“Kako bi potaknuo istraživačko novinarstvo, koje predstavlja važan alat u borbi protiv političke korupcije i raskrinkavanja moćnika, Gong je tijekom 2023. godine putem PING fonda financijski podržao niz istraživačkih novinarskih radova – poput tekstova Hrvoja Šimičevića o slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnica u Crkvi.

Unatoč krizi novinarstva i tehnoloških promjena koje su smanjile prihode medija na tržištu, pritisaka oglašivača te netransparentnog financiranja medija proračunskim sredstvima, potrebno nam je što više istraživačkih novinarskih tekstova. Stoga Gong podržava istraživačko novinarstvo jer budnije i temeljitije od ostalih novinarskih formi nadzire odgovornost onih kojima su povjerene ovlasti i moć nad drugim ljudima i dobrima, razotkrivajući nepravilnosti i zloupotrebu na svim razinama moći, u svim područjima života”, poručuju u natječaju iz Gonga.

Istraživački novinarski radovi financiraju se u iznosu od 650 do 1.300 eura. O odobrenju projekta i dodjelama potpora odlučuje četveročlano povjerenstvo, u čijem se sastavu nalaze Slavica Lukić, Tena Perišin, Dario Špelić i Oriana Ivković Novokmet. Prijave tema radova za elektroničke publikacije otvorene su za novinare i novinarke te studente i studentice novinarstva. Moguće je prijaviti projektni prijedlog i kao tim, ali samo uz definiranje voditeljice tima, koja je odgovorna za realizaciju projekta.

Prijaviti se možete ispunjavanjem online formulara, koji je dostupan ovdje. Rok je 30. rujna.

Novinarstvo je poslovično opasna profesija, pogotovo za one novinare i novinarke koji se nisu još uvijek odali očaju i svoj posao i dalje pokušavaju radit s mišlju da je javni, a ne partikularni interes bit novinarskog rada. No i za njih i za sve nas, vremena su svakim danom sve zanimljivija – vidimo to i u pobjedi Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima – pa na globalnoj skali vrijednosti ni činjenice više nisu toliko na cijeni. Problemi su mnogostruki: čak i kad se čini da je javni prostor sve demokratičniji, da svatko od nas ima mogućnost pustiti svoj glas, uz nedostatak regulacije – ne cenzure – on postaje platforma za nekritičko sijevanje govora mržnje i pervertira potencijal foruma koji otvara prostor pluralizmu mišljenja. 

Na tribini Napadi na novinare i govor mržnje u medijima u zagrebačkom Privrednikovom domu govorili su Helena Puljiz, Boris Rašeta, Maja Sever i moderator Saša Kosanović, redom novinari koji su na vlastitoj koži osjetili reperkusije kritičkog novinarskog rada i čije je višegodišnje profesionalno iskustvo dobar orijentir u kratkoj povijesti “slobodnog” novinarstva na ovim prostorima. A ta je povijest, dobro je poznato, povijest javnih i privatnih prijetnji, fizičkog i psihičkog nasilja, opstrukcija i ucjena tajnih službi, manipulacija političkih stranaka i ekonomskih elita. I nije se mnogo toga promijenilo u posljednjih 25 godina, možda su tek metode postale profinjenije. Eskalacija govora mržnje u javnom prostoru nije aktualni eksces, već nastavak nacionalističkih i šovinističkih procesa započetih “demokratizacijom” i “osamostaljivanjem” društava na prostoru bivše Jugoslavije, jednako kao i njegovo povremeno prelijevanje sa stranica medija i iz instituacija na ulice, što nam je itekako dobro poznato iz slučaja “okupacije” Agencije za elektroničke medije ranije ove godine. Tada je, podsjećamo, nekih osam tisuća ljudi javno, bez ikakve zadrške i uz potporu tadašnjeg zamjenika predsjednika Sabora Ivana Tepeša, skandiralo “za dom spremni”, na što je policija službeno reagirala izjavivši tek da je “prosvjednika bilo previše da bi ih se procesuiralo”.

