Članovi Alembica su Viktor Tanasovski i Iva Damjanovski, a glazbeni izričaj ovog dua obilježen je raznolikim žanrovima. Alembic izdaje prvi (istoimeni) album 2022. iako su Tanasovski i Damjanovski ranije sudjelovali u performansima i skladali filmsku glazbu. Odmak od klasične elektronske glazbe, članovi benda pronalaze u uvođenju atipičnih melodija i instrumenata poput teremina.

Meta_ (Mariana Bragada) je podrijetlom iz sjevernog Portugala, a njena glazba “spaja nasljedstvo predaka i suvremenu elektroniku”. Bragada je na glazbenoj sceni aktivna već godinama, a prvi album objavljuje 2023. godine. Pjeva na portugalskom, španjolskom i engleskom jeziku.

Ulaz se naplaćuje po cijeni od sedam eura u pretprodaji i 10 na dan koncerta. Više detalja pronađite ovdje.

Ova radionica povezuje ideje kibernetike prema Gregoryju Batesonu i koncept dubokog slušanja Pauline Oliveros, istražujući kako ova dva pristupa mogu proširiti razumijevanje svijeta kroz interakciju s tehnologijom i međusobno slušanje. Bateson, u svojoj knjizi Steps Towards an Ecology of Mind, uvodi koncept “ekologije uma”, ideju da um nije izoliran, već duboko povezan s okolnim sustavima i podsjeća da vjerovanja, percepcije i način razmišljanja oblikuju stvarnost. Slično tome, Oliveros razvija pojam deep listening, gdje slušanje postaje aktivan proces koji nas povezuje s okolinom, drugim ljudima i našim unutarnjim iskustvima.

Polaznici_e će raditi na reanimaciji napuštenih elektroničkih uređaja i oscilatora, inspirirani radom Nicolasa Collinsa, posebno njegovim projektom Salvage. Kroz ponovnu upotrebu starih PCB-a istraživat će zvučne frekvencije stvarane manipulacijom i modificiranjem elektronike.

Uz radionicu, Haskić će u nedjelju 25. svibnja u 19 sati izvesti free impro elektronički koncert Listening Circuits u MaMi. Kroz kombinaciju modularnog sintesajzera, organskih DIY instrumenata, terenskih snimki i svakodnevnih predmeta, umjetnik gradi auditivni pejzaž koji poziva publiku na usporeno i uronjeno slušanje. Cilj je stvoriti prostorno-zvučni ambijent u kojemu se brišu granice između izvođača, slušatelja i okoline. Kroz pokušaj induciranja zvučnog transa, performans teži dubljem povezivanju s vlastitim tijelom, grupom i akustičkim okolišem.

Listening Circuits, tj. Tarik Haskić (1994., Kopar) umjetnik je koji u središte svoje prakse stavlja zvuk kao medij slušanja, povezivanja i zajedničkog stvaranja značenja. U svom radu istražuje slušanje kao alat za stvaranje prostora empatije, zbližavanja među živim bićima i preoblikovanja svakodnevnih iskustava u značajne zajedničke trenutke.

Radionica je namijenjena svim punoljetnim osobama zainteresiranima za umjetnost zvuka i uradi-sam etiku, bez obzira na prethodno iskustvo i vlastitu praksu. Sudjelovanje na radionici je besplatno, a potrebno se prijaviti do 22. svibnja na mail soundartlabmama@gmail.com te priložiti kratku biografiju i motivacijsko pismo.

Više informacija o radionici potražite ovdje, a detalji o koncertu dostupni su na poveznici.

Prije pokretanja solo karijere, ETHER s Lukom Šipetićem i Vedranom Grubićem, objavljuje prvi EP s tada osnovanim projektom NLV, a njihov istoimeni album našao se na brojnim listama najboljih domaćih albuma 2016. godine.

Realiziravši solo projekt ETHER, 2022. objavljuje debitantski album Bitke na makovim poljima, koji ubrzo privlači pozornost publike i struke te joj donosi tri nominacije za Nezavisnu novinarsku nagradu za glazbenike Rock&Off, a osvaja nagradu u kategoriji Elektro&Off za najbolju elektroničku umjetnicu.

