog nezamislivog utjecaja na naše institucije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Problematičnom modelu koji iskorištava javnim novcima financirana istraživanja te besplatan rad autora i recenzenata za privatni profit usprotivile su i europske inicijative kao što je Projekt Deal koji predstavlja dvjestotinjak njemačkih sveučilišta i istraživačkih centara, te Swedish Bibsam Consortiuma, koji zastupa oko 85 švedskih sveučilišta i znanstvenih institucija. Obje su zemlje prekinule suradnju s izdavačkim gigantom koji u svom portfelju drži preko 2500 časopisa i baze s vrtoglavih trinaest milijuna znanstvenih radova. Alternativu im nude platforme koje omogućuju otvoreni pristup radovima objavljenim u stručnim časopisima, poput Sci-Huba kazahstanske znanstvenice Alexandre Elbakyan. Najveća svjetska piratska online baza znanstvenih članaka raspolaže desetcima milijuna “ukradenih” članaka dostupnih svim znanstvenicima, nastavnicima, studentima, učenicima i ostalim korisnicima kojima je pravo na znanje kao zajedničko, javno dobro često uskraćeno.

Jačanje pokreta za otvoreni pristup na razini Europske unije podržava inicijativa za Plan S. Zajedničkim snagama razvila ga je skupina voditelja nacionalnih organizacija za financiranje istraživanja, uz potporu Roberta-Jana Smitsa, savjetnika za otvoreni pristup unutar Europskog centra za političku strategiju pri Europskoj komisiji. Dokumentom se traži da od 1. siječnja 2020. sve znanstvene publikacije koje proizlaze iz javno financiranih istraživanja budu objavljene u časopisima otvorenog pristupa ili na Open Access platformama te tako odmah dostupni zajednici, i ne samo znanstvenoj. Iako prema komentarima struke Plan ima i nekih nedostataka, zajedno s inicijativama koje dolaze iz zemalja europskog centra ohrabruje i knjižničarsku zajednicu s periferije u borbi za ostvarivanje temeljnog poslanja javnih knjižnica, a to je pružanje pristupa znanju svim članovima društva, pod jednakim uvjetima.

Za razliku od globalnih nastojanja prema vrednovanju knjižnica s onu stranu uskog komercijalnog razumijevanja, u lokalnom kontekstu novi Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti omogućio je upravo još veću komercijalizaciju i dodatno urušavanje standarda struke. Kako u komentaru za Bilten primjećuje Dunja Kučinac, zakon “priprema teren i legalizira prakse koje bi hrvatsko knjižničarstvo mogle odvesti upravo u onom smjeru koji su knjižničari/ke predvidjeli: dalje od javnog sektora i javnog obrazovnog sustava”. U javnoj raspravi moglo se čuti i da je nedosljedan, nesustavan, neprecizniji od dosadašnjeg te da se njime ne uređuje gotovo ništa od onog onoga što je trebalo urediti zbog “znatnih promjena u društvu koje su se dogodile pod snažnim utjecajem novih tehnologija i novih oblika komuniciranja”, kako je pompozno rečeno u uvodu Prijedloga.

Unatoč velikom broju konstruktivnih primjedbi iz cjelokupne hrvatske knjižničarske zajednice – njih preko 2500 – i unatoč opravdanom apelu HKD-a da se prijedlog zakona povuče iz saborske procedure odmah nakon javne rasprave te da se, temeljem pristiglih primjedbi, napravi novi nacrt “koji će biti u duhu međunarodnih i domaćih pravila i standarda struke”, prijedlozi su odbijeni i zakon je koncem veljače stupio na snagu. Tako je domaće bibliotekarstvo u vremenu intenzivnog informatizacijskog procesa i u kontekstu značajnijih zaokreta u sustavima znanstvenog izdavaštva, ostalo bez čvrstog zaleđa koje bi osnažilo njihovu poziciju. Ovako su osuđeni viriti “preko plota” i promatrati kako će se dalje razvijati trendovi koje su započeli njihove njemačke i švedske kolege.

Crne prognoze za knjižnice s obzirom na novi Zakon ima i Aleksandra Pikić, knjižničarska savjetnica za visokoškolske i specijalne knjižnice na razini sveučilišne matične knjižnice. Na predstavljanju knjige Maria Hiberta Digitalni odrast i postdigitalna dobra, koja tematizira upravo kritičko bibliotekarstvo u odnosu na širu društvenu ulogu knjižnice danas, Pikić je istaknula kako domaći knjižničari/ke, a pogotovo oni/e iz visokoškolskih ustanova, imaju jako sužen manevarski prostor djelovanja unutar ovako postavljenog sustava znanosti. “Knjižničari su često ucijenjeni od velikih izdavača koji diktiraju povećanje cijena pretplata u prosjeku 5% na godišnjoj razini. Mi se ne možemo pohvaliti time da smo im se otvoreno suprotstavili, ali s obzirom na to da budžet domaćeg sveučilišta nije mogao pratiti rast cijene Science Directa, hrvatski znanstvenici još od 2012. godine ne mogu koristiti ovu Elsevierovu platformu”, napominje.

Da izdavački giganti spremno dočekuju promjene koje se događaju u polju istaknuo je Tomislav Medak, koji primjećuje kako se njihov komercijalni fokus sa sadržaja i citatnih baza prebacuje upravo na raznorazne komunikacijske platforme i digitalne servise koji se shvaćaju neophodnima za funkcioniranje znanstvene institucije u vremenu prelaska informacija u digitalnu sferu. Sintagma “digitalni odrast” iz naziva Hibertove knjige odnosi se upravo na problem neupitnog prigrljivanja novih tehnoloških rješenja koja stubokom mijenjaju društvenu ulogu i poslanje knjižnica. Autor zagovara kritički pristup koji ih smiješta unutar aktualnog socio-ekonomskog konteksa, a promjene u polju ne promatra kao neutralna ili samorazumljiva kretanja već bitno politički determinirane procese.

Intenzivno informatizacijsko okruženje sve više transformira instituciju knjižnice, stiješnjenu između komercijalizacije i čvrste kontrole pristupa znanstvenoj građi s jedne, i kontinuiranog smanjenja budžeta s druge strane. Čini se da je takva pozicija došla do granica održivosti i izdrživosti te da struka sve više uviđa da mora zauzeti aktivnu ulogu u oblikovanje funkcije knjižnice s obzirom na njenu društvenu ulogu. Recentnu događaji na globalnoj sceni pokazuju da knjižnice nisu sasvim nemoćne naspram izrabljivačkih poslovnih modela velikih izdavača, pa iako će ovi potonji zasigurno tražiti nove načine da na javnim dobrima ubiru višemilijunsku dobit, otpor toj gramzivosti pokazuje kako knjižnice itekako mogu biti angažirane, pravedne i progresivne.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.