Na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića, istaknula je Puljiz, nedavno je pokušan atentat, a osim na deklarativnoj razini, s državnog vrha nije stigla nikakva konkretna reakcija. “Leković nije predsjednik stanarskog savjeta neke zgrade, već predsjednik organizacije koja broji preko četiri tisuće članova, i zbog toga bi HND, novinari i društvo u cjelini zajednički morali naći odgovor na ovakve pojave”, rekla je Puljiz. Takva reakcija, odnosno njen izostanak, nadovezao se Kosanović, ne čudi ako znamo kako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović reagirala na pismo Milorada Pupovca koje joj je uputio zbog netolerancije i govora mržnje u javnom prostoru.

“Dokle god na govor mržnje u medijima odmah ne reagira vrh sustava”, iz publike je komentirala Mirjana Rakić, “do tada taj govor mržnje neće biti sankcioniran jer tako ide lanac odlučivanja”. Odgovornost leži, dakako, i u rukama samih medija, čiji novinari i urednici često ne tretiraju profesionalno ne samo na sadržaj koji proizvode sami, već i komentare svojih čitatelja. Ono što su nekada bila pisma čitatelja, danas su komentari koje upisuju pod tekstove na portalima, i na urednicama je i vlasnicima medija da taj prostor reguliraju prema zakonu i prema pravilima struke, istaknula je Puljiz.  

“Naš je javni diskurs katastrofalan”, rekla je Rakić i dodala da je naš aktualni premijer Andrej Plenković, na pitanje o tome što misli o intervjuu koji je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao Le Mondeu – a tamo je izrekao da prema svojim životopisima Rakić i Goran Radman ne bi smjeli obnašati javne funkcije – odgovorio da je to jako dobar intervju.

Sve u svemu, iz diskusije se može zaključiti tek da bi zaštita institucija – od Sabora, preko Vlade, do predsjednice Republike – kao i smislenija zakonska regulativa mogli pridonijeti značajnijim promjenama, što u javnom poimanju govora mržnje kao protuzakonitog i potencijalno opasnog djelovanja, što u percepciji da je od govora mržnje do čina mržnje udaljenost kraća nego što se misli. A s obzirom na to da u lokalnom medijskom kontekstu stvari generalno ne stoje najbolje, za stvarne, opipljive rezultate bit će potrebno više od deklarativne podrške da bi se funkcija novinarstva kao čuvara demokracije očuvala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dok je do prije deset godina neprijatelj neovisnog, kvalitetnog funkcioniranja medija bila država, može se reći da su veliki komercijalni igrači glavna prijetnja neovisnosti desetljeće poslije: moć je koncentrirana u rukama nekolicine aktera koji su penetrirali u čitav niz društvenih polja te zauzimaju ključne pozicije u složenoj mreži društvenih odnosa”, stoji u izvatku iz knjige. 

Knjigu će predstaviti Saša Leković, predsjednik Centra za istraživačko novinarstvo i Brankica Petković, koordinatorica projekta Medijski opservatorij jugoistočne Europe. Nakon predstavljanja knjige bit će održana rasprava Kako vratiti medije i novinarstvo u službu javnosti – hrvatski slučaj, koju će moderirati Brankica Petković, a za koju će uvodna izlaganja održati Helena Popović, autorica istraživanja.

U raspravi će sudjelovati i Sandra Bašić Hrvatin, Vesna Alaburić, Zdenko Duka, Ivica Grčar, Goran Radman, Marinko Jurasić, Ana – Raić Knežević, Slavica Lukić, Mirjana Rakić, Ladislav Tomičić, Boris Trupčević, Branko Vukšić, Nada Zgrabljić Rotar te Milan F. Živković.

Predstavljanje knjige i rasprava će biti održane u Velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva u petak 3. listopada, s početkom u 11 sati. 

Inovativni interdisciplinarni nastavni program studentima omogućava da doznaju o procesima konvergencije medija, o novonastaloj kulturi mreža, o procesima ubrzane komercijalizacije medija i konglomeracije medijskog vlasništva i njihovom utjecaju na nastanak novih hibridnih medijskih žanrova, pripovijedanja u digitalnom medijskom okruženju, te o načinima na koje se medijske publike nose s novim mogućnostima multikanalnog i multiplatformnog medijskog okruženja. Analizira se budućnost radijskog i filmskog medija u digitalnom medijskom okruženju te promjene profesionalnih normi u novinarstvu i medijskoj produkciji. Isto tako, program obuhvaća i kolegije koji su posvećeni ekonomiji medija, medijskom pravu i upravljanju medijima.