ETHER u 2025. godini okuplja glazbeno-scenski sastav s ciljem stvaranja autentičnog koncertnog performansa, pretvarajući snimljena djela s debitantskog albuma i nadolazećeg izdanja u jedinstvenu izvedbu podijeljenu u tri čina. Zajedno s bek-vokalisticama Antonelom Macuka i Martom Bošnjak, DJ-icom Beate Lazarević te koreografkinjom Ivonom Medić, ETHER-ine pjesme se pretvaraju u audiovizualno iskustvo u kojem se glazba isprepliće s pričama, pokretom i atmosferom.

Cijena ulaznice je 8 eura u pretprodaji, a 10 eura na dan koncerta.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Tekstovi ovogodišnjih predložaka, Zis am folja i Marice fętice, napisani su na vlaškom odnosno istrorumunjskom jeziku kojim se još uvijek služe sjeverni Istrijani. O buđenju starih glasova i razigranih žanrovskih motiva koji se u ovom izdanju javljaju, razgovarali smo s Marinom Jurcanom iz Metamedija, kao i s autorom ovjenčanog remiksa, Jurjem Rebernjakom. 

Snimili: Marino Jurcan, Sara Gurdulić
Uredila: Sara Gurdulić

Prvi film, Raw Chicks.Berlin (2017, r. Beate Kunath) donosi jedanaest dokumentarnih portreta glazbenica s berlinske elektronske klupske platforme pokrenute u svrhu veće vidljivosti žena, a naglasak je dokumentarca na live actu kao izboru za njihove izvedbe uživo.

U četvrtak, 10. travnja, slijedi Zvuk je nevin (2019) redateljice Johane Ožvold, dokumentarac o krajolicima elektroničke glazbe i eksperimentalnog zvuka, a 24. travnja Elektro Moskva (2013) redateljskog dvojca Elene Tikhonove i Dominika Spritzendorfera, esejistički prikaz sovjetske i postsovjetske električne glazbene povijesti. Film koristi arhivski materijal, snimke lokacija i intervjue sudionika te je prva sažeta filmska analiza ruske elektroničke glazbe od ranih 1910-ih.

U četvrtak, 8. svibnja, na redu je biografski esej Electro-Pythagoras (portret Martina Bartletta) (2017) vizualnog umjetnika Lukea Fowlera, umjetnička posveta radu i glazbenim idejama kanadskog eksperimentalnog elektroničkog skladatelja Martina Bartletta.

Ciklus se zatvara u četvrtak, 15. svibnja medijskim esejom Rewind & Play (2022) redatelja Alaina Gomisa. Film je skrojen iz neobjavljenih snimki s francuske televizije od neuspjelog intervjua s jazz pijanistom i skladateljem Theloniousom Monkom te je neobična adaptacija televizijskog gostovanja koje ni po čemu ne nalikuje tradicionalnoj televiziji.

Ulaz je slobodan, a više informacija i detalja o početku ciklusa možete pronaći ovdje.

Kolektiv je pokrenuo mladi lokalni DJ poznatiji pod imenom Joda. Cilj prvog partyja u režiji kolektiva je ujediniti što više  “gladnih partijanera_ica” i ljubitelja_ica elektronske muzike. U sklopu partyja, osim nastupa mladih lokalnih talenata, moći će se vidjeti i dekoracije, vizuali i osjetiti dobre vibre kroz hodnike Rojca. 

U najavi Joda ističe kako je inicijativa za događaj proizašla “iz ljubavi prema muzici te umjetnosti puštanja muzike”.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Elena Mikac mlada je DJ-ica nove generacije koja je na scenu stupila 2020. godine. Kreativni je dio ekipe iza labela Dobar House, a sve veći interes za njezinim angažmanom opravdava njen široki opus sve od housea do minimala i techna uz mnoge podžanrove.

NIKS inspiraciju crpi iz okoline u kojoj je odrasla, u jugoistočnom Londonu, boravkom u Bathu i dubokim afinitetom prema Berlinu, kojeg smatra svojim drugim domom. Pod utjecajem različitih iskustava tijekom formativnih godina, njezin glazbeni stil ostaje čvrsto ukorijenjen u undergroundu.