Na studiju predaju najpoznatiji hrvatski stručnjaci u području medijskih i komunikacijskih studija i s njima povezanih disciplina – prof.dr.sc. Hrvoje Turković, prof.dr.sc. Ivan Padjen, prof.dr.sc. Zrinjka Peruško, izv.prof.dr.sc. Nikica Gilić, izv.prof.dr.sc. Marina Mučalo, izv.prof.dr.sc. Tena Perišin, izv.prof.dr.sc. Gordana Vilović, doc.dr.sc. Sanjin Dragojević, dr.sc. Aleksandra Uzelac, dr.sc. Krešimir Jurlin.

Poslijediplomski specijalistički studij “Mediji u digitalno doba” ključnim pitanjima pristupat će analitički i kritički te će omogućiti studentima da usvajanjem novih znanja steknu poboljšanu sposobnost upravljanja medijima, uredničkim i novinarskim procesima u digitalnom okruženju. Studij je namijenjen i onima koji se žele baviti znanstvenom analizom medija i komunikacije a znanja stečena na ovom studiju moći će nadograđivati nastavkom školovanja na nekom od doktorskih studija u Hrvatskoj ili inozemstvu.

Zainteresirani studenti dobit će priliku za suradnju u znanstvenoistraživačkim projektima Centra za istraživanje medija i komunikacije, te mogućnost pohađanja međunarodnog poslijediplomskog kursa na engleskom jeziku Comparative media systems. Uz odlično opremljene predavaone i kabinete te fakultetsku knjižnicu s relevantnim fundusom djela s područja medija i komunikacije, Studij će koristiti i Televizijski i Radijski studio, prostore i opremu Centra za istraživanje medija i komunikacije, te surađivati s Televizijom Student koja radi u prostorima Fakulteta.

Najtečaj i uvjeti za upis u poslijediplomski specijalistički studij Mediji u digitalno doba bit će uskoro objavljen na stranicama Fakulteta političkih znanosti, te u dnevnom tisku. 

Izvor: FPZG

Medijska politika važan je dio kulturne politike, a dijelom čak i izlazi izvan njezina okvira: uloga medija je da građanima i građankama pruže informacije koje su im potrebni da bi mogli biti aktivni sudionici demokratskog društva, da im pruže kvalitetna tumačenja značajnih društvenih i političkih događaja i procesa, da ih pritom obrazuju i odgajaju promovirajući vrijednosti demokracije, uvažavanja i inkluzije. Očito je da mediji u Hrvatskoj ne ispunjavaju tu svoju ulogu, a politički pritisak na njih u posljednjih desetak-petanestak godina dopunjen je ili zamijenjen pritiscima iz ekonomske sfere. U Hrvatskoj nikada nije postojala strategijski uspostavljena medijska politika, već se ona oblikovala pojedinim ad hoc potezima, poput smanjenja PDV-a na tisak, raspoređivanjem politički odanih ljudi na strateška mjesta u medijima koji su u vlasništvu države, ili koordiniranim akcijama represivnog aparata radi gušenja pojedinih nezavisnih glasila.

Od početka 2012. godine na razini Ministarstva kulture počelo se govoriti o potrebi izrade medijske strategije, pa su do sada u tom smislu napravljene čak i pojedine pripremne radnje. S druge strane, grad Zagreb, kao kulturno i privredno središte pretjerano centralizirane zemlje, dosad nije reagirao na takve “impulse” iz Runjaninove ulice. Navodimo tri primjera koji ilustriraju kako se nadležne službe u “metropoli” odnose prema medijima, i to u području financiranja medijske proizvodnje, koje bi trebalo biti jedno od moćnijih sredstava javne medijske politike.

Primjer prvi. Prije nekoliko dana Grad Zagreb je, posredstvom svojega službenika za informiranje, otkrio enigmu koja je dugo mučila gradske kulturnjake, posebice one nezavisne: dobili smo odgovor na pitanje koje tijelo unutar Grada odlučuje o konkretnim iznosima potpora na natječaju za Javne potrebe u kulturi, teškom preko 90 milijuna kuna godišnje, i kakav je proces odlučivanja. “Tijelo koje je odlučivalo o iznosu potpora je Gradski ured (za kulturu), a u ime Gradskog ureda odlučivao je njegov pročelnik”, stoji u odgovoru koji je gradski službenik za informiranje, pod “iznudom” Agencije za zaštitu osobnih podataka, uputio Udruzi za nezavisnu medijsku kulturu. “Gradski ured je odlučivao na temelju Kriterija za utvrđivanje javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. O odlučivanju Gradskog ureda o iznosu potpora nije sastavljen zapisnik. Gradski ured ocjenjivao je prijave na natječaj na temelju stručne podloge Kulturnog vijeća za knjižničnu djelatnost i časopise (…), a u postupku ocjenjivanja Gradski ured nije sastavio zapisnik, niti je s tim u vezi izradio dokument”.

Konačno nam je, dakle, sa službenog mjesta potvrđena priča koju smo godinama samo naslućivali. Istraživanjem postupka odlučivanja o potporama iz područja Kulturnog vijeća za knjižničnu djelatnost i časopise (nešto preko 2 milijuna kuna za nezavisnu časopisnu produkciju u 2012. godini) ustanovili smo da se sredstva gradskih poreznih obveznika raspoređuju na način da, u prvom krugu, kulturno vijeće “ocijeni” pristigle prijave na natječaj s obzirom na njihovu “prioritetnost”: ocjena A pritom označava “vrlo kvalitetan program”, B – “manje prioritetan”, a C je oznaka za “nije prihvaćeno”. U zapisnicima, koji su ustvari tabelarni prikaz časopisa uz koje stoje ocjene Vijeća, nema doslovno nikakva obrazloženja. Te ABC-ocjene nazivaju se u Gradskom uredu za kulturu “stručnom podlogom”, iz pukog razloga što je izrada “stručne podloge” zahtjev koji pred ocjenjivače stavlja propis koji bi valjalo primjenjivati, a to je Odluka Gradske skupštine o osnivanju kulturnih vijeća iz 2004. godine.

Takav dokument, premda je jako daleko od toga da bi se doista mogao nazvati nekakvim stručnim uratkom, temelj je na osnovu kojega pročelnik za kulturu, Ivica Lovrić, “u ime Gradskog ureda” odlučuje o konkretnim iznosima potpora kulturnim subjektima/projektima/programima, pa tako i časopisima, novinama i portalima u kulturi. Zašto je odlučio da nekom od njih dodijeli 10 tisuća kuna, a nekom 180 tisuća kuna – o tome ništa ne možemo znati, jer ne postoji nikakav pisani trag. Čak ni ABC-shema nije dosljedno primijenjivana, jer postoje primjeri časopisa označenih kao “manje prioritetni” koji su dobili veću potporu od časopisa koji su označeni kao “vrlo kvalitetni”. Možemo samo pretpostaviti da Lovrić svoje odluke ne donosi bez savjetovanja s višim adresama,  jer po svemu sudeći nije niti imenovan na svoje mjesto zato da bi radio autonomno.

Pažljiviji promatrači mogli su još ranije uočiti da su se obrazloženja o dodijeljenim  potporama u Gradskom uredu za kulturu iz godine u godinu “kopi-pejstala“, što je dovodilo do apsurdnih situacija da bi se među časopisima koji se “posebno ističu” navodili i oni koji su u međuvremenu prestali s radom. U periodu između 2006. i 2011. godine formulacija iz obrazloženja o godišnjim potporama bila je posve identična: “Među predloženim novinama, tjednicima i dvotjednicima ističu se Vijenac, Zarez i Hrvatsko slovo, niz časopisa koji izlaze uglavnom tromjesečno i četveromjesečno te povremeno, jednom ili dva puta godišnje”. Ovakav je iskaz sam po sebi na pučkoškolskoj je razini, u najmanju ruku zato što se uopće ne trudi objasniti po čemu se ovi imenovani ili neimenovani časopisi “ističu”; no kada se ista formulacija ponovi šest puta u šest godina, iz toga se iščitava poruka da građane ne bi trebalo zanimati ništa o dodjelama potpora – preko puke informacije da su one nekome dodijeljene.