DJ umjetnica ferrari rot često pretvara plesne podije u trkaće staze. Suosnivačica je berlinskog plesnog i drag kolektiva Dimenzione Danza te slijedi različite žanrove plesne glazbe u svojim DJ setovima: od dubokog groovea do oštrih ritmova.

Doxia je stala za DJ pult prije 9 godina, a od tad je nastupala na brojnim eventima, festivalima, ili kroz matični kolektiv Schlag koji je objedinjavao partije kao sigurno mjesto za LGBTIQ zajednicu. Doxia je također više godina držala radionice za žene u sklopu Zbeletronovih DJ radionica.

Svi prihodi od prodaje ulaznica direktno se koriste za podršku zajednici, kroz donacije i organizaciju besplatnih radionica i događanja. Bez obzira na rodne i seksualne identitete, Zbeletronova vrata su uvijek otvorena za sve pripadnike_ce LGBTIQ+ zajednice i njihove podržavatelje_ice.

Ulaznice u pretprodaji koštaju 12 eura.

Više detalja o događaju pronađite ovdje.

Od svega što je dosad napravila, njezin najnoviji projekt, ŽIVA, i istoimeni debitantski solo album, najviše me je iznenadio i najsnažnije dotaknuo. Na albumu sam prepoznala neke stare i objema nam drage žanrove kao što su darkwave ili post punk, ali i prizvuke elektroničkih i klupskih stilova za koje nisam bila svjesna da danas na neki način dijelimo. Živa je nedvosmisleno osoban i intiman album, no obrađuje splet osjećaja poput anksioznosti, tjeskobe i depresije koji su i univerzalni, tipični za (post)pandemijsko vrijeme u kojem živimo, a pogotovo za milenijalsku generaciju kojoj i Lucija i ja pripadamo. Luciju možda ne poznajem dobro, ali sam sa ŽIVOM zato odmah osjetila bliskost.

Zanimalo me je otkud se pojavila i kako se oblikovala. Što ju je to rastavilo, a što osnažilo? Kako i kuda namjerava dalje? Da previše ne nagađam, pozvala sam Luciju da se ponovno sastanemo i zamolila je da mi o ŽIVI ispriča – sve.

Za početak nam reci kako je ŽIVA nastala. U odnosu na Punčke po kojima te najbolje poznajemo, ŽIVA se i žanrovski i estetski dosta razlikuje. Kako je izgledao taj put?

Kao što znaš, u Punčkama sam bila petnaest godina. Manje je važno to koliko su Punčke trajale, a više to što su obilježile moje formativne godine. Bend sam osnovala s četrnaest, dakle, kao tinejdžerka. Punčke su bile moj identitet. Svi me znaju kao Luciju iz Punčki, svi moji poslovi bili su vezani za Punčke ili sam ih dobila preko Punčki, itd. Nakon svih tih bendovskih godina počela sam se osjećati kao da se stalno vrtim u krug, radim jedno te isto. Kao da se više ne mogu razvijati i rasti jer sam dotaknula neki zamišljeni plafon. Shvatila sam da moram izaći iz tog začaranog kruga, a da bih to stvarno mogla učiniti, morala sam se potpuno izmaknuti. Prije par godina sam se tako preselila u Australiju.

Kako to da u Australiji nisi oformila novi bend? Što je ŽIVA od Punčki naslijedila, a čega se riješila?

Namjeravala sam oformiti bend, ali sam onda shvatila da sam ja to učinila samo jednom. Osnovala sam Punčke i to je bilo to. Osim toga, ja sam svirala sa svojim prijateljicama. Nisam bila osoba koja je svirala po drugim bendovima ili ih mijenjala. Otkako sam se odselila, mučila sam se s pitanjem – što je od Punčki ostalo? Ništa. Zaista sam se osjećala kao da odjednom nemam pojma tko sam.

Baš kada sam se krenula družiti s ljudima i polako integrirati u novu scenu, nastupio je lockdown. Tada mi je postalo jasno da se bend neće dogoditi. Počela sam se sama igrati s digitalnim alatima za stvaranje glazbe i 2020. godine sam pokrenula jedan mali glazbeni projekt koji se zvao Mockingbird. To je zvučalo kao da ja plačem uz gitaru, teške tužaljke [smijeh]. Sada me pomalo sram slušati te pjesme, ali sam kroz njih naučila raditi beatove. Kad slušaš Mockingbird, jasno možeš čuti prijelaz s Punčki na ŽIVU.

I dalje nam nisi rekla kako je točno ŽIVA oživjela!

Da, pričam najdulju priču ikada [smijeh]. Uglavnom, Mockingbird mi nikako nije sjedao, jednostavno me ta gitara stalno podsjećala na Punčke. Ovo će zvučati filmski, a istina je: da bih prestala svirati gitaru, odlučila sam pustiti nokte. Zvuči totalno glupo, ali uvijek sam htjela imati duge nokte, a nisam mogla jer bi se od sviranja uništili. Nokti su bili mehanizam putem kojega sam se prisilila da krenem s nečim sasvim novim. I ništa, polako sam počela raditi u Abletonu i krajem 2021. godine završila pjesmu Power. Odmah sam znala da je to točno ono što želim i što mi se sviđa. Ime Mockingbird jednostavno više s Power nije rezoniralo. Ime ŽIVA pojavilo se spontano i jednostavno je otprva kliknulo. Eto, to bi bio nekakav kraj ŽIVINOG početka. [smijeh]

Na albumu se najviše baviš osjećajem nepripadanja – iskustvom svojevrsnog gubitka, ali i izgradnjom novih dijelova sebe. Zanimljivo mi je kako se pitanje identiteta očituje u jeziku – pjevaš i na hrvatskom i na engleskom – i u zvuku – kombiniraš lokalni glazbeni folklor s pop i klupskim žanrovima. Koja je pozadina tih kreativnih odluka? Reci nam više o konceptu albuma.

Po pitanju jezika, stvar je jednostavna. Nisam prošla kroz formalnu glazbenu edukaciju pa pjesme pišem tako da sve snimam. Uglavnom mi neka melodija zapne u glavi i onda uz nju počnem pjevušiti. Pjevušim uglavnom besmislice. Kada sam preslušala skice koje sam snimila za pjesmu Power, jedan je dio zvučao kao da pjevam na hrvatskom, a drugi kao da pjevam na engleskom. Tekst mi je došao toliko prirodno da sam ga odlučila ostaviti na oba jezika.

Sa ŽIVOM mi je odjednom postalo jako ugodno biti spontana u glazbi. Većinu kreativnih odluka donijela sam instinktivno i mislim da se to čuje i osjeti. Zbog neopterećenosti mnoge stvari možda nisu savršene, ali se u pjesmama dešavaju neočekivani momenti. To mi se baš sviđa. Što se tiče folklora, uvijek su me privlačili šokački napjevi jer su izrazito prodorni. Naježim se kad ih čujem. Htjela sam da i moj glas tako zvuči, odnosno da ostavlja takav dojam. Osim toga, u Australiji sam se osjećala pomalo usamljeno. Mislila sam da ću se, ako svoj glas učinim “folklornim”, osjećati kao da iza sebe imam nekakvu potporu. Kao da me zbor štiti, ako ti to ima smisla.

Ima. I činilo mi se da upravo folklornim elementima sugeriraš neki vid zajedništva.

Točno, sve skupa funkcionira kao svojevrstan razgovor, čak i nadmetanje. Solo glas je na engleskom jeziku i komunicira neko loše ili teško iskustvo, dok zbor djeluje osnažujuće, kao podrška.

Kombiniranje folklora i elektroničke glazbe također se desilo spontano. Donedavno uopće nisam slušala elektroničku glazbu. Što se toga tiče, zaista sam truba [smijeh]. U zadnjih sam godinu dana počela više istraživati i proširivati svoj glazbeni ukus, a onda se to logično prelilo i u ŽIVU.

Je li to što si tek ušla u elektroničku glazbu doprinijelo spontanosti koju si maloprije spomenula?

Točno to, igram se i isprobavam dok mi nešto ne zazvuči dobro. Nisam opterećena žanrovima jer ih tek otkrivam.