Odsustvo želje i namjere za ozbiljnim obavljanjem natječajnog posla bilo je vidljivo i iz podataka o čitanosti pojedinih publikacija kojima je odobrena potpora. Bilo je tu posve besmislenih situacija, da je nekim elektroničkim publikacijama iz godine u godinu ustanovljavan “rast čitanosti”, mada je prijavljivana brojka posjeta ukazivala na višegodišnju stagnaciju. Apsurd je bio potpun kada su se podaci o padu čitanosti s 250 tisuća na 150 tisuća protumačeni kao da se radi o “stalnoj tendenciji porasta”. Naposljetku su gradske vlasti još više reducirale popratni tekst iz objavu rezultata natječaja, do te mjere da više nije naveden čak niti podatak o imenima članova i članica kulturnih vijeća.

Iz sadašnjeg iznuđenog “priznanja” Grada Zagreba proizlazi i da je Ivica Lovrć odgovoran za naknadno preinačivanje čak i takvih, prešturih zapisnika kulturnih vijeća, na što je u prosincu prošle godine javno upozorila članica Vijeća za časopise Grozdana Cvitan. Iz njezine tadašnje izjave može se iščitati da je Vijeće ocijenilo časopis Hrvatsko slovo ocjenom “nije prihvaćeno” – a ono ne samo da je ipak dobilo jednu od najviših potpora, već je i ocjena C u tabelarnom produktu sjednice kulturnog vijeća, koji bi trebao glumiti ulogu “stručne podloge”, preinačena u ocjenu A!?

Primjer drugi. Grad Zagreb prošle je godine prvi put otvorio još dva natječaja namijenjena publikacijama, ovoga puta samo elektroničkim. Prvi je raspisao gradonačelnik Milan Bandić osobno, s pravnom osnovom u “Zaključku o sufinanciranju proizvodnje i objave sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2012. godinu” koji Zaključak je prethodno donio gradonačelnik Milan Bandić osobno. Cilj natječaja je, stoji u tom dokumentu, podržavanje “kvalitetnih programskih sadržaja” koji ostvaruju pravo građana na informiranost, obrađuju teme iz ljudskih i političkih prava, rodne ravnopravnosti, kulturom javnog dijaloga, obrađuju teme namijenjene djeci i mladima itd, itd.

Rok za prijavu trajao je tek osam dana, od čega su četiri bila neradna. Podijeljeno je 1,27 milijuna kuna, a dobitnici sredstva bili su Index.hr (205 tisuća kuna), Zagrebancija.com (195 tisuća kuna), PolitikaPlus.com (190 tisuća kuna), Tjedno.hr (160 tisuća kuna), Dalje.com (145 tisuća kuna), Javno.hr (100 tisuća kuna), Novi-Zagreb.hr (95 tisuća kuna), MojZagreb.info (90 tisuća kuna) i UrbanCult.hr (90 tisuća kuna). U natječaju postoji nekoliko spornih točaka – prva je da se financira s budžetske pozicije predviđene za promociju gradonačelnika, što može sugerirati kako se radi o “podmićivanju” gradskih portala za potrebe Bandićeva PR-a. Natječaju su, prema propozicijama, mogli pristupiti samo portali koji “redovito svaki dan obnavljaju programske sadržaje u vezi s Gradom Zagrebom”, a da se pritom ne sufinanciraju iz proračunskih sredstava, te su još zavedeni u upisnik pružatelja elektroničkih publikacija koji vodi Vijeće za elektroničke medije.

Sporno je to što se, logikom dodjele javnih potpora u kulturi ili u civilnom društvu, budžetskim sredstvima financiraju programi za koje je utvrđeno da je njihov rad od javnoga interesa; apriorno isključivanje onih za koje je već negdje drugdje utvrđeno da predstavljaju javni interes, konotira ideju da se javna sredstva dodijele onima koji javni interes niti ne predstavljaju; tako su potezom pera iz natječaja izbačeni svi relevantniji gradski neprofitni portali. S druge strane, za VEM-ov upisnik elektroničkih publikacija uopće nije predviđeno da bude eliminacijski kriterij za dodjelu bilo kakvih potpora; a sam po sebi toliko je nedorađen i dvojben, da njegovo uzimanje za takav kriterij pokazuje neskrivenu želju za eliminacijom dijela portala pošto-poto, sredstvima institucionalnim ili sredstvima izvaninstitucionalnim.