Rekla si da je selidba potaknula istraživanje folklora. S obzirom na novu glazbenu scenu i tržište na kojem si se našla, jesi li osjetila pritisak da se okreneš baš vlastitoj kulturi i korijenima?

Ne bih rekla da je u pitanju bio pritisak, prije bunt. Otpor prema očekivanjima i predvidljivim glazbenim ili umjetničkim kategorijama. Želim donijeti nešto što je samo moje, iza čega stojim sto posto. ŽIVA je nedvojbeno ja. Iako nisam planski koristila folklorne elemente, naknadno sam shvatila koliko oni ustvari doprinose i konceptualnoj i estetskoj zaokruženosti albuma.

 Živa je u emotivnom smislu tvoj možda najradikalniji album dosad. U pjesmi Anything but the Night, primjerice, pjevaš o svojim nesigurnostima, dok u I Need to Let Go vrlo direktno kažeš “spremna sam da se raspadnem”. Dakle, dosta je tu tuge i depresije.

Očaja. [smijeh]

Da, ali ja sam album doživjela osnažujuće, kao da si očaj o kojem govoriš prevladala. Rekla bih da je Živa baš zbog toga što si se toliko osjećajno izložila, tvoj najsnažniji album dosad. Što ti misliš?

Slažem se. Drago mi je da se to prenijelo na van. Za mene je ŽIVA materijalizacija najbolje mene. Ona je prijateljica, mama, sestra, pa i terapeutkinja. Svakako ženska osoba koja ti u trenucima sumnje u sebe kaže nešto poput “sve je okej” ili “budi na svojoj strani”. Znam da sve skupa zvuči apstraktno, ali apstrakcija mi je bila potrebna da se mogu izložiti. Mislim da više od ovoga nisam ni mogla. Ni emocionalno ni glazbeno. [smijeh] U nekim dijelovima pjesama, primjerice, tonalitet nije pogođen. U nekim sam slučajevima pak namjerno birala lošije snimke koje sam bolje osjećala ili sam osjećala da bolje dočaravaju to što pokušavam reći. Dakle, razne sam svoje ranjivosti stavila “na izvol’te”, a istovremeno se nikad nisam osjećala snažnije.

Što se tiče samog procesa pisanja, odvijao se, kako sam već i spomenula, u nekoj za mene lošijoj životnoj fazi. Ništa me nije ispunjavalo – npr. slušanje glazbe ili čitanje – osim ŽIVE. Taj osjećaj potpune uronjenosti i uzbuđenja koje ona sa sobom nosi toliko je snažan da bih najradije sad otišla s intervjua i otrčala raditi pjesme. 

Strpi se, brzo smo gotove!

Uglavnom, po prvi puta u životu spoznala sam što znači uživati u procesu. To je za mene skroz novo iskustvo i strašno me fascinira.

Zanimaju me i konkretni muzički ili drugi umjetnički utjecaji. Ja na albumu čujem svašta, od klasika poput Siouxsie and the Banshees do recentnijih imena kao što je Sevdaliza. Jesam li na dobrom tragu?

Pa pogodila si. Siouxsie and the Banshees sam slušala još u srednjoj školi kao dio svoje post punk faze, a baš sa Sevdalizom je i započelo moje istraživanje elektroničke glazbe. Zatekla sam se na njezinom koncertu na MENT festivalu u Ljubljani prije par godina. Tada nisam znala niti jednu pjesmu, ali me se to što radi dojmilo i glazbeno i vizualno. Definitivno bih izdvojila i FKA Twigs i Caroline Polachek – tu noviju generaciju žena koje produciraju i konceptualno i estetski i žanrovski inovativnu glazbu.

Vječna inspiracija mi je i Patti Smith. Kao tinejdžerka sam vlakom došla u Zagreb na njezin koncert. U sjećanje mi se posebno urezao trenutak u kojem je bez pardona hračnula na pod pozornice. ŽIVA je nekim u drugim glazbenim vodama, ali mislim da u sebi ima nešto od Pattinog stava.

Jako si puno pažnje posvetila vizualnom aspektu albuma. Rekla bih čak da je to ključan dio cjelokupnog doživljaja albuma. Jesam li u pravu?

Da, ŽIVA je audio-vizualni projekt. Željela sam da ŽIVA estetski zahvati različite vizualne aspekte albuma, ne samo njegovu naslovnicu. To mi je otvorilo skroz nove medije kroz koje se mogu izraziti, ali i mogućnost da surađujem s drugima.

Vizuale za album radio je fotograf i dizajner Martin Peranović koji djeluje kao Hochstapler. Osim što smo prijatelji već sto godina, Martin i ja se estetski jako dobro razumijemo tako da se oko izbora suradnika nisam premišljala. Naslovnicu albuma snimali smo u Borincima, vikend naselju pored Vinkovaca gdje sam ja odrasla. Lokacija ima određenu surovost, zato smo je odabrali. Htjeli smo ŽIVU predstaviti kao nešto što je stvarno i sirovo kao selo, ali i ispolirano, apstraktno i digitalno. Ako se zagledaš u naslovnu fotografiju, vidjet ćeš da su mnogi elementi ne neki način pomaknuti. Recimo, žito koje držim u naručju je zeleno, a ne žuto. Ja se na prvi pogled možda doimam staloženo i smireno, ali mi je lice zapravo jako umorno. 

Dosta sam se poigravala s teksturama i animacijom. Na tome sam surađivala s Goranom Nježićem. On je animirao 3D sken moje glave koji možete vidjeti u spotu za pjesmu Dualism te kreirao teksturu koja se vidi na naslovnici za singl Bad Blood. Tu teksturu kasnije možete vidjeti i na marami koju nosim na naslovnici albuma. 

Zanima me kako si pristupila cjelokupnom “brendiranju”. Čini mi se da si se i u vizualnom i tematskom smislu naslonila na trendove, ali da si ih odlično izokrenula i učinila totalno svojima.

Ne mogu reći da sam se povodila za Zeitgeistom, ali super ako je to dobro ispalo! Naravno da želim da ŽIVA kao projekt uspije i normalno da razmišljam o tome što me može lansirati, ali je istovremeno želja da budem svoja najjača. Puno razmišljam o tome na koji način da se predstavim, posebno na društvenim mrežama, a da pritom ne radim kompromise.

Pa upravo to me i zanima. Sav raj rad koji je potrebno napraviti da bi jedan umjetnički projekt zaživio, koji s umjetnošću nema previše veze i koji se uobičajeno ne percipira kao rad. Kako to sve skupa doživljavaš?

O tome aktivno razgovaram s prijateljima i kolegicama i primjećujem da nisam jedina koju to muči. Kada smo se tek našle, pitala si me kako se osjećam sada kada je album vani. Osjećam se kao da posao nije prestao nego da ga je sve više [smijeh]. Sve što sam radila za ŽIVU, radila sam sama. Nisam morala, ali da nisam, vjerojatno bih bankrotirala. Ponekad imam dojam da na kraju najmanje vremena provedem radeći glazbu.

Ipak, mislim da sam s vremenom pronašla neki balans s kojim sam okej. Jasno mi je da bez svog tog rada ne mogu, koliko god me frustrirao. Jednostavno sam ga prihvatila kao dio posla i pristupam mu hladno, objektivno i donekle promišljeno. Spašava me to što sam poprilična štreberica [smijeh]. Objave Instagramu npr. unaprijed isplaniram, a na dnevnoj bazi uzmem točno određeno vrijeme da istražim što drugi ljudi umjetnički rade, da porazgovaram s ljudima koji me prate ili da poslušam glazbu koju mi je netko preporučio. Također pratim kako promociji pristupaju npr. spomenute FKA Twigs ili Sevdaliza koje imaju timove zadužene i specijalizirane za samopromociju. To sve oduzima vrijeme i to mi se ne sviđa, ali pokušavam naći mjeru.

Album si samostalno izdala. Kako to da se nisi odlučila za nekog izdavača?