Pritom je važno uočiti činjenicu da u gradskom budžetu postoje znatna sredstva od 1,27 milijuna kuna prikupljenih od poreznih obveznika koja su načelno predviđena za glancanje slike koju voljeni gradonačelnik prezentira tim istim poreznim obveznicima: ako nakon lokalnih izbora slučajno na vlast dođe netko tko će pokazivati više senzibilnosti za javno dobro, možda bi se ti novci mogli preusmjeriti i na nešto korisnije – recimo za stvarno unapređenje medijskih prilika u gradu. No ove godine od toga neće biti ništa, jer Bandić je ovaj “svoj” raspisao natječaj već u ožujku.

Primjer treći. Drugi natječaj za portale također je raspisao gradonačelnik Bandić, ali ovoga puta na osnovu odluke o sufinanciranju proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama koju je 19. lipnja donijela Gradska skupština. Ovaj je natječaj orijentiran daleko uže na praćenje rada gradskih vlasti, a eliminacijski kriteriji su uglavnom isti kao i u prvom natječaju. Prišle godine tim je kanalom podijeljeno “samo” 204 tisuća kuna, a dobitnici su bili Tjedno.com, Politikaplus.com, Mojzagreb.info, Novi-zagreb.hr, Index.hr i Dalje.com. Istovjetan natječaj ove je godine raspisan početkom travnja.

Ured gradonačelnika odbija javnosti omogućiti uvid u natječajnu dokumentaciju za oba ova natječaja, pravdajući se kako se radi o upravnom postupku na koji se ne može primijeniti Zakon o pravu na pristup informacijama. AZOP je ipak slijedom UNMK-ove žalbe naložio Gradu da riješi zahtjeve naše udruge za uvidom u dokumentaciju, na što je, neslužbeno doznajemo, Grad tužio AZOP Upravnom sudu.

“Umreženost u gradu Zagrebu, unutar koje umreženosti divlja Bandićev kadar u kulturi, sada je već skoro potpuna: pravo malo savršenstvo”, ocijenio je Slobodan Šnajder u jednoj od svojih posljednjih kolumni u Novom listu, pišući, doduše, o kazališnoj situaciji, a ne o nečemu što bi trebalo imati obrise i konture gradske medijske politike. Ukoliko je Šnajder u pravu, a nažalost jest, i dok su političke prilike takve da će Bandićev kadar, po svemu sudeći, i dalje imati priliku divljati, pitanje je – što da se radi. Dok je gradonačelnikova vladavina u totalu obavijena neprozirnim velom, pri čemu izdaci za kulturu, časopise i portale predstavljaju marginalne iznose u odnosu na ulaganja u građevinske, sportske i slične projekte, nerealno je nadati se ikakvim pomacima u kulturi. Posve je jasno da Grad Zagreb nije ni u čemu, pa tako niti u “medijskoj politici”, razvio bilo kakvu strategiju, pogotovo onakvu kakva bi stupila na snagu u demokratskom postupku, i to u funkciji općeg dobra, i koja bi još, povrh svega, trebala biti ne samo mrtvo slovo na papiru, već i primjenjivana. Skupštinska opozicija dosad nije pokazala ozbiljnije ambicije da se pozabavi ni financiranjem gradske (nezavisne) kulture, ni gradskom medijskom politikom: možda stoga što su neki njezini akteri i sami, više ili manje, uvezani neformalnim društvenim vezama s vladajućim kadrom. Tanka nada koja preostaje zdravi su dijelovi “institucija pravne države”, ukoliko ih ima, zatim zdravi dijelovi civilnog društva, te medija, ukoliko nisu već razoreni.

Objava ovog teksta omogućena je temeljem financijske podrške Zaklade ‘Kultura nova’. Mišljenja izražena u ovom tekstu mišljenja su autora i ne izražavaju nužno stajalište Zaklade ‘Kultura nova’. Autor fotografije je Patrik Macek/PIXSELL.