Razmišljala sam o izdavačima i čak sam demo poslala na neke adrese, ali to nije upalilo. Znam kako izdavaštvo funkcionira pa mi je album bilo najlakše izdati sama. Nisam htjela da me to što nemam izdavača spriječi da ga izdam. Čini mi se da te veći izdavači u pravilu ne doživljavaju dok nisi došla do neke razine, koja god ona jest. Možda iza sebe trebam imati i drugi album ili više pratitelja na društvenim mrežama, nisam ni sama sigurna, to želim izvidjeti. Dosad se jednostavno nisam imala vremena svime time baviti, ali bih, sada kad je album vani, voljela malo detaljnije istražiti kao glazbena industrija trenutno diše. Zasad sam fokusirana na distribuciju vinila i voljela bih dogovoriti da netko vanjski to preuzme.

Kako ŽIVA zvuči i izgleda uživo?

Ovih dana baš planiram turneju koja će se odviti na jesen. Imam više-manje pripremljen set u trajanju od 45 minuta. Skroz je fleksibilan, podložan promjenama na licu mjesta i to mi se baš sviđa. Svaku pjesmu zapravo moram rastaviti i tijekom nastupa ponovno sastaviti. To je u kreativnom smislu užasno uzbudljivo, ali je i zahtjevno. Dugoročno imam kojekakvih planova i ideja, ali preda mnom je i puno tehničkih izazova. Više ne mogu samo doći i uštekati gitaru [smijeh]. No, da bi ŽIVA bila živa, mora nastupati. Na kraju krajeva, ja u tome najviše i uživam.

Za kraj nam još reci kada ćemo te moći poslušati  u Zagrebu?

Rezervirajte si kraj rujna!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prvi dan predviđen je za uvod u tehničke strane miksanja. Uz kratki povijesni i teorijski uvod, demonstrirat će se spajanje i korištenje DJ opreme te tehnike miksanja. Svi će polaznici imati priliku okušati se i sami na opremi. Zatim će se pričati o kreativnim aspektima DJ-inga (selekcija, strukturiranje seta/miksa, stilovi i igra s tehnikama miksanja) i bolje upoznati želje i perspektive polaznika. Proći se i praktične pripreme za DJ set na digitalnoj opremi (analiza i priprema traka u Rekordboxu i Traktoru).

Drugi dan polaznici i polaznice mogu primjeniti naučeno i donositi vlastite kreativne odluke s glazbom koju vole. Polaznici_e će dobiti priliku da s vlastitim izborom muzike isprobaju opremu, razne tehnike prijelaza i uhodaju se u korištenje DJ opreme i kreiranje kraćih glazbenih cjelina kako bi krenuli
na put prema otkrivanju vlastitog stila.

Nina Maštruko pod imenom Babilonska vrti elektroniku zaigrane produkcije iz šire sfere bass glazbe. Od 2011. učila je zanat kao članica Disko sekcije KSET-a, a kasnije i sama postala mentor mladim KSET-ovim DJ-ima. Uz to je održala nekoliko DJ radionica u Zadru. Osim 50-ak slušaonica i koncerata koje ima iza sebe, organizatorica je i ZEZ Festivala koji se bavi eksperimentalnom glazbom i sound artom. Proteklih 10 godina redovito DJ-ira stislki različitu glazbu u klubovima i festivalima, a krajem 2021. nastupila je na prvom hrvatskom Boiler Room eventu.

Radionica je besplatna, intergeneracijska i nije potrebno nikakvo predznanje. Prijaviti se možete do 20. lipnja točno u podne preko sljedeće poveznice.

Ispod bijelih odjela i crvenih slušalica kriju se glazbenici elektronskog usmjerenja aktivni na elektroničkoj live sceni u bandovima kao što su Tobogan, Kozmodrum i Chui. Egoless, producent dub stepa zaslužan je za izbor samplova koje koriste. Osim samplova, Busteri istražuju tonske karakteristike stvari iz okoline i stvaraju spontanu improviziranu glazbu.

Performans se provodi unutar partnerskog projekta JA sam DIO scene! koji zagrebačka udruga ViBRa provodi u suradnji s udrugama VUKA (Vukovar), KA-MATRIX (KArlovac) i Gokul (Zabok), a u Karlovcu se odvija za vrijeme Sajma udruga Karlovac 2015.

Performans će biti održan u subotu, 26. rujna, u Radićevoj ulici (“kod žabe”) u Karlovcu, s početkom u 11 sati.